Redžep Handan – Al – Mas’udi – Arapski Herodot


Al – Mas’udi – Arapski Herodot

Islam se pojavio na Arapskom poluotoku u VII. stoljeću. Međutim, nakon izvjesnog vremena Arapi su izašli iz svoje pustinje i s novom vjerom, islamom, i novim idejama pokucali na vrata dvaju susjednih carstava: Perzije na istoku i Bizanta na zapadu. Prvo carstvo su potpu-no osvojili i inkorporirali u sastav nove islamske države, a drugom su oduzeli najvažnije dijelove koji izlaze na Sredozemno more: Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku. Potom su prešli Gibraltar i zauzeli Španjolsku, zaustavivši se kod Pirineja. Na istoku je u to vrijeme islamska vojska stigla do kineske granice. Ovo širenje islamske države dovelo je do zanimanja za geogra-fiju osvojenih zemalja. Naime, s političkog, administrativnog i trgovačkog aspekta bilo je nužno upoznati osvojene zemlje, putove i udaljenosti pojedinih regija ovako raznorodne i prostrane države. Osim toga je i hadž, kao jedna od temeljnih dužnosti muslimana, zahtijevao podrobno poznavanje kop nenih i pomorskih putova za Meku i Medinu. Stoga je za vrijeme kalifa Al-Ma’muna (786. – 833.) grupa arap-skih učenjaka izradila geografsku kartu koja je bila bolja i preglednija od Ptolomejevih geografskih karata. Muslimani su također sveobuhvatno opisali njima tada poznate dijelove svijeta, a svakako najveći dopri-nos tome dao je Al-Mas’udi, kojeg se smatra arapskim Herodotom ili Plinijem. Područje Al-Mas’udijeva interesa bilo je iznimno široko i kretalo se od religija do znanosti, no najviše se bavio proučavanjem povijesti i geografije.

BIOGRAFIJA I OBRAZOVANJE

Točne godine rođenja i smrti Abu al-Hasan ‘Ali ibn al-Husayn al-Mas’udija nisu poznate. Pretpostavlja se da je rođen oko 890. godine u Bagdadu, a umro 956. godine u Al-Fustatu (današnji Kairo). Živio je u zlatno doba islama, kad je Bagdad bio sjedište kalifata i kao takav središte musli-manskog svijeta u politici, trgovini, znanosti i umjetnosti. No, Bagdad je bio i kozmopolitski grad, dom i stjecište ljudi mnogih narodnosti. U Bagdadu kalif Harun al-Rashid ustanovljuje Bayt alHikmu, “Kuću mudrosti”, za prevođenje grčkih, perzijskih i indijskih znanstvenih rasprava na arapski jezik. Na temeljima tih znanja izrasla je islamska znanost i kultura. U takvom okru-ženju odrasta Al-Mas’udi te već kao dijete pokazuje ljubav prema uče-nju; imao je izvanrednu memoriju i neobično je brzo i vješto pisao. Učio je kod mnogih istaknutih učitelja, kao što su Waki’, Al-Nawbakhti i dobro poznati Mu’talizi al-Jabba’i, koji su mu prenijeli solidno znanje iz kuranskog nauka, arapske gramatike i poezije, povijesti, prava i teologije te tzv. “drevnih znanosti”: filozofije, astronomije, geografije, medicine i glazbe. No njegov nemi-ran istraživački duh tjerao ga je da iz prve ruke upozna svijet, druge ljude i krajeve, pa je velik dio ži-vota proveo na putovanjima. Željni upoznati se sa svim izvanrednim stvarima koje postoje među različitim narodima i proučiti osobita obilježja svake zemlje našim vlastitim očima, posjetili smo Sind, Zanzibar, Indokinu, Kinu i Javu, prošli smo kroz srce Armenije, Azerbejdžana, Irana i Beilakana, te istražili Irak i Siriju… Onaj koji nikada nije napustio svoje ognjište te je ograničio svoja istraživanja na usko područje povijesti svoje domovine, ne može se usporediti s odvažnim putnikom koji je potrošio svoj život na istraživačkim putovanjima u daleke krajeve svijeta i svaki se dan suočavao s opasnostima iskapajući rudnike znanja da bi sačuvao dragocjene fragmente prošlosti od zaborava.1 Ono što nam on sam kaže o sebi sve je što o njemu znamo, a to je veoma malo. Naime, iako ništa izravno ne govori o svom životu, svom društvenom položaju, profesiji i sl., puno je toga moguće saznati o širini i dubini njegovih interesa, o njegovim stavovima te o njegovim vezama i prijateljstvima s drugim istaknutim ljudima onoga vremena. Može se također zaključiti da je bio neumoran putnik, otvoren i sa smislom za humor, te da je bio religiozan, ali i vrlo radoznao i tolerantan prema drugim religijama. Njegova inteligencija i izostanak predrasuda bili su posvuda prepoznati. Svoje kritike prema drugim piscima ili učenjacima znao je ublažiti pohvalama na njihov račun. Ibn Khaldun, vodeći povjesničar i filozof, navodi Al-Mas’udija kao primjer tadašnjim i budućim povjesničarima. Njegova istraživanja i pogledi značajno su utjecali na historiografiju, geografiju i prirodne znanosti u narednih nekoliko stoljeća.

