EMIL SIORAN – O Bogu, o muzici, o ljubavi;


EMIL SIORAN – O Bogu, o muzici, o ljubavi;

emil-sioran

O BOGU

Bože, bez Tebe sam lud, a s Tobom još luđi!

*

Da li ću ikada uspeti da citiram samog Boga? Ljudi, čak ni sveci, nemaju ime, samo Bog ima ime. Znamo li o njemu i nešto više ili samo to da je On glava svih beznađa. Bog je beznađe koje počinje tamo gde se sva ostala završavaju.[…]

*

Gospode, ubraću suze na vratima pakla, napraviću sebi gnezdo u njima, skuplјaću Tvoje senke u svojim smirajima. Ili si ti samo zabluda srca, kao što je svet zabluda razuma? Pojava Boga poklapa se s prvim šumorom samoće. Napravio je sebi mesto u praznini drhtaja tako da je Božanska beskonačnost istovetna sa svim samotnim trenucima koje je biće ikada živelo. Svako veruje u Boga da bi izbegao mučni monolog s samoćom. Kome, inače, da se obratimo? On se raduje svakom dia­logu i ne lјuti se što smo ga izabrali kao izgovor za naše usamlјeničke tuge.

Usamlјenost bez Boga čista je ludost. U njega smeštamo svoja lutanja i tako lečimo srce i razum. On je vrsta gromobrana. Jer Bog je dobar provodnik bez tuge i beznađa.[…]

*

Crkva je uvek s puno opreza i rezerve gledala na lična otkrovenja svetaca, na ona gde su Boga mešali ca svojim životnim tokovima i intimnostima. A zar nisuupravo ova najiskrenija i nama najbliža? Nekontrolisani nebeski izlivi poseduju sočnu naivnost. Isus se obraća Anđeli de Folinjo deminutivom Lejla, pokazajući joj svoje rane: „Sve je to Zbog tebe“ ili obrativši se Margareti de Kortona: „Na zemlјi nikoga ne volim više od tebe.“

Istini za volјu, to nisu oficijalna otkrovenja; to su nežne ludosti i svetosti.

Isus šapuće Anđeli: „Ljublјena moja, među svim svecima paja.“ Otkrovenje je, doista, linno; Ipak, ne možemo se umešati a da ne probudimo Božansku lјubomoru.[…]

*

Stvaranje sveta, nema drugog objašnjenja do Božijeg straha od samoće. Drugim rečima, naša namena kao lјudskih bića jeste samo to da zabavlјamo Stvoritelјa. Jedini lakrdijaši apsoluta, zaboravlјamo da živimo tragediju da jednom jedinom gledaocu ne bi bilo do­sadno, a njegovi aplauzi neće stići do ušiju nijednog smrtnika. Pritisnut mukama samoće, Bog je, izgleda, izmislio svoje svece – kao izgovor za dijalog, da bi se spasao tereta otuđenja. Ko želi da od svetaca stvori više od običnih ispovednika – nedopustivo preteruje. A sveci, neki od njih, slušajući ispovesti, bili su toliko indiskretni da su nam dozvolili da naslutimo koliko je velika samoća Svevišnjeg, i da Ga satire žudnja.

Osećam se dostojnim pred Bogom samo suprotstavlјajući mu duge samoće. Bez toga, bio bih samo lakrdijaš više. Kad ne bih smatrao sebe dostojnim da dišemІ bez tuge, kako bih mogao da gledam Boga bez samoće?[…]

*

Bog aterira u prazne duše. Ca vidika unutrašnje pustoši on namiguje. Jer Bog, kao i bolest, gnezdi se na mesta s najmanjim otporom.

Harmonično biće ne može da veruje u Boga. Klika kriminalaca, svetaca ili siromaha promovisala ga kao lek za svoje gorčine.[…]

*

Ništa nije prijatnije i potresnije nego misliti na Boga u zagrlјuju žene koju si izgubio… Pade mi na pamet: Bares u Parlamentu kaže jednom prijatelјu:
„Hteo bih da živim u Eskorijalu snova.“ Da li je ikada oštrije iskazana protivrečnost ili nesamerlјivosti između dve stvarnosti…

Teško je zamišljati veću ravnodušnost od one koja proishodi iz Božjeg prisustva vulgarnom činu! Beznačajno je misliti o Bogu posle stranice mistike ili posle oratorijuma. Ali, sresti se s Nјim na uglu uli­ce, da ti iziđe u susret s običnim ženama! Ax! Kako se ponovo rađaju praznina, samoća i Bog! Apokaliptična milovanja Velike Drolјe nateraće me da ga zaboravim.[…]

*

Ubiti se s imenom Boga na usnama i sa svim lјubavnim potopom.

Život ne zaslužuje nikakav interes za svoje ispunjene tipove; monstrumi – jedini problem Boga, j   Ludak je dostojan mentalne samoće samo ako „misli“ na Boga. Božanska manija je vrhunsko opravdanje. Ludnice otuđenih bića zajedno izbavlјenih na velikom Sudu; jer u njima Bog se pominje češće nego u crkvama. „Unutrašnja“ misao ludaka, gubitak spolјnog kontakta ca svetom nemogućnost da komunicira, stavlјa se pred Boga ili – na rub – umesto Nјega. Mentalna interiorizacija direktna je spona sa Božanstvom, budući da nije dostupna, osim kroz kidanje veze sa prirodom. Što je ludost ozbilјnija i dublja i što se njena rezonanca širi ka vajkadašnjim zonama duše, utoliko se više uvodi u središte Božanskog bića. Kad, kroz mentalnu katastrofu, okreneš leđa svim značenjima i odbiješ smisao prirode i čoveka, Bog je jedino prisustvo koje može da ispuni neizlečivu izolaciju maloumnosti.[…]

*

Sve što u meni vrišti za životom zahteva da na­pustim Boga. A šta sve ne čini čovek za života. Počinješ da veruješ u Boga iz oholosti. To  je – ako već nije dopadlјivo – u svakom slučaju, časno. Kad nisi strastven prema Nјemu, treba da se baviš lјudima. No, ko može pasti tako nisko!

*

Nulta tačka postojanja: isto je čitati zapisnik i misliti na Boga. A toliko si odsutan da uplašene stvari same od sebe beže i kotrlјaju se u svojoj praznini da nađu svoja mesta u pustoši bez kraja. Sve što ne nalazi mir u prostoru hita k tebi da zavrišti i umre. Smrad se diže ka visinama iz srca u kojima trule i stene.

*

Da li nam je Svemoćni zabravio sve svoje puteve? Da li ćemo onda saditi druge voćke, ovuda, gde nema čuvara ni sablјi ni plamenova. U senci kazne stvorićemo raj i spokojno ćemo se odmoriti pod ovozemalјskim granama, poput anđela savršenstva, ali samo za tren. On neka ostane sam u svojoj večnosti, a mi ćemo i dalјe grešiti i gristi natrule jabuke pod suncem. Zavolećemo nauku o greškama, bićemo poput Nјega, a u bolu i iskušenjima postati veći od Nјega.

Da li je On verovao da će nas smrću učiniti robovima i slugama. Ali mi smo se postepeno navikli na život.

Živeti znači biti majstor u greškama. Rugajući se istinama o kraju, ne misleći na apsolut, pretvoriti smrt u šalu a beskraj u događaj. Može se disati sam u najdubljim iluzijama. Činjenica postojanja toliko je teška da je Bog, u poređenju s njom, bedna igračka.[…]

*

O MUZICI

*

Muzika je dala suviše veliku hrabrost u odnosu na Boga. Eto šta me otuđuje od orijentalnih mistika…

*

Zašto nam muzika usisava krv? Tonovi u kojimauče-stvujemo svim titrajima svoje duše nestaju zajedno ca snagom našeg učestvovanja. Postoji još nešto: čovek ne može da živi bez oslonca na prostor; njega, međutim, muzika potpuno uništava. Jedina umetnost koja teši; ali nam otvara više rana od svih ostalih…

Da bismo potpuno shvatili muziku, moramo se osloboditi otpora i uplitanja puti. Zato je ona zvučni put isposništva. Može li se voleti posle Baha?

Čak ni posle Hendla, čije uzletanje ne predstavlјa nebeski miomiris, muzika je groblјe uživanja; blažen­stvo koje nas sahranjuje.

*

Neron je bio melanholik. Zbog čega bi inače voleo muziku? Dirlјiva je sudbina ovog čoveka, kome se ceo svet ruga, zaboravlјajući njegovo jedino i veliko opravdanje – liru.

*

Betoven je preotporan na izazove tuge. Zbog tog asketizma, ponekad mi je stran. U poređenju ca njim, Šopen i Šuman sladostrasnici su tute. Betoven se, izgleda, ponosi pobedom volјe u borbi ca tugom. Bliskije mu je očajanje, ta povređena taština vode u borbi sa svetom.

*

Ko ne voli prirodu ne voli ni muziku, a predeli što u nama ne bude muzičke prizore ne mogu biti uspomene. Ko nije zanesen i srećan lutao parkovima neće razumeti mocartovske draži. Duboke sumrake bez Bramsa i veličanstvenost prirode bez Betovena? Muzika ima kosmičko obeležje. Bez lјubavi za prirodu lišeni smo osnove za strast prema muzici.

*

„Na dan moje smrti neka pada kiša ruža“ (Sv. Tere­za de Lizje) – „Ružo, koja širiš miris nage svetice“ (R M. Rilke). Sumorni šumor u mocartovskoj gracio­znosti. .. Ko ih ne otkriva ne zna da je draž pobeda nad tutom i da, ustvari, postoji samo setna draž. Mocartov andante ne poziva se uvek na sreću. Primer je koncert u A-duru za klavir i orkestar.

Da li je Mocart imao dušu u A-duru, ali ca večitim izazovom bola? Hteo bih da istine budu nošene mocartovskim harmonijama, na sonornim ekvivalentima mi omirisa ruža. Ali, pošto nemaju tonalitet i zvučnost usamlјena duša može ih primiti i hladne, kakve jesu.[…]

*

Srce bez muzike je kao lepota bez sete,

*

Platon je razočaran što nijedan pesnik nije opevao prostor koji se pruža iznad neba i što ga niko nikada neće valјano opevati. Zar mu je muzika bila toliko strana? Kako, onda, zna da je delirijum jedan od najvećih dobročinitelјa čoveka. Da li je moguće da mu se omakla takva tvrdnja? Sasvim moguće, jer sam priznaje da mu sveci šapuću.[…]

*

Muzika: nemogućnost da se ostvariš u životu. Samo muzika „izazov“ jer samo ona može nas udalјiti od konačnosti života. Duboko muzičko osećanje proističe iz nemogućnosti čoveka da se ispuni u životu. Muzika nam „izmiče“ iz života tako što čini da je zaboravimo. Ako nije tako, svaka je muzika atentat.

Zašto čovek peva u lјubavi? Zato što nikad nije sigurno da će se njegova lјubav ostvariti. U muzici duboka lјubav otkriva svoju sramežlјivost. To je kao kad bi lјubav htela da pobegne od sebe same. Erotska muzika ili podlost Erosa.

*

MOCART ILI MOJ SUSRET CA SREĆOM. Čovek ne može biti esencijalan osim u nesreći. Zar nas Mo­cart privlači samo kao izuzetak? Zar smo samo od Mo­carta naučili dubinu vedrine? Svaki put kad slušam ovu muziku rastu mi anđeoska krila. Neću da umrem, jep ne mogu da zamislim da će mi jednom zauvek biti strane ove harmonije.

Zvanična muzika paja. Zašto nisam pao? Spaslo me je to što je mocartovsko u meni. Mocart? Praznine u mojoj nesreći. Zašto volim Mocarta? Zbog toga što mi je on otkrio ono što možemo biti, kad nismo bili de­lo bola. Simboli sreće: ondulacija, transparentnost, čistota, vedrina…[…]

*

O LJUBAVI

*

Ljubav je iskušenje davlјenja, iskušenje dubine. Zbog toga je nalik smrti. Tako se objašnjava koji osećaj kraja imaju samo erotske prirode. Voleći, silaziš dokorena života, do kobne svežine smrti. Nema tih munja koje bi udarile u te zagrlјaje, a prozori gledaju ka prostoru da bi mogao da se baciš kroz njih Ima odviše sreće i odviše nesreće u uspinjanjima i silaženjima lјubavi i srce je za nju odviše tesno. Ljubav isijava sa one strane čoveka; osvaja ga i ruši, Zbog toga, dok si ti ponesen njenin valovima, dani prolaze a da ne primetiš da se predmeti, bića, uznemiravaju i da se ži­vot kruni jer je uhvaćen u snu lјubavi i od previše ži­vota i previše smrti zaboravio je oboje, jer, probuđen iz lјubavi, iz njenih beskrajnih patnji, sledi lucidno i nemilosrdno survavanje.[…]

*

Ispunjena lјubav, slast koja nije desert, kompromituje u istoj meri i muškarca i ženu. Ljubav se ne može podnositi; može se samo patiti. Sa čelom na svojim
grudima,obezemlјujete.

*

Juriš za ženama iz straha od samoće i ostaješ sa njima zbog žeđi koja je jednaka tom strahu. Jer, više ne­go u svemu drugom, bez lјubavi čovek truli od samog sebe.

*

Seksualnost je operacija u kojoj si redom hirurg i pesnik. Ekstatična mesara, groktanje zvezda. – Ne znam, zašto u lјubavi imaš osećaj bivšeg sveca…

*

Ljubav nam pokazuje dokle možemo biti bolesni u zdravlјu. Ljubavno stanje nije organsko trovanje već metafizičko.[…]

*

Kad bismo bili primorani da izaberemo između muzike i žene, ko bi to znao, da li ćemo izabrati prvo. Mada i jedna i druga daju senzacije neslućenih visina, ipak, samo te muzika zadržava u punoći beskonačnosti i neispunjenja. Sa ženom si u obavezi da konzumiraš i da prospeš ono sto je u tebi čist izvor; dok ti složenost muzike ne dopušta da se ikada ispuniš.

Tražimo ženu da bismo manje bili sami, a muziku da bismo svoje samoće produbili. He pokušavamo li da se spasemo od žena tugom? A onaj koji u muzičkim punoćama nije osetio tugu od Boga napuštenog i samog, taj ne pretpostavlјa šta je suština muzike. Samo kroz muziku možeš da naslutiš koje bi bile Božije radost i tuge…

*

Kad si voljen, više patiš nego kad nisi. Napuštenog, teši te oholost. Ali kakvu utehu možeš primiti od srca koje ti se otvara?

*

Žene za koje mi nije poznato da se osmehuju, nateraju me da razmišljam o muzici vatrogasaca.

(Emil Sioran, 7, 13, 14, 18, 19, 26, 33, 41, 46, 50, 51, 53, 61, 73, 75, 80 str., O BOGU, O MUZICI, O LJUBAVI, Centar za kulturu, Edicija Braničevo, Požarevac, 2010 g.)

