Bertrand Rasel – izvod iz dela (Istraživanje značenja istine)


BERTRAND RASEL – izvod iz dela (Istraživanje značenja istine)

Reč, rečenica, sintaksa i drugi delovi govora

Prilazim sada preliminarnom razmatranju pitanja: „Šta je reč?“. Ali ono što sada imam reći biće dopunjeno detaljnim razmatranjima, koja će uslediti kasnije.

Reči su, od najstarijih vremena o kojima imamo istorijske dokumente, bile objekt sujevernog strahopoštovanja. Čovek koji je znao ime svog neprijatelja mogao je, služeći se njime, da stekne magičnu moć nad njim. Još upotrebljavamo izraze kao „u ime Zakona“. Lako se prihvata tvrdnja: „U početku beše Reč“. Ovo gledište leži u osnovi filozofije Platona, Karnapa i većine metafizičara između njih. Da bismo mogli da razumemo jezik, moramo ga najpre lišiti njegovih mističnih atributa koji izazivaju strahopoštovanje. U tome je glavni cilj ovog poglavlja.

Pre no što priđemo razmatranju značenja reči, ispitajmo ih najpre kao pojave čulnog sveta. S tog stanovišta, postoje četiri vrste reči: izgovorene, čute, napisane i pročitane. Bez ikakvih smetnji pretpostaviću zdravorazumsko gledište o materijalnim objektima, budući da kasnije uvek možemo ono što je izraženo zdravorazumskim terminima prevesti na bilo koji filozofski jezik koji nam se sviđa. Otuda je moguće sjediniti napisane i pročitane reči i svaku od njih zameniti nekim materijalnim objektom – kako Nojrat (Neurath) kaže, tragovima mastila – koji je napisana ili odštampana reč, shodno okolnostima. Distinkcija između pisanja i čitanja je, naravno, značajna, ali skoro sve ono što je potrebno reći o njoj može biti rečeno o distinkciji između govora i slušanja.

Data reč, recimo „pas“, može biti od mnogih ljudi, u mnogim okolnostima izgovorena, čuta, napisana ili pročitana. Ono što se dešava kada neka osoba kaže neku reč nazivam „verbalni izraz“; ono što se dešava kada neka osoba čuje neku reč nazivam „verbalni zvuk“; fizički objekt koji se sastoji od jedne napisane ili odštampane reči nazivam „verbalni oblik“. Razume se da se verbalni izrazi, zvukovi i oblici razlikuju od drugih izraza, zvukova i oblika psihološkim karakteristikama -„intencijom“ ili „značenjem“. Ali, za sada želim da ove karakteristike, koliko god je to moguće, ostavim na stranu, a da razmatram samo status reči, ukoliko one čine deo čulnog sveta.

Izgovorena reč „pas“ nije jedan izolovan entitet: to je jedna klasa sličnih kretanja jezika, grla i larinksa. Upravo kao što je skakanje jedna klasa telesnih pokreta, a hodanje druga, tako je izrečena reč „pas“ treća klasa telesnih pokreta. Reč „pas“ je opšta, kao što je i pas nešto opšte. Mi slobodno kažemo da možemo izreći istu reč „pas“ u dvema okolnostima, ali, u stvari, možemo izreći dve instance iste vrste, upravo kao što kada vidimo dva psa, vidimo dva primerka iste vrste. Tako, u pogledu logičkog statusa, ne postoji razlika između psa i reči „pas“; svaki je opšti i egzistira samo u instancama. Reč „pas“ je izvesna klasa verbalnih izraza, upravo kao što je pas izvesna klasa četvoronožaca. Sve ovo podjednako važi i za čute i za napisane reči.

Moglo bi se pomisliti da ja neopravdano ističem vrlo očiglednu činjenicu kad insistiram da je jedna reč opšta. Ali postoji jedna skoro neodoljiva tendencija da mislimo, kad god nismo dovoljno pažljivi, o reči kao o jednoj stvari, i da dokazujemo da, dok posto je mnogi psi, jedna reč „pas“ je primenljiva na sve njih. Otuda smo navedeni da mislimo da svi psi imaju neku zajedničku pseću suštinu, koja je ono što reč „pas“ stvarno znači; te dolazimo do Platonovog shvatanja da pas obitava na inteligibilnom nebu. Dok, naprotiv, ono što stvarno imamo, to je jedan broj, više ili manje, sličnih zvukova, koji su svi primenljivi na jedan broj više ili manje sličnih četvoronožaca.

Kada pokušamo da definišemo izgovorenu reč „dog“ („pas“), nalazimo da to ne možemo da učinimo a da ne uzmemo u obzir intenciju. Neki kažu „dawg“2, ali mi prepoznajemo da oni imaju na umu „dog“. Nemac je sklon da kaže „dok“; ako ga čujemo da kaže „‘dok’ vrti repom kada je zadovoljan“, mi znamo da je izgovorio instancu reči „dog“, dok bi Englez, koji bi proizveo isti zvuk (dok) izgovorio jednu instancu reči „dock“. U pogledu pisane reči, isto to važi i za one čiji je rukopis loš. Tako, dok je sličnost sa standardnim zvukom ili oblikom – onim govornika na BBC-ju ili u udžbeniku kaligrafije – esencijalna pri definisanju instance neke reči, ona ipak nije dovoljna, te nužan stepen sličnosti sa standardom ne može biti precizno definisan. Reč je, u stvari, jedna porodica, upravo kao što su psi jedna porodica, i postoje nedovoljno jasni prelazni slučajevi isto kao u evoluciji, gde su morali postojati posrednici između pasa i vukova, na primer.

U ovom pogledu štampani tekst je poželjniji. Izuzev u slučaju kada je štamparska boja izbledela, osoba sa normalnim vidom teško bi mogla da sumnja da li je reč „pas“ odštampana na izvesnom mestu ili nije. U stvari, štampani tekst je smišljen da zadovolji našu sklonost za klasifikacijom. Dva primera slova A su veoma slična, a svaki od njih se veoma razlikuje od nekog primera slova B. Koristeći crnu štamparsku boju i beli papir, mi štampanjem svako slovo oštro kontrastiramo sa podlogom. Tako se jedna štampana strana sastoji od jedne kolekcije diskretnih oblika, koje je lako klasifikovati: dakle, raj za logičara. Ali on se ne bi smeo zavaravati mišljenjem da je svet, izvan knjiga, podjednako šarmantan.

Reči, izgovorene, čute ili napisane, razlikuju se od drugih klasa telesnih kretanja, zvukova ili oblika time što imaju „značenje“. Mnoge reči imaju značenje samo u odgovarajućem verbalnom kontekstu – kao što su reči „nego“, „ili“, „međutim“, koje ne mogu stajati same. Objašnjenje značenja ne možemo početi ovakvim rečima, jer one pretpostavljaju druge reči. Međutim, postoje reči – uključujući sve one koje dete najpre uči – koje mogu biti izolovano upotrebljavane: vlastita imena, imena klasa poznatih vrsta životinja, imena boja, itd. To su one reči koje nazivam „objekt-reči“ i one čine „objekt-jezik“, o čemu ću više govoriti u jednom kasnijem poglavlju. Ove reči imaju više osobenosti. Prvo, njihovo značenje je naučeno (ili može da bude naučeno) konfrontacijom sa objektima koji su ono što one znače. Drugo, one ne pretpostavljaju druge reči. Treće, svaka od njih, sama sobom, može da izrazi ceo iskaz; možete uzviknuti „vatra!“, ali bi bilo besmisleno uzviknuti „nego!“. Očigledno je da svako objašnjenje „značenja“ mora početi ovakvim rečima; jer, slično „istinitosti“ i „lažnosti“ i „značenje“ ima hijerarhiju značenja koja odgovara hijerarhiji jezika.

Rečima se služimo na više načina: prilikom naracije, postavljanja pitanja, izricanja naredbi i zahteva, govora o fiktivnim entitetima, itd. Ali najelementarnija upotreba je demonstrativna upotreba, kao u uzviku „lisica!“, kada je lisica vidljiva. Skoro je podjednako primitivan vokativ: vlastito ime je upotrebljeno da bi ukazalo na željeno prisustvo imenovane osobe. Ali to nije baš tako primitivno kao što izgleda, jer značenje jedne objekt-reči mora biti naučeno u prisustvu objekta. (Isključujem takve reči koje su naučene pomoću verbalne definicije, pošto one pretpo-stavljaju neki već postojeći jezik.)

Očigledno je da se znanje jednog jezika sastoji u odgovarajućoj upotrebi reči i u odgovarajućoj reakciji, kada se one čuju. Nije nužno da budemo u stanju da kažemo šta one znače, ništa više no što je za jednog igrača kriketa nužno da zna matematičku teoriju projektila. Uistinu, u slučaju mnogih objekt-reči, strogo uzev, nemoguće je reći šta one znače, izuzev tautologijom, jer su to reči sa kojima jezik počinje. Vi možete objasniti, na primer, reč „crveno“ samo pokazujući nešto što je crveno. Dete razume čutu reč „crveno“ kada je ustanovilo vezu između čute reči i crvene boje. Ono je ovladalo izgovorom reči „crveno“ kada je u stanju, ako primećuje nešto crveno, da kaže „crveno“ i pobuđeno je da tako postupa.

Prvobitno učenje objekt-reči je jedna stvar, a upotreba jezika, kad je ovim sredstvom ovladano, druga je stvar. U životu odraslih svaki govor, slično pozivanju po imenu, premda manje očigledno, jeste u intenciji, u zapovednom načinu. Kada se čini da se radi o pukom tvrđenju, trebalo bi da mu prethode reči „znaj da…“. Mi znamo mnoge stvari, a tvrdimo samo neke od njih; stvari koje tvrdimo su one koje želimo da naši slušaoci znaju. Kada ugledamo svetleći meteor i jednostavno kažemo „pogledaj!“, mi očekujemo da ova jedna reč izazove odgovarajuću reakciju prisutnog posmatrača, da ga i on opazi. Ako imate nekog nepoželjnog posetioca, vi ga možete izbaciti ili mu samo reći „izlazi!“, pošto ovo poslednje implicira manje trošenje fizičke energije i poželjnije je ako već ima isti rezultat.

Sledi da, ako se kao odrasli služite nekom reči, vi to, po pravilu, ne činite samo zato što je u vašim čulima ili u vašoj imaginaciji prisutno ono što ona „označava“, nego zato što želite da vaš slušalac učini nešto povodom nje. Ovo nije slučaj kod deteta, kad uči jezik, niti uvek u kasnijim godinama, pošto ima zanimljivih okolnosti u kojima se upotreba reči odvija automatski, po navici. Tako, ako biste iznenada ugledali prijatelja za koga ste pogrešno verovali da je mrtav, vi biste verovatno izgovorili njegovo ime, iako vas ni on niti iko drugi ne bi mogli čuti. Ali takvi slučajevi su izuzetni.

U značenju jedne rečenice postoje tri psihološka elementa: spoljašnji uzroci izricanja, efekti čuvenja izrečenog i (kao deo uzroka izricanja) efekti koje govornik očekuje da se jave kod slušaoca.

Uopšteno uzev, možemo reći da se govor, osim nekih izuzetaka, sast oji od zvukova proizvedenih od strane neke osobe, sa namerom da uzrokuje željene akcije drugih osoba. Međutim, njegove indikativne i asertoričke mogućnosti ostaju fundamentalne, jer zahvaljujući njima, kada čujemo neki govor, on nas može navesti na akciju, na način koji odgovara nekom obeležju sredine, koje je uočeno od strane govornika ali ne i od slušaoca; ili kojih se govornik seća, na osnovi prošlih opažanja. Izvodeći posetioca iz svoje kuće, noću, možete mu reći: „Ovde su dva stepenika niz koje treba sići“, što njega navodi da postupi kao da je video stepenice. Ovo pak implicira izvestan stepen blagonaklonosti prema vašem posetiocu.    Ali iznositi činjenicu nikako nije uvek svrha govora; može se, upravo, govoriti sa namerom da se drugi obmanjuju. „Jezik nam je dat da bismo mogli da prikrivamo naše misli.“ Tako, kada mislimo o jeziku kao o sredstvu za izražavanje činjenica, mi prećutno podrazumevamo izvesne želje govornika. Interesantno je da jezik može izražavati činjenice; a takođe je interesantno da on može izražavati i laži. Kad izražava jedno ili drugo, onda se to dešava s obzirom na neko delanje slušaoca koje bi time bilo izazvano. Ako je slušalac rob, dete ili pas, rezultat se jednostavnije postiže upotrebom imperativa. Međutim, postoji razlika između delotvornosti laganja i delotvornosti istine: laž proizvodi željene efekte samo ukoliko se očekivala istina. U stvari, niko ne bi mogao učiti da govori ukoliko istina ne bi bila pravilo. Ako detetu, kad vidi psa, nasumično kažete „mačka“, „konj“ ili „krokodil“, vi nećete moći da ga obmanete time što ćete reći „pas“ onda kad to nije pas. Dakle, laganje je jedna izvedena aktivnost, koja pretpostavlja istinitost kao uobičajeno pravilo.

Premda su većina rečenica primarno imperativne, proizilazi da one ne mogu ispunjavati svoju funkciju uzročnika akcije kod slu-šaoca, osim na osnovu indikativnog karaktera objekt-reči. Uzmimo da kažem „trči“ i da osoba na koju se zapovest odnosi trči; ovo se dešava samo zato što reč „trči“ ukazuje na izvesnu vrstu akcije. Viđena u svojoj najprostijoj formi, ova situacija se pokazuje na vojnim vežbama; ustanovljen je uslovni refleks, tako da izvesna vrsta zvuka (zapovesti) proizvodi izvesnu vrstu tele-snog kretanja. U ovom slučaju možemo reći da je vrsta određenih zvukova ime određenih vrsta kretanja. Ali reči koje nisu imena telesnog kretanja imaju manje direktnu vezu sa delanjem.

