TEODOR ADORNO – Čemu još filozofija?



U pitanju kao što je »Čemu još filozofija«, za formulaciju kojeg sam sam odgovoran, premda nisam sklon tome da prečujem kako amaterski zvuči, općenito se nagađa odgovor, očekuje neki tok misli koji nakuplja sve moguće teškoće i sumnje da bi ih napokon, više ili manje oprezno, izlio u stanovito ali-ipak i potvrdio ono u što se retorički posumnjalo. Taj nadasve poznat tok odgovara konformističnom i apologetskom stavu; on se iznosi kao pozitivan i unaprijed računa da će biti prihvaćen. Ništa se bolje i ne očekuje od nekoga tko službeno naučava filozofiju, čija građanska egzistencija ovisi o tome da se njome i dalje bave i tko oštećuje vlastite opipljive interese čim se izjasni protiv toga. Imam unatoč tome neko pravo nabaciti to pitanje, naprosto zato što nipošto nisam siguran u odgovor.
Onaj tko brani neku stvar koju duh vremena odbacuje kao zastarjelu i nepotrebnu, stavlja sebe u najne-povoljniju poziciju. Njegovi argumenti zvuče pomalo pristrano. Da, ali razmislite samo, kaže on, kao da teži naturiti nešto onima koji to neće. S tom neprilikom mora računati onaj tko se ne da odvući od filozofije. Taj mora znati da se ona više ne može upotrebljavati za tehnike ovladavanja životom — tehnike u doslovnom i prenesenom smislu — s kojima se tako mnogostruko unakrštala. Filozofija ne pruža više ni medij obrazovanja izvan tih tehnika, kao u Hegelovom razdoblju, kada se nekoliko kratkih desetljeća tada tanak sloj njemačkih intelektualaca sporazumijevao u svom kolektivnom govoru. Krizi humanističkog pojma obrazovanja, na koju ne moramo trošiti mnogo riječi, podlegla je u javnoj svijesti kao prva disciplina filozofija, pošto je nekako nakon Kantove smrti izazvala sumnju svojim lošim odnosom prema pozitivnim znanostima, ponajprije prirodnima. Renesanse Kanta i Hegela, u ime kojih se već najavljuje nemoć, nisu to mnogo izmijenile. Napokon se filozofija u općoj situaciji postrukovljavanja i sama ustoličila kao posebna struka, očišćena od svih stvarnih sadržaja. Ona je time zanijekala ono što je tvorilo njezin vlastiti pojam: slobodu duha, koja se ne pokorava slijepo diktatu stručnog znanja. Ujedno je odricanjem od određenog sadržaja — bilo kao formalna logika i znanost o znanosti, bilo kao kaza o bitku udaljenom od svega bića — objavila svoj bankrot spram realnim društvenim svrhama. Ona je dakako samo zapečatila proces, koji je postao jednak njezinoj vlastitoj povijesti. Oduzimali su joj i poznanstve-njivali sve više područja; gotovo da joj i nije preostalo ništa drugo nego da i sama postane znanost ili ostane majušna i podnošena enklava, koja se već kao takva suprotstavlja onome što hoće biti: nešto nepartikular-no. Još se Nevvtonova fizika zvala filozofijom. Moderna znanstvena svijest vidi u tome arhaičan ostatak, rudiment onog razdoblja rane grčke spekulacije, u kojoj su čvrsta objašnjenja prirode i sublimna metafizika bile još nerazdvojeno jedno u ime biti stvari. Odrešiti su takvu arhaiku proglašavali jedino filozofskom i nastojali je opet uspostaviti. Ali svijest koja pati od stanja rascijepljenosti i iz nužde priziva prošlo jedinstvo, proturječi sadržaju koji sebi nastoji dati. Stoga mora bezobzirno uspostaviti svoj prajezik. Restauracija je u filozofiji isto tako uzaludna kao i drugdje. Ona bi se morala čuvati obrazovnog naklapanja i svjetonazornog abrakadabra. Ona također ne smije umišljati da je filozofija znanstvenoteorijski stručni rad ili ma što da se drugo šepirilo kao znanost. No takva, koja sebi sve to zabranjuje, sukobljuje se nepomirljivo s vladajućom svijesti. Ništa je drugo ne štiti od sumnje da je apologetima. Životna srž filozofija koja udovoljava onome što želi biti i ne tetura slabašno iza svoje i stvarne povijesti jest u otporu prema danas uvriježenim navikama i onomu čemu one služe, prema opravdavanju onoga što zapravo jest.