SLAVOJ ŽIŽEK – Teror kao kategorija ljubavi


TEROR KAO KATEGORIJA LJUBAVI

s_zizek1

 

Da sve nestane, a on ostane, nastavila bih postojati; a da sve drugo ostane, a od njega ni traga, svemir bi se pretvorio u silna neznanca: ne bih se osjećala dijelom njega.“ Na ovakav način u Orkanskim visovima Cathy karakterizira svoj odnos prema Heathcliffu i iznosi sažetu ontološku definiciju bezuvjetne erotske ljubavi. Ovdje je bez zablude na djelu dimenzija terora – razmislite o ekstatičnom transu Tristana i Izolde, spremnih da ponište cijelu društvenu stvarnost pri svom uranjanju u Noć smrtonosnog jouissance-a. To je razlog zašto se prava dijalektika erotske ljubavi sastoji u napetosti između kontrakcije i ekspanzije, između erotskog samouživljavanja i dugog rada u stvaranju društvenog prostora označenog ljubavlju para (djeca, zajednički rad…) Agape funkcionira na potpuno drugačiji način – kako? Možda se doima da, u suprotnosti erosu sa svojim nasilnim povlačenjem iz kolektivnog prostora, ljubav spram kolektivnog uspijeva u odbacivanju ekscesa terorizirajućeg nasilja: zar agape ne podrazumijeva empatično DA voljenom kolektivu, u konačnici i čitavom čovječanstvu, ili čak – kao u budizmu – cijelom području (patničkog) života? Objekt je ovdje voljen bezuvjetno, ne na temelju nekih svojih svojstava, već sa svim svojim nesavršenstvima i slabostima.

Prvi protuargument dobivamo odgovorom na jednostavno pitanje: koji su politički režimi u XX. stoljeću legitimizirali svoju moć prizivajući kod podanikà ljubav spram svog vođe? Takozvani „totalitarni“ režimi – danas je to samo i upravo sjevernokorejski režim koji cijelo vrijeme priziva beskonačnu ljubav Korejskog naroda spram Kim Il-Sunga i Kim Yong-Ila i, obrnuto, zračeću ljubav Vođe prema svom narodu, ljubav izražavanu kontinuiranim činovima milosti. Kim Yong-Il je napisao pjesmicu koja ide otprilike ovako: „Kao što suncokret može cvasti samo okrenut suncu, korejski narod može napredovati samo ako su mu oči uprte gore prema svomu Vođi“ – tj., njemu… Teror i milost su stoga blisko povezani, efektivno su lice i naličje iste strukture moći: samo moć koja uspostavlja svoje puno terorističko pravo ili kapacitet za uništavanje svega i svakoga koga želi, može simetrično uopćiti milost – kako bi takva moć mogla uništiti svakoga, oni koji prežive su još uvijek živi zbog milosti onih na snazi… Prema tome, sama činjenica da smo mi – podanici moći – živi, dokaz je bezgranične milosti iste moći. Zbog toga, što je više pojedini režim „teroristički“, više su njegovi vođe slavljeni zbog beskonačne ljubavi, dobrote i milosti. Adorno je s pravom naglašavao da je, u politici, ljubav prizivana upravo onda kad druga (demokratska) legitimizacija izostaje: voljeti vođu znači voljeti ga zbog onog što jest, ne zbog onog što čini.

A što reći o sljedećem kandidatu za ljubav kao političku kategoriju, o istočnjačkoj duhovnosti (budizmu) sa njegovim „nježnijim“, uravnoteženim,holističkim, ekološkim pristupom (sve te priče kao, npr. prilikom kopanja temelja za kuću u zemlji, tibetanski budisti brinu da ne ubiju nijednu glistu). Unutar proteklih 150 godina, nagla industrijalizacija i militarizacija Japana, sa svojom etikom discipline i požrtvovnosti, podupirana je od strane velike većine Zen mislilaca – koja danas zna da je i sàm D. T. Suzuki, veliki Zen guru Amerike 60-ih, podržavao u mladosti, u Japanu tridesetih, duh krajnje discipline i militarističke ekspanzije? Ovdje nema proturječja, nema manipulativnog iskrivljenja autentičnog suosjećajnog uvida: pristup potpunog uranjanja u depersonalizirano „sad“ trenutnog Prosvjetljenja u kojemu je sva refleksivna razdaljina izgubljena i „Ja sam ono što činim,“ kako to C. S. Lewis iznosi (ukratko: u kojem se apsolutna disciplina podudara sa apsolutnom spontanošću) savršeno legitimizira podređenost pojedinca militarističkom društvenom stroju.

Ovo znači da budističko (ili hinduističko, što se toga tiče) sveobuhvatno Suosjećanje mora biti oprečno kršćanskoj nesnošljivoj, nasilnoj Ljubavi. Budistički stav je u konačnici stav Istosti[1], zatomljivanja svih strasti koje streme uspostavljanju različitosti, dok je kršćanska ljubav nasilna strast da uvede Različitost, raskorak u poretku bića, da privilegira i uzvisuje određene objekte na štetu drugih. Ljubav je nasilje ne (samo) u vulgarnom smislu balkanske izreke „Ako me ne tuče, ne voli me“ – nasilje je odabir načina ljubavi koji istrgava objekt iz njegova konteksta uzvisujući ga u Stvar. U crnogorskom folkloru porijeklo Zla je lijepa žena: ona čini da muškarci oko nje gube uravnoteženost, ona doslovce destabilizira svemir, boji sve stvari primjesom neobjektivnosti.

Da bi se ispravno shvatio trokut ljubavi, mržnje i ravnodušnosti, potrebno je osloniti se na logiku univerzalnog i njezinu ustrojnu iznimku koja samo uvodi postojanje. Istina univerzalne pretpostavke „Čovjekje smrtan“ ne podrazumijeva postojanje ijednog čovjeka, dok „manje jaka“ pretpostavka „Postoji barem jedan čovjek (npr., neki ljudi postoje)“ podrazumijeva njihovo postojanje. Lacan povlači iz ovog zaključak da mi proizlazimo iz univerzalne pretpostavke (koja definira sadržaj koncepta) u postojanje samo kroz pretpostavku koja utvrđuje postojanje – ne barem jednog elementa univerzalnog roda koji postoji, nego – barem jednog koji je iznimka univerzalnosti o kojoj je riječ. U odnosu na ljubav ovo znači da univerzalna pretpostavka „Volim vas sve“ stječe razinu stvarnog postojanja samo ako „postoji barem jedan kojeg mrzim“ – teza obilno potvrđena činjenicom da je univerzalna ljubav spram čovječanstva uvijek vodila k brutalnoj mržnji spram (stvarne postojeće) iznimke, neprijatelja čovječanstva. Ova mržnja spram iznimke je „istina“ univerzalne ljubavi, u opreci s istinskom ljubavi koja se može izdići samo u kontrastu s pozadinom – NE univerzalne mržnje, nego – univerzalne istosti: Ja sam jednak prema Svemu, cjelokupnostisvemira, i kao takav, ja zapravo volim TEBE, jedinstvenog pojedinca koji se ističe/strši iz jednolične pozadine. Ljubav i mržnja stoga nisu simetrični: ljubav izvire iz univerzalne istosti, dok mržnja izvire iz univerzalne ljubavi. Ukratko, ovdje smo suočeni s jednadžbama seksuacije: „Ne volim vas sve“je jedina osnova za „ne postoji nitko koga ne volim,“ dok se „Volim vas sve“ nužno oslanja na „Stvarno mrzim neke od vas.“ „Ali ja vas sve volim!“ – tako se Erich Mielke, šef tajne policije u DDR-u, branio; njegova univerzalna ljubav je očito bila utemeljena u svojoj sastavnoj iznimci, mržnji spram neprijatelja socijalizma.

Među kršćanskim teolozima, G. K. Chesterton je taj koji je prvi u potpunosti pretpostavio posljedice ovog nasilnog aspekta ljubavi: pojedinac mora odbaciti stari platonski topos ljubavi kao Erosa koji se postupno uzvisuje iz ljubavi prema specifičnom pojedincu kroz ljubav spram ljepote ljudskog tijela općenito i ljubavi za lijep oblik kao takav do ljubavi prema vrhovnom Dobru izvan svih formi: istinska ljubav je upravo suprotna kretnja od napuštanja obećanja same Vječnosti zbog nesavršena pojedinca. Sto ako je gesta odabira zemaljskog postojanja, odbacivanja vječnog postojanja radi ljubavi -od Krista do Sigismunda u drugom činu Wagnerove Valkire, koji radije ostaje običan smrtnik ako ga njegova voljena Sieglinde ne može slijediti u Valhalu, vječno prebivalište mrtvih junaka, najuzvišeniji etički čin? Slomljena Brunhilda komentira ovo odbijanje: „Toliko malo cijeniš vječno blagostanje? Je li ona tebi sve, ova jadna žena koja, umorna i puna žalosti, leži beživotno u tvome krilu? Zar ne misliš o ičem slavnijem?“ S ovim uvidom kao temeljem, Chesterton je odbio (i tada, a i sad) pomodnu tvrdnju o „navodnoj spiritualnoj jednakosti budizma i kršćanstva“:

Ljubav priželjkuje osobnost; stoga ljubav priželjkuje podjelu. Instinkt je kršćanstva da mu bude drago što je Bog razbio svemir u komadiće (…). Ovo je intelektualni bezdan između budizma i Kršćanstva; dok je za budista ili teozofa osobnost čovjekova propast, za kršćanina to Božji naum, cijela svrha kozmičke idej^. Teozofska „Duša svijeta“ traži od čovjeka da voli samo da bi se čovjek mogao baciti u nju. No božanska srž kršćanstva je čovjeka zapravo izbacila iz sebe da bi on mogao voljeti. (…) sve moderne filozofije su lanci koji vežu i okivaju; kršćanstvo je mač koji razdvaja i oslobađa. Ni u jednoj drugojj filozofiji Bog se ne raduje razjedinjenju svemira u živuće duše.[2]

Iz toga slijedi da strahovito nasilje prebiva u samome srcu kršćanskog pojma ljubavi prema bližnjemu: nasilje koje nalazi najizravniji izražaj je niz Kristovih uznemirujućih izjava – ovdje su glavne inačice:

Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj životporadi mene, naći će ga.[3] (Matejj 10,34-39)

Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!. Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv troj4ce – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve. (Luka 12,49-53)

Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svojj život, ne može biti mojj učenik! (Luka 14,26)

Ljudi vjerojatno misle da sam došao uspostaviti mir na zemlji, a ne znaju da sam došao da razdor bacim na nju: vatru, mač, rat. I bit će ih petero u kući: troje će biti protiv dvoje, a dvoje protiv troje; otac protiv sina i sin protiv oca, i stajjat će tako samotni. (Evanđelje po Tomi 16, nekanonsko)

Kako bismo trebali čitati ove izjave? Pojednostavimo, postoje dva razlučiva pristupa u povijesti religija. S jedne strane je poganski Kozmos, božanski hijerarhijski poredak kozmičkih Načela, koji, kad se preslika na društvo, stvara sliku sukladnog zdanja u kojemu je svaki pripadnik na svom mjestu. Vrhovno Dobro ovdje je globalna ravnoteža Načela, dok Zlo predstavlja neustroj ili remećenje istih, prekomjerno nametanje jednog Načela na štetu drugih (muškoga Načela na štetu ženskoga, Razuma na štetu Osjećanja…); kozmička ravnoteža je zatim ponovno uspostavljena kroz djelo Pravde koje, sa svojom neumoljivom nužnošću, vraća stvari u poredak uništavajući neustrojeni element. S obzirom na društveno tijelo, pojedinac je „dobar“ kada se ponaša u skladu sa svojim posebnim mjestom u društvenom zdanju (kada poštuje Prirodu koja osigurava hranu i zaklon, kada iskazuje poštovanje spram svojih nadređenih koji se brinu o njemu na očinski način), i Zlo se javlja kad neki određen sloj pojedinaca više nije zadovoljan svojim odgovarajućim mjestom u njemu (djeca više nisu poslušna roditeljima, sluge više nisu pokorne svojim gospodarima, mudri vladar se pretvara u ćudljiva okrutnog tiranina…). Sama srž poganske Mudrosti prebiva u uvidu u kozmičku ravnotežu hijerarhijski uređenih Načela, preciznije, u vječni ciklus kozmičke katastrofe (neustroj) i u ponovnu uspostavu Poretka kroz pravedno kažnjavanje. Vjerojatno najrazrađeniji slučaj takvog kozmičkog poretka je drevna hinduistička kozmologija, prvo preslikana u društveni poredak u obliku sustava kasti, a zatim na pojedini organizam u obliku harmonične hijerarhije njegovih organa (glava, ruke, trbušna šupljina…); danas je takav pristup umjetno oživljen u mnoštvu New Age pristupa prirodi i društvu. Iako uspon demokracije i filozofije starih Grka najavljuje drugačiji svijet, ova je tradicionalna mudrost još uvijek i tu u potpunosti uspostavljena; najbolji primjer je etičko-politička pjesma o eunomiji – lijepom poretku – perom Solona, utemeljitelja atenske demokracije:

To mi duša veli, da učim Atenjane svoje,

Kako bezakonja [disnomia] drač najvećma uništi grad;

A gdje vlada red [eunomia], tu sve se pokazuje složno,

Tu će brzo zle stignuti okova moć.

Red ublažuje divlje, uništuje ponos, a drzost

Krši, zamete trag u klici ludosti svoj,

Ispravlja krivični sud i obijest suzbija ljudsku,

Brani neslozi uć pod mirni građanski krov,

Ružnoj svađi zaustavlja gnjev, a sve je pod njime

Čovjeku sretnom raj, najljepša sloga i sklad.[4]

Nije ni čudo što je isto načelo uspostavljeno i u poznatom pripjevu o nečuvenoj/demonskoj dimenziji čovjeka iz Sofoklove Antigone:

I preko nade uman dar,

Vještinu ima; na zlo sad,

Sad opet k dobru naginje;

Kad zakon štuje doma svog

I svetu pravdu božju, gradu

Dika je; a pokora, kad se drskom srcu za volju

Zlu oda. Radi l’ tako tko, mom ognjištu

Ne prišao nit’ iste misli ja imao.[5]

(Neki čak predlažu i radikalniji prijevod zadnjih redaka, kao što je A. Oksenberg Rorty: „osoba bez grada, izvan ljudskih omeđenja, grozota, zagađenje kojeg treba izbjegavati.“) Treba se prisjetiti da ovaj pripjev reagira na vijest da je netko (u ovom trenutku se još ne zna tko) prekršio Kreontovu zabranu i iskazao pogrebne počasti Polinikovu tijelu) – sama Antigona je ta koja je implicitno ukorena kao „izopćenik bez grada“ upleten u krajnje demonske čini koje narušavaju eunomiju države, koja se u potpunosti ponovo uspostavlja u zadnjim retcima dramskog djela:

Budi razborit – prvi je za sreću To uvjet, a ničim o bogove nemoj Ogriješiti dušu! A velike riječi U hvastavih ljudi udarci znadu Baš veliki stići

I pod starost nauče razboriti biti.[6]

Sa stajališta eunomije, Antigona je definitivno nečuvena/demonska: njen prkosni čin izražava stajalište neodmjerenog prekomjernog nepopuštanja koje narušava „lijepi poredak“ grada; njena bezuvjetna etika oskvrnjuje harmoniju polisa i kao takva je „izvan ljudskog omeđenja“. Ironija je ta da, iako Antigonasebe predstavlja kao čuvara pradavnih zakona koji održavaju ljudski poredak, ona se ponaša kao nakazan i nemilosrdan izrod – definitivno postoji nešto hladno i čudovišno kod nje, kao što je prikazano oprekom nje i njezine toplo-ljudske sestre Izmene.

