Ogled o ekstremnim fenomenima
Budući da svijet vodi sumanutom stanju stvari,
Na nama je da se spram njega sumanuto ophodimo.
Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta.
Nakon orgije
Ako treba odrediti sadašnje stanje stvari, kazao bih da je to stanje nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajući trenutak modernosti, onaj oslobađanja na svim poljima. Političko oslobođenje, seksualno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje razornih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nevsvjesnih pobuda, oslobođenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja, svih obrazaca protupredstavljanja. Bila je to posvemašnja orgija stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritičkog i protukritičkoga, rasta i krize rasta. Prošli smo svim putanjama proizvodnje i virtualne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i užitaka. Danas je sve oslobođeno, kocke su bačene, i svi smo se našli pred ključnim pitanjem: što činiti nakon orgije?
Nadalje možemo samo simulirati orgiju i oslobođenje, hiniti da idemo sve brže u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo na ubrzanju u praznini, zbog toga što su sve konačnosti oslobođenja već iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo naslućivanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih želja. Što onda činiti? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu jedino možemo još jednom odigrati sve scenarije budući da su se oni već dogodili – stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno nastaviti živjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budući da jesu, i zato što više ne možemo živjeti u nadi da ćemo ih ostvariti, ne preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonačnoj simulaciji. Mi živimo beskonačno reproducirajući ideale, fantazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unatoč svemu, moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodušnosti.
U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uopće ne onako kako smo očekivali. Posvuda je sve što je bilo oslobođeno, oslobođeno samo zato da bi prešlo u puko kolanje, da bi dospjelo u orbitu. Uza stanovitu zadršku, moglo bi se reći da je neminovno dostignuće svakog oslobođenja podržavanje i napajanje mreža. Oslobođene su stvari osuđene na neprekidne izmjene, pa, prema tome, na sve veću neodređenost i na načelo neodređenosti.
Ništa (čak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smrću, nego bujanjem, zaraznošću, zasićenjem i prozirnošću, gašenjem i istrebljenjem, epidemijom simulacije, prijenosom u drugu opstojnost simulacije. Više nije na djelu kobni modus iščeznuća, nego onaj fraktalne raspršenosti.
Ništa se više doista ne odražava, ni u zrcalu ni u bezdanu (koji i nije drugo doli beskonačno podvostručenje svijesti). Logika viralne raspršenosti mreža više nije ona vrijednosti, dakle niti istoznačnosti. Nema više revolucije, nego je na djelu cirkonvolucija, involucija vrijednosti. U isti mah tlačenje prema unutra i određenost svih sustava, neko unutarnje metastaziranje, grozničavo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih granica, da nadiđu vlastitu logiku, ne u pukoj tautology i, nego u porastu snage, u nevjerojatnu osnaživanju pri čemu rade na vlastitu uništenju.
Sve nas ti neočekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti. Nekoć sam, u neodređenoj želji za razvrstavanjem, ustanovio trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti, robni stadij razmjenske vrijednosti, strukturalni stadij vrijednosti-znaka. Prirodni zakon, robni zakon, strukturalni zakon vrijednosti. Te su razlike, dakako, formalne, ali sve pomalo nalikuje raboti fizičara, koji svakog mjeseca otkriju novu česticu. Jedna ne isključuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipotetičkoj putanji. Tako ću i ja pridodati novu česticu mikrofizici privida. Nakon prirodnog stupnja, robnog stupnja, strukturalnog stupnja, pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Prvome je odgovarao prirodni referent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na prirodno ponašanje svijeta. Drugome je odgovarao opći ekvivalent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na logiku robe. Trećemu je odgovarao kod i vrijednost se unutar njega rasprostirala pozivajući se na ukupnost modela. Na četvrtome, fraktalnom stupnju, ili viralnome, ili pak zrakastome stupnju vrijednosti više uopće nema referencije, vrijednost zrači u svim smjerovima, u svim međuprostorima, ne pozivajući se ni na što, pukim dodirivanjem. Na fraktalnom stupnju više nema ekvivalentnosti, ni prirodne ni općenite, više nema u pravom smislu zakona vrijednosti, postoji tek neka vrsta epidemije vrijednosti, opće metastaze vrijednosti, bujanja i nasumičnog raspršivanja. U strogom smislu, više ne bi trebalo govoriti o vrijednosti, budući da ta vrsta umanjenja i lančane reakcije onemogućuje svaku procjenu. Ponovno se sve događa kao u mikrofizici: jednako je nemoguće računati u terminima lijepo ili ružno, istinito ili lažno, dobro ili loše, kao i utvrditi istodobno brzinu i položaj neke čestice. Dobro više nije na vertikali zla, ništa se više ne raspoređuje po apscisama i ordinatama. Svaka čestica slijedi vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djelić vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u praznini, slijedeći razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s drugima. To je sama shema fraktalnosti, i to je današnja shema naše kulture.
Kad su stvari, znakovi, radnje oslobođeni svoje ideje, koncepta, svoje biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada počinje samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati dok je njihova ideja davno iščeznula. One nastavljaju funkcionirati u posvemašnjoj ravnodušnosti u odnosu na vlastiti sadržaj. A paradoks je u tome da funkcioniraju samo još bolje.
Na taj način nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nastavlja. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je, ali proizvodnja se samo još bolje nastavlja. Ona se, naprotiv, još ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnodušna spram svojih prvotnih ciljeva. I za politiku se može reći da je njezine ideje nestalo, ali se politička igra nastavlja u ravnodušnosti koje ne poznaje niti vlastiti ulog. Televizija pak djeluje u posvemašnjoj ravnodušnosti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati čak i uz pretpostavku da čovjeka nestane). Možda u svakom sustavu, u svakom pojedincu postoji tajni nagon da se riješi vlastite ideje, svoje biti, kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima, ekstrapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastočenosti mogu jedino biti kobne. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na čovjeka koji je izgubio sjenu – ona zapada u mahnitost u kojoj se gubi.
Tu počinje red ili metafizički nered, opadanje uslijed dodirivanja, kancerozno bujanje (koje se više ne podvrgava niti genetskom kodu vrijednosti). Tada se na neki način na svim poljima zatire velika pustolovina seksualnosti, seksualnih bića – na račun ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bića koja su se razmnožavala poput protozoa, jednostavnom diobom Istoga i otklonom od koda. Današnja tehnologizirana bića, strojevi, klonovi, proteze, sva ona teže toj vrsti razmnožavanja i posve polako uvode isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bića. Svi današnji pokušaji, na čelu s biološkim istraživanjima, nastoje utanačiti taj genetski nadomjestak, linearno razmnožavanje u nizu, kloniranje, partenogenezu, male samačke strojeve.
U vrijeme seksualnog oslobođenja, geslo je bilo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije. Danas bi san klonskoga društva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju moguću količinu seksa. Nekoć je tijelo bilo metafora duše, potom je bilo metafora seksa, danas pak ono više nije metafora bilo čega, ono je mjesto metastaze, strojnog ulančavanja svih tih procesa, programiranja u beskraj bez simboličke organizacije, bez transcendentnog cilja, u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim koja je u isti mah i promiskuitetnost mreža i objedinjenih kolanja.
Mogućnost metafore nestaje na svim poljima. To je jedan od vidova opće transseksualnosti koja se širi daleko preko seksa – na sve discipline, u mjeri u kojoj one gube svoj specifični značaj i ulaze u proces pometnje i prijemčivosti, u viralni proces nerazlikovanja koje je glavni događaj svih naših novijih događanja. Ekonomija je postala transekonomija, estetika transestetika, seks transseksualan, a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzalnom procesu u kojemu nijedan diskurs ne može više biti metaforom drugoga budući da metafore može jedino biti ako postoje razlikovna polja i različiti predmeti. Međutim, kontaminacija svih disciplina ukida tu mogućnost. Totalna metonimija, viralna po određenju (ili po neodređenju). Viralna tema nije premještanje biološkog polja, jer sve u isto vrijeme i na isti način zahvaća zatrovanost, lančana reakcija, neizvjesno i suludo širenje, metastaza. Možda naša melankolija i proizlazi odatle, jer je metafora još bila lijepa, estetična, kod nje je još na djelu bila razlika i iluzija razlike. Danas je metonimija (nadomještanje cjeline i jednostavnih dijelova, opća zamjena pojmova) odmijenila razočaranost metafore.
Slijedi odgovarajuća zatrovanost svih kategorija, zamjena jednog polja drugim, brkanje rodova. Seks više nije u seksu, nego posvuda drugdje. Politika više nije politika, nego se zarazno širi na sva polja: ekonomiju, znanost, umjetnost, sport… I sam sport nije više u sportu – u općem stilu izvedbe, on pripada polju poslovanja, seksu, politici. Sve je prožeto sportskim koeficijentom izvrsnosti, napora, rekorda i djetinjastog samonadilaženja. Na taj način svaka kategorija doživljava prijelaz u fazi, u kojoj se njezina bit razvodnjava u homeopatske, potom u infinitezimalne doze u cjelokupnu rješenju, sve do poništenja te ostavlja tek neutvrdivi trag, kao što je slučaj s tragovima na vodi.
Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i užitku, koliko seksuanog raspadanja zbog općeg uvlačenja u sva polja života, tog izračivanja seksa u sve prizemne inačice seksualne očaranosti. U posvemašnjoj seksualizaciji imunitet opada, gubi se spolna razlika i, slijedno tome, sama seksualnost. U tom lomu načela seksualne stvarnosti, na fraktalnu, mikrobiološku i nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije.
Možda još pamtimo seks kao što voda čuva sjećanje na beskonačno raspršene molekule, ali upravo to i jest molekularno pamćenje, sjećanje atoma na neki raniji život, to nije pamćenje oblika i pojedinosti (može li voda zapamtiti oblik crta lica, boju očiju?). Na taj način mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez lica, beskonačno razvodnjenog u loncu političke, medijske, komunikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side.
Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je seksualno. Sve je političko. Sve je estetičko. Naporedno. Sve je zadobilo političko značenje, nadasve nakon 1968.: svakodnevni život, ali i ludost, jezik, mediji, pa i želja, svi oni postaju politikom u mjeri u kojoj su prisutni na polju oslobađanja i kolektivnih masovnih procesa. Istodobno, sve je postalo seksualno, sve je predmet želje: vlast, znanje, sve se tumači fantazmima i potiskivanjem, seksualni je stereotip sve prožeo. U isto vrijeme sve se estetizira: politika se estetizira u spektaklu, seks u reklami i porno-produkciji, ukupnost djelatnosti u onome što se obično nazva kulturom, neka vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje -Xerox stupanj kulture. Svaka je kategorija dovedena do najvećeg stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i raz-vodnjuje se u svim drugima. Kad sve postane politika, više ništa nije politika i riječ više nema smisla. Kad sve postane seks, više ništa nije seksualno i seks gubi svako određenje. Kad je sve estetika, ništa nije ni ružno ni ljepo i same umjetnosti nestaje. To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah posvemašnje ispunjenje jedne ideje, savršenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje, njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranošću, njegovim širenjem preko vlastitih granica može se sažeti na jedan način: trans-politika, transseksualnost, transestetika.
Više nema ni političke, ni seksualne, ni umjetničke avangarde koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije, pa prema tome i mogućnosti radikalne kritike u ime želje, u ime revolucije, u ime oslobađanja oblika. Taj je revolucionarni zamah nadiđen. Veličanstveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti, kao što smo sanjali, nego rapršenosti i zamršenosti vrijednosti čiji je rezultat za nas posvemašnja pometnja, nemogućnost ponovnog sažimanja načela estetskoga određenja stvari, jednako kao ni seksualnoga ili političkoga.
Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav, što je povijesna očevidnost stoljeća i pol nakon Marxa. Nije se uspio zanijekati kao klasa i samim time ukinuti klasno društvo. Možda je tome tako i zato što on i nije bio klasa, kao što se govorilo, a da je jedina istinska klasa bilo građanstvo, te se prema tome jedino ono moglo zanijekati. To što je ono zapravo učinilo, a kapital zajedno s njime stvorilo je neko društvo bez klasa, ali koje nema ničeg zajedničkog s onime koje bi proizašlo iz revolucije i negacije proletarijata kao takvoga. Proletarijat je naime naprosto nestao. Urušio se u isto vrijeme kad i klasna borba. Da se kapital nastavio razvijati sukladno vlastitoj proturječnoj logici, proletarijat bi ga zacijelo bio porazio. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema što zamjeriti. On naprosto nije predvidio mogućnost da se kapital, suočen s tom imanentnom prijetnjom, na neki način trans-politizira, da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i političkih suprotnosti, da se osamostali u plutajućem, zanesenom i proizvoljnom obliku, i na taj način cijeli svijet podredi svojoj slici. Kapital (ali, možemo li ga još tako zvati?) stvara slijepu ulicu između političke ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu on uspio izbjeći svoj vlastiti kraj. Nadalje, on djeluje s onu stranu vlastitih ciljeva, i ne pozivajući se ni na što. Početni događaj te mijene zacijelo je bila kriza 1929., krach 1987. bio je tek epizoda istog procesa.
U revolucinarnoj je teoriji također bila živa utopija o nestanku države, o tome da se politika zaniječe kao takva, u apoteozi i razvidnosti društvenoga. Ništa od toga. Politika je doduše nestala, ali se nije transcendirala u društveno, nego je društveno povukla u svome iščeznuću. Mi danas imamo transpolitiku, tj. nulti stupanj politike koji je također stupanj njezine reprodukcije i beskonačne simulacije. Jer sve što nije nadišlo samo sebe ima pravo na revival bez kraja. Stoga politika nikad neće prestati nestajati, ali neće niti bilo čemu drugome dopustiti da se postavi na njezino mjesto. Mi prebivamo u histerezi politike.
Jednako tako, umjetnost nije uspjela, sukladno estetskoj utopiji modernih vremena, da se transcendira u idealni oblik života (prije nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je on već bio ovdje, a on bio je religijski).
Umjetnost se nije poništila u nekoj transcendirajućoj idealnosti, nego u općoj estetizaciji svakodnevnog života, nestala je u ime pukog kolanja slika, u transestetici banalnosti. U tom razvoju umjetnost je čak prestigla i kapital. Ako je odlučan politički događaj bila strateška kriza 1929., kojom je kapital otvorio transpolitičko razdoblje masa, temeljni događaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa, u kojoj je umjetnost, niječući vlastito pravilo estetske igre, započela transestetičko razdoblje banalnosti slika.
Ni seksualna utopija nije se ostvarila. Naime, ona koja bi dovela do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunjenja kao totalnog života – onoga o čemu još sanja seksualno oslobođenje: totalitet želje i njezina ispunjenja u svakome od naj, naporedno muškoga i ženskoga, sanjane seksualnosti, ustoličenja želje s one strane razlike između spolova. Međutim, preko seksualnog oslobađanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se kao ravnodušno kolanje znakova seksa. Ako smo doista na putu prijelaza prema nekom transseksualnom stanju, u njemu nema ničega od revolucije života preko seksa, nego je u svemu prisutna pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnodušnosti seksa.
Nije li, jednako tako, posljedica uspješnosti komunikacije i informacije nemogućnost društvenog odnosa da nadiđe sebe kao otuđeni odnos? U nedostatku toga on se podvostručuje u komunikaciji, umnaža se u brojnosti mreža i pada u ravnodušnost mreža. Komunikacija je nešto društvenije od društvenoga, nešto hiperrelacionalno, društvenost koju su preaktivirale tehnike društvenosti. A društvenost u svojoj biti to nije. Bila je ona san, mit, utopija, konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom slučaju povremeni i izuzetni događaj. Banalizirajući međuprostor, komunikacija vodi društvenu formu u ravnodušnost. Zbog toga nema utopije komunikacije. Utopija komunikacijskoga društva nema smisla, budući da upravo komunikacija rezultira nesposobnošću društva da se nadiđe u ime drugih ciljeva. Jednako je i s informacijom: pretje-ranost znanja jednomjerno se raspršuje po površini u svim smjerovima, ali se jedino komutira. U međuprostoru, sugovornici su uključeni jedan u drugoga poput utikača u utičnicu. Komunicira „se“, kao što dobro iskazuje neodređeni subjekt, nekom vrstom jednosmjerne, trenutne struje, a da bi se komunikacija odvijala dobro, sve se treba odvijati brzo, nema vremena za tišinu. Tišina je protjerana s ekrana, izgnana iz komunikacije. Posredovane slike (a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne šute: slike i poruke trebaju slijediti jedne za drugima, bez prekida. Međutim, upravo je tišina ona sinkopa u strujnome krugu, ona mala katastrofa, onaj lapsus koji, primjerice, na televiziji, postaje nadasve značajnim – prekid opterećen istodobno tjeskobom i likovanjem, potvrđujući da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij, neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine, praznine ekrana, ali također praznina našega duhovnog ekrana, čije slike vrebamo s istom očaranošću. Slika čovjeka koji, u danu štrajka, sjedi i promatra svoj prazni televizijski ekran, jednog će dana biti među najljepšim slikama antropologije 20. stoljeća.
