JEAN BAUDRIILAR – Ogled o ekstremnim fenomenima


Ogled o ekstremnim fenomenima

WikipediaBaudrillard20040612

Budući da svijet vodi sumanutom stanju stvari,

Na nama je da se spram njega sumanuto ophodimo.

Bolje je poginuti od ekstrema nego od ekstremiteta.

Nakon orgije

Ako treba odrediti sadašnje stanje stvari, kazao bih da je to stanje nakon orgije. Orgija je svaki rasprskavajući trenutak modernosti, onaj oslobađanja na svim poljima. Političko oslobođenje, seksu­alno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje razornih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nevsvjesnih pobuda, oslobođenje umjetnosti. Uzdizanje svih obrazaca predstavljanja, svih obrazaca protupredstavljanja. Bila je to posvemašnja orgija stvarnoga, racionalnog, seksualnog, kritičkog i protukritičkoga, rasta i krize rasta. Prošli smo svim putanjama proizvodnje i virtu­alne natproizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija i užitaka. Danas je sve oslobođeno, kocke su bačene, i svi smo se našli pred ključnim pitanjem: što činiti nakon orgije?

Nadalje možemo samo simulirati orgiju i oslobođenje, hiniti da idemo sve brže u istome smjeru, ali u stvarnosti mi dobivamo na ubrzanju u praznini, zbog toga što su sve konačnosti oslobo­đenja već iza nas, a nas sada progoni, opsjeda upravo naslućivanje svih posljedica, dostupnost svih znakova, svih oblika, svih želja. Što onda činiti? Upravo to je stanje simulacije, u kojemu jedino možemo još jednom odigrati sve scenarije budući da su se oni već dogodili – stvarno ili virtualno. To je stanje ostvarene utopije, svih ostvarenih utopija, u kojemu treba paradoksalno nastaviti živjeti kao da se se one nisu zbile. Ali, budući da jesu, i zato što više ne možemo živjeti u nadi da ćemo ih ostvariti, ne preostaje nam drugo doli njihove hiperrealizacije u beskonačnoj simulaciji. Mi živimo beskonačno reproducirajući ideale, fan­tazme, slike, snove koji su nadalje iza nas, i koje, unatoč svemu, moramo iznova ponovno stvarati u nekoj vrsti kobne ravnodu­šnosti.

U osnovi, posvuda se revolucija doista odigrala, ali uopće ne onako kako smo očekivali. Posvuda je sve što je bilo oslobođeno, oslobođeno samo zato da bi prešlo u puko kolanje, da bi dospjelo u orbitu. Uza stanovitu zadršku, moglo bi se reći da je neminovno dostignuće svakog oslobođenja podržavanje i napajanje mreža. Oslobođene su stvari osuđene na neprekidne izmjene, pa, prema tome, na sve veću neodređenost i na načelo neodređenosti.

Ništa (čak niti Bog) ne nestaje svojim krajem ili smrću, nego bujanjem, zaraznošću, zasićenjem i prozirnošću, gašenjem i istrebljenjem, epidemijom simulacije, prijenosom u drugu opstojnost simulacije. Više nije na djelu kobni modus iščeznuća, nego onaj fraktalne raspršenosti.

Ništa se više doista ne odražava, ni u zrcalu ni u bezdanu (koji i nije drugo doli beskonačno podvostručenje svijesti). Logika viralne raspršenosti mreža više nije ona vrijednosti, dakle niti istoznačnosti. Nema više revolucije, nego je na djelu cirkonvolucija, involucija vrijednosti. U isti mah tlačenje prema unutra i određenost svih sustava, neko unutarnje metastaziranje, grozniča­vo samotrovanje koje ih navodi da se rasprsnu preko vlastitih granica, da nadiđu vlastitu logiku, ne u pukoj tautology i, nego u porastu snage, u nevjerojatnu osnaživanju pri čemu rade na vlas­titu uništenju.

Sve nas ti neočekivani obrati vode pitanju sudbine vrijednosti. Nekoć sam, u neodređenoj želji za razvrstavanjem, ustanovio trilogiju vrijednosti: prirodni stadij uporabne vrijednosti, robni stadij razmjenske vrijednosti, strukturalni stadij vrijednosti-znaka. Prirodni zakon, robni zakon, strukturalni zakon vrijednosti. Te su razlike, dakako, formalne, ali sve pomalo nalikuje raboti fizičara, koji svakog mjeseca otkriju novu česticu. Jedna ne is­ključuje drugu: one slijede jedna za drugom i zbrajaju se u hipotetičkoj putanji. Tako ću i ja pridodati novu česticu mikrofizici privida. Nakon prirodnog stupnja, robnog stupnja, strukturalnog stupnja, pojavio se i fraktalni stupanj vrijednosti. Prvome je odgo­varao prirodni referent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na prirodno ponašanje svijeta. Drugome je odgovarao opći ekviva­lent, a vrijednost se razvijala pozivajući se na logiku robe. Treće­mu je odgovarao kod i vrijednost se unutar njega rasprostirala pozivajući se na ukupnost modela.                     Na četvrtome, fraktalnom stup­nju, ili viralnome, ili pak zrakastome stupnju vrijednosti više uopće nema referencije, vrijednost zrači u svim smjerovima, u svim međuprostorima, ne pozivajući se ni na što, pukim dodirivanjem. Na fraktalnom stupnju više nema ekvivalentnosti, ni prirodne ni općenite, više nema u pravom smislu zakona vrijednosti, postoji tek neka vrsta epidemije vrijednosti, opće metastaze vrijednosti, bujanja i nasumičnog raspršivanja. U strogom smislu, više ne bi trebalo govoriti o vrijednosti, budući da ta vrsta umanjenja i lančane reakcije onemogućuje svaku procjenu. Ponovno se sve događa kao u mikrofizici: jednako je nemoguće računati u ter­minima lijepo ili ružno, istinito ili lažno, dobro ili loše, kao i utvrditi istodobno brzinu i položaj neke čestice. Dobro više nije na ver­tikali zla, ništa se više ne raspoređuje po apscisama i ordinatama.                     Svaka čestica slijedi vlastito gibanje, svaka vrijednost ili djelić vrijednosti blista za trenutak na nebu simulacije, potom nestaje u praznini, slijedeći razlomljenu crtu koja se samo iznimno spaja s drugima. To je sama shema fraktalnosti, i to je današnja shema naše kulture.

Kad su stvari, znakovi, radnje oslobođeni svoje ideje, kon­cepta, svoje biti, vrijednosti, referencije, svog izvora i kraja, tada počinje samoreprodukcija u beskraj. Stvari se nastavljaju odvijati dok je njihova ideja davno iščeznula. One nastavljaju funkcioni­rati u posvemašnjoj ravnodušnosti u odnosu na vlastiti sadržaj. A paradoks je u tome da funkcioniraju samo još bolje.

Na taj način nestalo je ideje o napretku, ali napredak se nas­tavlja. Ideja bogatstva koja pretpostavlja proizvodnju nestala je, ali proizvodnja se samo još bolje nastavlja. Ona se, naprotiv, još ubrzava u mjeri u kojoj postaje ravnodušna spram svojih prvot­nih ciljeva. I za politiku se može reći da je njezine ideje nestalo, ali se politička igra nastavlja u ravnodušnosti koje ne poznaje niti vlastiti ulog. Televizija pak djeluje u posvemašnjoj ravnodušno­sti spra vlastitih slika (one bi se mogle nastaviti nizati čak i uz pretpostavku da čovjeka nestane). Možda u svakom sustavu, u svakom pojedincu postoji tajni nagon da se riješi vlastite ideje, svoje biti, kako bi se mogao razbujati u svim smjerovima, ekstrapolirati u svim pravcima? Ali posljedice takve rastočenosti mogu jedino biti kobne. Svaka stvar koja izgubi svoju ideju nalik je na čovjeka koji je izgubio sjenu – ona zapada u mahnitost u kojoj se gubi.

Tu počinje red ili metafizički nered, opadanje uslijed dodiri­vanja, kancerozno bujanje (koje se više ne podvrgava niti gen­etskom kodu vrijednosti). Tada se na neki način na svim poljima zatire velika pustolovina seksualnosti, seksualnih bića – na račun ranijeg stupnja (?) besmrtnih i aseksualnih bića koja su se raz­množavala poput protozoa, jednostavnom diobom Istoga i otklo­nom od koda. Današnja tehnologizirana bića, strojevi, klonovi, proteze, sva ona teže toj vrsti razmnožavanja i posve polako uvode isti proces kod takozvanih ljudskih i seksualnih bića. Svi današ­nji pokušaji, na čelu s biološkim istraživanjima, nastoje utanačiti taj genetski nadomjestak, linearno razmnožavanje u nizu, kloni­ranje, partenogenezu, male samačke strojeve.

U vrijeme seksualnog oslobođenja, geslo je bilo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije. Danas bi san klonskoga društva bio upravo obrnut: maksimum reprodukcije uz najmanju moguću količinu seksa. Nekoć je tijelo bilo metafora duše, potom je bilo metafora seksa, danas pak ono više nije metafora bilo čega, ono je mjesto metastaze, strojnog ulančavanja svih tih pro­cesa, programiranja u beskraj bez simboličke organizacije, bez transcendentnog cilja, u pukoj promiskuitetnosti sa sobom samim koja je u isti mah i promiskuitetnost mreža i objedinjenih kolanja.

Mogućnost metafore nestaje na svim poljima. To je jedan od vidova opće transseksualnosti koja se širi daleko preko seksa – na sve discipline, u mjeri u kojoj one gube svoj specifični značaj i ulaze u proces pometnje i prijemčivosti, u viralni proces nerazlikovanja koje je glavni događaj svih naših novijih događanja. Ekonomija je postala transekonomija, estetika transestetika, seks transseksualan, a svi ti procesi vode transverzalnom i univerzal­nom procesu u kojemu nijedan diskurs ne može više biti metafo­rom drugoga budući da metafore može jedino biti ako postoje razlikovna polja i različiti predmeti.                           Međutim, kontaminacija svih disciplina ukida tu mogućnost. Totalna metonimija, viralna po određenju (ili po neodređenju). Viralna tema nije premještanje biološkog polja, jer sve u isto vrijeme i na isti način zahvaća zatrovanost, lančana reakcija, neizvjesno i suludo širenje, metastaza. Možda naša melankolija i proizlazi odatle, jer je metafora još bila lijepa, estetična, kod nje je još na djelu bila razlika i iluzija razlike. Danas je metonimija (nadomještanje cjeline i jednostavnih dijelo­va, opća zamjena pojmova) odmijenila razočaranost metafore.

Slijedi odgovarajuća zatrovanost svih kategorija, zamjena jed­nog polja drugim, brkanje rodova. Seks više nije u seksu, nego posvuda drugdje. Politika više nije politika, nego se zarazno širi na sva polja: ekonomiju, znanost, umjetnost, sport… I sam sport nije više u sportu – u općem stilu izvedbe, on pripada polju poslo­vanja, seksu, politici. Sve je prožeto sportskim koeficijentom izvrsnosti, napora, rekorda i djetinjastog samonadilaženja. Na taj način svaka kategorija doživljava prijelaz u fazi, u kojoj se njezina bit razvodnjava u homeopatske, potom u infinitezimalne doze u cjelokupnu rješenju, sve do poništenja te ostavlja tek neutvrdivi trag, kao što je slučaj s tragovima na vodi.

