Hegelovo mišljenje povijesnoga (ljubav, brak, porodica)


LJUBAV I BRAK

Što se tiče antimetafizičkog karaktera  lju­bavi valja naglasiti kako je ljubav jedna od mogućih, ako ne i jedina istinska »pukotina« u etablira­nom i manipulisanom gradjansko-kapitalističkom svetu i njegova utopijska negacija, životni prodor iz njega van, jer joj je izvor i prava dubina u čistoj (upravo:   vitalno-povijesno-poetskoj) spontanosti koja kao takva premašuje uspostavljeni građanski svet u njegovom otuđenom i postvarenom objektivitetu kao apstraktnoj onostranosti. Ona taj apstrakt­ni tok bezvremenskog mehanizma, koji je postao svrha samome sebi bez čoveka, zaustavlja u svom vlastitom trenutku (događanju) kao istinskom ljudskom vremenu, sada i ovde. Stoga ljubav kao takva, po svojoj biti i istinskom ljudskom utopijsko-životnom poreklu i usmerenosti ne može da se pretvori u instituciju (ustanovu), a da time ne prestane biti ljubav. Brak kao ta savremena građan­ska institucija, upravo kao “uspešan“ ili “srećan“ brak, znači zapravo (polako ili brzo, na ovaj ili na onaj način) umiranje ljubavi ili pretvaranje odnosa ljubavi, ako je ljubavi prethodno uopšte bilo, u golu naviku, odnosno — akomodaciju na postojeći građansko-kapitalistički poredak.

Uopšte je taj “dobro osigurani“ građanski brak današnjice kao ideal (za kojim inače toliko duboko i nezadrživo čezne najveća većina žena našega sve­ta) jedna isto tako dobro osigurana praznina ljud­skog i istinske vitalnosti života. Taj brak je antipod ljubavi kao spontane životnosti i utopične ne-određenosti kao ne-osiguranosti. Stoga i sama ljubav u braku jeste i događa se (ako se do­gađa?) kao nešto protivubračno, “vanbračno“ što protivreči vlastitom objektivno-društveno-državnom, dakle pravnom okviru, ukida ga, lomi, krši, izbegava, prekoračuje. Ljubav se u našem poretku građanskog života i “praktikuje“ u braku tako, kao da braku nije primerena, naime kao da je u braku upravo — hitno neprimerena: u braku ona se mora “skrivati“ ili “prikrivati“, “ne pokazivati“, “zataška­vati“ ili “glumiti suprotno“ (šta uostalom traži i “dobar građanski odgoj“). Stoga je i duboko urezan stav da je “komično“ biti zaljubljen u svog supružnika! To je ona prava građanska istina o karakteru braka i njegovom smislu upravo kao te građanske institucije.

Građanski brak nasleđuje tu onaj sirovo-primitivni duh odnosa muško-žensko iz predgrađanskih epoha, po kojem je ljubav ili nešto “smešno“ ili “nedostojno“ ili sramotno, jer sirovi
tzv. “prirodni“ primitivac još nije podoban za ljubav, a žena je pak puki objekt seksualnog zadovoljenja.

Zato tu već Hegel ne može izaći na kraj s ljubavlju, čim je pokušava građanski institucionalizovati za volju “objektivnog“ (stvarnosno-vlasničko-pravnog) odnosa braka i porodice u etabliranoj zajednici i realitetu “građanskog društva“, za koje on i sam izvodi i dokazuje da u njemu sloboda nije moguća!

Protivrečje se sastoji u tome što je fenomen ljubavi za njega, kao što smo videli, s jedne strane (po svom bitnom poreklu i smislu) jedan od mo­menata ispoljavanja i potvrđivanja prava posebno­sti i važenja subjekta, njegove slobode kao individu­alnog bića i potpune otvorenosti u nepoznato i još ne-osvojeno, a s druge strane ona se ukalupljuje u građanski objektivitet u liku institucije braka i porodice sa sasvim drugim svrhama, ciljevima, zadaci­ma i potrebama, kao da ona tu odmah ima da pre­stane da bude upravo ono što bitno jeste: najdublja ljudska potreba potvrđivanja konačnog bića pomo­ću drugoga u jednom nedovršenu procesu.

