BERTRAND RASEL – izvod iz dela (Istraživanje značenja istine)


BERTRAND RASEL – izvod iz dela (Istraživanje značenja istine)

Reč, rečenica, sintaksa i drugi delovi govora

Prilazim sada preliminarnom razmatranju pitanja: „Šta je reč?“. Ali ono što sada imam reći biće dopunjeno detaljnim razmatranjima, koja će uslediti kasnije.

Reči su, od najstarijih vremena o kojima imamo istorijske dokumente, bile objekt sujevernog strahopoštovanja. Čovek koji je znao ime svog neprijatelja mogao je, služeći se njime, da stekne magičnu moć nad njim. Još upotrebljavamo izraze kao „u ime Zakona“. Lako se prihvata tvrdnja: „U početku beše Reč“. Ovo gledište leži u osnovi filozofije Platona, Karnapa i većine metafizičara između njih. Da bismo mogli da razumemo jezik, moramo ga najpre lišiti njegovih mističnih atributa koji izazivaju strahopoštovanje. U tome je glavni cilj ovog poglavlja.

Pre no što priđemo razmatranju značenja reči, ispitajmo ih najpre kao pojave čulnog sveta. S tog stanovišta, postoje četiri vrste reči: izgovorene, čute, napisane i pročitane. Bez ikakvih smetnji pretpostaviću zdravorazumsko gledište o materijalnim objektima, budući da kasnije uvek možemo ono što je izraženo zdravorazumskim terminima prevesti na bilo koji filozofski jezik koji nam se sviđa. Otuda je moguće sjediniti napisane i pročitane reči i svaku od njih zameniti nekim materijalnim objektom – kako Nojrat (Neurath) kaže, tragovima mastila – koji je napisana ili odštampana reč, shodno okolnostima. Distinkcija između pisanja i čitanja je, naravno, značajna, ali skoro sve ono što je potrebno reći o njoj može biti rečeno o distinkciji između govora i slušanja.

Data reč, recimo „pas“, može biti od mnogih ljudi, u mnogim okolnostima izgovorena, čuta, napisana ili pročitana. Ono što se dešava kada neka osoba kaže neku reč nazivam „verbalni izraz“; ono što se dešava kada neka osoba čuje neku reč nazivam „verbalni zvuk“; fizički objekt koji se sastoji od jedne napisane ili odštampane reči nazivam „verbalni oblik“. Razume se da se verbalni izrazi, zvukovi i oblici razlikuju od drugih izraza, zvukova i oblika psihološkim karakteristikama -„intencijom“ ili „značenjem“. Ali, za sada želim da ove karakteristike, koliko god je to moguće, ostavim na stranu, a da razmatram samo status reči, ukoliko one čine deo čulnog sveta.

Izgovorena reč „pas“ nije jedan izolovan entitet: to je jedna klasa sličnih kretanja jezika, grla i larinksa. Upravo kao što je skakanje jedna klasa telesnih pokreta, a hodanje druga, tako je izrečena reč „pas“ treća klasa telesnih pokreta. Reč „pas“ je opšta, kao što je i pas nešto opšte. Mi slobodno kažemo da možemo izreći istu reč „pas“ u dvema okolnostima, ali, u stvari, možemo izreći dve instance iste vrste, upravo kao što kada vidimo dva psa, vidimo dva primerka iste vrste. Tako, u pogledu logičkog statusa, ne postoji razlika između psa i reči „pas“; svaki je opšti i egzistira samo u instancama. Reč „pas“ je izvesna klasa verbalnih izraza, upravo kao što je pas izvesna klasa četvoronožaca. Sve ovo podjednako važi i za čute i za napisane reči.

Moglo bi se pomisliti da ja neopravdano ističem vrlo očiglednu činjenicu kad insistiram da je jedna reč opšta. Ali postoji jedna skoro neodoljiva tendencija da mislimo, kad god nismo dovoljno pažljivi, o reči kao o jednoj stvari, i da dokazujemo da, dok posto je mnogi psi, jedna reč „pas“ je primenljiva na sve njih. Otuda smo navedeni da mislimo da svi psi imaju neku zajedničku pseću suštinu, koja je ono što reč „pas“ stvarno znači; te dolazimo do Platonovog shvatanja da pas obitava na inteligibilnom nebu. Dok, naprotiv, ono što stvarno imamo, to je jedan broj, više ili manje, sličnih zvukova, koji su svi primenljivi na jedan broj više ili manje sličnih četvoronožaca.

Kada pokušamo da definišemo izgovorenu reč „dog“ („pas“), nalazimo da to ne možemo da učinimo a da ne uzmemo u obzir intenciju. Neki kažu „dawg“2, ali mi prepoznajemo da oni imaju na umu „dog“. Nemac je sklon da kaže „dok“; ako ga čujemo da kaže „‘dok’ vrti repom kada je zadovoljan“, mi znamo da je izgovorio instancu reči „dog“, dok bi Englez, koji bi proizveo isti zvuk (dok) izgovorio jednu instancu reči „dock“. U pogledu pisane reči, isto to važi i za one čiji je rukopis loš. Tako, dok je sličnost sa standardnim zvukom ili oblikom – onim govornika na BBC-ju ili u udžbeniku kaligrafije – esencijalna pri definisanju instance neke reči, ona ipak nije dovoljna, te nužan stepen sličnosti sa standardom ne može biti precizno definisan. Reč je, u stvari, jedna porodica, upravo kao što su psi jedna porodica, i postoje nedovoljno jasni prelazni slučajevi isto kao u evoluciji, gde su morali postojati posrednici između pasa i vukova, na primer.

U ovom pogledu štampani tekst je poželjniji. Izuzev u slučaju kada je štamparska boja izbledela, osoba sa normalnim vidom teško bi mogla da sumnja da li je reč „pas“ odštampana na izvesnom mestu ili nije. U stvari, štampani tekst je smišljen da zadovolji našu sklonost za klasifikacijom. Dva primera slova A su veoma slična, a svaki od njih se veoma razlikuje od nekog primera slova B. Koristeći crnu štamparsku boju i beli papir, mi štampanjem svako slovo oštro kontrastiramo sa podlogom. Tako se jedna štampana strana sastoji od jedne kolekcije diskretnih oblika, koje je lako klasifikovati: dakle, raj za logičara. Ali on se ne bi smeo zavaravati mišljenjem da je svet, izvan knjiga, podjednako šarmantan.

Reči, izgovorene, čute ili napisane, razlikuju se od drugih klasa telesnih kretanja, zvukova ili oblika time što imaju „značenje“. Mnoge reči imaju značenje samo u odgovarajućem verbalnom kontekstu – kao što su reči „nego“, „ili“, „međutim“, koje ne mogu stajati same. Objašnjenje značenja ne možemo početi ovakvim rečima, jer one pretpostavljaju druge reči. Međutim, postoje reči – uključujući sve one koje dete najpre uči – koje mogu biti izolovano upotrebljavane: vlastita imena, imena klasa poznatih vrsta životinja, imena boja, itd. To su one reči koje nazivam „objekt-reči“ i one čine „objekt-jezik“, o čemu ću više govoriti u jednom kasnijem poglavlju. Ove reči imaju više osobenosti. Prvo, njihovo značenje je naučeno (ili može da bude naučeno) konfrontacijom sa objektima koji su ono što one znače. Drugo, one ne pretpostavljaju druge reči. Treće, svaka od njih, sama sobom, može da izrazi ceo iskaz; možete uzviknuti „vatra!“, ali bi bilo besmisleno uzviknuti „nego!“. Očigledno je da svako objašnjenje „značenja“ mora početi ovakvim rečima; jer, slično „istinitosti“ i „lažnosti“ i „značenje“ ima hijerarhiju značenja koja odgovara hijerarhiji jezika.

Rečima se služimo na više načina: prilikom naracije, postavljanja pitanja, izricanja naredbi i zahteva, govora o fiktivnim entitetima, itd. Ali najelementarnija upotreba je demonstrativna upotreba, kao u uzviku „lisica!“, kada je lisica vidljiva. Skoro je podjednako primitivan vokativ: vlastito ime je upotrebljeno da bi ukazalo na željeno prisustvo imenovane osobe. Ali to nije baš tako primitivno kao što izgleda, jer značenje jedne objekt-reči mora biti naučeno u prisustvu objekta. (Isključujem takve reči koje su naučene pomoću verbalne definicije, pošto one pretpo-stavljaju neki već postojeći jezik.)

Očigledno je da se znanje jednog jezika sastoji u odgovarajućoj upotrebi reči i u odgovarajućoj reakciji, kada se one čuju. Nije nužno da budemo u stanju da kažemo šta one znače, ništa više no što je za jednog igrača kriketa nužno da zna matematičku teoriju projektila. Uistinu, u slučaju mnogih objekt-reči, strogo uzev, nemoguće je reći šta one znače, izuzev tautologijom, jer su to reči sa kojima jezik počinje. Vi možete objasniti, na primer, reč „crveno“ samo pokazujući nešto što je crveno. Dete razume čutu reč „crveno“ kada je ustanovilo vezu između čute reči i crvene boje. Ono je ovladalo izgovorom reči „crveno“ kada je u stanju, ako primećuje nešto crveno, da kaže „crveno“ i pobuđeno je da tako postupa.

Prvobitno učenje objekt-reči je jedna stvar, a upotreba jezika, kad je ovim sredstvom ovladano, druga je stvar. U životu odraslih svaki govor, slično pozivanju po imenu, premda manje očigledno, jeste u intenciji, u zapovednom načinu. Kada se čini da se radi o pukom tvrđenju, trebalo bi da mu prethode reči „znaj da…“. Mi znamo mnoge stvari, a tvrdimo samo neke od njih; stvari koje tvrdimo su one koje želimo da naši slušaoci znaju. Kada ugledamo svetleći meteor i jednostavno kažemo „pogledaj!“, mi očekujemo da ova jedna reč izazove odgovarajuću reakciju prisutnog posmatrača, da ga i on opazi. Ako imate nekog nepoželjnog posetioca, vi ga možete izbaciti ili mu samo reći „izlazi!“, pošto ovo poslednje implicira manje trošenje fizičke energije i poželjnije je ako već ima isti rezultat.

Sledi da, ako se kao odrasli služite nekom reči, vi to, po pravilu, ne činite samo zato što je u vašim čulima ili u vašoj imaginaciji prisutno ono što ona „označava“, nego zato što želite da vaš slušalac učini nešto povodom nje. Ovo nije slučaj kod deteta, kad uči jezik, niti uvek u kasnijim godinama, pošto ima zanimljivih okolnosti u kojima se upotreba reči odvija automatski, po navici. Tako, ako biste iznenada ugledali prijatelja za koga ste pogrešno verovali da je mrtav, vi biste verovatno izgovorili njegovo ime, iako vas ni on niti iko drugi ne bi mogli čuti. Ali takvi slučajevi su izuzetni.

U značenju jedne rečenice postoje tri psihološka elementa: spoljašnji uzroci izricanja, efekti čuvenja izrečenog i (kao deo uzroka izricanja) efekti koje govornik očekuje da se jave kod slušaoca.

Uopšteno uzev, možemo reći da se govor, osim nekih izuzetaka, sast oji od zvukova proizvedenih od strane neke osobe, sa namerom da uzrokuje željene akcije drugih osoba. Međutim, njegove indikativne i asertoričke mogućnosti ostaju fundamentalne, jer zahvaljujući njima, kada čujemo neki govor, on nas može navesti na akciju, na način koji odgovara nekom obeležju sredine, koje je uočeno od strane govornika ali ne i od slušaoca; ili kojih se govornik seća, na osnovi prošlih opažanja. Izvodeći posetioca iz svoje kuće, noću, možete mu reći: „Ovde su dva stepenika niz koje treba sići“, što njega navodi da postupi kao da je video stepenice. Ovo pak implicira izvestan stepen blagonaklonosti prema vašem posetiocu.    Ali iznositi činjenicu nikako nije uvek svrha govora; može se, upravo, govoriti sa namerom da se drugi obmanjuju. „Jezik nam je dat da bismo mogli da prikrivamo naše misli.“ Tako, kada mislimo o jeziku kao o sredstvu za izražavanje činjenica, mi prećutno podrazumevamo izvesne želje govornika. Interesantno je da jezik može izražavati činjenice; a takođe je interesantno da on može izražavati i laži. Kad izražava jedno ili drugo, onda se to dešava s obzirom na neko delanje slušaoca koje bi time bilo izazvano. Ako je slušalac rob, dete ili pas, rezultat se jednostavnije postiže upotrebom imperativa. Međutim, postoji razlika između delotvornosti laganja i delotvornosti istine: laž proizvodi željene efekte samo ukoliko se očekivala istina. U stvari, niko ne bi mogao učiti da govori ukoliko istina ne bi bila pravilo. Ako detetu, kad vidi psa, nasumično kažete „mačka“, „konj“ ili „krokodil“, vi nećete moći da ga obmanete time što ćete reći „pas“ onda kad to nije pas. Dakle, laganje je jedna izvedena aktivnost, koja pretpostavlja istinitost kao uobičajeno pravilo.

Premda su većina rečenica primarno imperativne, proizilazi da one ne mogu ispunjavati svoju funkciju uzročnika akcije kod slu-šaoca, osim na osnovu indikativnog karaktera objekt-reči. Uzmimo da kažem „trči“ i da osoba na koju se zapovest odnosi trči; ovo se dešava samo zato što reč „trči“ ukazuje na izvesnu vrstu akcije. Viđena u svojoj najprostijoj formi, ova situacija se pokazuje na vojnim vežbama; ustanovljen je uslovni refleks, tako da izvesna vrsta zvuka (zapovesti) proizvodi izvesnu vrstu tele-snog kretanja. U ovom slučaju možemo reći da je vrsta određenih zvukova ime određenih vrsta kretanja. Ali reči koje nisu imena telesnog kretanja imaju manje direktnu vezu sa delanjem.

Samo u izvesnim slučajevima „značenje“ verbalnog izricanja može biti poistovećeno sa efektom koji se hteo postići kod sluša-oca. Zapovedne reči i reč „pogledaj!“ su takvi slučajevi. Ali ako kažem „pogledaj, eno lisice“, ja ne nameravam samo da proizvedem izvesnu akciju kod slušaoca, nego mu obezbeđujem i motiv za akciju, opisujući jednu karakteristiku okoline. U slučaju narativnog govora distinkcija između „značenja“ i nameravanog efekta još je očiglednija. Samo rečenice imaju nameravane efekte, dok značenje nije ograničeno na rečenice. Objekt reči imaju značenje koje ne zavisi od njihovog javljanja u rečenicama.

Na najnižoj ravni govora ne postoji distinkcija između rečenica i izolovanih, pojedinačnih reči. Na ovoj ravni, izolovane reči služe da ukažu na čulno prisustvo onoga što one opisuju. Preko ove forme govora objekt-reči i dobijaju svoje značenje, i u ovoj formi govora svaka reč je jedna tvrdnja. Sve ono što prevazilazi tvrdnje o onome što je čulno prisutno, pa čak i neke tvrdnje koje to ne čine, može se postići samo pomoću rečenica; ali ako rečenice sadrže objekt-reči, ono što one tvrde zavisi od značenja tih objekt-reči. Ima rečenica koje ne sadrže objekt-reči, to su logičke i matematičke rečenice. Ali svako empirijsko tvrđenje sadrži objekt-reči, ili reči definisane pomoću njih. Tako je značenje objekt-reči fundamentalno u teoriji empirijskog saznanja, jer je jezik preko njih povezan sa nelingvističkim okolnostima, na način koji ga čini sposobnim da izražava empirijsku istinu ili laž.

REČENICE, SINTAKSA I DELOVI GOVORA

Rečenice mogu da budu upitne, optativne, usklične i imperativne, a takođe i izjavne. U toku gotovo celog daljeg razmatranja, možemo se ograničiti na izjavne, jer to su jedine rečenice koje su istinite ili lažne. Pored njihove istinitosti i lažnosti, ove rečenice imaju dve druge osobine koje nas interesuju, a koje one dele sa drugim rečenicama. Prva od ovih je ona da se one sastoje od reči i da se njihovo značenje izvodi iz onih reči koje ih sačinjavaju; druga, što poseduju izvesnu vrstu jedinstva, na osnovu koje su u stanju da predstavljaju izvesne osobine, čega su njihove konstitutivne reči lišene.
Svaka od ovih triju karakteristika zahteva istraživanje. Počnimo sa jedinstvom rečenice.

Rečenica, u gramatičkom pogledu jedna, može da ne bude i u logičkom pogledu jedna. Rečenica „Izašao sam i video sam da je padala kiša“ logički se ne razlikuje od dve rečenice: „Izašao sam“ i „Video sam da je padala kiša“. Ali rečenica: „Kada sam izašao, video sam da je padala kiša“ logički je jedna: ona tvrdi da su dve pojave bile istovremene. „Cezar i Pompej behu dva velika generala“ jeste rečenica koju u logičkom pogledu čine dve rečenice, ali „Cezar i Pompej behu podjednako veliki generali“ je u logičkom pogledu jedna rečenica. Našim svrhama biće primereno isključivanje rečenica koje nisu logički jedne, u koje spadaju one koje se sastoje od dve tvrdnje, povezane sa „i“, ili, „ali“, ili „iako“ ili nekim veznikom ove vrste. Za naše namere jedna rečenica mora biti ona koja kaže nešto što ne može da bude rečeno u dve odvojene, pojedinačne rečenice.
Razmotrimo sada sledeću rečenicu: „Bilo bi mi žao ako se razbolite“. Ona se ne može podeliti na „Biće mi žao“ i „Vi ćete se razboleti“; ona ima onakvu vrstu jedinstva kakvu zahtevamo od rečenice. Ali ona ima složenost koju neke rečenice nemaju; zanemarujući vreme, ona ustanovljava relaciju između „Žao mi je“ i „Vi ste bolesni“. Možemo je interpretirati kao da tvrdi da u bilo koje vreme kada je druga komponenta istinita, istinita je i prva. Ovakve rečenice mogu biti nazvane „molekularnim“, u odnosu na svoje rečenice konstituente, koje, u istom odnosu, mogu biti nazvane „atomskim“. Da li rečenice mogu biti atomske, u apsolutnom smislu, izvan ove relacije, za sada to pitanje možemo ostaviti otvorenim, ali svaki put kada nađemo da je neka rečenica molekularna, postupićemo sasvim ispravno ako, pri razmatranju onog što čini jedinstvo rečenice, našu pažnju najpre usmerimo na njene atome. Grubo rečeno, atomska rečenica je ona rečenica koja sadrži samo jedan glagol. Ali ovo bi bilo tačno samo u strogo logičkom jeziku.

Ovo pitanje nikako nije prosto. Pretpostavimo da ja najpre kažem „A“, a onda „B“; vi možete izreći sud: „zvuk ‘A’ je prethodio zvuku ‘B'“. Ali ovo implicira „zvuk ‘A’ se pojavio“ i „zvuk ‘B’ se pojavio“, pri čemu se zaključuje da je jedna od pojava bila pre druge. Otuda je vaš iskaz analogan iskazu kao što je „Pošto sam izašao, pokvasio sam se“. To je jedan molekularan iskaz, čiji su atomi: „A se pojavilo“ i „B se pojavilo“. Sada, šta hoćemo reći kad kažemo „A se pojavilo“? Hoćemo reći da smo čuli izvestan zvuk izvesne klase, koja je nazvana „A“. Tako kada kažemo „A je prethodilo B-u“, naš izraz ima jednu skrivenu logičku formu koja je ista kao forma iskaza: „Prvo se dogodilo lajanje psa, a zatim rzanje konja“.
Razmotrimo ovo malo podrobnije. Ja kažem „A“; zatim kažem „šta sam rekao?“, na to vi uzvratite „rekli ste ‘A'“. Sada zvuk koji ste proizveli izgovarajući „A“ u vašem odgovoru različit je od zvuka koji sam ja prvobitno proizveo. Prema tome, ako je „A“ bilo ime nekog posebnog zvuka, vaš iskaz bi bio lažan. Vaš iskaz je istinit samo zato što je „A“ ime za jednu klasu zvukova; vaš iskaz klasifikuje zvuk koji sam proizveo isto tako tačno kao da ste rekli „Vi ste lajali kao pas“. Ovo pokazuje kako nas jezik prisiljava na opštost i onda kada najviše želimo da je izbegnemo. Ako želimo da govorimo o posebnom zvuku koji sam proizveo, onda mu moramo dati vlastito ime, recimo „Tom“, a zvuk koji ste vi proizveli, kada ste izgovorili „A“ nazovimo „Dik“. Onda možemo reći „Tom i Dik su A-ovi“. Možemo reći: „Rekao sam Tom“, ali ne „Rekao sam ‘Tom'“. Striktno, ne bismo mogli reći „Rekao sam ‘A'“; mogli bismo reći „Rekao sam jedno ‘A'“. Sve ovo ilustruje jedan opšti princip, naime, kada upotrebljavamo opšti termin kao što su „A“ ili „čovek“, nemamo na umu univerzaliju, već jednu instancu kojoj je sadašnja instanca slična. Kada kažemo „Rekao sam ‘A'“, ono što stvarno hoćemo reći je „Proizveo sam jedan zvuk veoma sličan zvuku koji proizvodim sada: ‘A'“. Ovo je, međutim, samo jedna digresija.