Transestetsko
Umjetnost, kao što vidimo, posvuda buja, a diskurs o umjetnosti još brže, ali u vlastitoj duhovnosti, u svojoj pustolovini, snazi stvaranja iluzije, sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavljanja stvarnome drukčijeg uprizorenja, u kojemu stvari slijede pravilo neke više igre, transcendirajući lik u kojemu bića, prema uzoru na linije i boje na platnu, mogu izgubiti svoje značenje, nadići vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni oblik, pa bio on i onaj vlastite destrukcije, u tom je smislu Umjetnosti nestalo. Nestala je kao simboličko ortaštvo zahvaljujući kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znakova u beskraj, reciklaža prošlih u sadašnjih formi. Više nema temeljnog pravila, kriterija prosudbe niti užitka. Danas na polju estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Ili, slijedno drugoj metafori, nema više zlatne podloge prosudbe niti estetskog užitka. Tako je i s novčanicama koje se više ne mogu promijeniti, pa nadalje kolaju svaka za sebe, bez moguće konverzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo.
Jednako je i s umjetnošću: na stupnju smo ultrabrzog kolanja i nemogućnosti razmjene. „Djela“ se više ne razmjenjuju ni među sobom niti kao referencijalne vrijednosti. Nema više onog tajnog ortaštva s njima koje čini snagu kulture. Više ih ne iščitavamo, dekodiramo ih sukladno sve proturječnijim kriterijima.
Ništa u njima više ne proturječi. Neogeometrija, novi ekspresionizam, nova apstrakcija, nova figuracija, sve to čudesno supostoji u posvemašnjoj ravnodušnosti. Upravo zato što sve te tendencije više nemaju navlastita duha, mogu one supostojati u istome kulturalnom prostoru. Zato što u nama pobuđuju duboku ravnodušnost mi ih možemo primati naporedno.
Svijet umjetnosti doimlje se neobično. Kao da je nastupila stanka u umjetnosti i nadahnuću. Kao da se nešto što se veličanstveno razvijalo tijekom nekoliko stoljeća iznenadno zaustavilo, užasnuto vlastitom slikom i bogatstvom. Iza svakog grčevitog pokreta suvremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije, nešto što se više ne uspijeva nadići i što kruži oko sebe u sve bržem ponavljanju. Zastoj živuće forme umjetnosti, a u isto vrijeme bujanje, burno preobilje, brojne inačice svih ranijih formi (život koji pokreće u sebi ono što je mrtvo). Sve je to logično: gdje ima staze ima i metastaze. Kad se prestane upravljati živućom formom, kad prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku), ćelije počinju bujati u neredu. U osnovi, u neredu koji danas vlada u umjetnosti, moglo bi se iščitati raspad tajnoga koda estetike, kao što se u nekim biološkim zastranjenjima može prepoznati raspad genetskoga koda.
Oslobađanjem formi, linija, boja i estetskih koncepcija, mješavinom svih kultura i svih stilova naše je društvo proizvelo opću estetizaciju, promaknuće svih oblika kulture, ne previdjevši niti oblike antikulture, uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i protupredstavljanja. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli utopija, dakle nešto što izmiče svakoj realizaciji, danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje. Čak se i antiumjetnost, najradikalnija od umjetničkih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp instalirao svoj nosač za boce, a Andy Warhol poželio postati strojem. Cijela je industrijska mašinerija svijeta postala estetizirana, svekoliku beznačajnost svijeta preobrazila je estetika.
Kažemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta, činjenica da je sve prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije bila na djelu estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizorenje, prenošenje u slike, njegova semiološka organizacija. Ponad trgovačkog materijalizma, mi svjedočimo semiurgiji svih stvari preko reklame, medija, slika. Estetizira se, kulturalizira i muzealizira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje, sve izražava, sve poprima snagu ili način znaka. Sustav u manjoj mjeri djeluje na osnovi viška vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijednosti znaka.
Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal arta, konceptualne umjetnosi, efemerne umjetnosti, ustanovila se cijela jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali, ustvari, estetika se posvuda materijalizirala u svome operacionalnom obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost prisiljena biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. To ona čini već dulje od pola stoljeća, prema svim pravilima igre. Poput svih formi koje nestaju, ona se pokušava podvostručiti u simulaciji, ali uskoro će je posve nestati, ustupivši mjesto golemome umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami.
Eklektička vrtoglavica oblika, eklektička vrtoglavica užitaka: to je već obrazac baroka. Ali, u baroku, vrtoglavica umješnosti (varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. Poput ljudi baroka, mi smo stvorenja očarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od onih koji uništavaju slike, nego od onih koji proizvode mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti. Većina suvremenih slika, video, slikarstvo, plastične umjetnosti, audiovizualone sintetičke slike doslovce su slike na kojima se nema što vidjeti, slike bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino naslućujemo da je nešto iza svake od nje nestalo. A one su jedino to: trag nečega što je nestalo. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo svake forme. Na djelu je brisanje – još u formi umjetnosti – svake estetičke sintakse, jednako kao što nas u transseksualnosti očarava nestanak – još u obliku spektakla – spolne razlike. Te slike ništa ne skrivaju, one ništa ne otkrivaju, one posjeduju, kazali bismo, neku negativnu snagu. Jedina prednost (ali golema) kutije Campbella Andyja Warhola jest u tome što se više ne postavlja pitanje lijepog i ružnog, stvarnog ili nestvarnosg, transecendencije ili imanencije, jednako kao što su bizantske ikone dopuštale da se više ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga – a da se ipak u nj ne prestane vjerovati.
U tome je čudo. Naše su slike poput ikona: one nam dopuštaju da nastavimo vjerovati u umjetnost isključujući pitanje njezine opstojnosti. Stoga možda valja svekoliku našu suvremenu umjetnost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu, usredotočujući se jedino na njezinu antropološku ulogu i ne pozivajući se ni na kakav estetski sud. Na taj smo se način vratili na stupanj kulture primitivnih društava (spekulativni fetišizam tržišta umjetnina i sam je dio obreda prozirnosti umjetnosti).
Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. Beskorisno je u našoj umjetnosti tražiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. To je kao kad bismo tražili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubičastome.
Utoliko smo, ne prebivajući više ni u lijepom ni u ružnom, nego u nemogućnosti da o njima sudimo, osuđeni na ravnodušnost. Ali, s one strane te ravnodušnosti i odmjenjujući estetski užitak, pomalja se još jedna fascinacija. Jednom kad su lijepo i ružno oslobođeni svako svoje prisile, na neki se način umnažaju: postaju oni ljepše od lijepoga odnosno ružnije od ružnoga. Na taj način današnje slikarstvo ne njeguje naprosto ružnoću (koja je još estetska vrijednost), nego ono ružnije od ružnoga („bad“, „worse“, „kitsch „), ružnoća na drugome stupnju zbog toga što je oslobođena odnosa prema svojoj suprotnosti. Oslobođeni „istinskog“ Mondriana, slobodni ste činiti „većeg Mondriana od Mondriana“.
Oslobođeni pravih naivaca, možete biti „naivniji od naivaca“ itd. Oslobođeni stvarnoga, možete činiti stvarnije od stvarnoga: hiper-stvarno. Uostalom, sve je počelo s hiperrealizmom i pop artom, uzdizanjem svakodnevnog života do ironijske snage fotografskog realizma. Danas taj pokret obuhvaća sve umjetničke forme i sve stilove bez razlike te one ulaze u transestetičko polje simulacije.
Naporednica tom pokretu je samo tržište umjetnina. I na njemu se to zbilo zbog toga što je ukinuta svaka trgovačka zakonitost vrijednosti, sve postaje „skuplje od skupoga“, skupo na kvadrat: cijene postaju vrtoglave, ponuda sumanuta. Kao što se igra počinje širiti u svim smjerovima kad više nema pravila estetske igre, jednako tako i tržište, kad se izgubi svako pozivanje na zakon razmjene, zapada u špekulacije bez kočnica.
Jednako oduševljenje, jednako ludilo, jednaka pretjeranost. Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemogućnosti estetske procjene. Vrijednost raste u odsustvu procjene vrijednosti. Na djelu je ekstaza vrijednosti.
Tako danas postoje dva tržišta umjetnina. Jedno se još upravlja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one već sporne. Drugo se ugledalo na primjer plutajućih i neukrotivih kapitala na tržištu novca: na djelu je čista špekulacija, posvemašnja pokretljivost koja, kazali bismo, nema drugoga opravdanja doli upravo prkositi zakonu vrijednosti. To tržište umjetnosti bliže je pokeru, potlachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. Treba li se zbog toga sablažnjavati? U tome nema ničeg nemoralnog. Budući da je umjetnost današnjice s one strane lijepog i ružnog, tržište je s one strane dobra i zla.
