MARTIN HAJDEGER – izvod iz dela (Bitak i vrijeme)


MARTIN HAJDEGER – izvod iz dela (Bitak i vrijeme)

Nužnost izričitog ponavljanja pitanja o bitku

[…]Pojam »bitak« nije moguće definirati. To se zaklju­čilo iz njegove krajnje općenitosti. I to s pravom — ako definitio fit per genus proximum et differentiam specificam. »Bitak« zapravo ne može biti shvaćen kao biće; enti non additur aliqua natura: »bitak« se ne može domoći određenosti tako što će mu biti dodijelje­no biće. Bitak se ne da definitorno izvesti iz viših pojmova niti prikazati putem nižih. Ali zar iz toga slijedi da bitak više ne može zadavati problem? Nipošto; mo­guće je samo izvesti zaključak: »bitak« nije nešto po­put bića. Otuda se, u izvjesnim granicama opravdani, način određivanja bića — »definicija« tradicionalne lo­gike kojoj su i samoj temelji u antičkoj ontologiji — ne da primijeniti na bitak. Nemogućnost definiranja bitka, međutim, ne dispenzira od pitanja o njegovu smislu, nego upravo podstiče na nj.

»Bitak« je pojam razumljiv po sebi. U čitavu spo­znavanju, iskazivanju, u svakom odnošenju prema biću, u svakom odnošenju- prema samom -sebi u upotrebi je »bitak«, i pri tome je taj izraz »bez daljnjega« razumljiv. Svatko razumije: »Nebo je plavo«; »ja sam radostan« i slično. Samo, ta prosječna razumljivost de­monstrira jedino nerazumljivost. Ona očito pokazuje da u svakom ponašanju i bitku pri biću a priori le­ži zagonetka. To, što mi uvijek već živimo u razumi­jevanju bitka, a smisao je bitka istodobno skriven u tami, dokazuje načelnu nužnost da pitanje o smislu »bitka« bude ponovljeno.

Pozivanje na razumljivost po sebi u krugu temeljnih filozofskih pojmova, a pogotovu u pogledu pojma »bi­tak«, dvojben je postupak, ako u drugu ruku to »Razumljivo-po-sebi« i samo ono, ti »tajni sudovi običnog uma« (Kant), treba postati i ostati izričitom temom analitike (»poslom filozofa«).

Ali razmatranje predrasuda ujedno je razjasnilo, da ne nedostaje samo odgovor na pitanje o bitku, nego da je dapače samo pitanje tamno i neusmjereno. Otuda, ponoviti pitanje o bitku znači: najprije jednom dovolj­no obraditi postavljanje pitanja.

Formalna struktura pitanja o bitku

Pitanje o smislu bitka treba postaviti. Ako je ono neko, ili čak pravo, fundamentalno pitanje, onda je takvu zapitivanju potrebna primjerena transparentnost. Stoga valja ukratko razmotriti, što li uopće pripada nekom pitanju, kako bi se, polazeći otuda, moglo poka­zati, da je pitanje o bitku osobito.

Svako zapitivanje jest traženje. Svako traženje dobi­va svoj apriorni putokaz iz onoga što traži. Zapitivanje jest spoznavajuće traženje bića u njegovoj egzistenciji i esenciji. Spoznavajuće traženje može postati »istraži­vanjem« kao otkrivajuće određivanje onoga što je u pitanju. Zapitivanje kao zapitivanje o…ima svoje Pitano. Svako je zapitivanje o…bilo na koji način raspitivanje kod…Zapitivanju pripada, osim Pitano­ga, i Ispitivano. U istražujućem, to jest specifično teo­rijskom pitanju, valja Pitano odrediti i dovesti do poj­ma. Tada u tom Pitanomu počiva, kao zapravo intendirano, samo Ispitano, ono kod čega zapitivanje stiže na cilj. Samo zapitivanje kao ponašanje nekog bića, pita­ča, ima vlastiti karakter bitka. Neko je zapitivanje moguće provesti kao »zapitkivanje-tek-onako« ili pak kao eksplicitno postavljanje pitanja. U ovoga je osebujno to, što zapitivanje postaje prije toga sebi transparentno u pogledu svih navedenih konstitutivnih karakteristika samog pitanja.

Postaviti treba pitanje o smislu bitka. Tako stojimo pred nužnošću, da u pogledu navedenih strukturnih momenata razmotrimo pitanje o bitku.

