Giovanni Pico della Mirandola – Izvod iz dela (Govor o dostojanstvu čovjekovu)


Govor o dostojanstvu čovjekovu

Giovanni Pico della Mirandola, suvremenik Leonarda da Vincija i Michelangela, jedno je od najznačajnijih imena renesansne filozofije. Ostavio je značajan povijesni trag i uvelike doprinio razvoju renesansne misli.

Školovanje započinje u vrlo ranoj dobi. Već u 14. godini odlazi u Bolognu na studij kanonskog prava, ali ga nakon iznenadne majčine smrti napušta i odlučuje se za studij filozofije u Ferrari. Daljnje školovanje nastavlja u Padovi, tada glavnom središtu aristotelizma u Italiji. Stječe izvanrednu naobrazbu, a osim izvrsnog vladanja latinskim i grčkim, poznavao je i aramejski,

hebrejski te arapski jezik. Posjećuje sva značajna humanistička središta u Italiji, među ostalima i Firenzu, i tamo upoznaje Marsilia Ficina i Lorenza de Medicija, čije ga je velikodušno pokroviteljstvo pratilo do kraja života. Pisanje svojih 900 filozofskih i humanističkih teza, u kojima pokušava pomiriti glavne filozofske tradicije te pronaći jednaku istinu u svim religijama i filozofijama, najvjerojatnije je započeo za vrijeme boravka u Parizu, najvažnijem središtu skolastičke filozofije i teologije.

Mirandola je prvi renesansni učenjak koji je koristio kabalističku doktrinu kao oslonac kršćanskoj teologiji te zastupao novi duh kritičkog promišljanja i usporednih istraživanja. Mirandolin eklektički stav zorno predočuju njegove riječi: „A ja sam, naprotiv, postupio tako da, ne kunući se ni u čije riječi, oslonac svoj potražim u svim filozofima, da pretražim svaki zapis, da priznam svaku filozofsku školu.“

Želeći obraniti 900 teza, 1486. godine pozvao je učenjake iz cijele Europe u Rim na javnu raspravu. Za tu priliku sastavio je poznati Oratio, „Govor o dostojanstvu čovjekovu“, kojeg nikada nije održao jer je papa Inocent VIII. zabranio skup. U Govoru Mirandola definira čovjekov položaj u univerzumu i naglašava važnost potrage za znanjem, zbog čega se danas smatra jednim od ključnih tekstova renesansnog humanizma.

* * *

Čitao sam, štovani Oci, u spisima arapskim, da je

Saracen Abdala, na pitanje, što na ovoj, da je tako

nazovemo, svjetskoj pozornici zavređuje najviše divljenja,

odgovorio, kako ništa ne zavređuje više divljenja

negoli čovjek. Uz ovu riječ pristaje i ona Merkurijeva:

„Čovjek je, o Asklepije, čudo veliko.“

U čovjeka, kad se rodi, već je Bog Otac položio svakorodna

sjemena i klice za svakovrsni život. Što će od njih

koji čovjek u sebi odgajati, ono će u njemu i rasti i plodove

svoje u njemu donositi. Bude li to ono što pobuđuje biljno

rastenje, bit će od njega biljka. Bude li to sjeme čulnosti,

on će poživotinjiti. A bude li sjeme razuma, postat će biće

nebesko. Bude li, pak, sjeme duha, anđeo će biti i sin Božji.

A ne bude li zadovoljan žrijebom nijednoga od satvora,

no se povuče u središte jedinačnosti svoje, onda će, bivajući

jedan duh s Bogom, u samotnoj tamnosti Boga Oca,

postavljenim ponad svega, sve i nadvisivati.

Dakle, i sami ćemo morati, želimo li na zemlji život

kerubinski postići, dušu svoju u očišćenje vrgnuti, i to

tako što ćemo pomoću nauke o moralu zauzdati nasrtaje

svojih strasti, tako što ćemo pomoću dijalektike

razagnati pomračenje uma i tako, u neku ruku, oprati

sa sebe nečist neznanja i grešnosti. Sve ovo stoga da se

ni naše strasti prenaglo ne bi raspomamile, ni da neoprezni

nam um nipošto ne bi u mahnitost se djenuo.