Tako sida nije u tolikoj mjeri posljedica pretjeranosti u seksu i užitku, koliko seksuanog raspadanja zbog općeg uvlačenja u sva polja života, tog izračivanja seksa u sve prizemne inačice seksu­alne očaranosti. U posvemašnjoj seksualizaciji imunitet opada, gubi se spolna razlika i, slijedno tome, sama seksualnost. U tom lomu načela seksualne stvarnosti, na fraktalnu, mikrobiološku i nehomoidnu razinu nastupa temeljna pometnja epidemije.

Možda još pamtimo seks kao što voda čuva sjećanje na bes­konačno raspršene molekule, ali upravo to i jest molekularno pamćenje, sjećanje atoma na neki raniji život, to nije pamćenje oblika i pojedinosti (može li voda zapamtiti oblik crta lica, boju očiju?). Na taj način mi pamtimo otisak neke seksualnosti bez lica, beskonačno razvodnjenog u loncu političke, medijske, komunikacijske kulture te napokon u viralnoj rasprostranjenosti side.

Nametnut nam je zakon zamjene rodova. Sve je seksualno. Sve je političko. Sve je estetičko. Naporedno. Sve je zadobilo političko značenje, nadasve nakon 1968.: svakodnevni život, ali i ludost, jezik, mediji, pa i želja, svi oni postaju politikom u mjeri u kojoj su prisutni na polju oslobađanja i kolektivnih masovnih procesa. Istodobno, sve je postalo seksualno, sve je predmet želje: vlast, znanje, sve se tumači fantazmima i potiskivanjem, seksu­alni je stereotip sve prožeo. U isto vrijeme sve se estetizira: poli­tika se estetizira u spektaklu, seks u reklami i porno-produkciji, ukupnost djelatnosti u onome što se obično nazva kulturom, neka vrsta medijske i publicitarne semiologizacije sve preplavljuje -Xerox stupanj kulture. Svaka je kategorija dovedena do najvećeg stupnja generalizacije i samim time gubi svaku osobitost i raz-vodnjuje se u svim drugima. Kad sve postane politika, više ništa nije politika i riječ više nema smisla. Kad sve postane seks, više ništa nije seksualno i seks gubi svako određenje. Kad je sve este­tika, ništa nije ni ružno ni ljepo i same umjetnosti nestaje. To para­doksalno stanje stvari, koje je u isti mah posvemašnje ispunjenje jedne ideje, savršenstvo modernog pokreta i njegovo poricanje, njegovo ukidanje samom njegovom pretjeranošću, njegovim širenjem preko vlastitih granica može se sažeti na jedan način: trans-politika, transseksualnost, transestetika.

Više nema ni političke, ni seksualne, ni umjetničke avangarde koja bi odgovarala sposobnosti anticipacije, pa prema tome i mogućnosti radikalne kritike u ime želje, u ime revolucije, u ime oslobađanja oblika. Taj je revolucionarni zamah nadiđen. Veličan­stveni pokret modernosti nije doveo preobrazbi svih vrijednosti, kao što smo sanjali, nego rapršenosti i zamršenosti vrijednosti čiji je rezultat za nas posvemašnja pometnja, nemogućnost ponovnog sažimanja načela estetskoga određenja stvari, jednako kao ni sek­sualnoga ili političkoga.

Proletarijat nije uspio sebe ukinuti kao takav, što je povijesna očevidnost stoljeća i pol nakon Marxa. Nije se uspio zanijekati kao klasa i samim time ukinuti klasno društvo. Možda je tome tako i zato što on i nije bio klasa, kao što se govorilo, a da je jedina istinska klasa bilo građanstvo, te se prema tome jedino ono moglo zanijekati. To što je ono zapravo učinilo, a kapital zajedno s njime stvorilo je neko društvo bez klasa, ali koje nema ničeg zajedničkog s onime koje bi proizašlo iz revolucije i nega­cije proletarijata kao takvoga. Proletarijat je naime naprosto nestao. Urušio se u isto vrijeme kad i klasna borba.                                   Da se kapital nastavio razvijati sukladno vlastitoj proturječnoj logici, proletarijat bi ga zacijelo bio porazio. Marxovoj se analizi u idealnom smislu nema što zamjeriti. On naprosto nije predvidio mogućnost da se kapi­tal, suočen s tom imanentnom prijetnjom, na neki način trans-politizira, da se postavi na orbiti ponad proizvodnih odnosa i poli­tičkih suprotnosti, da se osamostali u plutajućem, zanesenom i proizvoljnom obliku, i na taj način cijeli svijet podredi svojoj sli­ci. Kapital (ali, možemo li ga još tako zvati?) stvara slijepu ulicu između političke ekonomije i zakona vrijednosti: u tom je smislu on uspio izbjeći svoj vlastiti kraj.         Nadalje, on djeluje s onu stranu vlastitih ciljeva, i ne pozivajući se ni na što. Početni događaj te mijene zacijelo je bila kriza 1929., krach 1987. bio je tek epizoda istog procesa.

U revolucinarnoj je teoriji također bila živa utopija o nestanku države, o tome da se politika zaniječe kao takva, u apoteozi i razvidnosti društvenoga. Ništa od toga. Politika je doduše nesta­la, ali se nije transcendirala u društveno, nego je društveno povukla u svome iščeznuću. Mi danas imamo transpolitiku, tj. nulti stupanj politike koji je također stupanj njezine reprodukcije i bes­konačne simulacije. Jer sve što nije nadišlo samo sebe ima pravo na revival bez kraja. Stoga politika nikad neće prestati nestajati, ali neće niti bilo čemu drugome dopustiti da se postavi na njezino mjesto. Mi prebivamo u histerezi politike.

Jednako tako, umjetnost nije uspjela, sukladno estetskoj utopiji modernih vremena, da se transcendira u idealni oblik života (pri­je nije trebala nadilaziti samu sebe prema nekom totalitetu jer je on već bio ovdje, a on bio je religijski).

Umjetnost se nije poniš­tila u nekoj transcendirajućoj idealnosti, nego u općoj estetizaciji svakodnevnog života, nestala je u ime pukog kolanja slika, u transestetici banalnosti. U tom razvoju umjetnost je čak prestigla i kap­ital. Ako je odlučan politički događaj bila strateška kriza 1929., kojom je kapital otvorio transpolitičko razdoblje masa, temeljni događaj umjetnosti zacijelo je bila pojava dadaizma i Duchampa, u kojoj je umjetnost, niječući vlastito pravilo estetske igre, započe­la transestetičko razdoblje banalnosti slika.

Ni seksualna utopija nije se ostvarila. Naime, ona koja bi dovela do negacije seksa kao izdvojene djelatnosti i do njegova ispunje­nja kao totalnog života – onoga o čemu još sanja seksualno oslo­bođenje: totalitet želje i njezina ispunjenja u svakome od naj, naporedno muškoga i ženskoga, sanjane seksualnosti, ustoličen­ja želje s one strane razlike između spolova. Međutim, preko seksualnog oslobađanja seksualnost je jedino uspjela osamostaliti se kao ravnodušno kolanje znakova seksa. Ako smo doista na putu prijelaza prema nekom transseksualnom stanju, u njemu nema ničega od revolucije života preko seksa, nego je u svemu prisut­na pometnja i promiskuitetnost koji vode virtualnoj ravnodušno­sti seksa.

Nije li, jednako tako, posljedica uspješnosti komunikacije i informacije nemogućnost društvenog odnosa da nadiđe sebe kao otuđeni odnos? U nedostatku toga on se podvostručuje u komu­nikaciji, umnaža se u brojnosti mreža i pada u ravnodušnost mreža. Komunikacija je nešto društvenije od društvenoga, nešto hiperrelacionalno, društvenost koju su preaktivirale tehnike društveno­sti. A društvenost u svojoj biti to nije. Bila je ona san, mit, utopija, konfliktna i kontradiktorna forma, u svakom slučaju povremeni i izuzetni događaj. Banalizirajući međuprostor, komunikacija vodi društvenu formu u ravnodušnost. Zbog toga nema utopije komu­nikacije. Utopija komunikacijskoga društva nema smisla, budući da upravo komunikacija rezultira nesposobnošću društva da se nadiđe u ime drugih ciljeva. Jednako je i s informacijom: pretje-ranost znanja jednomjerno se raspršuje po površini u svim smje­rovima, ali se jedino komutira. U međuprostoru, sugovornici su uključeni jedan u drugoga poput utikača u utičnicu. Komunicira „se“, kao što dobro iskazuje neodređeni subjekt, nekom vrstom jednosmjerne, trenutne struje, a da bi se komunikacija odvijala dobro, sve se treba odvijati brzo, nema vremena za tišinu. Tišina je protjerana s ekrana, izgnana iz komunikacije. Posredovane slike (a posredovani su tekstovi poput slika) nikad ne šute: slike i poruke trebaju slijediti jedne za drugima, bez prekida. Međutim, upravo je tišina ona sinkopa u strujnome krugu, ona mala katastrofa, onaj lapsus koji, primjerice, na televiziji, postaje nadasve značajnim – prekid opterećen istodobno tjeskobom i likovanjem, potvrđujući da sva ta komunikacija u osnovi nije drugo doli prisilni scenarij, neprekidna fikcija koja nas osigurava od praznine, praznine ekra­na, ali također praznina našega duhovnog ekrana, čije slike vre­bamo s istom očaranošću. Slika čovjeka koji, u danu štrajka, sje­di i promatra svoj prazni televizijski ekran, jednog će dana biti među najljepšim slikama antropologije 20. stoljeća.

Transestetsko

Umjetnost, kao što vidimo, posvuda buja, a diskurs o umjetnosti još brže, ali u vlastitoj duhovnosti, u svojoj pustolovini, snazi stvaranja iluzije, sposobnosti nijekanja stvarnoga i suprotstavlja­nja stvarnome drukčijeg uprizorenja, u kojemu stvari slijede pravilo neke više igre, transcendirajući lik u kojemu bića, prema uzoru na linije i boje na platnu, mogu izgubiti svoje značenje, nadići vlastiti cilj i u zanosu zavedenosti iznova dosegnuti svoj idealni oblik, pa bio on i onaj vlastite destrukcije, u tom je smislu Umjet­nosti nestalo. Nestala je kao simboličko ortaštvo zahvaljujući kojemu se razlikuje od puke i jednostavne proizvodnje estetskih vrijednosti koju poznajemo pod imenom kulture: bujanje znako­va u beskraj, reciklaža prošlih u sadašnjih formi.       Više nema te­meljnog pravila, kriterija prosudbe niti užitka. Danas na polju estetike više nema Boga koji bi prepoznao svoje stado. Ili, slijed­no drugoj metafori, nema više zlatne podloge prosudbe niti es­tetskog užitka. Tako je i s novčanicama koje se više ne mogu promijeniti, pa nadalje kolaju svaka za sebe, bez moguće kon­verzije u vrijednost ili u stvarno bogatstvo.

Jednako je i s umjetnošću: na stupnju smo ultrabrzog kolanja i nemogućnosti razmjene. „Djela“ se više ne razmjenjuju ni među sobom niti kao referencijalne vrijednosti. Nema više onog tajnog ortaštva s njima koje čini snagu kulture. Više ih ne iščitavamo, dekodiramo ih sukladno sve proturječnijim kriterijima.

Ništa u njima više ne proturječi. Neogeometrija, novi ekspre­sionizam, nova apstrakcija, nova figuracija, sve to čudesno supostoji u posvemašnjoj ravnodušnosti. Upravo zato što sve te tenden­cije više nemaju navlastita duha, mogu one supostojati u istome kulturalnom prostoru. Zato što u nama pobuđuju duboku ravno­dušnost mi ih možemo primati naporedno.