Transseksualno
Seksualno tijelo danas je prepušteno nekoj vrsti umjetne sudbine. A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u anatomskom smislu, nego u općenitijem smislu travestije, igre preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spolnog razlikovanja, igre spolne ravnodušnosti, nerazlikovanja spolnih polova i ravnodušnosti prema seksu kao užitku. Seksualno smjera užitku (to je lajtmotiv oslobađanja), transseksualno smjera artificijelnosti, bilo da je riječ o promjeni spola ili o igri znakova koji se očituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim travelosima. U svakom slučaju, bilo da je riječ o kirurškom, semiurškom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas, kada je sudbina tijela da postane protezom, logično je da model seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane mjestom zavođenja.
Svi smo mi transseksualci. Jednako kao što smo potencijalni biološki mutanti, potencijalni smo i transseksualci. I to nije pitanje biologije. Mi smo svi simbolički transseksualci.
Progledajte Cicciolinu. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja seksa, pornografske nevinosti seksa? Uspoređivali su je s Madonnom, nevinim plodom aerobika i ledenjačke estetike, lišenim svake draži i senzualnosti, mišićavim androidom koji je upravo zbog toga i mogao postati idolom sinteze. Ali, nije li i Cicciolina transseksualka? Duga platinasta kosa, grudi razgoljene do sumnjivih razmjera, idealni oblici lutke za napuhavanje, požudni erotizam stripa ili znanstvene fantastike i, nadasve, pretjeranost seksualnog diskursa (nikad perverznog, nikad preslobodnog), posvemašnja transgresija s ključem u ruci; idealna žena za vođenje ljubavi preko telefona plus mesožderna erotska ideologija koju nijedna žena današnjice nije spremna provoditi – izuzev upravo transseksulake, travestita: jedino oni, kao što znamo, žive od neumjerenih znakova, mesoždernih oznaka seksualnosti. Putena ektoplazma Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin, ili na androginu i frankensteinovsku draž Michaela Jacksona. Svi su oni mutanti, travelosi, bića genetski barokna, čiji erotski look skriva generičku neodređenost. Svi su oni gender benders, prebjezi, otpadnici seksa.
Pogledajte Michaela Jacksona. Michael Jackson je samotni mutant, prethodnik savršenog mješanca zbog toga što je univerzalan, nove rase ljudi nakon postojanja rasa. Djeca danas ne zaziru od društva mješanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson utjelovljuje ono što oni zamišljaju idealnom budućnošću. Tome još valja dodati činjenicu da je Michael dao operirati lice, izravnati kosu, izbijeliti kožu, riječju, da je brižno iskonstruirao svoj izgled: na taj je način postao nevinim i čistim djetetom – umjetnim androginom iz bajke koji, bolje od Krista, može ovladati svijetom i izmiriti ga, jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza, embrij svih sanjanih oblika mutacije koji će nas osloboditi rase i seksa.
Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi amblematski lik bio Andy Warhol. Poput Michaela Jacksona, Andy Warhol je samački mutant, preteča savršenog i univerzalnog mješanca u umjetnosti; nove estetike nakon svih estetika. Poput Jacksona, i on je posve umjetni lik, i on nevin i čist, androgin nove generacije, neka vrsta mistične proteze i umjetnog stroja koji nam svojim savršenstvom u isti mah isporučuje seks i estetiku. Kad Warhol kaže: „Sva su djela lijepa, nemam što birati, suvremena su djela vrijedna…“, kada kaže: „Umjetničko je djelo svugdje, prema tome, ono više ne postoji, svi su ljudi genijalni, svijet takav kakav jest, čak i u svojoj banalnosti, jest genijalan“, nitko u to ne može vjerovati. Ali on time opisuje oličenje moderne estetike, a to je ono radikalnog agnosticizma.
Svi smo mi agnostici, ili travelosi umjetnosti ili seksa. Više nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja, ali ga svi propovijedamo.
Mit o seksualnom oslobođanju ostaje živ u različitim oblicima stvarnosti, ali u mašti prevladava transseksualni mit, sa svojim androginim i hermafroditskim inačicama. Nakon orgije, travestija. Nakon želje, zračenje svih erotskih simulakra, darmar i transseksualni kitsch u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako hoćete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicci-olinu može izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament, to je upravo stoga što se transseksualno i transpolitičko spojilo u istoj ironičnoj ravnodušnosti. Ta performansa, nezamisliva prije svega nekoliko godina, svjedoči o činjenici da nije samo seksualna kultura nego svekolika politička kultura prešla na stranu travestije.
Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzorcizma želje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelotvornija od služenja zabranom dobre stare represije. Ali, za razliku od potonje, više uopće ne uočavamo kome ona koristi, jer je podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je režim travestije postao sama osnova našeg ponašanja, sve do našeg traganja za identitetom i razlikom. Više nemamo vremena tražiti identitet u arhivima, u pamćenju, niti u projektu ili nekoj budućnosti. Nama treba trenutno pamćenje, neposredno ukapčanje, neka vrsta publicitarnog identiteta koji se može provjeriti u istom trenutku. Stoga se danas ne traži u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravnoteže, nego prolazno higijensko i publicitarno zračenje tijela – u mnogo većoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje. U terminima mode i izgleda, više se ne traži u toj mjeri ljepotu ili zavodljivost, nego look.
Svatko traga za svojim lookom. Budući da više nije moguće iznaći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek čin privida ne brinući se o bivstvovanju, čak niti o tome da nas drugi gledaju. Nije na djelu iskaz „Postojim, tu sam.“, nego: „Vidljiv sam, ja sam slika – look, look !“ Nije čak niti riječ o narcisoidnosti, nego o poizvanjštenju bez dubinskog, nekoj vrsti publicitarne prostodušnosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog izgleda.
Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje određenosti, poput videoslike, taktilne slike, kao što bi kazao McLuhan, koja ne izaziva čak ni pogled ni divljenje, što je moda još činila, nego puki posebni učinak bez posebnog značenja. Look više nije moda. to je nadiđeni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razlikovanja, više nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujući u nju. Na djelu je ravnodušnost. Biti „ja“ prolazna je izvedba bez sutrašnjice, razočarani manirizam u svijetu bez manira…
Gledajući unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca neobično svjetlo na seksualno oslobađanje ranijih naraštaja. Ono pak, prema vlastitu diskursu, nipošto nije provala maksimalne erotske vrijednosti tijela, povlašteno ustoličenje ženskoga i užitka, i vjerojatno predstavlja tek međufazu prema pometnji rodova. Seksualna će revolucija možda biti tek stadij na putu prema transseksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije.
Kibernetička revolucija vodi čovjeka, suočena s poistovjećivanjem mozga i kompjutora, ključnom pitanju: „Jesam li čovjek ili stroj?“. Genetička revolucija u tijeku vodi pitanju: „Jesam li čovjek ili virtualni klon?“. Oslobodivši se virtualnosti želje, seksualna revolucija vodi temeljnom pitanju: „Jesam li muškarac ili žena?“ (Psihoanaliza je barem pridonijela načelu seksualne neizvjesnosti.) Koliko je do političke i društvene revolucije, koja je prototip svake druge, ona je navela čovjeka, omogućivši mu da se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, što on zapravo želi i što s pravom može očekivati od sebe – nerješivi problem. To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom počinje neodređenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovršila, oslobođenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generičkim i seksualnim identitetom, uza sve manje mogućih odgovora, s obzirom na kolanje znakova i mnoštvo zadovoljstava. Na taj smo način postali transpolitični, to jest politički ravnodušna i nerazlučiva bića, androgini i hermafroditi, nakon što smo uložili, probavili i odbacili najproturječnije ideologije, noseći još jedino masku i postavši, u glavi, možda na svoju štetu, politički travelosi.
Transekonomsko
Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jest neizvjesnost u vezi s mogućim nastupanjem karastrofe. Je li u toku, hoće li doći do istinske katastrofe? Odgovor: neće doći do stvarne katastrofe, jer mi živimo pod znakom virtualne katastrofe.
U vezi s time, bjelodano se očitovao raskol između fiktivne ekonomije i realne ekonomije – upravo to, taj raskol štiti nas od stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija.
Je li to dobro ili loše? Na djelu je isto što i distorzija između orbitalnog rata i teritorijalnog rata. Oni se nastavljaju posvuda, ali nuklearni rat ne izbija. Da nije došlo do razdvajanja između dvoga, već bi odavno došlo i do atomskog rata. Nama vladaju bombe, ali virtualne katastrofe ne izbijaju: međunarodni burzovni i financijski slom, atomski rat, dužnička bomba Trećega svijeta, demografska bomba. Dakako, može se govoriti da će se sve to neizbježno rasprsnuti jednoga dana, kao što je i predviđeno da će uslijed seizmičkih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tijekom sljedećih pedeset godina. Ali činjenice su tu: mi smo u situaciji u kojoj stvari još ne pucaju. Jedina je stvarnost to grozničavo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlači za sobom bitnu neravnotežu u realnim ekonomijama (za razliku od krize 1929., kad raskol između dviju ekonomija nije ni izdaleka toliko uznapredovao). Besumnje zbog toga što su polja tekućeg i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi trzaji ne ostavljaju traga.