Ako je dakle Hegel, pre svega, za bilo koji od navedenih momenata u sferi moraliteta našao primereno određenje onim pojmom “modernog“ (moderniteta), onda se to pre svega s punim pravom može i mora odnositi na fenomen ljubavi. Ona nai­me — i onda kada je ima i onda kada je nema u faktičkom realitetu i postojećim odnosima — zadi­re sada u samu srž čovekovog života bilo kao njegov najsnažniji individualni impuls i duhovni podsticaj, bilo kao bitna (često do bola čeznutljiva, čak i kad je nesvesna) potreba ili nedostatak, što kao takav ogoljuje ili pustoši čovekovu unutrašnjost do po-svemašnjeg sivila, besmisla i praznine života (pa onda tu psihijatri imaju pune ruke posla i — nov­ca!). Hegel je tačno video kako tu počinje oduhovljenje ljudske prirode što — kao što znamo — za nje­ga znači napuštanje apstraktne pojedinačnosti (partikularnosti) i konačnosti za volju jedinstva po principu opštenosti i beskonačnosti, na pretpostav­ci kojeg je bilo koja zajednica (u ovom slučaju za­jednica ljubavi) uopšte moguća. Međutim, da Ii je to samo “početak“, “preludium“, prolazni i prelazni moment i ništa više? Koju ulogu igra ljubav u toj sferi objektivnog duha (i da Ii uistinu samo objek­tivnog?), i kakav joj je pravi smisao, domašaj i du­blje značenje itd, sve su to pitanja na koja Hegel kao da nema pravog odgovora, pa zato i govori o — protivurečju, pred kojim stojimo kad želimo dokraja odgonetnuti ovu zagonetku i razmrsiti to složeno telesno-duhovno “klupko“ što se zove lju­bav, a sam Hegel naziva ga — čudom!

PORODICA

Sad na ovom prelazu iz sfere moraliteta u običajnost susrećemo se s prvim stupnjem ili mo­mentom običajnosti, naime s — porodicom. “Obitelj ima — kaže Hegel — kao neposrednu supstancijalnost duha njegovo jedinstvo koje se oseća, ljubav za svoje određenje, tako da je nastrojenje da se sa­mosvijest svoje individualnosti u tom jedinstvu ima kao po sebi i za sebe postojeću bitnost, kako se u njoj ne bi bilo kao neka osoba za sebe, nego kao član.“

Vidimo dakle kako je napokon ljubav dobila svoje objektivno usidrenje u — porodici (“objektivno“ u smislu situiranja u jedan moment običajnosti). To je njen, da tako kažemo, socijalno-ekonomski realitet i jedini objektivni okvir u kojem se ona sada može sa svojim pravom pojaviti. Pa ipak! Hegel je i nakon tog određenja, i usprkos njemu, dovoljno neodlučan, toliko da je čitavu stvar ostavio zapravo otvorenom. Njegovo izvođenje biIo bi ovo:

“Ljubav znači uopće svijest mojeg jedinstva s nekim dragim, tako da ja za sebe nisam izoliran, nego da postižem svoju samosvijest samo kao na­puštanje mojega bitka za sebe i pomoću znanja se­be kao tog jedinstva sebe sa drugim i drugoga sa mnom. Ljubav je međutim osjećaj, to jest običajnost u obliku prirodnoga; u državi to ona više nije (!): tu se postaje svjesnim jedinstva kao zakona,tu mora sadržaj biti umstven, i ja ga moram znati. Prvi je moment u ljubavi da ja ne želim da budem samostalna osoba za sebe i da, kad bih to bio, osećao bih se nedostatan i nepotpun. Drugi je moment da ja postižem (zadobivam, stičem) sebe u drugoj
osobi, da ja u njoj vaztín (vrijedim), što ona opet postiže u meni. Ljubav je stoga najgolemije protivurečje, što ga razum ne može rešiti, budući da nema ništa tvrđega od te punktualnosti (stegnutosti i žestine) samosvesti koja se negira, a koju ipak treba da imam kao afirmativnu (tj. koja me potvrđuje! M. K.). Ljubav je proizvođenje i razrešavanje protivurečja istodobno: kao razrešenje ona je običajnosna sloga (Einigkeit, suglasnost, jednodušnost).“

