Pitirim Sorokin – Uzrok nadritma ideacijske, idealističke i osjetilne faze u grčko – rimskom i zapadnom kulturnom nadsustavu


UZROK NADRITMA IDEACIJSKE, IDEALISTIČKE I OSJETILNE FAZE U GRČKO-RIMSKOM I ZAPADNOM KULTURNOM NADSUSTAVU

PRINCIP IMANENTNE PROMJENE I PRINCIP OGRANIČENIH MOGUĆNOSTI KAO PRVI UZROCI

U svjetlu principa imanentne promjene i principa ograničenih mogućnosti, sada možemo odgovoriti na problem: zašto je tijekom povijesnog razvoja grčko-rimske i zapadne kulture njihov nadsustav dvaput ponovio trostruki ritam ideacijske, idealističke i osjetilne faze od dvanaestog stoljeća pr. Kr. do kraja srednjega vijeka, te je nakon petnaestog stoljeća treći put ušao u osjetilnu fazu, koja danas čini se da opada?

Koliko se god u drugim aspektima razlikovale putanje ovih kultura u tim stoljećima, koliko god bile velike, možda čak i neograničene, mogućnosti mutacije ovih kultura u pogledu njihovih različitih obilježja i osobina, njihovih nakupina i sustava nepovezanih s nadsustavom, čini se da nije upitna činjenica o postojanju ritma, te gore navedenog redoslijeda faza svakog ritma (osjetilna—ideacijska—idealistička, ili, što je isto, ideacijska—idealistička—osjetilna). Štoviše, u jasno definiranom obliku, utvrdili smo donekle slične ritmove čak i u nekoliko drugih kultura, kao što su hinduistička, kineska, arapska i još neke.

Koji je uzrok takvog ritma? Odgovor pružaju princip imanentne promjene i princip ograničenih mogućnosti glavnih integriranih oblika kulturnog nadsustava. Zahvaljujući principu imanentne promjene, svaki od tri integrirana oblika, ili faze, to jest ideacijski, idealistički i osjetilni nadsustav, ne može a da se ne mijenja; on se mora uspinjati, rasti, neko vrijeme postojati u punoj snazi, a zatim opadati. Ovaj princip objašnjava zašto svaki od ovih oblika ne dominira zauvijek, i zašto mora ustupiti mjesto drugim oblicima trijade. On međutim ne objašnjava zašto se ovaj trostruki ritam sa svoje tri faze ponavlja, i zašto faze slijede jedna drugu sljedećim redoslijedom: osjetilna—ideacijska—idealistička.

Ponavljanje adekvatno objašnjava princip ograničenih mogućnosti glavnih integriranih oblika kulture. Pazite, naglašavam integriranih oblika kulture (ili faza integriranih nadsustava). Samo se na njih može  primijeniti princip ograničenih mogućnosti. Broj neintegriranih oblika kulture mnogo je veći, zapravo neograničen, ako imamo na umu sve varijacije različitih nakupina, sporednih osobina i nepovezanih sustava.

Čak je i niz neintegriranih, eklektički pomiješanih kombinacija ideacijskih i osjetilnih kulturnih elemenata golem. U našem istraživanju tranzicijskih razdoblja, kada se jedan integrirani oblik dezintegrira, dok drugi još nije kristaliziran, vidjeli smo da ta tranzicijska razdoblja pokazuju mnoštvo kombinacija elemenata glavnih oblika, međusobno različitih u nizu važnih aspekata (stoljeća od devetog do osmog pr. Kr., šesto i treće pr. Kr., treće i četvrto po. Kr., dvanaesto te četrnaesto i petnaesto po. Kr., te današnje doba).

Situacija je međutim drukčija u pogledu glavnih integriranih oblika. Njihov broj — ili mogućnosti — u teoriji i u zbilji, puno je ograničeniji.

U pogledu prirode istinske stvarnosti — glavne premise svakog od ovih integriranih oblika — broj mogućih odgovora vrlo je ograničen i teško da prelazi pet temeljnih rješenja: prvo, priroda istinske stvarnosti iznadosjetilna je (ideacijska premisa); drugo, osjetilna je (osjetilna premisa); treće, ima oba aspekta, međusobno nerazdvojiva (idealistička premisa); četvrto, potpuno je nepoznata i nespoznatljiva (premisa skepticizma); peto, poznata je samo u svojem pojavnom aspektu, dok je njezin transcendentalni aspekt (ako posjeduje takav aspekt) nespoznatljiv (premisa Humova i Kantova kriticizma i agnosticizma). Teško da ovaj problem posjeduje neko drugo rješenje bitno različito od ovih pet mogućnosti. Mnogo veće mogućnosti imaju različite eklektične (neintegrirane) mješavine ovih pet principa, ali takva eklektična rješenja nisu sustavi, nego nakupine. Kao takva, ona nisu niti mogu biti gornje premise integriranih oblika kulture. Isto tako, unutar svakog od ovih pet temeljnih oblika, postoji velika mogućnost variranja u sekundarnim detaljima pojedinih teorija. Platonova idealistička filozofija razlikuje se – u nizu sporednih obilježja – od Plotinove filozofije, a obje se razlikuju od filozofije sv. Augustina ili Hegela. Leukipov materijalizam drukčiji je od Lukrecijeva, a oba su drukčija od La Mettriejeva, Holbachova ili Marxova materijalizma. Ipak, to su sporedne razlike koje se ne tiču glavnih obilježja idealističkih ili materijalističkih premisa. Iz točke gledišta ovih glavnih obilježja, teško da postoji ikakva druga mogućnost za rješenje ovog problema, osim gornjih pet odgovora. Ako i postoji još jedna ili dvije mogućnosti, one povećavaju pet mogućnosti samo na šest ili sedam oblika.

Budući da je samo pet glavnih mogućnosti, od kojih su dvije negativne i teško da mogu poslužiti kao osnova za dugotrajnu integriranu kulturu, zahvaljujući principu granice i principu imanentne promjene, tri mogućnosti, i dodatne dvije kao podsustavi, moraju se ponavljati u integriranim kulturama koje nastavljaju postojati i nakon što prvi put isprobaju sva tri ili pet temeljnih oblika. Odatle ponavljanje ovih oblika, odatle naš nadritam u povijesti proučavanih kultura. Ono što smo rekli za glavni postulat ova tri glavna oblika kulturnih nadsustava možemo reći i za sve obuhvaćene sustave i ritmove od kojih se oni sastoje.

Teorijski gledano, postoji i može postojati samo pet ili šest glavnih integriranih sustava istine: 1, istina vjere; 2, istina razuma; 3, istina osjetila; 4, istina idealističke sinteze; i 5, integrirani skeptični i agnostički ili kritički sustav. Ostalo je puka eklektična mješavina ovih sustava. Budući da nema druge logične mogućnosti za temeljno različit integrirani sustav istine, neizbježno je – logički i faktički – da se ovi sustavi ponavljaju u svakoj dugotrajnoj kulturi (u vremenu) ili u različitim kulturama (u prostoru). Vidjeli smo da su se oni zaista ponavljali u svojoj dominaciji.

Isto se može reći za glavne umjetničke stilove: ideacijski (simbolički), vizualni (osjetilni) i idealistički (integrirani simboličko-vizualni).

Ne postoji mogućnost za neki dodatni temeljni integrirani oblik. Postoji samo široka mogućnost eklektične i nesuvisle mješavine ovih elemenata. Odatle ponavljanje ovih oblika u istoj i u različitim kulturama.

Isto vrijedi i za mnogo detaljnije »obrasce« umjetnosti općenito, i za specifične umjetnosti posebno. »Klasični i romantični«, »linearni i malerisch«, »vjerski i svjetovni«, »idealistički i naturalistički«, »konvencionalni i revolucionarni« — ove i stotine drugih formi toliko često rabljenih u povijesti i teoriji umjetnosti — što god svaka od njih značila kod različitih autora — sve ove detaljne forme ponovno imaju ograničene mogućnosti temeljnih oblika.

Isto je i s glavnim oblicima etike. Bilo koji integrirani sustav etike može biti ili onaj apsolutnog imperativa (uključujući onaj kršćanske ljubavi), ili etika osjetilne sreće u eudemonističkoj, utilitarističkoj i hedonističkoj varijanti, ili pak organska sinteza obaju oblika.

Ostalo će (uključujući ekstremni moralni nihilizam) biti nesuvisla mješavina navedenih oblika. Odatle ponavljanje tih integriranih oblika u vremenu i prostoru. Odatle zamasi u dominaciji glavnih oblika, koje smo pratili u prethodnim poglavljima.

I tako dalje, čak i u pogledu užih i specifičnijih principa kao što su atomizam i antiatomizam u prirodnim znanostima, kao što su vitalizam i mehanicizam, kao što su glavne koncepcije vremena, prostora i ostalih »prvih principa« znanosti i filozofije.

Budući da glavni oblici ovih integriranih sustava i podsustava imaju ograničen opseg variranja, u životnoj povijesti kulture koja traje dulje nego što je potrebno da se isprobaju svi glavni oblici, ti se oblici moraju ponavljati. Nakon što se jedanput pojave, moraju se ponoviti dva, tri ili više puta.

U mjeri u kojoj su ovi sustavi istine, istinske stvarnosti, oblika umjetnosti, etike, oblika društvenih, ekonomskih, političkih i drugih odnosa samo podsustavi u našem nadsustavu, i u mjeri u kojoj oni zajedno žive i mijenjaju se, njihovo ukupno koordinirano ponavljanje rezultira ponavljanjem ideacijske, idealističke i osjetilne faze u životnom procesu našeg nadsustava.

Tako princip imanentne promjene i princip ograničenih mogućnosti glavnih oblika pružaju adekvatan odgovor na problem: zašto se ponavljaju faze nadsustava, kao i odgovarajuće faze podređenih sustava koji čine nadsustav? Ovi razlozi, međutim, nisu jedini razlozi za ponavljanje. Postoji drugi, dublji razlog za to. Pogledajmo ga.

NEADEKVATNOST GLAVNIH SUSTAVA ISTINE I STVARNOSTI KAO UZROKA NADRITMA IDEACIJSKOG, IDEALISTIČKOG I OSJETILNOG OBLIKA KULTURE      

Prethodna poglavlja Dinamike pokazala su da u osnovi ideacijskog, idealističkog ili osjetilnog oblika integrirane kulture leži, kao njegova gornja premisa, njegov sustav istine i stvarnosti. Upravo ta premisa, da se poslužimo riječima W. I. Thomasa, »definira situaciju« za ostatak povezanih odjeljaka svakog pojedinog oblika kulture.

Umjetnost i filozofija, etika i religija, znanost i oblici društvene organizacije osjetilnog nadsustava izrazi su osjetilnog sustava istine i stvarnosti. U ideacijskoj, idealističkoj ili osjetilnoj kulturi ovi odjeljci izražavaju ideacijski, idealistički ili osjetilni sustav istine i stvarnosti. A svaki od tri glavna sustava istine i stvarnosti može biti ili potpuno istinit, ili potpuno pogrešan, ili djelomice istinit i djelomice pogrešan.

A. Ako je jedan od ovih sustava potpuno istinit — samo istina, cijela istina i ništa drugo osim istine — onda su ostala dva sustava istine i stvarnosti potpuno ili uglavnom pogrešna. Pod takvom pretpostavkom istiniti sustav stvarnosti — i odgovarajući oblik kulture — može zauvijek postojati i dominirati, bez bojazni ili mogućnosti da ga istisnu pogrešni sustavi. Teško je moguće da neki pogrešni, neadekvatni sustav stvarnosti i istine može istisnuti potpuno istinit sustav, ili da potpuno neznanje može zbaciti potpuno znanje. Budući da je istinit, on pruža adekvatnu spoznaju stvarnosti. Zahvaljujući tome, omogućuje svojim ljudskim nositeljima da žive istinskim životom, da se uspješno prilagođavaju adekvatno spoznatoj okolini, i da, zahvaljujući svemu tome, uživaju bolji društveni život i kulturu nego što je to slučaj u društvu i kulturi temeljenoj isključivo na zabludi i neznanju. To znači da pod takvom pretpostavkom možemo očekivati da dani sustav istinske stvarnosti i znanja traje vječno, bez ikakvog ritma ili uspinjanja i opadanja ideacijskog, idealističkog i osjetilnog oblika.

B. Pretpostavimo li da je svaki od ovih sustava istine i stvarnosti potpuno pogrešan – nije ništa drugo nego zabluda i varka – nijedan od njih ne bi mogao dominirati dulje vrijeme, a još manje ponavljati se, jer nema ljudskih bića, društva i kulture koji mogu opstati u uvjetima potpunog neznanja i zablude. Kad ljudska bića ne bi znala što je jestivo, a što nije, i kad bi zabunom pokušala umjesto jestive hrane jesti nejestivu, i kad bi sličnu ludost pokazivala u pogledu ostalih osnovnih stvari i fenomena, vrlo bi brzo izumrla, a s njima i društvo i kultura. Minimum istinskog znanja, istinske stvarnosti, apsolutno je nužan kako bi bilo koja osoba ili društvo egzistirali neko vrijeme, a velika je količina potrebna kako bi egzistirali desetljećima i stoljećima. Kada bi sva tri glavna sustava istine i stvarnosti bila potpuno pogrešna, nijedan od njih ne bi mogao stoljećima dominirati milijunima ljudskih bića, kao što su dominirali; a nakon njihova nestanka, nijedan od njih ne bi imao nikakva izgleda da se ponavlja, kao što su se ponavljali. Čak i s točke gledišta teorije odabira, takav potpuno pogrešan sustav istine i stvarnosti bio bi eliminiran jednom za svagda. To znači da pod ovom pretpostavkom nije moguć nikakav ritam dominacije ideacijskog, idealističkog i osjetilnog sustava istine i znanja, te odgovarajućeg oblika kulture. Isto tako, ne može se zamisliti nikakva trajnija dominacija takvog potpuno pogrešnog i neadekvatnog oblika kulture. Međutim, sva tri naša glavna sustava dominirala su stoljećima i ponavljala se nekoliko puta u povijesti grčko-rimske i zapadne kulture. A tako je bilo i u drugim kulturama.