Ne obvezuje više ni najveće uzdignuće filozofske spekulacije do danas — Hegelovo. Upravo onaj tko je, prema klasifikacijama javnog mnijenja, kojima ne može izbjeći nitko tko nešto radi javno, uvršten među dija-Iektičare, mora se razgraničiti od Hegela. Ne zbog individualnog uvjerenja. To zahtijeva kretanje same stvari; sam Hegel zahtijeva od misli da mu se naprosto prepušta. Zahtjev tradicionalne filozofije za totalitetom, kulminirajući u tezi o razumnosti zbiljskoga, ne može se odijeliti od apologetike. A ona je postala apsurdnom. Filozofija, koja bi se još nametala kao totalna, kao sistem, bila bi sistem ludila. No ako se odrekne zahtjeva za totalitetom, ako više ne teži tome da iz sebe razvija cjelinu, koja mora biti istina, dolazi ona u sukob sa čitavom svojom tradicijom. To je cijena koju mora platiti, da izliječena od vlastita sistema ludila, imenuje sistem realiteta. Onda ona više nije samodovoljan, obvezujući sklop utemeljenja. Njezinom stanju u društvu, koje bi čak morala i pronicati i ne nijekati, odgovara njezino vlastito očajničko stanje: potreba da formulira ono što je danas pod naslovom apsurdnoga i samo opet obuhvatila mašinerija. Filozofija, kakva bi poslije svega jedino još bila odgovorna, ne bi više smjela zamišljati da je dorasla apsolutnome, dapače, morala bi zabraniti sebi pomisao na to da ga ne izda, a opet ne bi smjela dopustiti cjenkanje oko emfatičnog pojma istine. To proturječje njezin je element. On je određuje kao negativnu. Kantova slavna izreka, da je još jedino otvoren kritički put, pripada iskazima kojima filozofija, iz koje potječu, izdržava kušnju time što oni, kao ulomci, preživljuju sistem. Konačno, ideja kritike sama ubraja se danas u poljuljanu tradiciju filozofije. Dok su u međuvremenu posebne znanosti toliko zauzele poprište svake spoznaje da se filozofska misao osjeća terorizirana i strahuje kako će morati dopustiti da je ospore kao diletantsku, uvijek kada postaje sadržajnom, pojam izvornosti stekao je reaktivno nezasluženu čast.
Što se svijet više postvaruje, što je gušća mreža koja se prebacuje preko prirode, to više misao koja plete tu mrežu ideološki teži da bude prirodna, praiskustvo. No tradicionalni filozofi, od slavljenih predsokratova-ca naovamo, bili su kritičari. Ksenofan, iz čije škole potječe pojam bitka, koji se danas upotrebljava protiv pojma, htio je demitologizirati prirodne snage. Platonsku hipostazu pojma u ideju pronikao je opet Aristotel. U Moderni je Descartes razobličio skolastiku kao dogmatizaciju pukog mnijenja. Leibniz je bio kritičar empirizma; Kant kritičar i Leibniza i Huma; Hegel Kantov, Marx Hegelov. Kod svih njih kritika nije puki dodatak onome što bi se u žargonu ontologije prije trideset godina nazivalo njezinim nacrtom. Ona ne dokumentira stajalište koje se zauzima prema ukusu. Ona je, naprotiv, živjela u odrešitom argumentu. Ti su mislioci u kritici imali vlastitu istinu. Jedino je ona, kao jedinstvo problema i argumenata, a ne kao preuzimanje teza, zasnovala ono što bi moglo sloviti kao produktivno jedinstvo povijesti filozofije. U razvoju takve kritike, zadobile su svoju vremensku jezgru, svoju povijesnu vrijednost, i one filozofije čiji se nauk zasnivao na vječnom i bezvremenom.