Vratimo se pretpostavci da najpre kažem „A“, a zatim „B“. Nazvaćemo „Tom“ posebnu pojavu koju konstituiše moj prvi izričaj, a „Hari“ pojavu koju konstituiše drugi izričaj. Onda možemo reći „Tom je prethodio Hariju“. Ovo je bilo stvarno ono što smo mislili reći kada smo rekli „Zvuk ‘A’ je prethodio zvuku ‘B'“. Tako smo, na kraju, došli do atomske rečenice kojom se ne vrši puka klasifikacija. Moglo bi se primetiti da to kada kažem „Tom je prethodio Hariju“, implicira „Tom se pojavio“ i „Hari se pojavio“, isto kao i kada sam rekao „Zvuk ‘A’ je prethodio zvuku ‘B'“ koje implicira „‘A’ se pojavilo“ i „‘B’ se pojavilo“. Mislim da bi to, uistinu, bila logička greška. Kada kažem da se dogodio neki nespecifikovan član klase, moj iskaz je smislen samo ako znam o kakvoj klasi je reč; ali u slučaju pravog vlastitog imena, ime je bez značenja osim ako nije ime nečega, u kom slučaju se to nešto mora dogoditi. Ovo može podsećati na ontološki argument, ali stvarno to je samo deo definicije „imena“. Vlastito ime imenuje nešto što nema više instanci, i imenuje ga po konvenciji ad hoc, a ne nekom deskripcijom sastavljenom od reči sa prethodno pripisanim značenjima. Prema tome, sve dok ime ne imenuje nešto, ono je prazan zvuk a ne reč. I kada kažemo „Tom je prethodio Hariju“, gde su „Tom“ i „Hari“ imena posebnih zvukova, mi ne pretpostavljamo „Tom se dogodio“ i „Hari se dogodio“, što bi bili strogo besmisleni izrazi.

U praksi, vlastita imena se ne daju prostim i kratkim pojavama, pošto većina od njih nije dovoljno zanimljiva. Kada imamo priliku da ih pomenemo, to činimo deskripcijom kao što su „Cezareva smrt“ ili „Hristovo rođenje“. Govoreći, za trenutak, terminima fizike, imena pridajemo izvesnim kontinuiranim fragmentima prostor-vremena, kao što su Sokrat, Francuska ili Mesec. Nekada se govorilo da vlastita imena pridajemo supstanciji ili kolekciji supstancija, ali sada smo izumeli drugačiju frazeologiju za izražavanje objekta vlastitog imena.

U praksi, jedno vlastito ime uvek obuhvata mnoštvo pojava, ali ne na način imena klase, jer odvojene pojave su delovi onog što ime znači, a nisu njegove instance. Razmotrimo, na primer, „Cezar je umro“. „Smrt“ je jedna opšta reč koja odgovara izvesnom broju pojava koje imaju među sobom izvesne sličnosti, ali ne nužno neku međusobnu prostorno-vremensku povezanost.

Svaka od ovih pojava je jedna smrt. „Cezar“, naprotiv, označava jednu seriju pojava uzetih kolektivno, a ne ponaosob. Kada kažemo „Cezar je umro“, mi kažemo da je jedna serija pojava koja je bila Cezar postala član klase smrti; ova okolnost se naziva „Cezareva smrt“.

Sa logičkog stanovišta, vlastito ime može biti pridano svakom kontinuiranom delu prostor-vremena. (Za to je dovoljan makroskopski kontinuitet.) Dva dela života jednog čoveka mogu imati različita imena, na primer Oktavijan i Avgust. „Univerzum“ može biti uzeto kao vlastito ime prostor-vremena, uzetog u celini. Možemo pridati vlastito ime i vrlo malim delovima prostor-vremena, ako su njihove dimenzije dovoljno velike da budu opažljive. Ako jednog određenog dana kažem „A“ u 6 sati popodne, možemo pridati vlastito ime ovom zvuku ili, da budem konkret-niji, auditivnom osetu koji je imala neka prisutna osoba slušajući me. Ali i kad smo stigli do ovog stepena minucioznosti, ne možemo reći da smo imenovali nešto što je lišeno strukture. Može se, dakle, za sada prihvatiti da je svako vlastito ime ime neke strukture, a ne nečega što je lišeno delova. Ali tu je reč o empirijskoj činjenici, ne nužno logičkoj.

Ako hoćemo da izbegnemo zamke u pitanjima koja nisu lingvistička, moramo razlikovati rečenice ne po kompleksnosti, koju one eventualno mogu imati, nego po onome što je implicirano njihovom formom. „Aleksandar je prethodio Cezaru“ jeste nešto kompleksno zbog kompleksnosti Aleksandra i Cezara, dok „x je prethodilo y-u“ svojom formom ne implicira da su x i y složeni. U stvari, pošto je Aleksandar umro pre no što se Cezar rodio, svaki konstituent Aleksandra je prethodio svakom konsti-tuentu Cezara. Tako, možemo prihvatiti „x je prethodilo y -u“ kao atomsku formu iskaza, sve da i nismo u stanju da stvarno navedemo jedno x i jedno y, koji bi dali atomski iskaz. Reći ćemo onda da je forma iskaza atomska, ako je činjenica da iskaz ove forme logički ne implicira da je reč o strukturi koju sačinjavaju subordirani iskazi. I dodaćemo da logički nije nužno da vlastito ime imenuje strukturu koja ima delove.

Prethodna diskusija je neophodan uvod u pokušaju da se otkrije ono što konstituiše esencijalno jedinstvo rečenice; jer ovo jedinstvo, bilo koje prirode da je, očigledno postoji u rečenici atomske forme, i moralo bi biti najpre istraživano u takvim rečenicama.

U svakoj smislenoj rečenici, izvesna veza je esencijalna između onog što pojedinačno reči znače – izostavljajući reči koje služe samo da označe sintaktičku strukturu. Mi znamo da „Cezar je umro“ tvrdi postojanje zajedničkog člana dve klase, klase događaja koji su bili Cezar i klase događaja koji su smrt. To je samo jedna od relacija koju rečenice mogu tvrditi; sintaksa u svakom slučaju pokazuje koja je relacija tvrđena. Neki slučajevi su prostiji od „Cezar je umro“, a neki složeniji. Pretpostavimo da pokazujem narcis i kažem „ovo je žuto“; ovde „ovo“ može biti uzeto kao vlastito ime dela mog sadašnjeg vizuelnog polja, a „žuto“ kao ime klase. Interpretiran na ovaj način, ovaj iskaz je prostiji od „Cezar je umro“, pošto klasifikuje dati objekt, što je logički analogno iskazu „ovo je smrt“. Moramo biti u stanju da znamo ovakve iskaze, pre no što možemo znati da ove dve klase imaju zajednički član, koji predstavlja ono što je tvrđeno sa „Cezar je umro“. Ali „Ovo je žuto“ nije tako prosto kao što izgleda. Kada dete uči značenje reči „žuto“, postoji najpre objekat (ili skup objekata) koji je žut po definiciji, a zatim percepcija da su drugi objekti slični po boji. Tako, kada detetu kažemo „Ovo je žuto“, ono što mu (sa nešto sreće) prenosimo jeste: „Ovo je po boji slično objektima koji su žuti po definiciji“. Na taj način, klasifikatorski iskazi, ili iskazi koji pripisuju predikate, mogli bi da izgledaju kao da su stvarno iskazi koji tvrde sličnost. Ako je tako, najprostiji iskazi su relacioni.
Međutim, postoji razlika između relacija koje su simetrične i onih koje su asimetrične. Relacija je simetrična ako važi između x i y i ujedno važi između y i x; a ona je asimetrična ako važi između x i y a ne može važiti između y i x. Tako su i sličnost i nesličnost simetrični ali „pre“, „veći“, „desno od“, itd. su asimetrične relacije. Ima takođe relacija koje nisu ni simetrične ni asimetrične; „brat“ je jedan primer, pošto, ako je x brat y-u, y može biti sestra x-u. Ove relacije i one asimetrične su nazvane nesimetričnim. Nesimetrične relacije su od najvećeg značaja, a mnogi čuveni filozofi su osporavali njihovo postojanje.
Pokušajmo da tačno ustanovimo šta su lingvističke činjenice o nesimetričnim relacijama. Dve engleske rečenice „Brutus killed Caesar“ i „Caesar killed Brutus“ konstituišu iste reči, aranžirane u oba slučaja relacijom vremenskog sleda.

I pored toga, jedna od njih je istinita, a druga lažna. Naravno, upotreba reda za ovu svrhu nije esencijalna. Latinski umesto reda upotrebljava infleksi-je. Ali ako biste bili rimski učitelj koji podučava o razlici između nominativa i akuzativa, bili biste primorani da, za neki trenutak, uvedete nesimetrične relacije i našli biste prirodnim da ih objasnite posredstvom prostornog ili vremenskog reda. Razmotrimo, za trenutak, šta se dešavalo kada je Brut ubio Cezara: nož se velikom brzinom kretao od Bruta prema Cezaru. Apstraktna shema toga je „A se kretalo od B do C“ i činjenica, kojom se bavimo, jeste da je ovo različito od „A se kretalo od C do B“. Ovde su postojala dva događaja, jedan, A-se-našlo-u-B, drugi, A-se-našlo-u-C, koja ćemo nazvati x i y. Ako se A kretalo od B do C, x je prethodilo y -u ; ako se A kretalo od C do B, y je prethodilo x-u. Tako je poslednji izvor razlike između „Brutus killed Caesar“ i „Caesar killed Brutus“ razlika između „x je prethodilo y-u“ i „y je pretho¬dilo x-u“, gde su x i y događaji. Slično ovom, u vizuelnom polju postoje prostorne relacije „gore-i-dole“, „desno-i-levo“ koje imaju istu osobinu asimetrije. „Svetlije“,“dublje“ i, uopšte, svi komparativi su isto tako asimetrični.
Jedinstvo rečenice je sasvim očigledno u slučaju asimetričnih relacija: „x prethodi y-u“ i „y prethodi x-u“ su sastavljene od istih reči, aranžiranih istom relacijom vremenske sukcesije. U njihovim sastavcima ne postoji ništa što bi ih razlikovalo jedne od druge. Ovakve rečenice se razlikuju samo kao celine, ali ne u njihovim delovima; to je ono što mislim, kada govorim o rečenici kao jedinstvu.

Na ovom mestu je značajno podsetiti, ako hoćemo da izbegne-mo konfuzije, da su reči univerzalije. U izricanjima rečenica „x prethodi y-u“ i „y prethodi x-u“ dva simbola „x“ nisu identični, niti pak dva simbola „y“. Pridajmo ovim izricanjima rečenica vlastita imena S1 i S2 Neka X1 i X2 budu vlastita imena dva izri¬canja „x“-a, Y1 i Y2 vlastita imena dva izricanja „y“-a, a P1 i P2 vlastita imena dva izricanja „prethodi“. Tako se sastoji od tri izricanja, i to redom X1, P1, Y1, a S2 od tri izricanja i to redom Y2 P2, X2. Red je u svakom slučaju istorijska činjenica tako određena i nepromenljiva kao i činjenica da je Aleksandar prethodio Cezaru. Kada vidimo da red reči može biti menjan i da možemo isto tako lako reći „Caesar killed Brutus“ kao i „Brutus killed Caesar“, skloni smo da mislimo da su reči određene stvari koje se mogu na različite načine urediti. To je jedna zabluda: reči su apstrakcije i verbalni izrazi mogu imati samo onaj red, bilo koji da je to, koji imaju. Iako je njihov život kratak, one žive i umiru i ne vaskrsavaju. Sve ovakve stvari ove vrste su uređene onako kako su uređene i nisu sposobne da se preurede.

Kako ne želim da moje mišljenje bude nepotrebno pedantno, to ću samo istaći da je jasnoća u ovoj stvari nužna za razumevanje pojma mogućnosti. Moguće je, kažemo, reći „Brutus killed Caesar“ ili „Caesar killed Brutus“, ali ne shvatamo da je to tačno analogno činjenici da je moguće da neki gospodin bude levo od neke dame u jednoj prilici, a neki drugi gospodin desno od neke druge dame u drugoj prilici. Jer: neka fi bude klasa izgovaranja reči „Brutus“; neka K bude klasa izgovaranja reči „killed“ ; i neka y bude klasa izgovaranja reči „Caesar“. Tada, reći da možemo reći ili „Brutus killed Caesar“ ili „Caesar killed Brutus“ znači reći da (1) postoje pojave x, P, y takve da je x član od fi, P član od k, y član od y, i x je upravo ispred P, a P upravo ispred y ; (2) postoje pojave x’, P’, y’ koje ispunjavaju gornje uslove u pogledu članstva od fi, K, y ali tako da je y ‘ upravo ispred P’, a P’ upravo ispred x’ . Smatram da u svim slučajevima mogućnosti postoji jedan subjekt koji je promenljiva, definisana tako da zadovoljava neki uslov koji mnoge vrednosti promenljiva zadovoljavaju i da među ovim vrednostima neke zadovoljavaju dodatni uslov, dok druge ne zadovoljavaju; onda kažemo da je „moguće“ da subjekt može zadovoljiti ovaj dodatni uslov. Simbolički, ako su „<^x i \|/x“ i „^x i ne \|/x“ istiniti za prikladne vrednosti x-a, tada, ako <^x, onda je \|/x moguće ali ne i nužno. (Treba razlikovati empirijsku od logičke nužnosti, ali u ovo pitanje ne želim da ulazim.)

Istaknimo i jedno drugo pitanje. Kada kažemo da su rečenice „xPy“ i „yPx“ (gde je P asimetrična relacija) inkompatibilne, simboli „x“ i „y“ su opšti, pošto, u našem slučaju, postoje dve njihove instance; ali oni moraju biti imena partikularija. „Dan prethodi noći“ i „Noć prethodi danu“ su oba istinita. U ovakvim slučajevima, dakle, postoji odsustvo logičke homogenosti između simbola i njegovog značenja: simbol je opšti, dok je značenje posebno.

Ova vrsta logičke heterogenosti vrlo lako vodi konfuziji. Svi simboli su istog logičkog tipa: oni su klase sličnih izraza, sličnih zvukova, sličnih oblika; ali njihova značenja mogu biti bilo kojeg tipa ili biti dvosmislenog tipa, kao što je i sama reč „tip“. Odnos simbola prema njegovom značenju nužno varira shodno tipu značenja i ta činjenica je značajna u teoriji simbolizma.
Pošto smo razmotrili konfuzije koje mogu nastati kada smatramo da se ista reč može javljati u dve različite rečenice, sada možemo slobodno upotrebljavati ove izraze tako da možemo reći „Žirafa se može naći u Africi i u zoološkom vrtu“ a da ne budemo zavedeni da pomislimo da to važi za bilo koju pojedinačnu žirafu.

U jeziku kao što je engleski, u kome je red reči bitan za značenje rečenice, pitanje nesimetričnih relacija možemo izložiti na sledeći način: kod datog skupa reči, koje su sposobne da formiraju jednu rečenicu, često se dešava da su one sposobne da formiraju dve ili više rečenica, od kojih je jedna istinita dok su druge lažne, a da ta razlika proizilazi iz reda reči. Tako, značenje jedne rečenice je, bar u nekim slučajevima, određeno redom reči, a ne klasom. U takvim slučajevima, značenje rečenice ne proizilazi iz zbira značenja pojedinačnih reči. Kada neka osoba zna ko je bio Brut, ko je bio Cezar i šta je ubijanje, ona još ne zna ko je koga ubio; kada čuje rečenicu „Brutus killed Caesar“, da bi to znao, on treba pored vokabulara da zna i sintaksu, pošto forma ove rečenice, kao celina, doprinosi značenju.

Da bismo izbegli nepotrebnu razvučenost, pretpostavimo, za trenutak, da postoji samo usmeno izražavanje, tj. samo govor. U tom slučaju sve reči imaju vremenski red, a neke od njih taj red tvrde. Mi znamo da je, ako su x i y imena pojedinačnih događaja, ako je rečenica „x prethodi y-u“ istinita, rečenica „y prethodi x-u“ lažna. Moj problem je, sada, sledeći: možemo li tvrditi išta ekvivalentno tako što bismo to izrekli terminima koji se odnose na događaje a ne na jezik? Izgledalo bi da imamo posla sa jednom karakteristikom vremenskih relacija, a, ipak, kada pokušamo da kažemo šta je ta karakteristika, izgleda da smo navedeni da izrazimo karakteristiku rečenice o vremenskim relacijama. Ono pak što važi za vremenske relacije, važi i za sve druge asimetrične relacije.

Kada čujem rečenicu „Brutus killed Caesar“, zapažam vremenski red reči, ako ne bi bilo tako, ne bih mogao znati da sam čuo tu rečenicu a ne rečenicu „Caesar killed Brutus“. Ako potom tvrdim vremenski red rečenicama „‘Brutus’ prethodi ‘killed'“ i „‘killed’ prethodi ‘Cezar'“, moram ponovo da budem svestan vremenskog reda reči u ovim rečenicama. Moramo, dakle, biti svesni vremenskog reda događaja u slučajevima u kojima ne tvrdimo da oni imaju ovaj vremenski red, inače upadamo u beskrajni regres. Šta je to, onda, čega smo u ovakvom slučaju svesni?

Moglo bi da bude predloženo sledeće objašnjenje: kada čujem reč „Brutus“, postoji jedno iskustvo analogno onom kad slušam zvono čiji zvuk postepeno nestaje. Ako je jedna reč čuta trenutak ranije, sada još postoji pridruženi oset, analogan onom doživljenom trenutak ranije ali slabiji. Tako, čim smo završili slušanje rečenice „Brutus killed Caezar“, mi još imamo auditivni oset koji bi se tipografski mogao predstaviti ovako:
Brutus killed CAESAR; dok, pošto smo čuli rečenicu „Caesar killed Brutus“, naš oset bi mogao biti predstavljen kao Caesar killed BRUTUS.

Mogli bismo se zadovoljiti tvrdnjom da su ovi različiti oseti ono što nam omogućuje da prepoznamo red u vremenu. Prema ovoj teoriji, kada razlikujemo „Brutus killed Caesar“ i „Caesar killed Brutus“, ne razlikujemo dve celine sastavljene od tačno istih delova koji su sukcesivni, nego dve celine sastavljene od donekle različitih delova, koji su simultani. Svaka od ovih celina se karakteriše svojim konstituentima i nije potrebno naknadno pominjanje poretka.

Bez svake sumnje, u ovoj teoriji postoji elemenat istine. Izgleda jasno, što je predmet psihologije, da postoje pojave koje mogu biti klasifikovane kao oseti u kojima je prisutan zvuk kombinovan sa slabljenjem seni zvuka čutog trenutak ranije.            A ako ne bi bilo ove seni, ne bismo znali da su se prošli događaji dogodili. Ako pretpostavimo da pridruženi oseti postoje, kako, onda, znamo za njihovu sličnost i razliku u odnosu na oset u njegovoj prvobitnoj jačini? Ako bismo znali samo prisutne pojave koje su de facto u relaciji sa prošlim pojavama, ne bismo nikad saznali ovaj odnos. Jasno je da mi ponekad, u nekom smislu, znamo prošlost, ne izvođenjem zaključaka polazeći od sadašnjosti, već na isti direktan način na koji znamo sadašnjost. Jer, ako ovo ne bi bio slučaj, ništa nas u sadašnjosti ne bi vodilo pretpostavci da je postojala prošlost, ili čak razumevanju ove pretpostavke.

Uzmimo ponovo iskaz: „Ako x prethodi y-u, y ne prethodi x-u“. Čini se jasnim da ovo ne znamo empirijski, ali izgleda da ovaj iskaz nije logički. Pored toga, ne vidim ni da možemo reći da je to lingvistička konvencija. Iskaz „x prethodi y-u“ može biti tvrđen na osnovu iskustva. Ako ovakvo iskustvo imamo, možemo reći da ne možemo imati nikakvo iskustvo koje bi nas vodilo iskazu “ y prethodi x-u“. Očigledno je da, ma kako ovo preformulisali, negde mora da se u našem iskazu javi negacija; i mislim da je isto tako očigledno da nas negacija uvodi u područje jezika. Kada kažemo „y ne prethodi x-u“, moglo bi da izgleda da samo hoćemo da kažemo „rečenica ‘y prethodi x-u’ je lažna“. Jer ako prihvatimo neku drugu interpretaciju, moraćemo da prihvatimo da možemo opažati negativne činjenice, što izgleda protivno zdravom razumu, ali možda i nije, iz razloga koji će biti dati kasnije. Mislim da nešto slično može biti rečeno o „ako“: kada se javlja ova reč, ona se mora odnositi na rečenicu. Izgleda, dakle, da bi iskaz koji istražujemo morao biti izražen ovako: „bar jedna od rečenica ‘x prethodi y-u’ i ‘y prethodi x-u’ je lažna, ako su x i y vlastita imena događaja“. Kako nam je za nastavljanje ovog ispitivanja potrebna definicija lažnosti, to ćemo ovo pitanje odložiti za kasnije kada budemo razmatrali istinitost i lažnost.