Svijet umjetnosti doimlje se neobično. Kao da je nastupila stan­ka u umjetnosti i nadahnuću. Kao da se nešto što se veličanstveno razvijalo tijekom nekoliko stoljeća iznenadno zaustavilo, užasnuto vlastitom slikom i bogatstvom. Iza svakog grčevitog pokreta su­vremene umjetnosti nahodi se neka vrsta inercije, nešto što se više ne uspijeva nadići i što kruži oko sebe u sve bržem ponavljanju. Zastoj živuće forme umjetnosti, a u isto vrijeme bujanje, burno preobilje, brojne inačice svih ranijih formi (život koji po­kreće u sebi ono što je mrtvo). Sve je to logično: gdje ima staze ima i metastaze. Kad se prestane upravljati živućom formom, kad prestane vrijediti genetsko pravilo igre (u raku), ćelije počinju bujati u neredu. U osnovi, u neredu koji danas vlada u umjetno­sti, moglo bi se iščitati raspad tajnoga koda estetike, kao što se u nekim biološkim zastranjenjima može prepoznati raspad genet­skoga koda.

Oslobađanjem formi, linija, boja i estetskih koncepcija, mje­šavinom svih kultura i svih stilova naše je društvo proizvelo opću estetizaciju, promaknuće svih oblika kulture, ne previdjevši niti oblike antikulture, uspostavljanje svih obrazaca predstavljanja i protupredstavljanja. Ako umjetnost u osnovi nije bila drugo doli utopija, dakle nešto što izmiče svakoj realizaciji, danas je ta utopija u cijelosti ostvarena: preko medija, informatike, videa, cijeli je svijet postao sposoban za stvaranje.                                         Čak se i antiumjetnost, naj­radikalnija od umjetničkih utopija, ostvarila, otkad je Duchamp instalirao svoj nosač za boce, a Andy Warhol poželio postati strojem. Cijela je industrijska mašinerija svijeta postala estetizirana, svekoliku beznačajnost svijeta preobrazila je estetika.

Kažemo da je veliki pothvat Zapada merkantilizacija svijeta, činjenica da je sve prepustio sudbini robe. Vjerojatno je ipak prije bila na djelu estetizacija svijeta, njegovo kozmopolitsko uprizore­nje, prenošenje u slike, njegova semiološka organizacija.     Ponad trgovačkog materijalizma, mi svjedočimo semiurgiji svih stvari preko reklame, medija, slika. Estetizira se, kulturalizira i muzealizira i ono najmarginalnije i najbanalnije. Sve se kazuje, sve izražava, sve poprima snagu ili način znaka. Sustav u manjoj mjeri djeluje na osnovi viška vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijednosti robe, nego na osnovi viška estetske vrijedno­sti znaka.

Govori se o dematerijalizaciji umjetnosti, s pojavom minimal arta, konceptualne umjetnosi, efemerne umjetnosti, ustanovila se cijela jedna estetika prozirnosti, nestajanja i obestjeljenja, ali, ustvari, estetika se posvuda materijalizirala u svome operacionalnom obliku. To je uostalom i razlog zbog kojega je umjetnost prisiljena biti minimalnom, provoditi vlastito nestajanje. To ona čini već dulje od pola stoljeća, prema svim pravilima igre. Poput svih formi koje nestaju, ona se pokušava podvostručiti u simulaciji, ali uskoro će je posve nestati, ustupivši mjesto golemome umjetnom muzeju i raspomamljenoj reklami.

Eklektička vrtoglavica oblika, eklektička vrtoglavica užitaka: to je već obrazac baroka. Ali, u baroku, vrtoglavica umješnosti (varke) bila je u isti mah i vrtoglavica tjelesnoga. Poput ljudi baro­ka, mi smo stvorenja očarana slikama, ali smo potajice ikonoklasti. Ne od onih koji uništavaju slike, nego od onih koji proizvode mnoštvo slika na kojima se nema što vidjeti.           Većina suvremenih slika, video, slikarstvo, plastične umjetnosti, audiovizualone sin­tetičke slike doslovce su slike na kojima se nema što vidjeti, slike bez tragova, bez sjene, bez posljedica. Jedino naslućujemo da je nešto iza svake od nje nestalo. A one su jedino to: trag nečega što je nestalo. Na jednobojnoj slici očarava nas izvanredno odsustvo svake forme. Na djelu je brisanje – još u formi umjetnosti – svake estetičke sintakse, jednako kao što nas u transseksualnosti očara­va nestanak – još u obliku spektakla – spolne razlike. Te slike ništa ne skrivaju, one ništa ne otkrivaju, one posjeduju, kazali bismo, neku negativnu snagu. Jedina prednost (ali golema) kutije Campbella Andyja Warhola jest u tome što se više ne postavlja pitanje lijepog i ružnog, stvarnog ili nestvarnosg, transecendencije ili imanencije, jednako kao što su bizantske ikone dopuštale da se više ne postavlja pitanje o opstojnosti Boga – a da se ipak u nj ne prestane vjerovati.

U tome je čudo. Naše su slike poput ikona: one nam dopuštaju da nastavimo vjerovati u umjetnost isključujući pitanje njezine opstojnosti. Stoga možda valja svekoliku našu suvremenu umjet­nost smatrati obrednom cjelinom za obrednu uporabu, usredotočujući se jedino na njezinu antropološku ulogu i ne pozivajući se ni na kakav estetski sud. Na taj smo se način vratili na stupanj kulture primitivnih društava (spekulativni fetišizam tržišta umjet­nina i sam je dio obreda prozirnosti umjetnosti).

Mi se nahodimo na polju ultra i infraestetike. Beskorisno je u našoj umjetnosti tražiti cjelovitost ili estetsku sudbinu. To je kao kad bismo tražili plavetnilo neba u infracrvenom ili ultraljubičastome.

Utoliko smo, ne prebivajući više ni u lijepom ni u ružnom, nego u nemogućnosti da o njima sudimo, osuđeni na ravnoduš­nost. Ali, s one strane te ravnodušnosti i odmjenjujući estetski užitak, pomalja se još jedna fascinacija. Jednom kad su lijepo i ružno oslobođeni svako svoje prisile, na neki se način umnažaju: postaju oni ljepše od lijepoga odnosno ružnije od ružnoga. Na taj način današnje slikarstvo ne njeguje naprosto ružnoću (koja je još estetska vrijednost), nego ono ružnije od ružnoga („bad“, „worse“, „kitsch „), ružnoća na drugome stupnju zbog toga što je oslobođena odnosa prema svojoj suprotnosti. Oslobođeni „istinskog“ Mondriana, slobodni ste činiti „većeg Mondriana od Mondriana“.

Oslobođeni pravih naivaca, možete biti „naivniji od naivaca“ itd. Oslobođeni stvarnoga, možete činiti stvarnije od stvarnoga: hiper-stvarno. Uostalom, sve je počelo s hiperrealizmom i pop artom, uzdizanjem svakodnevnog života do ironijske snage fotografskog realizma. Danas taj pokret obuhvaća sve umjetničke forme i sve stilove bez razlike te one ulaze u transestetičko polje simulacije.

Naporednica tom pokretu je samo tržište umjetnina. I na nje­mu se to zbilo zbog toga što je ukinuta svaka trgovačka zakonito­st vrijednosti, sve postaje „skuplje od skupoga“, skupo na kvad­rat: cijene postaju vrtoglave, ponuda sumanuta. Kao što se igra počinje širiti u svim smjerovima kad više nema pravila estetske igre, jednako tako i tržište, kad se izgubi svako pozivanje na zakon razmjene, zapada u špekulacije bez kočnica.

Jednako oduševljenje, jednako ludilo, jednaka pretjeranost. Reklamno dizanje cijene umjetnosti upravno je razmjerno nemogućnosti estetske procjene. Vrijednost raste u odsustvu procjene vrijednosti. Na djelu je ekstaza vrijednosti.

Tako danas postoje dva tržišta umjetnina. Jedno se još uprav­lja prema hijerarhiji vrijednosti, iako su i one već sporne. Drugo se ugledalo na primjer plutajućih i neukrotivih kapitala na tržištu novca: na djelu je čista špekulacija, posvemašnja pokretljivost koja, kazali bismo, nema drugoga opravdanja doli upravo prko­siti zakonu vrijednosti. To tržište umjetnosti bliže je pokeru, potlachu ili space-operi u hiperprostoru vrijednosti. Treba li se zbog toga sablažnjavati? U tome nema ničeg nemoralnog. Budući da je umjetnost današnjice s one strane lijepog i ružnog, tržište je s one strane dobra i zla.

Transseksualno

Seksualno tijelo danas je prepušteno nekoj vrsti umjetne sudbine. A ta je umjetna sudbina transseksualnost. Transseksualno ne u anatomskom smislu, nego u općenitijem smislu travestije, igre preklapanja oznaka seksa i u suprotnosti spram ranije igre spolnog razlikovanja, igre spolne ravnodušnosti, nerazlikovanja spol­nih polova i ravnodušnosti prema seksu kao užitku. Seksualno smjera užitku (to je lajtmotiv oslobađanja), transseksualno smjera artificijelnosti, bilo da je riječ o promjeni spola ili o igri znakova koji se očituju u odijevanju, morfologiji, pokretima svojstvenim travelosima. U svakom slučaju, bilo da je riječ o kirurškom, semiurškom zahvatu, o znaku ili organu, na djelu su proteze i danas, kada je sudbina tijela da postane protezom, logično je da model seksualnosti postane transseksualnost i da ona posvuda postane mjestom zavođenja.

Svi smo mi transseksualci. Jednako kao što smo potencijalni biološki mutanti, potencijalni smo i transseksualci. I to nije pita­nje biologije. Mi smo svi simbolički transseksualci.

Progledajte Cicciolinu. Postoji li izvanrednijeg utjelovljenja sek­sa, pornografske nevinosti seksa? Uspoređivali su je s Madonn­om, nevinim plodom aerobika i ledenjačke estetike, lišenim svake draži i senzualnosti, mišićavim androidom koji je upravo zbog toga i mogao postati idolom sinteze. Ali, nije li i Cicciolina transseksualka? Duga platinasta kosa, grudi razgoljene do sumnjivih razmjera, idealni oblici lutke za napuhavanje, požudni erotizam stripa ili znanstvene fantastike i, nadasve, pretjeranost seksualnog diskursa (nikad perverznog, nikad preslobodnog), posvemaš­nja transgresija s ključem u ruci; idealna žena za vođenje ljubavi preko telefona plus mesožderna erotska ideologija koju nijedna žena današnjice nije spremna provoditi – izuzev upravo transseksulake, travestita: jedino oni, kao što znamo, žive od neumjerenih znakova, mesoždernih oznaka seksualnosti. Putena ektoplazma Ciccioline ovdje se nadovezuje na umjetni Madonnin nitroglicerin, ili na androginu i frankensteinovsku draž Michaela Jacksona. Svi su oni mutanti, travelosi, bića genetski barokna, čiji erotski look skriva generičku neodređenost. Svi su oni gender benders, pre­bjezi, otpadnici seksa.

Pogledajte Michaela Jacksona. Michael Jackson je samotni mu­tant, prethodnik savršenog mješanca zbog toga što je univerza­lan, nove rase ljudi nakon postojanja rasa. Djeca danas ne zaziru od društva mješanaca: ono je njihov svijet i Michael Jackson utjelovljuje ono što oni zamišljaju idealnom budućnošću. Tome još valja dodati činjenicu da je Michael dao operirati lice, izravnati kosu, izbijeliti kožu, riječju, da je brižno iskonstruirao svoj iz­gled: na taj je način postao nevinim i čistim djetetom – umjetnim androginom iz bajke koji, bolje od Krista, može ovladati svije­tom i izmiriti ga, jer je on bolji od djeteta-boga: dijete-proteza, embrij svih sanjanih oblika mutacije koji će nas osloboditi rase i seksa.