C. Odatle se čini da je proučavani nadritam moguć jedino pod uvjetom da je svaki od tri glavna sustava istine i stvarnosti – i odgovarajući oblik kulture – djelomice istinit i djelomice
pogrešan, djelomice adekvatan i djelomice neadekvatan. Jedino zato što svi oni sadržavaju vitalni dio, svojim ljudskim nositeljima pružaju mogućnost adaptacije na njihovu sredinu –
kozmičku, organsku i društvenu; pružaju minimum stvarnog iskustva koji zadovoljava njihove potrebe; i služe kao temelj njihova društvenog života i kulture. Ali budući da svaki od tri
sustava također ima nevaljani dio – pogrešku i zabludu rame uz rame s istinom – svaki od ovih sustava odvlači svoje ljudske nositelje od stvarnosti, pruža im kvaziznanje umjesto pravog znanja, i koči njihovu adaptaciju i zadovoljenje njihovih fizioloških, društvenih i kulturnih potreba. Kada se takav sustav istine i stvarnosti uspinje, raste i sve više monopolistički dominira, njegov pogrešni dio ima tendenciju rasti, dok njegov valjani dio ima tendenciju opadati. Postajući monopolistički ili dominantan, ima tendenciju protjerati sve ostale sustave istine i stvarnosti, a s njima i valjane dijelove koje sadržavaju. Istodobno, slično kao kod ljudskih diktatora, postajući dominantan, sustav po svoj prilici sve više gubi svoje valjane dijelove, a razvija pogrešne. Krajnji je rezultat takvog trenda da s porastom dominacije sustav postaje sve više neadekvatan. Kao takav, sve je manje sposoban služiti kao instrument prilagodbe, kao iskustvo za stvarno zadovoljenje potreba svojih nositelja, i kao temelj njihova društvenog i kulturnog života. Društvo i kultura izgrađeni na takvoj premisi postaju sve više prazni, pogrešni, neiskusni, neuki, i stoga nemoćni, ratoborni i iskvareni. Nitko ne može graditi svoj život ili život društva i kulture na pogrešci, neznanju i čistoj iluziji. Dođe trenutak kada pogrešni dio sustava počne pretezati nad njegovim valjanim dijelom. Pod takvim je uvjetima, društvo njegovih nositelja osuđeno ili na izumiranje, ili mora promijeniti svoju gornju premisu – »redefinirati situaciju« – a s njom i svoj sustav kulture. Na ovaj način dominantni sustav priprema svoj pad i popločava put za uspon i dominaciju jednog od suparničkih sustava istine i stvarnosti, koji je, pod tim okolnostima, istinitiji i valjaniji nego istrošeni i degenerirani dominantni sustav. Novi dominantni sustav ponovno prolazi istu tragediju, i prije ili poslije zamjenjuje ga njegov takmac; i tako se ovi corsi i ricorsi nužno nastavljaju, kao što su to i prije činili. Drugim riječima, pod ovom trećom pretpostavkom, ponavljanje našeg nadritma ideacijskog, idealističkog i osjetilnog sustava istine i stvarnosti te odgovarajućih sustava istine, postaje ne samo shvatljivo nego i logički i činjenično neizbježno. Jedina alternativa ovoj neizbježnosti jest propast društva i kulture. Tako izgleda dublji uzrok »zašto« proučavanog nadritma.

Ispravnost ovakvog razmišljanja gotovo je aksiomatska, ako se može pokazati da sva tri glavna sustava istine i stvarnosti uistinu nisu ni potpuno pogrešna, ni potpuno istinita, nego da sadržavaju dio istine i dio pogreške, i da se s porastom dominacije svakog sustava njegov dio istine smanjuje, dok se dio pogreške povećava.

Gotovo je bjelodano da nijedan od tri glavna sustava istine – istina vjere, razuma i osjetila -nije cijela istina i ništa drugo osim istine. Kada bi to bio, njegovi pristalice bili bi posjednici apsolutne istine u svoj njezinoj mnogostrukoj beskonačnosti. Bili bi Sveznajući Bog. Pod takvom pretpostavkom ne bi bila moguća nikakva pogreška, i nikakav budući napredak religije, filozofije ili znanosti: Apsolut je apsolutan i ne dopušta nikakav dodatak ili poboljšanje. Teško da postoji ijedan inteligentan vjerski mislilac, ili filozof, ili znanstvenik koji može tvrditi ili tvrdi da posjeduje apsolutnu – potpunu i čistu – istinu. Za religioznog čovjeka, takva bi tvrdnja značila njegovu pretenziju da bude Sveznajući Bog, što nijedan veliki vjerski mislilac nikada nije tvrdio. Za znanstvenika, takvu tvrdnju isključuje hipotetička, relativistička priroda znanstvene spoznaje. Za filozofa, isključuje ju filozofova epistemologija, kakva god ona bila.

Usto, kada bi predstavnici bilo kojeg od ovih sustava istine pretpostavljali apsolutnu istinu, to bi značilo da je istinska stvarnost iscrpiva i konačna, u svim njezinim kvantitativnim, kvalitativnim i drugim oblicima i sadržajima. Takva bi pretpostavka također bila nemoguća. Nijedan razuman čovjek, a još manje razuman mislilac, ne može tvrditi da on ili njegova verzija istine već posjeduje cijelu istinu. Zbog toga ova prva pretpostavka pada u vodu.

Možemo li pretpostaviti da je svaki od tri sustava istine potpuno pogrešan i da ne sadržava ništa valjano? I takva je pretpostavka također nemoguća. Empirijski, kao što smo vidjeli, svaki od ovih sustava istine i stvarnosti dominirao je u grčko-rimskoj i zapadnoj kulturi (kao i u ostalim kulturama) nekoliko stoljeća. Kao što smo gore već istaknuli, potpuno pogrešan sustav istine i stvarnosti ne može dominirati velikim masama, niti čak jednim pojedincem na nekoliko dana: osobe lišene životinjskih instinkata i vođene potpuno pogrešnim koncepcijama istine i stvarnosti u vrlo bi kratkom roku fizički nestale. To još više vrijedi za cijelo društvo. Da je svaki od ovih sustava stvarnosti i istine u cijelosti pogrešan, ne bi mogao dominirati stoljećima bez propasti svih svojih nositelja. Još bi se manje svaki od ovih sustava mogao uvijek ponovno pojavljivati i uvijek ponovno dominirati.

Logički gledano, potpuna pogrešnost svih ili jednog od tri sustava istine također je isključena. Ako se prihvate gornje premise, veliki teološki, filozofski ili znanstveni sustavi pokazuju kreativnu, logičnu i konzistentnu misao; imaju malo toga zajedničkog s nesuvislošću ili besmislenošću ilogičnog ili nelogičnog razmišljanja. Štoviše, veliki vjerski, filozofski i znanstveni sustavi najbolji su primjeri ljudske konzistentne misli – uzori logičnog i profinjenog razmišljanja – a ne nešto što je primjer loše logike, loše dijalektike ili ilogičnosti. Možemo, a i ne moramo, se slagati sa sv. Augustinom i sv. Tomom Akvinskim, s Kantom ili Platonom, sa sir Isaacom Newtonom ili Darwinom, ali čim se gornje premise ovih sustava prihvate, ovim i ostalim velikim vjerskim, filozofskim i znanstvenim sustavima mora se priznati vrhunac ljudski moguće koherentne misli.

 

 

 

 

 

 

Kada je riječ o znanstvenim i filozofskim sustavima istine – istini osjetila i istini razuma – njih se danas gotovo i ne dovodi u pitanje. Ti su sustavi prihvaćeni s njihovim izvorima istine: dijalektikom ljudskog razuma i svjedočanstvom osjetilnih organa. Matematika i logika uglavnom su sustav istine ljudskog razuma, a prirodne znanosti uglavnom su riznica istine osjetila. Danas se više dovodi u pitanje istina vjere izvedena iz izvora koji se različito naziva: »intuicija«, »nadahnuće«, »otkrivenje«, »izvanosjetilna percepcija«, »mistično iskustvo«, i tako dalje. Postoji li takav izvor, jednako različit od diskurzivne dijalektike koliko i od svjedočanstva osjetilnih organa?

Odgovor mora biti pozitivan. Moguće je da ne znamo točno prirodu ovog izvora istine. Moramo također priznati da, poput opažanja u svim njegovim oblicima (eksperimentalno, statističko, kliničko) i razmišljanja, on ne jamči uvijek istinu. Ali svaki poman istraživač povijesti ljudskog iskustva, znanosti, filozofije, religije i istinski kreativne ljudske vrijednosti, teško može poreći postojanje takvog izvora istine i njezinih velikih i pozitivnih doprinosa povijesti ljudske misli, znanosti, umjetnosti, filozofiji, religiji, etici, tehnologiji, pa čak i ekonomskim i praktičnim kreativnim vrijednostima.

Prvo, zato što se neka vrsta intuicije nalazi u samom temelju valjanosti sustava istine razuma i istine osjetila. Drugo, zato što je intuicija, za razliku od diskurzivne dijalektike i osjetilnog iskustva, jedan od najvažnijih i najplodnijih »pokretača« golema broja najvažnijih znanstvenih, matematičkih i filozofskih otkrića i tehnoloških izuma. Treće, zato što je u mnoštvu slučajeva vjerska i mistična intuicija glavni izvor i glavna sila stvaranja najvećih umjetničkih, vjerskih i etičkih sustava kulture. Četvrto, zato što postoji dovoljno velik korpus svjedočenja velikih mislilaca, stvaralaca religije, umjetničkih vrijednosti i znanosti, koji dokazuje stvarnost, funkcioniranje i moć ovog izvora istine. Pojasnimo ukratko navedene tvrdnje.

A. To da se intuicija, kao neposredno, očito, aksiomatsko i često trenutačno iskustvo različito i od percepcije i od osjeta, a još više od imaginacije, pamćenja, diskurzivne misli i običnog opažanja u svim njegovim oblicima, nalazi u temelju valjanosti bazičnih postavki ne samo religijskih i filozofskih nego i matematičko-logičkih i empirijskih znanosti i njihovih istina, danas prihvaćaju mnogi filozofi, znanstvenici, mislioci i općenito istraživači ovog problema. Zašto temeljni postulati bilo koje znanosti, od matematike do fizike, izgledaju neupitno valjani, a njihovi aksiomi aksiomatski? Budući da su po svojoj definiciji krajnji postulati i aksiomi, ne mogu se temeljiti ni na logici ni na empirijskom iskustvu; naprotiv, sve kasnije logičke postavke i empirijske teorije temelje se na postulatima i aksiomima. Jedini izvor očiglednosti takvih postulata i aksioma jest intuicija.

Do istog se zaključka dolazi razmatranjem činjenice da jezik, kao nužni uvjet bilo koje misli, ne nastaje dijalektikom ljudskog razuma, nego je on produkt intuicije. Neki mislioci idu čak toliko daleko da stavljaju intuiciju u osnovu naše percepcije kao suca koji odlučuje je li percepcija stvarna ili iluzorna.

Čini se da je intuicija također krajnji temelj lijepog, kao i etičnog i moralnog, da i ne spominjemo religioznog – sfere kojom posebno dominira intuicija, pogotovo mistična intuicija.

B. Još je manje upitna činjenica da je intuicija pokretač golema broja osjetilnih i dijalektičkih otkrića i izuma na svim kreativnim poljima kulture, od znanosti, matematike, tehnologije i biologije, preko društvenih i humanističkih disciplina i filozofije, do umjetnosti, religije, etike i drugih kulturnih sustava. Da intuicija igra važnu ulogu u matematici i da se nalazi u osnovi matematičkih dedukcija, već je ustvrdio jedan od njezinih najistaknutijih predstavnika, G. Birkhoff.

Da je za velik broj matematičkih otkrića zaslužna intuicija – a ne slijeđenje pravila F. Bacona ili logistike – potvrđuje nam povijest matematike. Osobna iskustva H. Poincaréa tipična su u ovom pogledu.

Petnaest sam dana pokušavao dokazati da ne može postojati nikakva funkcija analogna onom što sam poslije nazvao les fonctions fuchsiennes. Sve te dane sjedio sam za svojim radnim stolom, isprobavao mnoštvo kombinacija, ali bez ikakva rezultata. Jedne večeri, suprotno svojem običaju, popio sam crnu kavu i nisam mogao usnuti; ideje su se stale gomilati; osjećao sam kao da se međusobno naguravaju [se heurter] sve dok se dvije, takoreći, ne zakvače jedna za drugu [s’accrochassent] i tako naprave stabilnu kombinaciju. Ujutro sam ustanovio postojanje razreda fonctions fuchsiennes. Trebao sam samo ponoviti rezultate, za što mi je trebalo samo nekoliko sati.

Drugom mu je prilikom rješenje jednog drugog matematičkog problema došlo trenutačno, dok je ulazio u autobus. Stigavši u Caen, provjerio ga je i ispostavilo se da je točno. On navodi još nekoliko primjera ove vrste i naglašava da je kod svih njih dolazak do rješenja bio obilježen »kratkoćom, nenadanošću i neposrednom sigurnošću« [avec les mêmes caractères de brièveté, de soudaineté et de certitude immédiate].

Vrlo je slično ovom intuicijskom iskustvu otkriće gravitacije sir Isaacka Newtona. »Jednoga nezaboravnog dana, uz lagani udarac kod nogu mu pade jabuka. Bio je to nevažan događaj viđen tisućama puta; ali ovaj put, poput klika malenog prekidača koji pokreće neki veliki stroj, aktivirao je njegov um. Kao u nekoj viziji, shvatio je da ako tajanstveno privlačenje zemlje može djelovati kroz prostor sve do krošnje … onda bi možda moglo doprijeti čak do Mjeseca.«

Nije drukčiji ni Arhimedov slučaj, s njegovim slavnim uzvikom »heureka« prilikom ulaska u kadu, nakon čega se od silnog uzbuđenja zaboravio odjenuti. Zatim Galilejev slučaj, kada je promatrajući njihanje svjetiljke u crkvi »kratkim spojem« došao do formulacije zakona oscilacije njihala. Pa slučaj Juliusa Roberta von Mayera, koji je na osnovi dviju slučajnih pojava tijekom putovanja, »iznenadnim skokom misli . izveo zakon o mehaničkom ekvivalentu topline«. Ogroman broj velikih i malih otkrića u matematici i fizikalno-kemijskim znanostima nastao je na sličan intuitivni način.