Tumači koji vide Antigonu kao proto-kršćansku figuru su u pravu: u svojoj bezuvjetnoj predanosti ona slijedi drugačiju etiku koja ukazuje prema kršćanstvu (i jedino se adekvatno može čitati „anakrono“, sa kasnijeg kršćanskog gledišta) – zašto? Kršćanstvo uvodi u globalni uravnoteženi Poredak eunomije načelo njemu potpuno strano, načelo koje se, mjereno standardima poganske kozmologije, ne može doimati drugačije nego kao čudovišno izobličenje: načelo prema kojem svaki pojedinac ima izravan pristup univerzalnosti (Duha Svetog, ili, danas, ljudskih prava i sloboda): ja mogu sudjelovati u ovoj univerzalnoj dimenziji izravno, neovisno o mom posebnom mjestu u globalnom društvenom poretku. Zar Kristove citirane „skandalozne“ riječi iz Lukina evanđelja ne ukazuju u istom smjeru? Ovdje se, naravno, NE suočavamo sa jednostavnom brutalnom mržnjom zahtijevanom od okrutnog i ljubomornog Boga: obiteljski odnosi stoje ovdje kao metafora za cijelu socio-simboličku mrežu, za bilo koju određenu etničku „supstancu“ koja određuje naše mjesto u globalnom Poretku Stvari. Stoga „mržnja“ naložena od strane Krista nije vrsta pseudo-dijalektične suprotnosti ljubavi, već izravan izraz onog što je sv. Pavao u prvoj poslanici Korinćanima (1 Kor 1,13) iznio kao agape, ključni posredni pojam između vjere i nade: ljubav nam sama nalaže da se „ištekamo“ iz naše organske zajednice u koju smo rođeni, ili, kako sv. Pavao iznosi, za kršćanina, ne postoje muškarci ni žene, niti Zidovi ni Grci…[7] Ni ne čudi da je, kod onih potpuno poistovjećenih sa židovskom „nacionalnom supstancom“, kao i kod grčkih filozofa i zalagača globalnog Rimskog carstva, Kristova pojava bila primljena kao besmislen i/ili traumatičan skandal.

Ovdje možemo vidjeti kako je kršćansko gledište u potpunosti heterogeno naspram onog poganske mudrosti: u čistoj opreci prema krajnjem vidiku poganske mudrosti, prema podudaranju suprotnosti (svemir je bezdan prvotnog Tla u kojem sve „krive“ suprotnosti – Dobra i Zla, privida i stvarnosti, pa sve do opozicije same mudrosti i ludosti bivanja uhvaćenim u iluziji maye – podudaraju se), kršćanstvo uvodi kao najviši čin upravo ono što poganska mudrost osuđuje kao izvor Zla, tj. čin separacije, razdvajanja, ili prijanjanja uz element koji narušava stabilnost Svega. Poganska primjedba da kršćanski uvid nije „dovoljno dubok“, da ne uspijeva obuhvatiti prvotnu Sveobuhvatnost[8], stoga nije na mjestu: kršćanstvo jest čudesni Događaj koji narušava ravnotežu Sveobuhvatnosti, ono JEST nasilno uplitanje Različitosti koje upravo odbacuje tračnice i stabilni ciklus svemira. Upravo u ovom smislu, u istinskoj ljubavi, „mrzim voljenog iz ljubavi“, kako Kierkegaard navodi: „mrzim“ dimenziju njegovog upisa u socio-simboličku strukturu u ime same moje ljubavi spram njega kao jedinstvene osobe.

Bilo kako bilo, da bismo izbjegli ključni nesporazum koji se nameće ovdje: ovo „ištekavanje“ agapea nema ništa sa običnom „humanističkom“ idejom da pojedinac treba zaboraviti „umjetne“ simboličke predikate i gledati svoje bližnje u njihovoj jedinstvenoj ljudskosti, tj. vidjeti „stvarnu ljudsku osobu“ ispod njihovih „društvenih uloga,“ njihovih ideoloških mandata i maski. Kao što svaki pravi kršćanin zna, ljubav je djelo ljubavi – težak i trnovit rad ponavljanog „odvajanja“ u kojem se uvijek iznova moramo osloboditi od inercije koja nas nagoni da se identificiramo sa pojedinim poretkom u kojeg smo rođeni – baš je OVO kršćansko naslijeđe „odvajanja“ ugroženo današnjim „fundamentalizmima“, posebno kada se proglašavaju kršćanskima. Zar fašizam na koncu ne uključuje povratak poganskim običajima koji, odbacujući ljubav spram neprijatelja, kultiviraju potpunu identifikaciju s vlastitom etničkom zajednicom?

Nije ni čudno što je knjiga Jonathana Littella Les bienveillants[9] tako traumatična, posebno za Njemce: u prvom licu iznosi fikcionalno svjedočenje

  • holokaustu jednog njemačkog sudionika, SS-ovskog Obersturmbannduehrera Maximiliana Auea. Kvaka je upravo sljedeće: kako prikazati način na koji su nacistički krvnici doživljavali i simbolizirali svoju nelagodnu situaciju bez izazivanja suosjećanja spram njih ili barem opravdavanja njihovih djela. Ili, da kažemo to na malo neukusan način: to što Littell nudi je fikcionaliziran nacistički Primo Levi – kao takav, on nas ima naučiti ključnu frojdovsku lekciju: pojedinac treba odbaciti razmišljanje da je ispravan način demonizacije Drugoga subjektivizacija istog, saslušati njegovu priču, razumjeti kako on doživljava situaciju – ili, kako je partizan bliskoistočnog dijaloga izrekao: „Neprijatelj je netko čiju priču niste čuli.“ Prakticirajući ovaj plemeniti moto multikulturalne tolerancije, islandske vlasti su nedavno nametnule jedinstven oblik zakonskog propisivanja ove subjektivizacije Drugoga. Da bi se oduprli rastućoj ksenofobiji (posljedica rastućeg broja zaposlenika – imigranata), kao
  • seksualnoj nesnošljivosti, organizirali su nešto što se zove „živuće knjižnice“: pripadnici etničkih i seksualnih manjina (homoseksualci, doseljenici iz Istočne Europe ili crnci) su plaćeni da posjete islandsku obitelj i samo da pričaju s njima, upoznavajući ih sa svojim načinom života, svojim svakodnevnim navikama, snovima, itd-na ovaj način egzotični stranac koji je viđen kao prijetnja našem načinu života počinje izgledati kao netko s kim možemo suosjećati, netko tko i sam ima svoj kompleksan svijet…

Postoji, međutim, očigledno ograničenje ovakvoga pristupa: može li netko zamisliti pozivanje brutalnog nacističkog razbojnika – kao što je Littellov Maximilian Aue, koji točnije sàm sebe poziva – da ispriča svoju priču? Je li taj netko također voljan ustvrditi da je Hitler bio neprijatelj zato što njegova priča nije saslušana? Jedan srpski novinar nedavno je iznio neobično izvješće političara koji je nakon dugih i napornih pregovora nagovorio Slobodana Miloševića u njegovoj rezidenciji da se preda policiji i da dopusti da ga uhite. Milošević je pristao i onda zatražio da ga ispriča dok ode na prvi kat radi nekog posla. Pregovarač je, u strahu da Milošević planira izvršiti samoubojstvo, negodovao,no Milošević ga je smirio rekavši da samo mora održati riječ svojoj ženi Miri Marković i oprati joj kosu prije odlaska. „Iskupljuje“ li ovaj detalj iz privatnog života grozote koje su proizašle iz Miloševićeve vlasti, čini li ga to „ljudskijim“? Također se može zamisliti kako Hitler pere kosu Evi Braun – a ne mora se ni zamišljati jer je poznato da je Heinrich Heydrich, arhitekt holokausta, uvečer običavao uživati u sviranju Beethovenovih kasnih djela za gudački kvartet sa svojim prijateljima. Naš najosnovniji doživljaj subjektivnosti je taj „bogatstva unutarnjeg života“: to je to što „stvarno jesam,“ u opreci sa simboličnim određenjima i mandatima koje predstavljam u javnom životu (otac, profesor…). Prva lekcija psihoanalize je ta da je „bogatstvo unutarnjeg života“ lažnjak: paravan, neistinita razdaljina čija je funkcija, na neki način, spasiti moj obraz, načiniti očiglednim (dostupnom mom umišljenom narcizmu) moj istinski socio-simbolički identitet. Jedan od načina prakticiranja kritike ideologije je stoga smišljanje strategija da se svuče maska ovog licemjerja „unutarnjeg života“ i njegovih „pravih“ emocija. Doživljaj kojeg imamo o našim životima „iznutra“, priča koju si pričamo o sebi da bismo se opravdali za to što činimo, je, kako slijedi, mentalno laž – istina leži izvana, u onom što činimo. Ovo je teška lekcija Littellove knjige: u njoj dobijemo nekoga čiju priču saslušamo i tko nam bez obzira na to treba ostati neprijatelj. To što je istinski nepodnošljivo kod nacističkih krvnika nisu stvari koje su činili, nego koliko su „ljudski, preljudski“ ostajali čineći ih.

I možemo bez straha ovaj uvid proširiti na vrlo jednostavan kolektivan oblik „pričanja priča o sebi,“, na simboličku teksturu koja omogućuje temelje zajednice (npr. prema stilu života, etničkog, seksualnog, vjerskog opredjeljenja, itd.). Kantova distinkcija između javne i privatne uporabe razuma može ovdje biti od velike pomoći: ključni nedostatak takozvane „politike identiteta“ jest da se usredotočuje na takve „privatne“ identitete – njezin krajnji doseg je tolerancija i miješanje „privatnih“ identiteta, te se svaka univerzalnost koja presijeca polje odbija kao ugnjetavalačka. Pavlovo uopćavanje se napreže – kada Pavao kaže „Nema Grka ni Zidova, ni muškaraca ili žena (…),“ ovo ne znači da smo svi jedna velika sretna ljudska obitelj, nego da postoji i velika podjela koja presjeca ove pojedinačne identitete čineći ih na koncu nevažnima: „Nema Grka ni Zidova, ni muškaraca ili žena (…), samo kršćani i neprijatelji kršćanstva!“ – ili, kako bi mi to rekli danas, samo borci za emanicipaciju i njihova reakcionarna opozicija. Nije ni čudo da tema „toksičnih subjekata“ biva prisutnija u zadnje vrijeme. U svojoj knjizi Toxic People, Lillian Glass[10] identificira 30 vrsta toksičnih ljudi, neke sa šaljivim etiketama poput Nasmiješeni Dvolični Podli Izdajnik. Donosi i „Kviz toksičnosti“ da pomogne čitateljima pronaći u koju kategoriju osumnjičeni toksični teror spada i predlaže 10 tehnika kako izaći s njima na kraj: Humor, Izravno suočavanje, Mirno preispitivanje, Ožeži-i-reži, Ljubav i dobrota, Zamjensko maštanje, itd. Uzevši da smo svi donekle toksični, Glass također nudi „Inventar toksičnih slika“ omogućujući nam da prepoznamo vlastita destruktivna ponašanja. Albert J. Bernstein[11] ide (retorički) korak dalje, mobilizirajući horor-mitologiju i govori izravno o emocionalnim vampirima koji nas vrebaju, maskirani u obične ljude: oni možda vrebaju u vašem uredu, obitelji, krugu prijatelja; možda s njima dijelite krevet. Bistri, talentirani i karizmatični, oni pridobivaju vaše povjerenje i naklonost, pa vam onda isisavaju emocionalnu energiju. Njihove glavne kategorije su samouslužni narcisi, hedonistički nedruštvenjaci, iscrpljujući paranoici, prekomjerno melodramatične „drama queen“. Očekivano, Bernstein također predlaže niz obrambenih strategija koje jamče spriječiti da vas mračne krvopije isišu do kraja.

Ova tema „toksičnih subjekata“obuhvaća puno više od izravnih međuljudskih odnosa; na paradigmatičan „postmoderan“ način, predikat „toksičan“ obuhvaća niz svojstava koje pripadaju potpuno različitim razinama (prirodni, kulturalni, psihološki, politički). „Toksičan subjekt“ može biti imigrant sa smrtonosnom zarazom kojeg treba staviti u karantenu; terorist čije ubilačke planove treba spriječiti i kojem je mjesto u Guantanamu, praznoj zoni izuzetoj od zakonske uprave; fundamentalistički ideolog kojeg treba ušutkati jer širi mržnju; otac, učitelj ili svećenik koji zlouporabljuje i iskvaruje djecu. U hegelijanskoj gesti univerzalizacije, trebalo bi napraviti prijelaz s predikata na subjekt: sa stajališta autonomnog slobodnog subjekta, zar nema nešto „toksično“ u samoj ideji roditelja, parazitnog posrednika koji pokorava subjekta autoritetu pri samom procesu uspostavljanja njega kao slobodnog i autonomnog. Ako postoji ključna lekcija roditeljstva, to je ta da nema čistog, netoksičnog roditelja: neka libidinalna ljaga uvijek mrlja figuru roditeljskog ideala. Potom treba privesti ovu generalizaciju kraju: na koncu, ono što je toksično je Bližnji kao takav, bezdan njegove žudnje i razvratnog uživanja, tako da je krajnji cilj svih pravila međuljudskih odnosa staviti u karantenu ili barem neutralizirati i suzbiti ovu toksičnu dimenziju, svesti Bližnjega na sudruga-čovjeka. Zbog tog nije dovoljno tražiti kontingentne toksične komponente u (drugom) subjektu, subjekt KAO TAKAV je toksičnost u svom samom obličju, u svom bezdanu Drugosti – ono što ga čini toksičnim je objet petit a u kojoj se subjektova dosljednost pregiba. Kada smatramo da stvarno poznajemo bliskog prijatelja ili rođaka, često se dogodi da iznenada ova bliska osoba učini nešto – izgovori neočekivanu vulgarnu ili okrutnu zamjerku, načini opscenu gestu, reagira ravnodušno kad se od njega očekuje suosjećanje – što nas čini svjesnima da njega ili nju zapravo i ne poznajemo: najednom postajemo svjesni da pred nama stoji potpuni stranac. U ovom trenutku, „fellow-man“ se pretvara u Bližnjega.

Kao u činu ironičnog povlađivanja teoriji Giorgia Agambena, talijanska vlada je u srpnju 2008. proglasila izvanredno stanje u cijeloj Italiji kako bi izašla na kraj s problemom koji sadrži problem Bližnjega u svom današnjem obliku: ilegalni priliv imigranata iz Sjeverne Afrike i Južne Europe. Čineći korak dalje u ovom smjeru, početkom kolovoza je demonstrativno postavljeno 4000 naoružanih vojnika da kontroliraju osjetljive točke u velikim gradovima (kolodvore, trgovačke centre… ) i tako povećavaju javnu sigurnost. Sad postoje planovi korištenja vojske u zaštiti žena od silovanja… Važno je zamijetiti ovdje kako je izvanredno stanje uvedeno bez velikog komešanja: život teče dalje kao i obično… nije li ovo stadij do kojeg dolazimo u razvijenim zemljama diljem svijeta, u kojem se jedan ili drugi oblik izvanrednog stanja (protiv terorističke prijetnje, protiv imigranata… ) jednostavno prihvaćena kao nužna mjera koja jamči normalno odvijanje stvari?