Mogli bismo govoriti i o travelosima u estetici kojih bi amblematski lik bio Andy Warhol. Poput Michaela Jacksona, Andy Warhol je samački mutant, preteča savršenog i univerzalnog mje­šanca u umjetnosti; nove estetike nakon svih estetika. Poput Jacksona, i on je posve umjetni lik, i on nevin i čist, androgin nove generacije, neka vrsta mistične proteze i umjetnog stroja koji nam svojim savršenstvom u isti mah isporučuje seks i estetiku. Kad Warhol kaže: „Sva su djela lijepa, nemam što birati, suvremena su djela vrijedna…“, kada kaže: „Umjetničko je djelo svugdje, prema tome, ono više ne postoji, svi su ljudi genijalni, svijet takav kakav jest, čak i u svojoj banalnosti, jest genijalan“, nitko u to ne može vjerovati. Ali on time opisuje oličenje moderne estetike, a to je ono radikalnog agnosticizma.

Svi smo mi agnostici, ili travelosi umjetnosti ili seksa. Više nemamo ni seksualnog ni estetskog uvjerenja, ali ga svi propovijedamo.

Mit o seksualnom oslobođanju ostaje živ u različitim oblicima stvarnosti, ali u mašti prevladava transseksualni mit, sa svojim androginim i hermafroditskim inačicama. Nakon orgije, travesti­ja. Nakon želje, zračenje svih erotskih simulakra, darmar i transseksualni kitsch u punom sjaju. Postmoderna pornografija, ako hoćete, u kojoj se seksualnost gubi u teatralnoj pretjeranosti svoje dvosmislenosti. Stvari su se dobrano izmijenile otkad su seks i politika bili dio istog subverzivnog projekta: ako se danas Cicci-olinu može izabrati kao predstavnicu u talijanski parlament, to je upravo stoga što se transseksualno i transpolitičko spojilo u istoj ironičnoj ravnodušnosti. Ta performansa, nezamisliva prije sve­ga nekoliko godina, svjedoči o činjenici da nije samo seksualna kultura nego svekolika politička kultura prešla na stranu trave­stije.

Ta strategija egzorcizma tijela seksualnim znakovima, egzor­cizma želje pretjerivanjem njezina uprizorenja, mnogo je djelo­tvornija od služenja zabranom dobre stare represije. Ali, za raz­liku od potonje, više uopće ne uočavamo kome ona koristi, jer je podnosi cijeli svijet, bez razlike. Taj je režim travestije postao sama osnova našeg ponašanja, sve do našeg traganja za identite­tom i razlikom. Više nemamo vremena tražiti identitet u arhivima, u pamćenju, niti u projektu ili nekoj budućnosti. Nama treba trenutno pamćenje, neposredno ukapčanje, neka vrsta publicitar­nog identiteta koji se može provjeriti u istom trenutku. Stoga se danas ne traži u toj mjeri zdravlje, koje je stanje organske ravno­teže, nego prolazno higijensko i publicitarno zračenje tijela – u mnogo većoj mjeri neka vrsta performanse nego idealno stanje. U terminima mode i izgleda, više se ne traži u toj mjeri ljepotu ili zavodljivost, nego look.

Svatko traga za svojim lookom. Budući da više nije moguće iznaći dovoljno opravdanja za vlastito postojanje, preostaje tek čin privida ne brinući se o bivstvovanju, čak niti o tome da nas drugi gledaju. Nije na djelu iskaz „Postojim, tu sam.“, nego: „Vid­ljiv sam, ja sam slika – look, look !“ Nije čak niti riječ o narcisoid­nosti, nego o poizvanjštenju bez dubinskog, nekoj vrsti publicitarne prostodušnosti u kojoj svatko postaje impresario vlastitog izgleda.

Look je neka vrsta minimalne slike, najmanje određenosti, poput videoslike, taktilne slike, kao što bi kazao McLuhan, koja ne izaziva čak ni pogled ni divljenje, što je moda još činila, nego puki posebni učinak bez posebnog značenja. Look više nije moda. to je nadiđeni oblik mode. On se ne poziva na neku logiku razliko­vanja, više nije na djelu igra razlika, tu se igra na razliku ne vjerujući u nju. Na djelu je ravnodušnost. Biti „ja“ prolazna je izvedba bez sutrašnjice, razočarani manirizam u svijetu bez manira…

Gledajući unatrag, ta pobjeda transseksualnog i travestije baca neobično svjetlo na seksualno oslobađanje ranijih naraštaja. Ono pak, prema vlastitu diskursu, nipošto nije provala maksimalne erotske vrijednosti tijela, povlašteno ustoličenje ženskoga i užitka, i vjerojatno predstavlja tek međufazu prema pometnji rodova. Seksualna će revolucija možda biti tek stadij na putu prema transseksualnosti. To je u osnovi zagonetna sudbina svake revolucije.

Kibernetička revolucija vodi čovjeka, suočena s poistovjeći­vanjem mozga i kompjutora, ključnom pitanju: „Jesam li čovjek ili stroj?“. Genetička revolucija u tijeku vodi pitanju: „Jesam li čovjek ili virtualni klon?“. Oslobodivši se virtualnosti želje, seks­ualna revolucija vodi temeljnom pitanju: „Jesam li muškarac ili žena?“ (Psihoanaliza je barem pridonijela načelu seksualne neizvjesnosti.) Koliko je do političke i društvene revolucije, koja je prototip svake druge, ona je navela čovjeka, omogućivši mu da se koristi svojom slobodom i vlastitom voljom, da se, sukladno neumoljivoj logici, upita gdje je njegova volja, što on zapravo želi i što s pravom može očekivati od sebe – nerješivi problem. To je paradoksalni rezultat svake revolucije: s njom počinje neodređenost, tjeskoba i pometnja. Jednom kad se orgija dovršila, oslobođenje je ostavilo ljude u traganju za svojim generičkim i seksualnim identitetom, uza sve manje mogućih odgovora, s obzi­rom na kolanje znakova i mnoštvo zadovoljstava. Na taj smo način postali transpolitični, to jest politički ravnodušna i nerazlučiva bića, androgini i hermafroditi, nakon što smo uložili, probavili i odbacili najproturječnije ideologije, noseći još jedino masku i postavši, u glavi, možda na svoju štetu, politički travelosi.

Transekonomsko

Zanimljivost u vezi sa slomom na Wall Streetu 1987. jest neiz­vjesnost u vezi s mogućim nastupanjem karastrofe. Je li u toku, hoće li doći do istinske katastrofe? Odgovor: neće doći do stvar­ne katastrofe, jer mi živimo pod znakom virtualne katastrofe.

U vezi s time, bjelodano se očitovao raskol između fiktivne ekonomije i realne ekonomije – upravo to, taj raskol štiti nas od stvarne katastrofe proizvodnih ekonomija.

Je li to dobro ili loše? Na djelu je isto što i distorzija između orbitalnog rata i teritorijalnog rata. Oni se nastavljaju posvuda, ali nuklearni rat ne izbija. Da nije došlo do razdvajanja između dvoga, već bi odavno došlo i do atomskog rata. Nama vladaju bombe, ali virtualne katastrofe ne izbijaju: međunarodni burzovni i finan­cijski slom, atomski rat, dužnička bomba Trećega svijeta, demografska bomba. Dakako, može se govoriti da će se sve to neiz­bježno rasprsnuti jednoga dana, kao što je i predviđeno da će uslijed seizmičkih gibanja tlo Kalifornije skliznuti u Pacifik tije­kom sljedećih pedeset godina. Ali činjenice su tu: mi smo u situaciji u kojoj stvari još ne pucaju. Jedina je stvarnost to grozniča­vo orbitalno kolo kapitala koje jednom kad se prekine ne povlači za sobom bitnu neravnotežu u realnim ekonomijama (za razliku od krize 1929., kad raskol između dviju ekonomija nije ni izdale­ka toliko uznapredovao). Besumnje zbog toga što su polja tekućeg i apstraktnog kapitala postala toliko neovisna da i sami njihovi trzaji ne ostavljaju traga.

No, u samoj ekonomskoj teoriji oni ostavljaju ubitačnog tra­ga, te je ona posve razoružana pred tim rastvaranjem svoga sadr­žaja. Jednako su razoružani i teoretičari rata. Jer i tamo Bomba nije eksplodirala, nego se sam rat rascijepio u totalni i virtualni rat, onaj na orbiti, i na brojne stvarne ratove na Zemlji. Ta dva rata nisu ni istih razmjera niti slijede ista pravila, jednako kao što je slučaj s realnom i virtualnom ekonomijom. Valja nam se navik­nuti na tu rascijepljenost, na svijet u kojemu vlada takva distor-zija. Dakako, bila je kriza 1929., i ekplozija u Hirošimi, dakle dogodio se trenutak istine kracha i clasha, ali niti je kapital nada­lje zapadao u sve ozbiljnije krize (kao što je tvrdio Marx), niti je rat išao iz sukoba u sukob. To se dogodilo jednom, na jednoj točki, i to je sve. Ono što je uslijedilo nešto je drugo: hiperrealiza-cija krupnog novčanog kapitala, hiperrealizacija sredstava razara­nja, oba orbitalizirana ponad naših glava u vektorima koji nam izmiču, ali koji u isti mah izmiču samoj stvarnosti: hiperrealizirani rat, hiperrealizirani novac – kolaju u nedostupnom prostoru, ali koji istodobno ostavlja svijet takvim kakav jest. Napokon, eko­nomije i dalje proizvode, unatoč tome što bi logička posljedica i najmanje nestabilnosti u fiktivnoj ekonomiji bila dostatna za nji­hovo poništenje (ne zaboravimo da je opseg trgovačkih razmje­na danas četrdeset i pet puta manji od opsega kretanja kapitala). Svijet i dalje postoji dok bi i tisućina raspoložive nuklearne snage već dostajala da ga uništi. Treći svijet i ostali preživljavaju, iako bi i najmanji pokušaj naplate dugovanja dostajao da se zaustave sve razmjene. Uostalom, dug počinje dobivati svoje mjesto na orbiti, počinje kolati od jedne banke do druge, od jedne zemlje do druge, koje ga prekupuju – napokon će se na nj i zaboraviti i odložit će se na orbitu poput atomskog otpada i toliko drugih stvari. Nevjerojatan je taj dug koji se vrti, odsutni kapitali koji kolaju, to negativno bogatstvo koje će zacijelo jednoga dana i samo kotirati na burzi.

Kada dug postane odveć težak, izgoni se u neki virtualni pros­tor, gdje figurira kao zamrznuta katastrofa na njegovoj orbiti. Dug tako postaje jednim od zemljinih satelita, poput rata, poput mili­jardi dolara kliznog kapitala koji su postali satelit-ropotarnica koji neumorno kruži oko nas. I zacijelo je tako bolje. Dok god se okreću, pa čak ako i eksplodiraju u prostoru (poput „izgubljenih“ milijardi u krachu 1987.), svijet se zbog toga ne mijenja, i to je ono čemu se u najboljem slučaju možemo nadati. Jer je nada u pomirenje fiktivne i realne ekonomije utopijska: te milijarde pluta-jućih (kliznih) dolara ne mogu se prebaciti u realnu ekonomiju -srećom, uostalom, jer kad bi se kojim čudom mogli iznova uložiti u proizvodne ekonomije, to bi u hipu izazvalo istinsku katastro­fu. Jednako tako, ostavimo virtualni rat na orbiti, jer nas on od tamo štiti i u svojoj krajnjoj apstrakciji, u svojoj čudovišnoj eks­centričnosti, nuklearna opasnost je naša najbolja zaštita. I navik-nimo se živjeti u sjeni tih neumjerenosti razvoja: orbitalna bom­ba, financijska špekulacija, svjetski dug, napučenost (za koju još nije pronađeno orbitalno rješenje, ali nada nije izgubljena). Takve kakve jesu, te se neumjerenosti razvoja egzorciraju u svojoj pretjeranosti, u samoj svojoj hiperrealnosti, ostavljajući svijet na neki način nedirnutim, oslobođenim svoga dvojnika.