PUTOVANJA I DJELA

Svoja je putovanja započeo 915. godine odlaskom u perzijsku pokrajinu Fars, a nakon godine provedene u gradu Istahru nastavio je putovanje do Indije, gdje je posjetio gradove Multan i Mansuru u današnjem Pakistanu. Znameniti grad Mansura u to je vrijeme bio glavni grad islamske države Sind. Nakon toga vraća se u Fars, otkud posjećuje perzijsku pokrajinu Kerman, da bi se ponovo uputio u Indiju koja ga se snažno dojmila svojim drevnim znanjima. Od 918. do 926. godine putovao je Sirijom, a posje tio je i Arabiju. Oko 932. godine posjetio je i Armeniju i područje oko Kaspijskog jezera. Putovao je, također, na Dekan, Šri Lanku, u Indokinu i Kinu. Zatim je nastavio za Madagaskar, Zanzibar i Oman, a na kraju je po-sjetio i Basru. U Basri je dovršio sjajnu knjigu Muruj adhdhahab wa ma’adin aljawahir (Zlatne livade i rudnicidragulja) koja ga je najviše proslavila. No njegovo najopsežnije djelo jest Akhbar alzaman (Povijest vremena). Taj magnum opus u trideset tomova svojevrsna je enciklopedija svjetske povijesti koja ne uzima u obzir samo političku, već i kulturnu povijest različitih naroda, bilježeći mnoge aspekte ljudskog znanja i djelovanja, ali i mnoge crtice i anegdote. Povijest vremena je nažalost izgubljeno djelo, no Zlatne livade i rudnici dragulja je sre-ćom preživjelo do naših dana. Ovo djelo u sebi objedinjuje dva glavna Al-Mas’udijeva zanimanja: povijest i geografiju. U njemu je predstavljena opća povijest svijeta na srednjovjekovni način, što znači od početka stvaranja pa sve do vremena kad je napisana, 943. godine. Započinje sa židovskom povijesti, a zatim nastavlja s povijesti, geografijom, socijalnim prilikama i religijskim običajima neislamskih zemalja, kao što su Indija, Grčka i Rim. (Smatra da je najveći doprinos Grčke filozofija, iako za filozofiju kaže da su je izumili Indijci.) U prvom dijelu knjige uglavnom obrađuje povijest zemalja, susjednih i dalekih, suvremenih i drevnih, poput Perzije, Bizanta, Babilona, Asirije, Egipta, ali i Kine i zemalja uglavnom istočne Afrike, navodeći uzroke uspona i padova pojedinih naroda. Također je prikupio određene informacije o Slavenima, od kojih su neki redovito trgovali u Bagdadu, kao i o drugim narodima središnje i istočne Europe. No iznenađuje da u knjizi nema više podataka o Sjevernoj Africi i Španjolskoj, koje su u to vrijeme bile u sastavu islamske države. U tom prvom dijelu, poglavlja o pojedinim narodima isprepliću se s poglavljima o zemlji, morima, rijekama, planinama, klimama, zvijezdama, plimama i osekama, zemljotresima, itd., dok u drugom dijelu knjige govori o Arapima, njihovim vjerovanjima i običajima prije dolaska islama, proroku Muhamedu i njegovoj misiji, a najveći dio je posvećen kalifatima i životima pojedinih kalifa. Al-Mas’udi je s mnoštvom fascinantnih detalja opisao svoja iskustva iz različitih zemalja vezano