Isto još više vrijedi za tehnološke izume. »Djelovanja naše svijesti usmjerena na inovacije . povezanija su s emocijama nego s razumom i . više su estetske i intuitivne nego racionalne prirode.« »Intuitivno znanje i djelovanje kreativne imaginacije više su ili manje direktno povezani sa zadiranjem u razine iza granica našeg uobičajenog svjesnog života. « Ovo jasno potvrđuju izjave samih izumitelja. Jedan kaže da kada se pojavi potreba za nekim izumom, »smjesta ga izbacim iz objektivnog dijela svojeg uma, to jest prestanem raditi na njemu, i prepustim ga ,subjektivnom dijelu’ svojeg uma.« Ondje on spontano zrije dok ne »izađe van«.

Drugi kaže: »Ideje dođu kada im se najmanje nadam, često kada sam u polusnu, ili kada sanjarim.« Drugi tvrde da se katkad ili probude s novom idejom, ili im ona dođe »u bljesku«, ili »dok se opuštaju«, ili »u kadi«, ili iznenada, kada se izumitelj bavi nekom drugom vrstom posla, ili »sasvim neočekivano«, i tako dalje.

Nije drukčije ni u prirodnim znanostima. Mnogi od njihovih najvećih predstavnika svjedoče, kao prvo, da se gotovo do nijednog značajnog otkrića nije došlo slijedeći shemu F. Bacona; kao drugo, da mnoga otkrića imaju intuitivan početak ili nadahnuće.

Što se tiče otkrića na području filozofskih, humanističkih i društvenih znanstvenih disciplina, tu je uloga intuicije uistinu dominantna. O tome objektivno svjedoči činjenica da su gotovo sva velika otkrića – glavni filozofski pravci, glavne teorije iz humanističkih i društvenih znanosti – nastala davno, kada nisu postojali ni laboratoriji, ni statistika, ni sustavni podaci opažanja, niti ikakva druga građa za empirijsko ili čak racionalno generaliziranje. Proučavanje relevantnih činjenica na ovim područjima pokazuje da su mnoge takve kreacije i teorije bile potaknute intuicijom. To ne isključuje činjenicu da u mnogim slučajevima intuitivno otkrivenje dolazi nakon teškog, ali plodnog rada osjetilnog ili diskurzivnog uma. Ono što je važno jest da se do rješenja dolazi intuitivnim putom.

Taj proces, u njegovu ekstremnom obliku, dobro opisuje jedan od najvećih filozofa pjesnika devetnaestog stoljeća, F. Nietzsche. Ovako on opisuje stanje uma u kojem je napisao Tako je govorio Zaratustra:

Ima li itko na koncu devetnaestog stoljeća neku jasnu predodžbu o tome što su pjesnici snažnih doba zvali nadahnućem? Ako nema, ja ću ga opisati. Onaj tko imalo vjeruje u natprirodno teško će moći odbaciti ideju da čovjek nije ništa drugo doli posrednik silno moćnih utjecaja. To što se događa može se nazvati jedino otkrivenjem, naime da iznenada, neizrecivo sigurno i tankoćutno, nešto postaje vidljivo i čujno, i drma i trese čovjeka do samih dubina njegova bića. Čovjek čuje, a da nije to tražio; čovjek uzima, bez pitanja tko daje; misao zabljesne poput munje, nužno, potpuno uobličena – nikada nisam trebao odabirati. To je ushićenje, golemo uzbuđenje koje se katkad oslobodi u bujici suza; to je stanje u kojem je čovjek potpuno izvan sebe, najjasnije svjestan drhtanja i šuštanja kroz svoje biće sve do vrhova nožnih prstiju; duboka radost kojoj sve najbolnije i najtužnije nije suprotnost, nego njezin uvjet, kao da je potrebno, poput nužne boje u snopu svjetlosti… Sve se zbiva krajnje nehotično, kao u bujici osjećaja slobode, moći, božanstvenosti.

Slično ovome, A. Strindberg kaže da je pjesnička ekstaza bila »stanje čistog blaženstva dok se pisanje nastavljalo«.

Što se tiče umjetnika, kreativnost je tu uglavnom intuitivna, bilo da je riječ o poeziji i književnosti, glazbi ili slikarstvu, kiparstvu ili drami. Sljedeći Mozartov opis vlastitog procesa rada tipičan je. Odgovarajući na pitanje, Mozart piše:

Pitaš me kojom se metodom služim u pisanju i razradi svojih velikih i složenih djela. O tome zapravo ne mogu reći ništa više od ovoga: ne poznajem sebe i nikad to neću saznati. Kada se osobito dobro osjećam, možda vozeći se u kočiji, ili u šetnji nakon dobrog objeda, i u besanoj noći, tada mi misli naviru u bujici, i to one najbolje. Otkud i kako – to ne znam niti mogu saznati. One koje mi se svide zadržim u glavi, i moguće je da ih sam sebi pjevušim – tako mi barem kažu…

Nadalje, on opisuje kako se »mrvice« spontano spajaju u cjelinu, rastu, i napokon u njegovoj glavi poprimaju završni oblik.

Sve to traganje i stvaranje u meni događa se kao u nekom vrlo živom snu.

Konačno, poput Poincarea u naprijed citiranu slučaju, zapisuje djelo, i budući da je zapravo spremno u njegovu umu, »prilično brzo prelazi na papir«.

Slično tvrdi i Schelling: »Baš kao što čovjek vođen sudbinom ne čini ono što želi ili namjerava, nego ono što je dužan izvršiti zbog neshvatljive sudbine pod čijim je utjecajem, tako se čini da je umjetnik . pod utjecajem moći koja ga . prisiljava da prikazuje stvari koje on sam potpuno ne shvaća, i čije je značenje beskonačno.«

Napokon, kada je riječ o vjerskim i moralnim stvaralačkim djelima, i ona su pretežno intuitivna. Ona propovijedaju otkrivenu istinu vjere; temelje se gotovo isključivo na nadracionalnoj, nadosjetilnoj, nadempirijskoj, Apsolutnoj Istini i Stvarnosti-Bogu. Sve velike religije utemeljili su mistici obdareni karizmatičnim darom mističnog iskustva. Takvi su Buda, Zaratustra, Laozi, židovski proroci, Mahavira, Muhamed, Krist, sv. Pavao, sv. Augustin, sve do novijih mistika kršćanstva i drugih velikih religija. Kada neka pseudoreligija nastane »znanstveno«, »racionalno«, temeljena na »racionalnim, empirijski potvrđenim istinama«, takva pseudoreligija nema budućnost i u najboljem je slučaju trećerazredna, vulgarizirana socijalna filozofija ili pseudoznanost.

Sve velike religije eksplicitno tvrde da su one korpus otkrivene, nadracionalne, nadempirijske, nadosjetilne istine, milošću Apsoluta otkrivene karizmom obdarenim pojedincima – prorocima, svecima, misticima, vidovnjacima i drugim Apsolutovim instrumentima. Iskustvo ovih instrumenata uvijek je nadracionalno ili mistično. A mistično iskustvo ima malo toga zajedničkog, ako uopće išta, s uobičajenom spoznajom nastalom preko osjetilnih organa ili racionalnom raspravom. Bez mistične intuicije, teško da bi čovječanstvo moglo imati ijednu veliku religiju. A svaka velika religija znači kreaciju istine vjere otkrivene u mističnom iskustvu. Budući da je religija općenito (a velike svjetske religije posebno) jedna od najvažnijih tvorevina ljudske kulture, sama ta važnost svjedoči u korist krajnje važne uloge intuicije općenito, i mistične intuicije posebno, u povijesti ljudske misli i kulture. Pogotovo preko religije, s njezinom nadracionalnom i nadosjetilnom intuicijom, dolazimo u kontakt s aspektom istinske i mnogostruke stvarnosti koji nam je nedostupan uobičajenim putovima istine osjetila i istine razuma. Osnivači, proroci, apostoli, mistici velikih religijskih sustava, zajedno s velikim umjetnicima, koji su također na svoj način instrumenti mistične intuicije, veliki su posrednici istine vjere koja nas povezuje s nadempirijskim i metalogičkim aspektom Beskrajno Mnogostrukog, coincidentia oppositorum Eriugene i Nikole Kuzanskog.

Ako intuicija tako igra odlučujuću ulogu na svakom polju stvaralaštva, iz toga proizlazi da je ona odlučujući faktor u spoznaji, jer svaka je prava kreacija prava spoznaja, baš kao što je svako pravo otkriće kreacija. Kada su Mozart ili Beethoven, Fidija ili Shakespeare, Buda ili sv. Pavao, Rafael ili Durer, Platon ili Kant stvorili svoje umjetničke, vjerske ili filozofske sustave, oni su ostvarili skriveni potencijal koji postoji u stvarnosti; oni su ga otkrili i iz skrivenog stanja potencijalnosti donijeli na stvarnost. Otvorili su što je bilo skriveno, i razotkrili nam što nismo vidjeli i nismo znali. U ovom smislu, svaka je kreacija spoznaja i otkriće – otkriće nove kombinacije zvukovnih vrijednosti (kao u velikoj glazbi), ili novih vrijednosti arhitektonskih oblika koje nam je otkrila neka nova kombinacija kamena, mramora i drva i drugih arhitektonskih elemenata; ili novih aspekata stvarnosti koje nam je otvorilo slikarstvo, književnost, religija i etika. Ako bismo, na trenutak, zamislili da nestanu sve umjetničke, vjerske, filozofske i etičke vrijednosti, a sve naše znanje svede se na strogo »znanstvena otkrića« formulirana u obliku suhoparnih postavki, koliko bi se osiromašila i smanjila naša spoznaja svijeta i stvarnosti! Iz milijunaša bismo se pretvorili u prosjake.

S druge pak strane, svako znanstveno otkriće također je i kreacija, ne nužno u smislu nametanja prirodi naših zamisli, kao što kažu kantovci i njihovi sljedbenici, nego u svjetlu ostvarivanja skrivenog potencijala u prirodi, njegova iznošenja na vidjelo, i tako obogaćivanja našega znanja. U ovom smislu, Newton je stvorio zakon gravitacije, R. Meyer zakon očuvanja energije, Lavoisier i Lomonosov zakon o očuvanju mase, i tako dalje.

Budući da intuicija igra tako važnu ulogu u svakoj kreativnosti, tu ulogu igra i u svakoj spoznaji i otkriću.

Ovaj letimični pregled objašnjava zašto mislioci najrazličitijih misaonih struja priznaju intuiciju – i istinu vjere kao njezinu posljedicu – kao izvor i korpus istine sui generis, različit od izvora i korpusa znanja stečenog s pomoću osjetilnih organa, te s pomoću dijalektike našega uma. To je, također, razlog zašto oni pripisuju intuiciji najvažniju ulogu u generiranju i iniciranju čak i osjetilnog i racionalnog spoznavanja. Gore rečeno pomoći će nam da shvatimo sljedeće tvrdnje mislilaca iz različitih struja misli.

Kada ne pomaže svjesno razmišljanje, ljude u njihovom ponašanju često vodi Nesvjesno, nagovještajima i osjećajima.

Nesvjesno pomaže svjesnom procesu mišljenja pružajući inspiraciju u malim i velikim stvarima, a u mistici omogućuje čovjeku slutnju viših nadosjetilnih jedinstava.

Novi misaoni smjerovi rađaju se iz bljeskova intuicije.

U matematici se utvrdilo da su pozitivni integralni brojevi 1, 2, 3 … podložni određenim jednostavnim aritmetičkim zakonima, a ti se zakoni smatraju intuitivno točnima. Postoje mnoge apstraktne matematičke strukture osim ovih upravo spomenutih. U svim se slučajevima utvrdilo da se sastoje od određenih prihvaćenih intuicija (ili postulata) i njihovih logičkih posljedica… Posebno želim naglasiti da matematičar ide daleko iza takvih općenito prihvaćenih jasnih pretpostavki, tako da posjeduje određena prešutna vjerovanja i stavove koji jedva da ikada pronađu put do ispisane stranice. Na primjer, on vjeruje u postojanje različitih beskrajnih razreda poput onih sačinjenih od svih cijelih brojeva… Takve ideje … zovem matematičkom vjerom… Gotovo svi najveći matematičari zauzimali su točke gledišta u ovoj širokoj kategoriji i pripisivali su im najdublje značenje… Vjerovanja o kojima je riječ imala su najveću heurističku važnost kao instrumenti otkrića.

Još su u ovom smislu direktniji znanstvenici poput Eddingtona, Jeansa, Drischa i drugih.

Ljudski duh kao »nešto što zna« ne može se opisati samo kao »opažač«. Svijest ima i druge funkcije osim onih nekog prilično neučinkovitog stroja za mjerenje; i znanje može dosegnuti i druge istine osim onih povezanih s osjetilnim utiscima. Vjera je dublja od bilo kojeg »oblika misli«. U dobu razuma, vjera ipak ostaje vrhovna; jer razum je jedan od dijelova vjere.