Segalen je rekao da je od trenutka kad smo doista shvatili da je zemlja kugla, prestalo postojati putovanje budući da je udaljava­nje od jedne točke već značilo približavanje drugoj. Linearnost na kugli zadobiva čudesnu zakrivljenost, onu jednoličnosti. Od trenutka otkad su atsronauti počeli kružiti oko zemlje, svatko je potajice počeo kružiti oko samoga sebe.

Započela je orbitalna era čija je sastavnica i prostor, ali također, par excellence, televizija i još mnoge druge stvari, među ostalim i kolanje molekula i spiral­na gibanja DNA u tajnosti naših stanica. S putanjom prvih svemir­skih letova dovršila se mundijalizacija, ali je sam napredak po­stao kružan i ljudski se svijet upisao u jedan golemi orbitalni stroj. Počeo je „turizam“, kao što je kazao Segalen. Neprestani turizam ljudi koji više ne putuju u pravome smislu, nego se vrte u krug u svome ograničenom području. Egzotika je umrla.

Ali, Segalenova tvrdnja dobiva i mnogo šire značenje. Ne samo da je putovanje, to jest ono imaginarno zemlje, fizika i metafizika nadilaženja, otkrića prestalo postojati u korist pukog kolanja nego se i sve što je smjeralo nadilaženju, transcendency i, beskonačnosti suptilno iskrivilo da bi se smjestilo na orbitu: znanje, tehnike, spoznaja. Prestajući biti transcendentni u svom naumu, stali su oni tkati trajnu putanju. Tako je i informacija orbitalna: ona je znanje koje više nikad neće nadići samo sebe, neće se transcendi-rati, niti se više u beskonačnost iznova promišljati, nego više ni­kad neće niti doticati zemlju koja nema više uporišta niti istinskog referenta. Sve kola, okreće se, provodi svoje revolucije, ponekad savršeno beskorisne (ali upravo se više i ne može postaviti pita­nje korisnosti), i bubri na svakom zavoju ili u svakoj revoluciji. Televizija je slika koja više ne sanja, više ne mašta, ali koja više i nije u bilo kakvoj vezi sa stvarnošću. Na djelu je orbitalno kola­nje. Nuklearna bomba, bila ona satelizirana ili ne, također je orbi­talna: ona neće prestati opsjedati zemlju u njezinoj putanji, ali nije ni načinjena da bi dotaknula tlo: to više nije neka dovršena bomba, niti ona koja će dočekati svoj kraj (bar se tome nadamo), ona je tamo, na orbiti, i ona dostaje da izaziva užas, ili barem strah. Ona čak više ne potiče ni na zamišljanje užasa, razaranje je nezamislivo, ona je naprosto tu, na orbiti, u neizvjesnosti i ob­navljanju u beskraj. Isto se može reći i za eurodolare i gomilu kliznog novca… Sve se satelizira, mogli bismo čak kazati da nam više ne pripada niti vlastiti mozak, nego lebdi oko nas u bezbroj­nim hercovskim grananjima valova i struja.

To nije znanstvena fantastika, nego naprosto generalizacija McLuhanove teorije o „čovjekovim produžecima“. Sve što je pripadno ljudskome biću, njegovo biološko, duhovno, mišićno, mož­dano tijelo pluta oko njega u obliku mehaničkih ili informatičkih proteza. Jedina je razlika u tome što McLuhan sve to shvaća kao pozitivno širenje, kao univerzalizaciju čovjeka preko njegovih me­dijskih produžetaka. To je veoma optimistično mišljenje. Ustvari, umjesto da kruže oko njega u koncentričnim krugovima, sve fun­kcije ljudskog tijela satelizirale su se oko njega u ekscentričnom poretku. Smjestile su se na orbitu radi sebe samih, i samim time, u odnosu na tu orbitalnu ekstraverziju vlastitih funkcija, tehnologija, čovjek se našao u stanju pretjeranosti i ekscentričnosti. U odnosu na satelite koje je sam stvorio i postavio na putanju, danas je sam čovjek sateliziran, zajedno sa svojim planetom zemljom, sa svojim tijelom. Od transcendentnog danas je postao egzorbitantan.

Satelizirajući sebe, funkcije tijela ne sateliziraju samo čovje­ka. Sve funkcije naših društava, nadasve one više funkcije, odva­jaju se i prebacuju na orbitu. Rat, novčane razmjene, tehnosfera, komunikacije, sateliziraju se u nedostižnom prostoru, prepušta­jući ostalo samome sebi. Sve što ne dosegne orbitalnu snagu osu­đeno je da bude napušteno, nadalje besprizivno, budući da više nema utočišta u bilo kakvoj transcendenciji.

U razdoblju smo bestežinskog stanja. Naš je model model svemirske kabine čija kinetička energija ništi onu zemljinu. Centrifugalna sila brojnih tehnologija oslobađa nas svake težine i preobražava nas podarujući nam uzaludnu slobodu kretanja. Oslo­bođeni svake gustoće i težine, povučeni smo u orbitalno kretanje koje prijeti da postane trajno.

Mi više nismo svjedoci rasta nego exrasta. Naše je društvo društvo bujanja, onoga što nastavlja rasti ne mogavši se razmje-riti sukladno vlastitim ciljevima, onoga što se razvija neovisno o vlastitu određenju, čije se posljedice umnažaju s nestankom uzro­ka, i što vodi čudesnom zagušenju sustava, narušavanje hipertelije, pretjerane funkcionalnosti, zasićenja. Stanje se najbolje može usporediti s procesom kanceroznih metastaza: gubitak pravila organske igre tijela uzrokuje da određena skupina stanica može očitovati svoju nesuzdržljivu i ubitačnu vitalnost, oglušiti se o same genetske zapovijedi i bujati u beskonačnost.

Više nije na djelu kritični proces: kriza je uvijek stvar uzročnos-ti, neravnoteže između uzroka i posljedica, ona nalazi ili ne nalazi svoje rješenje u preinačavanju uzroka. Ali, u našem slučaju, sami uzroci postaju nečitki, ustupajući mjesto snaženju procesa u praz­nini.

Sve dok u sustavu ima disfunkcija, oglušivanja na poznate zakonitosti funkcioniranja, ima nade za rješenje pomoću nadila­ženja. Ali to rješenje nije više moguće kada sustav sam sebe nadi-đe, kad preskoči vlastite ciljeve te mu više nema lijeka. Nedosta­tak nije nikad dramatičan, fatalno je zasićenje: ono u isti mah stvara stanje tetanije i inercije.

Zapanjuje prije svega glomaznost svih današnjih sustava, ta „dijabolička bremenitost“, kako Susan Sontag naziva rak, naših sredstava informacije, komunikacije, pamćenja, skladištenja, pro­izvodnje i razaranja, koji su toliko preobilni te je unaprijed sigur­no da nam više ne mogu poslužiti. Ustvari, nismo ni ukinuli upo­rabnu vrijednost, sam ju je sustav uništio suviškom proizvodnje. Toliko je stvari proizvedeno i nagomilano da se nikad neće naći vremena da nam posluže (to je zacijelo sretna okolnost kad je riječ o nuklearnom naoružanju). Toliko se poruka i toliko znako­va proizvodi i razdaje te više nikad neće biti vremena da se proči­taju. Sreća za nas! Jer, i s onim najmanjim dijelom koji upijamo, već smo u stanju trajnog električnog udara.

Postoji nešto posebno mučno u toj stravičnoj nekorisnosti. Mučnina svijeta koji buja, hipertrofira se i ne uspijeva se poroditi. Sva ta pamćenja, svi ti arhivi, sva ta dokumentacija koja ne us­pijeva roditi jednu ideju, svi ti planovi, programi, odluke koje ne uspijevaju uroditi nijednim događajem, svo sofisticirano oružje koje ne uspijeva zametnuti nijedan rat!

To zasićenje nadilazi prekoračenje o kojemu je govorio Ba-taille, što su ga sva društva uvijek umjela uništiti u učincima nepotrebnog i rasipnog trošenja. Više nema mogućeg trošenja sve te akumulacije, na djelu je tek sporo ili okrutno raspadanje – sva­ki činitelj ubrzanja djeluje kao činitelj inercije, približavajući nas točci nepomičnosti.

Taj dvostruki proces tetanije i inercije, ubrzanja u praznome, viška proizvodnje u odsustvu društvenog uloga i cilja, odražava dvostruki aspekt koji se u pravilu pripisuje krizi: inflacija i neza­poslenost.

Tradicionalna inflacija i nezaposlenost varijable su uklopljene u jednadžbu rasta: na toj razini uopće nema krize – na djelu su anomijski procesi, a anomija je druga strana organskog sklada. Doista uznemirujuća jest anomalija. Anomalija nije razvidni simbol, ona je neobični znak nedostatka, povreda tajnog pravila igre, ili koje barem nama nije poznato. Možda je na djelu neka pretje­rana svršnost, ali mi o tome ništa ne znamo. Nešto nam izmiče, mi sami sebi izmičemo u procesu bez povratka, prešli smo stano­vitu točku reverzibilnosti, proturječnosti u stvarima, i živi smo unišli u svijet neproturječnosti, zanosa, ekstaze, zapanjenosti pred univerzalnim procesima, koji unatoč svemu nemaju smisla.

Nešto je drugo mnogo pogubnije negoli sama inflacija. To je masa kliznog novca koji okružuje zemlju svojim orbitalnim ko­lom. Jedini istinski umjetni satelit jest novac koji je postao puki artefakt astralne pokretljivosti, trenutne razmjenjivosti i koji je napokon dobio svoje pravo mjesto, izvanrednije od stock exchan­ged – orbita na kojoj se diže i spušta poput umjetnog sunca.

I nezaposlenost je promijenila značenje. Više nije riječ o strate­giji kapitala (rezervnoj vojsci), niti je ona kritički činitelj u igri društvenih odnosa – da tome nije tako, s obzirom da je točka uzbune odavno nadiđena, nezaposlenost je morala izazvati neču­vene nemire. Kako je s tim pitanjem danas? I ono je neka vrsta umjetnog satelita, satelita inercije, masa nabijena elektricitetom koji čak i nije negativan, statičkim elektricitetom, sve većim odjelj­kom društva koje se zamrzava. Iza ubrzanja kolanja i razmjena, iza razdraženosti pokreta, nešto se u nama, u svakome od nas, usporilo do stupnja poništenja kolanja. I cijelo društvo počinje kružiti oko te točke inercije. Kao da su se polovi našeg svijeta približili i taj kratki spoj proizvodi u isto vrijeme prebujne učinke i gašenje potencijalnih energija. Više nije riječ o krizi, nego o fatalnom događaju, o usporenoj katastrofi.