Samo u izvesnim slučajevima „značenje“ verbalnog izricanja može biti poistovećeno sa efektom koji se hteo postići kod sluša-oca. Zapovedne reči i reč „pogledaj!“ su takvi slučajevi. Ali ako kažem „pogledaj, eno lisice“, ja ne nameravam samo da proizvedem izvesnu akciju kod slušaoca, nego mu obezbeđujem i motiv za akciju, opisujući jednu karakteristiku okoline. U slučaju narativnog govora distinkcija između „značenja“ i nameravanog efekta još je očiglednija. Samo rečenice imaju nameravane efekte, dok značenje nije ograničeno na rečenice. Objekt reči imaju značenje koje ne zavisi od njihovog javljanja u rečenicama.

Na najnižoj ravni govora ne postoji distinkcija između rečenica i izolovanih, pojedinačnih reči. Na ovoj ravni, izolovane reči služe da ukažu na čulno prisustvo onoga što one opisuju. Preko ove forme govora objekt-reči i dobijaju svoje značenje, i u ovoj formi govora svaka reč je jedna tvrdnja. Sve ono što prevazilazi tvrdnje o onome što je čulno prisutno, pa čak i neke tvrdnje koje to ne čine, može se postići samo pomoću rečenica; ali ako rečenice sadrže objekt-reči, ono što one tvrde zavisi od značenja tih objekt-reči. Ima rečenica koje ne sadrže objekt-reči, to su logičke i matematičke rečenice. Ali svako empirijsko tvrđenje sadrži objekt-reči, ili reči definisane pomoću njih. Tako je značenje objekt-reči fundamentalno u teoriji empirijskog saznanja, jer je jezik preko njih povezan sa nelingvističkim okolnostima, na način koji ga čini sposobnim da izražava empirijsku istinu ili laž.

REČENICE, SINTAKSA I DELOVI GOVORA

Rečenice mogu da budu upitne, optativne, usklične i imperativne, a takođe i izjavne. U toku gotovo celog daljeg razmatranja, možemo se ograničiti na izjavne, jer to su jedine rečenice koje su istinite ili lažne. Pored njihove istinitosti i lažnosti, ove rečenice imaju dve druge osobine koje nas interesuju, a koje one dele sa drugim rečenicama. Prva od ovih je ona da se one sastoje od reči i da se njihovo značenje izvodi iz onih reči koje ih sačinjavaju; druga, što poseduju izvesnu vrstu jedinstva, na osnovu koje su u stanju da predstavljaju izvesne osobine, čega su njihove konstitutivne reči lišene.
Svaka od ovih triju karakteristika zahteva istraživanje. Počnimo sa jedinstvom rečenice.

Rečenica, u gramatičkom pogledu jedna, može da ne bude i u logičkom pogledu jedna. Rečenica „Izašao sam i video sam da je padala kiša“ logički se ne razlikuje od dve rečenice: „Izašao sam“ i „Video sam da je padala kiša“. Ali rečenica: „Kada sam izašao, video sam da je padala kiša“ logički je jedna: ona tvrdi da su dve pojave bile istovremene. „Cezar i Pompej behu dva velika generala“ jeste rečenica koju u logičkom pogledu čine dve rečenice, ali „Cezar i Pompej behu podjednako veliki generali“ je u logičkom pogledu jedna rečenica. Našim svrhama biće primereno isključivanje rečenica koje nisu logički jedne, u koje spadaju one koje se sastoje od dve tvrdnje, povezane sa „i“, ili, „ali“, ili „iako“ ili nekim veznikom ove vrste. Za naše namere jedna rečenica mora biti ona koja kaže nešto što ne može da bude rečeno u dve odvojene, pojedinačne rečenice.
Razmotrimo sada sledeću rečenicu: „Bilo bi mi žao ako se razbolite“. Ona se ne može podeliti na „Biće mi žao“ i „Vi ćete se razboleti“; ona ima onakvu vrstu jedinstva kakvu zahtevamo od rečenice. Ali ona ima složenost koju neke rečenice nemaju; zanemarujući vreme, ona ustanovljava relaciju između „Žao mi je“ i „Vi ste bolesni“. Možemo je interpretirati kao da tvrdi da u bilo koje vreme kada je druga komponenta istinita, istinita je i prva. Ovakve rečenice mogu biti nazvane „molekularnim“, u odnosu na svoje rečenice konstituente, koje, u istom odnosu, mogu biti nazvane „atomskim“. Da li rečenice mogu biti atomske, u apsolutnom smislu, izvan ove relacije, za sada to pitanje možemo ostaviti otvorenim, ali svaki put kada nađemo da je neka rečenica molekularna, postupićemo sasvim ispravno ako, pri razmatranju onog što čini jedinstvo rečenice, našu pažnju najpre usmerimo na njene atome. Grubo rečeno, atomska rečenica je ona rečenica koja sadrži samo jedan glagol. Ali ovo bi bilo tačno samo u strogo logičkom jeziku.

Ovo pitanje nikako nije prosto. Pretpostavimo da ja najpre kažem „A“, a onda „B“; vi možete izreći sud: „zvuk ‘A’ je prethodio zvuku ‘B'“. Ali ovo implicira „zvuk ‘A’ se pojavio“ i „zvuk ‘B’ se pojavio“, pri čemu se zaključuje da je jedna od pojava bila pre druge. Otuda je vaš iskaz analogan iskazu kao što je „Pošto sam izašao, pokvasio sam se“. To je jedan molekularan iskaz, čiji su atomi: „A se pojavilo“ i „B se pojavilo“. Sada, šta hoćemo reći kad kažemo „A se pojavilo“? Hoćemo reći da smo čuli izvestan zvuk izvesne klase, koja je nazvana „A“. Tako kada kažemo „A je prethodilo B-u“, naš izraz ima jednu skrivenu logičku formu koja je ista kao forma iskaza: „Prvo se dogodilo lajanje psa, a zatim rzanje konja“.
Razmotrimo ovo malo podrobnije. Ja kažem „A“; zatim kažem „šta sam rekao?“, na to vi uzvratite „rekli ste ‘A'“. Sada zvuk koji ste proizveli izgovarajući „A“ u vašem odgovoru različit je od zvuka koji sam ja prvobitno proizveo. Prema tome, ako je „A“ bilo ime nekog posebnog zvuka, vaš iskaz bi bio lažan. Vaš iskaz je istinit samo zato što je „A“ ime za jednu klasu zvukova; vaš iskaz klasifikuje zvuk koji sam proizveo isto tako tačno kao da ste rekli „Vi ste lajali kao pas“. Ovo pokazuje kako nas jezik prisiljava na opštost i onda kada najviše želimo da je izbegnemo. Ako želimo da govorimo o posebnom zvuku koji sam proizveo, onda mu moramo dati vlastito ime, recimo „Tom“, a zvuk koji ste vi proizveli, kada ste izgovorili „A“ nazovimo „Dik“. Onda možemo reći „Tom i Dik su A-ovi“. Možemo reći: „Rekao sam Tom“, ali ne „Rekao sam ‘Tom'“. Striktno, ne bismo mogli reći „Rekao sam ‘A'“; mogli bismo reći „Rekao sam jedno ‘A'“. Sve ovo ilustruje jedan opšti princip, naime, kada upotrebljavamo opšti termin kao što su „A“ ili „čovek“, nemamo na umu univerzaliju, već jednu instancu kojoj je sadašnja instanca slična. Kada kažemo „Rekao sam ‘A'“, ono što stvarno hoćemo reći je „Proizveo sam jedan zvuk veoma sličan zvuku koji proizvodim sada: ‘A'“. Ovo je, međutim, samo jedna digresija.

Vratimo se pretpostavci da najpre kažem „A“, a zatim „B“. Nazvaćemo „Tom“ posebnu pojavu koju konstituiše moj prvi izričaj, a „Hari“ pojavu koju konstituiše drugi izričaj. Onda možemo reći „Tom je prethodio Hariju“. Ovo je bilo stvarno ono što smo mislili reći kada smo rekli „Zvuk ‘A’ je prethodio zvuku ‘B'“. Tako smo, na kraju, došli do atomske rečenice kojom se ne vrši puka klasifikacija. Moglo bi se primetiti da to kada kažem „Tom je prethodio Hariju“, implicira „Tom se pojavio“ i „Hari se pojavio“, isto kao i kada sam rekao „Zvuk ‘A’ je prethodio zvuku ‘B'“ koje implicira „‘A’ se pojavilo“ i „‘B’ se pojavilo“. Mislim da bi to, uistinu, bila logička greška. Kada kažem da se dogodio neki nespecifikovan član klase, moj iskaz je smislen samo ako znam o kakvoj klasi je reč; ali u slučaju pravog vlastitog imena, ime je bez značenja osim ako nije ime nečega, u kom slučaju se to nešto mora dogoditi. Ovo može podsećati na ontološki argument, ali stvarno to je samo deo definicije „imena“. Vlastito ime imenuje nešto što nema više instanci, i imenuje ga po konvenciji ad hoc, a ne nekom deskripcijom sastavljenom od reči sa prethodno pripisanim značenjima. Prema tome, sve dok ime ne imenuje nešto, ono je prazan zvuk a ne reč. I kada kažemo „Tom je prethodio Hariju“, gde su „Tom“ i „Hari“ imena posebnih zvukova, mi ne pretpostavljamo „Tom se dogodio“ i „Hari se dogodio“, što bi bili strogo besmisleni izrazi.

U praksi, vlastita imena se ne daju prostim i kratkim pojavama, pošto većina od njih nije dovoljno zanimljiva. Kada imamo priliku da ih pomenemo, to činimo deskripcijom kao što su „Cezareva smrt“ ili „Hristovo rođenje“. Govoreći, za trenutak, terminima fizike, imena pridajemo izvesnim kontinuiranim fragmentima prostor-vremena, kao što su Sokrat, Francuska ili Mesec. Nekada se govorilo da vlastita imena pridajemo supstanciji ili kolekciji supstancija, ali sada smo izumeli drugačiju frazeologiju za izražavanje objekta vlastitog imena.

U praksi, jedno vlastito ime uvek obuhvata mnoštvo pojava, ali ne na način imena klase, jer odvojene pojave su delovi onog što ime znači, a nisu njegove instance. Razmotrimo, na primer, „Cezar je umro“. „Smrt“ je jedna opšta reč koja odgovara izvesnom broju pojava koje imaju među sobom izvesne sličnosti, ali ne nužno neku međusobnu prostorno-vremensku povezanost.

Svaka od ovih pojava je jedna smrt. „Cezar“, naprotiv, označava jednu seriju pojava uzetih kolektivno, a ne ponaosob. Kada kažemo „Cezar je umro“, mi kažemo da je jedna serija pojava koja je bila Cezar postala član klase smrti; ova okolnost se naziva „Cezareva smrt“.

Sa logičkog stanovišta, vlastito ime može biti pridano svakom kontinuiranom delu prostor-vremena. (Za to je dovoljan makroskopski kontinuitet.) Dva dela života jednog čoveka mogu imati različita imena, na primer Oktavijan i Avgust. „Univerzum“ može biti uzeto kao vlastito ime prostor-vremena, uzetog u celini. Možemo pridati vlastito ime i vrlo malim delovima prostor-vremena, ako su njihove dimenzije dovoljno velike da budu opažljive. Ako jednog određenog dana kažem „A“ u 6 sati popodne, možemo pridati vlastito ime ovom zvuku ili, da budem konkret-niji, auditivnom osetu koji je imala neka prisutna osoba slušajući me. Ali i kad smo stigli do ovog stepena minucioznosti, ne možemo reći da smo imenovali nešto što je lišeno strukture. Može se, dakle, za sada prihvatiti da je svako vlastito ime ime neke strukture, a ne nečega što je lišeno delova. Ali tu je reč o empirijskoj činjenici, ne nužno logičkoj.

Ako hoćemo da izbegnemo zamke u pitanjima koja nisu lingvistička, moramo razlikovati rečenice ne po kompleksnosti, koju one eventualno mogu imati, nego po onome što je implicirano njihovom formom. „Aleksandar je prethodio Cezaru“ jeste nešto kompleksno zbog kompleksnosti Aleksandra i Cezara, dok „x je prethodilo y-u“ svojom formom ne implicira da su x i y složeni. U stvari, pošto je Aleksandar umro pre no što se Cezar rodio, svaki konstituent Aleksandra je prethodio svakom konsti-tuentu Cezara. Tako, možemo prihvatiti „x je prethodilo y -u“ kao atomsku formu iskaza, sve da i nismo u stanju da stvarno navedemo jedno x i jedno y, koji bi dali atomski iskaz. Reći ćemo onda da je forma iskaza atomska, ako je činjenica da iskaz ove forme logički ne implicira da je reč o strukturi koju sačinjavaju subordirani iskazi. I dodaćemo da logički nije nužno da vlastito ime imenuje strukturu koja ima delove.

Prethodna diskusija je neophodan uvod u pokušaju da se otkrije ono što konstituiše esencijalno jedinstvo rečenice; jer ovo jedinstvo, bilo koje prirode da je, očigledno postoji u rečenici atomske forme, i moralo bi biti najpre istraživano u takvim rečenicama.