To bi bilo ono što nam Hegel ovde govori o ljubavi već sagledanoj u odnosu na brak. Da bi pak taj odnos došao ovde potpuno do izražaja, potrebno je isto tako navesti Hegelovo određenje braku. Pošto naglašava kako “duhovnost menja određenje“ u tom pretvaranju prirodne veze spolova u vezu braka (a zapravo je tu ipak reč o ljubavi), Hegel kaže sledeće:                               “Brak je bitno jedan običajnosni odnos. Ranije se brak, naročito u mnogim prirodnim pravima, bio sagledavao samo prema fizičkoj strani, prema ono­me što je on po prirodi. On se tako promatrao samo kao odnos spolova, a svaki put prema ostalim odre­đenjima braka bio je zatvoren. Međutim, isto je ta­ko sirovo shvatiti brak naprosto nekim građanskim ugovorom, predstava koja se pojavljuje još i u Kanta, po kojoj se podnosi uzajamna samovolja nad individuama, a brak se srozava na oblik neke me­đusobne ugovorne upotrebe. Treća predstava što se također treba odbaciti jest ona, koja brak stavlja samo u ljubav, jer ljubav koja je osjećaj dopušta slučajnost u svakom pogledu, dakle neki lik što ga ono običajnosno ne smije imati. Brak stoga pobliže valja tako odrediti, da je on pravno-običajnosna lju­bav, čime iz njega iščezava ono prolazno, ćudljivo (prevrtljivo) i puko subjektivno.“

 

 

Advertisements

Francis Bacon – O prijateljstvu;


O PRIJATELJSTVU

francis_bacon

Teško da je u manje riječi mogao izreći više istine i više neistine onaj tko je rekao da tkogod uživa u samoći ili je divlja zvijer ili je bog. Naime, posve je istinito da prirođena i skrivena mržnja i odbojnost prema društvu kod ne­kog čovjeka ima ponešto od div­lje zvijeri, ali je i posve neistinito da u tom uživanju ima bilo kakve naznake božanskog, osim ako to ne proizlazi, ne iz uživanja u samoći, nego iz ljubavi i želje prema osamljenosti radi uzvišenijeg načina života: kao što se zna da su to činili lažno i prijetvorno neki neznabošci poput Epimenida Krećanina, Nume Rimljanina, Empedokla sa Sicilije i Apolonija iz Tijane, a istinski i stvarno neki stari pustinjaci i crkveni sveti oci.
Međutim, slabo ljudi shvaćaju što je to samoća i što ona sve podrazumijeva. Jer gomila nije društvo, a lica su samo galerija slika i razgovor samo cimbal što zveči tamo gdje nema ljubavi. Latinska izreka to donekle izražava: Magna civitas, magna solitudo (Veliki grad, velika samoća); jer u velikom gradu prijatelji su razbacani daleko jedni od drugih, tako da tamo općenito nema onog druženja kojeg ima u manjim sredinama.

Ali, možemo ići i dalje, i najistinitije tvrditi da je prava i kukavna samoća kad se nema istinskih prijatelja, jer bez njih je svijet sama pustoš. O samoći se može reći i to da onaj tko zbog svog vlastitog ustrojstva i svojih osjećaja nije sposoban za prijateljstvo nalikuje zvijerima, a ne ljudima.

Najvažniji plod prijateljstva je olakšanje i rasterećenje srca prepunog i nabujalog od provale osjećaja svih vrsta. Znamo da su bolesti začepljenja i gušenja najopasnije za tijelo, a nije puno drugačije ni kad je u pitanju duša; možeš uzeti tetiviku da otvoriš jetru, željeznu vodu za žuč, sumporni cvijet za pluća, dabrovinu za mozak, ali nema recepta za otvaranje srca do istinskog prijatelja s kojim možeš kao u nekoj ispovijedi podijeliti tuge, radosti, strahove, nade, sumnje i sve ono što ti srce tišti.

Neobično je primijetiti koliko veliki kraljevi i vladari cijene ovaj plod prijateljstva o kojem govorimo: toliko da ga često kupuju dovodeći u opasnost vlastitu sigurnost i veličinu. Jer vladari, zbog svog položaja u odnosu na podanike i sluge, ne mogu ubrati ovaj plod osim (da bi to bili u stanju) ako ne uzdignu neke osobe toliko da im budu tako reći drugovi i gotovo ravni njima samima, a što često vodi u neprilike.

Moderni jezici takve osobe nazivaju ljubimcima ili miljenicima, kao da je u pitanju potreba za ljubavlju ili za društvom. Ali, rimski naziv participes curarum (sudionici u bri­gama) pokazuje njihovu istinsku ulogu i svrhu, jer to je ono što ih vezuje.