Delovi govora, oni koji se javljaju u gramatici, nemaju blizak odnos sa logičkom sintaksom. „Pre“ je predlog, a „prethodi“ je glagol, ali oni znače istu stvar. Glagol, koji bi mogao izgledati bitan u rečenici, mogao bi u mnogim jezicima biti odsutan, čak i u engleskom, u rečenici kao „More haste, less spead“. Moguće je, međutim, konstruisati jedan logički jezik sa logičkom sintaksom, i posle u običnom jeziku pronaći nešto što nas upućuje na njega.

Najkompletniji deo logike je teorija veznika. Kada se ovi javljaju u logici, oni se nalaze samo između celih rečenica; oni omogućuju molekularne rečenice, čiji atomi su njima odvojeni. Ovaj deo je tako kompletno obrađen da nije potrebno da gubimo vreme na njega. Osim toga, svi raniji problemi kojima smo se bavili nastaju povodom rečenica atomske forme.

Razmotrimo nekoliko rečenica: 1) Ovo je žuto; 2) Ovo je pre onog; 3) A daje knjigu B-u.

1) U „Ovo je žuto“ reč „ovo“ je vlastito ime. Istina je da se u drugim okolnostima drugi objekti nazivaju „ovo“, ali to je takođe slučaj i sa „Džon“. Kada kažemo „Ovo je Džon“, mi time nećemo reći „Ovo je jedan član klase ljudi koji se zove ‘Džon'“; smatramo da ovo ime pripada samo osobi o kojoj je reč. Isti je slučaj i sa „ovo“. Reč „ljudi“ se primenjuje na sve objekte nazvane ponaosob „čovek“, ali reč „ovi“ se ne primenjuje na sve objekte ponaosob zvane „ovo“ u različitim okolnostima.
Reč „žuto“ je komplikovanija. Ona izgleda da znači, kako smo gore sugerisali, „slično po boji izvesnom objektu“ koji je žut po definiciji. Naravno, strogo govoreći, pošto postoje mnoge nijanse žutog, potrebno nam je mnogo objekata koji su žuti po definiciji; ali ova okolnost se može ignorisati. No, pošto možemo razlikovati sličnost po boji od sličnosti u drugim pogledima (po obliku, na primer), ne možemo izbeći nužnost izvesnog stepena apstrakcije da bismo došli do značenja reči „žuto“. Mi ne možemo videti boju bez oblika, niti, pak, oblik bez boje; ali možemo opažati razliku između sličnosti žutog kruga i žutog trougla i sličnosti žutog kruga i crvenog kruga. Izgledalo bi, dakle, da su čulni predikati, kao „žuto“, „crveno“, „bučno“, „tvrdo“, izvedeni iz opažanja vrsti sličnosti. Ovo takođe važi za mnogo opštije predikate, kao „vizuelno“, „auditivno“, „taktilno“.
Tako da se vratimo početku, značenje „Ovo je žuto“ izgleda da je „Ovo je po boji slično onom“, gde su „ovo“ i „ono“ vlastita imena, objekt nazvan „onim“ je žut po definiciji, a sličnost po boji dualna relacij a koja može biti opažena. Videćemo da je sličnost po boji simetrična relacija. To je razlog koji nam omogućava da „žuto“ tretiramo kao predikat, i da se ne upuštamo u poređenje. Ono što smo rekli o poređenju možda se primenjuje samo na sticanje znanja reči „žuto“; kad je jednom naučena, reč „žuto“ je istinski predikat.

(2) „Ovo je pre onog“ je već razmatrano. Pošto je relacija „pre“ asimetrična, ne možemo smatrati da se ovim iskazom pripisuje zajednički predikat ovom i onom. l ako bi ga smatrali iskazom kojim se pripisuju različiti predikati (na primer, datumi) ovom i onom, sami ovi predikati će morati da budu u asimetričnoj relaciji koja odgovara relaciji „pre“. Formalno uzev, možemo ovaj iskaz tretirati kao da znači „datum ovog je raniji od datuma onog“, ali „ranije“ je asimetrična relacija, baš kao što je bila i relacija „pre“. Nije lako naći logički metod kojim bi se iz simetričnih datosti dobila asimetrija.
Reč „pre“ kao i reč „žuto“ može biti izvedena iz upoređivanja. Mi možemo poći od nekog sasvim jasnog slučaja niza, kao što su otkucaji časovnika i, uzimajući druge slučajeve niza koji nemaju očigledne sličnosti sa otkucavanjem časovnika, postepeno doći do koncentracije pažnje na niz. Izgleda, međutim, jasno – kakav god bio slučaj sa „žuto“ – da se u pogledu „pre“ ovo samo odnosi na sticanje znanja reči. Značenje ovakvih izraza kao što su „pre“ ili „sličnost po boji“ ne može uvek biti izvedeno iz upoređivanja, pošto bi to vodilo beskonačnom regresu. Upoređivanje je jedan nužan stimulus apstrakciji, ali apstrakcija mora biti moguća, bar u pogledu sličnosti. A ako je moguća u pogledu sličnosti, izgleda čudno negirati je drugde. Reći da razumemo reč „pre“, znači reći da, kada opažamo dva događaja A i B u vremenskom nizu, znamo da li treba reći „A je pre B“ ili „B je pre A“ i znamo da jedan od ova dva iskaza opisuje ono što opažamo.

(3) „A daje knjigu B-u“. Ovo znači „postoji jedno x takvo da A daje x B-u, a x ima svojstvo knjigolikosti“ – upotrebljavajući, za trenutak, „knjigolikost“ u smislu definišućeg kvaliteta knjiga. Koncentrišimo se na „A daje C B-u“, gde su A, B i C vlastita imena. (Pitanja koja nastaju u vezi sa „postoji jedno x takvo da“ razmatraćemo ubrzo.) Želim da istražim koja vrsta okolnosti nam pruža dokaz istinitosti ovog iskaza. Ako moramo znati njegovu istinu ne po pričanju drugih, već evidencijom naših vlastitih čula, mi moramo videti A i B, videti A da drži C, videti kretanje C prema B i, najzad, videti davanje C-a u ruke B-u. (Pretpostavljam da je C neki mali objekt, takav kao što je knjiga a ne neki posed ili neko autorsko pravo ili bilo šta drugo, čije posedovanje počiva na komplikovanoj pravnoj apstrakciji.) Ovo je, sa logičkog stanovišta, analogno sa „Brut je ubio Cezara bodežom“. Bitno je da su A, B i C svi bili čulno prisutni, u toku jednog konačnog perioda vremena tokom kojeg se prostorna relacija C-a prema A i B menja. Šematski, geometrijski minimum je sledeći: najpre vidimo tri oblika A1, B1, C od kojih je C blizu A1; zatim vidimo tri slična oblika A2, B2, C2 od kojih je C2 blizu B2. (Prelazim preko izve-snog broja finesa.) Nijedan od ova dva slučaja nije dovoljan; ono što je tvrđeno, to je njihovo pojavljivanje u brzoj sukcesiji. Ali ni ovo nije dovoljno: moramo da verujemo da su A1 i A2, B1 i B2, C1 i C2, respective, pojave istih materijalnih objekata, ma kako oni mogli biti definisani. Ignorisaću činjenicu da „davanje“ invol-vira intenciju. Ali komplikacije su već alarmantne i bez toga. Izgledalo bi, na prvi pogled, da bi minimum impliciranog tvrđenja moralo biti nešto kao ovo: „A1, B1 i Ci su pojave tri materijalna objekta u jednom trenutku; A2, B2, C2 su pojave ‘istih’ objekata u jednom neznatno kasnijem trenutku; C1 dodiruje A1 ali ne B2; C2 dodiruje B2, ali ne A2“. Ne upuštam se u dokaziva-nje koje bi bilo potrebno da bi se pokazalo da su dve pojave u različito vreme pojave „istog“ objekta, to je, na kraju, pitanje za fiziku, dok se u praksi i na sudu tolerišu grublje metode. Za nas je značajno da smo bili jasno vođeni jednoj atomskoj formi koja uključuje šest termina, naime: „blizina C1 A-u1 i njegova komparativna udaljenost od B1 je pojava koja neznatno prethodi blizini C2 B-u2, i njegova komparativna udaljenost od A2.“ Nastojali smo izvesti zaključak da ne možemo izbeći atomsku formu ovog stepena složenosti, ako želimo da imamo čulnu evidenciju za to da jedna osoba daje neki objekt drugoj osobi.

Ali, možda je to greška. Razmotrimo ove iskaze: „C1 je blizu A1, C1 je daleko od B1, A1 i B1 su simultani, B1 i C1 su simultani; A1 neznatno prethodi A2, A2 i B2 su simultani, B2 i C2 su simultani, C2 je blizu B2, C2 je daleko od A2.“ Ova skupina od devet iskaza je logički ekvivalentna jednom jedinom iskazu, koji uključuje A1, B1, C1, A2, B2 i C2. Dakle, može se dogoditi da jedan jedini iskaz predstavlja zaključivanje a ne datost. Ostaje još jedna teškoća: „blizu“ i „daleko“ su relativni termini; u astronomiji, Venera je blizu Zemlje, ali ne i sa stanovišta osobe koja nešto daje drugoj osobi. Ovo, međutim, možemo izbeći. Možemo zameniti „C1 je blizu A1“ sa „C1 dodiruje A1“, a „C1 je daleko od B1“ sa „nešto je između C1 i B1“. Ovde „dodiruje“ i „između“ moraju biti vizuelne datosti. Tako, izgleda da je trijadična relacija „između“ najkompleksnija datost koja nam je potrebna.

Značaj atomskih formi i njihovih kontradiktornosti, kao što ćemo videti, jeste u tome što su svi iskazi, ili bar svi ne-psihološki iskazi, koji se opravdavaju posmatranjem, bez zaključivanja, iskazi ovih formi. To će reći, ako pažljivo pogledamo, sve rečenice koje izražavaju empirijske fizičke datosti tvrde ili negiraju iskaze čija je forma atomska. Teorijski uzev, sve druge rečenice koje se odnose na fizičku realnost mogu biti ili tvrđene ili pobijene (ako je takav slučaj), ili učinjene verovatnim ili neverovatnim rečenicama ovih formi; ne treba da smatramo datošću ništa što se može logički dokazati ili opovrći posredstvom drugih datosti. Ali ovo je samo u svrhu anticipacije.

U rečenici atomske forme, izraženoj na strogo logički način, postoji konačan broj vlastitih imena (bilo koji konačan broj počev od jedan) i jedna reč koja nije vlastito ime. Evo nekoliko primera: „x je žuto“, „x prethodi y-u“, „x je između y i z“, itd. Možemo razlikovati vlastito ime od drugih reči činjenicom što se vlastito ime može javiti u svakoj formi atomske rečenice, dok se reč koja nije vlastito ime može javiti samo u atomskoj rečenici koja ima odgovarajući broj vlastitih imena. Tako „žuto“ zahteva jedno ime, „ranije“ zahteva dva, a „između“ zahteva tri. Takvi termini se nazivaju predikati, dijadičke relacije, trijadičke relacije, itd. Ponekad se, iz razloga uniformnosti, predikati nazivaju monadičke relacije.

Prelazim sada na delove govora, koji nisu veznici, koji se ne mogu javljati u atomskim formama. Takvi su u engleskom „a“ i „the“, a inače još i „svi“, „neki“, „mnogi“, „nijedan“. Mislim da bi ovima trebalo dodati i „ne“, ali je ono analogno veznicima. Počnimo sa neodređenim članom „a“. Pretpostavimo da vi kažete „I saw a man“ (Video sam jednog čoveka), jasno je da „a man“ {jedan čovek} nije vrsta stvari koja se može videti; to je jedna logička apstrakcija. Ono što ste videli to je bio jedan partikularan oblik, kome ćemo dati vlastito ime A; i vi ćete zaključiti „A je čovek“. Ove dve rečenice „Video sam A“ i „A je čovek“ vam omogućuju da dedukujete „Video sam jednog čoveka“, ali ova posled-nja rečenica ne implicira da ste videli A, ili da je A čovek. Kada mi kažete da ste videli jednog čoveka, ja ne mogu znati da li ste vide-li A ili B ili C ili nekog drugog čoveka koji postoji.

Ono što je poznato, to je istina nekog iskaza forme:
„Video sam x i x je čovek.“

Ova forma nije atomska, budući da je sastavljena od „Video sam x“ i „x je čovek“. Ona se može dedukovati iz „Video sam A i A je čovek“; ona može biti dokazana empirijskim datostima, premda nije vrsta rečenice koja izražava opaženu datost, jer jedna takva rečenica bi morala pomenuti A ili B ili C ili bilo šta što ste videli. Per contra nikakva opažajna datost ne može opovrći rečenicu „Video sam jednog čoveka“. Iskazi koji sadrže „sve“ ili „nijedan“ mogu biti opovrgnuti empirijskim datostima, ali ne mogu biti dokazani, izuzev u logici i matematici. Mi možemo dokazati „svi prosti brojevi izuzev 2 su neparni“ zato što to sledi iz definicija; ali ne možemo dokazati „svi ljudi su smrtni“ zato što ne možemo dokazati da nijednog nismo prevideli. U stvari, „svi ljudi su smrtni“ je izraz koji se odnosi na sve stvari a ne samo na sve ljude; on kaže o svakom x, da je x ili smrtno ili nije čovek. Sve dok nismo ispitali sve, ne možemo biti sigurni da nešto što nismo ispitali nije takvo da je čovek ali i besmtrno. Pošto ne možemo ispitati sve, opšti iskaz ne možemo znati empirijski. Nijedan iskaz koji sadrži određeni član „the“ (u singularu) ne može se dokazati striktno empirijskom evidencijom. Mi možemo doduše znati da je Skot jedan [a] autor Veverlija, ali mi ne znamo da je on jedini \the\ autor Veverlija. Koliko znamo, neko na Marsu bi takođe mogao napisati Veverli. Da bismo dokazali da je Skot bio jedini (the) autor, morali bismo ispitati ceo univerzum i otkriti da svaka stvar u njemu ili nije napisala Veverli ili je bila Skot. Ovo prevazilazi naše moći.

Empirijska evidencija može dokazati iskaze koji sadrže engleski član „a“ ili „neki“, a može opovrći iskaze koji sadrže engleski član „the“, „svi“ ili „nijedan“. Ona ne može opovrći iskaze koji sadrže engleski član „a“ ili „neki“ i ne može dokazati iskaze koji sadrže engleski član „the“, „svi“ ili „nijedan“. Ako nas empirijska evidencija vodi neverovanju u iskaz „neki“ ili verovanju u „svi“, to mora biti na osnovu nekog principa zaključivanja koji je drugačiji od striktne dedukcije – osim ako ne bi bilo iskaza među našim osnovnim iskazima koji sadrže reč „svi“.

(Bertrand Rasel, Istraživanje značenja istine, Otkrovenje, Beograd, 2008) 

JIRGEN HABERMAS – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu)


JIRGEN HABERMAS – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DRUŠTVENOZNANSTVENI POJAM KRIZE

Upotrebom izraza „kasni kapitalizam“ postavlja se hipoteza da društveni razvoji još i u državno upravljanom kapitalizmu teku „proturječno“ ili krizno. Stoga bih isprva htio objasniti pojam krize. Predznanstveno nam je pojam krize poznat iz medicinskoga jezika. Pri tomu imamo na umu onu fazu procesa bolesti u kojoj se odlučuje da li su snage samoizlječenja organizma dostatne za ozdravljenje. Kritično događanje, bolest, izgleda kao nešto objektivno. Neko infekcijsko oboljenje, primjerice, izaziva se vanjskim utjecajima na organizam; a odstupanja oboljelog organizma od njegova poželjnog stanja zdrava čovjeka, mogu se promatrati i mjeriti pomoću empirijskih parametara. Svijest pacijenta pri tomu nema važnosti; kako se pacijent osjeća i kako doživljava svoju bolest svakako je simptom za događanje na koje on jedva može imati neki utjecaj. Usprkos tomu ne bismo, kada se medicinski radi o životu i smrti, govorili o krizi ako bi se radilo samo o jednome izvana promatranom, objektivnom događanju ukoliko pacijent svojom čitavom subjektivnošću ne bi bio upleten u te događaje. Kriza se ne može riješiti subjektivnim mišljenjem onoga koji joj je izložen: pacijent spoznaje svoju nemoć spram objektivnosti bolesti samo stoga što je on subjekt osuđen na pasivnost, subjekt kojemu je na neko vrijeme uskraćena mogućnost da bude subjekt u punom posjedu svojih snaga.

S krizama povezujemo predodžbu objektivne sile koja nekom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno pripada. Shvaćajući neko događanje kao krizu dajemo mu, prešutno, normativni smisao: rješenje krize donosi oslobođenje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medicinskoga prijeđemo na dramaturški pojam krize. U klasičnoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znači prekretnicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost, ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u njemu sukobljenih lica. Proturječnost, koja se očituje u katastrofičnom zaoštrenju sukoba djelovanja, utemeljena je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukobljenih normi o koje se razbija identitet učesnika ukoliko oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time što razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog identiteta. Pojam krize, izveden iz klasične tragedije, odgovara pojmu krize iz povijesti spasenja. Preko filozofije povijesti 18. stoljeća prodire ta figura misli u evolueionističke teorije društva 19.stoljeća. Tako Marx po prvi puta razvija društvenoznanstveni pojam krize sistema. Na toj pozadini govorimo danas o društvenim ili privrednim krizama. Ako je možda riječ o velikoj privrednoj krizi s početka tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobići. Dogmatsko-povijesnim tumačenjima Marxove teorije krize ne bih dodavao druga tumačenja, nego bih htio sistematski uvesti društvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize.

Društvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski shvaćen pojam krize Krize nastaju kada struktura nekoga društvenog sistema dopušta manje mogućnosti rješavanja problema no što bi se moralo upotrijebiti za održanje ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje integraciji sistema. Protiv društvenoznanstvene upotrebljivosti toga koncepta može se primijetiti da ne uzima u obzir interne uzroke „sistematskog“ forsiranja kapaciteta usmjeravanja (ili „strukturalnu“ nerješivost problema usmjeravanja). Ni društvene krize sistema ne rađaju se zahvaljujući slučajnim promjenama okoline nego po strukturalno zasnovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturječnosti mogu se, naravno, imenovati samo ako možemo navesti ustrojstveno važne strukture. Takve se strukture momoraju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet. Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam društvene krize proizlaze iz poteškoće oko jednoznačnog određivanja granica i ustrojstva društvenih sistema u jeziku teorije sistema.

Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; njihovo je ustrojstvo karakterizirano poželjnim vrijednostima koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih tolerancija. Nasuprot tomu, društveni se sistemi mogu održati u vrlo kompleksnoj okolini time što mijenjaju ili elemente sistema ili poželjne vrijednosti ili, pak, oboje, kako bi se održali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi, međutim, održavaju time da mijenjaju oboje, svoju granicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi oštrinu. Jedna te ista promjena sistema može se tada pojmiti i kao proces učenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema: ne može se jednoznačno razlučiti da li je stvoren novi sistem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro mjene nekoga društvenog sistema istovremeno i krize. Očito se područje tolerancija u kojem se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga društvenog sistema, a da on, ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj identitet, ne može obuhvatiti objektivističkim pristupom teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti; samo se subjekti, kako uči predznanstvena jezička praksa, mogu uplesti u krize. Tek kada članovi društva iskuse strukturne promjene kao kritične po ustrojstvo i svoj socijalni identitet osjete ugroženim, možemo govoriti o krizama. Smetnje integracije sistema ugrožavaju ustrojstvo samo u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, tj. kada je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko oštećena da društvo postaje anemično. Krizna stanja imaju oblik dezintegracije društvenih institucija.

I društveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgubiti; jer, historičari su u potpunosti u stanju da revolucioniranje neke države ili propast nekog imperija razlikuju od pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utječu tumačenjima pomoću kojih se članovi nekog sistema međusobno identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grupnog identiteta potvrđuju identitet svoga ja. U pisanju povijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa zajamčenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu snagu, vrijedi kao indikator sloma društvenih sistema. U toj perspektivi neko društvo je izgubilo svoj identitet čim se sljedeće generacije više ne prepoznaju u nekoć konstitutivnoj predaji. I taj idealistički pojam krize ima, svakako, svoje poteškoće. Prekid tradicije predstavlja, u najmanju ruku, netočan kriterij, budući da se mediji predaje i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi često se post festum ispostavlja lažnom. Neko društvo ne upada u krizu samo onda kada to kažu njegovi članovi niti je u krizi uvijek kad to oni kažu. Po čemu bismo mogli razlikovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako bi se društvene krize mogle utvrđivati jedino pomoću fenomena svijesti?