U tom smislu nije najmanji paradoks da se ekonomija pobjedni­čki vraća na dnevni red. Može li se još govoriti o „ekonomiji“? Ta nedvojbena aktualnost više nema isto značenje kao u klasičnoj ili marksističkoj analizi. Jer njezin pokretač više nije infrastruktura materijalne proizvodnje, niti superstruktura, nego destruktu-racija vrijednosti, destabilizacija tržišta i realnih ekonomija, pob­jeda je to ekonomije lišene ideologija, društvenih znanosti, povijesti, ekonomija lišena Ekonomije i prepuštena pukoj špeku­laciji, virtualna ekonomija lišena realnih ekonomija (ne doista, dakako, nego virtualno – ali danas moć nije u rukama stvarnosti nego virtualnosti), viralna ekonomija koja se na taj način pridru­žuje svim ostalim viralnim procesima. Tako iznova postaje uzor­nom pozornicom aktualnosti, mjestom izvođenja specijalnih efe-kata, nepredvidljivih događaja iracionalne igre.

O kraju političke ekonomije sanjali smo s Marxom, uz ukida­nje klasa i društvenu prozirnost, sukladno neumoljivoj logici krize Kapitala. Potom smo o njemu sanjali preko osporavanja samih postulata Ekonomije i samim time marksističke kritike: alternati­va koja niječe svako prvenstvo ekonomije ili politike – ekono­mija naprosto poništena kao epifenomen, pobijeđena vlastitim simulakrom i nekom višom logikom.

Danas o tome ne možemo više niti sanjati. Politička Ekono­mija skončava pred našim očima, promećući se sama od sebe u transekonomiju špekulacije koja se rukovodi vlastitom logikom (zakon vrijednosti, zakonitosti tržišta, proizvodnje, viška vrijednosti, klasična logika kapitala) i u kojoj stoga nema više ničeg ekonomskog niti političkog. Čista igra prema plutajućim i proiz­voljnim pravilima, igra katastrofe.

Politička Ekonomija se na taj način okončala, ali nipošto na način na koji smo to očekivali. Izobličila se do parodije. Ne spe­kulira se o višku vrijednosti, na djelu je zanesenost vrijednošću bez obzira na proizvodnju i realne prilike. To je čista i prazna forma, forma lišena vrijednosti, koja nadalje radi jedino na svome daljem razvoju (vlastitu orbitalnom kolanju). Destabilizirajući samu sebe, čudovišno, gotovo ironično, Politička je Ekonomija presjekla mogućnost bilo kakve alternative. Što se može suprotstaviti tolikoj ponudi koja na svoj način obuhvaća energiju pokera, potla-cha, ukletog dijela koji na neki način predstavlja prijelaz na estetičku i obnevidjelu fazu Političke Ekonomije? Taj neočekivani kraj, taj prijelaz u fazi, ta krivulja ugiba, ustvari je originalnija od svih političkih utopija.

A gdje je onda zlo?

Terorizam u svim svojim oblicima transpolitičko je zrcalo zla. Jer istinski problem, jedini problem ostaje sljedeći: gdje je onda zlo? Posvuda, a izobličena slika suvremenih oblika Zla jest beskonač­na. Društvo koje uslijed pretjeranih zaštitnih mjera, usmrćenja svojih prirodnih referencija, borbe protiv nasilja, istrebljenja svo­jih klica i svih prokletih strana, društvo estetske kirurgije nega­tivnog, želi nadalje imati posla samo sa smišljenim upravljanjem i diskursom Dobroga, društvo u kojem više nije moguće izgovo­riti Zlo, preobrazilo je sve viralne i terorističke oblike koji nas opsjedaju.

Moć anateme, snaga da se iskaže Zlo izmakle su nam. Ali, one se javljaju drugdje. Tako je Homeini u aferi Rushdie – izvan mučnog podviga kojim je sam Zapad učinio njegovim zaštitni­kom, te je na taj način cijeli postao nekom vrstom taoca – pružio spektakularni dokaz mogućnosti obrata svih odnosa snaga preko simboličke moći uzimanja riječi.

Naspram cijelog svijeta, u posve podređenom odnosu poli­tičkih, vojnih i ekonomskih snaga, ajatolah raspolaže jednim je­dinim nematerijalnim oružjem, ali koje je gotovo apsolutno: na­čelom Zla. Na djelu je nijekanje zapadnih vrijednosti napretka, racionalnosti, političkog morala, demokracije itd. Nijekanje univerzalnog konsenzusa u vezi s tim dobrim stvarima njemu podaruje snagu Zla, sotonsku snagu odmetnika, proboj ukletog dijela. Danas jedino on ima riječ, jer se jedini protiv svih opredijelio za maniheističko stajalište načela Zla, jedino se on usuđuje ime­novati zlo i istjerivati ga, jedino ga on pristaje utjelovljivati nasi­ljem. To što ga određuje nama je neshvatljivo. Naprotiv, možemo utvrditi nadmoć koju time zadobiva u odnosu na Zapad, na koje­mu se više nigdje ne može zagovarati Zlo, i gdje se i najmanja negativnost guši virtualnim konsenzusom. I same naše političke vlasti još su samo sjena svojih funkcija. Jer vlast postoji jedino preko te simboličke moći da označimo Drugoga, Neprijatelja, ulog, prijetnju, Zlo. Danas nje više nema i, slijedno tome, nema niti opozicije koja bi mogla ili htjela označiti vlast kao zlo. Postali smo veoma oskudni u sotonskoj, ironijskoj, polemičkoj, antago­nističkoj energiji, postali smo fanatički mlitava društva ili mlitavo fanatička. Kako smo u sebi progonili ukleti dio i dopuštali razda-vanje jedino pozitivnih vrijednosti, postali smo dramatično ra­njivi na najmanji viralni napad, pa tako i na ajatolahov koji doista nije imun na taj ukleti dio. Njemu mi možemo suprotstaviti jedi­no prava čovjeka, slabo sredstvo koje je u svakom slučaju potvr­da nedostatka političke imunitetnosti. A, uostalom, u ime prava čovjeka mi napokon nazivamo ajatolaha „Apsolutnim Zlom“ (Mitterand), dakle posežemo za proklinjućim određenjem, što je suprotno pravilima prosvijećenog diskursa. (Zar danas luđaka na­zivamo „luđakom“? Čak se ni hendikepiranu osobu danas ne naziva „hendikepiranom“, toliko se bojimo Zla, toliko se zatrpa­vamo eufemizmima ne bismo li izbjegli da označimo Drugoga, nesreću, nesavladivo). Ne čudimo se da netko tko je u stanju go­voriti doslovno, pobjednički, jezikom Zla razotkriva toliku sla­bost zapadnih kultura, usprkos peticijama intelektualaca. Razlog je tome što legalitet, čista savjest, pa i sam razum postaju sudio­nici proklinjanja. Oni mogu tek pokrenuti sva sredstva anateme, ali samim time upadaju u stupicu načela Zla koje je bitno zarazno. Tko je pritom na dobitku? Ajatolah, dakako. Naravno, mi zadr­žavamo moć da ga uništimo, ali simbolički je on pobjednik, a simbolička je moć uvijek iznad one oružja ili novca. Na djelu je svojevrsna osveta drugoga svijeta. Nikada Treći svijet nije mogao postati stvarni izazov Zapadu. I SSSR, koji je za Zapad tijekom nekoliko desetljeća bio utjelovljenje načela Zla, očevidno se po­lako svrstava na stranu Dobra, dobrano umjerenog vođenja poslova (čak se on, čudesne li ironije, nudi da bude posrednikom između Zapada i teheranskog Sotone, nakon što je tijekom pet godina branio zapadne vrijednosti u Afganistanu, a da toga nismo bili u dovoljnoj mjeri svjesni).

Učinak svjetske očaranosti, privlačnosti i odbojnosti što ga je proizvela smrtna osuda Rushdiea nalikuje na fenomen nagle depresuracije u kabini aviona uslijed nastanka pukotine ili loma na trupu aviona (čak i ako nastane slučajno, uvijek nalikuje na tero­ristički čin). Sve se silovito isisava van, prema praznini, ovisno o tlačnoj razlici između dva prostora. Dostaje napraviti pukotinu, rupu u beskrajno tankoj opni koja dijeli dva svijeta. Terorizam, uzimanje talaca, par excellence je čin koji proizvodi takvu puko­tinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu (našemu). Cijeli islam, današnji islam, koji nije nipošto onaj srednjovjekovni i valja ga strateški vrednovati, a ne moralno ili religijski, upravo stvara prazninu oko zapadnog sustava (uključivši i istočne zem­lje) te povremeno stvara, tek jednim činom ili riječju, pukotine u tom sustavu, kroz koje se sve naše vrijednosti gube u praznini. Islam ne vrši revolucionarni pritisak na zapadni svijet, nema opas­nosti da će ga preobratiti ili osvojiti: zadovoljava se on time da nas tom viralnom agresijom u ime načela Zla destabilizira, a mi se tome nemamo čime suprotstaviti i zbog te virtualne katastrofe koju predstavlja razlika u pritiscima između dviju sredina, svijet (naš), zaštićen od nagle depresuracije zraka (vrijednosti) koji udi-šemo, u stalnoj je opasnosti. Doduše, već je prilično kisika izvje­trilo iz našeg zapadnog svijeta zahvaljujući svim tim rupama i međuprostorima. Bilo bi dobro da sačuvamo maske za kisik.

Ajatolahova je strategija začuđujuće moderna, suprotno ono­me što se obično tvrdi. Mnogo modernija od naše, budući da se ona sastoji u tome da se tankoćutno injektira arhaične činitelje a moderni kontekst: nekafatvu, smrtnu osudu, prokletstvo, bilo što. Da je naš zapadni svijet čvrst, to čak ne bi imalo smisla. Naprotiv, cijeli se naš sustav pri tome guši i ponaša se kao rezonantna kuti­ja: služi kao supravodič tom virusu. Kako to razumjeti? I ovdje nas čeka osveta Drugoga svijeta: ostalom smo svijetu prenijeli dovoljno klica, bolesti, epidemija i ideologija u odnosu na koje su oni ostali bez obrane, pa tako danas izgleda da smo, ironičnim obratom stvari, mi ostali bez obrane pred tim bestidnim malim arhajskim mikrobom.

I samo talaštvo postaje mikrobno. Alain Bosquet pokazuje u svojoj posljednjoj knjizi (Zanat talaštva) kako se taj dio zapad­nog svijeta, izokrenut u prazninu, ne može, pa čak niti ne želi vratiti sebi, zacijelo i zbog toga što je ponižen u vlastitim očima, ali nadasve stoga što su svi njegovi, zemlja, sugrađani kolektivno osramoćeni svojom prisilnom pasivnošću, svojim uobičajenim kukavičlukom, samim sporazumom koji su potpisali, a on je poni­žavajući po sebi i temeljno beskoristan. S one strane pregobvaranja, svako uzimanje talaca dokaz je neumoljivog kukavičluka cijelih zajednica u odnosu na svog i najbeznačajnijeg člana. Ta ravno­dušnost zajednice ima svoj korelat u ravnodušnosti svakog poje­dinca u odnosu na zajednicu: na taj način (loš) mi funkcioniramo na Zapadu i upravo ta politička bijeda nemilosrdno razotkriva strategiju talaštva. Destabilizirajući samo jednog pojedinca, de­stabilizira se cijeli sustav. Zbog toga talaštvo ne može čak niti svojima oprostiti da su od njega u međuvremenu napravili junaka, kojeg uostalom odmah sakriju.