U svakoj smislenoj rečenici, izvesna veza je esencijalna između onog što pojedinačno reči znače – izostavljajući reči koje služe samo da označe sintaktičku strukturu. Mi znamo da „Cezar je umro“ tvrdi postojanje zajedničkog člana dve klase, klase događaja koji su bili Cezar i klase događaja koji su smrt. To je samo jedna od relacija koju rečenice mogu tvrditi; sintaksa u svakom slučaju pokazuje koja je relacija tvrđena. Neki slučajevi su prostiji od „Cezar je umro“, a neki složeniji. Pretpostavimo da pokazujem narcis i kažem „ovo je žuto“; ovde „ovo“ može biti uzeto kao vlastito ime dela mog sadašnjeg vizuelnog polja, a „žuto“ kao ime klase. Interpretiran na ovaj način, ovaj iskaz je prostiji od „Cezar je umro“, pošto klasifikuje dati objekt, što je logički analogno iskazu „ovo je smrt“. Moramo biti u stanju da znamo ovakve iskaze, pre no što možemo znati da ove dve klase imaju zajednički član, koji predstavlja ono što je tvrđeno sa „Cezar je umro“. Ali „Ovo je žuto“ nije tako prosto kao što izgleda. Kada dete uči značenje reči „žuto“, postoji najpre objekat (ili skup objekata) koji je žut po definiciji, a zatim percepcija da su drugi objekti slični po boji. Tako, kada detetu kažemo „Ovo je žuto“, ono što mu (sa nešto sreće) prenosimo jeste: „Ovo je po boji slično objektima koji su žuti po definiciji“. Na taj način, klasifikatorski iskazi, ili iskazi koji pripisuju predikate, mogli bi da izgledaju kao da su stvarno iskazi koji tvrde sličnost. Ako je tako, najprostiji iskazi su relacioni.
Međutim, postoji razlika između relacija koje su simetrične i onih koje su asimetrične. Relacija je simetrična ako važi između x i y i ujedno važi između y i x; a ona je asimetrična ako važi između x i y a ne može važiti između y i x. Tako su i sličnost i nesličnost simetrični ali „pre“, „veći“, „desno od“, itd. su asimetrične relacije. Ima takođe relacija koje nisu ni simetrične ni asimetrične; „brat“ je jedan primer, pošto, ako je x brat y-u, y može biti sestra x-u. Ove relacije i one asimetrične su nazvane nesimetričnim. Nesimetrične relacije su od najvećeg značaja, a mnogi čuveni filozofi su osporavali njihovo postojanje.
Pokušajmo da tačno ustanovimo šta su lingvističke činjenice o nesimetričnim relacijama. Dve engleske rečenice „Brutus killed Caesar“ i „Caesar killed Brutus“ konstituišu iste reči, aranžirane u oba slučaja relacijom vremenskog sleda.

I pored toga, jedna od njih je istinita, a druga lažna. Naravno, upotreba reda za ovu svrhu nije esencijalna. Latinski umesto reda upotrebljava infleksi-je. Ali ako biste bili rimski učitelj koji podučava o razlici između nominativa i akuzativa, bili biste primorani da, za neki trenutak, uvedete nesimetrične relacije i našli biste prirodnim da ih objasnite posredstvom prostornog ili vremenskog reda. Razmotrimo, za trenutak, šta se dešavalo kada je Brut ubio Cezara: nož se velikom brzinom kretao od Bruta prema Cezaru. Apstraktna shema toga je „A se kretalo od B do C“ i činjenica, kojom se bavimo, jeste da je ovo različito od „A se kretalo od C do B“. Ovde su postojala dva događaja, jedan, A-se-našlo-u-B, drugi, A-se-našlo-u-C, koja ćemo nazvati x i y. Ako se A kretalo od B do C, x je prethodilo y -u ; ako se A kretalo od C do B, y je prethodilo x-u. Tako je poslednji izvor razlike između „Brutus killed Caesar“ i „Caesar killed Brutus“ razlika između „x je prethodilo y-u“ i „y je pretho¬dilo x-u“, gde su x i y događaji. Slično ovom, u vizuelnom polju postoje prostorne relacije „gore-i-dole“, „desno-i-levo“ koje imaju istu osobinu asimetrije. „Svetlije“,“dublje“ i, uopšte, svi komparativi su isto tako asimetrični.
Jedinstvo rečenice je sasvim očigledno u slučaju asimetričnih relacija: „x prethodi y-u“ i „y prethodi x-u“ su sastavljene od istih reči, aranžiranih istom relacijom vremenske sukcesije. U njihovim sastavcima ne postoji ništa što bi ih razlikovalo jedne od druge. Ovakve rečenice se razlikuju samo kao celine, ali ne u njihovim delovima; to je ono što mislim, kada govorim o rečenici kao jedinstvu.

Na ovom mestu je značajno podsetiti, ako hoćemo da izbegne-mo konfuzije, da su reči univerzalije. U izricanjima rečenica „x prethodi y-u“ i „y prethodi x-u“ dva simbola „x“ nisu identični, niti pak dva simbola „y“. Pridajmo ovim izricanjima rečenica vlastita imena S1 i S2 Neka X1 i X2 budu vlastita imena dva izri¬canja „x“-a, Y1 i Y2 vlastita imena dva izricanja „y“-a, a P1 i P2 vlastita imena dva izricanja „prethodi“. Tako se sastoji od tri izricanja, i to redom X1, P1, Y1, a S2 od tri izricanja i to redom Y2 P2, X2. Red je u svakom slučaju istorijska činjenica tako određena i nepromenljiva kao i činjenica da je Aleksandar prethodio Cezaru. Kada vidimo da red reči može biti menjan i da možemo isto tako lako reći „Caesar killed Brutus“ kao i „Brutus killed Caesar“, skloni smo da mislimo da su reči određene stvari koje se mogu na različite načine urediti. To je jedna zabluda: reči su apstrakcije i verbalni izrazi mogu imati samo onaj red, bilo koji da je to, koji imaju. Iako je njihov život kratak, one žive i umiru i ne vaskrsavaju. Sve ovakve stvari ove vrste su uređene onako kako su uređene i nisu sposobne da se preurede.

Kako ne želim da moje mišljenje bude nepotrebno pedantno, to ću samo istaći da je jasnoća u ovoj stvari nužna za razumevanje pojma mogućnosti. Moguće je, kažemo, reći „Brutus killed Caesar“ ili „Caesar killed Brutus“, ali ne shvatamo da je to tačno analogno činjenici da je moguće da neki gospodin bude levo od neke dame u jednoj prilici, a neki drugi gospodin desno od neke druge dame u drugoj prilici. Jer: neka fi bude klasa izgovaranja reči „Brutus“; neka K bude klasa izgovaranja reči „killed“ ; i neka y bude klasa izgovaranja reči „Caesar“. Tada, reći da možemo reći ili „Brutus killed Caesar“ ili „Caesar killed Brutus“ znači reći da (1) postoje pojave x, P, y takve da je x član od fi, P član od k, y član od y, i x je upravo ispred P, a P upravo ispred y ; (2) postoje pojave x’, P’, y’ koje ispunjavaju gornje uslove u pogledu članstva od fi, K, y ali tako da je y ‘ upravo ispred P’, a P’ upravo ispred x’ . Smatram da u svim slučajevima mogućnosti postoji jedan subjekt koji je promenljiva, definisana tako da zadovoljava neki uslov koji mnoge vrednosti promenljiva zadovoljavaju i da među ovim vrednostima neke zadovoljavaju dodatni uslov, dok druge ne zadovoljavaju; onda kažemo da je „moguće“ da subjekt može zadovoljiti ovaj dodatni uslov. Simbolički, ako su „<^x i \|/x“ i „^x i ne \|/x“ istiniti za prikladne vrednosti x-a, tada, ako <^x, onda je \|/x moguće ali ne i nužno. (Treba razlikovati empirijsku od logičke nužnosti, ali u ovo pitanje ne želim da ulazim.)

Istaknimo i jedno drugo pitanje. Kada kažemo da su rečenice „xPy“ i „yPx“ (gde je P asimetrična relacija) inkompatibilne, simboli „x“ i „y“ su opšti, pošto, u našem slučaju, postoje dve njihove instance; ali oni moraju biti imena partikularija. „Dan prethodi noći“ i „Noć prethodi danu“ su oba istinita. U ovakvim slučajevima, dakle, postoji odsustvo logičke homogenosti između simbola i njegovog značenja: simbol je opšti, dok je značenje posebno.

Ova vrsta logičke heterogenosti vrlo lako vodi konfuziji. Svi simboli su istog logičkog tipa: oni su klase sličnih izraza, sličnih zvukova, sličnih oblika; ali njihova značenja mogu biti bilo kojeg tipa ili biti dvosmislenog tipa, kao što je i sama reč „tip“. Odnos simbola prema njegovom značenju nužno varira shodno tipu značenja i ta činjenica je značajna u teoriji simbolizma.
Pošto smo razmotrili konfuzije koje mogu nastati kada smatramo da se ista reč može javljati u dve različite rečenice, sada možemo slobodno upotrebljavati ove izraze tako da možemo reći „Žirafa se može naći u Africi i u zoološkom vrtu“ a da ne budemo zavedeni da pomislimo da to važi za bilo koju pojedinačnu žirafu.

U jeziku kao što je engleski, u kome je red reči bitan za značenje rečenice, pitanje nesimetričnih relacija možemo izložiti na sledeći način: kod datog skupa reči, koje su sposobne da formiraju jednu rečenicu, često se dešava da su one sposobne da formiraju dve ili više rečenica, od kojih je jedna istinita dok su druge lažne, a da ta razlika proizilazi iz reda reči. Tako, značenje jedne rečenice je, bar u nekim slučajevima, određeno redom reči, a ne klasom. U takvim slučajevima, značenje rečenice ne proizilazi iz zbira značenja pojedinačnih reči. Kada neka osoba zna ko je bio Brut, ko je bio Cezar i šta je ubijanje, ona još ne zna ko je koga ubio; kada čuje rečenicu „Brutus killed Caesar“, da bi to znao, on treba pored vokabulara da zna i sintaksu, pošto forma ove rečenice, kao celina, doprinosi značenju.

Da bismo izbegli nepotrebnu razvučenost, pretpostavimo, za trenutak, da postoji samo usmeno izražavanje, tj. samo govor. U tom slučaju sve reči imaju vremenski red, a neke od njih taj red tvrde. Mi znamo da je, ako su x i y imena pojedinačnih događaja, ako je rečenica „x prethodi y-u“ istinita, rečenica „y prethodi x-u“ lažna. Moj problem je, sada, sledeći: možemo li tvrditi išta ekvivalentno tako što bismo to izrekli terminima koji se odnose na događaje a ne na jezik? Izgledalo bi da imamo posla sa jednom karakteristikom vremenskih relacija, a, ipak, kada pokušamo da kažemo šta je ta karakteristika, izgleda da smo navedeni da izrazimo karakteristiku rečenice o vremenskim relacijama. Ono pak što važi za vremenske relacije, važi i za sve druge asimetrične relacije.

Kada čujem rečenicu „Brutus killed Caesar“, zapažam vremenski red reči, ako ne bi bilo tako, ne bih mogao znati da sam čuo tu rečenicu a ne rečenicu „Caesar killed Brutus“. Ako potom tvrdim vremenski red rečenicama „‘Brutus’ prethodi ‘killed'“ i „‘killed’ prethodi ‘Cezar'“, moram ponovo da budem svestan vremenskog reda reči u ovim rečenicama. Moramo, dakle, biti svesni vremenskog reda događaja u slučajevima u kojima ne tvrdimo da oni imaju ovaj vremenski red, inače upadamo u beskrajni regres. Šta je to, onda, čega smo u ovakvom slučaju svesni?

Moglo bi da bude predloženo sledeće objašnjenje: kada čujem reč „Brutus“, postoji jedno iskustvo analogno onom kad slušam zvono čiji zvuk postepeno nestaje. Ako je jedna reč čuta trenutak ranije, sada još postoji pridruženi oset, analogan onom doživljenom trenutak ranije ali slabiji. Tako, čim smo završili slušanje rečenice „Brutus killed Caezar“, mi još imamo auditivni oset koji bi se tipografski mogao predstaviti ovako:
Brutus killed CAESAR; dok, pošto smo čuli rečenicu „Caesar killed Brutus“, naš oset bi mogao biti predstavljen kao Caesar killed BRUTUS.

Mogli bismo se zadovoljiti tvrdnjom da su ovi različiti oseti ono što nam omogućuje da prepoznamo red u vremenu. Prema ovoj teoriji, kada razlikujemo „Brutus killed Caesar“ i „Caesar killed Brutus“, ne razlikujemo dve celine sastavljene od tačno istih delova koji su sukcesivni, nego dve celine sastavljene od donekle različitih delova, koji su simultani. Svaka od ovih celina se karakteriše svojim konstituentima i nije potrebno naknadno pominjanje poretka.

Bez svake sumnje, u ovoj teoriji postoji elemenat istine. Izgleda jasno, što je predmet psihologije, da postoje pojave koje mogu biti klasifikovane kao oseti u kojima je prisutan zvuk kombinovan sa slabljenjem seni zvuka čutog trenutak ranije.            A ako ne bi bilo ove seni, ne bismo znali da su se prošli događaji dogodili. Ako pretpostavimo da pridruženi oseti postoje, kako, onda, znamo za njihovu sličnost i razliku u odnosu na oset u njegovoj prvobitnoj jačini? Ako bismo znali samo prisutne pojave koje su de facto u relaciji sa prošlim pojavama, ne bismo nikad saznali ovaj odnos. Jasno je da mi ponekad, u nekom smislu, znamo prošlost, ne izvođenjem zaključaka polazeći od sadašnjosti, već na isti direktan način na koji znamo sadašnjost. Jer, ako ovo ne bi bio slučaj, ništa nas u sadašnjosti ne bi vodilo pretpostavci da je postojala prošlost, ili čak razumevanju ove pretpostavke.