Filozofska kritika danas suočena je s dvije škole, koje kao duh vremena, hotice ili nehotice djeluju izvan akademskih rezervata. One se razilaze i ujedno dopunjuju. Osobito se u anglosaksonskim zemljama do monopola ukorijenio logički pozitivizam, koji je prvotno inaugurirao Bečki krug. Mnogima se on čini modernim u smislu najdosljednijeg prosvjetiteljstva, adekvatnim teh-ničko-znanstvenom razdoblju — kako se to kaže. Ono što mu ne pristaje, to je ostatak metafizike, mitologija koja nije svjesna sebe same ili — jezikom onih kojima je umjetnost tuđa — umjetnost. Nasuprot tome su, ponajprije u njemačkom govornom području, ontologij-ski pravci. Među njima se Heideggerov — uostalom u publikacijama nakon takozvanog obrata nesklon riječi ontologija — najviše okreće arhaici, dok njegova francuska varijanta, egzistencijalizam, angažmanom preinačuje ontološki začetak. Pozitivizam i ontologija uzajamno se isključuju; prvi je u liku jednog od svojih glavnih pobornika, Rudolfa Carnapa, napao Heidegge-rovu teoriju kao besmislenu, i to ne baš s pravom. Obratno, pozitivističko mišljenje za ontologe Heideggero-va kova zapostavlja bitak; profanira pravo pitanje. Boje se uprljati ruke pukim egzistentnim, koje pozitivisti jedino zadržavaju. Utoliko je poraznija koincidencija obaju pravaca u nečem odlučnom. Za zajedničkog neprijatelja oni su izabrali metafiziku. Ne treba objašnjavati da je pozitivizam, čije samo ime kaže da se želi držati pozitivnoga, egzistentnoga, datoga, ne trpi zato što bitno nadilazi ono što jest. Ali i Heidegger, školovan u metafizičkoj tradiciji, nastojao se izričito ograditi od nje. Metafizikom on krsti mišljenje barem od Aristotela, ako ne već i Platonovo, ukoliko razdvaja bitak i biće, pojam i pojmljeno — moglo bi se jezikom, koji Heidegger zapravo potcjenjuje, također kazati: subjekt od objekta. Odjeljujuće, razdvajajuće mišljenje, koje refleksijom razara ono što kažu riječi, dakle sve to što je Hegel nazivao radom i naporom pojma i izjednačio s filozofijom, već je njezin otpad i ne može se popraviti, nego je naznačeno u samom bitku, u »po-vijesnosti bitka«. U oba slučaja, i u pozitivista i u Hei-deggera, barem u njegovoj kasnijoj fazi, ide se protiv spekulacije. Tamo se misao koja se samostalno, nagovješćujući uzdiže iznad fakata što je ne mogu potpuno sustići, odbacuje kao prazno i tašto pojmovno nadmetanje; a prema Heideggeru, mišljenje, u smislu koje mu je pridala zapadnjačka povijest, najdublje promašuje istinu. A ona je nešto što se po sebi pojavljuje, raskriva; legitimno mišljenje nije drugo nego sposobnost da je razabere. Filologija sa sjetom postaje filozofskom instancijom. Sa stajališta te zajedničke averzije prema metafizici manje je nego na prvi pogled paradoksalno kada je nedavno Heideggerov učenik, Wal-ter Brocker, koji djeluje u Kielu, htio spojiti pozitivi-zam i filozofiju bitka, ustupajući pozitivizmu čitavo područje egzistentnoga i stavljajući iznad toga, kao viši sloj, nauk o bitku, izričito kao mitologiju. Bitak, u ime kojeg se Heideggerova filozofija sve Više stješnja-va, njemu je nešto što se pasivnoj svijesti puko predstavlja, slično, neposredno, neovisno o posredovanju subjekta, kao što su pozitivistima datosti, osjetilni podaci. Za ove pravce mišljenje je nužno zlo, tendencijal-no ozloglašeno. Ono gubi moment samostalnosti. Autonomija uma nestaje; ono u njoj, što se ne iscrpljuje u promišljanju nečeg zadanog, kojem se prilagođava. Ali time nestaje i koncepcija slobode i, virtualno, slobode samoodređenja ljudskog društva. Da im vlastito humano uvjerenje nije zabranjivalo da idu tako daleko, mnogi bi pozitivisti i za praksu zahtijevali prilago-đavanje činjenicama, nasuprot kojima je mišljenje bespomoćno, puka anticipacija ili klasifikacija, ništavno prema jedinom što vrijedi, onome što zapravo jest. U Heideggera bi pak mišljenje, kao ponizno bespoj-movno pasivno osluškivanje bitka, koje uvijek kazuje samo bitak, bilo bez kritičkog prava i prisiljeno da bez razlike kapitulira pred svim što se može pozvati na zatravljujuću moć bitka. Heideggerovo uvrštavanje u Hitlerovu državu nipošto nije bio čin oportunizma, nego je proizlazilo iz njegove filozofije, koja je identificirala bitak i vođu.