Stoga gotovo da i nema sumnje kako je intuicija pravi izvor pravog znanja, različita od uloge osjetila i razuma. Ako je tako, onda je istina vjere, izvedena iz intuicije i temeljena na njoj, prava istina u istoj mjeri u kojoj je to istina osjetila i istina razuma. Ona je posebice nužna u shvaćanju onih aspekata istinske stvarnosti koji nisu dostupni osjetilima i razumu. Ovo objašnjava zašto je istina vjere uspjela stoljećima dominirati, i zašto su nadracionalne religije vječni pratioci razvoja ljudske kulture. Da je istina vjere (i intuicija kao njezin izvor) potpuno pogrešna, to se ne bi moglo dogoditi. U svjetlu gornje tvrdnje, važna i često nužna uloga intuicije u spoznaji istinske stvarnosti objašnjava vječnu činjenicu o besmrtnosti religije i umjetnosti, te dominaciju istine vjere u dugačkim razdobljima. A ova besmrtnost nadosjetilne religije i nadracionalnih umjetnosti i etike te dominacija istine vjere u dugačkim razdobljima potvrđuje važnu ulogu intuicije kao izvora istine, znanja i kreativnosti.

Zbog navedenih razloga, dakle, integralna istina nije identična nijednom od triju oblika istine, nego ih sve obuhvaća. U ovom trodimenzionalnom aspektu istine vjere, razuma i osjetila, integralna istina bliža je apsolutnoj istini nego bilo koja jednostrana istina jednog od ova tri oblika. Isto tako, stvarnost koju pruža integralna trodimenzionalna istina, s intuicijom, razumom i osjetilima kao svojim izvorima, bliža je beskonačnoj metalogičnoj stvarnosti spomenute coincidentia oppositorum nego čisto osjetilna, ili čisto racionalna, ili čisto intuicijska stvarnost, koju nudi jedan od sustava istine i stvarnosti. Njezin empirijsko-osjetilni aspekt nudi istina osjetila; racionalni aspekt, istina razuma; nadracionalni aspekt, istina vjere. Trostruki integralni sustav istine omogućuje nam ne samo adekvatnije znanje o stvarnosti nego i valjanije i manje pogrešno iskustvo, čak i unutar specifičnog polja svakog pojedinog sustava istine. Svaki od ovih sustava istine odvojen od ostatka postaje manje valjan ili više pogrešan, čak i na specifičnom polju vlastitog djelokruga. Osjetilni organi kojima ne upravlja razum ili inteligencija mogu nam pružiti samo kaotičnu masu utisaka, percepcija, osjeta, nesposobni da nam daju nikakvo integrirano znanje, ništa osim razbacanih djelića pseudoopažanja i pseudoutisaka. U najboljem slučaju mogu nam ponuditi masu beznačajnih »činjenica«, bez ikakve suvislosti, važnosti i shvatljivosti. Bez surađivanja s istinom razuma i istinom intuicije, ovi osjetilni organi vrlo su ograničeni instrumenti, čak i u spoznavanju osjetilnog aspekta stvarnosti. U percipiranju zvuka, mirisa, slike, naši osjetilni organi slabiji su od osjetilnih organa psa, kao što pokazuju eksperimenti I. Pavlova. Tisućama godina energije kao što su radio valovi i elektricitet stajali su im »pred nosom«. No oni ipak nisu mogli vidjeti, čuti, onjušiti, dodirnuti te osjetilne oblike stvarnosti. Tisućama godina mnoge empirijske uniformnosti prirodnih fenomena stajale su »pred očima i ušima« osjetilnih organa, no oni ih nisu mogli primijetiti. Kada ih se »otkrilo«, otkrilo ih se jedino zahvaljujući suradnji drugih izvora spoznaje: logike i intuicije. Kada se ove elementarne istine shvate, postaje jasno koliko bi ograničeno, siromašno, nesuvislo i usko bilo naše znanje da je ograničeno samo na čistu osjetilnu spoznaju, i da ovisi jedino o našim osjetilnim organima, s njihovim uobičajenim funkcioniranjem. Isto tako, puka dijalektična spekulacija ne može nam jamčiti bilo kakvo valjano znanje o empirijskim fenomenima. Ona nam može pružiti neosporiv silogizam ili matematičku dedukciju, ali takav silogizam ili dedukcija bit će empirijski valjana jedino ako su njezina gornja i donja premisa empirijski valjane. A ta empirijska adekvatnost ne može se postići s pomoću istine razuma. Konačno, intuicija bez kontrole istine razuma i istine osjetila vrlo lako zastrani, i dovede nas do intuitivne zablude umjesto do intuitivne istine. Svaki od ovih izvora i sustava istine mnogo će nas lakše zavesti na pogrešan put ako je izoliran od ostalih izvora i sustava istine i ako ga oni ne nadziru, nego kada je sjedinjen u jednu integralnu cjelinu s ostalima.

Odatle veća adekvatnost integralnog sustava istine i stvarnosti u usporedbi s djelomičnom jednostranom istinom i stvarnosti svakog pojedinog sustava.

POVRATAK NA TEMU

Nakon ove prekratke, i ujedno predugačke, digresije, možemo se vratiti na naš problem. Gore smo objasnili što podrazumijevamo pod neadekvatnošću pojedinog sustava istine, te kako se i zašto, s porastom dominacije jednog od sustava, društvo, kultura i ljudska bića sve više udaljavaju od istinske stvarnosti i njezine prave spoznaje. Potiskujući druge sustave istine, kao i aspekte stvarnosti koje oni otkrivaju, dominantni sustav djelomične istine počinje, pod krinkom istine, sve više voditi društvo prema neznanju, zabludi, ispraznim vrijednostima, neplodnosti na području kreativnosti i otkrivanja aspekata stvarnosti, te siromaštvu društvenog i kulturnog života. Prilagodba je sve manje moguća. A sam život sve je manje bogat pravim vrijednostima i kreativnim iskustvom. Otud dilema danog društva i kulture: nastaviti tim opasnim putom, do samog izumiranja, ili uz veliki napor uspostaviti neku potpuniju i izvorniju istinu i sustav vrijednosti. Takvo uspostavljanje znači ponovno uvođenje ostalih sustava istine, stvarnosti i vrijednosti. A takvo ponovno uvođenje znači novu fazu u velikom ritmu sustava istine, stvarnosti i vrijednosti, te u dominantnom obliku kulturnog nadsustava.

Neke kulture, poput grčko-rimske i zapadne, nekoliko su puta uspjele napraviti takav pomak; neke druge nisu u tome uspjele. Ove prve nastavile su živjeti i ponavljati ritam koji proučavamo; druge su ili iščeznule i nestale, ili su bile osuđene na stagnaciju, na polumumificirano postojanje, postavši uz svoju ispraznu i suženu istinu, stvarnost i vrijednost puki »prežitak« ili »objekt povijesti«, umjesto njezin kreativni subjekt. Takve kulture i društva pretvaraju se u puku građu za druge – kreativnije i življe – kulture i društva. Oni koji vrijednost stvarnosti ograničavaju na samo jedan od gornja tri aspekta – empirijski, racionalni ili nadosjetilni – nepotrebno osiromašuju sebe, svoju stvarnost, znanje i vrijednosti. Ovo se jednako odnosi na razumijevanje čovjeka, društva i kulture. Takav isključivi Weltanschauung nikada nije adekvatan, i redovito postaje žrtvom vlastite uskogrudnosti. Isto vrijedi za kulture kojima dominiraju takvi jednostrani mentaliteti. Isključivo teološko-nadosjetilni mentalitet srednjovjekovne kulture koji se pojavio i razvio kao lijek za ispraznu osjetilnu kulturu kasnoga grčko-rimskog razdoblja, nakon nekoliko stoljeća dominacije također se iscrpio, propao, i sam sebe pokopao u katastrofama kraja srednjega vijeka. Isto se dogodilo i s jednostranim racionalističkim mentalitetom kulture od šesnaestog do osamnaestog stoljeća (mentalitetom renesanse i prosvjetiteljstva). Propao je u socijalnim požarima potkraj osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća. Konačno, jednostrani empirijsko-osjetilni mentalitet naše vlastite kulture propada nama pred očima, zajedno s kulturom kojom dominira.

Teorijski neuspjeh našeg pretežno osjetilnog sustava istine, stvarnosti, vrijednosti i kulture manifestira se na mnoge načine, detaljno opisane u prethodnim poglavljima Dinamike. Prvo, u progresivnom brisanju granice između istine i neistine, stvarnosti i fikcije, vrijednosti i utilitarne konvencije. Razmotrimo li suvremeni dominantni znanstveni i filozofski empirizam u svim njegovim varijacijama – empirizam, pozitivizam, novopozitivizam, kantovski ili pseudokantovski kriticizam fikcija als ob ili »kao da«, pragmatizam, operacionalizam, empirijski kriticizam, instrumentalizam, i tako dalje – nužno primjećujemo kako svi oni teže brisanju razlike između istine i neistine, stvarnosti i fikcije, vrijednosti i puke svrsishodnosti. Kada ove dominantne struje tvrde da su znanstvene postavke puke »konvencije«, a da je od nekoliko različitih konvencija za tebe ili za mene najistinitija ona koja je u određenim okolnostima najpogodnija, ili »najekonomičnija«, ili svrsishodna, ili korisnija, ili »operativnija« (Poincaré, K. Pearson, E. Mach, W. James i drugi), one brišu granicu između istinitog i neistinitog, potkopavajući samu istinu i znanje. Prema ovom kriteriju, sve Staljinove, Hitlerove ili Daladierove dogme istinite su, jer su im najpogodnije. Kada znanstvenici kažu da ih ne zanima stvarnost, nego da svoje sheme kreiraju »kao da odgovaraju stvarnosti«, oni stvarnost, znanost i istinu pretvaraju u puku fikciju, u puki als ob, u puku smicalicu i proizvoljni »konstrukt«. Ako znanost ne zanima stvarnost, što je onda zanima? U čemu je onda razlika, osim svrsishodnosti, između konstrukta »kao da« pacijenta ludnice i onoga znanstvenika, između puke fikcije i stvarnosti? Koliku li smo udaljenost proputovali od istine kao „adaequatio reiet intellectus“ sv. Tome!

Pragmatizam ima isti ishod, sa svojim kultom i kriterijem korisnog kao ekvivalenta istinitog, kao i operacionalizam, instrumentalizam i ostali slični »izmi«. Drukčiji nije ni plod današnjih pseudokantovskih koncepcija o zakonima prirode, koje je znanost formulirala kao puke tvorevine naših umova, nametnute »prirodi«, ili nečemu što zovemo »prirodom«, premda nitko ne zna što je ona, niti postoji li ona ili ne. Posljedica je takve koncepcije da ne znamo što je »um«, a još manje što on nameće čemu, na koji način i zašto. Sveukupna znanost i istina pretvaraju se u jedan veliki upitnik. Ovo još više vrijedi za novopozitivističke pokrete tipa Bečkoga kruga i druge, koje misao poistovjećuju s pukim jezikom, logiku s pukom jezičnom sintaksom, istinu s čistom tautologijom (Kantova »analitička postavka«), a svaku netautološku postavku, uključujući sve znanstvene zakone, proglašavaju nesigurnim proizvoljnim vjerovanjem. Kao predstavnice empirizma i skepticizma u njihovu najsterilnijem, najneplodnijem i najsenilnijem obliku, ove struje uništavaju i granice između znanja i zablude, stvarnosti i fikcije, i doista nas ostavljaju u beživotnom, apatičnom, glupom, jalovom i šupljem svijetu mumificirane stvarnosti, svedene na talmudsko tumačenje simbola za koje nitko ne zna što označavaju. Budući da su epigoni prethodnoga punokrvnog empirizma, te su, kao i svi epigoni, izgubile iskru kreativnosti, to kompenziraju najpedantnijim istraživanjem simboličkih znakova, s najpreciznijom metodom učenjaka, za koje je Laozi rekao: »Mudri ljudi nikada nisu učenjaci i učenjaci nikada nisu mudri ljudi.« Stari mudrac malo je pretjerao, ali njegova formula dobro pristaje ovim učenjacima.

Krećući se u ovom kobnom smjeru, empirizam tragično sužava carstvo stvarnosti na njezin puki empirijski aspekt, a u tom aspektu na sve uže i sve površnije »sve veće i veće znanje o sve manjem i manjem«. Gubeći svoj kreativni genij i zamjenjujući ga »mehaničnošću«, on otkriva sve manje i manje zato što stvara sve manje i manje, i zato što je svaka prava kreacija otkriće, a svako pravo otkriće kreacija.

Usprkos golemoj kolekciji takozvanih činjenica, ni naše razumijevanje sociokulturnih fenomena niti naša sposobnost predviđanja njihove buduće putanje nisu porasli. Usred nepregledna oceana »činjenica«, izgubljeniji smo više nego ikada. Pojavljuju se empirijske društvene teorije, uživaju u svojoj slavi, a nakon nekoliko mjeseci ili godina »zamete ih vjetar«. Što se tiče valjanosti empirijskih prognoza budućih trendova sociokulturnih fenomena – gotovo sve empirijske teorije devetnaestog i dvadesetog stoljeća, od poslovnih trendova do teorija o »napretku«, »sociokulturnoj evoluciji«, »zakonima o tri stadija«, »društvenim i kulturnim trendovima« – sve ih je pregazila povijest.

Razdvajajući empirijski aspekt stvarnosti od njezinih drugih aspekata, suvremeni dominantni empirizam tragično je suzio i svijet značajnih vrijednosti, i tako silno smanjio beskrajno bogatstvo sociokulturne i kozmičke stvarnosti. Na taj je način on faktor osiromašenja našeg života, njegove kreativnosti, punine, njegove beskrajne vrijednosti, pa čak i njegove osjetilne sreće.

Ovim je razdvajanjem odvojio istinu od dobrote i ljepote, a empirijska znanost postala je ravnodušna prema ovim vrijednostima. Stvorio je amoralnu, čak ciničku znanost. Kao rezultat toga, empirijska znanost postala je instrument koji je spreman služiti bilo kojem gospodaru, i Mamonu i Bogu, bilo kojoj svrsi, bez obzira je li ona društveno korisna ili katastrofalna, konstruktivna ili destruktivna. Stvorivši svijet prepun najkorisnijih stvari, istodobno je stvorila najđavolskija sredstva za uništenje ljudskog života, kulture, društva. Otrovni p lin, bombe i eksplozivi jednako su djeca empirijske znanosti koliko i hladnjak, lijekovi, traktor i slični izumi. Pustivši na slobodu ova destruktivna čudovišta, empirijska znanost rodila je djecu koja su počela proždirati i samu znanost.