uz ljude, običaje, geografske, klimatske i druge prilike. Daje i prikaze svojih osobnih kontakata sa Židovima, Irancima, hindusima i kršćanima. Navodi mnoštvo priča i anegdota preuzetih iz iskustava drugih ili iz svog vlastitog. Bio je vrlo obziran u citiranju autora, a često kaže da mu je nešto rečeno tako i tako, i da nema načina da to potvrdi. Ova knjiga na veoma zanimljiv način iznosi impresivan niz povijesnih informacija vezanih uz različite predmete pa je brzo stekla popularnost i utvrdila Al-Mas’udijev ugled kao vodećeg povjesničara tog vremena. Na kraju knjige piše: Podaci koje smo zajedno ovdje dali, plodovi su dugogodišnjih istraživanja i bolnih napora, i naših putovanja preko raznih zemalja Istoka i Zapada i među raznim narodima koji žive izvan granica islama. Čitatelj može čitati knjigu očima zaljubljenog i imati dobrote ispraviti svaku omašku ili pogrešku koja je napravljena prilikom prepisivanja, i uzeti u obzir naše napore, imajući na umu dobre odnose i poštovanje koje bi učeni ljudi trebali imati jedan prema drugom. Autor ove knjige uspoređuje sebe s čovjekom koji je pronašao bisere raznih vrsta i boja rasute amotamo, i onda ih pokušao sastaviti u niske te napraviti prekrasan ukras velike vrijednosti, koji njeprošlostigov vlasnik brižno čuva. Na kraju, čitatelj se može opustiti, siguran da nisam poduzeo obranu nijedne sekte, niti sam preferirao ovu ili onu doktrinu. Moja je namjera bila pratiti ljepotu povijesti mnogih naroda i nikakve druge namjere do te nisam imao. Godine 957., u godini svoje smrti, dovršio je svoju posljednju knjigu, Kitab altanbih waalishrãf (Knjiga podataka i uputa), u kojoj je dao sustavnu studiju povijesti iz perspektive geografije, sociologije, antropologije, ekologije, itd. To je sa-žetak njegove spisateljske aktivnosti u kojem je između ostalog i revidirao ono što je ranije napisao. Ona je za opće čitateljstvo manje zanimljiva od knjige Zlatne livade i rudnici dragulja, mada sadrži neke biografske materijale i veoma važne geografske podatke od kojih se neki više nigdje ne mogu pronaći. Ove su dvije knjige jedine sačuvane; izvorno su nastale kao nadopuna njegovom kapitalnom djelu Povijest vremena, tako da najvećim dijelom sadrže ono što nije sadržano u prethodnim djelima, na koje se Al-Mas’udi često poziva. Pripisuje mu se još čak tridesetak naslova, uključujući i nekoliko knjiga o islamskim vjerovanjima, sektama, itd., ali ništa od toga nije sačuvano. Al-Mas’udi je svojim iskustvenim i kritičko-analitičkim pristupom uveo nov način pisanja povijesti, što je kasnije unaprijedio povjesničar Ibn Khaldun. Svoje golemo znanje stekao je marljivim istraživanjem postojećih izvora kao i na brojnim putovanjima. Njegov živi interes i otvorenost prema drugim narodima i religijama odražavaju duh njegova vremena, ali i otvorenost i toplinu duše ovog neumornog putnika.