A vidimo jasno da nisu tako po­stupali samo slabi i ćudljivi vladari, nego i najmudriji i najveći političari koji su ikad vladali. Oni su često znali uz sebe vezati neke od svojih slugu te su se uzajamno nazivali prijateljima, a i drugima su također dopuštali da ih nazivaju tim imenom, upotrebljavajući pritom tu riječ onako kako se ona koristi među ljudima u privatnom životu.

Kad je Lucije Sula zapovijedao Rimom, tako visoko je uzdigao Pompeja (kasnije nazvanog Velikim) da se Pom­pej hvalisao nadmoćnošću nad Sulom. Jer, kada je osvojio konzulstvo za jednog svog prijatelja, a protiv Sulinog kandidata, te mu je Sula to pomalo zamjerio i prigovorio, Pompej mu se srdito obratio i naložio mu da se stiša, jer da ljudi više štuju izlazeće Sunce nego ono na zalasku.
Decim Brut je zadobio toliki utjecaj nad Julijem Cezarom da ga je ovaj u oporuci naveo kao svoga nasljednika nakon svoga nećaka. A taj je čovjek imao takvu moć nad njim da ga povede u smrt. Jer, kad je Cezar htio odgoditi senat zbog nekog lošeg znamenja, a osobito zbog jednog Kalpurnijinog sna, ovaj ga je čovjek blago uzeo za ruku i podigao sa sto­lice, govoreći mu da se nada da on neće odgađati senat sve dok njegova supruga ne usni neki bolji san.

A izgleda da je njegova omiljenost bila toliko velika, da ga Antonije, u pismu koje se doslovno navodi u jednoj od Ciceronovih Filipika, naziva venefica, vještac, kao da je začarao Cezara. August je uzdigao Agripu (iako niskog roda) tako visoko da kada je kod Mecene potražio savjet o udaji svoje kćeri Julije, Mecena si je dao slobodu da mu kaže da ili svoju kćer mora udati za Agripu, ili Agripi mora oduzeti život – trećega puta nema, toliko velikim ga je učinio.

Za vrijeme Tiberija Cezara, Sejan se uzdigao do takve visine da su njih dvojicu nazivali i smatrali prijateljima. U jednom pismu Tiberije mu veli, haec pro amicitia nostra non occultavi (s obzirom na naše prijateljstvo, ne skrih ovo od tebe), a cijeli senat posvetio je jedan oltar Prijateljstvu, kao nekoj božici, u znak štovanja velikog i srdačnog prijateljstva između njih dvojice. Slično ili još veće prijateljstvo postojalo je između Septimija Severa i Plaucijana.

Naime, Septimije je prisilio svog najstarijeg sina da se oženi Plaucijanovom kćeri i često bi stao na Plaucijanovu stranu kad bi ovaj vrijeđao njegovog sina; isto tako, u jednom pismu senatu, on veli: Toliko volim tog čovjeka da želim da me nadživi.

Sad, da su ovi vladari bili poput jednog Trajana ili jednog Marka Aurelija, čovjek bi mogao pomisliti da je sve ovo proizašlo iz preobilja urođene dobrote. Ali, ovo su bili ljudi tako mudri, tako snažna i ozbiljna duha, i tako samoljubivi, da im se njihova vlastita sreća (premda najveća koja se može dogoditi smrtniku) očito činila tek polovičnom, i da su im trebali prijatelji kako bi je upotpunili. I premda su to bili vla­dari koji su imali supruge, sinove, nećake, ipak im svi oni nisu mogli pružiti onu podršku koju daje prijateljstvo.
Ne treba zaboraviti što Ko­min kaže o svome prvo­m gospodaru, vojvodi Karlu Smjelom: naime, da on svoje tajne nije priopćavao nikome, a ponajmanje one taj­ne koje su mu zadavale najviša briga. A onda dalje veli da je vojvodi pod kraj života ova mučaljivost naškodila i umanjila mu sposobnost shvaćanja. Ko­min je zacijelo mogao, da je htio, donijeti isti sud i o svom drugom gospodaru, Luju XI., čija je zatvorenost zaista postala njegov mučitelj.