I što je stvarnost ovog izvanrednog stanja? Incident 20. rujna 2007. čini ovo očitim – tada je sedam tuniskih ribara završilo na sudu u Siciliji zbog zločina spašavanja 44 afrička imigranta od neizbježne smrti na moru. Ako ih osude zbog „pomaganja i poticanja ilegalnih imigranata,“ dobit će između jedne i 15 godina zatvora. 7. kolovoza su se usidrili na grebenu 30 milja južno od otoka Lampedusa blizu Sicilije i otišli spavati. Probuđeni krikovima, vidjeli su gumeni čamac krcat posve izgladnjelim ljudima, uključujući žene i djecu, kako se koprca u uzburkanom moru na rubu potonuća. Kapetan ih je odlučio prevesti do najbliže luke na Lampedusu gdje je cijela posada uhićena. Svi promatrači se slažu da je pravi cilj ovog apsurdnog suđenja odvratiti druge brodove od činjenja istog: nikakve mjere nisu poduzete protiv drugih ribara za koje je priopćeno da su, našavši se u sličnoj situaciji, odbijali imigrante štapovima, puštajući ih da se utapaju.[12] Ovaj incident predočava da je Agambenov pojam homo sacer-a, izuzetka iz građanskog reda kojeg se može ubiti nekažnjeno, posve primjenjiv u središtu Europe koja sebe slavi kao posljednju utvrdu punih ljudskih prava i humanitarne pomoći u opreci sa američkim ratom protiv terorizma. Junaci ove afere su tuniski ribari čiji je kapetan, Abdelkarim Bayoudh, jednostavno izjavio: „Sretan sam zbog tog što sam učinio.“

Formulu „razumnog antisemitizma“ najbolje je formulirao Robert Brasillach 1938. koji se vidio kao „umjereni“ antisemitist:

Dajemo si za pravo pljeskati Charliju Chaplinu u kinu, polužidovu; diviti se Proustu, polužidovu; pljeskati Yehudi Menuhinu, Zidovu; i Hitlerov glas je prenošen radiovalovima imenovanima po Zidovu Herzu. (…) Ne želimo ubiti nikoga, ne želimo organizirati nikakav pogrom. No također mislimo da je najbolji način sprječavanja nepredvidljivih djela instinktivnog antisemitizma organizirati razumni antisemitizam.[13]

Zar nije ovaj isti pristup na djelu u načinu na koji naše vlade izlaze na kraj sa „imigrantskom prijetnjom“? Nakon pravedničkog odbacivanja izravnog populističkog rasizma kao „nerazumnog“ i neprihvatljivog za naše demokratske standarde, one odobravaju „razumne“ rasističke obrambene mjere… ili, kao današnji Brasillachi, neki od njih čak socijaldemokrati, govore nam: „Dajemo si za pravo pljeskati afričkim i istočnoeuropskim sportašima, azijskim doktorima, indijskim softverskim programerima. Ne želimo ubiti nikoga, ne želimo organizirati nikakav pogrom. No također mislimo da je najbolji način sprječavanja nepredvidljivih nasilnih antiimigrantskih obrambenih mjera organizirati razumnu antiimigrantsku zaštitu.“ Očit prijelaz sa izravnog barbarizma na barbarizam s ljudskim licem.

Je li, međutim, ovaj neuniverzalni Bližnji krajnji vidik naše etično-političke aktivnosti? Je li najviša norma odredba poštivanja „toksične“ Drugosti bližnjega? Nije ni čudo što je Levinas tako popularan među multikulturalnom liberalnom ljevicom koja beskrajno varira motiv nemoguće univerzalnosti ­svaka univerzalnost je isključiva, nameće određen standard kao univerzalan… Pitanje koje ovdje valja postaviti je: je li svaka etička univerzalnost doista utemeljena na isključivanju bezdana Bližnjega, ili postoji li univerzalnost koja NE isključuje Bližnjega? Odgovor je: da, univerzalnost utemeljena na „dijelu ne-dijela“, jedinstvena univerzalnost primjerom prikazana u onima kojima nedostaje određeno mjesto u društvenoj cjelokupnosti, koji su „izvan mjesta“ u njoj i kao takvi izravno predstavljaju univerzalnu dimenziju.

Ovu identifikaciju s Isključenima treba staviti u strogu opreku s liberalnom simpatijom i razumijevanjem kobi Isključenih i spram proizlazećih napora da ih se uključi u društveno zdanje. Distinkcija između onih koji su uključeni u pravno uređenje i homo sacera nije jednostavno horizontalna, distinkcija među dvjema grupama ljudi, već sve više i više „vertikalna“ distinkcija dvaju (superponiranih) načina kako se ISTE ljude može tretirati – ukratko: na razini Zakona, tretirani smo kao građani, pravni subjekti, dok na nivou svog opscenog nadomjeska za superego, ovog praznog bezuvjetnog zakona, tretirani smo kao homo sacer. Pravi problem nije krhki status onih isključenih, nego zapravo činjenica da smo, na najosnovnijoj razini, SVI „isključeni“ u smislu da je naša osnovna, „nulta“, pozicija ta objekta biopolitike, i da su nam moguća politička i građanska prava dana kao sekundarna gesta, u skladu sa biopolitičkim strateškim promišljanjima – Ovo je krajnja posljedica ideje „post-politike“. Ovo je zašto, za Agambena, implikacija ove analize homo sacera nije ta da bismo se trebali boriti da ih uključimo, nego da su oni „istina“ sviju nas, da oni predstavljaju nultu razinu svih nas. Ovo je razlog zašto „dio ne-dijela,“ univerzalna jedinstvenost homo sacera, nije iznimka utemeljena na univerzalnosti: nije to da, isključivši ih iz javnog prostora građanstva, ovaj prostor čini sebe univerzalnim-Nasuprot ovoj kršćanskoj pozadini treba čitati Che Guevarine dobro znane izjave o revolucionarskoj ljubavi:

Riskirajjući da budem ismijan, dopustite da kažem da pravi revolucionar vođen snažnim osjećajima ljubavi. Nemoguće zamisliti istinskoga revolucionara kojem manjka ova odlika. Vjerojatno je jedna od velikih drama vođe to da on ili ona mora spojiti strastven duh sa hladnom inteligencijom i činiti bolne odluke bez treptaja. Predvodnici naše revolucije moraju idealizirati ovu ljubav naroda, j^dnu od najsvetijih svrha, i učinit j^dnom i nedjeljivom. Oni se ne mogu spuštati, s malim dozama svakodnevnih privrženosti, na razinu gdje obični ljudi stavljaju svoju ljubav u praksu.

Vođe revolucije irr^u dj^cu koja tek počinju govoriti, koju ne uče reći „tata“; njihove žene, također, moraju biti dijelom opće žrtve njihovih života da bi se revolucija odvela k svojoj sudbini. Krug njihovih prijatelja je strogo ograničen na krug drugova u revoluciji. Van njega nema života.

U ovakvim okolnostima nužno je imati veliku dozu ljudskosti, veliku dozu osjećaja pravde i istine da bi se izbjegli dogmatični ekstremi, hladna učenost ili izolacija od masa. Moramo svakodnevno težiti kako bi se ova ljubav prema živućoj ljudskosti pretvorila u pothvate, djela koja služe kao primjeri, u pokretačku silu.[14]

Guevara se ovdje napreže upravo oko odnosa između erosa (osobne ljubavi) i agapea (političke ljubavi): on postulira njihovo uzajamno isključivanje -revolucionari „se ne mogu spuštati, s malim dozama svakodnevnih privrženosti, na razinu gdje obični ljudi stavljaju svoju ljubav u praksu,“ tj. njihova ljubav mora ostati „jedna i nedjeljiva“, ljubav prema ljudima s isključenjem svih „patoloških“ privrženosti. Dok se ovo može doimati kao sama formula za „totalitarnu“ katastrofu (revolucionarno ubijanje pravih individualaca u ime apstraktnog „naroda“), postoji drugi, daleko rafiniraniji, način iščitavanja Guevarinog stajališta. Valja početi sa paradoksom da jedinstvena erotična ljubav, upravo kao i Apsolut, ne bi trebala biti postavljena kao izravni cilj – trebala bi zadržati status nusproizvoda, nečega što dobijemo kao nezasluženu milost. Poanta nije da „postoje važnije stvari od ljubavi“ – autentičan ljubavnički susret ostaje neka vrsta apsolutne referentne točke pojedinčeva života (izrečeno tradicionalnijim terminima, „ono daje značaj nečijem životu“). No teška lekcija koju valja naučiti je da, upravo kao takva, ljubav (ljubavnički odnos) ne bi trebala biti neposredan cilj nečijeg života – ako se pojedinac nađe u prilici da mora odabrati između ljubavi i dužnosti, dužnost bi trebala prevagnuti. Istinska ljubav je skromna, poput one para u romanima Marguerite Dumas: dok se dvoje ljubavnika drži za ruke, ne gledaju jedno drugome u oči, udruženo gledaju prema van u neku treću točku, njihovu zajedničku Svrhu. Moguće da nema veće ljubavi od one para revolucionara gdje je oboje zaljubljenih spremno napustiti jedno drugo u bilo kojem trenutku ako revolucija to zahtjeva. Oni ne vole jedno drugo manje od ljubavničkog para usmjerenog zapostavljanju svih zemaljskih poveznica i obveza da bi izgarali u Noći bezuvjetne strasti – ako išta, vole se više.

Stoga je pitanje sljedeće: kako emanicipatorsko-revolucionarni kolektiv koji utjelovljuje „opću volju“ utječe na intenzivnu erotsku strast? Od onog što znamo o ljubavi kod boljševičkih revolucionara, nešto jedinstveno je bilo na djelu, nastao je novi oblik ljubavnog para: par koji živi u stalnom izvanrednom stanju, potpuno predan revolucijskoj Svrsi, spreman žrtvovati svo osobno seksualno ispunjenje njoj, spreman čak i napustiti i izdati jedno drugo ako Revolucija to zahtjeva, no u isto vrijeme u potpunosti predano jedno drugom, uživaju u rijetkim trenutcima zajedništva ekstremnim intenzitetom. Ljubavnička strast bila je tolerirana, čak potiho poštovana, no zanemarivana u javnom diskursu kao nešto što se ne tiče drugih. (Postoje naznake ovoga i u onom što znamo o Lenjinovoj vezi sa Inessom Armand.) U sva tri oblika ljubavi ocrtanim u Rousseauovoj Julie, imamo nasilan pokušaj Gleichschaltunga, uvođenja zajedništva strasti i društvenog života ( Julijin otac želi suzbiti njenu strast; u njenoj vezi sa svojim učiteljem, njih dvoje žele zbrisati društvenu stvarnost; Wolmar opet želi izliječiti zaljubljenike njihove bolesti strasti i integrirati ih u potpunosti u novi društveni prostor), dok je ovdje, radikalna disjunkcija između seksualne strasti i socio-revolucionarne aktivnosti u potpunosti prepoznata. Dvije dimenzije su prohvaćene kao potpuno heterogene, svaka nesvediva na drugu, nema sklada između njih dvije – ovo je sam6 priznanje rascjepa koji čini njihov odnos neantagonističnim. Postoji, međutim, daljnji korak za napraviti: Guevarinu izjavu da je „pravi revolucionar vođen snažnim osjećajima ljubavi“ treba čitati zajedno s njegovom daleko „problematičnijom“ izjavom o revolucionarima kao „strojevima za ubijanje“:

Mržnja je element previranja; nepokolebljiva mržnja prema neprijatelju koja nas nagoni preko i iza prirodnih ograničenja čovjeka i transformira nas u učinkovite, silovite, selektivne i hladne ubilačke strojeve. Naši vojnici moraju biti takvi; ljudi bez mržnje ne mogu pokoriti brutalnog neprijatelja.[15]

Ova dva naizgled suprotna stava su ujedinjena u Cheovom motu: „Hay que endurecerse sin perder jamás la ternura. (Pojedinac mora trpjeti – postati tvrd, očvrsnuti – bez gubljenja nježnosti.)“ Ili, da opet parafraziramo Kanta i Robespierra: ljubav bez okrutnosti je nemoćna; okrutnost bez ljubavi je slijepa, kratkovjeka strast koja gubi svoju ustrajnu oštrinu. Guevara ovdje parafrazira Kristove deklaracije o jedinstvu ljubavi i mača – u oba slučaja, utkani paradoks je u tome da je to što čini ljubav anđeoskom, što je uzvisuje nad običnom, nestabilnom i patetičnom sentimentalnošću, upravo ta njezina okrutnost, njezina poveznica sa nasiljem – ova je poveznica to što diže ljubav „preko i iza prirodnih ograničenja čovjeka“ i time ju transformira u bezuvjetan nagon. Iako je Guevara zasigurno vjerovao u transformativnu moć ljubavi, nikad ga se ne bi čulo da pjevuši „allyou need is love“ – ono potrebno je ljubav s mržnjom, ili, kako je to Kierkegaard izrekao prije puno vremena: nužna posljedica („istina“) kršćanskog zahtjeva voli svog neprijatelja je „zahtjev mrziti voljenog iz ljubavi i u ljubavi (…) Tako visok – govoreći ljudski do razine bezumlja – zahtjev ljubavi kršćanstvo može postaviti ako ljubavi treba biti ispunjenje zakona. Stoga naučava da će kršćanstvo, ako se od njega to zahtjeva, biti sposobno mrziti svog oca i majku i sestru i voljenog.“[16]

Kierkegaard ovdje primjenjuje logiku hainamoracije koju ju kasnije Lacan sročio i koja počiva na rascjepu u voljenom između same voljene osobe i pravog objekta – uzroka moje ljubavi spram njega, toga koji je u „njemu više nego on sam“ (za Kierkegaarda: Bog). Ponekad je mržnja jedini dokaz da te stvarno volim. I ne bi trebalo miješati ovo „ubijanje iz ljubavi“ sa nasilnim aspektom erotične ljubavi – sjetimo se kratke scene iz Lady in the Lake, jednostavnog retka u kojem detektiv odgovara na pitanje „No zašto ju je ubio? Nije li ju volio?“ kratkim i izravnim „To je dovoljan razlog za ubojstvo.“ U suprotnosti sa erotičnom ljubavi, pojmu ljubavi bi trebalo ovdje pridodati svu pavlovsku težinu riječi: oblast čistog nasilja, oblast izvan zakona (legalne moći), oblast nasilja koje nije niti zakonodavno niti provodi zakon, je oblast agapea. Izvanredan književni primjer takvog „ubijanja iz ljubavi“ je Beloved Toni Morrison gdje junakinja ubija svoju kćerku kako bi spriječila da padne u roblje.

Treba stoga odbaciti uobičajeno čitanje Kristovih „skandaloznih“ riječi koje ih interpretira kao jednostavan poziv na umjerenost, u kretnji koja podsjeća na lažnu kopiju Hegelijanske „negacije negacije“: nakon što odbijemo sve svjetovne privrženosti u korist naše bezuvjetne ljubavi prema Bogu, dopušten je povratak običnim ljudima – opet je moguća ljubav spram supruge, roditelja, itd., no u umjerenosti, jer jedino Boga treba bezuvjetno voljeti… Takvo čitanje je blasfemija koja u potpunosti promašuje srž kršćanstva: kad Krist kaže gdjegod bude ljubavi među dvoje njegovih učenika, da će on biti tamo, to treba shvatiti doslovce – Krist nije (jedini) voljen, on jest ljubav, naša ljubav prema bližnjima. Ovo je razlog zašto „mržnja“ koju spominje nije mržnja spram „nižih“ drugih ljudi koja bi trebala nekako dokazati da „stvarno“ volimo samo boga, nego mržnja spram bližnjih u ime naše ljubavi spram njih. Morrisoninu Beloved, koja dovodi ovaj paradoks do njegova bolnog vrhunca, treba ovdje staviti u opoziciju s Brideshead Revisited Evelyn Waugh – prisjetimo se finalnog preokreta u romanu: Julia odbija udati se za Rydera (iako su oboje svježe razvedeni upravo zbog tog razloga) kao dio nečeg što ironično naziva njezinim „privatnim dogovorom“ s Bogom – iako je iskvarena i promiskuitetna, možda još uvijek ima šanse za nju ako žrtvuje što joj znači najviše, svoju ljubav prema Ryderu. Kao što Julia to očituje u svom finalnom govoru Ryderu, ona je svjesna da će, nakon što ostavi Rydera, imati nebrojene beznačajne veze; međutim, one se zapravo i ne računaju, one ju neće nepovratno osuditi u Božjim očima -osudilo bi ju kada bi privilegirala jedinu istinsku ljubav nad privrženosti Bogu jer ne bi smjelo biti suparništva među vrhovnim dobrima… ovo nije agape, nego njegova blasfemična perverzija.