Ex LIBRIS

Zlatne livade i rudnici dragulja

Ovom spisu dali smo ime Zlatne livade i rudnici dragulja kako bismo potaknuli zanimanje i znatiželju za njegov sadržaj i pobudili želju uma za upoznavanjem povijesti, čije su istaknute činjenice sažete u ovoj knjizi. Detaljnije smo ih obradili u ranijim radovima na ovu temu, a u ovom spisu izdvojene su zanimljive priče sa stranica tih drugih radova. Knjigu smo posvetili kao poklon kraljevima i učenjacima, obradivši u njoj svaku temu koja bi mogla biti korisna ili zanimljiva za učenje, te svako vremenom nastalo znanje… Nema grane znanosti, niti bilo koje druge za nimljive teme, o kojoj ne govorimo; niti postoji bitna činjenica koju nismo izričito spomenuli u knjizi. Sažeto smo ih opisali, isprepleli raznim natuknicama te približili povremenim zapažanjima.More er-Rum (Mediteran) Ovo more počinje tjesnacem koji ga spaja s morem Okianos (Atlantski ocean), a najuže je između obala Tanjaha (Tanger) i Sabtaha (Ceute) na području Magreba i obale AlAndalusa (Španjolska). Ovaj uski prolaz naziva se Saita (Ceuta), a razmak između dvije obale ne prelazi deset milja; pa je samim tim ovo i ruta prelaska iz Magreba do AlAndalusa i obratno. Najčešće se ovaj prostor naziva Zokak (prolaz)… Na granici gdje se ova dva mora, Mediteran i Ocean, spajaju, gorostasni kralj Hirakl podigao je stupove od kamena i bakra.Na tim su stupovima uklesani natpisi i skulpture koje rukama pokazuju da se ne može ići dalje i da nije izvedivo ploviti iza Mediterana u to drugo more (ocean), jer njime ne plovi niti jedan brod. Tamo nema civilizacije niti ljudi, a more je bezgranično u svojoj dubini i širini – njegov je kraj nepo znat… O njemu postoje krasne priče, a čitatelju preporučujem svoju knji gu Akhbar alzaman u kojoj može pronaći izvješća posada koje su riskirale svoj život ploveći ovim morem; te koji od njih su se spasili, a koji doživjeli brodolom, kao i što su sve vidjeli i doživjeli.

O tada poznatim morima

Neki ljudi kažu da u civiliziranom svijetu postoje četiri mora, neki broje pet, neki šest, neki idu do sedam, i da su sva povezana i neprekinuta. Prvo je Abisinijsko more (Crveno more), zatim Mediteransko, Crno, Maeotis (Azovsko more), Kazarsko more (Kaspijsko jezero) i Ocean, kojeg se naziva i Zelenim morem, Okružujućim morem i Mračnim morem. AlMas’udi kaže, mnogi ljudi pogrešno vjeruju da je Kazarsko more povezano s Maeotisom, ali nisam vidio niti jednog trgovca koji putuje u zemlju Kazara, niti bilo koga drugog tko je plovio morem Maeotis i Crnim morem, do bizantijskih dominiona ili do Targhiza (Bugarska), a koji bi se složio da je Kazarsko more spojeno s nekim drugim morem, bilo kanalom ili tjesnacem, ili na bilo koji drugi način osim preko rijeke Kazar … mnogi drevni i moderni pisci, veliki poznavatelji mora, u svojim radovima navode da Konstantinopolski tjesnac počinje od mora Maeotis i nastavlja se u Kazarsko more, spajajući ih. Ne mogu shvatiti kako su došli na ovu ideju…

O navigaciji

Perzijsko je more najolujnije i najopasnije za plovidbu u vrijeme kad je Indijsko more mirno; a Perzijsko je more mirno kad je Indijsko more nemirno, olujno, mračno i divlje. Farsko (Perzijsko) more postaje olujno kad Sunce uđe u sazviježđe Djevice, negdje u vrijeme jesenskog suncostaja; tako se nastavlja i oluje svakodnevno jačaju dok Sunce ne uđe u sazviježđe Riba. Najnemirnije je potkraj jeseni kad je Sunce u Strijelcu, zatim postaje mirnije dok Sunce pono vno ne dođe u Djevicu, a najmirnije je potkraj proljeća kad je Sunce u Blizancima. Indijsko je more olujno dok Sunce ne uđe u Djevicu; tada počinje plovidba po njemu, jer najjednostavnije je ploviti kad je Sunce u Strijelcu.