Pitagorina izreka je mračna, ali istinita: Cor ne edito (Ne jedi srce). Zaista, ako hoćemo upotrijebiti tešku riječ, ljudi koji nemaju prijatelja pred kojim bi mogli otvoriti svoju dušu, kanibali su vlastitog sr­ca. Ali jedno je još čudesnije (i time ću zaključiti o prvom plodu prijateljstva), a to je da ovakvo povjeravanje prijatelju ima dva su­protna učinka: udvostručuje radost, a prepolovljuje tugu.

Jer tko god s prijateljem podijeli svoju radost, tim više se raduje; a tko god s njim podijeli svoju tugu, tuguje manje. Tako da to uistinu djeluje na ljudsku dušu isto onako kako alkemičari vjeruju da njihov kamen djeluje na ljudsko tijelo: da proizvodi suprotne učinke, no ipak na dobro i na korist prirodi. Ali i bez dozivanja u pomoć alkemičara, ovo se očigledno vidi u običnom djelovanju prirode.

Jer, u tijelima, povezivanje pojačava i pospješuje svako prirod­no djelovanje, a s druge strane slabi i otupljuje neki žestoki uti­sak; tako je isto i sa stvarima duše. Drugi plod prijateljstva je zdrav i djelotvoran za shvaćanje, kao što je onaj prvi za osjećaje. Jer doista, kao što prijateljstvo oluje i nepogode osjećaja pretvara u vedar dan, tako i pomrčinu i zbrku misli pretvara u danje svjetlo shvaćanja.

Ne misli se pod ovim samo na iskren savjet koji čovjek prima od svog prijatelja, već, i prije nego što se dođe do toga, sigurno je da će svatko čiji je duh opterećen mnogim mislima, svoj duh i shvaćanje učiniti jasnijima ako ih pretrese i o njima porazgovara s nekim drugim: može ih lakše sagledati s različitih gledišta; može ih bolje dovesti u red; vidjeti kako izgledaju kad se uobliče u riječi; i napokon, čovjek postaje mudriji nego što je bio, i to više nakon jednog sata razgovora nego nakon cijelog dana razmi­šljanja.

Dobro je Temistoklo rekao perzijskom kralju da je govor poput šarenog tepiha, njegove su slike vidljive kad je odmotan i rasprostrt; dok su naprotiv skri­vene i nejasne kad je smotan. Ovaj drugi plod prijateljstva, koji se sastoji u boljem razumijevanju, ne odnosi se samo na one prijatelje koji mogu dati savjet (ti su doista najbolji), i bez toga čovjek uči od sebe samog, iznosi svoje vlastite misli na svjetlost i oštri svoj duh kao na brusnom kamenu koji oštri iako sam ne siječe.

Jednom riječju, za čovjeka je bolje da pripovijeda s nekim kipom ili slikom nego da dopusti da mu misli ostanu zatomljene. Dodaj sada, da bi ovaj drugi plod prijateljstva bio potpun, i ono drugo što leži vidljivije, a spada u okvire običnog opažanja; naime, iskren savjet prijatelja. Heraklit dobro veli u jednoj od svojih zagonetnih izreka: Suha je svjetlost uvijek najbolja. I sigurno je da je svjetlost koju čovjek prima od nečijeg savjeta suša i čistija od one koja dolazi iz njegovog vlastitog shvaćanja i prosuđivanja, koje je uvijek natopljeno njegovim osjećajima i navikama.

Tako da između savjeta koji čovjeku daje prijatelj i onoga koji on daje samome sebi postoji ista onolika razlika kolika iz­među savjeta prijatelja i savjeta laskavca. Jer nema takvog la­skavca kakav je čovjek prema samome sebi; i nema lijeka protiv laskanja samome sebi osim slobode prijatelja. Savjeti su dvovrsni: jedni se odnose na ponašanje, a drugi na poslo­ve. Što se tiče prvih, najbolji način da se duh održi zdravim jest iskrena opomena prijatelja. Strogo pozivanje na red je lijek ponekad suviše žestok i nagrizajući.

Čitanje dobrih knjiga o moralu pomalo je dosadno i zamorno. Promatranje naših pogrešaka kod drugih katkad je neprikladno za naš slučaj. Ali najbolji recept (najbolji, velim, koji djeluje, i najbolji za uzimanje) je opomena prijatelja. Neobično je vidjeti kakve grube pogreške i najveće besmi­slice čine mnogi (a naročito oni moćni) na veliku štetu kako svoga ugleda tako i svoga imetka, a samo zato što su bez prijatelja koji bi ih upozorio; jer, kao što kaže sv. Jakov: … sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se i odmah zaboravi kakav bijaše.