Krizna događanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti što proizlaze iz neriješenih problema usmjeravanja. Pri tomu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmjeravanja; no, oni stvaraju prateće probleme koji na specifičan način djeluju na njihovu svijest — i to upravo ugro-žavanjem socijalne integracije. Pitanje je, međutim, kada se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj uvjet. Pojam krize, primjeren društvenoj znanosti, mora, shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne integracije. I izraz »socijalna integracija« i izraz »sistemska integracija« potječu iz različitih teorijskih tradicija. O socijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institucija u kojima su podruštvljeni subjekti koji govore i djeluju; društveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta života koji je strukturiran simbolički.     O sistemskoj integraciji govorimo, pak, s obzirom na specifične aktivnosti usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; društveni sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti održa-vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kompleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet života i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove-zivanje. U aspektu svijeta života tematiziramo normativne strukture (vrijednosti i institucije) u nekom društvu. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama socijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pattern maintenance), dočim nenormativni sastavni dijelovi si sistema vrijede kao ograničavajući uvjeti. U aspektu sistema tematiziramo u nekome društvu mehanizme usmjeravanja i proširenje područja djelovanja kontigencije. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attainment) dočim poželjne vrijednosti označavaju podatke. Shvatimo li neki društveni sistem kao svijet života, aspekt usmjeravanja se gubi; smatramo li neko društvo sistemom, ne uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost što se društvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, često kontrafaktičkih zahtjeva spram valjanosti.

Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamačno i normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki društveni sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u diferenciranim društvima politički sistem (kao izdiferencirani centar usmjeravanja) zauzima nadređeno mjesto spram sociokulturnoga , i ekonomskog sistema. S jednoga radnog papira preuzimam sljedeću shemu:

Pretpolitičke determinante normativnog sistema

Ekonomski – aktivnosti usmjeravanja – političko – socijalno drzavna akt. – socio kulturni sis.

Sistem – fiskalna davanja -administrativni sistem – masovna lojalnost

Socijalna evolucija, koja se vrši u tri dimenzije: u razvoju proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti) i u promjeni normativnih struktura, u analitičkim se granicama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moći redukcijom složenosti okoline. Ta se projekcija može pokazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih socioloških pojmova. Na drugim sam mjestima pokušao dokazati da zahtjevi za valjanošću, kao što su istina i ispravnost/primjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju života, gube smisao diskurzivne održivosti ako ih se shvati kao medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medijima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem itd. Teorija sistema može za svoje predmetno područje dopuštati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme valjanosti prevoditi u probleme ponašanja. Stoga Luhmann želi provesti rekonceptualizacije pojmova kao što su spoznaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideološko opravdanje, s onu stranu kojih je tek moguća diferencijacija između aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi čak, po mome mišljenju, i za Luhmannov pokušaj uvođenja diferencirajućih temeljnih pojmova smisla i negacije). Prednosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u pojmovno-imperijalističke slabosti čim se osamostali aspekt usmjeravanja, a predmetno područje društvenih znanosti suzi na potencijale selekcije.

Djelatno-teoretska pojmovna strategija zaobilazi te slabosti, ali pri tomu proizvodi dihotomiju između normativnih struktura i ograničavajućih materijalnih uvjeta. Doduše, na analitičkoj razini među podsistemima postoji redoslijed sociokulturnoga, političkog i ekonomskog sistema, ali unutar svakog sistema moraju se razlikovati normativne strukture od ograničavajućeg supstrata:

Podsistemi – Normativne strukture – Supstratne kategorije

socio-kulturni – statusni sistem Supkulturni oblici života – Raspodjela privatno raspoloživih obeštećenja i dispozicijskih ovlaštenja,

politički – Političke institucije (država) – Raspodjela legitimne moći (i strukturalne prisile); raspoloživa racionalnost organizacije,

ekonomski – Ekonomske institucije (proizvodni odnosi) – Raspodjela ekonomske moći (i strukturalne prisile); raspoložive proizvodne snage

Ova konceptualizacija nalaže dopunu analiza normativnih struktura analizom ograničenja i kapaciteta relevantnih za usmjeravanje. Za analizu krize »dopuna« je svakako preslab zahtjev, budući da ona zahtijeva analitičku razinu na kojoj će veza između normativnih struktura i problema usmjeravanja postati vidljivom. Tu razinu nalazim u historijski usmjerenoj analizi društvenih sistema koja nam dopušta da uvijek utvrdimo područje tolerancije unutar kojega se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga danog sistema, a da on pri tom ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo. Granice tog prostora varijacija manifestiraju se kao granice povijesnoga kontinuiteta. Naravno, gipkost normativnih struktura, dakle prostor varijacija bez prekida tradicije, ne ovisi samo i ne u prvom redu o zahtjevima za konzistentnost samih normativnih struktura. Poželjne vrijednosti društvenih sistema su, naime, proizvod, s jedne strane, kulturnih vrijednosti konstitutivne predaje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske integracije: u poželjnim vrijednostima spajaju se kulturne definicije društvenoga života i imperativi opstanka koji se mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po povezanosti, međutim, dosada su nedostajala uvjerljiva konceptualna sredstva i metode. Područja varijacija za strukturne promjene mogu se očito uvoditi jedino na područje teorije društvene evolucije. Pri tomu će biti od pomoći Marxov pojam društvene formacije. Formacija nekoga društva uvijek je određena nekim fundamentalnim organizacijskim principom koji utvrđuje apstraktni prostor mogućnosti socijalnih promjena stanja. Pod organizacijskim principima podrazumijevam visoko apstraktne uredbe koje nastaju u nevjerojatnim evolucijskim skokovima kao emergentna svojstva i koja označavaju neki uvijek nov nivo razvoja. Organizacijski principi ograničavaju sposobnost nekog društva da uči, a da ne izgubi svoj identitet. Prema toj definiciji problemi usmjeravanja su djelotvorni u krizi tada (i samo tada) kada ih se ne može riješiti unutar prostora mogućnosti koje opisuje organizacijski princip društva. Organizacijski principi te vrste najprije utvrđuju mehanizam učenja o kojem ovisi razvoj proizvodnih snaga; oni, dalje, određuju prostor varijacija za interpretativne sisteme, koji osiguravaju identitet; i konačno, postavljaju institucionalne granice mogućeg porasta kapaciteta usmjeravanja.

(Jirgen Habermas, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, naprijed, Zagreb, 1982) 

ČARLS DARVIN – izvod iz dela (Podrijetlo čovjeka)


ČARLS DARVIN – izvod iz dela (Podrijetlo čovjeka)

 

 

 

 

 

 

 

 

Netko tko bi želio riješiti pitanje je li čovjek preinačeni potomak nekog prethodnog oblika, vjerojatno bi najprije istražio varira li čovjek, bilo to i najmanje, u tjelesnom ustrojstvu i duhovnim sposobnostima, pa, ako bi bilo tako, prenose li se te promjene na njegovo potomstvo, u skladu sa zakonima koji prevladavaju u nižih životinja, kako što su zakoni prijenosa značajki istom uzrastu ili spolu. Nadalje, istražio bi, koliko nam dopušta rasuditi naše neznanje, jesu li te promjene rezultat istih općih uzroka i upravljaju li njima isti opći zakoni kao i u slučaju ostalih organizama, primjerice korelacija, naslijeneni učinci porabe i neporabe organa itd. Istražio bi pojavljuju li se u čovjeka slične anomalije zbog spriječenog razvitka, udvostručenja dijelova itd., i ne pokazuje li čovjek, u bilo kojoj od tih anomalija, vrnuće nekome ranijem i starijem tipu ustrojstva. Naravno, morao bi takoner istražiti je li se čovjek, poput tolikih drugih životinja, razvio u varijetete i podrase, koje se jedne od drugih samo malo razlikuju, ili u rase koje se jedne od drugih toliko razlikuju da se moraju staviti u sumnjive vrste. Nadalje, kako su te rase rasporenene u svijetu i, kad se križaju, kako utječu jedna na drugu, u prvom i u daljim naraštajima. To istražiti i za mnoge druge točke. Odmah potom, istraživač bi dospio na važnu točku, naime, nije li čovjek sklon tako brzoj stopi rasta da to povremeno dovodi vrlo žestoke borbe za opstanak i da se zbog toga korisne varijacije, bilo tjelesne ili duhovne, održavaju, a one štetne se odstranjuju. Da li Napadaju li i potiskuju li ljudske rase ili vrste, svejedno je koji ćemo izraz upotrijebiti, jedne druge tako da neke nakraju budu iskorijenjene? Vidjet ćemo da se na sva ta pitanja, kao što je zbilja jasno za većinu od njih, mora odgovoriti potvrdno, na isti način kao i za niže životinje. Ali pojedinačno naprijed spomenuta razmatranja možemo za neko vrijeme ostaviti po strani i prvo ćemo ispitati koliko čovječje tjelesno ustrojstvo, više ili manje jasno, pokazuje tragove čovjekova podrijetla od nekoga nižeg oblika. U daljim poglavljima razmotrit ćemo čovjekove duhovne moći, usporedivši ih s duhovnim moćima u nižih životinja.

Tjelesno ustrojstvo u čovjeka. – Opće je poznato da je čovjek granen po istom općem tipu ili obrascu koji mu je zajednički s ostalim sisavcima. Sve kosti njegova kostura mogu se usporediti s odgovarajućim kostima u nekog majmuna, šišmiša, ili tuljana. Tako je i s njegovim mišićima, živcima, krvnim žilama i trbušnim organima. Mozak, najvažniji od svih organa, upravlja se po istom zakonu, kao što su to pokazali Huxley i drugi anatomi. Bischoff , koji je protivnik ovog učenja, priznaje da svaka glavna brazda i vijuga na ljudskom mozgu ima svoju analogiju mozgu orangutana; ali on dodaje da se njihovi mozgovi ne slažu potpuno ni u jednome odsječku razvitka; to uostalom ne treba ni očekivati jer bi inače po duhovnim sposobnostima oni bili istovjetni. Vulpian kaže: “Les différences réelles qui existent entre l’encéphale de l’homme et celui des singes supérieurs, sont bien minimes. Il ne faut pas se faire d’illusions à cet égard. L’homme est bien plus près des singes anthropomorphes par les caractères anatomiquesde son cerveau que ceux-ci ne le sont non seulement des autres mamifères, mais même de certains quadrumanes, des guenons ou des macaques”. / “Stvarne razlike izmenu mozga u čovjeka I mozga u viših majmuna krajnje su male. U tome se ne treba nikako obmanjivati.

Po anatomskim osobinama svoga mozga čovjek je bliži čovjekolikim majmunima nego čovjekoliki majmuni ne samo drugim sisavcima nego čak i nekim četverorukim majmunima”/. No, bilo bi suvišno ovdje navoditi druge pojedinosti o podudarnosti izmenu čovjeka i viših sisavaca u ustrojstvu mozga I svih drugih dijelova tijela. Može, menutim, biti korisno ako posebno istaknemo nekoliko točaka koje nisu ni u izravnoj ni u očitoj svezi s ustrojstvom, ali koje vrlo dobro pokazuju tu podudarnost ili to srodstvo. Čovjek je sklon od nižih životinja primiti i na njih prenijeti neke zarazne bolesti, primjerice bjesnoću, boginje, sakagiju, itd., i ta činjenica potvrnuje, mnogo jasnije nego što bi to učinilo njihovo usporenivanje pod najboljim sitnozorom ili najbolja kemijska analiza, blisku sličnost njihovih tkiva i krvi, kako u najfinjem ustrojstvu tako i u sastavu.Majmuni su skloni oboljevanju od mnogih istih nezaraznih bolesti kao i mi. Tako je Renger, koji je dugo vremena marljivo promatrao Cebus Azarae u njegovoj postojbini, utvrdio da je on sklon oboljeti od katara s običnim simptomima i da katar, ako se češće ponovi, prelazi u sušicu. Ti majmuni oboljevaju takoner i od moždanog udara, upale crijeva i očne mrene. Mladunčad je često pri mijenjanju mliječnih zuba umirala od groznice. Lijekovi su kod njih izazivali isto djelovanje kao i kod nas. Mnoge vrste majmuna jako vole čaj, kavu i alkoholna pića; oni takoner, kao što sam osobno vidio, sa zadovoljstvom puše duhan. Brehm tvrdi da uronenici sjeveroistočne Afrike love divlje pavijane tako da im namjeste posude s jakim pivom kojim se pavijani opiju. On je neke od tih životinja, koje je držao zatvorene, promatrao u tom stanju i daje zabavan opis o njihovu ponašanju i neobičnim grimasama. Sutradan su bili vrlo zlovoljni i nesretnni; držeći se za svoje bolne glave objema rukama pružali su bijedan prizor; kad im je ponudio pivo ili vino, okretali su se s gnušanjem, ali su rado pili sok od limuna. Jedan američki majmun, ateles, pošto je jednoćopijen rakijom, više nikad je nije htio okusiti, pokazujući se tako pametnijim od mnogih ljudi. Te sitne činjenice pokazuju kolika mora da je sličnost izmenu majmunskih i ljudskih okusnih živaca i koliko slično reagira njihov cjelokupan živčani sustav.

Čovjek pati od nutarnjih nametnika koji ponekad proizvedu kobne učinke, a trpi i od vanjskih nametnika koji svi pripadaju istim rodovima ili porodicama kojima i nametnici drugih sisavaca. Poput ostalih sisavaca, ptica, pa čak i kukaca, čovjek je podložan onome tajanstvenom zakonu koji daje da se neki normalni procesi, kao trudnoća, pa i inkubacija i trajanje raznih bolesti, ravnaju prema mjesečevim mijenama. Njegove rane zarastaju na isti način, a batrljci, koji ostanu pošto se otkinu neki od njihovih udova, imaju kadikad, naročito za vrijeme ranog embrionalnog razvitka, ponešto od regenerativne moći, kao u najnižih životinja. Cio proces najvažnije funkcije, razmnožavanje vrste, neobično je sličan u svih sisavaca, počev od snubljenja sa strane mužjaka do rananja i dojenja mladunčadi. Kad se izlegu, majmuni su gotovo jednako bespomoćni kao i naša djeca, a u nekih rodova isto tako jako se razlikuje od odraslih izgledom kao što se naša djeca razlikuju od svojih posve razvijenih roditelja. Neki pisci isticali su kao važnu razliku što u čovjeka mladunci spolno dozrijevaju mnogo kasnije nego u bilo koje druge životinje; ali ako pogledamo ljudske rase koje žive u tropskim krajevima, onda ta razlika nije velika jer se za orangutana misli da spolno sazrije tek od desete do petnaeste godine. Muškarac se razlikuje od žene veličinom, snagom tijela, kosmatosti, itd., kao i po duhu, jednako kao što se razlikuju mužjaci i ženke u mnogih sisavaca. Prema tome, izmenu čovjeka i viših životinja, naročito čovjekolikih majmuna, postoji vrlo velika podudarnost u općem ustroju, u finoj grani tkiva, u kemijskom sastavu i u ustrojstvu.

Embrionalni razvitak. – Čovjek se razvija iz jajašca čija veličina u promjeru iznosi oko 1/125 palca (0,2 cm) a i koje se ni u kojem pogledu ne razlikuje od jaja drugih životinja. Pa i sam zametak u ranom razdoblju jedva se može razlikovati od zametaka ostalih kralježnjaka. U to vrijeme arterije zaokreću u obliku lukova, kao da će nositi krv u škrge kojih u viših kralježnjaka nema, iako se na obje strane vrata još vide prorezi (f, g, Sl. 1) koji naznačuju njihov negdašnji položaj. Nešto kasnije, kad se razvijaju udovi, “noge gmazova i sisavaca”, kao što primjećuje slavni von Baer, “krila i noge u ptica, jednako kao i ruke i noge u čovjeka, sve potječe od istoga osnovnog oblika”. “Tek u posljednjim stupnjevima razvitka,” kaže Prof. Huxley, “mlado ljudsko biće pokaže razliku od mladog majmuna koji u daljem svom razvitku isto toliko odstupa od psa koliko i čovjek. Ma koliko ta tvrdnja izgledala čudna, ona je posve istinita.” Budući da mnogi od mojih čitatelja možda nikada nisu vidjeli sliku nekog zametka, ovdje sam priložio sliku jednoga ljudskog i jednoga psećeg embrija, otprilike na istom stupnju ranog razvitka, pomno preslikane iz dvaju neprijeporno ispravnih djela. Poslije netom spomenutih tvrdnji koje su izrekli tako veliki autoriteti, bilo bi suvišno da ja sada sa svoje strane dajem još neke pozajmljene pojedinosti koje bi trebale pokazati da ljudski zametak blisko nalikuje zamecima inih sisavaca. Može se, menutim, dodati da ljudski zametak takone u raznim točkama ustrojstva pokazuje sličnosti s nekim nižim oblicima kad su odrasli. Na primjer, srce u početku izgleda kao nekakva pulsirajuća krvna žila, nečist se izlijeva jednim kloakalnim prostorom, a trtična kost (os coccyx) strši kao pravi rep, produžujući se znatno preko nerazvijenih nogu. Zameci svih kralježnjaka koji udišu kisik iz zraka imaju neke žlijezde, nazvane Wolffovim tijelima, koje odgovaraju bubrezima u odraslih riba i jednako funkcioniraju. Čak i u jednom kasnijem embrionalnom odsječku mogu se uočiti neke jake sličnosti izmenu čovjeka i nižih životinja. Bischoff kaže da moždane vijuge u ljudskog ploda (foetus) na kraju sedmog mjeseca dostignu otprilike isti stupanj razvitka koji ima odrasli pavijan. Nožni palac, kao što primijećuje Prof. Owen, “koji je oslonac kad stojimo ili hodamo, možda je najkarakterističnija osobina u čovjekovu ustrojstvu;” ali kod nekog zametka dugačkog oko jednog palca /2,5 cm. o. pr./ Prof. Wyman je našao “da je nožni palac bio kraći od ostalih prstiju i, umjesto da stoji naporedo s njima, on je bio sa strane stopala pod nekim kutom, kao što je to trajno, kroz cijeli život, u četverorukih majmuna”. Završit ću jednim navodom iz Huxleya koji, pošto je postavio pitanje postaje li čovjek nekako drukčije nego pas, ptica, žaba, ili riba, kaže: “Odgovor je posve nedvojben: način postanka i prvi stupnjevi u ljudskom razvitku neupitno su istovjetni s onima u životinja koje su na ljestvici odmah ispod njega; u tom pogledu, bez sumnje, on je kudikamo bliže majmunima nego što su majmuni psu“.

Rudimenti. – Ovaj predmet, premda zapravo nije važniji nego dva posljednja, ipak ćemo iz više razloga ovdje potpunije raspraviti. Ne može se navesti niti jedna viša životinja koja ne bi imala neki dio u rudimentarnom stanju, pa ni čovjek nije iznimka od tog pravila. Mora se razlikovati rudimentarne organe od organa koji su tek u stanju postanka, iako u nekim slučajevima to nije lako razlikovati. Prvi su ili posvema beskorisni, kao što su, primjerice, sise u sisavačkih mužjaka ili sjekutići u preživača, koji nikad ne izbiju iz desni, ili su za svoje sadašnje imatelje od tako neznatne koristi da je teško pretpostaviti da su se razvili pod okolnostima koje vladaju sada. Organi u ovom posljednjem stanju nisu sasma rudimentarni, ali teže u tom smjeru. Organi, pak, koji tek postaju, iako se nisu posve razvili, od velike su vrijednosti za svoje imatelje i kadri su dalje se razvijati. Rudimentarni organi su izrazito promjenjivi, a to je djelomično razumljivo, jer su oni suvišni, ili gotovo suvišni, i stoga dalje nisu podložni prirodnome odabiru. Tih organa često sasvim nestane. Kad se to dogodi, oni se ipak kadikad mogu ponovno pojaviti vrnućem (reverzijom); a to je pojava koja zaslužuje našu punu pozornost. Čini se da glavni uzroci da organi postanu rudimentarni leže u neuporabi nekog organa u onom razdoblju života kad se on poglavito upotrebljava, a to je općenito kad je organizam zreo, a ujedno je u odgovarajućem životnom razdoblju u nasljenu. Izraz “neuporaba” ne odnosi se samo na smanjeni rad mišića nego uključuje i manji dotok krvi nekome dijelu ili organu, budući da je on podložan manjem naizmjeničnom pritisku, ili je na bilo koji način smanjio svoju redovnu djelatnost. Rudimenti, menutim, mogu se zakoner pojaviti samo kod jednog spola, na dijelovima koji su ostali normalni kod drugog spola; a takvi rudimenti, kao što ćemo kasnije vidjeti, često su nastali na poseban način.U nekim slučajevima organi su se smanjili prirodnim odabirom budući da su, zbog promjene životnih navika, za vrstu postali štetni. Taj proces redukcije vjerojatno je često bio potpomognut preko dva principa: principima kompenzacije i ekonomije razvitka. Ali teško je razumjeti one posljednje stupnjeve redukcije nakon što je neuporaba učinila sve što se njoj može jasno pripisati, i kad će ušteda ostvarena ekonomijom razvitka biti vrlo mala. Konačni i posvemašnji nestanak nekoga već beskorisnog i vrlo smanjenog dijela, kad se ne može ubaciti u igru niti kompenzacija niti ekonomija, možda je shvatljiv pomoću hipoteze pangeneze, i očito nikako drukčije. No kako je pitanje rudimentarnih organa opširno razmotreno i osvijetljeno u mojim ranijim djelima, ovdje o tome ne trebam više govoriti.