Kao traženje, zapitivanje zahtijeva da ga unaprijed vodi Traženo. Smislom bitka moramo, otuda, na iz­vjestan način već raspolagati. Bilo je nagoviješteno: mi se uvijek već krećemo u nekom razumijevanju bit­ka. Iz tog razumijevanja izrasta izričito pitanje o smi­slu bitka i tendencija k njegovu pojmu. Mi ne znamo što znači »bitak«. Ali već kada pitamo: »što je, bitak?« mi se nalazimo u nekom razumijevanju toga »je«, iako ne bismo mogli pojmovno fiksirati što znači to »je«. Mi uopće ne poznamo horizont iz kojega bismo mu trebali pojmiti i fiksirati smisao. To prosječno i ma­glovito razumijevanje bitka jest fakt.

Ma ikako se to razumijevanje bitka kolebalo i rasplinjavalo i kretalo strogo granicom pukog poznavanja ri­ječi — sama ta neodređenost uvijek već raspoloživog razumijevanja bitka pozitivni je fenomen i on zahtije­va razjašnjenje. Ipak, istraživanje o smislu bitka neće htjeti da to razjašnjenje dade odmah u početku. Inter­pretacija prosječnog razumijevanja bitka dobiva svo­ju nužnu nit vodilju tek s izoblikovanim pojmom bit­ka. Iz jasnoće tog pojma i njemu pripadnih načina na Jcoje on biva ekspMcitno razumljen valjat će uglaviti, što znači zatamnjeno odnosno još nerasvijetljeno razu­mijevanje bitka i koje su vrste zatamnjivanja odnosno ometanja jednog eksplicitnog rasvjetljenja smisla bit­ka moguće i nužne.

Prosječno, maglovito razumijevanje bitka može, za­tim, biti učinak naslijeđenih teorija i mnijenja o bitku, i to tako da pri tome te teorije ostaju skrivene kaoizvori vladajućeg razumijevanja. — Traženo u zapiti­vanju o bitku nije nešto potpuno nepoznato, premda je najprije naskroz nedokučivo.

Pitano pitanja koje valja obraditi jest bitak, ono što određuje biće kao biće, ono na temelju čega je biće, bilo ma kako razmatrano, uvijek već razumljeno. Sam bitak bića »nije« neko biće. Prvi filozofski korak u ra­zumijevanju problema bitka jest: ne »ne pričati priče«, to jest, ne određivati biću po­rijeklo kao biću svodeći ga na neko drago biće, kao da bitak ima karakter nekog mogućeg bića. Bitak kao Pi­tano zahtijeva stoga neki zasebni način pokazivanja, koji se bitno razlikuje od otkrivanja bića. Prema tome će i Ispitano, smisao bitka, zahtijevati vlastitu pojmovnost koja se, i opet, bitno razlikuje od pojmova u ko­jima svoju značenjslku određenost postiže biće.

Ukoliko bitak tvori Pitano, a bitak znači bitak bića, tada proizlazi, da je Ispitivano u pitanju o bitku samo biće. Ono biva tako reći preslušavano o svojem bitku. Ali ako treba da uzmogne neiskrivljeno pružiti karak­teristike svojega bitka, ono mora prije toga postati sa svoje strane pristupačnim onakvo kakvo je samo po sebi. Pitanje o bitku zahtijeva, da u pogledu njegovog Ispitivanoga bude dobiven i već prije utvrđen pravi na­čin pristupa k tom biću. Ali »bićem« nazivamo mnogo šta, i u različitom smislu. Biće je sve o čemu govori­mo, što mislimo, prema čemu se ovako ili onako odno­simo, biće je također ono što smo i kakvi smo mi sami. Bitak leži u egzistenciji i esenciji, u realnosti, posto­janju, opstojanju, važenju, tubitku, u »ima«. S kojeg bića valja očitati smisao bitka, od kojeg bića treba da pođe otkrivanje bitka? Da li je polazište proizvoljno, ili pak pri obradi pitanja o bitku prvenstvo pripada ne­kom određenom biću? Koje lije biće egzemplarno i u kojem smislu njemu pripada prvenstvo?