Uzmimo ponovo iskaz: „Ako x prethodi y-u, y ne prethodi x-u“. Čini se jasnim da ovo ne znamo empirijski, ali izgleda da ovaj iskaz nije logički. Pored toga, ne vidim ni da možemo reći da je to lingvistička konvencija. Iskaz „x prethodi y-u“ može biti tvrđen na osnovu iskustva. Ako ovakvo iskustvo imamo, možemo reći da ne možemo imati nikakvo iskustvo koje bi nas vodilo iskazu “ y prethodi x-u“. Očigledno je da, ma kako ovo preformulisali, negde mora da se u našem iskazu javi negacija; i mislim da je isto tako očigledno da nas negacija uvodi u područje jezika. Kada kažemo „y ne prethodi x-u“, moglo bi da izgleda da samo hoćemo da kažemo „rečenica ‘y prethodi x-u’ je lažna“. Jer ako prihvatimo neku drugu interpretaciju, moraćemo da prihvatimo da možemo opažati negativne činjenice, što izgleda protivno zdravom razumu, ali možda i nije, iz razloga koji će biti dati kasnije. Mislim da nešto slično može biti rečeno o „ako“: kada se javlja ova reč, ona se mora odnositi na rečenicu. Izgleda, dakle, da bi iskaz koji istražujemo morao biti izražen ovako: „bar jedna od rečenica ‘x prethodi y-u’ i ‘y prethodi x-u’ je lažna, ako su x i y vlastita imena događaja“. Kako nam je za nastavljanje ovog ispitivanja potrebna definicija lažnosti, to ćemo ovo pitanje odložiti za kasnije kada budemo razmatrali istinitost i lažnost.

Delovi govora, oni koji se javljaju u gramatici, nemaju blizak odnos sa logičkom sintaksom. „Pre“ je predlog, a „prethodi“ je glagol, ali oni znače istu stvar. Glagol, koji bi mogao izgledati bitan u rečenici, mogao bi u mnogim jezicima biti odsutan, čak i u engleskom, u rečenici kao „More haste, less spead“. Moguće je, međutim, konstruisati jedan logički jezik sa logičkom sintaksom, i posle u običnom jeziku pronaći nešto što nas upućuje na njega.

Najkompletniji deo logike je teorija veznika. Kada se ovi javljaju u logici, oni se nalaze samo između celih rečenica; oni omogućuju molekularne rečenice, čiji atomi su njima odvojeni. Ovaj deo je tako kompletno obrađen da nije potrebno da gubimo vreme na njega. Osim toga, svi raniji problemi kojima smo se bavili nastaju povodom rečenica atomske forme.

Razmotrimo nekoliko rečenica: 1) Ovo je žuto; 2) Ovo je pre onog; 3) A daje knjigu B-u.

1) U „Ovo je žuto“ reč „ovo“ je vlastito ime. Istina je da se u drugim okolnostima drugi objekti nazivaju „ovo“, ali to je takođe slučaj i sa „Džon“. Kada kažemo „Ovo je Džon“, mi time nećemo reći „Ovo je jedan član klase ljudi koji se zove ‘Džon'“; smatramo da ovo ime pripada samo osobi o kojoj je reč. Isti je slučaj i sa „ovo“. Reč „ljudi“ se primenjuje na sve objekte nazvane ponaosob „čovek“, ali reč „ovi“ se ne primenjuje na sve objekte ponaosob zvane „ovo“ u različitim okolnostima.
Reč „žuto“ je komplikovanija. Ona izgleda da znači, kako smo gore sugerisali, „slično po boji izvesnom objektu“ koji je žut po definiciji. Naravno, strogo govoreći, pošto postoje mnoge nijanse žutog, potrebno nam je mnogo objekata koji su žuti po definiciji; ali ova okolnost se može ignorisati. No, pošto možemo razlikovati sličnost po boji od sličnosti u drugim pogledima (po obliku, na primer), ne možemo izbeći nužnost izvesnog stepena apstrakcije da bismo došli do značenja reči „žuto“. Mi ne možemo videti boju bez oblika, niti, pak, oblik bez boje; ali možemo opažati razliku između sličnosti žutog kruga i žutog trougla i sličnosti žutog kruga i crvenog kruga. Izgledalo bi, dakle, da su čulni predikati, kao „žuto“, „crveno“, „bučno“, „tvrdo“, izvedeni iz opažanja vrsti sličnosti. Ovo takođe važi za mnogo opštije predikate, kao „vizuelno“, „auditivno“, „taktilno“.
Tako da se vratimo početku, značenje „Ovo je žuto“ izgleda da je „Ovo je po boji slično onom“, gde su „ovo“ i „ono“ vlastita imena, objekt nazvan „onim“ je žut po definiciji, a sličnost po boji dualna relacij a koja može biti opažena. Videćemo da je sličnost po boji simetrična relacija. To je razlog koji nam omogućava da „žuto“ tretiramo kao predikat, i da se ne upuštamo u poređenje. Ono što smo rekli o poređenju možda se primenjuje samo na sticanje znanja reči „žuto“; kad je jednom naučena, reč „žuto“ je istinski predikat.

(2) „Ovo je pre onog“ je već razmatrano. Pošto je relacija „pre“ asimetrična, ne možemo smatrati da se ovim iskazom pripisuje zajednički predikat ovom i onom. l ako bi ga smatrali iskazom kojim se pripisuju različiti predikati (na primer, datumi) ovom i onom, sami ovi predikati će morati da budu u asimetričnoj relaciji koja odgovara relaciji „pre“. Formalno uzev, možemo ovaj iskaz tretirati kao da znači „datum ovog je raniji od datuma onog“, ali „ranije“ je asimetrična relacija, baš kao što je bila i relacija „pre“. Nije lako naći logički metod kojim bi se iz simetričnih datosti dobila asimetrija.
Reč „pre“ kao i reč „žuto“ može biti izvedena iz upoređivanja. Mi možemo poći od nekog sasvim jasnog slučaja niza, kao što su otkucaji časovnika i, uzimajući druge slučajeve niza koji nemaju očigledne sličnosti sa otkucavanjem časovnika, postepeno doći do koncentracije pažnje na niz. Izgleda, međutim, jasno – kakav god bio slučaj sa „žuto“ – da se u pogledu „pre“ ovo samo odnosi na sticanje znanja reči. Značenje ovakvih izraza kao što su „pre“ ili „sličnost po boji“ ne može uvek biti izvedeno iz upoređivanja, pošto bi to vodilo beskonačnom regresu. Upoređivanje je jedan nužan stimulus apstrakciji, ali apstrakcija mora biti moguća, bar u pogledu sličnosti. A ako je moguća u pogledu sličnosti, izgleda čudno negirati je drugde. Reći da razumemo reč „pre“, znači reći da, kada opažamo dva događaja A i B u vremenskom nizu, znamo da li treba reći „A je pre B“ ili „B je pre A“ i znamo da jedan od ova dva iskaza opisuje ono što opažamo.

(3) „A daje knjigu B-u“. Ovo znači „postoji jedno x takvo da A daje x B-u, a x ima svojstvo knjigolikosti“ – upotrebljavajući, za trenutak, „knjigolikost“ u smislu definišućeg kvaliteta knjiga. Koncentrišimo se na „A daje C B-u“, gde su A, B i C vlastita imena. (Pitanja koja nastaju u vezi sa „postoji jedno x takvo da“ razmatraćemo ubrzo.) Želim da istražim koja vrsta okolnosti nam pruža dokaz istinitosti ovog iskaza. Ako moramo znati njegovu istinu ne po pričanju drugih, već evidencijom naših vlastitih čula, mi moramo videti A i B, videti A da drži C, videti kretanje C prema B i, najzad, videti davanje C-a u ruke B-u. (Pretpostavljam da je C neki mali objekt, takav kao što je knjiga a ne neki posed ili neko autorsko pravo ili bilo šta drugo, čije posedovanje počiva na komplikovanoj pravnoj apstrakciji.) Ovo je, sa logičkog stanovišta, analogno sa „Brut je ubio Cezara bodežom“. Bitno je da su A, B i C svi bili čulno prisutni, u toku jednog konačnog perioda vremena tokom kojeg se prostorna relacija C-a prema A i B menja. Šematski, geometrijski minimum je sledeći: najpre vidimo tri oblika A1, B1, C od kojih je C blizu A1; zatim vidimo tri slična oblika A2, B2, C2 od kojih je C2 blizu B2. (Prelazim preko izve-snog broja finesa.) Nijedan od ova dva slučaja nije dovoljan; ono što je tvrđeno, to je njihovo pojavljivanje u brzoj sukcesiji. Ali ni ovo nije dovoljno: moramo da verujemo da su A1 i A2, B1 i B2, C1 i C2, respective, pojave istih materijalnih objekata, ma kako oni mogli biti definisani. Ignorisaću činjenicu da „davanje“ invol-vira intenciju. Ali komplikacije su već alarmantne i bez toga. Izgledalo bi, na prvi pogled, da bi minimum impliciranog tvrđenja moralo biti nešto kao ovo: „A1, B1 i Ci su pojave tri materijalna objekta u jednom trenutku; A2, B2, C2 su pojave ‘istih’ objekata u jednom neznatno kasnijem trenutku; C1 dodiruje A1 ali ne B2; C2 dodiruje B2, ali ne A2“. Ne upuštam se u dokaziva-nje koje bi bilo potrebno da bi se pokazalo da su dve pojave u različito vreme pojave „istog“ objekta, to je, na kraju, pitanje za fiziku, dok se u praksi i na sudu tolerišu grublje metode. Za nas je značajno da smo bili jasno vođeni jednoj atomskoj formi koja uključuje šest termina, naime: „blizina C1 A-u1 i njegova komparativna udaljenost od B1 je pojava koja neznatno prethodi blizini C2 B-u2, i njegova komparativna udaljenost od A2.“ Nastojali smo izvesti zaključak da ne možemo izbeći atomsku formu ovog stepena složenosti, ako želimo da imamo čulnu evidenciju za to da jedna osoba daje neki objekt drugoj osobi.

Ali, možda je to greška. Razmotrimo ove iskaze: „C1 je blizu A1, C1 je daleko od B1, A1 i B1 su simultani, B1 i C1 su simultani; A1 neznatno prethodi A2, A2 i B2 su simultani, B2 i C2 su simultani, C2 je blizu B2, C2 je daleko od A2.“ Ova skupina od devet iskaza je logički ekvivalentna jednom jedinom iskazu, koji uključuje A1, B1, C1, A2, B2 i C2. Dakle, može se dogoditi da jedan jedini iskaz predstavlja zaključivanje a ne datost. Ostaje još jedna teškoća: „blizu“ i „daleko“ su relativni termini; u astronomiji, Venera je blizu Zemlje, ali ne i sa stanovišta osobe koja nešto daje drugoj osobi. Ovo, međutim, možemo izbeći. Možemo zameniti „C1 je blizu A1“ sa „C1 dodiruje A1“, a „C1 je daleko od B1“ sa „nešto je između C1 i B1“. Ovde „dodiruje“ i „između“ moraju biti vizuelne datosti. Tako, izgleda da je trijadična relacija „između“ najkompleksnija datost koja nam je potrebna.

Značaj atomskih formi i njihovih kontradiktornosti, kao što ćemo videti, jeste u tome što su svi iskazi, ili bar svi ne-psihološki iskazi, koji se opravdavaju posmatranjem, bez zaključivanja, iskazi ovih formi. To će reći, ako pažljivo pogledamo, sve rečenice koje izražavaju empirijske fizičke datosti tvrde ili negiraju iskaze čija je forma atomska. Teorijski uzev, sve druge rečenice koje se odnose na fizičku realnost mogu biti ili tvrđene ili pobijene (ako je takav slučaj), ili učinjene verovatnim ili neverovatnim rečenicama ovih formi; ne treba da smatramo datošću ništa što se može logički dokazati ili opovrći posredstvom drugih datosti. Ali ovo je samo u svrhu anticipacije.

U rečenici atomske forme, izraženoj na strogo logički način, postoji konačan broj vlastitih imena (bilo koji konačan broj počev od jedan) i jedna reč koja nije vlastito ime. Evo nekoliko primera: „x je žuto“, „x prethodi y-u“, „x je između y i z“, itd. Možemo razlikovati vlastito ime od drugih reči činjenicom što se vlastito ime može javiti u svakoj formi atomske rečenice, dok se reč koja nije vlastito ime može javiti samo u atomskoj rečenici koja ima odgovarajući broj vlastitih imena. Tako „žuto“ zahteva jedno ime, „ranije“ zahteva dva, a „između“ zahteva tri. Takvi termini se nazivaju predikati, dijadičke relacije, trijadičke relacije, itd. Ponekad se, iz razloga uniformnosti, predikati nazivaju monadičke relacije.

Prelazim sada na delove govora, koji nisu veznici, koji se ne mogu javljati u atomskim formama. Takvi su u engleskom „a“ i „the“, a inače još i „svi“, „neki“, „mnogi“, „nijedan“. Mislim da bi ovima trebalo dodati i „ne“, ali je ono analogno veznicima. Počnimo sa neodređenim članom „a“. Pretpostavimo da vi kažete „I saw a man“ (Video sam jednog čoveka), jasno je da „a man“ {jedan čovek} nije vrsta stvari koja se može videti; to je jedna logička apstrakcija. Ono što ste videli to je bio jedan partikularan oblik, kome ćemo dati vlastito ime A; i vi ćete zaključiti „A je čovek“. Ove dve rečenice „Video sam A“ i „A je čovek“ vam omogućuju da dedukujete „Video sam jednog čoveka“, ali ova posled-nja rečenica ne implicira da ste videli A, ili da je A čovek. Kada mi kažete da ste videli jednog čoveka, ja ne mogu znati da li ste vide-li A ili B ili C ili nekog drugog čoveka koji postoji.