Na jednoj polovici ovog planeta, slobodu istraživanja i znanstvene misli već su ušutkali oni koji su se specijalizirali za upravljanje destruktivnim silama koje je stvorila empirijska znanost. Jedino ono što oni žele smije se istraživati, ono što ne žele, to je zabranjeno. Na ovaj je način sama znanost degradirana na ulogu puke »sluškinje« suvremenih »barbara«, koji su dobro naučili geslo empirizma: Istina je ono što je pogodno i korisno; a od nekoliko pogodnih mogućnosti, najistinitija je ona koja je za mene najpogodnija. Na ovaj je način ekstremna empirijska znanost utrla put za vlastiti pad i propadanje.

Ovaj neuspjeh pretjeranog empirizma naše kulture ilustrira naša sve veća nesposobnost da upravljamo čovječanstvom i tijekom sociokulturnih procesa. Nasuprot optimističnom empirističkom geslu „savoir pour prevoir, prevoir pour pouvoir“1, upravljamo njima jednako slabo kao i prije mnogo stoljeća. Poput trupca na Nijagarinim slapovima, nose nas nepredvidljive i nekontrolirane sociokulturne struje, i mi bespomoćno plutamo od jedne krize do druge, od jedne katastrofe do druge. Nisu se ostvarile ni sreća ni sigurnost koje nam je obećavao pretjerani empirizam modernog doba. Malo je razdoblja u ljudskoj povijesti u kojima su toliki milijuni ljudskih bića bili toliko nesretni, nesigurni, jadni, gladni i napušteni kao što su to danas, od Kine do Zapadne Europe. »Zamračenje« kulture obilježje je našega vremena. Ne treba nam bolji dokaz njezina neuspjeha.

I ne samo to. Ovaj ekskluzivni empirizam u velikoj je mjeri odgovoran za ove katastrofe te za današnju degradaciju čovjeka i sociokulturnih vrijednosti. Lišivši čovjeka i vrijednosti svega apsolutnog, nadempirijskog, božanskog i svetog, svevši ih na puki »skup elektrona i protona«, ili »skup atoma«, ili »refleksni mehanizam«, ili »psihoanalitički libido«, ili »mehanizam seksa i trbuha«, ili puki »odnos podražaja i odgovora«, jednostrani empirizam tragično je suzio svijet istinske stvarnosti te degradirao čovjeka i kulturu na razinu ovih »skupova«, »atoma« i »mehanizama«. Praktična je posljedica takvog Weltanschauunga suvremeno okrutno postupanje prema čovjeku, današnje katastrofe i današnji trijumf grube sile u nacionalnim i međunarodnim ljudskim odnosima. Ako je čovjek puki skup elektrona i protona ili atoma, zašto prema njemu obzirno postupati? Ako su istina, pravednost, ljepota i ostale vrijednosti potpuno relativističke konvencije, zašto prezati pred odbacivanjem onih

Znati da bi se predvidjelo, predvidjeti da bi se djelovalo (Auguste Comte), nap. prev.

koje za pojedinca ili skupinu nisu pogodne, i zašto diktatorski ne zapovjediti one koje njima pogoduju? Tako je počela degradacija čovjeka i kulturnih vrijednosti, te se nastavila sve dok, u današnje doba, čovjek i sve vrijednosti nisu relativizirani do te mjere da nije ostalo ništa apsolutno i sveto, i sve se pretvorilo u prašinu. Otud suvremeni trijumf grube prisile, suvremena kriza našega društva i kulture, ratovi i revolucije, mentalna, moralna i društvena anarhija našega doba. To su djeca jednostranog empirizma naše kulture. Ona sada počinju proždirati vlastite roditelje, pripremajući put za pad takvog kulturnog mentaliteta.

To su posljedice i to je nemeza sve jednostranijeg sustava istine, stvarnosti i vrijednosti. I to je samoubilački put na kojem ovaj jednostrani sustav guši samoga sebe i otvara put za uspon drugih sustava istine, stvarnosti i vrijednosti koji ispravljaju istrošeni sustav. Taj pomak postaje apsolutna nužnost, uvjet bez kojeg nije moguće postojanje kreativne kulture. Kao takvom, možemo mu samo poželjeti dobrodošlicu.

Ovaj razlog smjenjivanja faza nadsustava istine, stvarnosti, vrijednosti i kulture najdublji je i najvažniji. On je sam dovoljan da objasni proučavani nadritam. Zajedno s gore navedenim principima imanentne promjene i ograničenih mogućnosti, on taj nadritam potpuno objašnjava. On također objašnjava degradaciju onih društava i kultura koje nisu uspjele napraviti pomak prema drugom sustavu istine, stvarnosti i vrijednosti kada je on bio nužan. Zbog takve tvrdoglavosti na putu djelomičnog i sve sterilnijeg sustava istine, one su osuđene na degradaciju te na nekreativnu i vegetativnu stagnaciju.

ZAŠTO POREDAK FAZA: IDEACIJSKA, IDEALISTIČKA, OSJETILNA

Nakon što smo odgovorili na prethodno »zašto«, ostaje jedan sekundarni problem, a on glasi: Zašto se glavni oblici ponavljaju istim redoslijedom: osjetilni-ideacijski-idealistički, ili, što dođe na isto, ideacijski-idealistički-osjetilni? Znači li to da tvrdim kako je takav redoslijed univerzalna uniformnost koju treba očekivati urbi et orbi, kad god i gdje god se pojavi takav ritam? Ako je tako, zbog čega je takav redoslijed univerzalan, pogotovo kada se uzme u obzir da idealistička faza dolazi nakon opadanja ideacijske, ali ne nakon opadanja osjetilne faze?

Prije svega, podsjećam čitatelja kako na prethodnim stranicama nigdje nisam tvrdio da je takav redoslijed smjenjivanja univerzalna uniformnost. Baš suprotno, na nekoliko sam mjesta spomenuo da je »redoslijed ovih smjenjivanja u većini slučajeva vjerojatno onakav kakvim smo ga opisali, ali ne treba pretpostaviti da u nekim slučajevima redoslijed ne može biti drukčiji«. Ili: »Ne smatram da je opaženi redoslijed u povijesti zapadnog društva univerzalan ili uniforman za sva društva i za sva doba.« S obzirom na ove napomene, kao i one na nekoliko drugih mjesta, moje je stajalište jasno. Nemam nikakvu čvrstu logičku osnovu za tvrdnju da je opaženi redoslijed nepromjenljiv. Teorijski gledano, moguće je, i ako se iz ovog kuta detaljnije istraže druge kulture, vjerojatno da se može pronaći neki drugi redoslijed ponavljanja glavnih oblika. Tim više što neke kulture nikada ne dosegnu integriranu razinu s ove točke gledišta, dok neke druge, primjerice brahmanska kultura u Indiji, ostanu u ideacijskoj fazi daleko dulje nego bilo grčko-rimska bilo zapadna kultura. Konačno, opažanje pokazuje da tempo i oštrina mutacija iz jednog tipa u drugi variraju od kulture do kulture. Neke iz jednog tipa u drugi prijeđu unutar užih granica nego druge, te uvijek pokazuju manje čist tip dominacije jednog oblika nego druge.

Jedini razlog zašto je redoslijed smjenjivanja dominacije ovih oblika u zapadnoj i grčko-rimskoj kulturi bio takav da je idealistička faza obično dolazila nakon ideacijske, ali ne nakon osjetilne, empirijske je prirode, i glasi: u prezreloj fazi osjetilne kulture čovjek postaje toliko »divlji« da ne može – niti želi – »ukrotiti samoga sebe«, te ga, poput nesavjesnog vozača, opametiti može jedino katastrofalna tragedija i kazna, kao imanentna posljedica njegova »ludovanja«. To zahtijeva »policajca povijesti«, koji mu isprva nameće tešku i čisto fizičku prisilu, kao što to čine suvremeni totalitarni policajci povijesti; a zatim, postupno, nakon ovog tegobnog pripitomljavanja, stavlja ga se u luđačku košulju ideacijske kulture radi konstruktivne i stvarne »reedukacije« i »reorijentacije« prema njemu samomu te prema svijetu vrijednosti i ukupnoj stvarnosti. Drugim riječima, suviše divljem osjetilnom čovjeku teže je spontano se pretvoriti u idealista, i stvoriti idealističku kulturu, nakon raspada osjetilne kulture, nego što je to ideacijskom čovjeku – na primjer, redovniku – koji izađe iz svoje ćelije i nadosjetilnog svijeta, i počne raspoznavati plemenitu ljepotu veličanstvenog svijeta osjetila, počne ga opažati, shvaćati i cijeniti, barem kada je riječ o njegovim najplemenitijim i najuzvišenijim aspektima. Lakše je spustiti se s visina idealističkog snježnog vrhunca na prekrasnu visoravan idealističke stvarnosti nego uspeti se iz nizine prezrele osjetilne kulture na idealističku visoravan. Ovdje možda imamo nešto slično principu »najmanjeg otpora« E. Macha. Lakše je spuštati se nego uspinjati se, pod uvjetom da su spuštanje i uspinjanje slobodni i spontani, a ne prisilni, kao u slučaju prelaska iz osjetilnog u ideacijsko, koji je nametnut nekom teškom nevoljom i prisilom »policajaca povijesti«.

Ovo razmatranje možda će nam ponešto pomoći da shvatimo zašto je redoslijed u proučavanim kulturama takav kakav jest, i zašto će se takav redoslijed vjerojatno pronaći -premda teško univerzalno – u životnoj povijesti drugih kultura. Ipak, to je razmatranje čisto empirijsko, te ne implicira univerzalnu nužnost takvog redoslijeda u vremenu ili prostoru.

Gore navedeno odgovara na pitanje zašto se naš nadritam i njegovi brojni podređeni ritmovi ponavljaju; i zašto je postojao i nastavit će se ritam ideacijskog, idealističkog i osjetilnog oblika kulture.

Potpuno mirnoga duha, približavamo se kraju dugačkog i mukotrpnog hodočašća naše analize strukture i promjene kulture. Sada nam još jedino preostaje da, s osvojene promatračnice, bacimo posljednji pogled na tragični scenarij sumraka osjetilne faze naše kulture. Učinimo to sa svim suosjećanjem sudionika u tragediji i sa svom nepokolebljivom nadom onoga koji vidi dalje od neposrednog horizonta.

S engleskog jezika prevela: Paulina Tomić

(Sorokin, Pitirim (1985). Social and Cultural Dynamics: A Study of Change in Major Systems of Art, Truth, Ethics, Law and Social Relationships, New Jersey: Transaction Publishers, str. 676-698.Prijevod ovog poglavlja dio je knjige Društvena i kulturna dinamika: studija promjena u velikim sustavima umjetnosti, istine, etike, prava i društvenih odnosa što će je uskoro objaviti nakladnička kuća Jesenski i Turk.)

Izvor: http://hrcak.srce.hr/

Advertisements

Redžep Handan – Al – Mas’udi – Arapski Herodot


Al – Mas’udi – Arapski Herodot

Islam se pojavio na Arapskom poluotoku u VII. stoljeću. Međutim, nakon izvjesnog vremena Arapi su izašli iz svoje pustinje i s novom vjerom, islamom, i novim idejama pokucali na vrata dvaju susjednih carstava: Perzije na istoku i Bizanta na zapadu. Prvo carstvo su potpu-no osvojili i inkorporirali u sastav nove islamske države, a drugom su oduzeli najvažnije dijelove koji izlaze na Sredozemno more: Siriju, Egipat i Sjevernu Afriku. Potom su prešli Gibraltar i zauzeli Španjolsku, zaustavivši se kod Pirineja. Na istoku je u to vrijeme islamska vojska stigla do kineske granice. Ovo širenje islamske države dovelo je do zanimanja za geogra-fiju osvojenih zemalja. Naime, s političkog, administrativnog i trgovačkog aspekta bilo je nužno upoznati osvojene zemlje, putove i udaljenosti pojedinih regija ovako raznorodne i prostrane države. Osim toga je i hadž, kao jedna od temeljnih dužnosti muslimana, zahtijevao podrobno poznavanje kop nenih i pomorskih putova za Meku i Medinu. Stoga je za vrijeme kalifa Al-Ma’muna (786. – 833.) grupa arap-skih učenjaka izradila geografsku kartu koja je bila bolja i preglednija od Ptolomejevih geografskih karata. Muslimani su također sveobuhvatno opisali njima tada poznate dijelove svijeta, a svakako najveći dopri-nos tome dao je Al-Mas’udi, kojeg se smatra arapskim Herodotom ili Plinijem. Područje Al-Mas’udijeva interesa bilo je iznimno široko i kretalo se od religija do znanosti, no najviše se bavio proučavanjem povijesti i geografije.