Ako pitanje o bitku treba postaviti izričito i prove­sti ga uz njegovu potpunu transparentnost, tada obra­da tog pitanja zahtijeva, prema dosadašnjim razjašnje­njima, eksplikaciju načma gledanja na bitak, razumije­vanja i pojmovnog zahvaćanja njegova smisla, pripra­vu mogućnosti pravog izbora egzemplarnog bića, izra­du genuinog načina pristupa k tom biću. Gledanje na, razumijevanje i poimanje, izbor, pristup k — jesu kon­stitutivna ponašanja zapitlvanja, pa su i oni sami mo­dusi bitka nekog određenog bića, tog bića koje smo uvijek mi sami, koji pitamo. Obrada pitanja o bitku, prema tome, znači: činjenje transparentnim nekog bi­ća — koje pita — u njegovu bitku. Samo zapitivanje tog pitanja kao modus bitka nekog bića bitno je odre­đeno onim o čemu je riječ u pitanju — bitkom. To biće, koje smo uvijek mi sami i čiji bitak može, pored ostaloga, biti zapitivanje, terminološki zahvaćamo kao tubitak. Izričito i transparentno postavljanje pitanja o bitku zahtijeva da prethodno bude primjereno ekspli­cirano jedno biće (tubitak) u pogledu svojeg bitka.

Ali zar takav pothvat ne upada u očiti krug? Morati najprije odrediti biće u njegovu bitku i zatim htjeti tek na temelju toga postaviti pitanje o bitku, što li je drugo do hod u krugu? Nije li za obradu pitanja već »pretpostavljeno« ono što bi trebao donijeti prije sve­ga odgovor na to pitanje? Formalni prigovori, poput argumentacije protiv »kruga u dokazu«, koju je u obla­sti istraživanja principa svagda lako navesti, uvijek su sterilni pri rasuđivanju o konkretnim putovima istraživanja. Ništa ne pridonose razumijevanju stvari i koče prodiranje u polje istraživanja.

Ali faktično, u naznačenom načinu postavljanja pita­nja uopće nema kruga. Biće je moguće odrediti u po­gledu njegova bitka a da pri tome nije nužno već ras­polagati eksplicitnim pojmom smisla bitka. Da nije tako, do sada ne bi moglo biti ontološke spoznaje, čije se faktično postojanje zacijelo neće nijekati. »Bitak« biva u čitavoj dosadašnjoj ontologiji doduše »pretpostavljan«, ali ne kao raspoloživi pojam, — ne kao ono Traženo kao takvo. »Pretpostavljanje« bitka ima ka­rakter zauzimanja gledišta o bitku unaprijed, i to tako, da iz tog gledišta biva privremeno artikulirano dano biće u svojem bitku. To zauzimanje predvodećeg gledišta o bitiku izrasta iz prosječnog razumijevanja bitka u kojem se uvijek već krećemo, a to razumijevanje pri­pada napokon bitnom ustrojstvu samog tubitka. Tak­vo »pretpostavljanje« nema nikakve veze s postavlja­njem nekog neutemeljenog načela iz kojega biva deduktivno izveden niz stavaka. »Krug u dokazu« uopće ne može ležati u postavljanju pitanja o smislu bitka, jer se u odgovoru na to pitanje ne radi o obrazloženju putem dedukcije, nego o iznošenju temelja na vidjelo, putem njihova pokazivanja.

Ne leži u pitanju o smislu bitka »krug u dokazu«, ali zacijelo leži neko čudnovato »povratno ili prethodno od­nošenje« Pitanoga (bitka) na zapitivanje kao na modus bitka nekog bića. To, što je zapitivanje bitno pogođeno svojim Pitanim, pripada najvlastitijem smislu pitanja o bitku. Ali zar time nije već posvjedočeno prvenstvo bitka nekog određenog bića i nije li unaprijed dano egzemplarno biće koje treba fungirati kao primarno Ispitivano pitanja o bitku? Onim što je do sada raz­motreno, niti je dokazano prvenstvo tubitka niti je od­lučeno o njegovoj mogućoj ili čak nužnoj funkciji kao bića koje valja primarno pitati. Ali nešto poput prven­stva tubitka zacijelo se javilo.

Ontološke prvenstvo pitanja o bitku

Karakterizacije pitanja o bitku po niti vodilji for­malne strukture pitanja kao takvog razjasnilo je to pitanje kao osebujno, i to tako, što njegova obrada i pogotovu rješenje zahtijevaju niz fundamentalnih pro­matranja. Ali osobitost pitanja o bitku potpuno će iza­ći na vidjelo tek tada kad ono bude dovoljno omeđeno u pogledu svoje funkcije, svoje namjere i svojih mo­tiva.