Ono što je poznato, to je istina nekog iskaza forme:
„Video sam x i x je čovek.“

Ova forma nije atomska, budući da je sastavljena od „Video sam x“ i „x je čovek“. Ona se može dedukovati iz „Video sam A i A je čovek“; ona može biti dokazana empirijskim datostima, premda nije vrsta rečenice koja izražava opaženu datost, jer jedna takva rečenica bi morala pomenuti A ili B ili C ili bilo šta što ste videli. Per contra nikakva opažajna datost ne može opovrći rečenicu „Video sam jednog čoveka“. Iskazi koji sadrže „sve“ ili „nijedan“ mogu biti opovrgnuti empirijskim datostima, ali ne mogu biti dokazani, izuzev u logici i matematici. Mi možemo dokazati „svi prosti brojevi izuzev 2 su neparni“ zato što to sledi iz definicija; ali ne možemo dokazati „svi ljudi su smrtni“ zato što ne možemo dokazati da nijednog nismo prevideli. U stvari, „svi ljudi su smrtni“ je izraz koji se odnosi na sve stvari a ne samo na sve ljude; on kaže o svakom x, da je x ili smrtno ili nije čovek. Sve dok nismo ispitali sve, ne možemo biti sigurni da nešto što nismo ispitali nije takvo da je čovek ali i besmtrno. Pošto ne možemo ispitati sve, opšti iskaz ne možemo znati empirijski. Nijedan iskaz koji sadrži određeni član „the“ (u singularu) ne može se dokazati striktno empirijskom evidencijom. Mi možemo doduše znati da je Skot jedan [a] autor Veverlija, ali mi ne znamo da je on jedini \the\ autor Veverlija. Koliko znamo, neko na Marsu bi takođe mogao napisati Veverli. Da bismo dokazali da je Skot bio jedini (the) autor, morali bismo ispitati ceo univerzum i otkriti da svaka stvar u njemu ili nije napisala Veverli ili je bila Skot. Ovo prevazilazi naše moći.

Empirijska evidencija može dokazati iskaze koji sadrže engleski član „a“ ili „neki“, a može opovrći iskaze koji sadrže engleski član „the“, „svi“ ili „nijedan“. Ona ne može opovrći iskaze koji sadrže engleski član „a“ ili „neki“ i ne može dokazati iskaze koji sadrže engleski član „the“, „svi“ ili „nijedan“. Ako nas empirijska evidencija vodi neverovanju u iskaz „neki“ ili verovanju u „svi“, to mora biti na osnovu nekog principa zaključivanja koji je drugačiji od striktne dedukcije – osim ako ne bi bilo iskaza među našim osnovnim iskazima koji sadrže reč „svi“.

(Bertrand Rasel, Istraživanje značenja istine, Otkrovenje, Beograd, 2008) 

Advertisements

Jirgen Habermas – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu)


JIRGEN HABERMAS – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DRUŠTVENOZNANSTVENI POJAM KRIZE

Upotrebom izraza „kasni kapitalizam“ postavlja se hipoteza da društveni razvoji još i u državno upravljanom kapitalizmu teku „proturječno“ ili krizno. Stoga bih isprva htio objasniti pojam krize. Predznanstveno nam je pojam krize poznat iz medicinskoga jezika. Pri tomu imamo na umu onu fazu procesa bolesti u kojoj se odlučuje da li su snage samoizlječenja organizma dostatne za ozdravljenje. Kritično događanje, bolest, izgleda kao nešto objektivno. Neko infekcijsko oboljenje, primjerice, izaziva se vanjskim utjecajima na organizam; a odstupanja oboljelog organizma od njegova poželjnog stanja zdrava čovjeka, mogu se promatrati i mjeriti pomoću empirijskih parametara. Svijest pacijenta pri tomu nema važnosti; kako se pacijent osjeća i kako doživljava svoju bolest svakako je simptom za događanje na koje on jedva može imati neki utjecaj. Usprkos tomu ne bismo, kada se medicinski radi o životu i smrti, govorili o krizi ako bi se radilo samo o jednome izvana promatranom, objektivnom događanju ukoliko pacijent svojom čitavom subjektivnošću ne bi bio upleten u te događaje. Kriza se ne može riješiti subjektivnim mišljenjem onoga koji joj je izložen: pacijent spoznaje svoju nemoć spram objektivnosti bolesti samo stoga što je on subjekt osuđen na pasivnost, subjekt kojemu je na neko vrijeme uskraćena mogućnost da bude subjekt u punom posjedu svojih snaga.

S krizama povezujemo predodžbu objektivne sile koja nekom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno pripada. Shvaćajući neko događanje kao krizu dajemo mu, prešutno, normativni smisao: rješenje krize donosi oslobođenje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medicinskoga prijeđemo na dramaturški pojam krize. U klasičnoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znači prekretnicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost, ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u njemu sukobljenih lica. Proturječnost, koja se očituje u katastrofičnom zaoštrenju sukoba djelovanja, utemeljena je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukobljenih normi o koje se razbija identitet učesnika ukoliko oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time što razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog identiteta. Pojam krize, izveden iz klasične tragedije, odgovara pojmu krize iz povijesti spasenja. Preko filozofije povijesti 18. stoljeća prodire ta figura misli u evolueionističke teorije društva 19.stoljeća. Tako Marx po prvi puta razvija društvenoznanstveni pojam krize sistema. Na toj pozadini govorimo danas o društvenim ili privrednim krizama. Ako je možda riječ o velikoj privrednoj krizi s početka tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobići. Dogmatsko-povijesnim tumačenjima Marxove teorije krize ne bih dodavao druga tumačenja, nego bih htio sistematski uvesti društvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize.

Društvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski shvaćen pojam krize Krize nastaju kada struktura nekoga društvenog sistema dopušta manje mogućnosti rješavanja problema no što bi se moralo upotrijebiti za održanje ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje integraciji sistema. Protiv društvenoznanstvene upotrebljivosti toga koncepta može se primijetiti da ne uzima u obzir interne uzroke „sistematskog“ forsiranja kapaciteta usmjeravanja (ili „strukturalnu“ nerješivost problema usmjeravanja). Ni društvene krize sistema ne rađaju se zahvaljujući slučajnim promjenama okoline nego po strukturalno zasnovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturječnosti mogu se, naravno, imenovati samo ako možemo navesti ustrojstveno važne strukture. Takve se strukture momoraju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet. Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam društvene krize proizlaze iz poteškoće oko jednoznačnog određivanja granica i ustrojstva društvenih sistema u jeziku teorije sistema.

Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; njihovo je ustrojstvo karakterizirano poželjnim vrijednostima koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih tolerancija. Nasuprot tomu, društveni se sistemi mogu održati u vrlo kompleksnoj okolini time što mijenjaju ili elemente sistema ili poželjne vrijednosti ili, pak, oboje, kako bi se održali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi, međutim, održavaju time da mijenjaju oboje, svoju granicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi oštrinu. Jedna te ista promjena sistema može se tada pojmiti i kao proces učenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema: ne može se jednoznačno razlučiti da li je stvoren novi sistem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro mjene nekoga društvenog sistema istovremeno i krize. Očito se područje tolerancija u kojem se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga društvenog sistema, a da on, ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj identitet, ne može obuhvatiti objektivističkim pristupom teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti; samo se subjekti, kako uči predznanstvena jezička praksa, mogu uplesti u krize. Tek kada članovi društva iskuse strukturne promjene kao kritične po ustrojstvo i svoj socijalni identitet osjete ugroženim, možemo govoriti o krizama. Smetnje integracije sistema ugrožavaju ustrojstvo samo u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, tj. kada je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko oštećena da društvo postaje anemično. Krizna stanja imaju oblik dezintegracije društvenih institucija.

I društveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgubiti; jer, historičari su u potpunosti u stanju da revolucioniranje neke države ili propast nekog imperija razlikuju od pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utječu tumačenjima pomoću kojih se članovi nekog sistema međusobno identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grupnog identiteta potvrđuju identitet svoga ja. U pisanju povijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa zajamčenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu snagu, vrijedi kao indikator sloma društvenih sistema. U toj perspektivi neko društvo je izgubilo svoj identitet čim se sljedeće generacije više ne prepoznaju u nekoć konstitutivnoj predaji. I taj idealistički pojam krize ima, svakako, svoje poteškoće. Prekid tradicije predstavlja, u najmanju ruku, netočan kriterij, budući da se mediji predaje i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi često se post festum ispostavlja lažnom. Neko društvo ne upada u krizu samo onda kada to kažu njegovi članovi niti je u krizi uvijek kad to oni kažu. Po čemu bismo mogli razlikovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako bi se društvene krize mogle utvrđivati jedino pomoću fenomena svijesti?

Krizna događanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti što proizlaze iz neriješenih problema usmjeravanja. Pri tomu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmjeravanja; no, oni stvaraju prateće probleme koji na specifičan način djeluju na njihovu svijest — i to upravo ugro-žavanjem socijalne integracije. Pitanje je, međutim, kada se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj uvjet. Pojam krize, primjeren društvenoj znanosti, mora, shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne integracije. I izraz »socijalna integracija« i izraz »sistemska integracija« potječu iz različitih teorijskih tradicija. O socijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institucija u kojima su podruštvljeni subjekti koji govore i djeluju; društveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta života koji je strukturiran simbolički.     O sistemskoj integraciji govorimo, pak, s obzirom na specifične aktivnosti usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; društveni sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti održa-vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kompleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet života i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove-zivanje. U aspektu svijeta života tematiziramo normativne strukture (vrijednosti i institucije) u nekom društvu. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama socijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pattern maintenance), dočim nenormativni sastavni dijelovi si sistema vrijede kao ograničavajući uvjeti. U aspektu sistema tematiziramo u nekome društvu mehanizme usmjeravanja i proširenje područja djelovanja kontigencije. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attainment) dočim poželjne vrijednosti označavaju podatke. Shvatimo li neki društveni sistem kao svijet života, aspekt usmjeravanja se gubi; smatramo li neko društvo sistemom, ne uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost što se društvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, često kontrafaktičkih zahtjeva spram valjanosti.

Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamačno i normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki društveni sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u diferenciranim društvima politički sistem (kao izdiferencirani centar usmjeravanja) zauzima nadređeno mjesto spram sociokulturnoga , i ekonomskog sistema. S jednoga radnog papira preuzimam sljedeću shemu:

Pretpolitičke determinante normativnog sistema

Ekonomski – aktivnosti usmjeravanja – političko – socijalno drzavna akt. – socio kulturni sis.

Sistem – fiskalna davanja -administrativni sistem – masovna lojalnost

Socijalna evolucija, koja se vrši u tri dimenzije: u razvoju proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti) i u promjeni normativnih struktura, u analitičkim se granicama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moći redukcijom složenosti okoline. Ta se projekcija može pokazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih socioloških pojmova. Na drugim sam mjestima pokušao dokazati da zahtjevi za valjanošću, kao što su istina i ispravnost/primjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju života, gube smisao diskurzivne održivosti ako ih se shvati kao medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medijima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem itd. Teorija sistema može za svoje predmetno područje dopuštati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme valjanosti prevoditi u probleme ponašanja. Stoga Luhmann želi provesti rekonceptualizacije pojmova kao što su spoznaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideološko opravdanje, s onu stranu kojih je tek moguća diferencijacija između aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi čak, po mome mišljenju, i za Luhmannov pokušaj uvođenja diferencirajućih temeljnih pojmova smisla i negacije). Prednosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u pojmovno-imperijalističke slabosti čim se osamostali aspekt usmjeravanja, a predmetno područje društvenih znanosti suzi na potencijale selekcije.

Djelatno-teoretska pojmovna strategija zaobilazi te slabosti, ali pri tomu proizvodi dihotomiju između normativnih struktura i ograničavajućih materijalnih uvjeta. Doduše, na analitičkoj razini među podsistemima postoji redoslijed sociokulturnoga, političkog i ekonomskog sistema, ali unutar svakog sistema moraju se razlikovati normativne strukture od ograničavajućeg supstrata:

Podsistemi – Normativne strukture – Supstratne kategorije

socio-kulturni – statusni sistem Supkulturni oblici života – Raspodjela privatno raspoloživih obeštećenja i dispozicijskih ovlaštenja,

politički – Političke institucije (država) – Raspodjela legitimne moći (i strukturalne prisile); raspoloživa racionalnost organizacije,

ekonomski – Ekonomske institucije (proizvodni odnosi) – Raspodjela ekonomske moći (i strukturalne prisile); raspoložive proizvodne snage

Ova konceptualizacija nalaže dopunu analiza normativnih struktura analizom ograničenja i kapaciteta relevantnih za usmjeravanje. Za analizu krize »dopuna« je svakako preslab zahtjev, budući da ona zahtijeva analitičku razinu na kojoj će veza između normativnih struktura i problema usmjeravanja postati vidljivom. Tu razinu nalazim u historijski usmjerenoj analizi društvenih sistema koja nam dopušta da uvijek utvrdimo područje tolerancije unutar kojega se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga danog sistema, a da on pri tom ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo. Granice tog prostora varijacija manifestiraju se kao granice povijesnoga kontinuiteta. Naravno, gipkost normativnih struktura, dakle prostor varijacija bez prekida tradicije, ne ovisi samo i ne u prvom redu o zahtjevima za konzistentnost samih normativnih struktura. Poželjne vrijednosti društvenih sistema su, naime, proizvod, s jedne strane, kulturnih vrijednosti konstitutivne predaje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske integracije: u poželjnim vrijednostima spajaju se kulturne definicije društvenoga života i imperativi opstanka koji se mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po povezanosti, međutim, dosada su nedostajala uvjerljiva konceptualna sredstva i metode. Područja varijacija za strukturne promjene mogu se očito uvoditi jedino na područje teorije društvene evolucije. Pri tomu će biti od pomoći Marxov pojam društvene formacije. Formacija nekoga društva uvijek je određena nekim fundamentalnim organizacijskim principom koji utvrđuje apstraktni prostor mogućnosti socijalnih promjena stanja. Pod organizacijskim principima podrazumijevam visoko apstraktne uredbe koje nastaju u nevjerojatnim evolucijskim skokovima kao emergentna svojstva i koja označavaju neki uvijek nov nivo razvoja. Organizacijski principi ograničavaju sposobnost nekog društva da uči, a da ne izgubi svoj identitet. Prema toj definiciji problemi usmjeravanja su djelotvorni u krizi tada (i samo tada) kada ih se ne može riješiti unutar prostora mogućnosti koje opisuje organizacijski princip društva. Organizacijski principi te vrste najprije utvrđuju mehanizam učenja o kojem ovisi razvoj proizvodnih snaga; oni, dalje, određuju prostor varijacija za interpretativne sisteme, koji osiguravaju identitet; i konačno, postavljaju institucionalne granice mogućeg porasta kapaciteta usmjeravanja.