U pogledu poslova čovjek može misliti, ako tako hoće, da dva oka ne vide više nego jedno; ili da igrač uvijek vidi više ne­go promatrač; ili da je čovjek u nastupu gnjeva isto to­liko mudar kao i onaj koji je izbrojao do dvadeset i četiri; ili da iz muškete možeš pucati jednako dobro držeći je u ruci kao i kad je osloniš; i druga slična lakomislena i ohola uobraženja, kad čovjek koješta umišlja.

Pa ipak, pomoć dobrog savjeta najviše koristi da se poslove valjano uredi. A ako netko misli primiti savjet, ali samo djelomično, tražeći savjet po jednoj stvari kod jednoga čovjeka, a po drugoj kod drugo­ga – i to je dobro (to jest, možda je bolje i to nego da se ne savjetuje uopće); ali onda se izlaže dvjema opasnostima: prvo, da ne bude iskreno posavjetovan; jer to je rijetkost i dolazi samo od savršenog i istin­skog prijatelja, inače je savjet uvijen i iskrivljen da bi poslužio nekoj svrsi onoga koji savjet daje.

A, drugo, da dobije savjet štetan i nepouzdan (iako u dobroj namjeri), ili djelomično štetan, a djelomično ljekovit; baš kao kad bi pozvao liječnika koji se smatra dobrim u liječenju bolesti na koju se žališ, ali ne poznaje tvoje tijelo, pa se može dogoditi da te izliječi od trenutačne bolesti, ali s druge strane ti upropasti zdravlje te tako izliječi bolest, a ubije bolesnika.

Ali prijatelj koji je dobro upoznat sa stanjem u kojem se čovjek nalazi, pazit će da pomažući mu u nekom trenutačnom poslu, ne izazove druge neprilike. I zato se ne oslanjaj na mnogobrojne savjete; oni prije zbunjuju i zavode nego što razrješuju i upućuju. Poslije ova dva plemenita ploda prijateljstva (smirenosti osjećaja i potpore razumu) slijedi posljednji plod, koji je kao šipak pun mnogih koštica: mislim na pomoć i sudjelovanje u mnogim poduhvatima i prilikama.

Nema boljeg načina da se živo predstave mnogostruke koristi od prijatelj­stva, nego da se pogleda i vidi koliko ima toga što čovjek ne može izvršiti sam; i postat će jasno da je drevna izreka: Prijatelj je drugo ja5, nepotpuna jer prijatelj je mnogo više od toga. Ljudi imaju svoje vrijeme, i često umru prije nego što ostvare ono što im leži na ­srcu: zbrinjavanje djeteta, dovršenje nekog posla, i tome slič­no.

Ali ako čovjek ima istinskog prijatelja, može biti gotovo siguran da će se briga o tim stvarima nastaviti i nakon njega. Stoga čovjek, što se njegovih želja tiče, takoreći ima dva života. Čovjek ima tijelo, i tim je tijelom vezan uz jedno mjesto; ali tamo gdje postoji prijatelj­stvo, svi životni poslovi njemu su i njegovom izaslaniku takoreći zajamčena. Jer on ih može obaviti preko svog prijatelja.

Koliko ima stvari koje čovjek, zbog srama ili zato što mu ne priliči, ne može reći ili uraditi sam? Čovjek se može zbog vlastite skromnosti ustručavati pozivati na svoje zasluge, a pogotovo ih veličati; on nekad nije u stanju moliti i preklinjati, i još mnogo sličnoga.

Ali sve ove stvari koje bi izazvale crvenilo da su izgovorene na vlastita usta, izgledaju prikladno kada se čuju iz usta prijatelja. Isto tako, čovjek živi u mnogim posebnim odnosima koje ne može zanemariti: svome sinu može govoriti samo kao otac; svojoj ženi samo kao muž; svome neprijatelju sa­mo pod određenim uvjetima.

Prijatelj, međutim, može govoriti onako kako nalaže potreba, a ne kako zahtijeva status sugovornika. Ali nabrajanju ovih stvari nema kraja; ja sam izložio pravilo da tamo gdje čovjek ne može sam valjano odigrati svoju ulogu, ako nema prijatelja – može napustiti pozornicu.