Kad smo, tako, svoju namirenu i okajanu dušu oblili

svjetlom prirodne filozofije, dogradimo je onda tako da

dopre do spoznaje stvari božanskih.

Ako sad mi, budući da stremimo življenju anđeoskom,

pođemo da činimo isto što i anđeli, pitam, tko će

to, jal nogom okaljanom, jal rukama neopranim, stupiti

na ljestve Gospodnje? (…) Te ruke, te noge, to jest

sav taj čulni dio, u kojem se nalaze mamci tjelesni što

ovijaju dušu, a koji je, štono se kaže, za grlo stišću, njih

ćemo filozofijom morala oprati, tom živom vodom, e

da od ljestava onih ne bismo bili odgurnuti kao neposvećeni

i onečišćeni.

Uistinu je, štovani Oci, mnogostruk taj razdor u

nama. Teškoća unutarnjih imamo u kući svojoj, i to

težih no što su građanski ratovi. Ako, pak, ne bismo

htjeli da to i dalje tako jest, već bismo se predali

težnjama za takvim mirom, koji nas blaženo uzvisuje

dotle da nas među izabranike Gospodove uvršćuje,

onda će zauzdanje i umirenje u nama prije svega i svakako

postići filozofija morala.

Radije bih, Oci, da se prisjetimo triju delfijskih

načela, i te kako važnih za one koji kane da uđu u

presveti i preuzvišeni hram Apolona, ne onoga izmaštanoga,

već onoga pravoga, kojino obasja svaku

dušu što na svijet dođe. Vidjet ćete da nas ona ničega

drugoga ne opominju, do da se svom svojom snagom

prihvatimo te trodjelne filozofije, o kojoj je i ova ovdje

rasprava. Jer, ono μηδέν άγαν, to jeste ničega previše,

određuje upravo pravilo i propis za sve vrline u

pogledu umjerenosti, a što je predmet nauke o moralu.

Potom ono γνῶθι σεαυτόν, to jest upoznaj samoga

sebe, potiče nas i sokoli da spoznajemo cijelu prirodu…

Jer, tko spozna sebe, taj u sebi sve spozna, kako

su pisali ponajprije Zoroaster, a potom Platon u Alkibijadu.

Kad smo se, spoznajom ovom, a obasjani prirodnom

filozofijom, već približili Bogu, onda, izgovarajući

εi, a to je jesi, a to je teološki pozdrav, možemo zazvati

pravoga Apolona u blaženstvu i prijateljstvu.

Obratimo se i premudrome Pitagori, mudrome

osobito stoga što nikad nije držao da je dostojan zvanja

mudraca. On će nas savjetovati ponajprije, da ne sjedamo

na vagan, što će reći da se ne smijemo, zapustiv

se u dokonanje i dangubu, lišiti onog razumnog dijela

duše, kojom ona sve mjeri, prosuđuje i ispituje, već da

ga stalnom vježbom na pravilima dijalektike moramo

poticati i usmjeravati.

Filozofija sama me je naučila da se uzdam u vlastitu

savjest više negoli u sudove drugih, i da uvijek imam

na umu kako je manje važno da što zlo o sebi čujem,

negoli da što zlo sam kažem ili učinim.

Pa i ne može čovjek, između svih mogućih puteva,

izabrati svoj put, ako prije toga svaki nije temeljno

upoznao.

Priredio: Vlado Janković

(Govor o dostojanstvu čovjekovu, Nova stvarnost, Zagreb, 1998.)

Advertisements

Francis Bacon – O dobroti i dobroj naravi


Francis Bacon – O dobroti i dobroj naravi

scripta

Ovako shvaćam dobrotu: ona teži općem ljudskom dobru, onome što Grci nazivaju filantropija, a što nedovoljno izražava riječ humanost (onako kako se upotrebljava).