(Jirgen Habermas, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, naprijed, Zagreb, 1982) 

Čarls Darvin – izvod iz dela (Podrijetlo čovjeka)


ČARLS DARVIN – izvod iz dela (Podrijetlo čovjeka)

 

 

 

 

 

 

 

 

Netko tko bi želio riješiti pitanje je li čovjek preinačeni potomak nekog prethodnog oblika, vjerojatno bi najprije istražio varira li čovjek, bilo to i najmanje, u tjelesnom ustrojstvu i duhovnim sposobnostima, pa, ako bi bilo tako, prenose li se te promjene na njegovo potomstvo, u skladu sa zakonima koji prevladavaju u nižih životinja, kako što su zakoni prijenosa značajki istom uzrastu ili spolu. Nadalje, istražio bi, koliko nam dopušta rasuditi naše neznanje, jesu li te promjene rezultat istih općih uzroka i upravljaju li njima isti opći zakoni kao i u slučaju ostalih organizama, primjerice korelacija, naslijeneni učinci porabe i neporabe organa itd. Istražio bi pojavljuju li se u čovjeka slične anomalije zbog spriječenog razvitka, udvostručenja dijelova itd., i ne pokazuje li čovjek, u bilo kojoj od tih anomalija, vrnuće nekome ranijem i starijem tipu ustrojstva. Naravno, morao bi takoner istražiti je li se čovjek, poput tolikih drugih životinja, razvio u varijetete i podrase, koje se jedne od drugih samo malo razlikuju, ili u rase koje se jedne od drugih toliko razlikuju da se moraju staviti u sumnjive vrste. Nadalje, kako su te rase rasporenene u svijetu i, kad se križaju, kako utječu jedna na drugu, u prvom i u daljim naraštajima. To istražiti i za mnoge druge točke. Odmah potom, istraživač bi dospio na važnu točku, naime, nije li čovjek sklon tako brzoj stopi rasta da to povremeno dovodi vrlo žestoke borbe za opstanak i da se zbog toga korisne varijacije, bilo tjelesne ili duhovne, održavaju, a one štetne se odstranjuju. Da li Napadaju li i potiskuju li ljudske rase ili vrste, svejedno je koji ćemo izraz upotrijebiti, jedne druge tako da neke nakraju budu iskorijenjene? Vidjet ćemo da se na sva ta pitanja, kao što je zbilja jasno za većinu od njih, mora odgovoriti potvrdno, na isti način kao i za niže životinje. Ali pojedinačno naprijed spomenuta razmatranja možemo za neko vrijeme ostaviti po strani i prvo ćemo ispitati koliko čovječje tjelesno ustrojstvo, više ili manje jasno, pokazuje tragove čovjekova podrijetla od nekoga nižeg oblika. U daljim poglavljima razmotrit ćemo čovjekove duhovne moći, usporedivši ih s duhovnim moćima u nižih životinja.

Tjelesno ustrojstvo u čovjeka. – Opće je poznato da je čovjek granen po istom općem tipu ili obrascu koji mu je zajednički s ostalim sisavcima. Sve kosti njegova kostura mogu se usporediti s odgovarajućim kostima u nekog majmuna, šišmiša, ili tuljana. Tako je i s njegovim mišićima, živcima, krvnim žilama i trbušnim organima. Mozak, najvažniji od svih organa, upravlja se po istom zakonu, kao što su to pokazali Huxley i drugi anatomi. Bischoff , koji je protivnik ovog učenja, priznaje da svaka glavna brazda i vijuga na ljudskom mozgu ima svoju analogiju mozgu orangutana; ali on dodaje da se njihovi mozgovi ne slažu potpuno ni u jednome odsječku razvitka; to uostalom ne treba ni očekivati jer bi inače po duhovnim sposobnostima oni bili istovjetni. Vulpian kaže: “Les différences réelles qui existent entre l’encéphale de l’homme et celui des singes supérieurs, sont bien minimes. Il ne faut pas se faire d’illusions à cet égard. L’homme est bien plus près des singes anthropomorphes par les caractères anatomiquesde son cerveau que ceux-ci ne le sont non seulement des autres mamifères, mais même de certains quadrumanes, des guenons ou des macaques”. / “Stvarne razlike izmenu mozga u čovjeka I mozga u viših majmuna krajnje su male. U tome se ne treba nikako obmanjivati.

Po anatomskim osobinama svoga mozga čovjek je bliži čovjekolikim majmunima nego čovjekoliki majmuni ne samo drugim sisavcima nego čak i nekim četverorukim majmunima”/. No, bilo bi suvišno ovdje navoditi druge pojedinosti o podudarnosti izmenu čovjeka i viših sisavaca u ustrojstvu mozga I svih drugih dijelova tijela. Može, menutim, biti korisno ako posebno istaknemo nekoliko točaka koje nisu ni u izravnoj ni u očitoj svezi s ustrojstvom, ali koje vrlo dobro pokazuju tu podudarnost ili to srodstvo. Čovjek je sklon od nižih životinja primiti i na njih prenijeti neke zarazne bolesti, primjerice bjesnoću, boginje, sakagiju, itd., i ta činjenica potvrnuje, mnogo jasnije nego što bi to učinilo njihovo usporenivanje pod najboljim sitnozorom ili najbolja kemijska analiza, blisku sličnost njihovih tkiva i krvi, kako u najfinjem ustrojstvu tako i u sastavu.Majmuni su skloni oboljevanju od mnogih istih nezaraznih bolesti kao i mi. Tako je Renger, koji je dugo vremena marljivo promatrao Cebus Azarae u njegovoj postojbini, utvrdio da je on sklon oboljeti od katara s običnim simptomima i da katar, ako se češće ponovi, prelazi u sušicu. Ti majmuni oboljevaju takoner i od moždanog udara, upale crijeva i očne mrene. Mladunčad je često pri mijenjanju mliječnih zuba umirala od groznice. Lijekovi su kod njih izazivali isto djelovanje kao i kod nas. Mnoge vrste majmuna jako vole čaj, kavu i alkoholna pića; oni takoner, kao što sam osobno vidio, sa zadovoljstvom puše duhan. Brehm tvrdi da uronenici sjeveroistočne Afrike love divlje pavijane tako da im namjeste posude s jakim pivom kojim se pavijani opiju. On je neke od tih životinja, koje je držao zatvorene, promatrao u tom stanju i daje zabavan opis o njihovu ponašanju i neobičnim grimasama. Sutradan su bili vrlo zlovoljni i nesretnni; držeći se za svoje bolne glave objema rukama pružali su bijedan prizor; kad im je ponudio pivo ili vino, okretali su se s gnušanjem, ali su rado pili sok od limuna. Jedan američki majmun, ateles, pošto je jednoćopijen rakijom, više nikad je nije htio okusiti, pokazujući se tako pametnijim od mnogih ljudi. Te sitne činjenice pokazuju kolika mora da je sličnost izmenu majmunskih i ljudskih okusnih živaca i koliko slično reagira njihov cjelokupan živčani sustav.

Čovjek pati od nutarnjih nametnika koji ponekad proizvedu kobne učinke, a trpi i od vanjskih nametnika koji svi pripadaju istim rodovima ili porodicama kojima i nametnici drugih sisavaca. Poput ostalih sisavaca, ptica, pa čak i kukaca, čovjek je podložan onome tajanstvenom zakonu koji daje da se neki normalni procesi, kao trudnoća, pa i inkubacija i trajanje raznih bolesti, ravnaju prema mjesečevim mijenama. Njegove rane zarastaju na isti način, a batrljci, koji ostanu pošto se otkinu neki od njihovih udova, imaju kadikad, naročito za vrijeme ranog embrionalnog razvitka, ponešto od regenerativne moći, kao u najnižih životinja. Cio proces najvažnije funkcije, razmnožavanje vrste, neobično je sličan u svih sisavaca, počev od snubljenja sa strane mužjaka do rananja i dojenja mladunčadi. Kad se izlegu, majmuni su gotovo jednako bespomoćni kao i naša djeca, a u nekih rodova isto tako jako se razlikuje od odraslih izgledom kao što se naša djeca razlikuju od svojih posve razvijenih roditelja. Neki pisci isticali su kao važnu razliku što u čovjeka mladunci spolno dozrijevaju mnogo kasnije nego u bilo koje druge životinje; ali ako pogledamo ljudske rase koje žive u tropskim krajevima, onda ta razlika nije velika jer se za orangutana misli da spolno sazrije tek od desete do petnaeste godine. Muškarac se razlikuje od žene veličinom, snagom tijela, kosmatosti, itd., kao i po duhu, jednako kao što se razlikuju mužjaci i ženke u mnogih sisavaca. Prema tome, izmenu čovjeka i viših životinja, naročito čovjekolikih majmuna, postoji vrlo velika podudarnost u općem ustroju, u finoj grani tkiva, u kemijskom sastavu i u ustrojstvu.

Embrionalni razvitak. – Čovjek se razvija iz jajašca čija veličina u promjeru iznosi oko 1/125 palca (0,2 cm) a i koje se ni u kojem pogledu ne razlikuje od jaja drugih životinja. Pa i sam zametak u ranom razdoblju jedva se može razlikovati od zametaka ostalih kralježnjaka. U to vrijeme arterije zaokreću u obliku lukova, kao da će nositi krv u škrge kojih u viših kralježnjaka nema, iako se na obje strane vrata još vide prorezi (f, g, Sl. 1) koji naznačuju njihov negdašnji položaj. Nešto kasnije, kad se razvijaju udovi, “noge gmazova i sisavaca”, kao što primjećuje slavni von Baer, “krila i noge u ptica, jednako kao i ruke i noge u čovjeka, sve potječe od istoga osnovnog oblika”. “Tek u posljednjim stupnjevima razvitka,” kaže Prof. Huxley, “mlado ljudsko biće pokaže razliku od mladog majmuna koji u daljem svom razvitku isto toliko odstupa od psa koliko i čovjek. Ma koliko ta tvrdnja izgledala čudna, ona je posve istinita.” Budući da mnogi od mojih čitatelja možda nikada nisu vidjeli sliku nekog zametka, ovdje sam priložio sliku jednoga ljudskog i jednoga psećeg embrija, otprilike na istom stupnju ranog razvitka, pomno preslikane iz dvaju neprijeporno ispravnih djela. Poslije netom spomenutih tvrdnji koje su izrekli tako veliki autoriteti, bilo bi suvišno da ja sada sa svoje strane dajem još neke pozajmljene pojedinosti koje bi trebale pokazati da ljudski zametak blisko nalikuje zamecima inih sisavaca. Može se, menutim, dodati da ljudski zametak takone u raznim točkama ustrojstva pokazuje sličnosti s nekim nižim oblicima kad su odrasli. Na primjer, srce u početku izgleda kao nekakva pulsirajuća krvna žila, nečist se izlijeva jednim kloakalnim prostorom, a trtična kost (os coccyx) strši kao pravi rep, produžujući se znatno preko nerazvijenih nogu. Zameci svih kralježnjaka koji udišu kisik iz zraka imaju neke žlijezde, nazvane Wolffovim tijelima, koje odgovaraju bubrezima u odraslih riba i jednako funkcioniraju. Čak i u jednom kasnijem embrionalnom odsječku mogu se uočiti neke jake sličnosti izmenu čovjeka i nižih životinja. Bischoff kaže da moždane vijuge u ljudskog ploda (foetus) na kraju sedmog mjeseca dostignu otprilike isti stupanj razvitka koji ima odrasli pavijan. Nožni palac, kao što primijećuje Prof. Owen, “koji je oslonac kad stojimo ili hodamo, možda je najkarakterističnija osobina u čovjekovu ustrojstvu;” ali kod nekog zametka dugačkog oko jednog palca /2,5 cm. o. pr./ Prof. Wyman je našao “da je nožni palac bio kraći od ostalih prstiju i, umjesto da stoji naporedo s njima, on je bio sa strane stopala pod nekim kutom, kao što je to trajno, kroz cijeli život, u četverorukih majmuna”. Završit ću jednim navodom iz Huxleya koji, pošto je postavio pitanje postaje li čovjek nekako drukčije nego pas, ptica, žaba, ili riba, kaže: “Odgovor je posve nedvojben: način postanka i prvi stupnjevi u ljudskom razvitku neupitno su istovjetni s onima u životinja koje su na ljestvici odmah ispod njega; u tom pogledu, bez sumnje, on je kudikamo bliže majmunima nego što su majmuni psu“.