No, u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitačnog traga, te je ona posve razoružana pred tim rastvaranjem svoga sadržaja. Jednako su razoružani i teoretičari rata. Jer i tamo Bomba nije eksplodirala, nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni rat, onaj na orbiti, i na brojne stvarne ratove na Zemlji. Ta dva rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila, jednako kao što je slučaj s realnom i virtualnom ekonomijom. Valja nam se naviknuti na tu rascijepljenost, na svijet u kojemu vlada takva distor-zija. Dakako, bila je kriza 1929., i ekplozija u Hirošimi, dakle dogodio se trenutak istine kracha i clasha, ali niti je kapital nadalje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao što je tvrdio Marx), niti je rat išao iz sukoba u sukob. To se dogodilo jednom, na jednoj točki, i to je sve. Ono što je uslijedilo nešto je drugo: hiperrealiza-cija krupnog novčanog kapitala, hiperrealizacija sredstava razaranja, oba orbitalizirana ponad naših glava u vektorima koji nam izmiču, ali koji u isti mah izmiču samoj stvarnosti: hiperrealizirani rat, hiperrealizirani novac – kolaju u nedostupnom prostoru, ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. Napokon, ekonomije i dalje proizvode, unatoč tome što bi logička posljedica i najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za njihovo poništenje (ne zaboravimo da je opseg trgovačkih razmjena danas četrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala). Svijet i dalje postoji dok bi i tisućina raspoložive nuklearne snage već dostajala da ga uništi. Treći svijet i ostali preživljavaju, iako bi i najmanji pokušaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave sve razmjene. Uostalom, dug počinje dobivati svoje mjesto na orbiti, počinje kolati od jedne banke do druge, od jedne zemlje do druge, koje ga prekupuju – napokon će se na nj i zaboraviti i odložit će se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih stvari. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti, odsutni kapitali koji kolaju, to negativno bogatstvo koje će zacijelo jednoga dana i samo kotirati na burzi.
Kada dug postane odveć težak, izgoni se u neki virtualni prostor, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug tako postaje jednim od zemljinih satelita, poput rata, poput milijardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno kruži oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se okreću, pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput „izgubljenih“ milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde pluta-jućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju -srećom, uostalom, jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastrofu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj čudovišnoj ekscentričnosti, nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. I navik-nimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bomba, financijska špekulacija, svjetski dug, napučenost (za koju još nije pronađeno orbitalno rješenje, ali nada nije izgubljena). Takve kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti, u samoj svojoj hiperrealnosti, ostavljajući svijet na neki način nedirnutim, oslobođenim svoga dvojnika.
Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je zemlja kugla, prestalo postojati putovanje budući da je udaljavanje od jedne točke već značilo približavanje drugoj. Linearnost na kugli zadobiva čudesnu zakrivljenost, onu jednoličnosti. Od trenutka otkad su atsronauti počeli kružiti oko zemlje, svatko je potajice počeo kružiti oko samoga sebe.
Započela je orbitalna era čija je sastavnica i prostor, ali također, par excellence, televizija i još mnoge druge stvari, među ostalim i kolanje molekula i spiralna gibanja DNA u tajnosti naših stanica. S putanjom prvih svemirskih letova dovršila se mundijalizacija, ali je sam napredak postao kružan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj. Počeo je „turizam“, kao što je kazao Segalen. Neprestani turizam ljudi koji više ne putuju u pravome smislu, nego se vrte u krug u svome ograničenom području. Egzotika je umrla.
Ali, Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo šire značenje. Ne samo da je putovanje, to jest ono imaginarno zemlje, fizika i metafizika nadilaženja, otkrića prestalo postojati u korist pukog kolanja nego se i sve što je smjeralo nadilaženju, transcendency i, beskonačnosti suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje, tehnike, spoznaja. Prestajući biti transcendentni u svom naumu, stali su oni tkati trajnu putanju. Tako je i informacija orbitalna: ona je znanje koje više nikad neće nadići samo sebe, neće se transcendi-rati, niti se više u beskonačnost iznova promišljati, nego više nikad neće niti doticati zemlju koja nema više uporišta niti istinskog referenta. Sve kola, okreće se, provodi svoje revolucije, ponekad savršeno beskorisne (ali upravo se više i ne može postaviti pitanje korisnosti), i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji. Televizija je slika koja više ne sanja, više ne mašta, ali koja više i nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnošću. Na djelu je orbitalno kolanje. Nuklearna bomba, bila ona satelizirana ili ne, također je orbitalna: ona neće prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji, ali nije ni načinjena da bi dotaknula tlo: to više nije neka dovršena bomba, niti ona koja će dočekati svoj kraj (bar se tome nadamo), ona je tamo, na orbiti, i ona dostaje da izaziva užas, ili barem strah. Ona čak više ne potiče ni na zamišljanje užasa, razaranje je nezamislivo, ona je naprosto tu, na orbiti, u neizvjesnosti i obnavljanju u beskraj. Isto se može reći i za eurodolare i gomilu kliznog novca… Sve se satelizira, mogli bismo čak kazati da nam više ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbrojnim hercovskim grananjima valova i struja.
To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o „čovjekovim produžecima“. Sve što je pripadno ljudskome biću, njegovo biološko, duhovno, mišićno, moždano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih proteza. Jedina je razlika u tome što McLuhan sve to shvaća kao pozitivno širenje, kao univerzalizaciju čovjeka preko njegovih medijskih produžetaka. To je veoma optimistično mišljenje. Ustvari, umjesto da kruže oko njega u koncentričnim krugovima, sve funkcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentričnom poretku. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih, i samim time, u odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija, tehnologija, čovjek se našao u stanju pretjeranosti i ekscentričnosti. U odnosu na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju, danas je sam čovjek sateliziran, zajedno sa svojim planetom zemljom, sa svojim tijelom. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan.
Satelizirajući sebe, funkcije tijela ne sateliziraju samo čovjeka. Sve funkcije naših društava, nadasve one više funkcije, odvajaju se i prebacuju na orbitu. Rat, novčane razmjene, tehnosfera, komunikacije, sateliziraju se u nedostižnom prostoru, prepuštajući ostalo samome sebi. Sve što ne dosegne orbitalnu snagu osuđeno je da bude napušteno, nadalje besprizivno, budući da više nema utočišta u bilo kakvoj transcendenciji.
U razdoblju smo bestežinskog stanja. Naš je model model svemirske kabine čija kinetička energija ništi onu zemljinu. Centrifugalna sila brojnih tehnologija oslobađa nas svake težine i preobražava nas podarujući nam uzaludnu slobodu kretanja. Oslobođeni svake gustoće i težine, povučeni smo u orbitalno kretanje koje prijeti da postane trajno.
Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. Naše je društvo društvo bujanja, onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmje-riti sukladno vlastitim ciljevima, onoga što se razvija neovisno o vlastitu određenju, čije se posljedice umnažaju s nestankom uzroka, i što vodi čudesnom zagušenju sustava, narušavanje hipertelije, pretjerane funkcionalnosti, zasićenja. Stanje se najbolje može usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost, oglušiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost.
Više nije na djelu kritični proces: kriza je uvijek stvar uzročnos-ti, neravnoteže između uzroka i posljedica, ona nalazi ili ne nalazi svoje rješenje u preinačavanju uzroka. Ali, u našem slučaju, sami uzroci postaju nečitki, ustupajući mjesto snaženju procesa u praznini.
Sve dok u sustavu ima disfunkcija, oglušivanja na poznate zakonitosti funkcioniranja, ima nade za rješenje pomoću nadilaženja. Ali to rješenje nije više moguće kada sustav sam sebe nadi-đe, kad preskoči vlastite ciljeve te mu više nema lijeka. Nedostatak nije nikad dramatičan, fatalno je zasićenje: ono u isti mah stvara stanje tetanije i inercije.
Zapanjuje prije svega glomaznost svih današnjih sustava, ta „dijabolička bremenitost“, kako Susan Sontag naziva rak, naših sredstava informacije, komunikacije, pamćenja, skladištenja, proizvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigurno da nam više ne mogu poslužiti. Ustvari, nismo ni ukinuli uporabnu vrijednost, sam ju je sustav uništio suviškom proizvodnje. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je riječ o nuklearnom naoružanju). Toliko se poruka i toliko znakova proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se pročitaju. Sreća za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo, već smo u stanju trajnog električnog udara.
Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti. Mučnina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. Sva ta pamćenja, svi ti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne uspijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim događajem, svo sofisticirano oružje koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat!