Ako je filozofija još nužna, onda, kao odvajkada, kao kritika, kao otpor protiv heteronomije koja se širi, makar i kao bespomoćan pokušaj misli da vlada sobom i razotkrije nametnutu mitologiju kao zbunjeno rezigniranu prilagodbu prema njezinoj vlastitoj mjeri neistinitog. Na njoj bi bilo da stvara pribježište za slobodu dokle god je ne zabrane, kao u kristijaniziranoj Ateni kasne antike. Ne da bi pobuđivala nadu kako ona može skršiti političke tendencije koje u čitavom svijetu iznutra i izvana ugrožavaju slobodu i čija se sila produ-žava duboko u filozofske argumentacione sklopove. U onome što se zbiva u unutrašnjosti pojma javlja se i uvijek nešto od realnog kretanja. No ako su obje heteronomije neistina i ako se ona može uvjerljivo demonstrirati, onda to ne pripaja samo bezutješnom lancu filozofija novu kariku, nego najavljuje i tračak nade da nesloboda i podjarmljivanje, zlo koje uopće ne treba filozofskog dokaza da je zlo, jer je dovoljno to što egzistira, neće ipak zadržati posljednju riječ. Takva bi kritika trebala određivati oba prevladavajuća pravca kao rascijepljene momente jedne istine koja se razdvojila silom povijesti. Koliko se oni god teško mogu slijepiti u takozvanu sintezu, oni bi se ipak mogli reflektirati u sebi. U pozitivizmu je pogrešno to što kao mjeru istinitog pretpostavlja jednom danu podjelu rada, podjelu rada znanosti i društvene prakse i onu unutar znanosti, i ne dopušta teoriju koja bi mogla pojasniti podjelu rada samu kao izvedenu, posredovanu i razotkriti njezin lažni autoritet. Ako je filozofija u razdoblju emancipacije htjela utemeljiti znanost i ako je sebe u Fichtea i Hegela interpretirala kao jedinu znanost, onda za pozitivizam postaje filozofijom najopćenitija struktura, oduzeta znanosti, njezin već urezan i društveno otvrdnut način postupanja, pogon za opravdavanje sebe sama, krug u kojemu fanatici logičke čistoće začuđujuće malo smetaju sebi. Egzistencija znanosti telle quelle, kako se javlja u društvenom spletu i sa svim svojim nedostacima i iracionalnostima, postaje kriterijem njezine vlastite istine. U takvom poštovanju postvarenog pozitivizam je postvarena svijest. Uz čitavo neprijateljstvo prema mitologiji, on odaje antimito-loški impuls filozofije da prozre ono što je učinio čovjek i da to svede na njegovu ljudsku mjeru.