Mi nismo prisutni ni u ajatolahovoj glavi ni u srcima muslima­na. Ali to što bismo mogli uraditi jest osloboditi se jadnog mišlje­nja koje sve to pripisuje vjerskom fanatizmu. Ali, bojim se da smo loše oboružani za pružanje otpora tom simboličnom nasilju upravo u trenutku kad pokušavamo potisnuti Teror iz sjećanja na Francusku revoluciju, u ime komemoracije, koja, poput konsen­zusa, sve više poprima izgled strukture koja bi se mogla samo još dalje nadimati. Kako postupiti u odnosu na to novo nasilje ako smo odlučili zanijekati nasilje u vlastitoj povijesti?

Mi više ne znamo kazivati Zlo.

Umijemo tek promicati diskurs o pravima čovjeka – bogobo­jazna, slaba, beskorisna, nepotrebna, licemjerna vrijednost koja počiva na „prosvijetljenoj“ vjeri u prirodnu privlačnost Dobroga, u idealne ljudske odnose (dok se očevidno zlu može sučeliti jedino zlom).

Osim toga, to Dobro, ta idealna vrijednost, uvijek se zamišlja na protekcionistički, mizerabilistički, negativni, reakcionarni na­čin.. Na djelu je minimalizacija Zla, profilaksa nasilja, sigurnost. To je popustljiva i depresivna sila dobrohotnosti koja sanja jedino o svijetu ispravnosti i odbija suočiti se s krivuljom, promišljeno­šću Zla.

Postoji „pravo govora“ jedino ako se govor zamišlja kao „slo­bodni“ izraz pojedinca. Ako ga zamišljamo kao oblik dvoboja, sudioništva, antagonizma i zavođenja, tada pojam prava nema više nikakva smisla.

Postoji li pravo na želju, pravo na nesvjesno, pravo na užitak? Besmislica. Seksualno oslobođenje postaje smiješno kad se služi pravnim terminima. To čini smiješnom i našu „komemoriranu“ Revoluciju kad se o njoj govori u terminima prava čovjeka.

„Pravo na život“ kadro je ganuti sve bogobojazne duše, sve dok se ne dotakne pitanja prava na smrt, kad se bjelodano iskaže sva apsurdnost svega toga. Jer, napokon, umrijeti – a jednako tako i živjeti – jest sudbina, fatalnost (sretna ili nesretna), tu nije riječ o pravu.

Zašto se ne boriti za „pravo“ da se bude muškarac ili žena? Zašto da se ne bude Lav ili Strijelac ili Rak? Ali što znači biti muškarac ili žena ako na to imamo pravo? Očaravajuće je da vas je život postavio na ovu ili na onu stranu, a na vama je da se upustite u igru. Pravilo je te simboličke igre da transgresija nema nikakvog smisla. Ja mogu tražiti pravo da šahovskog konja pomaknem udesno, ali kakvog to može imati smisla? Pravo je u takvim stvarima glupost.

Pravo na rad: došli smo i dotle okrutnom ironijom. Pravo na nezaposlenost! Pravo na štrajk! Nitko više ne prepoznaje nad-realistički humor takvih stvari. Pa ipak, u nekim prigodama blje­sne taj crni humor, primjerice, u slučaju američkog osuđenika na smrt koji traži pravo da bude smaknut, protiv svih udruga za pra­va čovjeka koja se bore za njegovo pomilovanje. To doista postaje zanimljivo. Na popisu prava naići ćemo i na neočekivane inačice: Izraelci promiču kao neku vrstu svoga prava činjenicu da i među njima ima zločinaca, nakon što su sami oduvijek bili žrtve. Napokon si žele i službeno priuštiti raskoš kriminalnosti.

Zacijelo su Černobil, potres u Armeniji, potop atomske pod­mornice, SSSR-u omogućili da napravi gigantski korak u smislu prava čovjeka (mnogo veći nego onaj u Helsinkiju ili drugdje) -stekli su pravo na katastrofu. Osnovno, temeljno pravo – pravo na nepogodu, pravo na zločin, pravo na pogrešku, pravo na zlo, na najgore, a ne samo na najbolje – to od nas čini čovjeka dostoj­na svog imena, mnogo prije negoli pravo na sreću.

Neizbježno, pravo slijedi zloćudnu krivulju prema kojoj je za nešto što se odvija samo od sebe svako pravo suvišno, a ako se pak nameće potreba traženja tog prava, to znači da je stvar izgub­ljena: pravo na vodu, zrak, prostore samo je potvrda postupnog nestajanja svih tih činitelja. Pravo na odgovor ukazuje na odsus­tvo dijaloga itd.

Prava pojedinca gube svoj smisao čim on prestane biti otuđeno biće, lišeno svog bitka, strano samo sebi, kakvo je bio u društvi­ma eksploatacije i oskudice, ali u kojima je postao, u svojoj post-modernističkoj inačici, samodostatno, samodjelatno biće. Sustav prava čovjeka postaje posve neprimjeren i iluzoran u takvu ras­poredu stvari – prilagodljiv, pokretljivi pojedinac, s varijabilnom geometrijom više nije pravni subjekt, nego taktičar i promotor vlastite opstojnosti, više se ne poziva na neko pravno tijelo, nego jedino na vrsnoću svog djelovanja ili izvedbe.

Pa ipak, upravo danas prava čovjeka postaju svjetska aktual­nost. To je danas jedina raspoloživa ideologija. Što pak znači nulti stupanj ideologije, saldo svekolike povijesti. Pravo čovjeka i ekologija dvije su temeljnice jednodušnog suglasja. Današnja planetarna povelja jest ona Nove Političke Ekologije.

Treba li u apoteozi prava čovjeka prepoznavati neizbježni po­rast gluposti, to remek-djelo u opasnosti koje ipak obećava rasvijetliti kraj stoljeća svim vatrama konsenzusa?

Nekrospektiva

Uzaludno sporenje oko Heideggera nema navlastito filozofijsko značenje, ono je tek pokazatelj slabosti suvremene misli koja se, u nemogućnosti da se domogne nove snage, opsesivno vraća svojim izvorima, čistoći svojih referencija te na kraju stoljeća bolno iznova oživljava prvotno uprizorenje s njegova početka. Opće­nitije, Heideggerov slučaj simptomatičan je za kolektivni revival koji je ovladao ovim društvom u trenutku svođenja stoljetnih raču­na: ponovno oživljavanje fašizma, nacizma, istrebljenja – i tu je prisutna sklonost ponovnom uvođenju prvotnog uprizorenja, iz-bjeljivanju leševa i pročišćavanju računa i istodobno nastrana očaranost povratkom na izvore nasilja, kolektivna halucinacija povijesnom istinom Zla. Naša današnja mašta mora biti dobrano slaba, naša ravnodušnost spram vlastita položaja i vlastite misli prilično velika kad nam treba takva nazadnjačka taumaturgija.

Heideggera se optužuje da je bio nacist. Zašto bi uostalom bilo važno optuživati ga ili ga pokušavati opravdati: svi se, na ovaj ili na onaj način, hvataju u istu stupicu prizemne misli, razdražene misli, koja više nema čak ni uznositost vlastitih referencija, kao ni snagu da ih nadiđe, i koja se uzalud troši na ono što joj je još preostalo, zamjeranja, opravdanja i povijesne provjere. Samoobrana filozofije koja koketira s dvosmislenošću svojih uči­telja (ako i ne gazi po svojim misaonim uzorima), samoobrana cijelog društva koje je, zbog toga što nije bilo kadro stvoriti drukčiju povijest, prisiljeno prežvakavati svoju dosadašnju povijest ne bi li dokazalo svoju opstojnost, ako ne i svoje zločine. Ali što je zapravo taj dokaz? Zbog toga što smo danas politički i povijesno nestali (što je naš problem), želimo dokazati da smo umrli negdje između 1940. i 1945., u Auscwitzu ili u Hiroshimi – ako ništa barem su ti događaji surova povijesna zbilja. Jednako se tako Armenci iscrpljuju dokazujući da su 1917. doživjeli krvoproliće, što je neuhvatljivi, beskorisni, ali na neki način vitalni dokaz. Upravo zato što je filozofije danas nestalo (to je njezin problem: kako živjeti u stanju iščeznuća?), ona mora dokazati da je, s Heideggerom, bila definitivno kompromitirana ili da je zanijemjela u Auschwitzu. Sve je to očajničko povijesno traganje za nekom posthumnom istinom, za nekim posthumnim opravdanjem – a sve u trenutku kada upravo više nema dovoljno istine da se po­stigne bilo kakva provjera, kada upravo više nema dovoljno filo­zofije da se uspostavi bilo kakav odnos između teorije i prakse, kada upravo više nema dovoljno povijesti koja bi nam ponudila bilo kakav povijesni dokaz o tome što se dogodilo.

Odviše se olako prelazi preko činjenice da su našu stvarnost već preradili mediji, uključujući i tragične događaje iz prošlosti. To znači da je prekasno za njihovu provjeru i za njihovo povije­sno razumijevanje, jer upravo je našem dobu, našem kraju sto­ljeća, svojstveno da su instrumenti za takvo razumijevanje nesta­li. Povijest je trebalo razumjeti dok je još bilo povijesti. Heideggera je trebalo razotkriti (ili ga obraniti) kad je još za to bilo vrijeme. Neki se proces može istražiti jedino kada za njim slijedi drugi kao njegova posljedica. Sada je prekasno, a nas su okolnosti već pre­bacile na nešto drugo, u što smo se lijepo mogli uvjeriti gledajući Holocaust na televiziji, pa čak i Soah. Te stvari nismo razumjeli u vrijeme kad smo još raspolagali sredstvima za njihovo razumije­vanje. Nadalje to više neće biti moguće. Neće više biti moguće zato što su temeljni pojmovi, poput odgovornosti, objektivnog razloga, smisla (ili nesmisla) povijesti, nestali ili su na putu nesta­janja. Posljedice moralne savjesti, kolektivne savjesti u cijelosti su medijski posredovane, što potvrđuje terapeutski žar s kojim pokušavamo uskrsnuti tu savjest, odnosno ono malo daha koliko joj je još ostalo.

Nikad nećemo saznati jesu li nacizam, koncentracijski logori, Hiroshima bili shvaćeni ili nisu, mi naime više ne prebivamo u istom duhovnom okruženju. Reverzibilnost žrtve i krvnika, difrakcija i disolucija odgovornosti, to su vrline našeg izvanrednog međuprostora. Više ne posjedujemo snagu zaborava, naša je am­nezija ona slika. Tko će udijeliti oprost kad smo svi krivi? Koliko je do autopsije, nitko više ne vjeruje u anatomsku vjerodostojnost činjenica: mi radimo prema modelima. Čak i kad bi činjenice bile tu, bjelodane, pred našim očima, ne bi mogle zadobiti snagu doka­za niti uvjerljivosti. Što su se više propitivale pojave poput naci­zma, plinskih komora itd., u želji da ih se raščlani, to su one pos­tajale nerazumljivije, te se naposljetku logično postavilo upravo nevjerojatno pitanje: „Ali, ustvari, je li to doista postojalo?“ To je pitanje možda nepodnošljivo, ali zanimljivo je upravo to što ga čini logički mogućim. A mogućim ga čini medijska supstitucija događaja, misli, povijesti, uslijed koje što ih više budemo propiti­vali, to ćemo jasnije sagledavati pojedinosti koje su do njih dovele, a to će više oni prestajati postojati, to će se manje činiti mogućim da su se uopće dogodili] Pomutnja u vezi s identitetom stvari zbog samog njihova pretjeranog propitivanja, njihova pamćenja. Rav­nodušnost pamćenja, ravnodušnost prema povijesti razmjerna je samim našim naporima da ih objektiviziramo. Jednog ćemo se dana upitati je li i sam Heidegger postojao. Faurissonovski para­doks može se činiti odvratnim (i on to jest u svojoj historijskoj pretenziji da plinske komore nisu postojale), ali on ipak točno prevodi usmjerenje cijele jedne kulture – slijepa ulica kraja halucinirajućeg stoljeća, očaranog užasom svjih izvorišta, za koji je zaborav nemoguć te mu je jedini izlaz poricanje.