BIOGRAFIJA I OBRAZOVANJE

Točne godine rođenja i smrti Abu al-Hasan ‘Ali ibn al-Husayn al-Mas’udija nisu poznate. Pretpostavlja se da je rođen oko 890. godine u Bagdadu, a umro 956. godine u Al-Fustatu (današnji Kairo). Živio je u zlatno doba islama, kad je Bagdad bio sjedište kalifata i kao takav središte musli-manskog svijeta u politici, trgovini, znanosti i umjetnosti. No, Bagdad je bio i kozmopolitski grad, dom i stjecište ljudi mnogih narodnosti. U Bagdadu kalif Harun al-Rashid ustanovljuje Bayt alHikmu, “Kuću mudrosti”, za prevođenje grčkih, perzijskih i indijskih znanstvenih rasprava na arapski jezik. Na temeljima tih znanja izrasla je islamska znanost i kultura. U takvom okru-ženju odrasta Al-Mas’udi te već kao dijete pokazuje ljubav prema uče-nju; imao je izvanrednu memoriju i neobično je brzo i vješto pisao. Učio je kod mnogih istaknutih učitelja, kao što su Waki’, Al-Nawbakhti i dobro poznati Mu’talizi al-Jabba’i, koji su mu prenijeli solidno znanje iz kuranskog nauka, arapske gramatike i poezije, povijesti, prava i teologije te tzv. “drevnih znanosti”: filozofije, astronomije, geografije, medicine i glazbe. No njegov nemi-ran istraživački duh tjerao ga je da iz prve ruke upozna svijet, druge ljude i krajeve, pa je velik dio ži-vota proveo na putovanjima. Željni upoznati se sa svim izvanrednim stvarima koje postoje među različitim narodima i proučiti osobita obilježja svake zemlje našim vlastitim očima, posjetili smo Sind, Zanzibar, Indokinu, Kinu i Javu, prošli smo kroz srce Armenije, Azerbejdžana, Irana i Beilakana, te istražili Irak i Siriju… Onaj koji nikada nije napustio svoje ognjište te je ograničio svoja istraživanja na usko područje povijesti svoje domovine, ne može se usporediti s odvažnim putnikom koji je potrošio svoj život na istraživačkim putovanjima u daleke krajeve svijeta i svaki se dan suočavao s opasnostima iskapajući rudnike znanja da bi sačuvao dragocjene fragmente prošlosti od zaborava.1 Ono što nam on sam kaže o sebi sve je što o njemu znamo, a to je veoma malo. Naime, iako ništa izravno ne govori o svom životu, svom društvenom položaju, profesiji i sl., puno je toga moguće saznati o širini i dubini njegovih interesa, o njegovim stavovima te o njegovim vezama i prijateljstvima s drugim istaknutim ljudima onoga vremena. Može se također zaključiti da je bio neumoran putnik, otvoren i sa smislom za humor, te da je bio religiozan, ali i vrlo radoznao i tolerantan prema drugim religijama. Njegova inteligencija i izostanak predrasuda bili su posvuda prepoznati. Svoje kritike prema drugim piscima ili učenjacima znao je ublažiti pohvalama na njihov račun. Ibn Khaldun, vodeći povjesničar i filozof, navodi Al-Mas’udija kao primjer tadašnjim i budućim povjesničarima. Njegova istraživanja i pogledi značajno su utjecali na historiografiju, geografiju i prirodne znanosti u narednih nekoliko stoljeća.

PUTOVANJA I DJELA

Svoja je putovanja započeo 915. godine odlaskom u perzijsku pokrajinu Fars, a nakon godine provedene u gradu Istahru nastavio je putovanje do Indije, gdje je posjetio gradove Multan i Mansuru u današnjem Pakistanu. Znameniti grad Mansura u to je vrijeme bio glavni grad islamske države Sind. Nakon toga vraća se u Fars, otkud posjećuje perzijsku pokrajinu Kerman, da bi se ponovo uputio u Indiju koja ga se snažno dojmila svojim drevnim znanjima. Od 918. do 926. godine putovao je Sirijom, a posje tio je i Arabiju. Oko 932. godine posjetio je i Armeniju i područje oko Kaspijskog jezera. Putovao je, također, na Dekan, Šri Lanku, u Indokinu i Kinu. Zatim je nastavio za Madagaskar, Zanzibar i Oman, a na kraju je po-sjetio i Basru. U Basri je dovršio sjajnu knjigu Muruj adhdhahab wa ma’adin aljawahir (Zlatne livade i rudnicidragulja) koja ga je najviše proslavila. No njegovo najopsežnije djelo jest Akhbar alzaman (Povijest vremena). Taj magnum opus u trideset tomova svojevrsna je enciklopedija svjetske povijesti koja ne uzima u obzir samo političku, već i kulturnu povijest različitih naroda, bilježeći mnoge aspekte ljudskog znanja i djelovanja, ali i mnoge crtice i anegdote. Povijest vremena je nažalost izgubljeno djelo, no Zlatne livade i rudnici dragulja je sre-ćom preživjelo do naših dana. Ovo djelo u sebi objedinjuje dva glavna Al-Mas’udijeva zanimanja: povijest i geografiju. U njemu je predstavljena opća povijest svijeta na srednjovjekovni način, što znači od početka stvaranja pa sve do vremena kad je napisana, 943. godine. Započinje sa židovskom povijesti, a zatim nastavlja s povijesti, geografijom, socijalnim prilikama i religijskim običajima neislamskih zemalja, kao što su Indija, Grčka i Rim. (Smatra da je najveći doprinos Grčke filozofija, iako za filozofiju kaže da su je izumili Indijci.) U prvom dijelu knjige uglavnom obrađuje povijest zemalja, susjednih i dalekih, suvremenih i drevnih, poput Perzije, Bizanta, Babilona, Asirije, Egipta, ali i Kine i zemalja uglavnom istočne Afrike, navodeći uzroke uspona i padova pojedinih naroda. Također je prikupio određene informacije o Slavenima, od kojih su neki redovito trgovali u Bagdadu, kao i o drugim narodima središnje i istočne Europe. No iznenađuje da u knjizi nema više podataka o Sjevernoj Africi i Španjolskoj, koje su u to vrijeme bile u sastavu islamske države. U tom prvom dijelu, poglavlja o pojedinim narodima isprepliću se s poglavljima o zemlji, morima, rijekama, planinama, klimama, zvijezdama, plimama i osekama, zemljotresima, itd., dok u drugom dijelu knjige govori o Arapima, njihovim vjerovanjima i običajima prije dolaska islama, proroku Muhamedu i njegovoj misiji, a najveći dio je posvećen kalifatima i životima pojedinih kalifa. Al-Mas’udi je s mnoštvom fascinantnih detalja opisao svoja iskustva iz različitih zemalja vezano uz ljude, običaje, geografske, klimatske i druge prilike. Daje i prikaze svojih osobnih kontakata sa Židovima, Irancima, hindusima i kršćanima. Navodi mnoštvo priča i anegdota preuzetih iz iskustava drugih ili iz svog vlastitog. Bio je vrlo obziran u citiranju autora, a često kaže da mu je nešto rečeno tako i tako, i da nema načina da to potvrdi. Ova knjiga na veoma zanimljiv način iznosi impresivan niz povijesnih informacija vezanih uz različite predmete pa je brzo stekla popularnost i utvrdila Al-Mas’udijev ugled kao vodećeg povjesničara tog vremena. Na kraju knjige piše: Podaci koje smo zajedno ovdje dali, plodovi su dugogodišnjih istraživanja i bolnih napora, i naših putovanja preko raznih zemalja Istoka i Zapada i među raznim narodima koji žive izvan granica islama. Čitatelj može čitati knjigu očima zaljubljenog i imati dobrote ispraviti svaku omašku ili pogrešku koja je napravljena prilikom prepisivanja, i uzeti u obzir naše napore, imajući na umu dobre odnose i poštovanje koje bi učeni ljudi trebali imati jedan prema drugom. Autor ove knjige uspoređuje sebe s čovjekom koji je pronašao bisere raznih vrsta i boja rasute amotamo, i onda ih pokušao sastaviti u niske te napraviti prekrasan ukras velike vrijednosti, koji njeprošlostigov vlasnik brižno čuva. Na kraju, čitatelj se može opustiti, siguran da nisam poduzeo obranu nijedne sekte, niti sam preferirao ovu ili onu doktrinu. Moja je namjera bila pratiti ljepotu povijesti mnogih naroda i nikakve druge namjere do te nisam imao. Godine 957., u godini svoje smrti, dovršio je svoju posljednju knjigu, Kitab altanbih waalishrãf (Knjiga podataka i uputa), u kojoj je dao sustavnu studiju povijesti iz perspektive geografije, sociologije, antropologije, ekologije, itd. To je sa-žetak njegove spisateljske aktivnosti u kojem je između ostalog i revidirao ono što je ranije napisao. Ona je za opće čitateljstvo manje zanimljiva od knjige Zlatne livade i rudnici dragulja, mada sadrži neke biografske materijale i veoma važne geografske podatke od kojih se neki više nigdje ne mogu pronaći. Ove su dvije knjige jedine sačuvane; izvorno su nastale kao nadopuna njegovom kapitalnom djelu Povijest vremena, tako da najvećim dijelom sadrže ono što nije sadržano u prethodnim djelima, na koje se Al-Mas’udi često poziva. Pripisuje mu se još čak tridesetak naslova, uključujući i nekoliko knjiga o islamskim vjerovanjima, sektama, itd., ali ništa od toga nije sačuvano. Al-Mas’udi je svojim iskustvenim i kritičko-analitičkim pristupom uveo nov način pisanja povijesti, što je kasnije unaprijedio povjesničar Ibn Khaldun. Svoje golemo znanje stekao je marljivim istraživanjem postojećih izvora kao i na brojnim putovanjima. Njegov živi interes i otvorenost prema drugim narodima i religijama odražavaju duh njegova vremena, ali i otvorenost i toplinu duše ovog neumornog putnika.

Ex LIBRIS

Zlatne livade i rudnici dragulja

Ovom spisu dali smo ime Zlatne livade i rudnici dragulja kako bismo potaknuli zanimanje i znatiželju za njegov sadržaj i pobudili želju uma za upoznavanjem povijesti, čije su istaknute činjenice sažete u ovoj knjizi. Detaljnije smo ih obradili u ranijim radovima na ovu temu, a u ovom spisu izdvojene su zanimljive priče sa stranica tih drugih radova. Knjigu smo posvetili kao poklon kraljevima i učenjacima, obradivši u njoj svaku temu koja bi mogla biti korisna ili zanimljiva za učenje, te svako vremenom nastalo znanje… Nema grane znanosti, niti bilo koje druge za nimljive teme, o kojoj ne govorimo; niti postoji bitna činjenica koju nismo izričito spomenuli u knjizi. Sažeto smo ih opisali, isprepleli raznim natuknicama te približili povremenim zapažanjima.More er-Rum (Mediteran) Ovo more počinje tjesnacem koji ga spaja s morem Okianos (Atlantski ocean), a najuže je između obala Tanjaha (Tanger) i Sabtaha (Ceute) na području Magreba i obale AlAndalusa (Španjolska). Ovaj uski prolaz naziva se Saita (Ceuta), a razmak između dvije obale ne prelazi deset milja; pa je samim tim ovo i ruta prelaska iz Magreba do AlAndalusa i obratno. Najčešće se ovaj prostor naziva Zokak (prolaz)… Na granici gdje se ova dva mora, Mediteran i Ocean, spajaju, gorostasni kralj Hirakl podigao je stupove od kamena i bakra.Na tim su stupovima uklesani natpisi i skulpture koje rukama pokazuju da se ne može ići dalje i da nije izvedivo ploviti iza Mediterana u to drugo more (ocean), jer njime ne plovi niti jedan brod. Tamo nema civilizacije niti ljudi, a more je bezgranično u svojoj dubini i širini – njegov je kraj nepo znat… O njemu postoje krasne priče, a čitatelju preporučujem svoju knji gu Akhbar alzaman u kojoj može pronaći izvješća posada koje su riskirale svoj život ploveći ovim morem; te koji od njih su se spasili, a koji doživjeli brodolom, kao i što su sve vidjeli i doživjeli.

O tada poznatim morima

Neki ljudi kažu da u civiliziranom svijetu postoje četiri mora, neki broje pet, neki šest, neki idu do sedam, i da su sva povezana i neprekinuta. Prvo je Abisinijsko more (Crveno more), zatim Mediteransko, Crno, Maeotis (Azovsko more), Kazarsko more (Kaspijsko jezero) i Ocean, kojeg se naziva i Zelenim morem, Okružujućim morem i Mračnim morem. AlMas’udi kaže, mnogi ljudi pogrešno vjeruju da je Kazarsko more povezano s Maeotisom, ali nisam vidio niti jednog trgovca koji putuje u zemlju Kazara, niti bilo koga drugog tko je plovio morem Maeotis i Crnim morem, do bizantijskih dominiona ili do Targhiza (Bugarska), a koji bi se složio da je Kazarsko more spojeno s nekim drugim morem, bilo kanalom ili tjesnacem, ili na bilo koji drugi način osim preko rijeke Kazar … mnogi drevni i moderni pisci, veliki poznavatelji mora, u svojim radovima navode da Konstantinopolski tjesnac počinje od mora Maeotis i nastavlja se u Kazarsko more, spajajući ih. Ne mogu shvatiti kako su došli na ovu ideju…

O navigaciji

Perzijsko je more najolujnije i najopasnije za plovidbu u vrijeme kad je Indijsko more mirno; a Perzijsko je more mirno kad je Indijsko more nemirno, olujno, mračno i divlje. Farsko (Perzijsko) more postaje olujno kad Sunce uđe u sazviježđe Djevice, negdje u vrijeme jesenskog suncostaja; tako se nastavlja i oluje svakodnevno jačaju dok Sunce ne uđe u sazviježđe Riba. Najnemirnije je potkraj jeseni kad je Sunce u Strijelcu, zatim postaje mirnije dok Sunce pono vno ne dođe u Djevicu, a najmirnije je potkraj proljeća kad je Sunce u Blizancima. Indijsko je more olujno dok Sunce ne uđe u Djevicu; tada počinje plovidba po njemu, jer najjednostavnije je ploviti kad je Sunce u Strijelcu.