Do sada je nužnost ponavljanja tog pitanja bila moti­virana u jednu ruku ugledom njegova porijekla, ali prije svega izostankom nekog određenog odgovora, da­pače nedostojanjem nekog zadovoljavajućeg postavlja­nja tog pitanja uopće. Ali, svatko može zahtijevati da sazna, čemu treba služiti to pitanje. Da li se njime os­tala baviti, ili se uopće njime bavi, samo neka proizvolj­na spekulacija o najopćenitijoj općenitosti — ili je ono najprincipijelnijе i u isti mah najkonkretnije pitanje?

Bitak je svagda bitak nekog bića. Sva bića mogu se prema svojim različitim oblastima pretvarati u polja otkrivanja i omeđivanja određenih područja obrade. Ta se područja, primjerice povijest, priroda, prostor, život, tubitak, jezik i slično, daju u odgovarajućim znanstvenim istraživanjima tematizirati u predmete. Znanstveno istraživanje provodi izdvajanje i prvo fik­siranje područja obrade naivno i grubo. Obrada nekog područja u njegovim temeljnim strukturama na izvje­stan je način već ostvarena putem predznanstvenog iskustva i izlaganja oblasti bitka unutar koje je omeđe­no samo područje obrade. Ovako izrasli »temeljni poj­movi« ostaju isprva niti vodilje za prvo konkretno dokučivanje područja. Premda težište istraživanja uvijek leži u tom pozitivitetu, njegov se pravi napredak ne os­tvaruje toliko u skupljanju rezultata i njihovu pohra­njivanju u »priručnike« koliko u pitanjima o temeljnom ustrojstvu svakog od područja, pitanjima koja su ve­ćinom reaktivno izbijala iz takva sve većeg poznavanja stvari.

Pravo »gibanje« u znanostima odigrava se u više ili manje radikalnoj i samoj sebi netransparentnoj revizi­ji temeljnih pojmova. Nivo neke znanosti određen je time, do koje je mjere ona sposobna za krizu svojih temeljnih pojmova. U takvim imanentnim krizama zna­nosti počinje se kolebati odnos pozitivno istražujućeg ispitivanja prema samim stvarima što ih ispituje. Danas su se posvuda u raznim disciplinama probudile tenden­cije da se istraživanje položi na nove temelje.

Prividno najstroža i najčvršće sazdana znanost, ma­tematika, dospjela je u »krizu osnovica«. Borba izme­đu formalizma i intuicionizma vodi se oko osvajanja i utvrđivanja primarnog načina pristupa k onom što treba biti predmet te znanosti. Teorija relativnosti fi­zike izrasta iz tendencije da se pokaže vlastita suvis-lost same prirode, onakva kakva postoji »po sebi«. Kao teorija uvjeta pristupa k samoj prirodi, ta teorija kuša putem određenja svih relativnosti očuvati nepromjen-ljivost zakona gibanja i tako sebe dovesti pred pitanje o strukturi područja obrade koje joj je zadano, pred problem materije. U biologiji se budi tendencija da se poslije određenja organizma i života, što su ih dali mehanizam i vitalizam, pita unatrag i nanovo odredi način bitka Živoga kao itakvog. U historijskim duhovnim znanostima pojačao se, posredstvom predanja i tijekom njegova prikazivanja i tradicije, poriv prema samoj po­vijesnoj zbilji: povijest književnosti treba postati po­viješću problema. Teologija traga za nekim izvornijim izlaganjem bitka čovjeka pri bogu, koji bi bio skiciran iz smisla samog vjerovanja i ostajao unutar tog izla­ganja. Ona polako počinje ponovo razumijevati Lutherov uvid, da njezina dogmatska sistematika počiva na »temelju« koji nije izrastao iz nekog primarno vjerujućeg zapitivanja i čija apstraktnost nije samo nedostat­na za teološku problematiku, nego nju zakriva i is­krivljuje.