Autor: Francis Bacon
S engleskog prevela: Branka Žaja

(u Nova Akropola)

izvor: http://nova-akropola.com/

Francis Bacon – O dobroti i dobroj naravi


Francis Bacon – O dobroti i dobroj naravi

scripta

Ovako shvaćam dobrotu: ona teži općem ljudskom dobru, onome što Grci nazivaju filantropija, a što nedovoljno izražava riječ humanost (onako kako se upotrebljava).

Dobrotu nazivam navikom, a dobru narav sklonošću. Kao božansko obilježje, Dobrota je najveća od svih vrlina i dostojanstava uma: bez nje čovjek je nemirno, pakosno i nesretno stvorenje, nimalo bolje od kakve štetočine.

Dobrota odgovara teološkoj vrlini milosrđa – ona ne zna za neumjerenost, samo za propuste. Pretjerana želja za vlašću prouzrokovala je pad anđela; pretjerana želja za znanjem prouzrokovala je pad čovjeka; ali u milosrđu nema neumjerenosti, njime se ni anđeo ni čovjek ne mogu izložiti opasnosti.

Sklonost dobroti toliko je duboko utisnuta u ljudsku prirodu da, ako se ne uputi ljudima, usmjerit će se prema drugim živim bićima; kao što to vidimo kod Turaka koji su nemilosrdan narod, ali su ipak blagi prema životinjama i iz samilosti hrane pse i ptice, čak do te mjere da umalo nisu – kako izvještava Busbecius – kamenovali nekog kršćanskog dječaka u Carigradu zato što je iz nestašnosti nekoj ptici razjapio dugački kljun.

Čovjek doista može pogriješiti u ovoj vrlini dobrote ili milosrđa. Talijani imaju jednu nemilu poslovicu: Tanto buon che vol niente (Toliko dobar da ne vrijedi ništa). A jedan učeni Talijan, Niccolo Machiavelli, imao je smjelosti napisati, gotovo neuvijeno, da je kršćanska vjera prepustila dobre ljude kao plijen tiranima i bezbožnicima. On je to rekao zato što zaista nijedan zakon, sekta niti uvjerenje nisu toliko veličali dobrotu kao što to čini kršćanska vjera. Stoga, da bi čovjek izbjegao sablazni i opasnosti, dobro je da se upozna s propustima ove tako odlične navike.
Nastoj drugima činiti dobro, ali ne veži se za njihova lica ili hirove jer onda je to povodljivost ili mekoća koja zarobljava čestitu dušu. I ne bacaj dragi kamen Ezopovom pijetlu jer on je zadovoljniji i sretniji sa zrnom ječma. Božji primjer pruža istinsku pouku: On šalje dažd i čini da Sunce podjednako sja za pravedne i za nepravedne; ali ne obasipa bogatstvom i ne obasjava častima i vrlinama sve ljude podjednako. Opća dobra zajednička su svima; ona posebna pripadaju odabranima. I pazi da gradeći lik ne razbiješ uzorak.

Jer teologija ljubav prema sebi daje kao uzorak, a ljubav prema bližnjem tek kao lik. Prodaj sve što imaš i podaj siromasima… i slijedi me: ali ne prodaj sve što imaš, osim ako dođeš i pođeš za mnom; to jest, osim ako znaš i s malo sredstava učiniti isto onoliko dobra koliko i s mnogo; inače ćeš, zalijevajući pritoke, presušiti izvor.

I ne postoji samo navika dobrote vođena pravim razumom; već postoji u nekih ljudi, čak i u naravi, sklonost prema njoj, kao što kod drugih ima urođene zlobe. Jer ima takvih u čijoj je prirodi da ih se ne tiče dobro drugih. Lakša vrsta zlobe pretvara se u ljutnju, drskost, sklonost ka suprotstavljanju, tvrdoglavost i tome slično; a ona teža vrsta pokazuje se kroz zavist i pravo zlo. Takvi se ljudi, tako reći, hrane tuđim nesrećama, i samo ih povećavaju: oni nisu dobri poput pasa koji su lizali Lazarove rane, već više nalikuju muhama što plaze po svemu što je izloženo: to su mizantropi koji vode ljude do grane, a ipak u svome vrtu nemaju drveta za objesiti se, kao što ga je imao Timon.
Takve sklonosti predstavljaju prava zastranjivanja od ljudske prirode, a ipak one su najpodesnija građa da se od njih sazdaju veliki političari; kao i zakrivljeni balvani koji su dobri za brodove koje bure bacaju po moru, ali ne i za građenje kuća koje trebaju stajati čvrsto.