No fundamentalna se ontologija zatvara posredovanju ne činjeničnog, nego pojma. Ona potiskuje spoznaju da su one bitnosti, ili ma kako ih u sve većoj sublimaciji nazivala, koje ona izigrava protiv činjenica pozi-tivizma, uvijek i mišljenje, subjekt, duh. Upravo biti subjekt i biti uvjetovan ukazuje na biće, koje ne proizlazi iz bitka neoštećeno: na podruštvljene ljude. U svetištu ljušture u koju se uvukla filozofija repristinacije pred profanošću puke činjenice ali i pred pojmovima, koji su kao samotvorna, od činjenica odijeljena jedinstva pridodati tim činjenicama, susreće se opet to rasci-jepljeno, od kojeg su se ispovjednici neodijeljenog osjećali osigurani. Njihove su riječi neizbježno pojmovi, ukoliko ih uopće treba promišljati; mišljenje bi pak htjelo biti nauk o bitku još i u dosljednom arhaizmu. No kako pojmovi po svom pravom smislu traže nešto što ih ispunjava, kako prema Hegelovom neprevladanom uvidu puka misao o identitetu zahtijeva nešto neidentično, odakle se jedino može iskazati identitet, tako su još najčišći pojmovi imanentno, a uopće ne tek polarno, upućeni na svoje drugo. Samo mišljenje, kojeg su funkcije svi pojmovi, ne može biti predstavljeno bez djelatnosti onih koji misle, koje imenuje riječ misliti. U toj je svodivosti već kao moment sadržano ono što prema idealističkoj upotrebi pojma tek treba konstituirati i što prema mitologiji bitka zajedno s pojmom mora biti epifenomen nečeg trećeg. To bi treće bilo potpuno neodređeno da ga ne određuju ta dva momenta; imenovati ga uopće smjera određenju zdušno prešućivanim momentima. Još Kan-tov transcendentalni subjekt, čije bi naslijeđe rado preuzeo transcendentalno-besubjektni bitak, treba kao jedinstvo raznoliko, isto kao što i obratno, raznoliko treba razumno jedinstvo. Neovisno o sadržaju, koji su sadržaji jedinstva, ne može se iskazati njihov pravi pojam, niti se iz sadržaja može odagnati trag faktičnog, kao ni razlučiti od pojma koji ga treba. Nema jedinstva, ma kako formalno ono bilo, pa ni čisto logičko, koje bi se moglo koncipirati i tek kao mogućnost bez onoga čemu smjera; još formalnologičko nešto jest talog građe koju je s ponosom izdvojila čista logika. No temelj pseudokonkrecije mišljenja o bitku, kako ju je bio nazvao Gunther Anders, a time i čitave obmane koju ona širi jest to što se ono smatra čistim, zato što ga ne dodiruje ono što ono ipak jest i što kao konkretno opet uzima. Svoj trijumf ono slavi u strateškom povlačenju. Mitskom mnogoznačnošću prikriva samo određenu pre-pletenost momenata, iz koje se ne može izvući, kao ni uvjetovana svijest. Budući da u mitologiji bitka, biće i pojam ostaju umjetno neodvojeni, ona predstavlja bitak kao da je on iznad bića ali i iznad pojma i, govoreći s Kantom, iznuđuje svoju apsolutnost. I ona je po-stvarena svijest, jer prešućuje ljudski udio u najvišim pojmovima, a njih uzdiže do idola. No ni dijalektika nije ništa drugo nego inzistiranje na posredovanju onoga što se prirodno ne može posredovati i na uzajamnosti neposrednosti i posrednosti, koja se razvija na svim stupnjevima. Dijalektika nije treće stajalište, nego pokušaj da se imanentnom kritikom filozofska stajališta uzdignu iznad sebe i samovolje mišljenja koje se zasniva na stajalištima. Nasuprot naivnosti samovoljne svijesti, koja svoju ograničenost, sebi dato, drži neograničenim, filozofija bi bila obvezna nenaivnosti. U svijetu koji je potpuno podruštvljen, tako svemoćan nasuprot svim pojedinačnima da im gotovo i ne preostaje drugo nego da ga prihvate kakav jest, takva se naivnost reproducira kao trajna i sudbonosna. To što neumjerena aparatura nameće njima koji, je čak i tvore i upregnuti su u nju i to što virtualno isključuje prirodne momente, postaje za njih prirodom. Postvarena svijest je potpuno naivna, a kao postvarenje i potpuno nenaivna. Filozofija bi morala rastvoriti privid samorazumljivoga i privid nerazumljivoga.