To zasićenje nadilazi prekoračenje o kojemu je govorio Ba-taille, što su ga sva društva uvijek umjela uništiti u učincima nepotrebnog i rasipnog trošenja. Više nema mogućeg trošenja sve te akumulacije, na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje – svaki činitelj ubrzanja djeluje kao činitelj inercije, približavajući nas točci nepomičnosti.
Taj dvostruki proces tetanije i inercije, ubrzanja u praznome, viška proizvodnje u odsustvu društvenog uloga i cilja, odražava dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i nezaposlenost.
Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene u jednadžbu rasta: na toj razini uopće nema krize – na djelu su anomijski procesi, a anomija je druga strana organskog sklada. Doista uznemirujuća jest anomalija. Anomalija nije razvidni simbol, ona je neobični znak nedostatka, povreda tajnog pravila igre, ili koje barem nama nije poznato. Možda je na djelu neka pretjerana svršnost, ali mi o tome ništa ne znamo. Nešto nam izmiče, mi sami sebi izmičemo u procesu bez povratka, prešli smo stanovitu točku reverzibilnosti, proturječnosti u stvarima, i živi smo unišli u svijet neproturječnosti, zanosa, ekstaze, zapanjenosti pred univerzalnim procesima, koji unatoč svemu nemaju smisla.
Nešto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija. To je masa kliznog novca koji okružuje zemlju svojim orbitalnim kolom. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki artefakt astralne pokretljivosti, trenutne razmjenjivosti i koji je napokon dobio svoje pravo mjesto, izvanrednije od stock exchanged – orbita na kojoj se diže i spušta poput umjetnog sunca.
I nezaposlenost je promijenila značenje. Više nije riječ o strategiji kapitala (rezervnoj vojsci), niti je ona kritički činitelj u igri društvenih odnosa – da tome nije tako, s obzirom da je točka uzbune odavno nadiđena, nezaposlenost je morala izazvati nečuvene nemire. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta umjetnog satelita, satelita inercije, masa nabijena elektricitetom koji čak i nije negativan, statičkim elektricitetom, sve većim odjeljkom društva koje se zamrzava. Iza ubrzanja kolanja i razmjena, iza razdraženosti pokreta, nešto se u nama, u svakome od nas, usporilo do stupnja poništenja kolanja. I cijelo društvo počinje kružiti oko te točke inercije. Kao da su se polovi našeg svijeta približili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne učinke i gašenje potencijalnih energija. Više nije riječ o krizi, nego o fatalnom događaju, o usporenoj katastrofi.
U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjednički vraća na dnevni red. Može li se još govoriti o „ekonomiji“? Ta nedvojbena aktualnost više nema isto značenje kao u klasičnoj ili marksističkoj analizi. Jer njezin pokretač više nije infrastruktura materijalne proizvodnje, niti superstruktura, nego destruktu-racija vrijednosti, destabilizacija tržišta i realnih ekonomija, pobjeda je to ekonomije lišene ideologija, društvenih znanosti, povijesti, ekonomija lišena Ekonomije i prepuštena pukoj špekulaciji, virtualna ekonomija lišena realnih ekonomija (ne doista, dakako, nego virtualno – ali danas moć nije u rukama stvarnosti nego virtualnosti), viralna ekonomija koja se na taj način pridružuje svim ostalim viralnim procesima. Tako iznova postaje uzornom pozornicom aktualnosti, mjestom izvođenja specijalnih efe-kata, nepredvidljivih događaja iracionalne igre.
O kraju političke ekonomije sanjali smo s Marxom, uz ukidanje klasa i društvenu prozirnost, sukladno neumoljivoj logici krize Kapitala. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih postulata Ekonomije i samim time marksističke kritike: alternativa koja niječe svako prvenstvo ekonomije ili politike – ekonomija naprosto poništena kao epifenomen, pobijeđena vlastitim simulakrom i nekom višom logikom.
Danas o tome ne možemo više niti sanjati. Politička Ekonomija skončava pred našim očima, promećući se sama od sebe u transekonomiju špekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom (zakon vrijednosti, zakonitosti tržišta, proizvodnje, viška vrijednosti, klasična logika kapitala) i u kojoj stoga nema više ničeg ekonomskog niti političkog. Čista igra prema plutajućim i proizvoljnim pravilima, igra katastrofe.
Politička Ekonomija se na taj način okončala, ali nipošto na način na koji smo to očekivali. Izobličila se do parodije. Ne spekulira se o višku vrijednosti, na djelu je zanesenost vrijednošću bez obzira na proizvodnju i realne prilike. To je čista i prazna forma, forma lišena vrijednosti, koja nadalje radi jedino na svome daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). Destabilizirajući samu sebe, čudovišno, gotovo ironično, Politička je Ekonomija presjekla mogućnost bilo kakve alternative. Što se može suprotstaviti tolikoj ponudi koja na svoj način obuhvaća energiju pokera, potla-cha, ukletog dijela koji na neki način predstavlja prijelaz na estetičku i obnevidjelu fazu Političke Ekonomije? Taj neočekivani kraj, taj prijelaz u fazi, ta krivulja ugiba, ustvari je originalnija od svih političkih utopija.
A gdje je onda zlo?
Terorizam u svim svojim oblicima transpolitičko je zrcalo zla. Jer istinski problem, jedini problem ostaje sljedeći: gdje je onda zlo? Posvuda, a izobličena slika suvremenih oblika Zla jest beskonačna. Društvo koje uslijed pretjeranih zaštitnih mjera, usmrćenja svojih prirodnih referencija, borbe protiv nasilja, istrebljenja svojih klica i svih prokletih strana, društvo estetske kirurgije negativnog, želi nadalje imati posla samo sa smišljenim upravljanjem i diskursom Dobroga, društvo u kojem više nije moguće izgovoriti Zlo, preobrazilo je sve viralne i terorističke oblike koji nas opsjedaju.
Moć anateme, snaga da se iskaže Zlo izmakle su nam. Ali, one se javljaju drugdje. Tako je Homeini u aferi Rushdie – izvan mučnog podviga kojim je sam Zapad učinio njegovim zaštitnikom, te je na taj način cijeli postao nekom vrstom taoca – pružio spektakularni dokaz mogućnosti obrata svih odnosa snaga preko simboličke moći uzimanja riječi.
Naspram cijelog svijeta, u posve podređenom odnosu političkih, vojnih i ekonomskih snaga, ajatolah raspolaže jednim jedinim nematerijalnim oružjem, ali koje je gotovo apsolutno: načelom Zla. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka, racionalnosti, političkog morala, demokracije itd. Nijekanje univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu podaruje snagu Zla, sotonsku snagu odmetnika, proboj ukletog dijela. Danas jedino on ima riječ, jer se jedini protiv svih opredijelio za maniheističko stajalište načela Zla, jedino se on usuđuje imenovati zlo i istjerivati ga, jedino ga on pristaje utjelovljivati nasiljem. To što ga određuje nama je neshvatljivo. Naprotiv, možemo utvrditi nadmoć koju time zadobiva u odnosu na Zapad, na kojemu se više nigdje ne može zagovarati Zlo, i gdje se i najmanja negativnost guši virtualnim konsenzusom. I same naše političke vlasti još su samo sjena svojih funkcija. Jer vlast postoji jedino preko te simboličke moći da označimo Drugoga, Neprijatelja, ulog, prijetnju, Zlo. Danas nje više nema i, slijedno tome, nema niti opozicije koja bi mogla ili htjela označiti vlast kao zlo. Postali smo veoma oskudni u sotonskoj, ironijskoj, polemičkoj, antagonističkoj energiji, postali smo fanatički mlitava društva ili mlitavo fanatička. Kako smo u sebi progonili ukleti dio i dopuštali razda-vanje jedino pozitivnih vrijednosti, postali smo dramatično ranjivi na najmanji viralni napad, pa tako i na ajatolahov koji doista nije imun na taj ukleti dio. Njemu mi možemo suprotstaviti jedino prava čovjeka, slabo sredstvo koje je u svakom slučaju potvrda nedostatka političke imunitetnosti. A, uostalom, u ime prava čovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha „Apsolutnim Zlom“ (Mitterand), dakle posežemo za proklinjućim određenjem, što je suprotno pravilima prosvijećenog diskursa. (Zar danas luđaka nazivamo „luđakom“? Čak se ni hendikepiranu osobu danas ne naziva „hendikepiranom“, toliko se bojimo Zla, toliko se zatrpavamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da označimo Drugoga, nesreću, nesavladivo). Ne čudimo se da netko tko je u stanju govoriti doslovno, pobjednički, jezikom Zla razotkriva toliku slabost zapadnih kultura, usprkos peticijama intelektualaca. Razlog je tome što legalitet, čista savjest, pa i sam razum postaju sudionici proklinjanja. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme, ali samim time upadaju u stupicu načela Zla koje je bitno zarazno. Tko je pritom na dobitku? Ajatolah, dakako. Naravno, mi zadržavamo moć da ga uništimo, ali simbolički je on pobjednik, a simbolička je moć uvijek iznad one oružja ili novca. Na djelu je svojevrsna osveta drugoga svijeta. Nikada Treći svijet nije mogao postati stvarni izazov Zapadu. I SSSR, koji je za Zapad tijekom nekoliko desetljeća bio utjelovljenje načela Zla, očevidno se polako svrstava na stranu Dobra, dobrano umjerenog vođenja poslova (čak se on, čudesne li ironije, nudi da bude posrednikom između Zapada i teheranskog Sotone, nakon što je tijekom pet godina branio zapadne vrijednosti u Afganistanu, a da toga nismo bili u dovoljnoj mjeri svjesni).