U svom „The Intellectual Beast is Dangerous,“ Brecht utvrđuje: „Zvijer je nešto snažno, grozno, razarajuće; riječ odašilje barbarski zvuk.“ Iznenađujuće, nadalje piše: „Ključno pitanje zapravo je sljedeće: kako možemo postati zvijeri, zvijeri u takvom smislu da će fašisti strahovati za svoju prevlast?“ Ovim postaje jasno da, za Brechta, ovo pitanje određuje pozitivan zadatak, ne uobičajenu žalopojku kako su se Nijemci, narod visoke kulture, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri: „Moramo razumjeti da dobrota mora također biti sposobna nauditi – zvjerski nauditi.“[17] Nismo samo potpuno odgovorni kada odlučimo prekršiti Božju zapovijed i ubiti; nismo ništa manje odgovorni kad, u tako teškoj situaciji, odlučimo slijediti Božju zapovijed na pogrešan način, tj. kad odlučimo ne ubiti kadaje ubijanje potrebno, ne biti nasilni kadje nasilje potrebno. Ovdje valja iznova citirati Kierkegaarda, njegovo precizno karakteriziranje Abrahamova iskušenja kad mu je naloženo da zakolje Izaka kao „takva naredba da je, valja uočiti, etičko iskušenje“[18] Zaista, ne postoji jednostavan izlaz: ponekad, etički nalog ne-ubijanja je upravo utočište koje nam daje opravdanje da se ponašamo onako kako bismo trebali. Ponekad, potrebno je ubiti, KAKO NE BISMO zaprljali ruke, ne kao junački kompromis zaprljavanja ruku za viši cilj.

Sada možemo preciznijim terminima formulirati rascjep između istočnjačke Mudrosti i kršćansko-emanicipatorske logike. Istočnjačka logika prihvaća prvotno Ništavilo ili Kaos kao najvišu stvarnost i, paradoksalno, baš iz ovog razloga, preferira organički poredak društva sa svakim elementom na svom pravom mjestu. U samoj srži kršćanstva postoji radikalno drugačiji projekt: projekt destruktivne negativnosti koja ne završava u kaotičnom Ništavilu, već se vraća (organizira) u novi Poredak, namećući ga stvarnosti. Iz ovog razloga kršćanstvo je anti-Mudrost: mudrost nam govori da su naši trudovi uzaludni, da sve završava u kaosu, dok kršćanstvo luđački ustrajava na nemogućem.

Ljubav, posebice kršćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavao kaže: „Uništit ću mudrost mudrih.“ (SAPIENTIAM SAPIENTUM PERDAM, kako je na latinskom njegovo govorenje poznato.) Ovdje izraz „mudrost“ trebamo uzeti doslovce: mudrost (u smislu mudrog „realističnog“ prihvaćanja stvari kako jesu) je ta koju Pavao osporava, ne znanje kao takvo.

S obzirom na društveni poredak, ovo znači da autentična kršćansko-apokaliptična tradicija odbacuje mudrost da je hijerarhijski poredak naša sudbina, da svi pokušaji petljanja s njim i stvaranja još jednog egalitarnog poretka moraju završiti u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuvjetna egalitarna ljubav prema Bližnjem može poslužiti kao temelj novog Poretka. Oblik u kojem se pojavljuje ova ljubav je takozvani apokaliptični milenirizam ili Ideja Komunizma: poriv za realiziranjem egalitarnog društvenog ustroja solidarnosti. Ljubav je sila ove univerzalne poveznice koja, u emanicipatorskom kolektivu, povezuje ljude izravno, u njihovoj individualnosti, premošćujući njihove specifične hijerarhijske odrednice. Teror je teror iz ljubavi prema univerzalno-individualnih drugih i protiv specifičnih. Ovaj teror se imenuje isto kao i djelo ljubavi. Naš prigovor fundamentalističkim teroristima, islamskim ili kršćanskim, treba upravo biti taj da nisu teroristi na pravi način, da zaziru od autentičnog terora kao djela ljubavi.

Među alternativama ovom teroru je milostinja, jedno od imena (i praksi) ne-ljubavi danas. Kada vidimo oglas s izgladnjelom djecom u Africi s pozivom da napravimo nešto i pomognemo im („Za cijenu par cappuccina, možete im spasiti život!“), prava poruka bi išla nekako ovako: „Nemojte misliti, nemojte politički djelovati, zaboravite stvarne uzroke njihovog siromaštva, samo dajte novac da ne morate razmišljati!“ Ukratko, prava poruka je: „Za cijenu par cappuccina, možete nastaviti svoj život u neznanju i ugodi, ne samo ne osjećajući krivnju, nego se čak osjećajući dobro zbog sudjelovanja u borbi protiv patnje!“

No ne miješamo li ovdje ateistički materijalizam sa radikalno-apokaliptičnim kršćanskim stavom, tako potvrđujući često ponavljanu tvrdnju da ateizam ne može stajati na vlastitim nogama, nego da može samo vegetirati u sjeni kršćanskog monoteizma – ili, kako John Gray to kaže: „Ateisti kažu da žele sekularan svijet, no svijet definiran odsustvom kršćanskog boga je još uvijek kršćanski svijet. Sekularizam je kao djevičanstvo, stanje definirano onim što niječe. Ako ateizam ima budućnost, ona može biti jedino u kršćanskom oživljavanju; no zapravo i kršćanstvo i ateizam slabe zajedno.“[19]

Sto, međutim, ako preokrenemo ovaj argument: što ako afinitet između monoteizma i ateizma demonstrira ne da ateizam ovisi o monoteizmu, nego da monoteizam samo nagoviješta ateizam na religijskom polju – Bog je taj koji je od samog (Zidovskog) početka mrtav, u očitoj opreci poganskim bogovima koji isijavaju kozmičku vitalnost. Ako uzmemo da je istinski materijalistički aksiom utvrđivanje prvotne višestrukosti, onaj jedan koji prethodi ovoj višestrukosti može biti samo nula. Nije ni čudo onda da se samo u kršćanstvu – kao jedinomdosljednom monoteizmu – bog sam na trenutak pretvara u ateista. Tako kad Gray tvrdi: „suvremeni ateizam je kršćanska hereza koja se razlikuje od prijašnjih hereza glavninom po svojoj intelektualnoj sirovosti.“[20] treba prihvatiti ovu izjavu, no treba ju također čitati kroz hegelijanski obrat između subjekta i predikata, ili između roda i njegove vrste: suvremeni ateizam je heretična vrsta kršćanstva koja retroaktivno redefinira vlastiti rod, postavljajući ga kao vlastitu pretpostavku. T. S. Eliot u svom Notes Towards a Definition of Culture opaža da postoje trenutci kada je jedini izbor taj između hereze i ne-vjerovanja, kada je jedini način da se religija održi na životu to da se napravi sektaški raz-dvoj od glavnog tijela. Upravo se to dogodilo s kršćanstvom: „teologija smrti Boga“ obilježava trenutak kada je jedini način održavanja istine živom bio kroz materijalističku herezu koja se odvojila od svog glavnog tijela.

(s engleskog preveo Vedran Glavaš)

(Slavoj Žižek – Teror kao kategorija ljubavi)


[1]
Zižek originalno koristi termin „indifference“ i ponegdj’e se tumačenje termina bliži riječi „istost“, drugdjje „ravnodušnost“. Zbog dosljednosti će dalje biti prevođeno sa „istost“. Slična stvar je sa riječi „neighbour“ gdje povremeno primarno označava biblij­ski pojam „bližnjega“, a povremeno se više bliži prostornoj „bliskosti“, onom što bismo preveli „susjed“. „Bližnji“ je legitiman prijevod u oba slučaja, samo što je kod nas rijeđa uporaba u kontekstu fizičke udaljenosti pa valja imati na umu i tu dimenziju značenja koja bi bila očitija u engleskom izvorniku. (op. prev.)
Vedran Glavaš rođen je 13. veljače 1987. u Mostaru, osnovnu pohađao u Drinovcima, rodnom mjestu A.B. Simića, gimnaziju u Imotskom, a 2005. upisao komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Svoj fakultet neizmjerno voli i negoduje kad ga pitaju „Namjeravaš li ti to više završavati?!“. U slobodno vrijeme se bavi društveno nekorisnim radom, a kad ga uhvati grižnja savjesti zbog istog, trudi se napraviti koji amaterski prijevod ili naučiti nešto novo. Za život obavlja posao koji mu nije u struci i koristi ovu priliku kao besraman i besplatan oglas. Također, inače ne priča o sebi u trećem licu.

  1. K. Chesterton, Orthodoxy, San Francisco: Ignatius Press 1995, str. 139.

[3] Svi citati preuzeti su iz prijevoda Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Elektronska verzija dostupna na stranicama Hrvatske biskupske konferencije: http://www.hbk.hr/ biblija/

[4] Koloman Rac, Antologija stare lirike grčke, Zagreb: Matica hrvatska 1916, str. 50. (U uglatim zagradama sam stavio prevedene pojmove radi lakšeg uvida na što Zižek refe­rira, op. prev.)

[5] Eshil – Sofoklo – Euripid, Grčke tragedije, Zagreb: Mozaik knjiga 2005, str. 193.

[6] Eshil – Sofoklo – Euripid, Grčke tragedije, Zagreb: Mozaik knjiga 2005, str. 235.

[7] Zižek ovdj’e prvo spominje 1 Kor 1,13 (Hvalospj’ev ljubavi), a kasnije citira Gal 3,28, op. prev.

[8] eng. izvornik: One-All, op. prev.

[9] Jonathan Littell, The Kindly Ones, New York: Harper Book Club 2009. (Još uvijek ne postoji hrvatski prijevod., op. prev.)

[10] Lillian Glass, Toxic People, New York: Simon & Schuster 1995.

[11] Albert J. Bernstein, Emotional Vampires: Dealing With People Who Drain You Dry, New York: McGraw&Hffl 2002.

[12] Vidi izvješće Petera Pophama, „Tunisian fishermen face 15 years’jail in Italy for saving migrants from rough seas,“ The Independent, 20 September 2007, str. 30.

[13] Citirano iz http://www.europa-landofheroes.com/print.php?type=A&item_id=74.

[14] Ernesto Che Guevara, «Socialism and man in Cuba,“ dostupno na http://www. marxists.org/archive/guevara/1965/03/man-socialism.htm.

[15] Ernesto Che Guevara, «Socialism and man in Cuba,“ dostupno na http://www. marxists.org/archive/guevara/1965/03/man-socialism.htm.

[16] Soeren Kierkegaard, Works of Love, New York: Harper&Row 1962, str. 114.

[17] Citirano iz Jean-Michel Palmier, Weimar in Exile, London: Verso Books 2006, str. iii.

[18] Soren Kierkegaard, Fear and Trembling, Princeton: Princeton University Press 1983,

str. 115.

John Gray, Straw Dogs, London: Granta 2003, str. 126-7.

John Gray, Black Mass, London: Penguin Books 2007, str. 189.

 (Autsajderski fragmenti: časopis za kulturu, umjetnost i znanost, str. 13 – 29, No.1-2 Prosinac 2009.)

Izvor: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=4674

ERIH FROM – izvod iz dela (Umijeće ljubavi/Imati ili biti)


ERIH FROM – izvod iz dela (Umijeće ljubavi)

UMIJEĆE LJUBAVI

Je li ljubav umijeće? Ako jest, ona zahtijeva znanje i trud. Ili je ljubav ugodno osjećanje koje se rađa slučajno, nešto što čovjeka »obuzme« ako ima sreću? Ova mala knjiga se zasniva na prvoj pretpostavci, dok danas većina ljudi nesumnjivo vjeruje u drugu. Činjenica je da ljudi ne smatraju ljubav nevažnom. Oni su gladni ljubavi: iako gledaju bezbroj filmova o sretnim i nesretnim ljubavima, iako slušaju stotine tričavih pjesama o ljubavi — ipak će jedva itko pomisliti da bi išta trebalo naučiti o ljubavi. To se čudno stanovište zasniva na više pretpostavki koje, ili pojedinačno ili kombinirano, teže da ga podrže. Većina ljudi shvaća problem ljubavi ponajprije kao problem kako biti ljubljen a tek onda kao problem voljenja, kao problem nečije sposobnosti da voli. Zato je za njih problem: kako biti ljubljen, kako biti vrijedan ljubavi. U težnji za tim ciljem oni slijede nekoliko putova. Jednim se naročito služe muškarci, a to je put koji im obećava uspjeh, moć i bogatstvo, koliko socijalna granica nečije pozicije dopušta.

Drugi su put osobito izabrale žene, one se trude da budu privlačne, njegujući tijelo, uređujući odjeću itd. Ostali se načini postizavanja privlačnosti, koje usvajaju i muškarci i žene, sastoje u razvijanju ugodnih manira, zanimljive konverzacije, u skromnosti, dobronamjernosti, u nastojanju da se bude od koristi. Mnogi od načina da postanemo vrijedni ljubavi isti su kao i načini kojima postizavamo uspjehe: »zadobiti prijatelje i utjecajne ljude«. Zapravo, ono što većina ljudi u našoj kulturi podrazumijeva pod — biti vrijedan ljubavi — u suštini znači »-biti popularan« i »imati sex-appeala«.

Pošto smo usvojili stanovište da se nema što učiti o ljubavi, druga premisa je pretpostavka da je problem ljubavi problem objekta, a ne problem sposobnosti. Ljudi vjeruju da je voljeti lako, ali je teško naći pravi objekt ljubavi, ili pravu osobu koja bi nas voljela. Za to stanovište postoji više razloga čije porijeklo moramo tražiti u samom razvitku modernog društva. Jedan je razlog velika promjena u izboru »objekta ljubavi« koja se zbila u dvadesetom stoljeću. U viktorijansko doba, kao i u mnogim tradicionalnim kulturama, ljubav većinom nije bila spontano lično iskustvo koje je moglo dovesti do braka. Naprotiv, brak je bio ugovaran prema konvenciji — ili između porodica partnera, ili pomoću bračnog pregovarača, ili bez takvih posrednika. Brak je sklapan iz socijalnih motiva, a pretpostavljalo se da će se ljubav razviti pošto je brak već sklopljen. U posljednjih nekoliko generacija ideja romantične ljubavi je postala gotovo univerzalna na Zapadu.