Znakovi dobrote su mnogi. Ako je čovjek ljubazan i uljudan prema neznancima, to pokazuje da je građanin svijeta i da njegovo srce nije otok odsječen od drugih zemalja, već kopno koje je vezano s njima. Ako je sažaljiv prema tuđim nevoljama, to pokazuje da je njegovo srce kao ono plemenito stablo koje je i samo ranjeno dok luči smolu. Ako lako prašta i prelazi preko uvreda, to pokazuje da je njegov duh iznad uvreda i da ne može biti pogođen. Ako je zahvalan za mala dobročinstva, to pokazuje da cijeni čovjekovu dušu, a ne njegove tričarije.

Ali, više od svega drugog, ako ima savršenstvo svetog Pavla i spreman je da bude odbačen od Krista za spas svoje braće, to otkriva njegovu božansku prirodu i jednu vrstu srodnosti sa samim Kristom.

 

S engleskog prevele: Branka Žaja i Dijana Kotarac

(u Nova Akropola)

izvor: http://nova-akropola.com/

Dva u jedan

Mi vas ne kopčamo na leđima

anagalicblog

Biram svoju stvarnost. Numinozna je.

Umetnost hedonizma

Umetnost nalazenja zadovoljstva u malim stvarima

Enantiodromisanje

Veritas in dicto

Sva od Sna

Fragmenti duše ~ Život baziran na istinitoj priči

Tatjana MB blog

Virtuelno delo jednog uma, duše i ruku.

belgradestreets

andy townend captures the life and soul of belgrade, serbia

filozofski kutak

ljubav prema mudrosti

bojana maljevic

beline između redova

Loga

Imaš li kome da kažeš da si od krvi i mesa?

slavkopavlovic69

4 out of 5 dentists recommend this WordPress.com site

мозговнозагревање

Oно о чему мислим.

bez kofera

stiže se najdalje

ПЛЕТЕНИЈЕ СЛОВЕС

... мистично језичко сведочанство духовне стварности.

Utočište

NE TRAŽI ME U SEBI. UPOZNAJ MENE!

predragpopovic

A fine WordPress.com site

volimbiologiju.wordpress.com/

❀ Malim, velikim,sadašnjim i budućim naučnicima✿

Срб Times

теме и време за дилеме...

Daily (w)rite

A DAILY RITUAL OF WRITING

KREATIVNA ČAROLIJA

Svima onima koji imaju sposobnost stvaranja lepote

BELEŽNICA

Ovo je slobodna zona, mesto gde se možete uveriti da stvari nisu onakve kako deluju na prvi pogled.Ova stranica je neprofitni, društveno-humanitarni prostor, kome može svako da pristupi. Ovom stranicom mogu da upravljaju svi njeni simpatizeri i ona je stecište slobodnih i nezavisnih ljudi na za sada još uvek slobodnoj internet teritoriji.

Zaluđenik

moji stavovi, maštarije i život

M. N.

У паралелној васиони. У галаксији Млечни пут. На планети Земљи. На континенту Европа. У држави Србији. У граду Београду. На општини Звездара. У једној соби. У једном ћошку. Ту сам. А можда и нисам.

СРБСКИ ЖУРНАЛ

АУТОРСКИ БЛОГ - Контакт: urednik@srpskizurnal.com

Nedodjija

blog o alternativama...

P R E V R A T

ми цртамо стварност

Физика у Бранку

Занимљиви материјали за ученике и професоре

aleksandra sergejevna

Literature & Music

NEGOSLAVLJE

Slike od reči u kojima se prepoznaju i nenaslikani.

societasveritas

Социологија;Личност и друштво

natasoni2010

A topnotch WordPress.com site

Nisu loša vremena, loši su ljudi...

♥ "Nismo mi ti koji govorimo reči. Reči su te koje govore o nama". ♥

Neoblogizam

Treći blog

BlaBla

život, društvo, politika, novinarstvo, internet

priče i utisci

impresije o životu

Mind Readings

BRAINSTORMING MANIFESTO