Učinak svjetske očaranosti, privlačnosti i odbojnosti što ga je proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle depresuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na trupu aviona (čak i ako nastane slučajno, uvijek nalikuje na teroristički čin). Sve se silovito isisava van, prema praznini, ovisno o tlačnoj razlici između dva prostora. Dostaje napraviti pukotinu, rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. Terorizam, uzimanje talaca, par excellence je čin koji proizvodi takvu pukotinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu (našemu). Cijeli islam, današnji islam, koji nije nipošto onaj srednjovjekovni i valja ga strateški vrednovati, a ne moralno ili religijski, upravo stvara prazninu oko zapadnog sustava (uključivši i istočne zemlje) te povremeno stvara, tek jednim činom ili riječju, pukotine u tom sustavu, kroz koje se sve naše vrijednosti gube u praznini. Islam ne vrši revolucionarni pritisak na zapadni svijet, nema opasnosti da će ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da nas tom viralnom agresijom u ime načela Zla destabilizira, a mi se tome nemamo čime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe koju predstavlja razlika u pritiscima između dviju sredina, svijet (naš), zaštićen od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udi-šemo, u stalnoj je opasnosti. Doduše, već je prilično kisika izvjetrilo iz našeg zapadnog svijeta zahvaljujući svim tim rupama i međuprostorima. Bilo bi dobro da sačuvamo maske za kisik.
Ajatolahova je strategija začuđujuće moderna, suprotno onome što se obično tvrdi. Mnogo modernija od naše, budući da se ona sastoji u tome da se tankoćutno injektira arhaične činitelje a moderni kontekst: nekafatvu, smrtnu osudu, prokletstvo, bilo što. Da je naš zapadni svijet čvrst, to čak ne bi imalo smisla. Naprotiv, cijeli se naš sustav pri tome guši i ponaša se kao rezonantna kutija: služi kao supravodič tom virusu. Kako to razumjeti? I ovdje nas čeka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli dovoljno klica, bolesti, epidemija i ideologija u odnosu na koje su oni ostali bez obrane, pa tako danas izgleda da smo, ironičnim obratom stvari, mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim arhajskim mikrobom.
I samo talaštvo postaje mikrobno. Alain Bosquet pokazuje u svojoj posljednjoj knjizi (Zanat talaštva) kako se taj dio zapadnog svijeta, izokrenut u prazninu, ne može, pa čak niti ne želi vratiti sebi, zacijelo i zbog toga što je ponižen u vlastitim očima, ali nadasve stoga što su svi njegovi, zemlja, sugrađani kolektivno osramoćeni svojom prisilnom pasivnošću, svojim uobičajenim kukavičlukom, samim sporazumom koji su potpisali, a on je ponižavajući po sebi i temeljno beskoristan. S one strane pregobvaranja, svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukavičluka cijelih zajednica u odnosu na svog i najbeznačajnijeg člana. Ta ravnodušnost zajednice ima svoj korelat u ravnodušnosti svakog pojedinca u odnosu na zajednicu: na taj način (loš) mi funkcioniramo na Zapadu i upravo ta politička bijeda nemilosrdno razotkriva strategiju talaštva. Destabilizirajući samo jednog pojedinca, destabilizira se cijeli sustav. Zbog toga talaštvo ne može čak niti svojima oprostiti da su od njega u međuvremenu napravili junaka, kojeg uostalom odmah sakriju.
Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslimana. Ali to što bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog mišljenja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Ali, bojim se da smo loše oboružani za pružanje otpora tom simboličnom nasilju upravo u trenutku kad pokušavamo potisnuti Teror iz sjećanja na Francusku revoluciju, u ime komemoracije, koja, poput konsenzusa, sve više poprima izgled strukture koja bi se mogla samo još dalje nadimati. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako smo odlučili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti?
Mi više ne znamo kazivati Zlo.
Umijemo tek promicati diskurs o pravima čovjeka – bogobojazna, slaba, beskorisna, nepotrebna, licemjerna vrijednost koja počiva na „prosvijetljenoj“ vjeri u prirodnu privlačnost Dobroga, u idealne ljudske odnose (dok se očevidno zlu može sučeliti jedino zlom).
Osim toga, to Dobro, ta idealna vrijednost, uvijek se zamišlja na protekcionistički, mizerabilistički, negativni, reakcionarni način.. Na djelu je minimalizacija Zla, profilaksa nasilja, sigurnost. To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino o svijetu ispravnosti i odbija suočiti se s krivuljom, promišljenošću Zla.
Postoji „pravo govora“ jedino ako se govor zamišlja kao „slobodni“ izraz pojedinca. Ako ga zamišljamo kao oblik dvoboja, sudioništva, antagonizma i zavođenja, tada pojam prava nema više nikakva smisla.
Postoji li pravo na želju, pravo na nesvjesno, pravo na užitak? Besmislica. Seksualno oslobođenje postaje smiješno kad se služi pravnim terminima. To čini smiješnom i našu „komemoriranu“ Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava čovjeka.
„Pravo na život“ kadro je ganuti sve bogobojazne duše, sve dok se ne dotakne pitanja prava na smrt, kad se bjelodano iskaže sva apsurdnost svega toga. Jer, napokon, umrijeti – a jednako tako i živjeti – jest sudbina, fatalnost (sretna ili nesretna), tu nije riječ o pravu.
Zašto se ne boriti za „pravo“ da se bude muškarac ili žena? Zašto da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali što znači biti muškarac ili žena ako na to imamo pravo? Očaravajuće je da vas je život postavio na ovu ili na onu stranu, a na vama je da se upustite u igru. Pravilo je te simboličke igre da transgresija nema nikakvog smisla. Ja mogu tražiti pravo da šahovskog konja pomaknem udesno, ali kakvog to može imati smisla? Pravo je u takvim stvarima glupost.
Pravo na rad: došli smo i dotle okrutnom ironijom. Pravo na nezaposlenost! Pravo na štrajk! Nitko više ne prepoznaje nad-realistički humor takvih stvari. Pa ipak, u nekim prigodama bljesne taj crni humor, primjerice, u slučaju američkog osuđenika na smrt koji traži pravo da bude smaknut, protiv svih udruga za prava čovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. To doista postaje zanimljivo. Na popisu prava naići ćemo i na neočekivane inačice: Izraelci promiču kao neku vrstu svoga prava činjenicu da i među njima ima zločinaca, nakon što su sami oduvijek bili žrtve. Napokon si žele i službeno priuštiti raskoš kriminalnosti.
Zacijelo su Černobil, potres u Armeniji, potop atomske podmornice, SSSR-u omogućili da napravi gigantski korak u smislu prava čovjeka (mnogo veći nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) -stekli su pravo na katastrofu. Osnovno, temeljno pravo – pravo na nepogodu, pravo na zločin, pravo na pogrešku, pravo na zlo, na najgore, a ne samo na najbolje – to od nas čini čovjeka dostojna svog imena, mnogo prije negoli pravo na sreću.
Neizbježno, pravo slijedi zloćudnu krivulju prema kojoj je za nešto što se odvija samo od sebe svako pravo suvišno, a ako se pak nameće potreba traženja tog prava, to znači da je stvar izgubljena: pravo na vodu, zrak, prostore samo je potvrda postupnog nestajanja svih tih činitelja. Pravo na odgovor ukazuje na odsustvo dijaloga itd.
Prava pojedinca gube svoj smisao čim on prestane biti otuđeno biće, lišeno svog bitka, strano samo sebi, kakvo je bio u društvima eksploatacije i oskudice, ali u kojima je postao, u svojoj post-modernističkoj inačici, samodostatno, samodjelatno biće. Sustav prava čovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu rasporedu stvari – prilagodljiv, pokretljivi pojedinac, s varijabilnom geometrijom više nije pravni subjekt, nego taktičar i promotor vlastite opstojnosti, više se ne poziva na neko pravno tijelo, nego jedino na vrsnoću svog djelovanja ili izvedbe.