U Sjedinjenim Državama, mada obziri konvencionalne prirode nisu potpuno odsutni, ljudi u velikoj mjeri traže »romantičnu ljubav«, lični doživljaj ljubavi, koji ih zatim treba da dovede do braka. Ta nova ideja slobode u ljubavi morala je znatno uvećati važnost objekta nasuprot važnosti funkcije. S tim je faktorom usko vezana i druga karakteristična osobina suvremene kulture. Čitava se naša kultura zasniva na apetitu za kupovanjem, na ideji uzajamno korisne razmjene. Sreća suvremenog čovjeka sastoji se u zadovoljstvu što mu ga pruža gledanje izloga i kupovanje svega onoga što on sebi može priuštiti da kupi, bilo za gotovinu, bilo na otplatu. On (ili ona) promatra ljude na sličan način. Za muškarca je privlačna djevojka, a za ženu privlačan muškarac, nagrada koju traže. »Privlačan« obično znači zgodan omot osobina koje su popularne i tražene na težištu personalnosti. Ono Što specifično čini ličnost privlačnom ovisi o modi vremena, u fizičkom kao i duhovnom smislu. Dvadesetih godina bila je privlačna djevojka koja puši i pije, koja je neuglađena i izazovna; danas moda više zahtijeva privrženost domu i povučenost. Pri kraju devetnaestog i na početku ovog stoljeća muškarac je morao biti agresivan i ambiciozan — danas mora biti društven i tolerantan, kako bi imao privlačan »omot«. Na svaki način, čovjek se zaljubljuje u partnera takvih ljudskih kvaliteta kakve su dostupne njegovoj vlastitoj mogućnosti razmjenjivanja. Spreman sam, dakle, za pogađanje: predmet mora biti poželjan sa stanovišta njegove socijalne vrijednosti, a u isto vrijeme mora me željeti uzimajući u obzir sve moje otvorene i prikrivene osobine i mogućnosti. Tako se dvije osobe zaljubljuju kad osjećaju da su našle najbolji raspoloživi predmet na tržištu, uvažavajući ograničenja vlastitih prometnih vrijednosti. Kao i pri kupovanju nekretnina, često prikrivene mogućnosti, koje se mogu razviti, igraju znatnu ulogu u tom pogađanju. Ne hi nas trebalo iznenaditi da u društvu, u kojem tržišna orijentacija prevladava i u kojem je materijalni uspjeh vrhunska vrijednost, i ljudski ljubavni odnosi slijede obrazac razmjene koji vlada na tržištu roba i radne snage. Treća greška koja vodi do pretpostavke da nema ničega što treba učiti o ljubavi leži u zbrci između početnog doživljaja »zaljubljivanja« I trajnog stanja »ljubavi« ili, bolje rečeno, »ostajanja « u ljubavi. Ako dvoje ljudi koji su bili stranci, kao što svi mi jesmo, iznenada dopuste da se zid između njih sruši, osjete bliskost, sjedinjenost, taj trenutak sjedinjenja jedan je od najblaženijih, najuzbudljivijih doživljaja u životu. Taj doživljaj je još krasniji i čudesniji za osobe koje su bile osamljene, izolirane, neljubljene.

To čudo iznenadne intimnosti često je olakšano ako je spojeno sa seksualnom privlačnošću i zadovoljenjem, ili njima potaknuto. Međutim, ta vrsta ljubavi nije po samoj svojoj prirodi trajna. Dva se bića dobro upoznaju, njihova intimnost gubi sve više svoj čudesni karakter, dok njihov antagonizam, njihovo razočaranje I uzajamna dosada ne ubiju i ono što je još preostalo od prvotnog uzbuđenja. Ipak, oni to sve ne znaju na početku: zapravo, oni uzimaju intenzitet zanesenosti, ono »ludovanje« jednoga za drugim, kao dokaz intenziteta njihove ljubavi, dok to može svjedočiti samo o stupnju njihove prijašnje osamljenosti. To stanovište — da ništa nije lakše nego ljubiti — ostalo je i dalje pretežno shvaćanje o ljubavi unatoč obilnim dokazima o suprotnom. Nema gotovo nijedne aktivnosti, ili pothvata, koji, kao ljubav, započinju s tako velikim nadama i očekivanjima, a koji se ipak tako redovito izjalovljuju. Kad bi to bio slučaj s bilo kojom drugom aktivnosti, ljudi bi bili radoznali koji su razlozi tom neuspjehu i šta bi čovjek mogao uraditi da to poboljša — ili bi se naprosto odrrekli svakog nastojanja. Budući da je to drugonemoguće kad se radi o ljubavi, čini se da po-stoji samo jedan način da se prevlada neuspjeh u ljubavi — da se istraže razlozi tom neuspjehu i da se nastavi proučavanjem smisla ljubavi. Prvi korak u tom nastojanju je spoznaja da ljubav predstavlja umijeće, baš kao što je život umijeće; ako želimo saznati kako se ljubi, moramo i dalje nastojati u istom smislu kao što to moramo činiti kad želimo svladati bilo koje drugo umijeće, recimo muziku, slikarstvo, drvodjelstvo, umijeće medicine, ili inženjerstva. Koji su nužni stupnjevi u ovladavanju bilo kojim umijećem?

Proces ovladavanja umijećem može se prikladno podijeliti na dva dijela: jedno, ovladavanje teorijom, i drugo, ovladavanje praksom. Ako želim ovladati umijećem medicine, moram prvo poznavati činjenice o ljudskom tijelu i o različitim bolestima. Kad imam sve to teorijsko znanje, nisam nikako mjerodavan u ocjeni umijeća medicine. Postat ću majstor tog umijeća istom poslije velike prakse, dok se rezultati mog teorijskog znanja i moje prakse ne stope u jedno — u moju intuiciju, tu suštinu majstorstva u svakom umijeću. Ali, i pored svladavanja teorije i prakse, postoji i treći faktor nuždan da netko postane majstor u bilo kojem umijeću — ovladavanje umijećem mora biti naš najviši cilj. Ništa nam u životu ne smije biti važnije od tog umijeća. To vrijedi za muziku, medicinu, drvodjelstvo — a i za ljubav. I možda ovdje leži odgovor na pitanje zašto ljudi u našem društvu tako rijetko pokušavaju da savladaju to umijeće, čak usprkos svojim očitim neuspjesima. Unatoč duboko ukorijenjenoj žudnji za ljubavlju, gotovo se sve drugo smatra važnijim od ljubavi: uspjeh, prestiž, novac, vlast — gotovo svu svoju energiju upotrebljavamo da saznamo kako da postignemo te ciljeve, a vrlo se malo trudimo da ovladamo umijećem ljubavi. Zar se samo ono smatra za vrijedno truda čime se može steći novac, prestiž, a ljubav, koja koristi »samo« duši, ali je nekorisna u modernom smislu, predstavlja luksuz na koji nemamo pravo trošiti mnogo energije? Kako bilo da bilo, mi ćemo dalje razmatrati umijeće ljubavi u smislu prijašnje razdiobe: prvo ću razmatrati teoriju ljubavi — a to će obuhvatiti veći dio knjige, i zatim ću razmatrati ljubavnu praksu — tek onoliko koliko se može reći o praksi na ovom kao i na bilo kojem drugom području.

(Erih From, Umijeće ljubavi, Djela I-XXII; Zagreb, Naprijed, Nolit, August Cesarec)

****

ERIH FROM – izvod iz dela (Imati ili biti)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

IMATI ILI BITI

Budući da je društvo u kojem živimo posvećeno stjecanju imovine i ostvarivanju profita, rijetko nailazimo na neku potvrdu bivajućeg načina postojanja pa većina ljudi način postojanja temeljen na imanju vidi kao najprirodniji, čak kao jedini prihvatljiv način života. Sve to ljudima znatno otežava razumijevanje prirode modusa bivanja, kao što otežava I shvaćanje da je imanje samo jedna od mogućih orijentacija. Ipak, ta dva pojma ukorijenjena su u ljudskom iskustvu. Ni jednog od njih ne bi trebalo, a i ne bi bilo moguće, proučavati na apstraktan, posve cerebralan način. Oba se pojma konkretno javljaju u našem svakodnevnom životu pa se na takav — konkretan — način moramo njima baviti. Sljedeći jednostavni primjeri izražavanja imanja i bivanja u svakodnevnom životu mogu pomoći čitaocima u razumijevanju tih dvaju alternativnih načina postojanja.

UČENJE
Studenti orijentirani na modus imanja posjećivat će predavanja, slušajući riječi i shvaćajući njihovu logičku strukturu i njihovo značenje te će, najbolje što mogu, u svoje bilježnice s patent-zatvaračima zapisivati svaku riječ tako da kasnijemogu naučiti svoje bilješke i proći na ispitu. Ali sadržaj ne postaje njihov osobni sistem misli, ne obogaćuje i ne proširuje ga. Umjesto toga, oni riječi koje su čuli preinačuju u čvrsti skup misli ili u cijele teorije koje pohranjuju. Student i sadržaj predavanja jedan drugome ostaju strani, osim Što je svaki student postao vlasnik tuđih iskaza (nekoga tko ih je ili sam stvorio ili preuzeo iz nekog drugog izvora). Takvi studenti imaju samo jedan cilj: zadržati »naučeno«, bilo tako da to pažljivo utisnu u svoja pamćenja, bilo tako da pomno čuvaju svoje bilješke. Oni ne moraju proizvesti ili stvoriti ništa novo. Zapravo, tipove ljudi orijentirane na imanje nove misli ili nove ideje uznemiravaju, jer stavljaju u pitanje njihovu ukrućenu skupinu podataka. Nekome kome je imanje glavni oblik odnošenja prema svijetu zastrašujuće izgledaju ideje koje se ne mogu lako razvrstati— kao i sve ostalo što se razvija i mijenja te na taj način biva neovladivo. Proces učenja ima sasvim drugačije osobine za student koji se prema svijetu odnose na način bivanja.

Za početak, oni na predavanja, pa ni na prvo, ne dolaze kao tabulae rasae. Oni unaprijed razmišljaju o temama predavanja i imaju na umu neka svoja pitanja i probleme. Oni se bave temom i ona ih zanima. Umjesto da budu pasivni primaoci riječi i ideja, oni slušaju, čuju i, što je najvažnije, primaju i reagiraju na aktivan, produktivan način. Ono što slušaju potiče njihove misaone procese. U njihovim se umovima rađaju nova pitanja, nove ideje. Njihovo slušanje je živi proces. Slušaju sa zanimanjem, prate što predavač govori i spontano oživljavaju ono što čuju. Ne bave se pukim stjecanjem znanja koje mogu odnijeti kući i upamtiti. Svaki takav student je dirnut i promijenjen: nakon predavanja je drugačiji no što je bio prije. Taj način učenja može, naravno, prevladati samo u slučaju kada predavanje pruža poticajnu materiju. Na isprazne govore ne može se reagirati na način bivanja i u tom je slučaju za student modusa bivanja bolje da takva predavanja uopće ne slušaju već da se koncentriraju na vlastite misaone procese. Ovdje bi, na kraju, trebalo bar usputno spomenuti riječ »interes« koja je u svakodnevnoj upotrebi postala blijeda, otrcana. Bit značenja te riječi nalazi se u njenom korijenu: latinski inter-esse — »biti u /ili/ između«. Taj aktivni interes u srednjovjekovnom engleskom se izražavao riječju »to list« (pridjev: listy; prilog: listily). U modernom se engleskom »to list« upotrebljava samo u prostornom značenju: »a ship lists« /brod se naginje/. Izvorno psihičko značenje sačuvano je samo u negativnom obliku »listless«. »To list« je nekada značilo »aktivno težiti nečemu«, »istinski se zanimati za nešto«. Korijen je ovdje isti kao u riječi »lust« /žudnja/ ali »to list« ne označava nagonsku žudnju već slobodan i aktivan interes za nešto ili težnju nečem. »To list« je jedna od ključnih riječi djela nepoznatog autora iz sredine XIV. stoljeća (The Cloud of Unknowing, uredio Evelyn Underhill). To što je jezik sačuvao riječ samo u negativnom smislu karakteristično je za promjenu duha društva od XIII. do XX. stoljeća.

SJEĆANJE

Do sjećanja dolazi u modusu imanja i u modusu bivanja. Ono bitno za razlikovanje dvaju vrsta sjećanja je način povezivanja materijala. Kod sjećanja u modusu imanja povezivanje je potpuno mehaničko, jednako kao što povezivanje između dvije susjedne riječi postaje čvrsto određeno učestalošću njihovog zajedničkog pojavljivanja. Povezivanje može biti ili čisto logičko, kao što je povezivanje suprotnosti, ili povezivanje pojmova koji konvergiraju po vremenu, veličini, boji ili pak pojmova unutar određenog sistema misli. U modusu bivanja sjećanje je aktivno obnavljanje riječi, ideja, vidika, slika, muzike, tj. povezivanje jedne sjećanjem obnovljene činjenice s mnogim drugim činjenicama koje su s njom povezane. Povezivanja u modusu bivanja nisu ni mehanička, ni čisto logička, već živa. Jedan pojam se povezuje s drugim pomoću produktivnog načina mišljenja (ili osjećanja) koji se pokreće kada se traži prava riječ. Evo jednostavnog primjera: ako uz riječ »glavobolja« asociram riječ »aspirin «, imao sam logičku, konvencionalnu asocijaciju. Ali ako uz riječ »glavobolja« asociram, »stres« ili »bijes«, povezao sam danu činjenicu s njenim mogućim uzrocima do kojih sam došao proučavanjem te pojave. Ovaj tip sjećanja predstavlja po sebi čin produktivnog mišljenja. Najupečatljiviji primjeri ove vrste živog sjećanja su »slobodne asocijacije« koje je otkrio Freud. Osobe koje uglavnom nisu sklone pohranjivanju podataka ustanovit će da njihovim memorijama, da bi mogle dobro funkcionirati, treba jak i neposredan interes. Na primjer ljudi su spoznali da su pamtili riječi nekog davno zaboravljenog stranog jezika kada je to bilo od životnog značaja.

I u mom osobnom iskustvu, budući da nisam obdaren naročito dobrom memorijom, prisjećao bih se sna osobe koju sam analizirao prije dva tjedna ili prije pet godina kada bih se ponovo s njom suočio i koncentrirao na cijelu njenu ličnost, a nepunih pet minuta ranije, pri prvoj pomisli, nikako se nisam mogao prisjetiti tog sna. Sjećanje u postojanju na način bivanja implicira oživljavanje nečeg ranije viđenog ili čuvenog. To produktivno sjećanje možemo doživjeti kada pokušamo predočiti fizionomiju osobe ili krajolik što smo ga ranije vidjeli. Teško da ćemo biti u stanju odmah se prisjetiti; moramo rekreirati predmet sjećanja, oživjeti ga u našem umu. Ta vrsta sjećanja nije uvijek laka. Da bismo bili u stanju potpuno obnoviti lice ili krajolik, morali smo ga vidjeti s dovoljno koncentracije. Kada se takvo sjećanje u potpunosti dostigne, osoba čije je lice prizvano u sjećanje postaje živa, krajolik što smo ga se sjetili postaje prisutan kao da je ta osoba, ili taj krajolik, zaista fizički pred nama.

Način na koji se osobe iz modusa imanja prisjećaju fizionomije ili krajolika tipiziran je, kod većine njih, u načinu na koji gledaju fotografije. Fotografija služi samo kao pomoć njihovom pamćenju u identificiranju neke osobe ali nekog krajolika a uobičajena reakcija glasi: »Da, to je on« ili »Da, bio sam tamo«. Za većinu ljudi fotografija postaje otuđeno pamćenje. Jedan drugi oblik otuđenog sjećanja je povjeravanje pamćenja papiru. Zapisujući ono što želim zapamtiti siguran sam da imam tu informaciju i ne pokušavam je utisnuti u svoj mozak. Siguran sam u ono što posjedujem — osim ako ne izgubim bilješke, čime sam izgubio i svoje pamćenje informacija. Napustila me moja sposobnost pamćenja, jer je spremište sjećanja, u obliku mojih bilježaka, postalo vanjski dio mene. S obzirom na mnoštvo podataka što ih ljudi u suvremenom društvu moraju imati na pameti, neizbježna je određena količina bilježaka i pohranjivanja informacija u knjige. Svatko može lako i najbolje po sebi utvrditi da bilježenje smanjuje moć pamćenja, što nam mogu dokazati neki tipični primjeri.