O Kinezima

Kinezi su najpametniji narod na zemlji: oni posjeduju nevjerojatnu vještinu u plastičnoj i drugim umjetnostima. Toliko da se ni jedan drugi narod ni u kakvoj vrsti stručne izrade ne može s njima usporediti. U svrhu poticanja te vještine, kraljevsko povjerenstvo dodjeljuje nagrade za dobro urađene radove, a kralj naređuje da u njegovoj palači budu izloženi javnosti tijekom cijele jedne godine (prije dodjeljivanja nagrade), te ukoliko u tom razdoblju nitko ne uoči grešku na izloženom djelu, dodjeljuje se nagrada i ono se prilaže umjetničkoj kolekciji. No, pronađe li se ijedna nesavršenost, djelo biva odbijeno te mu se ne dodjeljuje nikakva nagrada. Jedan je čovjek napravio klas žita na kojem sjedi vrabac i neko se vrijeme smatralo da će to djelo biti nagrađeno; kad ga je vidio neki grbavac, primijetio je da ima grešku. Gdje?, upitaše ga. Svatko zna, odgovorio je grbavac, da ako vrabac sjedi na klasu, on se savije; a umjetnik ga je napravio uspravnim, iako na njemu sjedi vrabac. To je pogreška. Sud koji je iznio grbavac ocijenjen je ispravnim te umjetnik nije nagrađen. Cilj takvog načina jest potaknuti umjetnike da daju sve od sebe, te da budu pažljiviji i promišljeniji u onome što rade.

O Indijcima

Al – Mas’udi kaže da su svi povjesničari koji ujedine zrelo promišljanje s detaljnim istraživanjem, i koji imaju čist uvid u povijest ljudske vrste i njene korijene, ujedinjeni u mišljenju da su Indijci bili prisutni u najranijim vremenima, te su dio ljudske rase kojem su dani mudrost i mir. Kad su se ljudi oblikovali u tijela i formirali u zajednice, Indijci su se silno trudili da im se svojim carstvom pridruže i da njihove zemlje spoje, do te mjere da bi oni mogli biti vladari. Veliki su ljudi među njima rekli Mi smo početak i kraj, mi imamo savršenstvo, predodređenost i ispunjenost. Sve što je vrijedno i značajno u životu ovog svijeta svoje porijeklo duguje nama. Ne dozvolimo da se itko opire ili suprotstavi nama, napadnimo svakoga tko se usudi isukati mač na nas i njegova će sudbina biti bijeg ili podaništvo.

O vremenskim ciklusima kod Indijaca

Neki Indijci vjeruju da se svijet obnavlja svakih tisuću Hazarwana i da se, kad to razdoblje istekne, postojanje obnavlja, vraća se snaga širenja života, četveronošci ponovno pasu, vode teku, životinje gmižu, biljke rastu i zrakom struje povjetarci. Većina Indijaca smatra da se određeni ciklusi periodično ponavljaju, pokrenuti snagama čije utjelovljenje spava u latentnom obliku života4, ali njihova je priroda moćna, a njihova suština nepromjenjiva. One određuju granice i ustanovljuju vrijeme potrebno za ovaj proces (reinkarnacije ovih snaga), koji tvori veliki ciklus i razvoj. Smještaju ga u bezdan vremena i računaju da je od njegovog početka do kraja trideset šest tisuća godina, s ponavljanjima (periodima) od dvanaest tisuća godina. Ovo zajedno sačinjava Hazarwan, što razvija i utječe na snage. (Manji) ciklusi izražavaju sve što u njima postoji duže ili kraće (prema starosti svijeta). Život bića najduži je na početku obnove (ili velikog ciklusa), jer tek pokrenute snage prirode slobodnije su u svom djelovanju; dok je najkraći na kraju obnove, kad je ciklus suženiji i snage ograničene. A česta ponavljanja (inkarnacije ili oživotvorenja snaga) rađaju trošnije oblike života, zato što su snage tijela i čistoća materije nadmoćni na početku ciklusa, i slobodni u svojoj manifestaciji. Jer, čistoća prethodi nečistoći, bistrina je iznad mulja, a dužina života proporcionalna je čistoći te mješavine. Snage koje pokreću elemente (ili materiju) šire utjecaj svog savršenstva na mješavine (tijela) koja su, budući da oblikuju zemaljski život, izvor propadanja, promjene i truljenja. U kasnijem dijelu velikog ciklusa, na kraju velikog razvoja, izgled stvari se deformira, duše slabe, mješavine se onečišćuju, snage su oslabljene, ono što je prolazno propada i sve se vraća u luku kroz kratke cikluse usmjerene prema unutra. Raspon života više se ne računa dobima (već samo godinama). Indijci daju razumska objašnjenja teorijama koje smo upravo opisali. Tvrde da postoje dokazi o prvom izvoru (svih stvari) i o razlikovanju ciklusa Hazarwana koje smo objasnili. Oni uče o različitim misterijima i potankostima vezanim uz dušu, njenoj povezanosti s nadnaravnim, njenom porijeklu koje ide od gore prema dolje, kao i druge doktrine koje je ustanovio Al-Barahman na početku vremena. Al-Barahman je vladao do svoje smrti, tri stotine šezdeset šest godina. Njegovi potomci do današnjeg dana nose naziv brahmini. Oni formiraju najviše kaste i plemstvo, te ih Indijci duboko poštuju.

S engleskog prevela Jasminka Čehić

(Redžep Handan – Al – Mas’udi – Arapski Herodot, Nova akropola br. 70, 2012 god)

Preuzeto sa: www.nova-akropola.hr

 

Andreas Matthias – Roboti za seks i rat zgodne su teme, no prava opasnost je drugdje


DR. ANDREAS MATTHIAS sa Sveučilišta Lingnan u Hong Kongu prošli je tjedan sudjelovao na međunarodnom znanstvenom skupu “ Zagreb Applied Ethics Conference“ (ZAEC) koji se u organizaciji Udruge za promicanje filozofije (UPF) održava svake dvije godine, počevši od 2011.
http://upf.hr/konferencija-zagreb-applied-ethics-conference-2017-ethics-of-robotics-and-ai/

BOGAT ŽIVOTOPIS

Dr. Matthias, koji je jedan je od zapaženijih autora na području robotičke i računalne etike, na ovogodišnjem je ZAEC-u u prostorijama Matice hrvatske održao predavanje o sadašnjosti i budućnosti interakcije između robota i ljudi – interakcije koja otvara čitav niz zanimljivih i sve aktualnijih moralnih i zakonskih pitanja.

Rođen je 1967. u Njemačkoj, a već s 14 godina, puno prije nego što su napravljena prva osobna računala, iz knjiga je počeo učiti programiranje. U vrijeme kada je krenuo na fakultet, u Njemačkoj još nije bilo računalnih znanosti pa je studirao filozofiju. Istovremeno je održavao tečajeve iz programiranja kako bi zaradio za džeparac. Kada je, po završetku studija, bio nezaposlen, prebacio se na programiranje u Njemačkom sveučilišnom računalnom centru. Dvadeset godina kasnije doktorirao je filozofiju kojom se bavio usput, noćima i vikendima, te se po prvi put zaposlio kao filozof. 2008. preselio je u Hong Kong gdje trenutno predaje filozofiju. Uža specijalnost mu je strojna etika, a njegova doktorska disertacija „Machines as Holders of Rights – Proposal for a Change in Legislation“ (Logos, Berlin, 2008) bila je jedno od prvih akademskih djela o pravima strojeva na njemačkom jeziku. Među ostalim, piše za web stranicu moral-robots.com, a bavi se temama kao što su briga strojeva za djecu i starije, roboti koji lažu, problemi prijenosa odgovornosti na strojeve i sl. O sličnim temama rekao je mnoge zanimljive stvari za Index.

ROBOTI ĆE NAS ISTISNUTI

Bavite se etikom odnosa između ljudi i inteligentnih strojeva. Možete li ilustrirati koje su stvari predmet vašeg interesa?

Jedan primjer su etička pitanja vezana uz autonomne automobile. Automobili bez vozača raspolažu s gomilom podataka na kojima se temelji njihova vožnja. Kada čovjek, koji vozi takav automobil doživi sudar, postavlja se pitanje kako ćemo raspodijeliti i odrediti odgovornost? Za sada još nismo navikli na umjetnu inteligenciju i automobile bez vozača. No ako uzmemo u obzir da Teslini autonomni imaju ugrađeno iskustvo od tri milijarde milja vožnje, dok prosječan čovjek u Europi ima oko 20 sati instrukcija, jasno je da čovjek teško može biti bolji u vožnji. S vremenom će osiguravajuće kuće ocijeniti da je čovjek veći rizik nego automat. Stoga neće htjeti osiguravati automobile koje će voziti ljudi ili će osiguranje za njih postati značajno skuplje. Dakle, ljudi će biti istisnuti iz automobila. Zrakoplovi već sada lete s automatima. Pilot kaže računalu kamo da vozi, a potom je isključen. Postoje neke nesreće za koje su bile odgovorne greške u računalima i njihovim reakcijama, međutim, sigurnost zračnog prijevoza u posljednjih se nekoliko desetljeća značajno povećala zahvaljujući upravo računalima.

Drugim riječima statistički podaci će s vremenom pokazati da su automati bolji od ljudi u određenom poslu?

Točno. Slično vrijedi i u medicini. Primjerice, jedna prošlogodišnja studija pokazala je da su računala bolja od ljudskih liječnika u dijagnosticiranju raka kože, melanoma. Također su bolji u predviđanju srčanih udara. Stoga će bolnice s vremenom liječnike zamijeniti strojevima jer će se u protivnom bolesnici žaliti.

VEĆ POSTAJU LIJEČNICI

Postoje predviđanja da će strojevi nadići ljude u gotovo svim poslovima kroz 50-ak godina. Hoće li u tom procesu cijena robota igrati važnu ulogu? Roboti će za neke poslove ipak još neko vrijeme biti skuplji. Ne bi li trebati postati jeftinija radna snaga od ljudi da preuzmu sve poslove?

Mislim da će vrlo brzo postati jeftiniji jer ljude treba trenirati, obučavati. Ljudi vrlo sporo uče. Koliko treba djetetu da nauči čitati, potom pisati, da završi školu i fakultet i konačno se specijalizira kao liječnik? Strojevi će u tome biti mnogo efikasniji. Kada jednom dobro uredite neuronsku mrežu robota, moći ćete je kopirati koliko god vam puta treba. U kineskim bolnicama, primjerice, već godinama postoje strojevi koji liječnicima pomažu u dijagnosticiranju raka jer je trening za liječnike previše skup. Stoga je dovoljno imati liječnika koji nije posebno obučen u tome i stroj koji jest da bi u tandemu dali kvalitetan rezultat.

Hoće li strojevi postati isplativiji u svim zanimanjima?

Možda neće postati uspješniji i jeftiniji u svim zanimanjima. Postoje neka zanimanja koja su tipično ljudska, primjerice, psihoanalitičari ili književnici, koje će biti teško zamijeniti. No s druge strane vozače automobila neće. Uber je jedan od voditelja revolucije u autonomnim automobilima. Naravno, za njih će zamjena vozača strojevima biti ostvarenje sna.

Mislite li da tehnološki razvoj ide previše brzo da bi stvaranje novih poslova koje će ga pratiti moglo nadoknaditi gubitak koji će uzrokovati automati?

Prvi će se na udaru naći poslovi za koje nisu potrebne visoke kvalifikacije. Isto se dogodilo i tijekom industrijske revolucije u kojoj su radnike u tvornicama zamijenili strojevi. Poslove su uvijek prvi gubili ljudi na dnu socioekonomske piramide kojima su poslovi najpotrebniji. Oni na vrhu će ih teže gubiti. Čini se da svi danas smatraju da je jedino pravo rješenje za ovaj problem univerzalni temeljni dohodak.

JESU LI MOGUĆA DISTOPIJSKA DRUŠTVA IZ SF-A

Mislite li da razvoj umjetne inteligencije može olakšati stvaranja vrlo elitističkog društva u kojem će još manji broj ljudi imati sve svjetske resurse dok će mase biti siromašne, kako se to ponekad nastoji prikazati u SF filmovima?

Takva društva ne mogu ostati stabilna. Nešto se mora dogoditi s takvim siromašnim ljudima – ili će izumrijeti ili će biti silom porobljeni ili će se pobuniti. U konačnici će se morati pronaći neka ravnoteža. Postoje neke savezne države u SAD-u u kojima oko 60% ljudi radi na poslovima vozača, uglavnom kamiona i taksija. Ako u takvoj zemlji vozače zamijenite automatima, imat ćete 60% nezaposlenih. Stoga morate imati neki plan za njih.

Jeste li optimistični? U prošlosti nam je razvoj tehnologije donio veći komfor, duži život i veću sigurnost. Prosječan stanovnik zapadnih zemalja danas na mnogo načina ima bolji standard od kraljeva prije nekoliko stotina godina. Što očekujete od budućnosti?

Na to pitanje teško je odgovoriti jer postoje brojni aspekti života – u nekima smo ostvarili napredak, a u nekima nismo. S jedne strane imamo golemi napredak u udobnosti, a s druge goleme probleme u okolišu. Uništili smo dobar dio prirode. U mnogim zemljama nemamo čist zrak. U nekim zemljama kao što je velika Kina oko 60% podzemnih voda zagađeno je i nije za piće. Mislim da stoga nije točno reći da je naš život u svakom pogledu napredovao. Osim toga odvija se koncentracija moći u rukama nekoliko kompanija koje kontroliraju tehnologiju, kao što su primjerice Google, Apple i Facebook. Te kompanije ne posjeduju samo tehnologiju već i znanstvenike koji rade u području razvoja umjetne inteligencije. Također posjeduju i podatke. Danas je postalo praktički nemoguće odlučiti utemeljiti neku novu kompaniju koja će konkurirati tim divovima koji imaju monopol na podatke. To ponovno stvara novi jaz u moći, a nije lako vidjeti kako bismo mogli demokratizirati pristup podacima.

ROBOTI ZA RAT, SEKS I EMOCIJE

Budući da se bavite etikom u interakcijama između ljudi i robota, gdje vidite seksualne robote? Hoće li nas bliske interakcije s robotima promijeniti i kako?

Nisam stručnjak za to područje, no čini mi se da to nije bitno drugačije od onoga što već postoji u porno industriji koja nudi razne seksualne uređaje i igračke. Čini mi se da u toj priči ne postoji neka nova kvaliteta.

No što je s emocionalnim povezivanjem s takvim robotima? Već danas neki roboti se razvijaju na takav način da djeluju kao prijatelji, partneri ili kućni ljubimci s kojima možemo komunicirati, koje možemo maziti isl. Ljudi pokazuju sklonost da se emocionalno vežu za takve robote.