Integracija filozofije i znanosti, koja se virtualno ocrtava već u najranijim dokumentima zapadnjačke metafizike, htjela je nekoć štititi misao od dogmatskog tutorstva, kojemu je bila sklona samovoljom, tim negativnim svake slobode. No njoj je težio postulat neposredne »prisutnosti« živog duha uza svu spoznaju, koja nakon Spinoze postaje neizgubiva norma evidencije. Ona je bila, u pukoj logici, anticipirajuća slika realnog stanja, u kojemu bi ljudi konačno bili ljudi, lišeni svakog slijepog autoriteta. To se iskrenulo. Pozivanje na znanost, na njezina pravila igre, na opću valjanost metoda u koje se ona razvila, postalo je kontrolnom instancijom, koja kažnjava slobodnu, nesputanu, još nedre-siranu misao i od duha ne trpi ništa osim metodolo-gijski potvrđenog. Znanost, medij autonomije, izrodila se u aparat heteronomije. Ono o čemu se radilo odrezano je, izručeno slučajnosti jedne dosjetke, a kao izolirano doista uniženo do svjetonazorne brbljarije. Filozofska kritika scijentizma, koja uvjerljivo pobija taj misaoni sistem, nije, kako joj prigovaraju njezini dobronamjerni protivnici, stoga destrukcija, nego je upravo destrukcija destrukcija. Kritika postojeće filozofije ne zalaže se za nestajanje filozofije ili čak nadomještanje filozofija pojedinim disciplinama kao što su društvene znanosti. Ona bi formalno i materijalno htjela pomoći upravo onom liku duhovne slobode, za koji nema mjesta u vladajućim filozofskim pravcima. Mišljenje, koje se otvoreno, dosljedno i sa stajališta napredujuće spoznaje obraća objektima, slobodno je nasuprot njima i zato što ne dopušta da mu organizirano znanje propisuje pravila. Ono suprotstavlja predmetima iskustva akumulirana u sebi, razara društvenu pređu koja ih skriva i opaža ih nanovo. Ako se filozofija oslobodi straha koji širi teror vladajućih pravaca — ontološkog: da ne misli ništa što nije čisto; scijentističkog; da ne misli ništa što nije »povezano« s korpusom znanstvenih nalaza koji su priznati kao valjani —ona će čak moći spoznati što joj je taj strah zabranjivao, ono čemu bi zapravo morala smjerati neizobličena svijest. Ono o čemu je sanjala filozofska fenomenologija, kao netko tko sanja da će se probuditi, ono »k stvari«, moglo bi pripasti u dio filozofiji, koja se ne bi nadala zadobiti te stvari čarobnim štapićem udubljivanja u bit, nego bi uključila i subjektivno i objektivno posredovanje, ali se pri tome ne bi ravnala prema latentnom primatu uspostavljene metode, koja fenomenološkim pravcima umjesto željenih stvari nanovo prezentira puke fetiše, sa-mostvorene pojmove. Da svi pozitivni načini govora nisu postali duboko sumnjivi, moglo bi se zamišljati da bi se tek takvoj i slobodnoj i u sebi reflektiranoj svijesti moglo razviti ono što je tradicionalna filozofija sebi zagradila, zamjenjujući sebe s onim što želi tumačiti. Umor tradicionalne filozofije zbog mijena načina igre nosi u sebi potencijal filozofije koja se oslobodila stege. Nije ipak sigurno je li filozofija, kao djelatnost poimajućeg duha, još uopće primjerena vremenu; ne zaostaje li za onim što bi imala pojmiti, za stanjem svijeta koje smjera prema katastrofi. Čini se da je prekasno za kontemplaciju. To što je očito u svojoj apsurdnosti, opire se poimanju. Prije više od stotinu godina bilo je potvrđeno dokidanje filozofije. To što se na Istoku diamat proglašuje marksističkom filozofijom, kao da je to bez daljnjega spojivo s marksističkom teorijom, svjedoči o izokretanju marksizma u statičnu dogmu, otupjelu prema vlastitu sadržaju, ili kako to oni sami kažu, u ideologiju. Filozofirati može samo onaj tko niječe Marxovu tezu o prevladanosti promiš-ljaja. Ona je mislila mogućnost temeljne promjene svijeta kao sadašnju sada i ovdje. No samo je tupost mogla tu mogućnost podmetnuti kao Marxa. Proletarijat kojem se on obraćao, nije još bio integriran: on je naočigled siromašio, dok s druge strane društvena moć još nije posjedovala sredstva kojima bi se u ozbiljnom slučaju mogla potvrditi s izgledom da pobijedi. Filo zofija, kao i dosljedna i slobodna misao, nalazi se u potpuno drukčijoj situaciji. Mara bi bio posljednji ko-ji bi misao otkidao od realnog toka povijesti. Hegel, koji je uočio prolaznost umjetnosti i proricao njezin kraj, učinio je njezino opstojanje ovisnim o »svijesti Q nuždama«. Ali to što vrijedi za umjetnosti, vrijedi i za filozofiju, koje se istinitost podudara s onom umjetnosti, iako im se postupak razlikuje. Nesmanjeno trajanje patnji, straha i prijetnji prisiljava misao, koja se nije smjela ozbiljiti, da se ne ponižava. Nakon propuštenog trenutka ona bi bez ublaživanja morala spoznati zašto svijet, koji bi sada i ovdje mogao biti raj, sutra može postati paklom. I takva bi spoznaja bila filozofija. Bilo bi anakronistično dokidati je zbog prakse koja u tom historijskom času sigurno ovjekovječuje upravo ono stanje, kritika kojeg je stvar filozofije. Praksa koja smjera uspostavljanju razumnog i punoljetnog čovječanstva ustraje u prokletstvu nevolje bez teorije, koja u svojoj neistinitosti ne smišlja cjelinu. Ne treba ni govoriti kako ona ne smije podgrijavati idealizam, nego mora uključiti u sebe društveni i politički realitet i njihovu dinamiku.