Rudimenti mišića uočeni su na mnogim dijelovima ljudskog tijela; i znatan broj mišića koji su redovno prisutni u nekih nižih životinja mogu se prigodice u vrlo reduciranom stanju naći i u čovjeka. Svatko je mogao opaziti sposobnost mnogih životinja, naročito konja, da pomiču svoju kožu ili da njome podrhtavaju; to izvode pomoću mišića panniculus carnosus. Ostaci tog mišića u djelatnom stanju pronaneni su u različitim dijelovima našeg tijela; primjerice, na čelu gdje pomoću njega podižemo obrve. Platysma myoides, koji je dobro razvijen na vratu, pripada tom sustavu ali se ne da voljno pokretati. Prof. Turner iz Edinburgha je, kao što me izvješćuje, ponekad je pronalazio svežnjiće mišića na pet različitih mjesta, naime pod pazuhom, blizu lopatice itd., a svi bi pripadali sustavu panniculusa. On je takoner pokazao da je musculus sternalis ili sternalis brutorum koji nije produžetak mišića rectus abdominalisa nego je blisko srodan panniculusu, pronanen u omjeru od oko 3 % u više od 600 trupala. On dodaje kako taj mišić “izvrsno osvijetljuje tvrdnju da su prigodna i rudimentarna ustrojstva u svojoj izvedbi vrlo sklona varijaciji.”

Neki ljudi mogu stezati mišiće svoje lubanje koji su u promjenjivom i djelomično rudimentarnom stanju. Gosp. A. de Candolle mi je priopćio jedan zanimljiv primjer kako se ta sposobnost dugo održava ili nasljenuje i kako može biti neobično razvijena. On poznaje neku porodicu čiji je jedan član, sadašnja glava porodice, kad je bio mlad, mogao samo pomicanjem kože na lubanji s glave zbaciti nekoliko teških knjiga; a izvodeći tu vještinu dobivao je oklade. Njegov otac, stric, djed i svo troje djece imali su istu tu sposobnost, u istoj neobičnoj mjeri. Prije osam naraštaja, ta se porodica podijelila u dva ogranka, tako da je glava gore spomenutog ogranka ronak u sedmom koljenu glavi drugoga ogranka. Taj daleki ronak prebiva u drugom dijelu Francuske i na pitanje posjeduje li takvu sposobnost, odmah ju je pokazao. Taj slučaj dobro pokazuje kako se i neka posve nekorisna sposobnost može postojano prenositi na potomstvo. Vanjski mišići koji služe za pokretanje uške i nutarnji mišići koji pokreću njegove različite dijelove, u čovjeka su u rudimentarnom stanju, a pripadaju sustavu panniculusa; isto tako, oni su nejednaki po razvijenosti, ili barem po funkcionalnosti. Poznavao sam čovjeka koji je mogao naćuliti svoja uha naprijed i drugoga koji ih je mogao pomaknuti unazad; i sudeći po onome što mi je jedan od njih rekao, vjerojatno ako bismo često dodirivali svoje uši i pritom na njih usmjerivali svoju pažnju, većina od nas mogla bi ponavljanim vježbanjem donekle ponovno zadobiti tu sposobnost pokretanja. Sposobnost da se uši usprave i okreću na različite strane nedvojbeno je od najveće koristi mnogim životinjama jer tako uočavaju odakle im dolazi opasnost, ali nisam nikad čuo da je neki čovjek imao i najmanju sposobnost da uspravi svoje uši, – za pokret koji bi mu jedini mogao biti od koristi. Mogla bi se smatrati rudimentom cijela vanjska ušna školjka, zajedno s različitim naborima i ispupčenjima (helix i anti-helix, tragus I anti-tragus, itd.) koja u nižih životinja ojačavaju i podupiru uho kad je uspravljeno, a da to suviše ne povećava njegovu težinu. Neki stručnjaci, menutim, pretpostavljaju da hrskavica uha služi za prenošenje titraja do slušnog živca. Ali gosp. Toynbee , pošto je skupio sve podatke o tom pitanju, zaključuje da vanjska školjka nije ni od koje posebne koristi. Uške u čimpanze i u orangutana neobično su slične ljudskima i čuvari u Zoološkom vrtu uvjeravali su me da ih te životinje nikad ne pomiču niti uspravljaju; one su, dakle, što se tiče funkcije, u istome rudimentarnom stanju kao i u čovjeka. Zašto su te životinje, kao čovjekovi preci, izgubile tu sposobnost da uspravljaju svoje uši, ne znamo. Možda su one, iako me to mišljenje posve ne zadovoljava, zbog svog načina življenja na drveću i zbog svoje velike snage bile tek neznatno izložene opasnosti pa su svoje uši tijekom dugih razdoblja samo malo pokretale i tako postupno tu sposobnost izgubile. Bilo bi to kao u slučaju velikih i teških ptica koje, živeći na oceanskim otocima, nisu bile izložene napadima zvijeri pa su stoga izgubile sposobnost da svoja krila rabe za letenje.

Slavni kipar gosp. Woolner upozorio me na jednu malu osobitost na vanjskome uhu koju je često opazio u muškaraca i u žena i kojoj je posve shvatio značenje. Prvi put to je privuklo njegovu pozornost dok je radio kip Pucka (vilenjak iz engleskih priča, nestaško, o. pr.), na kojem je trebao istaknuti uši. U tu svrhu počeo je istraživati uške u različitih majmuna i zatim još pomnije uške u čovjeka. Spomenuta osobitost sastoji se od tupog malog ispupčenja koje izbija iz prema unutra zavijenog oboda ili heliksa. Gosp. Woolner izradio je točan model jednoga takvog slučaja i od njega mi poslao priloženi crtež. (Sl. 2)         Ti vršci ne ispupčuju se samo prema unutra, nego često i malo ustranu tako da postaju vidljivi kad se glava gleda izravno sprijeda ili odostraga. Promjenjive su veličine, a kadikad i s obzirom na položaj, nalazeći se nešto više ili niže; a ponekad na jednome, ali ne i na drugome uhu. Mislim da značenje tih ispupčenja danas nije dvojbeno; ali može se pomisliti da predstavljaju odveć tričavu značajku da bi bila vrijedna spomena. Takva pomisao, menutim, jednako je pogrešna koliko je razumljiva. Svaka značajka, bila ne znam koliko sitna, mora biti posljedica nekoga odrenenog uzroka; ako se pak pojavljuje na mnogim jedinkama, zaslužuje da se razmotri. Helix je očito nastao nabiranjem krajnjeg ruba uške prema unutra i čini se da je do tog nabiranja nekako došlo tako što je cijelo vanjsko uho uporno okretano natrag. U mnogih majmuna koji nisu visoko u tome redu, primjerice u pavijana i nekih vrsta makaka, gornji dio uha je ponešto zašiljen i rub nije uopće unutra nabran; ali ako bi se sada taj rub nabrao, neizbježno bi se usmjerio prema unutra a slabašni vršak vjerojatno nešto malo prema vani. To je zaista uočeno u ponekog primjerka Ateles beelzebuth u Zološkom vrtu pa sa sigurnošću smijemo zaključiti da je to slično ustrojstvo – trag nekoć zašiljenih ušiju – koji se povremeno ponovno pojavljuje u čovjeka. Žmirnjača (membrana nictitans), ili treći kapak, zajedno s pripadajućim mišićima i ostalim svojim ustrojstvima, osobito dobro je razvijena u ptica i za njih ima veliku funkcionalnu važnost jer se brzo može prevući preko cijele očne jabučice.

Pronanena je u nekih gmazova i vodozemaca, zatim u nekih riba i u morskih pasa. Posve dobro razvijena je u dvama nižim odjeljcima sisavaca, naime u kljunaša i tobolčara, te u nekih viših sisavaca, kao u morža. Ali u čovjeka, četverorukih majmuna i u većine sisavaca, prema općem slaganju anatoma, ona postoji kao puki rudiment, tzv. polumjesečasti nabor. Osjetilo njuha je od goleme važnosti za većinu sisavaca – za neke, primjerice za preživače, da se sačuvaju od opasnosti; za druge, kao što su mesožderi, pri pronalaženju plijena; za ostale, kao što je vepar, služi za jedno i za drugo. No osjetilo njuha je od krajnje male, ako je uopće od ikakve, koristi čak divljacima u kojih je općenito nešto razvijenije negoli u civiliziranih rasa. Ono ih niti čuva od pogibli, niti ih vodi do njihove hrane. Ne smeta Eskimima da spavaju u vrlo smrdljvom zraku, niti divljacima da jedu napola usmrneno meso. Oni koji vjeruju u načelo postupne evolucije neće lako prihvatiti da je to osjetilo čovjek otpočetka dobio u njegovu sadašnjem stanju. Tu sposobnost koja je sada u oslabljenom i vrlo rudimentarnom stanju on nedvojbeno baštini od nekoga dalekog pretka kojem je ona bila od velike koristi i njome se je neprekidno služio. U životinja koje to osjetilo imaju jako razvijeno, kao što su psi i konji, sjećanja na osobe i mjesta vrlo tijesno su povezana za njihovo osjetilo njuha; i tako možda možemo razumjeti otkuda to da čovječje osjetilo njuha, kao što je točno primijetio Dr. Maudsley “može djelovati naročito u tom smislu, izazivajući nam jasno u uspomeni pojmove i predodžbe o zaboravljenim prizorima i mjestima.”

Čovjek se jasno razlikuje od svih ostalih primata po tome što je gotovo posve gol. Ali pojedine kratke dlake nalaze se rasute po većem dijelu muškarčevog tijela, a fine malje u žena. Jedinke koje pripadaju jednoj te istoj rasi jako se razlikuju po tim dlakama, ne samo njihovu obilju nego i položaju; tako u ponekih Europljana ramena su posve gola dok se u drugih tu nalaze gusti pramenovi dlaka. Jedva može biti mjesta sumnji da su te dlake, tako rasute po tijelu, rudiment dlake koja je ravnomjerno rasporenena po koži u nižih životinja. To mišljenje postaje tim vjerojatnije kad znamo da se fina, kratka i svijetlo obojena dlaka na udovima i drugim dijelovima tijela katkad razvije u “gustu, dugu, dosta grubu zagasitu dlaku” ako se abnormalno hrani u blizini dugotrajno upaljenih površina tijela. Gosp. Paget mi je priopćio da često neki članovi iste porodice imaju u svojim obrvama po nekoliko dlaka mnogo dužih od ostalih, tako da se čini kako se čak i ta neznatna osobitost nasljenuje. Te dlake očito predstavljaju vibrissae koje u mnogih nižih životinja služe kao organi opipa. Kod jednoga mladog čimpanze primijetio sam tek nekoliko uspravnih, oduljih dlaka, kako strše znad očiju gdje bi, kad bi ih bilo, trebale biti obrve. Jedan još zanimljiviji slučaj pruža fina, vunasta dlaka, tzv. lanugo, kojom je gusto ljudski plod (foetus) prekriven u šestome mjesecu. Prvo se pojavi u petom mjesecu na obrvama i licu, i naročito oko usta, gdje je mnogo duža nego ona na glavi. Takve brkove proučavao je Eschricht u jednog ženskog ploda; ali to nije ništa iznenanujuće, kao što se može u prvi mah pomisliti, jer za vrijeme ranog razvitka oba spola općenito su slična po svim vanjskim značajkama. Smjer i raspored dlake po svim dijelovima tijela u ploda isti su kao i u odrasle osobe, ali su podložni velikoj promjenjivosti.

Tako je cijela površina ploda, uključuvši čak čelo i uši, gusto je obrasla dlakom, ali je značajna činjenica da su dlanovi ruku i nožna stopala posve goli, slično donjim površinama svih četiriju udova u većine nižih životinja. Budući da ta podudarnost teško može biti slučajna, to onda vunastu odjeću ploda moramo smatrati rudimentarnim predstavnikom onoga prvog stalnog pokrivala od dlake u sisavaca koji se ranaju dlakavi. Sukladno redovnom zakonu embriološkog razvitka, to predstavljanje mnogo je potpunije od onoga gdje su dlake razasute po tijelu odraslih osoba. Čini se da stražnji kutnjaci, tzv. umnjaci, teže da u civiliziranijih ljudskih rasa postanu rudimentarni. Ti zubi nešto su manji od ostalih kutnjaka, kao što je slučaj i s odgovarajućim zubima u čimpanza i orangutana; i oni imaju samo dva odvojena korijena. Oni ne izbijaju prije sedamnaeste godine i čuo sam od zubara da su mnogo više nego ostali zubi skloni kvarenju i da propadaju ranije.

Takoner je značajno da su mnogo više od ostalih zubiju skloni variranju, kako u grani tako i glede vremena izbijanja. S druge strane, u tamnoputih rasa umnjaci obično imaju tri rastavljena korijena i općenito su zdravi; takoner se manje razlikuju od drugih kutnjaka u veličini nego što je slučaj u kavkaskih rasa. Prof Schaffhausen, govoreći o ovoj razlici menu rasama, kaže “da zadnji zubni dio čeljusti postaje sve kraći” u civiliziranih rasa; a ja mislim da se to skraćivanje može sigurno pripisati tome što se civilizirani čovjek obično hrani mekom kuhanom hranom i tako svoje čeljusti manje upotrebljava. Gosp. Brace me je izvijestio kako u Sjedinjenim Državama postaje sve više i više običaj da se djeci izvadi poneki kutnjak jer čeljust dovoljno ne raste da se može razviti normalan broj zuba. Što se tiče probavnog kanala, poznat mi je samo jedan jedini rudiment, a to je crvuljak (appendix vermiformis) na slijepom crijevu (caecum). Slijepo crijevo je ogranak ili divertikul crijeva koji se završava poput vreće i u mnogih nižih sisavaca biljoždera vrlo je dugačko. U tobolčara koala ono je više nego triput dulje od cijeloga tijela. Katkad ima dugačak vrh koji se postupno suzuje, a katkad je suženjima podijeljeno u dijelove. Čini se da je u nekih životinja slijepo crijevo, zbog promjene u načinu ishrane ili navika, postalo mnogo kraće, pri čemu je crvuljak preostao kao rudiment toga skraćenog dijela. Da je crvuljak rudiment, možemo zaključiti po njegovoj maloj veličini i po dokazima koje je Prof. Canestrini prikupio prikupio o njegovoj promjenjivosti u čovjeka. Njega kadikad uopće nema, a kadikad opet jako razvijen. Kanal je katkad do polovine ili do dvije trećine svoje dužine posve zatvoren, a završni dio sastoji se od plosnatog masivnog proširenja. U orangutana je taj crvuljak dugačak i zavijen; u čovjeka počinje s kraja kratkoga slijepog crijeva (caecum) i obično je dugačak od četiri do pet palaca /10 do 12 ½ cm, o. pr./, a u promjeru ima samo oko jednu trećinu palca (8 mm, o. pr.). Ne samo što je nekorisno nego je ponekad uzrok smrti, pa sam i nedavno čuo za dva takva slučaja. To se dogodi kad neka sitna tvrda tijela, kao što su sjemenke, unu u kanal i izazovu upalu. U četverorukih majmuna i nekih drugih redova sisavaca, naročito u mesoždera, blizu donjeg kraja nadlaktice postoji prolaz nazvan suprakondiloidni otvor, foramen supracondiloides, kroz koji prolazi veliki živac prednjeg uda, a često i njegova velika arterija.

Sad se na čovječjoj nadlaktičnoj kosti, kako su dokazali Dr. Struthers i drugi, obično nalazi trag toga kanala, i on je katkad dosta dobro razvijen, a sastoji se od jedne kukaste koštane izrasline, dopunjene tetivom. Kad je tu veliki živac. on uvijek ide kroz njega što jasno pokazuje da tu imamo homologiju i rudiment suprakondiloidnog otvora nižih životinja. Prof. Turner drži, kao što mi je priopćio, da se taj kanal nalazi u otprilike 1% svih sadašnjih kostura, ali se čini da je u stara vremena bio mnogo češći. Gosp. Busk o tome je prikupio sljedeće dokaze: Prof. Broca “je objavio da taj otvor imaju 4 ½ % kostiju ruke skupljenih na Cimitère du Sud, južnome pariškom groblju; a od 32 mišićne kosti nanene u Grotto kod Orronyja, čiji predmeti su pripisani brončanom dobu, čak osam od trideset i dvije nadlakatice imalo je taj otvor, ali on misli da je taj tako veliki omjer mogao nastati otuda što je ta jama bila neka vrst ‘porodične grobnice’. Nadalje, M. Dupont je našao u pećinama kod Valley of the Lesse 30 % kostiju s tim otvorom, a to je iz doba sobova Reindeer, dok ih je M. Leguay našao u nekoj vrsti dolmena* kod Argenteuila 25% s tim otvorom. I ne bi valjalo ostaviti nezabilježeno da M. Pruner-Bey tvrdi kako je to općenito stanje na kosturima Guanča.”* Zanimljiva je činjenica da stare rase, u ovome kao i nekim drugim slučajevima, pokazuju češće nego sadašnje rase ustrojstva koja su slična ustrojstvima u nižih životinja. Čini se da je tome jedan od glavnih uzroka što, na rodoslovnoj liniji, stare rase stoje nešto bliže svojim dalekim životinjolikim precima, negoli moderne rase. Trtica u čovjeka (os coccyx), iako ne funkcionira kao rep, jasno predstavlja taj dio inih kralježnjaka. U prvom razdoblju embrionalnog razvitka, ona je slobodna i, kao što smo vidjeli, produžuje se iza stražnjih udova. U nekim rijetkim anomalnim slučajevima, prema Isidoreu Geoffroy St.-Hilaireu i drugima , bilo je poznato da tvori mali vanjski rudiment repa.

Trtična kost je kratka, obično se sastoji samo od četiri kralješka koji su u rudimentarnom stanju jer, izuzev osnovni kralježak, oni se sastoje samo iz središnjeg dijela. Oni su opskrbljeni s nekoliko malih mišića od kojih je jedan, kao što me obavijesti Prof. Turner, jasno opisao Theile kao rudimentarno ponavljanje repnog ekstenzora (mišića ispružača), koji je jako razvijen u mnogih sisavaca. Lenna moždina u čovjeka proteže se naniže samo do posljednjeg lennog ili prvog slabinskog kralješka; ali jedna vlaknasta struktura (filum terminale) spušta se i niz os križnog (sakralnog) dijela moždinskog kanala, pa čak i iza trtičnih kostiju. Kako me je izvijestio Prof. Turner, gornji dio toga vlakna je nedvojbeno homologan s lennom moždinom, ali donji dio sastoji se očito samo od nježne opne (pia mater) ili od krvožilne koja je omotava. Čak i u ovom slučaju može se reći da trtica (os coccyx) pokazuje tragove jednoga tako važnog ustrojstva kao što je lenna moždina, iako ona nije dalje smještena u koštani kanal. Sljedeća činjenica, za koju dugujem takoner Prof Turneru, pokazuje kako trtica jako odgovara pravom repu u nižih životinja. Nedavno je Luschka pronašao na kraju trtičnih kostiju jedno vrlo neobično savijeno tijelo koje je povezano sa srednjom slabinskom arterijom; a to otkriće navelo je Krausea i Meyera da ispitaju rep jednog majmuna (Macacus) i mačke pa su u oba slučaja našli slično savijeno tijelo, iako ne sasvim na kraju. Sustav za razmnožavanje pokazuje različita rudimentarna ustrojstva; ali ona se razlikuju u jednom vrlo važnom pogledu od gore navedenih slučajeva. Ovdje ne nailazimo na tragove nekog dijela koji je više izvan funkcije za vrstu, nego na dio koji funkcionira kod jednog spola dok je kod drugog spola samo rudiment. Ali, kao i prethodne slučajeve, teško je pojavu tih rudimenata objasniti sa stajališta da je svaka vrsta posebno stvorena. na te rudimente vratit ću se kasnije I pokazati da njihovo postojanje obično zavisi samo od nasljena, tj. od sposobnosti da se neke osobine koje je stekao jedan spol mogu djelomično prenijeti nasljenem na drugi spol. Ovdje ću navesti samo nekoliko primjera takvih rudimenata. Poznato je da mužjaci svih sisavaca, uključujući čovjeka, imaju rudimentarne sise. U nekim slučajevima one su bile dobro razvijene i izlučivale su znatne količine mlijeka.