To je druga stvar. Naravno, čovjek može postati vezan za robota koji će imati funkciju kućnog ljubimca. Mislim da će to biti raširenija pojava. Seksualni roboti bit će zanimljivi ljudima koji neće predstavljati veliki segment društva. Slično stanje danas je i s pornografijom i vibratorima i sličnim stvarima. Seksualni roboti neće biti značajna promjena u odnosu na seksualnu telefonsku liniju ili na prijenos striptiza preko web kamere. Emocionalna vezanost bit će veći problem. Primjerice, ako ćemo imati robote koji će brinuti o starijim ljudima ili o djeci. U našem društvu ima sve više starijih o kojima će trebati brinuti, a sve manje mladih koji su to spremni raditi. Briga o starijima kao i briga o predškolskoj djeci veliko je opterećenje za BDP. Tu postoji veliki potencijal za emocionalnu povezanost. Stariji su ljudi usamljeni pa će postojati tendencija da se za njih stvaraju roboti nalik na ljude s kojima će se moći povezati. S time su već rađeni eksperimenti. Stariji ljudi očekuju da im strojevi uzvrate – ako osjećaju nešto za robote, žele da im oni za uzvrat kažu da ih vole. Pitanje je mislimo li da je to dobro ili nije? Treba li stroj reći ‘Volim te’, iako je to lažno? Osobno mislim da bi to bilo opravdano jer bi bilo okrutnije pustiti stare ljude da se osjećaju napušteno nego im dati iluziju da imaju neku emocionalnu skrb. Naravno, najsretnije rješenje bilo bi kada bi to radili ljudi, a ne strojevi. No budući da stanovništvo sve više stari, možda to nećemo biti u stanju.

Mislite li da najveća prijetnja čovječanstvu dolazi od robota vojnika, kako se to ponekad predstavlja u nekim SF filmovima? Ili je prava opasnost negdje drugdje?

Vojni roboti djeluju zastrašujuće jer mogu ubijati ljude. Oni su za to konstruirani dok drugi nisu tako da to mogu učiniti eventualno samo slučajno. No mislim da će ipak u nekoj većoj slici oni uglavnom biti ograničeni na bojna polja dok se većina nas neće zateći ondje. Stoga najvjerojatnije oni na nas neće moći puno utjecati. Na nas će najviše utjecati gubitak odgovornosti koji se događa zato što odgovornost za važne stvari predajemo tehničkim sustavima koji postaju sve složeniji i imaju sve više slojeva u kojima ona nestaje. Čisto za ilustraciju, kada imate problema s bankom, vi ćete je nazvati, međutim, nećete dobiti banku već ćete dobiti neki pozivni centar koji stoji ispred banke. Taj centar će vas preusmjeriti nekome u Indiju tko na svojem računalu može pregledati vaše podatke, ali zapravo nije predstavnik vaše banke. Ako se želite požaliti na nešto svojoj banci, to će se potpuno izgubiti u centru u Indiji. Čovjek koji će se javiti, neće moći obraditi vašu žalbu. Istovremeno nećete moći nikoga drugoga dobiti jer se banka skriva iza pozivnog centra. To se danas sve češće događa. Postavlja se pitanje koga ćete nazvati ako imate problema s Microsoftom ili Googleom. Velike kompanije teško je kontaktirati jer su one skrivene iza složene infrastrukture. Problem je u tome što se mnoge loše stvari mogu događati, a da nitko ne preuzme odgovornost, a takve loše stvari se događaju. Primjerice, ne tako davno na Facebooku su objavljene ratne fotografije stradanja djece iz Vijetnama koje su bile savršeno prikladne, pravi klasici. No Facebook ih je cenzurirao. Kada se netko htio požaliti, nije bilo adrese na koju je to mogao ozbiljno učiniti. Ne možete se žaliti Marku Zuckerbergu ili nekim njegovim ljudima. Vaša žalba prosljeđuje se nekome u Indiju gdje u biti završava u smeću. To je veliki problem jer nas to pogađa svakodnevno. U današnjem društvu sve je češća situacija da se ljudi ne osjećaju odgovornima za nešto što rade, govore ili pišu. To može rezultirati nastajanjem užasnih autoritarnih društava u kojima će svatko reći da nešto strašno nije njegov problem. Meni se to čini strašnijim od naoružanih robota.

NISMO EVOLUIRALI ZA GLOBALNO SELO

U pretraživanju interneta postoji veliki problem zamagljivanja vrijednih činjenica nekakvim alternativnim. Primjerice, upišete u tražilicu cijepljenje, a Google vam izbaci stranice koje su najviše klikane, a ne one koje su najrelevantnije, među ostalim i antivaksinalističke, bez obzira na njihovu znanstvenu i etičku vrijednost i težinu. Može li Google riješiti taj problem?

Mislim da je problem u biti još veći. Do nedavno smo imali društvo u kojem je pristup informacijama bio reguliran. Imali smo urednike novina koji su kontrolirali što će se objavljivati, imali smo odgovorne ljude, poput vas, koji su određivali koga će tražiti za intervju i mišljenje. Suvremeno društvo demokratiziralo je informacije, što je s jedne strane dobro, no s druge strane za posljedicu ima da svi imaju pristup objavljivanju svojih ideja. Neki će to zloupotrijebiti, bilo da će objavljivati stvari koje su gluposti i laži ili tako da će objavljivati nešto samo kako bi prikupili klikove i time zaradili. Mislim da je to ozbiljan problem demokratizacije informacija. Ako idete još dalje, do srži problema, vidjet ćete da smo stvorili globalno društvo koje komunicira kroz samo nekoliko kanala komunikacije. Jedan od njih je primjerice Facebook koji trenutno ima gotovo dvije milijarde aktivnih članova na ukupno 7,5 milijardi stanovnika. To znači da milijarde ljudi, koje se međusobno ne poznaju, imaju istu mogućnost objavljivanja informacija. To nasumično odabranu informaciju čini potpuno bezvrijednom. Ljudi su evoluirali u malim društvima u obiteljima u selima u kojima je svatko znao svakoga. Naši društveni mehanizmi danas su još uvijek na toj razini poznavanja drugih. Vi znate je li informacija dobra jer znate je li pouzdan čovjek koji vam je daje. Cijeli naš koncept prijateljstva i povjerenja temelji se na ideji da znamo tko su ljudi oko nas. U slučaju interneta to prestaje funkcionirati. U Hrvatskoj, koja je mala, stvari i dalje u nekoj mjeri mogu funkcionirati na principu poznavanja jer vi poznajete nekog profesora kojem vjerujete, a koji će vam mene preporučiti za razgovor. Međutim, na Facebooku, gledano globalno, to ne može funkcionirati. Dakle, nama su ti načini komuniciranja novi. Ako želimo obnoviti povjerenje, morat ćemo rekreirati strukture koje će nam to omogućiti. Morat ćemo uvesti mehanizme koji će mnoge ljude isključiti od mogućnosti da objavljuju informacije ili dati veći prioritet ljudima koji su vrijedni većeg povjerenja. Na Facebooku se to može učiniti kroz mrežu prijatelja koju sami stvarate. No to s druge strane onda može stvoriti novi problem – stvaranje mjehura informacija u kojima komunicirate samo s ljudima koji su vam istomišljenici dok sve druge isključujete. Ljudska evolucija odvija se tisućama godina. Sredinom 20. stoljeća stvorili smo sustav koji je bio vrlo fino uravnotežen i prilično je dobro funkcionirao. No sada se čini da smo ga uništili da bismo stvorili potpuno novi sustav. On je vrlo mlad tako da mu nedostaju mehanizmi koje smo razvijali. Možda će nam trebati narednih 100 ili tisuću godina da uspostavimo novi sustav koji će dobro funkcionirati. Naravno, ako imamo dovoljno vremena za tako nešto.

NE ŽELIMO SVJESNE ROBOTE, ŽELIMO ROBOVE

Ako pitate ljude koji se bave računalnom tehnologijom, oni će uglavnom reći da mozak funkcionira slično kao računalo što znači da bi računala jednog dana mogla postati svjesna. Ako pak pitate neurologe, odnosno ljude koji se bave mozgom, oni će često reći da za to nema garancije jer mozak ima bitno drugačiju konfiguraciju, a mi ne znamo je li ona ključna za doživljaj svijesti. Što vi mislite o tome i kakva bi to etička pitanja moglo otvoriti?

Mislim da to pitanje zapravo uopće nije produktivno. Mislim da trebamo postaviti pitanje zašto uopće marimo za svijest strojeva; želimo li mi uopće da strojevi imaju svijest? Naime, ako stvorite stroj koji ima svijest i ima emocije, onda ćete morati početi voditi računa o njihovoj volji i pravima. Pitat ćete svoj diktafon da snimi naš razgovor, a on će reći da danas baš nije raspoložen. Ili ćete tražiti mobitel da nazove vašu suprugu, a on će dogovoriti da danas nema želju čuti njezin glas. Dakle, mi zapravo ne želimo da strojevi imaju emocije i da postanu svjesni. Kada bi bili svjesni, mogli bi tražiti ljudska prava. Morali bismo prihvatiti da svjestan hladnjak radi samo osam sati na dan, a potom se odmara i zabavlja. Mi želimo da naš hladnjak radi 24 sata na dan. Prema tome, mi zapravo želimo imati digitalne robove. Kada bi imali svijest, mi ih ne bismo mogli držati kao robove. Stoga je to, kao i s vojnim robotima, pitanje koje je seksi, ali zapravo nije relevantno. Mogu li roboti razviti svijest može biti akademski zanimljivo pitanje, no ono nema neku praktičnu vrijednost.

MORALNI IMPERIJALIZAM

U kojim zemljama svijeta se najbrže razvija robotika, a u kojima umjetna inteligencija?

Ta dva područja treba razdvajati. Umjetna inteligencija se temelji na velikim količinama informacija, na njihovoj obradi i na vlasništvu nad njima. Tu su vrlo očito glavni Amerikanci. To je jedan od političkih problema jer ne postoji način da neka zemlja trećeg svijeta razvije vlastitu umjetnu inteligenciju. To može biti problem jer bi SAD mogao uspostaviti određenu moralnu dominaciju nad malim državama. To bi moglo postati temeljem kulturnog imperijalizma. Primjerice, kupite igračku robota za vašu kći koja bi joj trebala pričati priče pred spavanje. Postavlja se pitanje hoće li te priče biti neke u stilu kompanije Disney? Najvjerojatnije hoće. Naime, neki Eskim u nekoj zemlji trećeg svijeta sigurno neće moći naći priče prilagođene za Eskime, jer one jednostavno neće imati dovoljno veliko i zanimljivo tržište. Dakle, imamo tek nekoliko golemih kompanija koje razvijaju umjetnu inteligenciju i diseminiraju moralnost koja je kulturološki američka. Primjer je Disneyev film Aladin čija je radnja smještena na Bliski istok, ali su sve vrijednosti zapravo američke. To je posebno problematično kada je u pitanju odgoj djece jer roditelji svoju djecu žele odgajati u svojoj kulturi, a ne nužno američkoj. No mediji i umjetna inteligencija s kojom se sreću sve su više američki, dok društva koja ih neposredno okružuju nisu. Stoga će hrvatska djeca sve više postajati loše kopije američke, umjesto hrvatska jer nitko u Hrvatskoj neće moći razviti potpuno hrvatsku verziju umjetne inteligencije. Barem ne u skorijoj budućnosti. Mislim da je ta dominacija SAD-a u tom području veliki problem, no istovremeno je nešto u čemu ne možemo puno učiniti jer moć dominacije ima onaj tko ima najveće količine podataka. Na sličan način oni koji posjeduju Hollywood, izvoze vrijednosti koje stvara Hollywood. Naravno, postoje lokalna filmska tržišta, no ona se nikako ne mogu natjecati s Hollywoodom. Primjerice, Titanic je bio veliki hit u Tajlandu, no vrijednosti i kultura u filmu nemaju nikakve veze s tajlandskim. Slično, ali još problematičnije zbiva se s umjetnom inteligencijom jer ćemo joj povjeriti dio obrazovanja djece.

Što se robotike tiče, to je pitanje sposobnosti izrade strojeva. Roboti sami po sebi nisu etički toliko zanimljivi jer su samo strojevi u koje će se ugrađivati umjetna inteligencija. Inače su poput automobila, tek skupi uređaji koji će se izrađivati tamo gdje će to u datom trenutku biti najjeftinije. Trenutno je to vjerojatno Kina.

BIG BROTHER I DIKTATURA

Koji je vaš zaključak, odnosno poruka?

Mislim da trebamo biti oprezni s umjetnom inteligencijom; ne bismo trebali površno razmišljati. Trebamo razmišljati dugoročno, o dugoročnim posljedicama koje se ne vide na prvu loptu. Primjerice, o tome hoće li naše dijete odrastati uz moralne vrijednosti i uz kulturu uz kakvu mi želimo da odrasta. Drugi primjer problema je pitanje želimo li se odreći privatnosti kao vlasnici autonomnih automobila. Naime, Tesla bilježi naš svaki korak, gdje god da putujemo. Zamislimo da u budućnosti u nekoj državi na vlast dođe neki diktatorski režim, što nije nepojmljivo. Taj diktator će moći vidjeti gdje su se ljudi kretali u svojim automobilima. Na taj način otpor budućim diktatorima bit će značajno otežan. Više se nećete moći skrivati. Ja živim u Hong Kongu gdje koristim karticu Octopus s kojom sve plaćam – od vlaka, preko autobusa do robe u trgovinama. To je vrlo praktično, samo ubacite karticu u uređaj i sve je plaćeno. Slično se može i s pametnim telefonima. No sve, svaki vaš pokret, sve što ste kupili, sve ostaje zabilježeno. To nije SF, kamere i automati koji bilježe naše kretanje i transakcije već sada su posvuda.

Piše: Nenad Jarić Dauenhauer

(preuzeto sa Portala Index )