Temeljni pojmovi jesu određenja u kojima postaje prethodno razumljivim područje obrade što leži u os­novi svih tematskih predmeta neke znanosti, pa to ra­zumijevanje predvodi sva pozitivna istraživanja. Svoju pravu legitimaciju i »obrazloženje« dobivaju ti pojmo­vi, prema tome, samo u jednoj isto tako preliminarnoj pretrazi samog područja obrade. Ali ukoliko svako od tih područja iz oblasti samih entiteta i bude osvojeno, takvo preliminarno istraživanje, koje crpi temeljne poj­move, ne znači ništa drugo do izlaganje tih entiteta u pogledu temeljnog ustrojstva njihova bitka. Pozitivnim znanostima mora prethoditi takvo istraživanje; i ono to može. Tome je dokaz Platonov i Aristotelov rad. Ta­kvo se utemeljenje znanosti načelno razlikuje od »lo­gike« koja hramlje za njim, koja pojedino slučajno sta­nje neke znanosti provjerava prema njezinoj »metodi«. Takvo utemeljenje jest produktivna logika u tom smi­slu što ona, tako reći, prva uskače u neko određeno po­dručje bitka, prije svih ga dokučuje u pogledu njegova bitka i dobivene strukture stavlja na raspolaganje po­zitivnim znanostima kao transparentne upute, što da pitaju. Tako, na primjer, za filozofiju nije primarna neka teorija tvorbe pojmova historije, također ne teo­rija historijske spoznaje, ali ni teorija povijesti kao objekta historije, nego je za nju primarna interpretaci­ja zaista povijesnog bića s obzirom na njegovu povijesnost. Tako, eto, i pozitivni rezultat Kantove Kritike či­stog uma leži u začetku obrade onoga što uopće pripa­da nekoj prirodi, a nije u nekoj »teoriji« spoznaje. Nje­gova transcendentalna logika apriorna je logika pred­metnog područja — priroda.

Ali ovakvo zapitivanje — ontologija uzeta u najši­rem smislu i bez oslanjanja na ontološke smjerove i tendencije — treba i samo još neku nit vodilju. On-tološko je zapitivanje, doduše, spram ontičkog zapitiva­nja pozitivnih znanosti izvornije. Ali ono ostaje i samo naivno i neprozirno, ako njegova traganja za bitkom bića ostavljaju nerazmotrenim smisao bitka uopće. I upravo pri zadaći da ontologija — koja ne konstruira deduktivno — nađe neku genealogiju raznih mogućih ustrojstava bitka, potreban je prethodni sporazum o to­me, »što li mi zapravo mislimo tim izrazom, bitak«.

Otuda pitanje o bitku ne želi biti samo apriorni uv­jet da budu moguće znanosti što istražuju biće kao ta­kvo i takvo biće, i pri tome se uvijek već kreću u ne­kom razumijevanju bitka, nego želi biti i uvjet da bu­du moguće same ontologije, koje slijede prije ontičkih znanosti i fundiraju ih. Svaka ontologija, raspolagala ma kako bogatim i čvrsto sazdanim sistemom katego­rija, ostaje u osnovi slijepom, i izokretanjem svoje naj-vlastitije namjere, ako prije toga nije dovoljno razjas­nila smisao bitka i to razjašnjavanje shvatila kao svoju fundamentalnu zadaću.

Pravo razumljeno ontolosko istraživanje samo poda-je pitanju o bitku njegovo ontolosko prvenstvo, većma negoli puko nastavljanje časne tradicije i promicanje jednog još uvijek neprozirnog problema. Ali ovo stvar-no-znanstveno prvenstvo nije jedino.

Ontičko prvenstvo pitanja o bitku

Znanost uopće moguće je odrediti kao cjelinu su­stava Obrazloženja istinitih stavaka. Ta definicija niti je potpuna niti pogađa znanost u pogledu njezina smis­la. Znanosti kao ponašanja čovjeka jesu način bitka tog bića (čovjeka). To biće zahvaćamo terminološki kao tubitak. Znanstveno istraživanje nije jedini i nije naj­bliži mogući način bitka tog bića. Povrh toga, sam se tubitak odlikuje pred drugim bićima. To odlikovanje valja prethodno vidno pokazati. Razmatranje mora pri tome posegnuti ispred analiza što slijede i što će tek pružiti pravi uvid.