Dobrotu nazivam navikom, a dobru narav sklonošću. Kao božansko obilježje, Dobrota je najveća od svih vrlina i dostojanstava uma: bez nje čovjek je nemirno, pakosno i nesretno stvorenje, nimalo bolje od kakve štetočine.

Dobrota odgovara teološkoj vrlini milosrđa – ona ne zna za neumjerenost, samo za propuste. Pretjerana želja za vlašću prouzrokovala je pad anđela; pretjerana želja za znanjem prouzrokovala je pad čovjeka; ali u milosrđu nema neumjerenosti, njime se ni anđeo ni čovjek ne mogu izložiti opasnosti.

Sklonost dobroti toliko je duboko utisnuta u ljudsku prirodu da, ako se ne uputi ljudima, usmjerit će se prema drugim živim bićima; kao što to vidimo kod Turaka koji su nemilosrdan narod, ali su ipak blagi prema životinjama i iz samilosti hrane pse i ptice, čak do te mjere da umalo nisu – kako izvještava Busbecius – kamenovali nekog kršćanskog dječaka u Carigradu zato što je iz nestašnosti nekoj ptici razjapio dugački kljun.

Čovjek doista može pogriješiti u ovoj vrlini dobrote ili milosrđa. Talijani imaju jednu nemilu poslovicu: Tanto buon che vol niente (Toliko dobar da ne vrijedi ništa). A jedan učeni Talijan, Niccolo Machiavelli, imao je smjelosti napisati, gotovo neuvijeno, da je kršćanska vjera prepustila dobre ljude kao plijen tiranima i bezbožnicima. On je to rekao zato što zaista nijedan zakon, sekta niti uvjerenje nisu toliko veličali dobrotu kao što to čini kršćanska vjera. Stoga, da bi čovjek izbjegao sablazni i opasnosti, dobro je da se upozna s propustima ove tako odlične navike.
Nastoj drugima činiti dobro, ali ne veži se za njihova lica ili hirove jer onda je to povodljivost ili mekoća koja zarobljava čestitu dušu. I ne bacaj dragi kamen Ezopovom pijetlu jer on je zadovoljniji i sretniji sa zrnom ječma. Božji primjer pruža istinsku pouku: On šalje dažd i čini da Sunce podjednako sja za pravedne i za nepravedne; ali ne obasipa bogatstvom i ne obasjava častima i vrlinama sve ljude podjednako. Opća dobra zajednička su svima; ona posebna pripadaju odabranima. I pazi da gradeći lik ne razbiješ uzorak.

Jer teologija ljubav prema sebi daje kao uzorak, a ljubav prema bližnjem tek kao lik. Prodaj sve što imaš i podaj siromasima… i slijedi me: ali ne prodaj sve što imaš, osim ako dođeš i pođeš za mnom; to jest, osim ako znaš i s malo sredstava učiniti isto onoliko dobra koliko i s mnogo; inače ćeš, zalijevajući pritoke, presušiti izvor.

I ne postoji samo navika dobrote vođena pravim razumom; već postoji u nekih ljudi, čak i u naravi, sklonost prema njoj, kao što kod drugih ima urođene zlobe. Jer ima takvih u čijoj je prirodi da ih se ne tiče dobro drugih. Lakša vrsta zlobe pretvara se u ljutnju, drskost, sklonost ka suprotstavljanju, tvrdoglavost i tome slično; a ona teža vrsta pokazuje se kroz zavist i pravo zlo. Takvi se ljudi, tako reći, hrane tuđim nesrećama, i samo ih povećavaju: oni nisu dobri poput pasa koji su lizali Lazarove rane, već više nalikuju muhama što plaze po svemu što je izloženo: to su mizantropi koji vode ljude do grane, a ipak u svome vrtu nemaju drveta za objesiti se, kao što ga je imao Timon.
Takve sklonosti predstavljaju prava zastranjivanja od ljudske prirode, a ipak one su najpodesnija građa da se od njih sazdaju veliki političari; kao i zakrivljeni balvani koji su dobri za brodove koje bure bacaju po moru, ali ne i za građenje kuća koje trebaju stajati čvrsto.