Rudimenti. – Ovaj predmet, premda zapravo nije važniji nego dva posljednja, ipak ćemo iz više razloga ovdje potpunije raspraviti. Ne može se navesti niti jedna viša životinja koja ne bi imala neki dio u rudimentarnom stanju, pa ni čovjek nije iznimka od tog pravila. Mora se razlikovati rudimentarne organe od organa koji su tek u stanju postanka, iako u nekim slučajevima to nije lako razlikovati. Prvi su ili posvema beskorisni, kao što su, primjerice, sise u sisavačkih mužjaka ili sjekutići u preživača, koji nikad ne izbiju iz desni, ili su za svoje sadašnje imatelje od tako neznatne koristi da je teško pretpostaviti da su se razvili pod okolnostima koje vladaju sada. Organi u ovom posljednjem stanju nisu sasma rudimentarni, ali teže u tom smjeru. Organi, pak, koji tek postaju, iako se nisu posve razvili, od velike su vrijednosti za svoje imatelje i kadri su dalje se razvijati. Rudimentarni organi su izrazito promjenjivi, a to je djelomično razumljivo, jer su oni suvišni, ili gotovo suvišni, i stoga dalje nisu podložni prirodnome odabiru. Tih organa često sasvim nestane. Kad se to dogodi, oni se ipak kadikad mogu ponovno pojaviti vrnućem (reverzijom); a to je pojava koja zaslužuje našu punu pozornost. Čini se da glavni uzroci da organi postanu rudimentarni leže u neuporabi nekog organa u onom razdoblju života kad se on poglavito upotrebljava, a to je općenito kad je organizam zreo, a ujedno je u odgovarajućem životnom razdoblju u nasljenu. Izraz “neuporaba” ne odnosi se samo na smanjeni rad mišića nego uključuje i manji dotok krvi nekome dijelu ili organu, budući da je on podložan manjem naizmjeničnom pritisku, ili je na bilo koji način smanjio svoju redovnu djelatnost. Rudimenti, menutim, mogu se zakoner pojaviti samo kod jednog spola, na dijelovima koji su ostali normalni kod drugog spola; a takvi rudimenti, kao što ćemo kasnije vidjeti, često su nastali na poseban način.U nekim slučajevima organi su se smanjili prirodnim odabirom budući da su, zbog promjene životnih navika, za vrstu postali štetni. Taj proces redukcije vjerojatno je često bio potpomognut preko dva principa: principima kompenzacije i ekonomije razvitka. Ali teško je razumjeti one posljednje stupnjeve redukcije nakon što je neuporaba učinila sve što se njoj može jasno pripisati, i kad će ušteda ostvarena ekonomijom razvitka biti vrlo mala. Konačni i posvemašnji nestanak nekoga već beskorisnog i vrlo smanjenog dijela, kad se ne može ubaciti u igru niti kompenzacija niti ekonomija, možda je shvatljiv pomoću hipoteze pangeneze, i očito nikako drukčije. No kako je pitanje rudimentarnih organa opširno razmotreno i osvijetljeno u mojim ranijim djelima, ovdje o tome ne trebam više govoriti.

Rudimenti mišića uočeni su na mnogim dijelovima ljudskog tijela; i znatan broj mišića koji su redovno prisutni u nekih nižih životinja mogu se prigodice u vrlo reduciranom stanju naći i u čovjeka. Svatko je mogao opaziti sposobnost mnogih životinja, naročito konja, da pomiču svoju kožu ili da njome podrhtavaju; to izvode pomoću mišića panniculus carnosus. Ostaci tog mišića u djelatnom stanju pronaneni su u različitim dijelovima našeg tijela; primjerice, na čelu gdje pomoću njega podižemo obrve. Platysma myoides, koji je dobro razvijen na vratu, pripada tom sustavu ali se ne da voljno pokretati. Prof. Turner iz Edinburgha je, kao što me izvješćuje, ponekad je pronalazio svežnjiće mišića na pet različitih mjesta, naime pod pazuhom, blizu lopatice itd., a svi bi pripadali sustavu panniculusa. On je takoner pokazao da je musculus sternalis ili sternalis brutorum koji nije produžetak mišića rectus abdominalisa nego je blisko srodan panniculusu, pronanen u omjeru od oko 3 % u više od 600 trupala. On dodaje kako taj mišić “izvrsno osvijetljuje tvrdnju da su prigodna i rudimentarna ustrojstva u svojoj izvedbi vrlo sklona varijaciji.”

Neki ljudi mogu stezati mišiće svoje lubanje koji su u promjenjivom i djelomično rudimentarnom stanju. Gosp. A. de Candolle mi je priopćio jedan zanimljiv primjer kako se ta sposobnost dugo održava ili nasljenuje i kako može biti neobično razvijena. On poznaje neku porodicu čiji je jedan član, sadašnja glava porodice, kad je bio mlad, mogao samo pomicanjem kože na lubanji s glave zbaciti nekoliko teških knjiga; a izvodeći tu vještinu dobivao je oklade. Njegov otac, stric, djed i svo troje djece imali su istu tu sposobnost, u istoj neobičnoj mjeri. Prije osam naraštaja, ta se porodica podijelila u dva ogranka, tako da je glava gore spomenutog ogranka ronak u sedmom koljenu glavi drugoga ogranka. Taj daleki ronak prebiva u drugom dijelu Francuske i na pitanje posjeduje li takvu sposobnost, odmah ju je pokazao. Taj slučaj dobro pokazuje kako se i neka posve nekorisna sposobnost može postojano prenositi na potomstvo. Vanjski mišići koji služe za pokretanje uške i nutarnji mišići koji pokreću njegove različite dijelove, u čovjeka su u rudimentarnom stanju, a pripadaju sustavu panniculusa; isto tako, oni su nejednaki po razvijenosti, ili barem po funkcionalnosti. Poznavao sam čovjeka koji je mogao naćuliti svoja uha naprijed i drugoga koji ih je mogao pomaknuti unazad; i sudeći po onome što mi je jedan od njih rekao, vjerojatno ako bismo često dodirivali svoje uši i pritom na njih usmjerivali svoju pažnju, većina od nas mogla bi ponavljanim vježbanjem donekle ponovno zadobiti tu sposobnost pokretanja. Sposobnost da se uši usprave i okreću na različite strane nedvojbeno je od najveće koristi mnogim životinjama jer tako uočavaju odakle im dolazi opasnost, ali nisam nikad čuo da je neki čovjek imao i najmanju sposobnost da uspravi svoje uši, – za pokret koji bi mu jedini mogao biti od koristi. Mogla bi se smatrati rudimentom cijela vanjska ušna školjka, zajedno s različitim naborima i ispupčenjima (helix i anti-helix, tragus I anti-tragus, itd.) koja u nižih životinja ojačavaju i podupiru uho kad je uspravljeno, a da to suviše ne povećava njegovu težinu. Neki stručnjaci, menutim, pretpostavljaju da hrskavica uha služi za prenošenje titraja do slušnog živca. Ali gosp. Toynbee , pošto je skupio sve podatke o tom pitanju, zaključuje da vanjska školjka nije ni od koje posebne koristi. Uške u čimpanze i u orangutana neobično su slične ljudskima i čuvari u Zoološkom vrtu uvjeravali su me da ih te životinje nikad ne pomiču niti uspravljaju; one su, dakle, što se tiče funkcije, u istome rudimentarnom stanju kao i u čovjeka. Zašto su te životinje, kao čovjekovi preci, izgubile tu sposobnost da uspravljaju svoje uši, ne znamo. Možda su one, iako me to mišljenje posve ne zadovoljava, zbog svog načina življenja na drveću i zbog svoje velike snage bile tek neznatno izložene opasnosti pa su svoje uši tijekom dugih razdoblja samo malo pokretale i tako postupno tu sposobnost izgubile. Bilo bi to kao u slučaju velikih i teških ptica koje, živeći na oceanskim otocima, nisu bile izložene napadima zvijeri pa su stoga izgubile sposobnost da svoja krila rabe za letenje.

Slavni kipar gosp. Woolner upozorio me na jednu malu osobitost na vanjskome uhu koju je često opazio u muškaraca i u žena i kojoj je posve shvatio značenje. Prvi put to je privuklo njegovu pozornost dok je radio kip Pucka (vilenjak iz engleskih priča, nestaško, o. pr.), na kojem je trebao istaknuti uši. U tu svrhu počeo je istraživati uške u različitih majmuna i zatim još pomnije uške u čovjeka. Spomenuta osobitost sastoji se od tupog malog ispupčenja koje izbija iz prema unutra zavijenog oboda ili heliksa. Gosp. Woolner izradio je točan model jednoga takvog slučaja i od njega mi poslao priloženi crtež. (Sl. 2)         Ti vršci ne ispupčuju se samo prema unutra, nego često i malo ustranu tako da postaju vidljivi kad se glava gleda izravno sprijeda ili odostraga. Promjenjive su veličine, a kadikad i s obzirom na položaj, nalazeći se nešto više ili niže; a ponekad na jednome, ali ne i na drugome uhu. Mislim da značenje tih ispupčenja danas nije dvojbeno; ali može se pomisliti da predstavljaju odveć tričavu značajku da bi bila vrijedna spomena. Takva pomisao, menutim, jednako je pogrešna koliko je razumljiva. Svaka značajka, bila ne znam koliko sitna, mora biti posljedica nekoga odrenenog uzroka; ako se pak pojavljuje na mnogim jedinkama, zaslužuje da se razmotri. Helix je očito nastao nabiranjem krajnjeg ruba uške prema unutra i čini se da je do tog nabiranja nekako došlo tako što je cijelo vanjsko uho uporno okretano natrag. U mnogih majmuna koji nisu visoko u tome redu, primjerice u pavijana i nekih vrsta makaka, gornji dio uha je ponešto zašiljen i rub nije uopće unutra nabran; ali ako bi se sada taj rub nabrao, neizbježno bi se usmjerio prema unutra a slabašni vršak vjerojatno nešto malo prema vani. To je zaista uočeno u ponekog primjerka Ateles beelzebuth u Zološkom vrtu pa sa sigurnošću smijemo zaključiti da je to slično ustrojstvo – trag nekoć zašiljenih ušiju – koji se povremeno ponovno pojavljuje u čovjeka. Žmirnjača (membrana nictitans), ili treći kapak, zajedno s pripadajućim mišićima i ostalim svojim ustrojstvima, osobito dobro je razvijena u ptica i za njih ima veliku funkcionalnu važnost jer se brzo može prevući preko cijele očne jabučice.

Pronanena je u nekih gmazova i vodozemaca, zatim u nekih riba i u morskih pasa. Posve dobro razvijena je u dvama nižim odjeljcima sisavaca, naime u kljunaša i tobolčara, te u nekih viših sisavaca, kao u morža. Ali u čovjeka, četverorukih majmuna i u većine sisavaca, prema općem slaganju anatoma, ona postoji kao puki rudiment, tzv. polumjesečasti nabor. Osjetilo njuha je od goleme važnosti za većinu sisavaca – za neke, primjerice za preživače, da se sačuvaju od opasnosti; za druge, kao što su mesožderi, pri pronalaženju plijena; za ostale, kao što je vepar, služi za jedno i za drugo. No osjetilo njuha je od krajnje male, ako je uopće od ikakve, koristi čak divljacima u kojih je općenito nešto razvijenije negoli u civiliziranih rasa. Ono ih niti čuva od pogibli, niti ih vodi do njihove hrane. Ne smeta Eskimima da spavaju u vrlo smrdljvom zraku, niti divljacima da jedu napola usmrneno meso. Oni koji vjeruju u načelo postupne evolucije neće lako prihvatiti da je to osjetilo čovjek otpočetka dobio u njegovu sadašnjem stanju. Tu sposobnost koja je sada u oslabljenom i vrlo rudimentarnom stanju on nedvojbeno baštini od nekoga dalekog pretka kojem je ona bila od velike koristi i njome se je neprekidno služio. U životinja koje to osjetilo imaju jako razvijeno, kao što su psi i konji, sjećanja na osobe i mjesta vrlo tijesno su povezana za njihovo osjetilo njuha; i tako možda možemo razumjeti otkuda to da čovječje osjetilo njuha, kao što je točno primijetio Dr. Maudsley “može djelovati naročito u tom smislu, izazivajući nam jasno u uspomeni pojmove i predodžbe o zaboravljenim prizorima i mjestima.”

Čovjek se jasno razlikuje od svih ostalih primata po tome što je gotovo posve gol. Ali pojedine kratke dlake nalaze se rasute po većem dijelu muškarčevog tijela, a fine malje u žena. Jedinke koje pripadaju jednoj te istoj rasi jako se razlikuju po tim dlakama, ne samo njihovu obilju nego i položaju; tako u ponekih Europljana ramena su posve gola dok se u drugih tu nalaze gusti pramenovi dlaka. Jedva može biti mjesta sumnji da su te dlake, tako rasute po tijelu, rudiment dlake koja je ravnomjerno rasporenena po koži u nižih životinja. To mišljenje postaje tim vjerojatnije kad znamo da se fina, kratka i svijetlo obojena dlaka na udovima i drugim dijelovima tijela katkad razvije u “gustu, dugu, dosta grubu zagasitu dlaku” ako se abnormalno hrani u blizini dugotrajno upaljenih površina tijela. Gosp. Paget mi je priopćio da često neki članovi iste porodice imaju u svojim obrvama po nekoliko dlaka mnogo dužih od ostalih, tako da se čini kako se čak i ta neznatna osobitost nasljenuje. Te dlake očito predstavljaju vibrissae koje u mnogih nižih životinja služe kao organi opipa. Kod jednoga mladog čimpanze primijetio sam tek nekoliko uspravnih, oduljih dlaka, kako strše znad očiju gdje bi, kad bi ih bilo, trebale biti obrve. Jedan još zanimljiviji slučaj pruža fina, vunasta dlaka, tzv. lanugo, kojom je gusto ljudski plod (foetus) prekriven u šestome mjesecu. Prvo se pojavi u petom mjesecu na obrvama i licu, i naročito oko usta, gdje je mnogo duža nego ona na glavi. Takve brkove proučavao je Eschricht u jednog ženskog ploda; ali to nije ništa iznenanujuće, kao što se može u prvi mah pomisliti, jer za vrijeme ranog razvitka oba spola općenito su slična po svim vanjskim značajkama. Smjer i raspored dlake po svim dijelovima tijela u ploda isti su kao i u odrasle osobe, ali su podložni velikoj promjenjivosti.