O Kinezima

Kinezi su najpametniji narod na zemlji: oni posjeduju nevjerojatnu vještinu u plastičnoj i drugim umjetnostima. Toliko da se ni jedan drugi narod ni u kakvoj vrsti stručne izrade ne može s njima usporediti. U svrhu poticanja te vještine, kraljevsko povjerenstvo dodjeljuje nagrade za dobro urađene radove, a kralj naređuje da u njegovoj palači budu izloženi javnosti tijekom cijele jedne godine (prije dodjeljivanja nagrade), te ukoliko u tom razdoblju nitko ne uoči grešku na izloženom djelu, dodjeljuje se nagrada i ono se prilaže umjetničkoj kolekciji. No, pronađe li se ijedna nesavršenost, djelo biva odbijeno te mu se ne dodjeljuje nikakva nagrada. Jedan je čovjek napravio klas žita na kojem sjedi vrabac i neko se vrijeme smatralo da će to djelo biti nagrađeno; kad ga je vidio neki grbavac, primijetio je da ima grešku. Gdje?, upitaše ga. Svatko zna, odgovorio je grbavac, da ako vrabac sjedi na klasu, on se savije; a umjetnik ga je napravio uspravnim, iako na njemu sjedi vrabac. To je pogreška. Sud koji je iznio grbavac ocijenjen je ispravnim te umjetnik nije nagrađen. Cilj takvog načina jest potaknuti umjetnike da daju sve od sebe, te da budu pažljiviji i promišljeniji u onome što rade.

O Indijcima

Al – Mas’udi kaže da su svi povjesničari koji ujedine zrelo promišljanje s detaljnim istraživanjem, i koji imaju čist uvid u povijest ljudske vrste i njene korijene, ujedinjeni u mišljenju da su Indijci bili prisutni u najranijim vremenima, te su dio ljudske rase kojem su dani mudrost i mir. Kad su se ljudi oblikovali u tijela i formirali u zajednice, Indijci su se silno trudili da im se svojim carstvom pridruže i da njihove zemlje spoje, do te mjere da bi oni mogli biti vladari. Veliki su ljudi među njima rekli Mi smo početak i kraj, mi imamo savršenstvo, predodređenost i ispunjenost. Sve što je vrijedno i značajno u životu ovog svijeta svoje porijeklo duguje nama. Ne dozvolimo da se itko opire ili suprotstavi nama, napadnimo svakoga tko se usudi isukati mač na nas i njegova će sudbina biti bijeg ili podaništvo.

O vremenskim ciklusima kod Indijaca

Neki Indijci vjeruju da se svijet obnavlja svakih tisuću Hazarwana i da se, kad to razdoblje istekne, postojanje obnavlja, vraća se snaga širenja života, četveronošci ponovno pasu, vode teku, životinje gmižu, biljke rastu i zrakom struje povjetarci. Većina Indijaca smatra da se određeni ciklusi periodično ponavljaju, pokrenuti snagama čije utjelovljenje spava u latentnom obliku života4, ali njihova je priroda moćna, a njihova suština nepromjenjiva. One određuju granice i ustanovljuju vrijeme potrebno za ovaj proces (reinkarnacije ovih snaga), koji tvori veliki ciklus i razvoj. Smještaju ga u bezdan vremena i računaju da je od njegovog početka do kraja trideset šest tisuća godina, s ponavljanjima (periodima) od dvanaest tisuća godina. Ovo zajedno sačinjava Hazarwan, što razvija i utječe na snage. (Manji) ciklusi izražavaju sve što u njima postoji duže ili kraće (prema starosti svijeta). Život bića najduži je na početku obnove (ili velikog ciklusa), jer tek pokrenute snage prirode slobodnije su u svom djelovanju; dok je najkraći na kraju obnove, kad je ciklus suženiji i snage ograničene. A česta ponavljanja (inkarnacije ili oživotvorenja snaga) rađaju trošnije oblike života, zato što su snage tijela i čistoća materije nadmoćni na početku ciklusa, i slobodni u svojoj manifestaciji. Jer, čistoća prethodi nečistoći, bistrina je iznad mulja, a dužina života proporcionalna je čistoći te mješavine. Snage koje pokreću elemente (ili materiju) šire utjecaj svog savršenstva na mješavine (tijela) koja su, budući da oblikuju zemaljski život, izvor propadanja, promjene i truljenja. U kasnijem dijelu velikog ciklusa, na kraju velikog razvoja, izgled stvari se deformira, duše slabe, mješavine se onečišćuju, snage su oslabljene, ono što je prolazno propada i sve se vraća u luku kroz kratke cikluse usmjerene prema unutra. Raspon života više se ne računa dobima (već samo godinama). Indijci daju razumska objašnjenja teorijama koje smo upravo opisali. Tvrde da postoje dokazi o prvom izvoru (svih stvari) i o razlikovanju ciklusa Hazarwana koje smo objasnili. Oni uče o različitim misterijima i potankostima vezanim uz dušu, njenoj povezanosti s nadnaravnim, njenom porijeklu koje ide od gore prema dolje, kao i druge doktrine koje je ustanovio Al-Barahman na početku vremena. Al-Barahman je vladao do svoje smrti, tri stotine šezdeset šest godina. Njegovi potomci do današnjeg dana nose naziv brahmini. Oni formiraju najviše kaste i plemstvo, te ih Indijci duboko poštuju.