Njihova istovjetnost u oba spola potvrnuje se isto tako i time što one katkad pri oboljenju od boginja podjednako nabreknu. Mali mjehur žlijezde predstojnice ili prostate (vesucula prostratica, pogreška, treba naravno prostatica, o. pr.), koji je proučavan u mnogih mužjaka sisavaca sada se općenito smatra homologom nenskoj maternici, isto kao i cijev koja je povezuje. Nemoguće je čitati Leuckertov izvrstan opis ovog organa I njegova objašnjenja a ne priznati točnost njegovih zaključaka.

To je jasno posebno u onih sisavaca u kojih je maternica dvojna, jer je u mužjaka tih sisavaca mali mjehur takoner dvojan. Moglo bi se ovdje navesti i nekoliko drugih rudimentarnih ustrojstava, koja pripadaju sustavu za razmnožavanje. Bjelodana je važnost tih triju upravo iznijetih velikih skupina činjenica. Ali bilo bi posve suvišno ovdje ukratko ponoviti niz dokaza koje sam podrobno iznio u svojem ‘Postanku vrsta.’ Homologna grana cijelog kostura u članova iste klase shvatljiva je ako priznamo njihovo podrijetlo od zajedničkog pretka, uključivši njihovu naknadnu prilagodbu na različite uvjete. S bilo kojega drugog gledišta posve je neobjašnjiva sličnost u izgledu čovječje ili majmunske ruke, konjske noge, moržove peraje, krila šišmiša, itd. Nije znanstveno objašnjenje ako kažemo da je sve to graneno po istome idealnom planu. Što se tiče razvitka, na temelju načela varijacija do kojih dolazi u jednome nešto kasnijem embrionalnom razdoblju, i koje se stečene u odgovarajućem razdoblju naslijenuju, možemo jasno razumjeti kako to da zameci čudesno različitih oblika, i nadalje, više ili manje savršeno, zadrže ustrojstvo svoga zajedničkog pretka. O toj začunujućoj činjenici da se zameci čovjeka, psa, morža, šišmiša, gmaza, itd. početno jedva mogu razlikovati, nikada nitko nije dao neko drugo objašnjenje. Da bismo razumjeli postojanje rudimentarnih organa, moramo jedino pretpostaviti da je neki negdašnji predak imao te dijelove o kojima je riječ u savršenom stanju i da su se oni pod promijenjenim životnim navikama jako smanjili, bilo jednostavno zbog neuporabe, bilo putem prirodnog odabiranja onih jedinki koje su bile najmanje opterećene nekim suvišnim dijelom, uz potporu inih ranije spomenutih uzročnika. Tako smo kadri razumjetiodakle to da su čovjek i ostali kralježnjaci sagraneni po istome općem obrascu, zašto prolaze kroz iste rane stadije razvitka, i zašto zadržavaju neke zajedničke rudimente. Stoga treba otvoreno priznati njihovo zajedničko podrijetlo. Prihvatiti neko drugo mišljenje znači priznati da je naše vlastito ustrojstvo, kao i ustrojstvo svihostalih životinja oko nas, samo neka vrst zamke da nas uhvati u razmišljanju.

Taj zaključak dobiva na snazi bacimo li svoj pogled na članove cijeloga životinjskog carstva i na dokaze iz njihovih sličnosti ili klasifikacije, njihova zemljopisnog rasporeda i mjihova geološkog uzastopnog slijeda. Da usvojimo taj zaključak smeta nam samo naša prirodna predrasuda, i ona nadutost koja je navela naše pretke na tvrdnju da potječu od polubogova. Ali ubrzo doći će vrijeme kad će se s čunenjem pomišljati kako su prirodoslovci, koji su bili dobro upoznati s usporednom granom i razvitkom čovjeka te ostalih sisavaca, mogli misliti da je svaka vrsta djelo jednoga posebnog čina stvaranja.

(Charles DARWIN, Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu, I-II [preveo i predgovor napisao Josip Balabanić], Zagreb, 2007.)

 

 

OGIST KONT – izvod iz dela (Kurs pozitivne filozofije)


OGIST KONT – izvod iz dela (Kurs pozitivne filozofije)

Da bi se onako kako treba objasnila prava priroda i bitni karakter pozitivne filozofije, neophodno je baciti najpre jedan opšti pogled na progresivni hod ljudskog duha, posmatran u celini: jer se bilo koje shvatanje može upoznati jedino kroz njegovu istoriju.

Izučavajući tako celokupni razvitak ljudske inteligencije u njenim različitim oblastima aktivnosti, od njenog prvog najposrednijeg poleta do naših dana, verujem da sam otkrio veliki osnovni zakon kojem je on potčinjen po stalnoj nužnosti, i koji, čini mi se, može biti čvrsto zasnovan, bilo na racionalnim dokazima koje pruža poznavanje našeg sastava, bilo na istorijskim proveravanjima koja proističu iz pažljivog ispitivanja prošlosti. Taj zakon se sa­stoji u tome što svako od naših glavnih shvatanja, svaka grana na­ših saznanja, prelazi postupno kroz tri različita teorijska stanja: teološko ili fiktivno stanje; metafizičko ili apstraktno stanje; nauč­no stanje ili pozitivno. Drugim rečlima, ljudski duh, po svojoj pri­rodi, upotrebljava redom u svakom od svojih istraživanja tri me­tode filozofiranja čiji se karakteri bitno razlikuju a čak su u os­novi i suprotni: najpre teološku metodu, zatim metafizičku i naj­zad pozitivnu. Otuda tri vrste filozofije, ili opštih sistema shvatanja o skupu fenomena, koje se međusobno isključuju: prva je nuž­na polazna tačka ljudske inteligencije; treća, njeno stanje utvrđe­no i definitivno; druga jedino ima za svrhu da posluži kao prelaz.

U teološkom stanju ljudski duh, usmeravajući prvenstveno svo­ja istraživanja ka unutrašnjoj prirodi bića, početnim i krajnjim uz­rocima svih posledica koje ga pogađaju, jednom rečju ka apsolut­nim saznanjima, predstavlja fenomene kao proizvod direktnog i neprekidnog delovanja natprirodnih sila, manje ili više brojnih, čija samovoljna intervencija objašnjava sve prividne anomalije vasione.

U metafizičkom stanju, koje je u osnovi samo jedna obična opšta modifikacija prvoga, natprirodne sile su zamenjene apstrak­tnim silama, istinskim entitetima (personificiranim apstrakcijama) svojstvenim raznim bićima sveta, koji su u stanju da stvore sve posmatrane fenomene čije se objašnjenje onda sastoji u tome da se dodeli svakom od njih odgovarajući entitet.

Najzad u pozitivnom stanju, ljudski duh. uviđajući nemoguć­nost da stekne apsolutne pojmove, odustaje da traži poreklo i svr­hu vasione i da upozna unutrašnje uzroke fenomena da bi se je­dino prihvatio da otkrije, dobro kombinovanom primenom rezonovanja i posmatranja, njihove stvarne zakone, to jest njihove stalne odnose sukcesivnosti i sličnosti. Objašnjenje fakata, svedeno tako na njegove stvarne granice, odsada je samo uspostavljena ve­za između različitih posebnih fenomena i nekih opštih fakata čiji se broj sve više umanjuje progresom nauke.

Teološki sistem je dostigao za njega najviše moguće savršen­stvo kad je božansku silu jednog jedinog bića stavio mesto mnogobrojnih nezavisnih božanstava koje je mašta prvobitno bila stvo­rila. Na isti način, poslednja reč metafizičkog sistema sastoji se u tome da se shvati, umesto različitih posebnih entiteta, jedan je­dini veliki opšti entitet, priroda, posmatrana kao jedini izvor svih fenomena. Isto tako, savršenstvo pozitivnog sistema, kojem on ne­prestano teži, mada je vrlo verovatno da ga ne može nikad dosti­ći bilo bi u tome da je u stanju da predstavi sve razne fenomene koji se mogu zapaziti kao posebne slučajeve jednog jedinog opšteg fakta, kao što je, na primer, gravitacija.

Ovde nije mesto da se posebno dokazuje ovaj osnovni zakon razvitka ljudskog duha i da se iz njega izvode najznačajniji ­zaključci. O njemu ćemo raspravljati neposredno, sa svom potrebnom opširnošću, u onor, delu ovog kursa koji se odnosi na izučavanje društvenih fenomena. Ja ga sada uzimam u obzir samo da bih tačno odredio pravi Karakter pozitivne filozofije nasuprot dvema dru­gim filozofijama koje su jedna za drugom gospodarile, do poslednjih vekova, svim našim intelektualnim sistemom. A sada, da ne bih sasvim zanemario jedan zakon od takvog značaja, čija će se primena često javljati u toku celog ovog kursa, treba da se ogra­ničim na letimično ukazivanje najprimetnijih opštih motiva koji mogu da potvrde njegovu tačnost.

Na prvom mestu, dovoljno je, izgleda mi, saopštiti jedan takav zakon kako bi mu odmah mogli proveriti tačnost ovi oni koji bar malo dublje poznaju apštu istoriju nauka. U stvari, nema među njima ni jedne jedine, danas već u pozitivnom stanju, a da svako ne može lako da je zamisli, u prošlosti, sastavljenu pretežno iz me­tafizičkih apstrakcija, i, ako se pođe još dalje, potpuno prožetu teo­loškim shvatanjima. Čak ćemo nažalost imati više nego jednom stvarnu priliku da upoznamo, u raznim delovima ovog kursa, da najsavršenije nauke još i danas imaju u sebi nekih vrlo vidnih tragova ova dva prvobitna stanja.

Ova opšta revolucija ljudskog duha može uostalom danas lako da se konstatuje na jedan vrlo primetan način, mada indirektan posmatrajući razvitak individualne inteligencije. Budući da je neminovno ista polazna tačka u obrazovanju jedinke i vrste, različi­te glavne faze prvog moraju predstavljati osnovne epohe drugog. Zar se svako od nas, posmatrajući svoju sopstvenu istoriju, ne seća da je bio redom, što se tiče najznačajnijih pojmova, u detinjstvu teolog, u mladosti metafizičar, a u zrelim godinama fizičar? Ovo je danas lako proveriti za sve ljude koji su na nivou svoga vremena.

Ali osim direktnog posmatranja, opšteg ili pojedinačnog, koje pokazuje tačnost ovog zakona, ja moram, u ovom kratkom obaveštenju, naročito spomenuti teorijska razmatranja koja će doprineti da se uvidi njegova nužnost.

Najznačajnije od svih razmatranja, zahvaćeno iz same priro­de predmeta, sastoji se u potrebi, u svakoj eposi, za nekom teori­jom da bi se povezala fakta, potrebi kombinovanoj sa očiglednom ­nemogućnošću, za ljudski duh u njegovom začetku, da iz posmatranja razvije teorije.

Svi veliki umovi, počev od Bekona, ponavljaju da su stvarna saznanja samo ona koja počivaju na posmatranim faktima. Ova os­novna maksima je očevidno neosporna ako se primeni, kao štu treba, na zrelo stanje naše inteligencije. Ali, ako se osvrnemo na svom primitivnom scanju, nije mogao niti je morao tako misliti. Jer ako, s jedne strane, svaka pozitivna teorija treba neophodno da bude zasnovana na posmatranju, tako isto je, s druge strane, očigledno da je našem duhu, da bi se predao posmatranju, potrebna neka teorija. Ako fenomene, posmatrajući ih, ne vežemo od­mah za kakve principe, ne samo da bi nam bilo nemoguće da kombinujemo ova pojedinačna posmatranja i, prema tome, da iz njih izvučemo kakvu korist, nego bismo čak, bili potpuno nesposobni da im poklonimo pažnju, a najčešće bi nam fakta, iako pred oči­ma, ostala nezapažena.

Na taj način, pritešnjen između potrebe za posmatranjem da bi stvorio realne teorije i potrebe, ne manje nužne, da stvori bilo kakve teorije da bi se predao neprekidnim posmatranjima, ljudski duh bi se, u svom začetku, okretao u krugu iz kojeg ne bi ni na kakav način mogao izaći da se nije srećom otvorio jedan pri­rodni izlaz spontanim razvitkom teoloških saznanja, koja su i dala stecište njegovim naporima i pružila hranu njegovoj aktivnosti. Takav je osnovni motiv koji dokazuje logičku neminovnost čisto socijalnih razmatranja koja mu se pridružuju i koja čak ne mo­ram ni navoditi u ovom trenutku.

Ta neminovnost postaje još osetnija ako se uzme u obzir savršena skladnost između teološke filozofije i same prirode istraživanja na koja ljudski duh u svom detinjstvu toliko uisredsređuje svu svoju aktivnost. Zaista, vrlo je upadljivo da su najosnovnija pitanja nedokučiva našim sredstvima — unutrašnja priroda bića, poreklo i svrha svih fenomena — upravo ona koja naša inteligen­cija u tom primitivnom stanju izdiže iznad svega, a svi problemi koji se zaista mogu resiti gotovo se smatraju kao nedostojni ozbilj­nih razmišljanja. Lako je shvatiti razlog za to; jer jedino je moglo iskustvo da nam pokaže kolike su naše snage; i da čovek u počet­ku nije mislio o njima s puno preterivanja, one nikad ne bi mogle postići sav razvoj za koji su sposobne. Tako zahteva naša priroda. Ali, ma kako bilo, predstavimo sebi, ukoliko je moguće, tu sklo­nost tako sveopštu i toliko ispoljenu, i zapitajmo se na kakav bi prijem naišla u jednoj takvoj eposi, da je tada postojala, pozitiv­na filozofija, kojoj je najviša težnja da otkrije zakone fenomena i čija je glavna osobina da smatra kao neminovno zabranjene ljud­skom duhu sve one nedokučive tajne koje teološka filozofija, na­protiv, objašnjava s jednom tako zadivljujućom lakoćom sve do njihovih najsitnijih detalaja.

Isto je tako i kad se s praktične tačke gledišta posmatra priroda istraživanja kojima se ljudski duh prvobitno bavi.                     U ovom pogledu ona daju čoveku tako veliku draž bezgranične moći da deluje na spoljni svet, koji smatra kao potpuno njemu namenjen i kao da po svim svojiiim fenomenima predstavlja tesne i neprekid­ne veze s našom egzistencijom.               Ali, to varljivo verovanje, te preterane ideje o važnosti čoveka u vasioni, koje rađa teološka filo­zofija a koje nepovratno ruši prvi nalet pozitivne filozofije, jesu u početku, neophodni podstiicaj bez kojeg se zaista ne bi moglo shvatiti da bi se ljudski duh prvobitno odlučio za teške poslove.

Mi smo danas tako daleko od tih prvobitnih sklonosti, bar što se tiče većine fenomena, da teško možemo sebi tačno predstaviti moć i neophodnost sličnih razmatranja. Ljudski um je sada dosta zreo da bismo preduzeli naporna naučna istraživanja, a da nema­mo u vidu nikakav nepoznat cilj koji može jako da deluje na maš­tu, kao onaj koji se nametao astrolozima i alhemičarima. Naša in­telektualna aktivnost je dovoljno podstaknuta čistom nadom da ot­krije zakone fenomena, prostom željom da potvrdi ili obori neku teoriju. Ali nije moglo tako biti u ranom dobu ljudskog duha.                   Bez privlačnih himera astrologije, bez velikih razočarenja alhemije, na primer, odakle bismo crpli neophodnu istrajnost i žar da se pri­kupe tolika posmatranja i iskustva koja su kasnije poslužila kao osnov prvim pozitivnim teorijama i jedne i druge vrste fenomena?

Ovaj uslov našeg intelektualnog razvitka još odavno je dubo­ko osetio Kepler u astronomiji, a u naše vreme tačno ocenio Bertole u hemiji.

Vidimo dakle da je pozitivna filozofija, prema svim ovim raz­matranjima, iako je ona pravo i definitivno stanje ljudske inteligencije, ono kojem je uvek sve više težila, morala bar u početku neminovno upotrebiti, i to kroz dugi niz vekova bilo kao metodu bilo kao privremene doktrine, teološku filozofiju; filozofiju čija je osobina da bude spontana i prema tome čak i jedina mogućna u početku a isto tako jedina koja je mogla pružiti dovoljno interesa našem duhu koji je bio u povoju. Sada je vrlo lako pojmiti da je ljudski duh, da bi prešao iz ove privremene filozofije u definitiv­nu, morao prirodno da usvoji, kao prelaznu filozofiju, metafizič­ke metode i doktrine. Ovo poslednje razmatranje je neophodno da bi se dopunio opšti kratak pregled velikog zakona na koji sam ukazao.

Lako je shvatiti zaista da naše poimanje, prinuđeno da ide napred skoro neosetno, nije moglo naglo i bez posrednika preći iz teološke u pozitivnu filozofiju. Teologija i fizika su međusobno tako duboko nepomirljive, njihove koncepcije imaju jedan tako korenito suprotan karakter da je ljudska inteligencija, pre nego što je odbacila jedne da bi isključivo upotrebila druge, morala da se posluži posrednim koncepcijama dvojakog karaktera i samim tim sposobnih da postupno izvrše prelaz. Takva je prirodna namena metafizičkih koncepcija: od njih u stvari i nema druge koristi. Zamenjujući u izučavanju fenomena natprirodnu vodeću silu jed­nim odgovarajućim i nerazdvojivim entitetom, iako je ovaj u po­četku shvaćen samo kao emancipacija one prve, čovek se malo pomalo navikao da razmatra jedino sama fakta budući da su poj­movi o metafizičkim faktorima lagano postojali toliko tanani da su u očima svakog trezvenog uma uzimani samo kao apstraktna imena fenomena. Nemoguće je zamisliti kakvim bi drugim postup­kom naš razum mogao preći iz razmatranja izrazito natprirodnih u razmatranja čisto prirodna, iz teološkog sistema u pozitivni sis­tem.

Pošto sam tako utvrdio, koliko mi je to moguće bez upuštanja u posebnu diskusiju koja bi bila neumesna u ovom trenutku, opšti zakon razvitka ljudskog duha, onako kako ga ja shvatam. biće nam sada lako da tačno odredimo bitnu prirodu pozitivne fi­lozofije — što je i pravi predmet ovog izlaganja.

Vidimo, prema onom što prethodi, da je osnovni karakter po­zitivne filozofije da posmatra sve fenomene kao potčinjene nepromenljivim prirodnim zakonima čije tačno otkrivanje i svođenje na najmanji mogući broj jeste cilj svih naših napora, smatrajući kao apsolutno nedokučivo i besmisleno za nas istraživanje onoga što se zove uzrocima, bilo primarnim bilo finalnim. Beskorisno je in­sistirati mnogo na jednom principu koji je sada postao tako blizak svima onima koji su malo dublje proučavali eksperimentalne nau­ke. Svako zaista zna da u našim pozitivnim objašnjenjima, čak i najsavršenijim. nemamo uopšte pretenziju da izlažemo početne uz­roke fenomena, pošto bismo tada jedino uvećali teškoću, već samo da tačno analiziramo okolnosti njihovog stvaranja i da ih vezu­jemo jedne za druge prema normalnim odnosima sukcesivnosti i sličnosti.

Tako, navodeći u tom smislu najlepši primer, kažemo da su opšti fenomeni vasione objašnjeni, onoliko koliko se mogu objas­niti, Njutnovim zakonom gravitacije, jer, s jedne strane, ova lepa teorija pokazuje nam svu ogromnu raznolikost astronomskih fakata kao da je samo jedan i isti posmatran s raznih tačaka gledišta: stalnu težnju svih molekula jednih prema drugim u pravoj srazmeri njihove mase i u obrnutoj srazmeri kvadrata njihove raz­daljine; dok, s druge strane, ovaj opšti fakat nam je predstavljen kao prosto proširivanje jednog fenomena koji nam je sasvim bli­zak i koji samim tim posmatramo kao sasvim poznatu težu tela na zemljinoj površini. A što se tiče toga da odredimo šta su u suš­tini ova privlačna sila i teža, koji su njihovi uzroci, mi sva ta pita­nja smatramo kao nerešiva,  koja nisu više u delokrugu pozitiv­ne filozofije i koja s pravom prepuštamo mašti teologa ili suptil­nostima metafizičara. Očigledan dokaz nemogućnosti da se dobiju takva rešenja leži u tome što, kad god se tražilo da se kaže o ovoj stvari nešto razumno, najveći umovi su samo mogli da definišu ova dva principa jedan pomoću drugog, govoreći za privlačnu silu da ona nije ništa drugo nego teža, i to sveopšta, a zatim za težu da se ona prosto sastoji u zemljinoj privlačnoj sili. Takva objašnje­nja, koja su smešna kad se želi saznati unutrašnja priroda stvari i način postajanja fenomena, predstavljaju međutim sve što mo­žemo dobiti kao najpouzdanije, pokazujući nam kao identične dve vrste fenomena koji su tako dugo bili smatrani kao da nemaju ni­kakvog odnosa među sobom. Nijedan trezveni um danas ne traži da ide dalje.