Posljednjih četrdeset ili pedeset godina filozofija je tvrdila, uglavnom pogrešno, kako oponira idealizmu. Istinito je u tome bila opozicija prema dekorativnoj frazi, prema hibridu duha koji se uzdizao do apsolutnoga, prema idealiziranju svijeta, kao da je on već sloboda. Ne može se spasiti antropocentrizam, koji je sadržan u svim idealističkim koncepcijama; treba se samo u grubim obrisima prisjetiti promjena kozmologije unatrag stotinu i pedeset godina. Među aktualnim zadaćama filozofije jamačno nije posljednja ona, da bez amaterskih analogija i sinteza uključi u duh prirodno-znanstvena iskustva. Između nje i takozvanog duhovnog područja zijeva neplodan jaz; toliko, da se ponekad bavljenje duha sa samim sobom i društvenim svi jetom pričinja taštom igrom. Već bi nešto bilo, kada filozofija ne bi imala drugog posla nego da svijest ljudi o njima dovodi na razinu onoga što znaju o prirodi, umjesto da kao pećinski ljudi žive iza vlastite spoznaje kozmosa u kojemu bespomoćno životari ne baš mudra vrsta homo. Naočigled toj zadaći i nesmanjenom uvidu u zakone kretanja društva, ona se teško afirmativno odlučivala da iz sebe izvuče nešto kao pozitivni smisao. U tome se slaže s pozitivizmom, još više s modernom umjetnošću, od fenomena koje besmisleno zakazuje najveći dio onoga što se danas filozofski promišlja. Ali taj okret filozofije protiv idealizma, koji se objavljivao do dosade, nije želio militantno prosvjećenje, nego rezignaciju. Preplašena se misao ne usuđuje dulje podići, pa ni u fundamentalnoj ontologiji, odano podložnoj bitku. Protiv takve rezignacije istupa moment istine idealizma. Ostvareni materijalizam bio bi danas konac materijalizma, slijepa i nedostojna ovisnost ljudi o materijalnim prilikama. Ma koliko malo duh bio apsolutno, on se isto tako ne javlja ni u biću. Samo će onda spoznati što jest, ako ne izbriše sebe. Snaga takvog otpora jedina je mjera filozofije danas. S postvarenom svijesti ona se ne miri kao ni nekoć Platonov entuzijazam; već njezin suvišak dopušta da se univerzalno uvjetovano nazove vlastitim imenom. Ona želi mir s onim drugim, bićem, koje su afirmativne filozofije unizile hvaleći ga i prilagođujući mu se. Njima je sve funkcionalno; još prilagođavanje biću za njih je izgovor da mu se podrede u duhu. Ali ono što tu jest, ne želi biti pripremljeno. Ono što ima neku funkciju, u funkcionalnom je svijetu začarano. Samo mišljenje, koje bez mentalnog rezervata, bez iluzije unutarnjeg kraljevstva priznaje sebi svoju besfunkcionalnost i nemoć, stiče možda pogled u red mogućeg, nebića, gdje bi ljudi i stvari bili na svom pravom mjestu. Filozofija nije zastarjela zato što nije dobra ni za što; pa ni na to se ne bi smjela pozvati ako zaslijepljeno ne želi ponoviti svoju krivnju, samopostavl jenje.