Na jedan od svakodnevnih primjera nailazimo u dućanu. Danas će prodavač rijetko obaviti jednostavno zbrajanje dvaju ili triju iznosa služeći se svojom glavom, već će odmah upotrijebiti računski stroj. Razred nam pruža jedan drugi primjer. Učitelj će uvidjeti da učenik, koji bilježi svaku rečenicu predavanja, po svoj prilici shvaća i pamti manje od učenika koji ukazuje povjerenje svojoj sposobnosti shvaćanja i tako će, u najmanjoj mjeri, zapamtiti ono bitno. Nadalje, muzičarima je poznato da oni koji vrlo lako sviraju iz nota imaju poteškoća u pamćenju partiture. (Toscanini, čije je pamćenje bilo izvrsno, predstavlja dobar primjer glazbenika modusa bivanja.) I na kraju, uMeksiku sam zapazio da nepismeni ljudi, ili oni koji malo pišu, imaju daleko bolje sjećanje od vrlo pismenih stanovnika industrijaliziranih zemalja. Između ostalih faktora ovaj ukazuje da pismenost ni u kom slučaju nije blagodat, kao što se to obično smatra, pogotovo kada je ljudi koriste za čitanje tekstova koji osiromašuje njihovu sposobnost doživljavanja i maštanja.

RAZGOVOR

Razliku između modusa imanja i modusa bivanja lako je uočiti u dva načina razgovaranja. Uzmimo kao primjer tipičnu raspravu između dvoje ljudi u kojoj A ima mišljenje X, a B ima mišljenje Y. Svatko od njih se poistovjećuje sa svojim mišljenjem. Svakome je stalo da nade bolje, tj. Razložnije argumente za obranu vlastitog mišljenja. Ni jedan ne očekuje da promijeni svoje mišljenje, a ni da će mišljenje sugovornika biti promijenjeno. Svatko se od njih boji promjene svog mišljenja upravo zato što je ono jedan od njegovih posjeda I zato što bi gubitak mišljenja značio osiromašenje. Situacija je nešto drukčija u razgovoru koji nije shvaćen kao rasprava. Tko nije doživio susret s osobom koja se odlikuje poznatošću ili slavom ili čak stvarnim kvalitetama, ili osobom od koje nešto želimo: dobar posao, ljubav, poštovanje? U svakoj od takvih situacija mnogi naginju bar maloj zabrinutosti i često se »pripremaju« za važan susret. Razmišljaju o temama koje bi mogle zanimati drugoga, unaprijed smišljaju kako da započnu razgovor, pa čak i plan cijelog razgovora, bar što se tiče njihovog učešća. Neki se možda ohrabruju, razmišljajući o onome što imaju: prošle uspjehe, šarm (ili možda sramežljivost, ako je ova druga uloga djelotvornija), društveni položaj, veze, izgled i odijelo. Jednom riječju, oni duhovno važu svoju vrijednost i na osnovi takvog vrednovanja oni, sudjelujući u razgovoru, izlažu svoju robu. (Osoba koja je u tome vrlo spretna zaista će na mnoge ostaviti dojam, premda je stvoreni dojam samo djelomični rezultat pojedinačnog djelovanja, a najvećim dijelom proizlazi iz siromaštva rasuđivanja većine ljudi. Ali ako ‘izvođač’ nije dovoljno bistar, izvedba će izgledati ukočena, izmišljena, dosadna I neće izazvati veliko zanimanje. Suprotni su oni koji situaciji prilaze bez priprema i ohrabrenja. Umjesto toga oni reagiraju spontano i produktivno. Zaboravljaju na sebe, na znanje, na položaje koje imaju. Njihov ego im ne stoji na putu i upravo je to razlog što mogu cjelovito reagirati na drugu osobu i njene ideje. Oni stvaraju nove ideje, jer ni za što slijepo ne prianjaju.

Dok se osobe modusa imanja vežu za ono što imaju, osobe bivanja vežu se za činjenicu da jesu, da su žive i da će nastati nešto novo samo ako budu imale hrabrosti opustiti se i reagirati. One živo stupaju u razgovor, jer se ne guše pod opterećenjem onoga što imaju. Njihova živost je prijelazna i često pomaže drugoj osobi da prevlada svoju egocentričnost. Na taj način razgovor prestaje biti razmjena roba (obavijesti, znanja, statusa) I postaje dijalog u kojem prestaje biti važno tko je u pravu. Suparnici počinju zajedno plesati i rastaju se puni radosti, a ne osjećaja trijumf ili žalost, koji su jednako sterilni. (Bitna odlika psihoanalitičke terapije je oživljavajuća uloga terapeuta. Nikakvo psihoanalitičko tumačenje neće djelovati ako je terapeutska atmosfera teška, neživotna i dosadna.)

ČITANJE

Sto se odnosi na razgovor jednako se odnosi i na čitanje koje je – ili bi trebalo biti – razgovor između pisca i čitaoca. Prirodno je da je u čitanju (kao i u osobnom razgovoru) važno što čitam (ili s kim razgovaram). Čitanje neumjetničkog, ‘jeftinog’ romana oblik je dnevnog sanjanja. Ono ne dopušta produktivnu reakciju: tekst ćemo progutati kao televizijski zabavni program ili kao čips dok gledamo tv-program. Ali roman, na primjer Balzaca, možemo čitati uz unutrašnje sudjelovanje, produktivno, na način bivanja. Ali vjerojatno je ponajčešće čitan na način konzumiranja—imanja.

Kada se pobudi znatiželja čitalaca, oni žele znati radnju romana: da li će junak preživjeti ili umrijeti, hoće li junakinja biti zavedena ili će odoljeti. Oni žele odgovore. Roman im služi kao vrsta predigre uzbuđenju, sretan ili nesretan završetak prevladava njihovim doživljajem: kada znaju kraj, oni imaju cijelu priču, skoro tako stvarnu kao da su rovali po vlastitom sjećanju. Ali oni nisu proširili svoje spoznaje, nisu razumjeli lica u romanu i tako produbili svoj uvid u ljudsku prirodu ili stekli spoznaju o sebi. Na isti se način čitaju filozofske ili historijske knjige. Način čitanja filozofske ili historijske literature formira – ili bolje reći: deformira – obrazovanje. Cilj škole je da svakom učeniku preda određenu količinu ‘kulturnih dobara’ i na kraju školovanja potvrđuje da učenik ima bar minimum te količine. Učenici su naučeni čitati knjigu tako da mogu ponoviti autorove glavne misli. Na taj način oni ‘znaju’ Platona, Aristotela, Descartesa, Spinozu, Leibniza, Kanta, Heideggera, Sartrea. Razlika između različitih razina obrazovanja, srednje i visoke škole, uglavnom leži u količini traženih kulturnih dobara koja, grubo uzevši, odgovara količini materijalnih dobara koje učenici mogu očekivati da će ih steći kasnije u životu. Takozvani odlični studenti su oni koji mogu najtečnije ponoviti što su pojedini filozofi rekli.

Oni su slični dobro obaviještenom vodiču u muzeju. Oni ne uče kako prevladati tu vrstu nagomilanog znanja. Oni ne uče pitati filozofe, razgovarati s njima, oni ne uče otkrivati proturječja samih filozofa, njihova izbjegavanja određenih problema ilizaobilaženja izvjesnih tema, oni ne uče razlikovati ono novo od onoga što je u njihovo vrijeme bilo općeprihvaćeno, oni se ne uče osluškivanju koje bi ih osposobilo da razlikuju kada pisac govori samo mozgom, a kada mozgom i srcem zajedno, oni ne uče otkrivati autentičnost od krivotvorine autora, kao ni mnoge druge stvari. Čitaoci modusa bivanja često će doći do zaključka da je čak i visoko ocijenjena knjiga sasvim bezvrijedna ili vrlo malo vrijedna. Ili, oni mogu u potpunosti ocijeniti knjigu, ponekad i bolje od samog autora koji je smatrao važnim sve što je napisao.

IZRAŽAVANJE AUTORITETA

Izražavanje autoriteta predstavlja daljnji primjer razlike među modusima imanja i bivanja. Postoji bitna razlika između autoriteta modusa imanja, i autoriteta modusa bivanja. Gotovo svatko izražava autoritet, bar u nekim razdobljima svog života. Autoritet moraju izražavati oni koji uzdižu djecu – željeli oni to ili ne — da bi ih zaštitili od opasnosti i da bi im pružili bar minimum uputa kako da postupaju u različitim situacijama. U patrijarhalnim društvima i žene su, za većinu muškaraca, objekti njihovog autoriteta. Većina članova birokratskog, hijerarhijski organiziranog društva, kao što je naše, izražava autoritet, osim ljudi sa dna društvene ljestvice koji su samo objekti autoriteta. Naše shvaćanje autoriteta dvaju modusa postojanja ovisi o uvidu da je »autoritet« pojam s dva potpuno različita značenja: to su ili »racionalni« ili »iracionalni« autoritet. Racionalni autoritet zasnovan je na mjerodavnosti pa osobi koja se o njega oslanja pomaže da se razvija.

Iracionalni autoritet se zasniva na sili i služi izrabljivanju podređenih osoba. (Tu sam razliku prikazao u knjizi Bijeg od slobode.) U najprimitivnijim društvima, tj. medu lovcima i skupljačima hrane, autoritet vrši osoba kojoj svi priznaju mjerodavnost za obavljanje te zadaće. O specifičnim okolnostima ovisi na kojim osobinama ta mjerodavnost počiva: obično su to iskustvo, mudrost, velikodušnost, umješnost, ‘prisutnost’, hrabrost. U mnogim plemenima ne postoji stalni autoritet no on se pojavljuje u slučaju potrebe. Ili: postoje različiti autoriteti za različite prilike: za rat, vjerske obrede, izmirenja nakon svađa. Kada osobine, na kojima autoritet počiva, nestanu ili oslabe, nestaje i autoritet. Vrlo sličan oblik autoriteta možemo naći kod mnogih primata, gdje se mjerodavnost često ne gradi na fizičkoj snazi već na takvim osobinama kao što su iskustvo i »mudrost«. (U ingenioznom eksperimentu s majmunima J. M. R. Delgado /1967/ je pokazao kako nestaje autoritet životinje ako ona, makar i trenutačno, izgubi osobinu na kojoj autoritet počiva.) Autoritet zasnovan na bivanju temelji se ne samo na mjerodavnosti pojedinca da ispunjava određene društvene funkcije već i na samoj biti ličnosti koja je dostigla visok stupanj razvitka i cjelovitosti. Takve osobe zrače autoritetom i ne moraju izdavati naređenja, prijetiti, potkupljivati. To su visokorazvijeni pojedinci koji onim što jesu — a ne samo onim što čine ili govore — pokazuju kakva ljudska bića mogu biti.

Veliki ‘učitelji života’ predstavljali su takve autoritete i pojedince, a na nižem stupnju savršenstva možemo ih naći na svim obrazovnim razinama i u najrazličitijim kulturama. (To je jedno od osnovnih pitanja odgoja. Kada bi roditelji bili razvijeniji i kada bi se orijentirali na vlastitu okolinu, teško da bi mogla postojati suprotnost između autoritarnog i laissez-faire odgoja. Dijete osjeća potrebu za autoritetom modusa bivanja i na njega reagira velikom spremnošću. S druge strane, ono se buni protiv prisila ili protiv osoba koje pokazuju da nisu uložile nikakav napor da postignu ono što od djeteta očekuju.) Nastankom društava zasnovanih na hijerarhijskom poretku te većih i složenijih od društava lovaca i skupljača hrane, autoritet po mjerodavnosti ustupa pred autoritetom društvenog položaja. To ne znači da je postojeći autoritet nužno nemjerodavan, već da mjerodavnost nije bitan element autoriteta. Bez obzira na to da li je riječ o monarhijskom autoritetu — gdje lutrija gena odlučuje o osobinama mjerodavnosti — ili beskrupuloznom kriminalcu kojem je uspjelo steći autoritet ubijanjem i prijevarama ili, kao što je često slučaj u modernism demokracijama, autoritetima izabranim zbog fotogeničnih fizionomija ili sume novca koju imaju na raspolaganju za svoj izbor — u svim tim slučajevima ne postoji gotovo nikakva veza između mjerodavnosti i autoriteta. Ali postoje ozbiljni problemi i kod autoriteta zasnovanog na nekoj mjerodavnosti: voda može biti mjerodavan za jedno područje, a nemjerodavan za drugo — na primjer, neki državnik može biti mjerodavan u vođenju rata, a nemjerodavan u stanju mira; ili, može postojati voda koji je na početku svoje karijere pošten i hrabar, a kasnije, pod utjecajem moći, te osobine gubi; ili, do izopačenja mogu dovesti poodmakla dob ili tjelesne smetnje. Na kraju, mora se uzeti u obzir da je o ponašanju autoriteta mnogo lakše suditi članovima malog plemena no milijunima ljudi u našem sistemu, ljudima koji svoje kandidate poznaju jedino po umjetnoj slici koju su stvorili stručnjaci za publicitet.

Bez obzira na razloge gubitka osobina koje tvore mjerodavnost, u većini velikih i hijerarhijski organiziranih društava dolazi do procesa otuđenja autoriteta. Stvarna ili fiktivna prvotna mjerodavnost prelazi u autoritet uniforme ili titule. Ako autoritet nosi pravu uniformu ili ima odgovarajuću titulu, ti izvanjski znaci mjerodavnosti zamjenjuju istinsku mjerodavnost i njene osobine. Kralj— da se poslužimo tom titulom kao simbolom tog tipa autoriteta – može biti glup, opak, zao, tj. krajnje nemjerodavan da bude autoritet, a da ipak ima autoritet. Sve dok ima titulu pretpostavlja se da ima osobine mjerodavnosti. Ako je car čak i gol, svi vjeruju da je obučen u lijepe haljine. Ne dešava se samo od sebe da ljudi kao stvarne osobine mjerodavnosti počinju uzimati uniforme i titule. Oni koji imaju te simbole autoriteta i koji iz njih izvode autoritet moraju umrtviti realističko tj. kritičko mišljenje svojih podanika i uvjeriti ih u tu fikciju. Svatko tko razmišlja o tome poznaje zloupotrebe propagande, metode za razaranje kritičkog mišljenja, klišeje za podređivanje uma i načine njegovog uspavljivanja, zaglupljivanja ljudi zbog njihove ovisnosti te gubitka sposobnosti povjerenja u vlastite oči i moć suđenja. Fikcija u koju vjeruju prekriva stvarnost.

IMANJE ZNANJA I SPOZNAVANJE

Razlika medu modusima imanja i bivanja na području spoznavanja izražava se dvama izrazima: »Imam znanje« i »Znam«. Imanje znanja je uzimanje i zadržavanje u posjedu pristupačnog znanja (informacije), spoznavanje je funkcionalno i dio je procesa produktivnog mišljenja. Osobine spoznavanja na osnovi bivanja možemo bolje shvatiti upoznavanjem takvih mislilaca kao što su Buddha, židovski proroci, Isus, Meister Eckhart, Sigmund Freud I Karl Mara. U tom smislu spoznavanje počinje sa sviješću o neobuzdanosti naših zdravorazumskih opažaja, u smislu da naša slika fizičke stvarnosti ne odgovara onome što je »stvarno stvarno« i posebno u smislu da je većina ljudi polubudna i poluuspavana, da je nesvjesna kako je većina onoga što smatraju istinitim i samorazumljivim proizvedeno sugestivnim utjecajem društvenog svijeta u kojem žive. Spoznavanje, dakle, počinje uklanjanjem iluzija, deziluzioniranjem. Spoznavanje znači prodor kroz površinu i dosezanje do korijena pa tako i uzroka, spoznavanje znači »vidjeti« stvarnost u njenoj goloti. Spoznavanje ne znači biti u posjedu istine već probijanje površine te kritičko i aktivno nastojanje ka sve većem približavanju istini. Ovu osobinu stvaralačke penetracije izražava hebrejska riječ jadoa koja znači znati i voljeti u smislu muške spolne penetracije.