Tubitak je biće koje se ne pojavljuje naprosto među drugim bićima. Ono se, naprotiv, ontički odlikuje ti­me što se tom biću u njegovu bitku radi o samom tom bitku. Ali tada tom ustrojstvu bitka tubitka pri­pada, da se on u svojem bitku odnosi prema tom bit­ku kao bitak. A to opet kazuje: tubitak razumije sebe u svojem bitku bilo na koji način i bilo kako izričito. Tom je biću svojstveno, da je ono sa svojim bitkom i putem njega samo sebi dokučeno. Samo razumijevanje bitka jest izvjesnost bitka tubitka. Ontička je osobi­tost tubitka u itome, da on jest ontološki.

Biti ontološki, ovdje još ne znači: tvoriti ontologiju. Otuda, ako naziv ontologija zadržimo za eksplicitna teorijska pitanja o bitku bića, tada mišljenu ontolo-gičnost tubitka valja označiti kao predontološku. Ali to ne znači, recimo, isto što i naprosto bivstvujući-ontič-ki, nego bivstvujući na način razumljenja bitka.

Sam bitak, prema kojemu se tubitak može odnositi ovako ili onako i uvijek se nekako odnosi, nazivamo egzistencija. Međutim, određivanje biti tog bića ne može se izvršiti navodeći neko realno Sto, nego je nje­gova bit, naprotiv, u tome da ono uvijek mora biti svoj bitak kao svoj, pa je za oznaku tog bića odabran naziv tubitak, kao čisti izraz bitka.

Tubitak razumije sam sebe uvijek iz svoje egzisten­cije, jedne mogućnosti sama sebe da bude ili da ne bude sam on. Te je mogućnosti tubitak ili odabrao sam, ili je dospio u njih ili je oduvijek rastao u njima. Egzistenciju određuje, na način prihvaćanja ili propuš­tanja, jedino svaki tubitak sam. Pitanje egzistencije uvi­jek treba da izvodi na čistac samo egzistiranje. Pri tome usmjeravajuće razumijevanje tog egzistiranja na­zivamo egzistencijskim. Pitanje egzistencije ontička je »stvar« tubitka. Za to nije potrebna teorijska transpa-rentnost ontološke strukture egzistencije. Pitanje o toj strukturi cilja na razlaganje onoga što konstituira eg­zistenciju. Skup tih struktura nazivamo egzistencijal-nost. Njezina analitika nema karakter egzistencijskog, nego egzistencijalnog razumijevanja. Zadaća jedne eg­zistencijalne analitike tubitka u pogledu njezine mo­gućnosti i nužnosti skicirana je u ontičkom ustrojstvu tubitka.

Ali ukoliko onda egzistencija određuje tubitak, onto­loškoj je analitici tog bića uvijek potrebno neko već unaprijed zauzeto gledište o egzistencijalnosti. Nju pak razumijemo kao ustrojstvo bitka bića koje egzistira. Ali u ideji jednog takvog ustrojstva bitka već počiva ideja bitka uopće. Pa tako i mogućnost provedbe ana­litike tubitka ovisi o prethodnoj obradi pitanja o smis­lu bitka uopće.

Znanosti su načini bitka tubitka na koje se on od­nosi i prema biću koje ne treba biti sam taj tubitak. Ali tubitku bitno pripada: bitak u nekom svijetu. Otuda se razumijevanje bitka, koje je svojstveno tubitku, upravo izravno tiče razumijevanja nečega poput »svije­ta« i razumijevanja bitka bića pristupačnih unutar svije­ta. Ontologije koje imaju za temu bića s karakteromdrugačijim nego u tubitika fundirane su i motivirane, prema tome, u ontičkoj strukturi samog tubitka, koja u sebi uključuje izvjesnost nekog predontološkog razu­mijevanja bitka.

Otuda fundamentalnu ontologiju, iz koje tek mogu izvirati sve ostale, valja tražiti u egzistencijalnoj analitici tubitka.

Tubitak ima, prema tome, višestruko prvenstvo pred svim drugim bićima. Prvo mu je prvenstvo ontičko: to biće određeno je u svojem bitku egzistencijom. Dru­go je njegovo prvenstvo ontološko: tubitak je, na te­melju izvjesnosti svoje egzistencije, sam po sebi »on­tološki«. Ali tubitku onda — kao konstituensu razu­mijevanja egzistencije — upravo izvorno pripada: razumijevanje bitka svih bića koja su drugačija nego tubitak. Otuda tubitak ima treće prvenstvo, kao ontičkoontološki uvjet za mogućnost svih ontologija. Tako se tubitak pokazao onim koga valja ontološki primarno ispitivati prije svakog drugog bića.