Tako je cijela površina ploda, uključuvši čak čelo i uši, gusto je obrasla dlakom, ali je značajna činjenica da su dlanovi ruku i nožna stopala posve goli, slično donjim površinama svih četiriju udova u većine nižih životinja. Budući da ta podudarnost teško može biti slučajna, to onda vunastu odjeću ploda moramo smatrati rudimentarnim predstavnikom onoga prvog stalnog pokrivala od dlake u sisavaca koji se ranaju dlakavi. Sukladno redovnom zakonu embriološkog razvitka, to predstavljanje mnogo je potpunije od onoga gdje su dlake razasute po tijelu odraslih osoba. Čini se da stražnji kutnjaci, tzv. umnjaci, teže da u civiliziranijih ljudskih rasa postanu rudimentarni. Ti zubi nešto su manji od ostalih kutnjaka, kao što je slučaj i s odgovarajućim zubima u čimpanza i orangutana; i oni imaju samo dva odvojena korijena. Oni ne izbijaju prije sedamnaeste godine i čuo sam od zubara da su mnogo više nego ostali zubi skloni kvarenju i da propadaju ranije.

Takoner je značajno da su mnogo više od ostalih zubiju skloni variranju, kako u grani tako i glede vremena izbijanja. S druge strane, u tamnoputih rasa umnjaci obično imaju tri rastavljena korijena i općenito su zdravi; takoner se manje razlikuju od drugih kutnjaka u veličini nego što je slučaj u kavkaskih rasa. Prof Schaffhausen, govoreći o ovoj razlici menu rasama, kaže “da zadnji zubni dio čeljusti postaje sve kraći” u civiliziranih rasa; a ja mislim da se to skraćivanje može sigurno pripisati tome što se civilizirani čovjek obično hrani mekom kuhanom hranom i tako svoje čeljusti manje upotrebljava. Gosp. Brace me je izvijestio kako u Sjedinjenim Državama postaje sve više i više običaj da se djeci izvadi poneki kutnjak jer čeljust dovoljno ne raste da se može razviti normalan broj zuba. Što se tiče probavnog kanala, poznat mi je samo jedan jedini rudiment, a to je crvuljak (appendix vermiformis) na slijepom crijevu (caecum). Slijepo crijevo je ogranak ili divertikul crijeva koji se završava poput vreće i u mnogih nižih sisavaca biljoždera vrlo je dugačko. U tobolčara koala ono je više nego triput dulje od cijeloga tijela. Katkad ima dugačak vrh koji se postupno suzuje, a katkad je suženjima podijeljeno u dijelove. Čini se da je u nekih životinja slijepo crijevo, zbog promjene u načinu ishrane ili navika, postalo mnogo kraće, pri čemu je crvuljak preostao kao rudiment toga skraćenog dijela. Da je crvuljak rudiment, možemo zaključiti po njegovoj maloj veličini i po dokazima koje je Prof. Canestrini prikupio prikupio o njegovoj promjenjivosti u čovjeka. Njega kadikad uopće nema, a kadikad opet jako razvijen. Kanal je katkad do polovine ili do dvije trećine svoje dužine posve zatvoren, a završni dio sastoji se od plosnatog masivnog proširenja. U orangutana je taj crvuljak dugačak i zavijen; u čovjeka počinje s kraja kratkoga slijepog crijeva (caecum) i obično je dugačak od četiri do pet palaca /10 do 12 ½ cm, o. pr./, a u promjeru ima samo oko jednu trećinu palca (8 mm, o. pr.). Ne samo što je nekorisno nego je ponekad uzrok smrti, pa sam i nedavno čuo za dva takva slučaja. To se dogodi kad neka sitna tvrda tijela, kao što su sjemenke, unu u kanal i izazovu upalu. U četverorukih majmuna i nekih drugih redova sisavaca, naročito u mesoždera, blizu donjeg kraja nadlaktice postoji prolaz nazvan suprakondiloidni otvor, foramen supracondiloides, kroz koji prolazi veliki živac prednjeg uda, a često i njegova velika arterija.

Sad se na čovječjoj nadlaktičnoj kosti, kako su dokazali Dr. Struthers i drugi, obično nalazi trag toga kanala, i on je katkad dosta dobro razvijen, a sastoji se od jedne kukaste koštane izrasline, dopunjene tetivom. Kad je tu veliki živac. on uvijek ide kroz njega što jasno pokazuje da tu imamo homologiju i rudiment suprakondiloidnog otvora nižih životinja. Prof. Turner drži, kao što mi je priopćio, da se taj kanal nalazi u otprilike 1% svih sadašnjih kostura, ali se čini da je u stara vremena bio mnogo češći. Gosp. Busk o tome je prikupio sljedeće dokaze: Prof. Broca “je objavio da taj otvor imaju 4 ½ % kostiju ruke skupljenih na Cimitère du Sud, južnome pariškom groblju; a od 32 mišićne kosti nanene u Grotto kod Orronyja, čiji predmeti su pripisani brončanom dobu, čak osam od trideset i dvije nadlakatice imalo je taj otvor, ali on misli da je taj tako veliki omjer mogao nastati otuda što je ta jama bila neka vrst ‘porodične grobnice’. Nadalje, M. Dupont je našao u pećinama kod Valley of the Lesse 30 % kostiju s tim otvorom, a to je iz doba sobova Reindeer, dok ih je M. Leguay našao u nekoj vrsti dolmena* kod Argenteuila 25% s tim otvorom. I ne bi valjalo ostaviti nezabilježeno da M. Pruner-Bey tvrdi kako je to općenito stanje na kosturima Guanča.”* Zanimljiva je činjenica da stare rase, u ovome kao i nekim drugim slučajevima, pokazuju češće nego sadašnje rase ustrojstva koja su slična ustrojstvima u nižih životinja. Čini se da je tome jedan od glavnih uzroka što, na rodoslovnoj liniji, stare rase stoje nešto bliže svojim dalekim životinjolikim precima, negoli moderne rase. Trtica u čovjeka (os coccyx), iako ne funkcionira kao rep, jasno predstavlja taj dio inih kralježnjaka. U prvom razdoblju embrionalnog razvitka, ona je slobodna i, kao što smo vidjeli, produžuje se iza stražnjih udova. U nekim rijetkim anomalnim slučajevima, prema Isidoreu Geoffroy St.-Hilaireu i drugima , bilo je poznato da tvori mali vanjski rudiment repa.

Trtična kost je kratka, obično se sastoji samo od četiri kralješka koji su u rudimentarnom stanju jer, izuzev osnovni kralježak, oni se sastoje samo iz središnjeg dijela. Oni su opskrbljeni s nekoliko malih mišića od kojih je jedan, kao što me obavijesti Prof. Turner, jasno opisao Theile kao rudimentarno ponavljanje repnog ekstenzora (mišića ispružača), koji je jako razvijen u mnogih sisavaca. Lenna moždina u čovjeka proteže se naniže samo do posljednjeg lennog ili prvog slabinskog kralješka; ali jedna vlaknasta struktura (filum terminale) spušta se i niz os križnog (sakralnog) dijela moždinskog kanala, pa čak i iza trtičnih kostiju. Kako me je izvijestio Prof. Turner, gornji dio toga vlakna je nedvojbeno homologan s lennom moždinom, ali donji dio sastoji se očito samo od nježne opne (pia mater) ili od krvožilne koja je omotava. Čak i u ovom slučaju može se reći da trtica (os coccyx) pokazuje tragove jednoga tako važnog ustrojstva kao što je lenna moždina, iako ona nije dalje smještena u koštani kanal. Sljedeća činjenica, za koju dugujem takoner Prof Turneru, pokazuje kako trtica jako odgovara pravom repu u nižih životinja. Nedavno je Luschka pronašao na kraju trtičnih kostiju jedno vrlo neobično savijeno tijelo koje je povezano sa srednjom slabinskom arterijom; a to otkriće navelo je Krausea i Meyera da ispitaju rep jednog majmuna (Macacus) i mačke pa su u oba slučaja našli slično savijeno tijelo, iako ne sasvim na kraju. Sustav za razmnožavanje pokazuje različita rudimentarna ustrojstva; ali ona se razlikuju u jednom vrlo važnom pogledu od gore navedenih slučajeva. Ovdje ne nailazimo na tragove nekog dijela koji je više izvan funkcije za vrstu, nego na dio koji funkcionira kod jednog spola dok je kod drugog spola samo rudiment. Ali, kao i prethodne slučajeve, teško je pojavu tih rudimenata objasniti sa stajališta da je svaka vrsta posebno stvorena. na te rudimente vratit ću se kasnije I pokazati da njihovo postojanje obično zavisi samo od nasljena, tj. od sposobnosti da se neke osobine koje je stekao jedan spol mogu djelomično prenijeti nasljenem na drugi spol. Ovdje ću navesti samo nekoliko primjera takvih rudimenata. Poznato je da mužjaci svih sisavaca, uključujući čovjeka, imaju rudimentarne sise. U nekim slučajevima one su bile dobro razvijene i izlučivale su znatne količine mlijeka.

Njihova istovjetnost u oba spola potvrnuje se isto tako i time što one katkad pri oboljenju od boginja podjednako nabreknu. Mali mjehur žlijezde predstojnice ili prostate (vesucula prostratica, pogreška, treba naravno prostatica, o. pr.), koji je proučavan u mnogih mužjaka sisavaca sada se općenito smatra homologom nenskoj maternici, isto kao i cijev koja je povezuje. Nemoguće je čitati Leuckertov izvrstan opis ovog organa I njegova objašnjenja a ne priznati točnost njegovih zaključaka.

To je jasno posebno u onih sisavaca u kojih je maternica dvojna, jer je u mužjaka tih sisavaca mali mjehur takoner dvojan. Moglo bi se ovdje navesti i nekoliko drugih rudimentarnih ustrojstava, koja pripadaju sustavu za razmnožavanje. Bjelodana je važnost tih triju upravo iznijetih velikih skupina činjenica. Ali bilo bi posve suvišno ovdje ukratko ponoviti niz dokaza koje sam podrobno iznio u svojem ‘Postanku vrsta.’ Homologna grana cijelog kostura u članova iste klase shvatljiva je ako priznamo njihovo podrijetlo od zajedničkog pretka, uključivši njihovu naknadnu prilagodbu na različite uvjete. S bilo kojega drugog gledišta posve je neobjašnjiva sličnost u izgledu čovječje ili majmunske ruke, konjske noge, moržove peraje, krila šišmiša, itd. Nije znanstveno objašnjenje ako kažemo da je sve to graneno po istome idealnom planu. Što se tiče razvitka, na temelju načela varijacija do kojih dolazi u jednome nešto kasnijem embrionalnom razdoblju, i koje se stečene u odgovarajućem razdoblju naslijenuju, možemo jasno razumjeti kako to da zameci čudesno različitih oblika, i nadalje, više ili manje savršeno, zadrže ustrojstvo svoga zajedničkog pretka. O toj začunujućoj činjenici da se zameci čovjeka, psa, morža, šišmiša, gmaza, itd. početno jedva mogu razlikovati, nikada nitko nije dao neko drugo objašnjenje. Da bismo razumjeli postojanje rudimentarnih organa, moramo jedino pretpostaviti da je neki negdašnji predak imao te dijelove o kojima je riječ u savršenom stanju i da su se oni pod promijenjenim životnim navikama jako smanjili, bilo jednostavno zbog neuporabe, bilo putem prirodnog odabiranja onih jedinki koje su bile najmanje opterećene nekim suvišnim dijelom, uz potporu inih ranije spomenutih uzročnika. Tako smo kadri razumjetiodakle to da su čovjek i ostali kralježnjaci sagraneni po istome općem obrascu, zašto prolaze kroz iste rane stadije razvitka, i zašto zadržavaju neke zajedničke rudimente. Stoga treba otvoreno priznati njihovo zajedničko podrijetlo. Prihvatiti neko drugo mišljenje znači priznati da je naše vlastito ustrojstvo, kao i ustrojstvo svihostalih životinja oko nas, samo neka vrst zamke da nas uhvati u razmišljanju.

Taj zaključak dobiva na snazi bacimo li svoj pogled na članove cijeloga životinjskog carstva i na dokaze iz njihovih sličnosti ili klasifikacije, njihova zemljopisnog rasporeda i mjihova geološkog uzastopnog slijeda. Da usvojimo taj zaključak smeta nam samo naša prirodna predrasuda, i ona nadutost koja je navela naše pretke na tvrdnju da potječu od polubogova. Ali ubrzo doći će vrijeme kad će se s čunenjem pomišljati kako su prirodoslovci, koji su bili dobro upoznati s usporednom granom i razvitkom čovjeka te ostalih sisavaca, mogli misliti da je svaka vrsta djelo jednoga posebnog čina stvaranja.

(Charles DARWIN, Podrijetlo čovjeka i odabir ovisan o spolu, I-II [preveo i predgovor napisao Josip Balabanić], Zagreb, 2007.)