Lako bi bilo navesti još ovakvih primera, koji će se javljati u toku oitavog ovog kursa, pošto takav duh isključivo vlada u svim krupnim intelektualnih poduhvatima. Da bih u ovom trenutku na­veo samo jedan od savremenih radova, izabraću niz divnih Furijeovih istraživanja o teoriji toplote. Ona nam očigledno potvrđuje opšte prethodne napomene. Zaista u ovom radu, čiji je filozofski karakter izrazito pozitivan, obelodanjeni su najznačajniji i najtačniji zakoni o toplotnim fenomenima a da pisac ni jedan jedini put nije sebi postavio pitanje o unutrašnjoj prirodi toplote niti spo­menuo — sem da bi pokazao njenu ništavost — tako bumu ras­pravu između pristalica kalorične materije i onih koji smatraju da se toplota sastoji u treperenju svemirskog etera. A ipak naj­krupnija pitanja, od kojih veći broj nije bio nikada ni postavljan, raspravljana su u ovom delu, što je opipljiv dokaz da ljudski duh, ne upuštajući se u nepristupačne probleme i ograničavajući se na istraživanja jednog potpuno pozitivnog reda, može u njima naći neiscrpnu hranu za svoju najjaču delatnost.

(Ogist Kont, Kurs pozitivne filozofije, 23-29 ΝΙΟ »UNIVERZITETSKA RIJEČ«, NIKSIĆ CENTAR ZA ISTRAŽIVAČKO-IZDAVAČKU DJELATNOST RK SSO CRNE GORE, Nikšić, 1989)

ERIH FROM – izvod iz dela (Umijeće ljubavi/Imati ili biti)


ERIH FROM – izvod iz dela (Umijeće ljubavi)

UMIJEĆE LJUBAVI

Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu. Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pjesama o ljubavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi. To se čudno stanovište zasniva na više pretpostavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi. U težnji za tim ciljem oni slijede nekoliko putova. Jednim se naročito služe muškarci, a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogatstvo, koliko socijalna granica nečije pozicije dopušta.

Drugi su put osobito izabrale žene, one se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizavanja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i žene, sastoje u razvijanju ugodnih manira, zanimljive konverzacije, u skromnosti, dobronamjernosti, u nastojanju da se bude od koristi. Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe: »zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumijeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«.

Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka da je problem ljubavi problem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovište postoji više razloga čije porijeklo moramo tražiti u samom razvitku modernog društva. Jedan je razlog velika promjena u izboru »objekta ljubavi« koja se zbila u dvadesetom stoljeću. U viktorijansko doba, kao i u mnogim tradicionalnim kulturama, ljubav većinom nije bila spontano lično iskustvo koje je moglo dovesti do braka. Naprotiv, brak je bio ugovaran prema konvenciji — ili između porodica partnera, ili pomoću bračnog pregovarača, ili bez takvih posrednika. Brak je sklapan iz socijalnih motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav razviti pošto je brak već sklopljen. U posljednjih nekoliko generacija ideja romantične ljubavi je postala gotovo univerzalna na Zapadu.

U Sjedinjenim Državama, mada obziri konvencionalne prirode nisu potpuno odsutni, ljudi u velikoj mjeri traže »romantičnu ljubav«, lični doživljaj ljubavi, koji ih zatim treba da dovede do braka. Ta nova ideja slobode u ljubavi morala je znatno uvećati važnost objekta nasuprot važnosti funkcije. S tim je faktorom usko vezana i druga karakteristična osobina suvremene kulture. Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupovanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Sreća suvremenog čovjeka sastoji se u zadovoljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i kupovanje svega onoga što on sebi može priuštiti da kupi, bilo za gotovinu, bilo na otplatu. On (ili ona) promatra ljude na sličan način. Za muškarca je privlačna djevojka, a za ženu privlačan muškarac, nagrada koju traže. »Privlačan« obično znači zgodan omot osobina koje su popularne i tražene na težištu personalnosti. Ono Što specifično čini ličnost privlačnom ovisi o modi vremena, u fizičkom kao i duhovnom smislu. Dvadesetih godina bila je privlačna djevojka koja puši i pije, koja je neuglađena i izazovna; danas moda više zahtijeva privrženost domu i povučenost. Pri kraju devetnaestog i na početku ovog stoljeća muškarac je morao biti agresivan i ambiciozan — danas mora biti društven i tolerantan, kako bi imao privlačan »omot«. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su dostupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenjivanja. Spreman sam, dakle, za pogađanje: predmet mora biti poželjan sa stanovišta njegove socijalne vrijednosti, a u isto vrijeme mora me željeti uzimajući u obzir sve moje otvorene i prikrivene osobine i mogućnosti. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle najbolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti. Kao i pri kupovanju nekretnina, često prikrivene mogućnosti, koje se mogu razviti, igraju znatnu ulogu u tom pogađanju. Ne hi nas trebalo iznenaditi da u društvu, u kojem tržišna orijentacija prevladava i u kojem je materijalni uspjeh vrhunska vrijednost, i ljudski ljubavni odnosi slijede obrazac razmjene koji vlada na tržištu roba i radne snage. Treća greška koja vodi do pretpostavke da nema ničega što treba učiti o ljubavi leži u zbrci između početnog doživljaja »zaljubljivanja« I trajnog stanja »ljubavi« ili, bolje rečeno, »ostajanja « u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljubljene.

To čudo iznenadne intimnosti često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlačnošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Međutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj prirodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje I uzajamna dosada ne ubiju i ono što je još preostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju intenzitet zanesenosti, ono »ludovanje« jednoga za drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove prijašnje osamljenosti. To stanovište — da ništa nije lakše nego ljubiti — ostalo je i dalje pretežno shvaćanje o ljubavi unatoč obilnim dokazima o suprotnom. Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovito izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tom neuspjehu i šta bi čovjek mogao uraditi da to poboljša — ili bi se naprosto odrrekli svakog nastojanja. Budući da je to drugonemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da po-stoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh u ljubavi — da se istraže razlozi tom neuspjehu i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi. Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život umijeće; ako želimo saznati kako se ljubi, moramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to moramo činiti kad želimo svladati bilo koje drugo umijeće, recimo muziku, slikarstvo, drvodjelstvo, umijeće medicine, ili inženjerstva. Koji su nužni stupnjevi u ovladavanju bilo kojim umijećem?

Proces ovladavanja umijećem može se prikladno podijeliti na dva dijela: jedno, ovladavanje teorijom, i drugo, ovladavanje praksom. Ako želim ovladati umijećem medicine, moram prvo poznavati činjenice o ljudskom tijelu i o različitim bolestima. Kad imam sve to teorijsko znanje, nisam nikako mjerodavan u ocjeni umijeća medicine. Postat ću majstor tog umijeća istom poslije velike prakse, dok se rezultati mog teorijskog znanja i moje prakse ne stope u jedno — u moju intuiciju, tu suštinu majstorstva u svakom umijeću. Ali, i pored svladavanja teorije i prakse, postoji i treći faktor nuždan da netko postane majstor u bilo kojem umijeću — ovladavanje umijećem mora biti naš najviši cilj. Ništa nam u životu ne smije biti važnije od tog umijeća. To vrijedi za muziku, medicinu, drvodjelstvo — a i za ljubav. I možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ljudi u našem društvu tako rijetko pokušavaju da savladaju to umijeće, čak usprkos svojim očitim neuspjesima. Unatoč duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju energiju upotrebljavamo da saznamo kako da postignemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da ovladamo umijećem ljubavi. Zar se samo ono smatra za vrijedno truda čime se može steći novac, prestiž, a ljubav, koja koristi »samo« duši, ali je nekorisna u modernom smislu, predstavlja luksuz na koji nemamo pravo trošiti mnogo energije? Kako bilo da bilo, mi ćemo dalje razmatrati umijeće ljubavi u smislu prijašnje razdiobe: prvo ću razmatrati teoriju ljubavi — a to će obuhvatiti veći dio knjige, i zatim ću razmatrati ljubavnu praksu — tek onoliko koliko se može reći o praksi na ovom kao i na bilo kojem drugom području.

(Erih From, Umijeće ljubavi, Djela I-XXII; Zagreb, Naprijed, Nolit, August Cesarec)

****

ERIH FROM – izvod iz dela (Imati ili biti)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IMATI ILI BITI

Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života. Sve to ljudima znatno otežava razumijevanje prirode modusa bivanja, kao što otežava I shvaćanje da je imanje samo jedna od mogućih orijentacija. Ipak, ta dva pojma ukorijenjena su u ljudskom iskustvu. Ni jednog od njih ne bi trebalo, a i ne bi bilo moguće, proučavati na apstraktan, posve cerebralan način. Oba se pojma konkretno javljaju u našem svakodnevnom životu pa se na takav — konkretan — način moramo njima baviti. Sljedeći jednostavni primjeri izražavanja imanja i bivanja u svakodnevnom životu mogu pomoći čitaocima u razumijevanju tih dvaju alternativnih načina postojanja.

UČENJE
Studenti orijentirani na modus imanja posjećivat će predavanja, slušajući riječi i shvaćajući njihovu logičku strukturu i njihovo značenje te će, najbolje što mogu, u svoje bilježnice s patent-zatvaračima zapisivati svaku riječ tako da kasnijemogu naučiti svoje bilješke i proći na ispitu. Ali sadržaj ne postaje njihov osobni sistem misli, ne obogaćuje i ne proširuje ga. Umjesto toga, oni riječi koje su čuli preinačuju u čvrsti skup misli ili u cijele teorije koje pohranjuju. Student i sadržaj predavanja jedan drugome ostaju strani, osim Što je svaki student postao vlasnik tuđih iskaza (nekoga tko ih je ili sam stvorio ili preuzeo iz nekog drugog izvora). Takvi studenti imaju samo jedan cilj: zadržati »naučeno«, bilo tako da to pažljivo utisnu u svoja pamćenja, bilo tako da pomno čuvaju svoje bilješke. Oni ne moraju proizvesti ili stvoriti ništa novo. Zapravo, tipove ljudi orijentirane na imanje nove misli ili nove ideje uznemiravaju, jer stavljaju u pitanje njihovu ukrućenu skupinu podataka. Nekome kome je imanje glavni oblik odnošenja prema svijetu zastrašujuće izgledaju ideje koje se ne mogu lako razvrstati— kao i sve ostalo što se razvija i mijenja te na taj način biva neovladivo. Proces učenja ima sasvim drugačije osobine za student koji se prema svijetu odnose na način bivanja.

Za početak, oni na predavanja, pa ni na prvo, ne dolaze kao tabulae rasae. Oni unaprijed razmišljaju o temama predavanja i imaju na umu neka svoja pitanja i probleme. Oni se bave temom i ona ih zanima. Umjesto da budu pasivni primaoci riječi i ideja, oni slušaju, čuju i, što je najvažnije, primaju i reagiraju na aktivan, produktivan način. Ono što slušaju potiče njihove misaone procese. U njihovim se umovima rađaju nova pitanja, nove ideje. Njihovo slušanje je živi proces. Slušaju sa zanimanjem, prate što predavač govori i spontano oživljavaju ono što čuju. Ne bave se pukim stjecanjem znanja koje mogu odnijeti kući i upamtiti. Svaki takav student je dirnut i promijenjen: nakon predavanja je drugačiji no što je bio prije. Taj način učenja može, naravno, prevladati samo u slučaju kada predavanje pruža poticajnu materiju. Na isprazne govore ne može se reagirati na način bivanja i u tom je slučaju za student modusa bivanja bolje da takva predavanja uopće ne slušaju već da se koncentriraju na vlastite misaone procese. Ovdje bi, na kraju, trebalo bar usputno spomenuti riječ »interes« koja je u svakodnevnoj upotrebi postala blijeda, otrcana. Bit značenja te riječi nalazi se u njenom korijenu: latinski inter-esse — »biti u /ili/ između«. Taj aktivni interes u srednjovjekovnom engleskom se izražavao riječju »to list« (pridjev: listy; prilog: listily). U modernom se engleskom »to list« upotrebljava samo u prostornom značenju: »a ship lists« /brod se naginje/. Izvorno psihičko značenje sačuvano je samo u negativnom obliku »listless«. »To list« je nekada značilo »aktivno težiti nečemu«, »istinski se zanimati za nešto«. Korijen je ovdje isti kao u riječi »lust« /žudnja/ ali »to list« ne označava nagonsku žudnju već slobodan i aktivan interes za nešto ili težnju nečem. »To list« je jedna od ključnih riječi djela nepoznatog autora iz sredine XIV. stoljeća (The Cloud of Unknowing, uredio Evelyn Underhill). To što je jezik sačuvao riječ samo u negativnom smislu karakteristično je za promjenu duha društva od XIII. do XX. stoljeća.

SJEĆANJE

Do sjećanja dolazi u modusu imanja i u modusu bivanja. Ono bitno za razlikovanje dvaju vrsta sjećanja je način povezivanja materijala. Kod sjećanja u modusu imanja povezivanje je potpuno mehaničko, jednako kao što povezivanje između dvije susjedne riječi postaje čvrsto određeno učestalošću njihovog zajedničkog pojavljivanja. Povezivanje može biti ili čisto logičko, kao što je povezivanje suprotnosti, ili povezivanje pojmova koji konvergiraju po vremenu, veličini, boji ili pak pojmova unutar određenog sistema misli. U modusu bivanja sjećanje je aktivno obnavljanje riječi, ideja, vidika, slika, muzike, tj. povezivanje jedne sjećanjem obnovljene činjenice s mnogim drugim činjenicama koje su s njom povezane. Povezivanja u modusu bivanja nisu ni mehanička, ni čisto logička, već živa. Jedan pojam se povezuje s drugim pomoću produktivnog načina mišljenja (ili osjećanja) koji se pokreće kada se traži prava riječ. Evo jednostavnog primjera: ako uz riječ »glavobolja« asociram riječ »aspirin «, imao sam logičku, konvencionalnu asocijaciju. Ali ako uz riječ »glavobolja« asociram, »stres« ili »bijes«, povezao sam danu činjenicu s njenim mogućim uzrocima do kojih sam došao proučavanjem te pojave. Ovaj tip sjećanja predstavlja po sebi čin produktivnog mišljenja. Najupečatljiviji primjeri ove vrste živog sjećanja su »slobodne asocijacije« koje je otkrio Freud. Osobe koje uglavnom nisu sklone pohranjivanju podataka ustanovit će da njihovim memorijama, da bi mogle dobro funkcionirati, treba jak i neposredan interes. Na primjer ljudi su spoznali da su pamtili riječi nekog davno zaboravljenog stranog jezika kada je to bilo od životnog značaja.

I u mom osobnom iskustvu, budući da nisam obdaren naročito dobrom memorijom, prisjećao bih se sna osobe koju sam analizirao prije dva tjedna ili prije pet godina kada bih se ponovo s njom suočio i koncentrirao na cijelu njenu ličnost, a nepunih pet minuta ranije, pri prvoj pomisli, nikako se nisam mogao prisjetiti tog sna. Sjećanje u postojanju na način bivanja implicira oživljavanje nečeg ranije viđenog ili čuvenog. To produktivno sjećanje možemo doživjeti kada pokušamo predočiti fizionomiju osobe ili krajolik što smo ga ranije vidjeli. Teško da ćemo biti u stanju odmah se prisjetiti; moramo rekreirati predmet sjećanja, oživjeti ga u našem umu. Ta vrsta sjećanja nije uvijek laka. Da bismo bili u stanju potpuno obnoviti lice ili krajolik, morali smo ga vidjeti s dovoljno koncentracije. Kada se takvo sjećanje u potpunosti dostigne, osoba čije je lice prizvano u sjećanje postaje živa, krajolik što smo ga se sjetili postaje prisutan kao da je ta osoba, ili taj krajolik, zaista fizički pred nama.

Način na koji se osobe iz modusa imanja prisjećaju fizionomije ili krajolika tipiziran je, kod većine njih, u načinu na koji gledaju fotografije. Fotografija služi samo kao pomoć njihovom pamćenju u identificiranju neke osobe ali nekog krajolika a uobičajena reakcija glasi: »Da, to je on« ili »Da, bio sam tamo«. Za većinu ljudi fotografija postaje otuđeno pamćenje. Jedan drugi oblik otuđenog sjećanja je povjeravanje pamćenja papiru. Zapisujući ono što želim zapamtiti siguran sam da imam tu informaciju i ne pokušavam je utisnuti u svoj mozak. Siguran sam u ono što posjedujem — osim ako ne izgubim bilješke, čime sam izgubio i svoje pamćenje informacija. Napustila me moja sposobnost pamćenja, jer je spremište sjećanja, u obliku mojih bilježaka, postalo vanjski dio mene. S obzirom na mnoštvo podataka što ih ljudi u suvremenom društvu moraju imati na pameti, neizbježna je određena količina bilježaka i pohranjivanja informacija u knjige. Svatko može lako i najbolje po sebi utvrditi da bilježenje smanjuje moć pamćenja, što nam mogu dokazati neki tipični primjeri.

Na jedan od svakodnevnih primjera nailazimo u dućanu. Danas će prodavač rijetko obaviti jednostavno zbrajanje dvaju ili triju iznosa služeći se svojom glavom, već će odmah upotrijebiti računski stroj. Razred nam pruža jedan drugi primjer. Učitelj će uvidjeti da učenik, koji bilježi svaku rečenicu predavanja, po svoj prilici shvaća i pamti manje od učenika koji ukazuje povjerenje svojoj sposobnosti shvaćanja i tako će, u najmanjoj mjeri, zapamtiti ono bitno. Nadalje, muzičarima je poznato da oni koji vrlo lako sviraju iz nota imaju poteškoća u pamćenju partiture. (Toscanini, čije je pamćenje bilo izvrsno, predstavlja dobar primjer glazbenika modusa bivanja.) I na kraju, uMeksiku sam zapazio da nepismeni ljudi, ili oni koji malo pišu, imaju daleko bolje sjećanje od vrlo pismenih stanovnika industrijaliziranih zemalja. Između ostalih faktora ovaj ukazuje da pismenost ni u kom slučaju nije blagodat, kao što se to obično smatra, pogotovo kada je ljudi koriste za čitanje tekstova koji osiromašuje njihovu sposobnost doživljavanja i maštanja.

RAZGOVOR

Razliku između modusa imanja i modusa bivanja lako je uočiti u dva načina razgovaranja. Uzmimo kao primjer tipičnu raspravu između dvoje ljudi u kojoj A ima mišljenje X, a B ima mišljenje Y. Svatko od njih se poistovjećuje sa svojim mišljenjem. Svakome je stalo da nade bolje, tj. Razložnije argumente za obranu vlastitog mišljenja. Ni jedan ne očekuje da promijeni svoje mišljenje, a ni da će mišljenje sugovornika biti promijenjeno. Svatko se od njih boji promjene svog mišljenja upravo zato što je ono jedan od njegovih posjeda I zato što bi gubitak mišljenja značio osiromašenje. Situacija je nešto drukčija u razgovoru koji nije shvaćen kao rasprava. Tko nije doživio susret s osobom koja se odlikuje poznatošću ili slavom ili čak stvarnim kvalitetama, ili osobom od koje nešto želimo: dobar posao, ljubav, poštovanje? U svakoj od takvih situacija mnogi naginju bar maloj zabrinutosti i često se »pripremaju« za važan susret. Razmišljaju o temama koje bi mogle zanimati drugoga, unaprijed smišljaju kako da započnu razgovor, pa čak i plan cijelog razgovora, bar što se tiče njihovog učešća. Neki se možda ohrabruju, razmišljajući o onome što imaju: prošle uspjehe, šarm (ili možda sramežljivost, ako je ova druga uloga djelotvornija), društveni položaj, veze, izgled i odijelo. Jednom riječju, oni duhovno važu svoju vrijednost i na osnovi takvog vrednovanja oni, sudjelujući u razgovoru, izlažu svoju robu. (Osoba koja je u tome vrlo spretna zaista će na mnoge ostaviti dojam, premda je stvoreni dojam samo djelomični rezultat pojedinačnog djelovanja, a najvećim dijelom proizlazi iz siromaštva rasuđivanja većine ljudi. Ali ako ‘izvođač’ nije dovoljno bistar, izvedba će izgledati ukočena, izmišljena, dosadna I neće izazvati veliko zanimanje. Suprotni su oni koji situaciji prilaze bez priprema i ohrabrenja. Umjesto toga oni reagiraju spontano i produktivno. Zaboravljaju na sebe, na znanje, na položaje koje imaju. Njihov ego im ne stoji na putu i upravo je to razlog što mogu cjelovito reagirati na drugu osobu i njene ideje. Oni stvaraju nove ideje, jer ni za što slijepo ne prianjaju.

Dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da su žive i da će nastati nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One živo stupaju u razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova živost je prijelazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgovor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) I postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu. Suparnici počinju zajedno plesati i rastaju se puni radosti, a ne osjećaja trijumf ili žalost, koji su jednako sterilni. (Bitna odlika psihoanalitičke terapije je oživljavajuća uloga terapeuta. Nikakvo psihoanalitičko tumačenje neće djelovati ako je terapeutska atmosfera teška, neživotna i dosadna.)