Znakovi dobrote su mnogi. Ako je čovjek ljubazan i uljudan prema neznancima, to pokazuje da je građanin svijeta i da njegovo srce nije otok odsječen od drugih zemalja, već kopno koje je vezano s njima. Ako je sažaljiv prema tuđim nevoljama, to pokazuje da je njegovo srce kao ono plemenito stablo koje je i samo ranjeno dok luči smolu. Ako lako prašta i prelazi preko uvreda, to pokazuje da je njegov duh iznad uvreda i da ne može biti pogođen. Ako je zahvalan za mala dobročinstva, to pokazuje da cijeni čovjekovu dušu, a ne njegove tričarije.

Ali, više od svega drugog, ako ima savršenstvo svetog Pavla i spreman je da bude odbačen od Krista za spas svoje braće, to otkriva njegovu božansku prirodu i jednu vrstu srodnosti sa samim Kristom.

 

S engleskog prevele: Branka Žaja i Dijana Kotarac

(u Nova Akropola)

izvor: http://nova-akropola.com/

Branko Milić – Utopija T. Mora i T. Kampanele


Veliki engleski humanista Tomas Mor stekao je besmrtnu slavu svojim reljefnim opisima prvih okrutnih postupaka buržoazije tzv prvobitne akumulacije kapitala – tog svirepog načina bogađenja. Tomas Mor je osim tih analiza postao i začetnik novih teorija o utopiji.
Genijalčnoj njegovoj pronicljivosti nije umakla ni istorijska činjenica nasilja, ni pobuda neusahle žeđi za profitom, ni duboki uzroci svih društvenih ala u privatnoj svojini nad sredstvima za proizvodnju. Na bazi tih svojih zaključaka, on je izgradio Utopiju budućeg svetskog poretka, čudnu, neočekivano protivrečnu i istovremeno snažnu kritiku kompromisa između feudalaca i buržoazije . Odraz tog kompromisa je težak položaj seljaka. Kakva su bila ta nedela najbolje nam kazuje Morus, hroničar ovog vremena, kada kaže: “Oni (feudalci) ne puštaju nijedan komadić zemlje, da se obrađuje, već se sve zadržava za pašu. Obaraju kuće, ruše sela…..pretvraraju naselje u pustinje“.
Protest – čovečan, argumentisan, konsekvensan – protiv zločinačkog bogaćenja platio je Mor plemenitom žrtvom svog života. On spada u najbrojnije pisce u razotkrivanju i raskrinkavanju svih posledica krvavih zakona. Glavna ideja Utopije Tomasa Mora jeste da je privatna svojina uzrok svih zala i zato u njegovom zamišljenom društvu nema privatne svojine. Ali se Mor nije zadržao na nekom sanjarenju, već pokazuje izvanredan smisao da predstavi društvo na realnoj osnovi. On je izrično, sistematski obradio proizvodnju kao srž budućeg društva. Divne su i njegove ideje o slobodi ishrane, a posebno su značajne o radu koje dobivaju boju etičkih upustava pa se njegova Utopija u ovom svetlu zasniva na kritici dokoličarstva parazita feudalnog društva. Kao protivtežu dokolici plemića, Mor je suprostavio obaveze budućih građana da rade i oslobođenje od fizičkog rada naučnika i društveno odgovornih lica. Mor smatra da je porodica osnovna ćelija organizacije proizvodnje, skup porodica sačinjava gradsku proizvođačku celinu sa specijalnim rukovodećim organom.
Mor je ostao usamljen, ne usamljen zato što nije imao brojnih sledbenika, on je ostao usamljen zato što je ostao nenadmašan u svojim utopističkim snovima.