Pa ipak, upravo danas prava čovjeka postaju svjetska aktualnost. To je danas jedina raspoloživa ideologija. Što pak znači nulti stupanj ideologije, saldo svekolike povijesti. Pravo čovjeka i ekologija dvije su temeljnice jednodušnog suglasja. Današnja planetarna povelja jest ona Nove Političke Ekologije.
Treba li u apoteozi prava čovjeka prepoznavati neizbježni porast gluposti, to remek-djelo u opasnosti koje ipak obećava rasvijetliti kraj stoljeća svim vatrama konsenzusa?
Nekrospektiva
Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko značenje, ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se, u nemogućnosti da se domogne nove snage, opsesivno vraća svojim izvorima, čistoći svojih referencija te na kraju stoljeća bolno iznova oživljava prvotno uprizorenje s njegova početka. Općenitije, Heideggerov slučaj simptomatičan je za kolektivni revival koji je ovladao ovim društvom u trenutku svođenja stoljetnih računa: ponovno oživljavanje fašizma, nacizma, istrebljenja – i tu je prisutna sklonost ponovnom uvođenju prvotnog uprizorenja, iz-bjeljivanju leševa i pročišćavanju računa i istodobno nastrana očaranost povratkom na izvore nasilja, kolektivna halucinacija povijesnom istinom Zla. Naša današnja mašta mora biti dobrano slaba, naša ravnodušnost spram vlastita položaja i vlastite misli prilično velika kad nam treba takva nazadnjačka taumaturgija.
Heideggera se optužuje da je bio nacist. Zašto bi uostalom bilo važno optuživati ga ili ga pokušavati opravdati: svi se, na ovaj ili na onaj način, hvataju u istu stupicu prizemne misli, razdražene misli, koja više nema čak ni uznositost vlastitih referencija, kao ni snagu da ih nadiđe, i koja se uzalud troši na ono što joj je još preostalo, zamjeranja, opravdanja i povijesne provjere. Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenošću svojih učitelja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima), samoobrana cijelog društva koje je, zbog toga što nije bilo kadro stvoriti drukčiju povijest, prisiljeno prežvakavati svoju dosadašnju povijest ne bi li dokazalo svoju opstojnost, ako ne i svoje zločine. Ali što je zapravo taj dokaz? Zbog toga što smo danas politički i povijesno nestali (što je naš problem), želimo dokazati da smo umrli negdje između 1940. i 1945., u Auscwitzu ili u Hiroshimi – ako ništa barem su ti događaji surova povijesna zbilja. Jednako se tako Armenci iscrpljuju dokazujući da su 1917. doživjeli krvoproliće, što je neuhvatljivi, beskorisni, ali na neki način vitalni dokaz. Upravo zato što je filozofije danas nestalo (to je njezin problem: kako živjeti u stanju iščeznuća?), ona mora dokazati da je, s Heideggerom, bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela u Auschwitzu. Sve je to očajničko povijesno traganje za nekom posthumnom istinom, za nekim posthumnim opravdanjem – a sve u trenutku kada upravo više nema dovoljno istine da se postigne bilo kakva provjera, kada upravo više nema dovoljno filozofije da se uspostavi bilo kakav odnos između teorije i prakse, kada upravo više nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila bilo kakav povijesni dokaz o tome što se dogodilo.
Odviše se olako prelazi preko činjenice da su našu stvarnost već preradili mediji, uključujući i tragične događaje iz prošlosti. To znači da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povijesno razumijevanje, jer upravo je našem dobu, našem kraju stoljeća, svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nestali. Povijest je trebalo razumjeti dok je još bilo povijesti. Heideggera je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je još za to bilo vrijeme. Neki se proces može istražiti jedino kada za njim slijedi drugi kao njegova posljedica. Sada je prekasno, a nas su okolnosti već prebacile na nešto drugo, u što smo se lijepo mogli uvjeriti gledajući Holocaust na televiziji, pa čak i Soah. Te stvari nismo razumjeli u vrijeme kad smo još raspolagali sredstvima za njihovo razumijevanje. Nadalje to više neće biti moguće. Neće više biti moguće zato što su temeljni pojmovi, poput odgovornosti, objektivnog razloga, smisla (ili nesmisla) povijesti, nestali ili su na putu nestajanja. Posljedice moralne savjesti, kolektivne savjesti u cijelosti su medijski posredovane, što potvrđuje terapeutski žar s kojim pokušavamo uskrsnuti tu savjest, odnosno ono malo daha koliko joj je još ostalo.
Nikad nećemo saznati jesu li nacizam, koncentracijski logori, Hiroshima bili shvaćeni ili nisu, mi naime više ne prebivamo u istom duhovnom okruženju. Reverzibilnost žrtve i krvnika, difrakcija i disolucija odgovornosti, to su vrline našeg izvanrednog međuprostora. Više ne posjedujemo snagu zaborava, naša je amnezija ona slika. Tko će udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko je do autopsije, nitko više ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost činjenica: mi radimo prema modelima. Čak i kad bi činjenice bile tu, bjelodane, pred našim očima, ne bi mogle zadobiti snagu dokaza niti uvjerljivosti. Što su se više propitivale pojave poput nacizma, plinskih komora itd., u želji da ih se raščlani, to su one postajale nerazumljivije, te se naposljetku logično postavilo upravo nevjerojatno pitanje: „Ali, ustvari, je li to doista postojalo?“ To je pitanje možda nepodnošljivo, ali zanimljivo je upravo to što ga čini logički mogućim. A mogućim ga čini medijska supstitucija događaja, misli, povijesti, uslijed koje što ih više budemo propitivali, to ćemo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele, a to će više oni prestajati postojati, to će se manje činiti mogućim da su se uopće dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog samog njihova pretjeranog propitivanja, njihova pamćenja. Ravnodušnost pamćenja, ravnodušnost prema povijesti razmjerna je samim našim naporima da ih objektiviziramo. Jednog ćemo se dana upitati je li i sam Heidegger postojao. Faurissonovski paradoks može se činiti odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj pretenziji da plinske komore nisu postojale), ali on ipak točno prevodi usmjerenje cijele jedne kulture – slijepa ulica kraja halucinirajućeg stoljeća, očaranog užasom svjih izvorišta, za koji je zaborav nemoguć te mu je jedini izlaz poricanje.
Kako god bilo, ako je dokaz beskoristan, jer više nema povijesnog diskursa koji bi istražio proces, kazna je također nemoguća. Auschwitz, istrebljenje, neiskupivi su. Nema kazne koja bi bila primjerena, a nestvarnost kazne povlači za sobom nestvarnost činjenica. To pak što mi danas živimo, posve je drukčije. Ono što se upravo zbiva na kolektivnom planu, na smušen način, i što je prisutno u svim procesima, svim raspravama, jest prijelaz iz povijesnoga na mitski stupanj, na djelu je mitska i medijska rekonstrukcija svih tih događaja. A u stanovitom smislu to mitsko obraćenje jedini je postupak koji nas doduše ne može iskupiti u moralnome smislu, ali može stvoriti privid da nas razrješuje od toga prvobitnog grijeha. Ali, da bi se to zbilo, da se čak i zločin prometne u mit, mora se okončati njegova povijesna stvarnost. U protivnome, sve te sadržaje, fašizam, koncentracijske logore, istrebljenje, budući da su bili i ostali za nas povijesno nerješivi, prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. Nije opasna fašistička nostalgija, opasna je i razorna patološka reaktualizacija jedne prošlosti koje smo svi, kako oni koji niječu, tako i oni koji potvrđuju stvarnost plinskih komora, i optužitelji i branitelji Heideggera, naporedni činitelji i gotovo suučesnici, to je ta kolektivna halucinacija koja upućuje svekoliku imaginaciju odsutnu u našem dobu, sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne prema tom razdoblju, u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oživljavanja i duboke krivnje što nas u njoj nije bilo. Sve to objašnjava očajničku abreakciju na činjenicu da nam ti događaji upravo izmiču na na zbiljskoj razini. Slučaj Hiedeggera, proces Barbie itd., porazni su grčevi tog gubitka stvarnosti, našega danas, i čiji su cinički prijevod Faurissonove postavke u prošlosti. „To nije postojalo“, znači naprosto da mi čak više ne postojimo u dovoljnoj mjeri kako bismo sačuvali pamćenje te su nam nadalje jedino oruđa halucinacije kadra potvrditi da smo živi.
Post scriptum
Ne bismo li se, s obzirom na sve to, mogli poštedjeti kraja stoljeća? Predlažem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz 1989. odmah prijeđemo u 2000. godinu. Jer, budući da je kraj stoljeća već ovdje, sa svekolikim svojim nekrokulturalnim patosom, svojim jadanjima, komemoracijama, muzeifikacijama i čime sve ne, zašto da se još deset godina dosađujemo na toj galiji?
(Jean Baudriilard, Simulacija i zbilja, str. 163 -197. Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2001.)
KA FILOZOFIJI 