Tu je krivnju prenijela ideja philosophiae perennis — da joj je zajamčena vječna istina. Razbila ju je Hege-lova zadivljujuća rečenica, da je filozofija svoje vrijeme shvaćeno u mislima. Njemu se taj zahtjev činio tako samorazumljivim da se nije ustručavao iznijeti ga kao definiciju. On je prvi dosegao uvid u vremensku jezgru istine. Ona se u njega još spajala s povjerenjem da svaka značajna filozofija, time što izražava vlastiti stupanj svijesti kao najnužniji moment cjeline, izražava ujedno i cjelinu. To što se to povjerenje zajedno s filozofijom identiteta bilo razočaralo, ne smanjuje samo patos filozofija nakon toga, nego njihovu razinu. Ono što je za njega bilo samorazumljivo, nipošto se ne bi moglo tvrditi za filozofije koje vladaju danas. One više nisu vlastito vrijeme shvaćeno u mislima. U svojem provincijalizmu ontolozi su čak i zadovoljni. Vjeran kontrapunkt tome je bespomoćno pojmovno siromaštvo pozitivista. Njihova su pravila igre skrojena tako da se postvarena svijest duhu tuđih bright boys može pričinjati kao vrhunac duha vremena. Ali oni su samo njegov simptom; izopačuju ono što im nedostaje u nepodmitljivu vrlinu takvih koji se ne daju prevesti žedni preko vode. Duh vremena su oba pravca barem kao i onaj regresije; Nietzscheovi provincijalci postaju doslovno primitivci.
Nasuprot njima, filozofija bi se morala održati kao najnaprednija svijest, prožeta potencijalom onoga što bi bilo drukčije, ali i dorasla sili regresivnoga, iznad koje se može uzdići tek ona koja ga kao teret uključi i pojmi. Ako se filozofski arhaizam od danas nasuprot tom zahtjevu, koji on dobro primjećuje, izgovara starim istinitim, ako se prema napretku, koji samo ometa, ponaša tako kao da ga je prevladao, onda je to iz govor. Nema dijalektike napretka koja bi mogla legitimirati duhovni stav koji se smatra zdravim samo zato što u njegove zakutke još nije prodrlo ono u što se razvio objektivitet, u koji je upleten i on sam i koji se brine za to da pozivanjem na zdravo neposredno jača zlo. Umišljeno dubokoumlje, koje s naprednom svijesti postupa en canaille, plitko je. Refleksija koju nadvisuju i njegove čarobne izreke kao i verites de faits pozitivista nisu modne ludosti, kako bi se to svidjelo ideologiji požutjelih humorističkih listova, nego su motivirane onim stanjem stvari koje navodno jedino poštuju i ontolozi i pozitivisti. Dokle god u filozofiji bude ostao i najmanji trag naslova knjige jednog starokantovca, Iz kutka filozofa, objavljene prije tridesetak godina, dotle će filozofija ostati na porugu onima koji je preziru. Ona se neće uzdići iznad znanstvenog pogona mudrim savjetima. Sva je mudrost zakržljala u praktičnu mudrost. Filozofiji ne koristi ni ponašanje onog profesora koji se u predfašizmu smatrao ponukanim da osudi svoje vrijeme i pohodio Plavog anđela Marle-ne Dietrich da izbliza vidi kako je ono zlo. Takvi izleti u konkretno izobličavaju filozofiju kao otpad upravo one povijesti, sa subjektom koje se ona zamjenjuje iz obrazovnih reminiscencija. Danas ne bi bilo najlošije mjerilo filozofije ni to da svemu tome sliči ni u čemu. Nije njezino da priglupom arogancijom priskrbljuje informacije i onda zauzima stajališta, nego da saznaje nesmanjeno, bez mentalnog rezervata, što izbjegavaju oni koji ne daju da im oduzmu maksimu, kako bi iz sve te filozofije moralo ispasti i nešto pozitivno. Rimbau-dovo »il faut etre absolument moderne« nije estetički program i nije program za estete, nego kategorički imperativ filozofije. Povijesnoj tendenoiji potpada tek doista ono što s njom ne želi imati posla. Ona ne obećava spas, a mogućnost nade obećaje samo kretanje pojma, koji ona slijedi do kraja.

( Teodor Adorno : Čemu još filozofija 1962 ; 9-23 )

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s