ČITANJE

Sto se odnosi na razgovor jednako se odnosi i na čitanje koje je – ili bi trebalo biti – razgovor između pisca i čitaoca. Prirodno je da je u čitanju (kao i u osobnom razgovoru) važno što čitam (ili s kim razgovaram). Čitanje neumjetničkog, ‘jeftinog’ romana oblik je dnevnog sanjanja. Ono ne dopušta produktivnu reakciju: tekst ćemo progutati kao televizijski zabavni program ili kao čips dok gledamo tv-program. Ali roman, na primjer Balzaca, možemo čitati uz unutrašnje sudjelovanje, produktivno, na način bivanja. Ali vjerojatno je ponajčešće čitan na način konzumiranja—imanja.

Kada se pobudi znatiželja čitalaca, oni žele znati radnju romana: da li će junak preživjeti ili umrijeti, hoće li junakinja biti zavedena ili će odoljeti. Oni žele odgovore. Roman im služi kao vrsta predigre uzbuđenju, sretan ili nesretan završetak prevladava njihovim doživljajem: kada znaju kraj, oni imaju cijelu priču, skoro tako stvarnu kao da su rovali po vlastitom sjećanju. Ali oni nisu proširili svoje spoznaje, nisu razumjeli lica u romanu i tako produbili svoj uvid u ljudsku prirodu ili stekli spoznaju o sebi. Na isti se način čitaju filozofske ili historijske knjige. Način čitanja filozofske ili historijske literature formira – ili bolje reći: deformira – obrazovanje. Cilj škole je da svakom učeniku preda određenu količinu ‘kulturnih dobara’ i na kraju školovanja potvrđuje da učenik ima bar minimum te količine. Učenici su naučeni čitati knjigu tako da mogu ponoviti autorove glavne misli. Na taj način oni ‘znaju’ Platona, Aristotela, Descartesa, Spinozu, Leibniza, Kanta, Heideggera, Sartrea. Razlika između različitih razina obrazovanja, srednje i visoke škole, uglavnom leži u količini traženih kulturnih dobara koja, grubo uzevši, odgovara količini materijalnih dobara koje učenici mogu očekivati da će ih steći kasnije u životu. Takozvani odlični studenti su oni koji mogu najtečnije ponoviti što su pojedini filozofi rekli.

Oni su slični dobro obaviještenom vodiču u muzeju. Oni ne uče kako prevladati tu vrstu nagomilanog znanja. Oni ne uče pitati filozofe, razgovarati s njima, oni ne uče otkrivati proturječja samih filozofa, njihova izbjegavanja određenih problema ilizaobilaženja izvjesnih tema, oni ne uče razlikovati ono novo od onoga što je u njihovo vrijeme bilo općeprihvaćeno, oni se ne uče osluškivanju koje bi ih osposobilo da razlikuju kada pisac govori samo mozgom, a kada mozgom i srcem zajedno, oni ne uče otkrivati autentičnost od krivotvorine autora, kao ni mnoge druge stvari. Čitaoci modusa bivanja često će doći do zaključka da je čak i visoko ocijenjena knjiga sasvim bezvrijedna ili vrlo malo vrijedna. Ili, oni mogu u potpunosti ocijeniti knjigu, ponekad i bolje od samog autora koji je smatrao važnim sve što je napisao.

IZRAŽAVANJE AUTORITETA

Izražavanje autoriteta predstavlja daljnji primjer razlike među modusima imanja i bivanja. Postoji bitna razlika između autoriteta modusa imanja, i autoriteta modusa bivanja. Gotovo svatko izražava autoritet, bar u nekim razdobljima svog života. Autoritet moraju izražavati oni koji uzdižu djecu – željeli oni to ili ne — da bi ih zaštitili od opasnosti i da bi im pružili bar minimum uputa kako da postupaju u različitim situacijama. U patrijarhalnim društvima i žene su, za većinu muškaraca, objekti njihovog autoriteta. Većina članova birokratskog, hijerarhijski organiziranog društva, kao što je naše, izražava autoritet, osim ljudi sa dna društvene ljestvice koji su samo objekti autoriteta. Naše shvaćanje autoriteta dvaju modusa postojanja ovisi o uvidu da je »autoritet« pojam s dva potpuno različita značenja: to su ili »racionalni« ili »iracionalni« autoritet. Racionalni autoritet zasnovan je na mjerodavnosti pa osobi koja se o njega oslanja pomaže da se razvija.

Iracionalni autoritet se zasniva na sili i služi izrabljivanju podređenih osoba. (Tu sam razliku prikazao u knjizi Bijeg od slobode.) U najprimitivnijim društvima, tj. medu lovcima i skupljačima hrane, autoritet vrši osoba kojoj svi priznaju mjerodavnost za obavljanje te zadaće. O specifičnim okolnostima ovisi na kojim osobinama ta mjerodavnost počiva: obično su to iskustvo, mudrost, velikodušnost, umješnost, ‘prisutnost’, hrabrost. U mnogim plemenima ne postoji stalni autoritet no on se pojavljuje u slučaju potrebe. Ili: postoje različiti autoriteti za različite prilike: za rat, vjerske obrede, izmirenja nakon svađa. Kada osobine, na kojima autoritet počiva, nestanu ili oslabe, nestaje i autoritet. Vrlo sličan oblik autoriteta možemo naći kod mnogih primata, gdje se mjerodavnost često ne gradi na fizičkoj snazi već na takvim osobinama kao što su iskustvo i »mudrost«. (U ingenioznom eksperimentu s majmunima J. M. R. Delgado /1967/ je pokazao kako nestaje autoritet životinje ako ona, makar i trenutačno, izgubi osobinu na kojoj autoritet počiva.) Autoritet zasnovan na bivanju temelji se ne samo na mjerodavnosti pojedinca da ispunjava određene društvene funkcije već i na samoj biti ličnosti koja je dostigla visok stupanj razvitka i cjelovitosti. Takve osobe zrače autoritetom i ne moraju izdavati naređenja, prijetiti, potkupljivati. To su visokorazvijeni pojedinci koji onim što jesu — a ne samo onim što čine ili govore — pokazuju kakva ljudska bića mogu biti.

Veliki ‘učitelji života’ predstavljali su takve autoritete i pojedince, a na nižem stupnju savršenstva možemo ih naći na svim obrazovnim razinama i u najrazličitijim kulturama. (To je jedno od osnovnih pitanja odgoja. Kada bi roditelji bili razvijeniji i kada bi se orijentirali na vlastitu okolinu, teško da bi mogla postojati suprotnost između autoritarnog i laissez-faire odgoja. Dijete osjeća potrebu za autoritetom modusa bivanja i na njega reagira velikom spremnošću. S druge strane, ono se buni protiv prisila ili protiv osoba koje pokazuju da nisu uložile nikakav napor da postignu ono što od djeteta očekuju.) Nastankom društava zasnovanih na hijerarhijskom poretku te većih i složenijih od društava lovaca i skupljača hrane, autoritet po mjerodavnosti ustupa pred autoritetom društvenog položaja. To ne znači da je postojeći autoritet nužno nemjerodavan, već da mjerodavnost nije bitan element autoriteta. Bez obzira na to da li je riječ o monarhijskom autoritetu — gdje lutrija gena odlučuje o osobinama mjerodavnosti — ili beskrupuloznom kriminalcu kojem je uspjelo steći autoritet ubijanjem i prijevarama ili, kao što je često slučaj u modernism demokracijama, autoritetima izabranim zbog fotogeničnih fizionomija ili sume novca koju imaju na raspolaganju za svoj izbor — u svim tim slučajevima ne postoji gotovo nikakva veza između mjerodavnosti i autoriteta. Ali postoje ozbiljni problemi i kod autoriteta zasnovanog na nekoj mjerodavnosti: voda može biti mjerodavan za jedno područje, a nemjerodavan za drugo — na primjer, neki državnik može biti mjerodavan u vođenju rata, a nemjerodavan u stanju mira; ili, može postojati voda koji je na početku svoje karijere pošten i hrabar, a kasnije, pod utjecajem moći, te osobine gubi; ili, do izopačenja mogu dovesti poodmakla dob ili tjelesne smetnje. Na kraju, mora se uzeti u obzir da je o ponašanju autoriteta mnogo lakše suditi članovima malog plemena no milijunima ljudi u našem sistemu, ljudima koji svoje kandidate poznaju jedino po umjetnoj slici koju su stvorili stručnjaci za publicitet.

Bez obzira na razloge gubitka osobina koje tvore mjerodavnost, u većini velikih i hijerarhijski organiziranih društava dolazi do procesa otuđenja autoriteta. Stvarna ili fiktivna prvotna mjerodavnost prelazi u autoritet uniforme ili titule. Ako autoritet nosi pravu uniformu ili ima odgovarajuću titulu, ti izvanjski znaci mjerodavnosti zamjenjuju istinsku mjerodavnost i njene osobine. Kralj— da se poslužimo tom titulom kao simbolom tog tipa autoriteta – može biti glup, opak, zao, tj. krajnje nemjerodavan da bude autoritet, a da ipak ima autoritet. Sve dok ima titulu pretpostavlja se da ima osobine mjerodavnosti. Ako je car čak i gol, svi vjeruju da je obučen u lijepe haljine. Ne dešava se samo od sebe da ljudi kao stvarne osobine mjerodavnosti počinju uzimati uniforme i titule. Oni koji imaju te simbole autoriteta i koji iz njih izvode autoritet moraju umrtviti realističko tj. kritičko mišljenje svojih podanika i uvjeriti ih u tu fikciju. Svatko tko razmišlja o tome poznaje zloupotrebe propagande, metode za razaranje kritičkog mišljenja, klišeje za podređivanje uma i načine njegovog uspavljivanja, zaglupljivanja ljudi zbog njihove ovisnosti te gubitka sposobnosti povjerenja u vlastite oči i moć suđenja. Fikcija u koju vjeruju prekriva stvarnost.

IMANJE ZNANJA I SPOZNAVANJE

Razlika medu modusima imanja i bivanja na području spoznavanja izražava se dvama izrazima: »Imam znanje« i »Znam«. Imanje znanja je uzimanje i zadržavanje u posjedu pristupačnog znanja (informacije), spoznavanje je funkcionalno i dio je procesa produktivnog mišljenja. Osobine spoznavanja na osnovi bivanja možemo bolje shvatiti upoznavanjem takvih mislilaca kao što su Buddha, židovski proroci, Isus, Meister Eckhart, Sigmund Freud I Karl Mara. U tom smislu spoznavanje počinje sa sviješću o neobuzdanosti naših zdravorazumskih opažaja, u smislu da naša slika fizičke stvarnosti ne odgovara onome što je »stvarno stvarno« i posebno u smislu da je većina ljudi polubudna i poluuspavana, da je nesvjesna kako je većina onoga što smatraju istinitim i samorazumljivim proizvedeno sugestivnim utjecajem društvenog svijeta u kojem žive. Spoznavanje, dakle, počinje uklanjanjem iluzija, deziluzioniranjem. Spoznavanje znači prodor kroz površinu i dosezanje do korijena pa tako i uzroka, spoznavanje znači »vidjeti« stvarnost u njenoj goloti. Spoznavanje ne znači biti u posjedu istine već probijanje površine te kritičko i aktivno nastojanje ka sve većem približavanju istini. Ovu osobinu stvaralačke penetracije izražava hebrejska riječ jadoa koja znači znati i voljeti u smislu muške spolne penetracije.

Buddha, Probuđeni, poziva ljude da se probude I oslobode zablude da žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude da se probude i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa doli djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije. Isus kaže: »Istina će vas osloboditi!« Meister Eckhart je često iznosio svoje poimanje znanja. Tako, na primjer, kada govori o Bogu, on kaže: »Istina nije neka određena misao već ona što uklanja /sve prekrivače/, bezinteresna je i gola hrli Bogu dok ga ne takne i pojmi.« (Blakney, str. 243) (»Golota« i »gol« su Eckhartove omiljene riječi kao i njegovog suvremenika, autora djela The Cloud of Unknowing.) Prema Marau, potrebno je razoriti iluzije da bi se stvorilo stanje kojem iluzije nisu neophodne. Freudova koncepcija samo-spoznaje zasnovana je na ideji razaranja iluzija (»racionalizacija«) da bismo postal svjesni stvarnosti. (Freuda, posljednjeg prosvjetiteljskog mislioca, moguće je nazvati revolucionarnim u okvirima prosvjetiteljske filozofije XVIII., ne XX. stoljeća.) Svi su se ti mislioci bavili ljudskim oslobođenjem i svi su bili kritični prema društveno usvojenim oblicima mišljenja. Za njih cilj spoznavanja nije izvjesnost »apsolutne istine«, uz koju se čovjek može osjećati sigurnim, već process samopotvrdivanja ljudskog uma. Za onoga tko zna neznanje je jednako dobro kao i znanje jer su oba dio procesa spoznavanja, čak iako je neznanje te vrste različito od neznanja onoga tko ne misli.

U modusu bivanja optimum znanja je znati dublje, a u modusu imanja imati više znanja. Naše obrazovanje u osnovi pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s količinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasnijem životu. Minimum koji dobivaju je količina potrebna za normalno funkcioniranje u njihovom poslu. Uz to je svakome dan »svežanj luksuznog znanja« koji povećava njegov osjećaj vrijednosti, a veličina svakog takvog paketa u skladu je s vjerojatnim društvenim ugledom dotične osobe. Škole su tvornice za proizvodnju takvih svežnjeva sveobuhvatnog znanja — iako škole obično tvrde kako kane studente dovesti u dodir s najvišim dostignućima ljudskog uma. Mnogi srednjoškolski koledži posebno su ponosni što mogu pothranjivati takve iluzije. Od indijske misli i umjetnosti do egzistencijalizma i nadrealizma nudi se veliki smorgasbord* znanja odakle učenik pokupi malo ovdje, malo ondje, a u ime spontanosti i slobode nije prisiljen da se koncentrira na jedan predmet, pa čak ni da završi čitanje knjige. (Radikalna kritika školskog sistema Ivana Illicha u središtu pažnje ima mnoge od ovih propusta.)

VJERA

U religijskom, političkom ili ličnom smislu pojam vjere može imati dva potpuno različita značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u modusu imanja ili bivanja. U modusu imanja, vjera je posjedovanje odgovora koji nema racionalnog pokrića. To su formulacije što su ih stvorili drugi, koje čovjek prihvaća jer se podređuje drugima — obično birokraciji. Ona pridonosi osjećaju sigurnosti zbog stvarne (ili imaginarne) moći birokracije, ona je ulaznica za pristup velikoj grupi ljudi, ona čovjeka oslobađa teške zadaće vlastitog mišljenja i odlučivanja. Tako se postaje jedan od beati possidentes, sretnih posjednika prave vjere. U modusu imanja vjera pruža izvjesnost. Ona tvrdi da izražava najviše, neoborivo znanje koje je vjerojatno jer neoborivom izgleda moć onih koji je razglašuju i štite. I zaista, tko ne bi izabrao izvjesnost ako je sve što se zahtijeva odricanje vlastite nezavisnosti? U modusu bivanja bog, prvotno simbol vrhunske vrijednosti koju možemo naći u sebi, u modusu imanja postaje idol. U proročkom poimanju idol je stvar koju sami proizvodimo i u koju projiciramo vlastite snage te se na taj način osiromašujemo. Tada se podređujemo vlastitoj tvorevini I stupamo u kontakt s otuđenim oblikom sebe. Budući da mogu imati idol, jer je idol stvar, mojim podređivanjem idolu on istovremeno počinje imati mene.

Nakon što je Bog postao idol, njegove navodne osobine nemaju gotovo ništa zajedničko s mojim vlastitim iskustvom, kao ni politička učenja. Idol može biti štovan kao Gospod Milosti pa ipak je moguće da se u njegovo ime čine okrutnosti, upravo kao što se događa da otuđena vjera u ljudsku solidarnost ne stavi u pitanje počinjanje najneljudskijih djela. U modusu imanja vjera je potpora onima koji žele izvjesnost, koji žele smisao života, a da mu se sami nisu posvetili. Vjera je potpuno drukčija u modusu bivanja. Možemo li živjeti bez vjere? Ne mora li dijete koje siše vjerovati majčinim grudima? Zar ne moramo svi mi imati vjeru u druga bića, u one koje volimo, u same sebe? Možemo li živjeti bez vjere u valjanost normi našeg života? Bez vjere zaista postajemo sterilni, beznadni, zaplašeni do same srži našeg bića. U modusu bivanja vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje (premda može biti i to) već unutarnja orijentacija, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri no da ima vjeru. (Teološka razlika između vjere koja je vjerovanje /fides quae creditur/ i vjere kao vjerovanja /fides qua creditur/ paralelna je razlici između sadržaja i čina vjere.) Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu. Bog Starog zavjeta je, prije svega, negacija idola, bogova koje je moguće imati. Iako shvaćan u analogiji s istočnjačkim kraljem, pojam Boga transcendira sebe od samog početka. Bog ne smije imati ime i ne smije se izraditi nikakva njegova slika. U kasnijem židovskom i kršćanskom razvitku bilo je pokušaja potpune deidolizacije Boga ili borbe protiv opasnosti idolizacije, pretpostavljanjem da čak ni osobine Boga ne mogu biti iznesene. Ali – od (pseudo) Dionizija Areopagita do nepoznatog autora djela The Cloud ofUnknowing i Meistera Eckharta — najradikalniji kršćanski mistici pokušali su pojam Boga prikazati kao ono Jedno, »Božanstvo« (Ništa)*, priključujući se tako stavovima veda i neoplatonizma. Takva vjera u Boga nalazi svoje pokriće u našem unutarnjem iskustvu vlastitih božanskih osobina u nama. To je neprestani, djelatan proces samostvaranja ili, kao što je Meister Eckhart govorio, vječnog rađanja Krista u nama. Moja vjera u samoga sebe, u drugoga, u ljudski rod, u naše sposobnosti da postanemo potpuno ljudski također implicira izvjesnost, ali izvjesnost zasnovanu na vlastitom iskustvu, a ne na podređivanju autoritetu koji nalaže određeno vjerovanje.

To je izvjesnost istine koja ne može racionalno biti dokazana prisilnim dokazom, već je to istina u koju sam siguran po iskustvenom, subjektivnom dokazu. (Hebrejska riječ za vjeru je emunah, »izvjesnost«, a amen znači »izvjesno«.) Ako sam siguran u integritet nekog čovjeka, taj integritet ne bih mogao dokazati do njegovog posljednjeg dana. Strogo uzevši, ako je njegov integritet ostao nepovrijeđen do smrti, to ne isključuje pozitivistički stav da bi ga, možda, povrijedio da je duže živio. Moja sigurnost počiva na temeljitom poznavanju drugoga i na vlastitom doživljaju ljubavi i integriteta. Ta je vrsta znanja moguća samo u onoj mjeri u kojoj sam spreman odreći se svog ega i vidjeti drugoga u njegovoj takvosti, priznati strukturu njegovih unutarnjih moći, vidjeti ga u njegovoj individualnosti i istovremeno u njegovoj univerzalnoj ljudskosti. Tada znam što on može a što ne može činiti te što hoće i što neće. Jasno je da ne mislim kako time mogu predvidjeti cjelokupno njegovo buduće ponašanje već samo osnovne obrise ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim osnovnim karakternim crtama kao što su integralnost, odgovornost itd. (Vidi poglavlje »Vjera i crte karaktera« u knjiziČovjek za sebe.) Takva je vjera zasnovana na činjenicama i, prema tome, ona je racionalna. No te činjenice nisu ustanovljive ili »dokazive « metodama konvencionalne pozitivističke psihologije. Ja, živa osoba, jedini sam instrument koji ih može »registrirati«.

VOLJENJE

Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja. Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, rvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/ njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja. U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno pitanje koliko roditelji vole svoju djecu.

Lloyd de Mause je iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti I sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo. Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti, na društvenoj konvenciji I običajima, izgleda da su izuzetak supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj, uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uzajamna ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doživljavaju kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlačnost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pridonio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera. Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari. Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu »zaljubili«.

Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privlačne, zanimljive, čak i lijepe – utoliko što životnost uvijek poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partner pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog partnera. Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postal nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju dosadni i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani I zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od partnera ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj zaljubljenosti, kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uzajamno vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijašnjeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju. Počinju osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih nije izraz njihovog bivanja već božica kojoj se žele podrediti. Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a poklonik božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privlačnosti. Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbolje rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem žive. Zagovornici’ modernog oblika zajedničkog života, kao što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd. pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći problem koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poticajima i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu sposobni voljeti samo jednog. (Vidi raspravu o aktivirajućim i pasivizirajućim poticajima u 10. poglavlju knjige Anatomija ljudske destruktivnosti.’)

(Erih From, Imati ili biti, Djela I-XXII; Zagreb, Naprijed, Nolit, August Cesarec)

Create a free website or blog at WordPress.com.

Gore ↑