Sa druge strane Grad sunca Tomaza Kampanele umesto da spaljuje sve staro i duboko zrači kroz tminu sunčanim zracima, znatno bleđa, manje principijelna utopija od genijalne Utopije Mora. Socijalno-psihološki momenat sigurno je odigrao značajnu ulogu: život Kampanele, dugogodišnjeg robijaša. Ali, ipak, preovlađuje bez ikakve sumnje izdanci njegovog osnovnog pogleda kroz čitavo delo: privatna svojina jeste uzrok svih nesreća ljudi. To je i Morova osnovna ideja. To je osnovna ideja svih utopija, svih utopista. Ali su rešenja idealizovana, lišena istorijske podloge. Utopističke misli baziraju se, sa jedne strane, na oštroj kritici postojećeg društvenog sistema. S druge strane, one su prodorne, jer osvetljavaju mračne dubine i jazbine ugnjetavanja zbog “klasnih interesa vlastodržaca i ekspotatora“. S treće strane, utopističke ideje deluju indirektno konstruktivno time što razjedaju stare poretke i direktno konstruktivno, zato što predviđaju ishod modernog čovečanstva.

Branko Milić

Dva u jedan

Mi vas ne kopčamo na leđima

anagalicblog

Biram svoju stvarnost. Numinozna je.

Umetnost hedonizma

Umetnost nalazenja zadovoljstva u malim stvarima

Enantiodromisanje

Veritas in dicto

Sva od Sna

Fragmenti duše ~ Život baziran na istinitoj priči

Tatjana MB blog

Virtuelno delo jednog uma, duše i ruku.

belgradestreets

andy townend captures the life and soul of belgrade, serbia

filozofski kutak

ljubav prema mudrosti

bojana maljevic

beline između redova

Loga

Imaš li kome da kažeš da si od krvi i mesa?

slavkopavlovic69

4 out of 5 dentists recommend this WordPress.com site

мозговнозагревање

Oно о чему мислим.

bez kofera

stiže se najdalje

ПЛЕТЕНИЈЕ СЛОВЕС

... мистично језичко сведочанство духовне стварности.

Utočište

NE TRAŽI ME U SEBI. UPOZNAJ MENE!

predragpopovic

A fine WordPress.com site

volimbiologiju.wordpress.com/

❀ Malim, velikim,sadašnjim i budućim naučnicima✿

Срб Times

теме и време за дилеме...

Daily (w)rite

A DAILY RITUAL OF WRITING

KREATIVNA ČAROLIJA

Svima onima koji imaju sposobnost stvaranja lepote

BELEŽNICA

Ovo je slobodna zona, mesto gde se možete uveriti da stvari nisu onakve kako deluju na prvi pogled.Ova stranica je neprofitni, društveno-humanitarni prostor, kome može svako da pristupi. Ovom stranicom mogu da upravljaju svi njeni simpatizeri i ona je stecište slobodnih i nezavisnih ljudi na za sada još uvek slobodnoj internet teritoriji.

Zaluđenik

moji stavovi, maštarije i život

M. N.

У паралелној васиони. У галаксији Млечни пут. На планети Земљи. На континенту Европа. У држави Србији. У граду Београду. На општини Звездара. У једној соби. У једном ћошку. Ту сам. А можда и нисам.

СРБСКИ ЖУРНАЛ

АУТОРСКИ БЛОГ - Контакт: urednik@srpskizurnal.com

Nedodjija

blog o alternativama...

P R E V R A T

ми цртамо стварност

Физика у Бранку

Занимљиви материјали за ученике и професоре

aleksandra sergejevna

Literature & Music

NEGOSLAVLJE

Slike od reči u kojima se prepoznaju i nenaslikani.

societasveritas

Социологија;Личност и друштво

natasoni2010

A topnotch WordPress.com site

Nisu loša vremena, loši su ljudi...

♥ "Nismo mi ti koji govorimo reči. Reči su te koje govore o nama". ♥

Neoblogizam

Treći blog

BlaBla

život, društvo, politika, novinarstvo, internet

priče i utisci

impresije o životu

Mind Readings

BRAINSTORMING MANIFESTO