Ali egzistencijalna je analitika sa svoje strane ukori­jenjena napokon egzistencijski, to jest ontički. Jedino ako je samo filozofskMstražujuće propitivanje kao mo­gućnost bitka uvijek egzistirajućeg tubitka poduzeto egzistencijski, postoji mogućnost da bude dokučena egzistencijalnost egzistencije i time omogućeno pristu­panje k obradi jedne dovoljno fundirane ontološke pro­blematike uopće. Ali time je postalo jasno i ontičko pr­venstvo pitanja o bitku.

Ontičko-ontološki primat tubitka bijaše uočen već rano, a da pri tome sam tubitak nije bio shvaćen u svojoj genuinoj ontološkoj strukturi niti je postao ma­kar samo problemom usmjerenim na to. Aristotel kaže:  Duša (čovjekova) jest na iz­vjestan način biće; »duša«, koja tvori čovjekov bitak, otkriva u svojim načinima na koje jest, u  i sva bića u pogledu njihove egzistencije i esencije, to jest, uvijek također i u njihovu bitku. Taj stavak, koji upućuje na davnu Parmenidovu ontološku tezu, Тото Akvinski je preuzeo u jedno karakteristič­no razmatranje. Unutar zadaće izvođenja »transcendencija«, to jest karaktera bitka koji leži još iznad svake moguće realno-rodne određenosti nekog bića, iz­nad svakog modus speoialis entis, a koji nužno pripa­daju nekom Nečemu, bilo ono ma što, valja dokazati također verum kao jedan takav transcendens. To se događa putem pozivanja na neko biće, koje u skladu sa samom vrstom svojeg bitka ima sposobnost da se »sastane«, to jest sporazumije sa svakim bilo kakvim bićem. To osobito biće, ens, quod natum est convenire cum omni ente, jest duša (anima). Prvenstvo »tubit­ka« pred svim drugim bićima, koje se ovdje pojavljuje premda nije ontološki razjašnjeno, očito nema ništa zajedničko s lošim subjektiviranjem svekolikih bića. — Dokaz o ontičko-ontološkoj osobitosti pitanja o bit­ku temelji se na prethodnom pokazivanju ontičko-ontološkog prvenstva tubitka. Ali analiza strukture pita­nja o bitku kao takvog naišla je na jednu osobitu funkciju tog bića unutar postavljanja pitanja. Pri tome se tubitak razotkrio kao ono biće koje valja najprije on­tološki dovoljno obraditi, da bi zapitivanje postalo transparentnim. Sada se pak pokazalo, da ontološka analitika tubitka uopće tvori fundamentalnu ontologi-logiju, da prema tome tubitak fungira kao ono biće koje načelno treba biti najprije ispitivano u pogledu svojega bitka.

Ako zadaću tvori interpretacija smisla bitka, onda tubitak nije samo biće koje valja primarno ispitivati, on je povrh toga biće koje se u svojem bitku uvijek već odnosi na ono o čemu to pitanje pita. Ali tada pita­nje o bitku nije ništa drugo do radikaliziranje jedne bitne tendencije bitka koja pripada samom tubitku, a ta je, da on predontološiki razumije bitak.

(Martin Hajdeger, Bitak i vrijeme, 89-96, Naprijed, Zagreb, 1985)

One thought on “MARTIN HAJDEGER – izvod iz dela (Bitak i vrijeme)

  1. Lijepo je sto si nas podsetio na Hajdegerove
    jezicke konstrukcije da bi opisao vezu Covjeka i Bica….
    Meni je ostala u sjecanju literatura – koja je bila obavezna za citanje “ Bice i Vreme“.
    Sjecam se, a nadam se da mi to malo sjecanja i nesto vrijedi, i svidjelo mi se njegovo uvjenje da ce tako otkriti sustinu Bica, ako poveze Bice i Vreme.
    A, najvise mi se svidja Hajdegerov prikaz savremenog covjeka. Covjeka koji je bacen na zemlju…..njegov pad sa visine…. i tako postajuci neka zemna stvar…..!
    mozda je pokusao : spoj nebeskog sa zemaljskim,
    i ako nije na to mislio , meni se jako dopada ta metafora- pada sa visine, kao da smo rastavljeni u nama a trazimo ujedinjenje…..!

    pozdrav,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s