Buddha, Probuđeni, poziva ljude da se probude I oslobode zablude da žudnja za stvarima vodi sreći. Židovski proroci pozivaju ljude da se probude i spoznaju kako njihovi idoli nisu ništa doli djelo njihovih vlastitih ruku, iluzije. Isus kaže: »Istina će vas osloboditi!« Meister Eckhart je često iznosio svoje poimanje znanja. Tako, na primjer, kada govori o Bogu, on kaže: »Istina nije neka određena misao već ona što uklanja /sve prekrivače/, bezinteresna je i gola hrli Bogu dok ga ne takne i pojmi.« (Blakney, str. 243) (»Golota« i »gol« su Eckhartove omiljene riječi kao i njegovog suvremenika, autora djela The Cloud of Unknowing.) Prema Marau, potrebno je razoriti iluzije da bi se stvorilo stanje kojem iluzije nisu neophodne. Freudova koncepcija samo-spoznaje zasnovana je na ideji razaranja iluzija (»racionalizacija«) da bismo postal svjesni stvarnosti. (Freuda, posljednjeg prosvjetiteljskog mislioca, moguće je nazvati revolucionarnim u okvirima prosvjetiteljske filozofije XVIII., ne XX. stoljeća.) Svi su se ti mislioci bavili ljudskim oslobođenjem i svi su bili kritični prema društveno usvojenim oblicima mišljenja. Za njih cilj spoznavanja nije izvjesnost »apsolutne istine«, uz koju se čovjek može osjećati sigurnim, već process samopotvrdivanja ljudskog uma. Za onoga tko zna neznanje je jednako dobro kao i znanje jer su oba dio procesa spoznavanja, čak iako je neznanje te vrste različito od neznanja onoga tko ne misli.

U modusu bivanja optimum znanja je znati dublje, a u modusu imanja imati više znanja. Naše obrazovanje u osnovi pokušava odgojiti ljude tako da imaju znanje kao posjed, uglavnom proporcionalno s količinom vlasništva ili društvenog ugleda što ga žele u kasnijem životu. Minimum koji dobivaju je količina potrebna za normalno funkcioniranje u njihovom poslu. Uz to je svakome dan »svežanj luksuznog znanja« koji povećava njegov osjećaj vrijednosti, a veličina svakog takvog paketa u skladu je s vjerojatnim društvenim ugledom dotične osobe. Škole su tvornice za proizvodnju takvih svežnjeva sveobuhvatnog znanja — iako škole obično tvrde kako kane studente dovesti u dodir s najvišim dostignućima ljudskog uma. Mnogi srednjoškolski koledži posebno su ponosni što mogu pothranjivati takve iluzije. Od indijske misli i umjetnosti do egzistencijalizma i nadrealizma nudi se veliki smorgasbord* znanja odakle učenik pokupi malo ovdje, malo ondje, a u ime spontanosti i slobode nije prisiljen da se koncentrira na jedan predmet, pa čak ni da završi čitanje knjige. (Radikalna kritika školskog sistema Ivana Illicha u središtu pažnje ima mnoge od ovih propusta.)

VJERA

U religijskom, političkom ili ličnom smislu pojam vjere može imati dva potpuno različita značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u modusu imanja ili bivanja. U modusu imanja, vjera je posjedovanje odgovora koji nema racionalnog pokrića. To su formulacije što su ih stvorili drugi, koje čovjek prihvaća jer se podređuje drugima — obično birokraciji. Ona pridonosi osjećaju sigurnosti zbog stvarne (ili imaginarne) moći birokracije, ona je ulaznica za pristup velikoj grupi ljudi, ona čovjeka oslobađa teške zadaće vlastitog mišljenja i odlučivanja. Tako se postaje jedan od beati possidentes, sretnih posjednika prave vjere. U modusu imanja vjera pruža izvjesnost. Ona tvrdi da izražava najviše, neoborivo znanje koje je vjerojatno jer neoborivom izgleda moć onih koji je razglašuju i štite. I zaista, tko ne bi izabrao izvjesnost ako je sve što se zahtijeva odricanje vlastite nezavisnosti? U modusu bivanja bog, prvotno simbol vrhunske vrijednosti koju možemo naći u sebi, u modusu imanja postaje idol. U proročkom poimanju idol je stvar koju sami proizvodimo i u koju projiciramo vlastite snage te se na taj način osiromašujemo. Tada se podređujemo vlastitoj tvorevini I stupamo u kontakt s otuđenim oblikom sebe. Budući da mogu imati idol, jer je idol stvar, mojim podređivanjem idolu on istovremeno počinje imati mene.

Nakon što je Bog postao idol, njegove navodne osobine nemaju gotovo ništa zajedničko s mojim vlastitim iskustvom, kao ni politička učenja. Idol može biti štovan kao Gospod Milosti pa ipak je moguće da se u njegovo ime čine okrutnosti, upravo kao što se događa da otuđena vjera u ljudsku solidarnost ne stavi u pitanje počinjanje najneljudskijih djela. U modusu imanja vjera je potpora onima koji žele izvjesnost, koji žele smisao života, a da mu se sami nisu posvetili. Vjera je potpuno drukčija u modusu bivanja. Možemo li živjeti bez vjere? Ne mora li dijete koje siše vjerovati majčinim grudima? Zar ne moramo svi mi imati vjeru u druga bića, u one koje volimo, u same sebe? Možemo li živjeti bez vjere u valjanost normi našeg života? Bez vjere zaista postajemo sterilni, beznadni, zaplašeni do same srži našeg bića. U modusu bivanja vjera nije prvenstveno vjerovanje u neke ideje (premda može biti i to) već unutarnja orijentacija, stav. Bilo bi bolje reći da čovjek jest u vjeri no da ima vjeru. (Teološka razlika između vjere koja je vjerovanje /fides quae creditur/ i vjere kao vjerovanja /fides qua creditur/ paralelna je razlici između sadržaja i čina vjere.) Može se biti u vjeri prema sebi i prema drugima, a religiozna osoba može biti u vjeri prema Bogu. Bog Starog zavjeta je, prije svega, negacija idola, bogova koje je moguće imati. Iako shvaćan u analogiji s istočnjačkim kraljem, pojam Boga transcendira sebe od samog početka. Bog ne smije imati ime i ne smije se izraditi nikakva njegova slika. U kasnijem židovskom i kršćanskom razvitku bilo je pokušaja potpune deidolizacije Boga ili borbe protiv opasnosti idolizacije, pretpostavljanjem da čak ni osobine Boga ne mogu biti iznesene. Ali – od (pseudo) Dionizija Areopagita do nepoznatog autora djela The Cloud ofUnknowing i Meistera Eckharta — najradikalniji kršćanski mistici pokušali su pojam Boga prikazati kao ono Jedno, »Božanstvo« (Ništa)*, priključujući se tako stavovima veda i neoplatonizma. Takva vjera u Boga nalazi svoje pokriće u našem unutarnjem iskustvu vlastitih božanskih osobina u nama. To je neprestani, djelatan proces samostvaranja ili, kao što je Meister Eckhart govorio, vječnog rađanja Krista u nama. Moja vjera u samoga sebe, u drugoga, u ljudski rod, u naše sposobnosti da postanemo potpuno ljudski također implicira izvjesnost, ali izvjesnost zasnovanu na vlastitom iskustvu, a ne na podređivanju autoritetu koji nalaže određeno vjerovanje.

To je izvjesnost istine koja ne može racionalno biti dokazana prisilnim dokazom, već je to istina u koju sam siguran po iskustvenom, subjektivnom dokazu. (Hebrejska riječ za vjeru je emunah, »izvjesnost«, a amen znači »izvjesno«.) Ako sam siguran u integritet nekog čovjeka, taj integritet ne bih mogao dokazati do njegovog posljednjeg dana. Strogo uzevši, ako je njegov integritet ostao nepovrijeđen do smrti, to ne isključuje pozitivistički stav da bi ga, možda, povrijedio da je duže živio. Moja sigurnost počiva na temeljitom poznavanju drugoga i na vlastitom doživljaju ljubavi i integriteta. Ta je vrsta znanja moguća samo u onoj mjeri u kojoj sam spreman odreći se svog ega i vidjeti drugoga u njegovoj takvosti, priznati strukturu njegovih unutarnjih moći, vidjeti ga u njegovoj individualnosti i istovremeno u njegovoj univerzalnoj ljudskosti. Tada znam što on može a što ne može činiti te što hoće i što neće. Jasno je da ne mislim kako time mogu predvidjeti cjelokupno njegovo buduće ponašanje već samo osnovne obrise ponašanja koji su ukorijenjeni u njegovim osnovnim karakternim crtama kao što su integralnost, odgovornost itd. (Vidi poglavlje »Vjera i crte karaktera« u knjiziČovjek za sebe.) Takva je vjera zasnovana na činjenicama i, prema tome, ona je racionalna. No te činjenice nisu ustanovljive ili »dokazive « metodama konvencionalne pozitivističke psihologije. Ja, živa osoba, jedini sam instrument koji ih može »registrirati«.

VOLJENJE

Voljenje također ima dva značenja, ovisno o tome da li se upotrebljava u kontekstu modusa imanja ili modusa bivanja. Da li je moguće imati ljubav? Kada bi odgovor bio pozitivan, ljubav bi bila stvar, supstancija koju je moguće imati, posjedovati. Ali nema stvari kao što je »ljubav«. »Ljubav« je apstrakcija, možda božica ili otuđeno biće, premda nitko nikada tu božicu nije vidio. U stvarnosti postoji samo čin voljenja. Voljenje je produktivna djelatnost. Ona implicira brigu, poznavanje, reagiranje, afirmiranje, uživanje prema osobi, rvu, slici, ideji. Ona znači oživljavanje, povećanje njegove/ njene životnosti. To je proces samoobnavljanja i samouvećavanja. U modusu imanja doživljaj ljubavi znači ograničavanje, zatvaranje ili upravljanje predmetom »ljubavi«. Ona je bremenita opasnošću od ugušivanja, ona je umrtvljujuća, zagušljiva, ubojita, neživotodavna. Ono što ljudi nazivaju ljubavlju obično je zloupotreba riječi da bi se sakrila stvarnost njihova nevoljenja. Još uvijek ostaje sasvim otvoreno pitanje koliko roditelji vole svoju djecu.

Lloyd de Mause je iznio da je u protekla dva milenija u povijesti Zapada bilo toliko izvještaja o okrutnosti nanesenoj djeci — u rasponu od fizičkog do psihičkog mučenja, nebrige, čiste posesivnosti I sadizma — i to toliko potresnih, da čovjek mora povjerovati kako su roditelji koji vole svoju djecu izuzetak, a ne pravilo. Isto se može reći i za brak. Bez obzira na to da li je brak zasnovan na ljubavi ili, kao tradicionalni brakovi prošlosti, na društvenoj konvenciji I običajima, izgleda da su izuzetak supružnici koji se istinski vole. Društvena konvencija, običaj, uzajamni ekonomski interes, zajednički interes za djecu, uzajamna ovisnost te uzajamna mržnja ili strah svjesno se doživljavaju kao ljubav — sve do časa kada jedan ili oba partnera ne shvate da se ne vole i da se nikada nisu voljeli. Danas se u tom pogledu može zapaziti izvjestan napredak: Ljudi su postali realniji i trezveniji i mnogi znaju da seksualna privlačnost ne znači ljubav ili da uzajamno prijateljski odnos, makar i suzdržljiv, predstavlja izražavanje voljenja. Taj novi stav pridonio je većem poštenju, premda i češćoj zamjeni partnera. Zamjena partnera ne vodi nužno učestalijem voljenju, a novi partneri mogu se voljeti jednako malo kao i stari. Promjenu od »zaljubljenosti« do iluzije o »imanju« ljubavi često je moguće konkretno pratiti kod parova koji se nisu »zaljubili«.

Za vrijeme udvaranja nijedna osoba nije još sigurna u drugu, ali svaka nastoji pobijediti. Obje osobe su žive, privlačne, zanimljive, čak i lijepe – utoliko što životnost uvijek poljepšava lice. Nijedna osoba još nema drugu i zbog toga je energija svake od njih upravljena na bivanje tj. na davanje drugom i stimuliranje drugog. Činom vjenčanja situacija se često bitno mijenja. Bračni ugovor daje svakom partner pravo na isključivi posjed tijela, osjećaja i briga drugog partnera. Nitko više ne mora pobijediti, jer ljubav je postal nešto što se ima, vlasništvo. Oba partnera se prestaju truditi da budu privlačni i da pobuđuju ljubav pa stoga postaju dosadni i zbog toga njihove ljepote nestaje. Postaju razočarani I zbunjeni. Zar to više nisu iste osobe? Nisu li na početku počinili neku pogrešku? Svatko obično uzrok promjene traži u drugom i osjeća se prevarenim. Pri tome ni jedan od partnera ne vidi da oni više nisu osobe kakve su bile u svojoj zaljubljenosti, kako ih je pogreška da je moguće imati ljubav dovela do toga da prestanu voljeti. I sada, umjesto da se uzajamno vole, orijentiraju se na to da zajednički posjeduju ono što imaju: novac, društveni položaj, dom, djecu. Na taj način se, u nekim slučajevima, brak potaknut ljubavlju počinje pretvarati u prijateljsko vlasništvo, u korporaciju u kojoj se dva egoizma stapaju u jedan: egoizam »obitelji«.Kada par ne može preboljeti žudnju za obnovom prijašnjeg osjećaja ljubavi, jedan od članova para počinje njegovati iluziju da će novi partner (ili partneri) zadovoljiti tu težnju. Počinju osjećati da je ljubav jedino što žele. No ljubav za njih nije izraz njihovog bivanja već božica kojoj se žele podrediti. Stoga oni nužno doživljavaju neuspjeh jer »ljubav je dijete slobode« (kao što kaže jedna stara francuska pjesma) a poklonik božice ljubavi na kraju postaje tako pasivan da biva dosadan te gubi posljednje ostatke svoje nekadašnje privlačnosti. Ovaj opis nikako ne želi reći da brak ne može biti najbolje rješenje za dvoje ljudi koji se međusobno vole. Poteškoća ne leži u braku već u posesivnoj, egzistencijalnoj strukturi oba partnera i, u krajnjem slijedu uzroka, društva u kojem žive. Zagovornici’ modernog oblika zajedničkog života, kao što je grupni život, mijenjanje partnera, grupni seks itd. pokušavaju, koliko ja razumijem stvari, samo izbjeći problem koje imaju u ljubavi, liječeći dosadu uvijek novim poticajima i željom da imaju više »ljubavnika« umjesto da budu sposobni voljeti samo jednog. (Vidi raspravu o aktivirajućim i pasivizirajućim poticajima u 10. poglavlju knjige Anatomija ljudske destruktivnosti.’)

(Erih From, Imati ili biti, Djela I-XXII; Zagreb, Naprijed, Nolit, August Cesarec)