S engleskog prevela Jasminka Čehić

(Redžep Handan – Al – Mas’udi – Arapski Herodot, Nova akropola br. 70, 2012 god)

Preuzeto sa: www.nova-akropola.hr

 

Advertisements

Nova knjiga “ISTORIJA FILOZOFIJE II“


Danas se pojavila moja druga knjiga u Zagrebu i Mostaru. Šta reći? Preneću pismo cenjenog A. Kujundzića, pisca, filozofa i pesnika iz BiH-a, inače recezenta prve knjige i velikog borca za građanske slobode.

Poštovani gospodine Milić!

Jutros sam obradovan pojavljivanjem Vaše knjige koju sam već preuzeo i kojoj se uistinu radujem! ČESTITAM! Puno je tih historia napisano, ali niti jedna ne odiše svježinom i šarmom kao Vaše. To nije čudo, Vi ste mlad čovjek s lijepom širinom i otvorenošću prema filosofskoj misli i svijetu i općenito.

Pouzdano, znate bolje, nego li moja malenkost, kako i koliko je katastrofalna europocentričnost filosofske misli! A Vi to hrabro otvarate idući na Istok…Svaka VAM čast!
Pouzdano, pred Vama je puno posla i puno uspjeha. Posebno me interesiraju Vaši antropološki radovi.
S poštovanjem i srdačnim pozdravima, a

Knjigu možete downloadovati na sledećem sajtu:

http://www.digitalne-knjige.com/milic2.php

http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php

http://www.digitalne-knjige.com/sveknjige.php

http://www.digitalne-knjige.com/filozofija.php

http://www.digitalne-knjige.com/p165.php

http://www.digitalne-knjige.com/007/milic2/

http://tacno.net/

Besede – prorok Muhamed (Propovijed pred smrt)


BESEDE – prorok Muhamed (Propovijed pred smrt)

PROPOVIJED PRED SMRT

Braćo! Ja osjećam da ce meni približuje smrt! Ali jedini Bog zna određen čas! Smrt je nužda koju niko neće izbjeći!
Poslije smrti doći će dan – dan opće pravde kada će Bog suditi za djela na ovom prolaznom svijetu. Ja vas preporučujem dragom Bogu! Kao njegov poslanik imam zadaću da opomenem i obradujem. Ja vam savjetujem da budete bogobojazni, da ce čuvate oholosti, da čitate dobra djela i da ce ne uznosite nad druge ljude.

Svevišnji je rekao: „Nije li džehenem boravište onih koji se uzdižu nad druge ljude.“

Budite, braćo moja, milostivi jedni spram drugih. Vi ste uistinu braća. Znajte da vjernici u slozi čvrsto drže zajednicu Islama kao što cigle drže zidove u kući.

Budite pravedni i čuvajte ce od nasilja. Ne sijte mržnju nego samo ljubav, jer Islam je čista ljubav i spas.

Ne zaboravite svoju siromašnu braću. Pomažite ih. Vi ste to dužni.

Čuvajte svoju vjeru u jednoga Boga, čuvajte i volite Islam kao što volite i čuvate svoje živote, pa i više, jep Islam je iznad sviju nas i naših interesa i života! Samo kao muslimani, to jest potpuno predani Bogu, bićete spaseni na oba svijeta.

Ja sam ce uvijek molio našem Stvoritelju za moje sljedbenike da im Alah oprosti i da ih primi pod svoju zaštitu. Ako sam koga uvrijedio, molim ga da mi sada oprosti, jep, vjerujte, nehotice sam to učinio. Nikad ce nisam svetio ni pokazivao mržnju. Nikad nisam nikog želio oštetiti ili mu nažao učiniti.

Ali, ako ce to ipak desilo, govorite slobodno! Tražite naknadu i molim vas ne dozvolite da sa vašim dugom odem pred mog Stvoritelja.

(Kultura govora, 327, Prometej, Novi Sad, 2008)