Kako god bilo, ako je dokaz beskoristan, jer više nema povi­jesnog diskursa koji bi istražio proces, kazna je također nemo­guća. Auschwitz, istrebljenje, neiskupivi su. Nema kazne koja bi bila primjerena, a nestvarnost kazne povlači za sobom nestvarnost činjenica. To pak što mi danas živimo, posve je drukčije. Ono što se upravo zbiva na kolektivnom planu, na smušen način, i što je prisutno u svim procesima, svim raspravama, jest prijelaz iz povijesnoga na mitski stupanj, na djelu je mitska i medijska rekonstrukcija svih tih događaja. A u stanovitom smislu to mitsko obraćenje jedini je postupak koji nas doduše ne može iskupiti u moralnome smislu, ali može stvoriti privid da nas razrješuje od toga prvobitnog grijeha. Ali, da bi se to zbilo, da se čak i zločin prometne u mit, mora se okončati njegova povijesna stvarnost. U protivnome, sve te sadržaje, fašizam, koncentracijske logore, istrebljenje, budući da su bili i ostali za nas povijesno nerješivi, prisiljeni smo ponavljati u beskraj kao prvobitno uprizorenje. Nije opasna fašistička nostalgija, opasna je i razorna patološka reaktualizacija jedne prošlosti koje smo svi, kako oni koji niječu, tako i oni koji potvrđuju stvarnost plinskih komora, i optužitelji i brani­telji Heideggera, naporedni činitelji i gotovo suučesnici, to je ta kolektivna halucinacija koja upućuje svekoliku imaginaciju odsut­nu u našem dobu, sav ulog nasilja i stvarnosti danas iluzorne pre­ma tom razdoblju, u nekoj vrsti prinude njezina ponovnog oživ­ljavanja i duboke krivnje što nas u njoj nije bilo. Sve to objašnjava očajničku abreakciju na činjenicu da nam ti događaji upravo izmiču na na zbiljskoj razini. Slučaj Hiedeggera, proces Barbie itd., po­razni su grčevi tog gubitka stvarnosti, našega danas, i čiji su cinički prijevod Faurissonove postavke u prošlosti. „To nije postojalo“, znači naprosto da mi čak više ne postojimo u dovoljnoj mjeri kako bismo sačuvali pamćenje te su nam nadalje jedino oruđa halucinacije kadra potvrditi da smo živi.

Post scriptum

Ne bismo li se, s obzirom na sve to, mogli poštedjeti kraja stolje­ća? Predlažem da unaprijed ukinemo devedesete godine i da iz 1989. odmah prijeđemo u 2000. godinu. Jer, budući da je kraj stoljeća već ovdje, sa svekolikim svojim nekrokulturalnim patosom, svojim jadanjima, komemoracijama, muzeifikacijama i čime sve ne, zašto da se još deset godina dosađujemo na toj galiji?

(Jean Baudriilard, Simulacija i zbilja, str. 163 -197. Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 2001.)

ŽAN BODRIJAR – izvod iz dela (Amerika)


ŽAN BODRIJAR – izvod iz dela (Amerika)

DESERT FOR EVER

Zalasci sunca su ogromne duge koje traju jedan sat. Godišnja doba ovde više nemaju smisla: ujutru je proleće, u podne leto, a noći su u pustinji hladne ali nikad nije zima. Nekakva obustavljena večnost vlada tu gde se godina obnavlja svakog dana.     S izvesnošću da će tako biti svakog dana, da će u svaki suton biti ta duga u svim bojama spektra u kojoj se svetlost, pošto je celog dana vladala u svojoj nedeljivosti, ponovo uveče razlaže na sastavne boje pre nego što nestane. Boje koje su već sadržane u trenutnoj dugi koja se pali na vetru na kresti paciflčkih talasa. Nepovrediva milost podneblja, jedinstvena draž jedne prirode koja kruniše besmisleno bogatstvo ljudsko.

Ova je zemlja beznadežna. Čak je i smeće u njoj čisto, saobraćaj kao podmazan, cirkulisanje smireno. Latentno, laktalno, letalno – takva likvidnost života, likvidnost znakova i poruka, takva fluidnost tela i kola, takvo plavetnilo kosa i takvo obilje mekih tehnologija Evropljanina čine sanjarem o smrti i ubistvu, o motelima za samoubice, orgy and cannibalism, da bi porazio to savršenstvo okeana, svetlosti, tu besmislenu lakoću življenja, hiperrealnost svega ovdašnjeg.

Otud fantazam seizmičke pukotine i survavanja u Pacifik, koje bi dokrajčilo Kaliforniju i njenu kriminalnu i skandaloznu lepotu. Jer nepodnošljivo je preživeti teškoću post janja samo u fluidnosti neba, litica, jedrenja na dasci, pustinja, samo uz pretpostavku sreće. Ali čak je i seizmički izazov samo flert sa smrću, i još se ubraja u prirodne lepote, poput istorije ili revolucionarne teorije, čiji se hiperrealistički odjek ovde gasi s nenametljivom draži prethodnog života. Jedino što ostaje od surovog i istorijskog prohteva: ovaj grafit na plaži, naspram pučine, koji se više ne obraća revolucionarnim masama, već nebu i pučini i transparentnim pacifičkim božanstvima:

PLEASE, REVOLUTION!

No, da li je slučajno što najveća pomorska baza, baza sedme pacifičke flote, šušte inkarnacije američke dominacije svetom i najveće vojne snage sveta, predstavlja deo ove izazovne lepote? Baš tu gde duva prelepa magija Santa Ane, pustinjski vetar koji prelazi preko planina da bi se u njima zadržao četiri-pet dana, zatim razvejao maglu, spržio zemlju, zapalio more i zgazio ljude naviknute na izmaglicu – najlepša stvar u Santa Ani jeste noć na plaži u kojoj se kupate kao usred dana i poput vampira pocrnite na mesečini.

Ova je zemlja beznadežna.

Mi fanatici estetike i smisla, kulture, mirisa i zavođenja, mi za koje je lepo jedino ono što je duboko moralno, i zanosno jedino herojsko razlikovanje prirode i kulture, mi koji smo nepopravljivo vezani za draži kritičnosti i transcendencije, doživljavamo mentalni šok i nečuveno olakšanje kad otkrijemo koliko je opčinjavajući ne-smisao, to vrtoglavo otkačinjanje koje vlada kako u pustinjama tako i u gradovima. Kad otkrijemo da se može podjednako, uživati u ukidanju svake kulture i ushićivati se krunisanjem nezainteresovanosti.

Govorim o američkoj pustinji i gradovima koji to nisu… Nema oaza, nema spomenika, neodređeno putovanje mineralnosti i autoputeva. Svuda: u Los Anđelesu ili Tventi Najn Palmsu, Las Vegasu ili Borego Springsu…

Umesto puste želje – pustinja. Želja je još nešto nabijeno prirodnošću, živimo od njenih ostataka u Evropi, i od ostataka jedne kritičke kulture u agoniji. Ovde su gradovi pokretne pustinje. Nema spomenika, nema istorije: ushićenje pokretnim pustinjama i simulacijom. Ista sirovost u neprekidnim i nezainteresovanim gradovima kao u nedirnutoj tišini Bedlendsa. Zašto je LA, zašto su pustinje tako zadivljujuće? Zato što je u njima razrešena sva dubina – sjajna, pokretna i površna neutralnost, izazov smislu i dubini, izazov prirodi i kulturi, potonji hiper-prostor, ubuduće bez porekla, bez referenci.

U svemu tome nema draži, nema zavođenja. Zavođenje je negde drugde, u Italiji, u izvesnim predelima koji su postali slike, kulturalizovanog i profinjenog crteža koliko i gradovi i muzeji koji ih čuvaju. Opisani, ocrtani, izuzetno zavodljivi prostori, gdeje smisao toliko istančan daje napokon postao ukras. Ovde je upravo obrnuto: nema zavodjenja, već apsolutna zadivljenost, zadivljenost pred nestajanjem svakog kritičkog i estetskog vida življenja, u zračenju bespredmetne neutralnosti. Imanentne i solarne. Magija pustinje: nepokretnost bez želje. Magija Los Anđelesa: besmisleno cirkulisanje bez želje. Kraj estetike.

Ne isparava samo estetika dekora (prirodnog ili arhitektonskog), već i estetika tela i govora, svega onoga što sačinjava mentalne i socijalne navike Evropljanina, naročito latinca, ta neprekidna commedia dell’arte, patos i retorika društvenog odnosa, dramatizacija govora, jezičke igre, aura šminke i veštačkih pokreta. Sva draž estetike i retorike zavođenja, ukusa, očaravanja, pozorišta, ali i protivrečnosti, surovosti, uvek ponovo prisvojena u govoru, igri, udaljenosti, veštačkom. Naš univerzum nikad nije pustinjski, uvek je teatralan. Uvek dvosmislen. Uvek kulturalan, i pomalo smešan u svojoj naslednoj kulturalnosti.

Ovde zadivljuje odsustvo svega toga, kako odsustvo arhitekture u gradovima koji su samo još dugačka signalizacijska putovanja, tako i vrtoglavo odsustvo emocije i karaktera u licima i telima. Zgodnim, fluidnim, mekim ili cool ili čudnovato proždrljivim, nesumnjivo manje usled kompulzivne bulimije nego usled opšte nekoherentnosti koja dovodi do neusiljenosti tela ili govora, hrane ili grada: labava mreža pojedinačnih i uzastopnih funkcija, hipertrofirano ćelijsko tkivo koje kvasa u svim pravcima.

Otuda su freeways jedino tkivo grada, saobraćajno, ili pre neprestano transurbanističko tkivo, nečuveni spektakl hiljada automobila koji saobraćaju jednakom brzinom, u oba smera, farova upaljenih usred bela dana, na putu za Venturu, stiglih niotkuda, usmerenih nikuda: neizmerni kolektivni čin, voziti, odvijati se neprestano, bez agresivnosti, bez cilja – transferencijalna društvenost, nesumnjivo jedina društvenost u toj hiperrealnoj tehnološkoj softmobile eri, koja se iscrpljuje u površinama, mrežama, mekim tehnologijama.

U Los Anđelesu nema metroa ni lifta. Nema vertikalnosti ni andergraunda, nema promiskuiteta ni kolektivnosti, nema ulica ni fasada, nema centra grada ni spomenika: fantastičan prostor, avetinjski diskontinualni sled raspršenih funkcija, znakova bez hijerarhije – bajka nezainteresovanosti, bajka nezainteresovanih površina-moć čistog prostiranja, kakvu imaju pustinje. Moć pustinjske forme: brisanje tragova u pustinji, brisanje označenog u gradskim znakovima, brisanje svake psihologije u telima. Animalna i metafizička opčinjenost, direktna opčinjenost prostranstvom, imanentna opčinjenost suvoćom i sterilnošću.

Mitska moć Kalifornije leži u toj mešavini totalnog otkačinjanja i vrtoglave mobilnosti dosegnute na licu mesta, u hiperrealnom scenariju pustinja, autoputeva, okeana i sunca. Jedino tu postoji taj blještavi spoj radikalne nekulture i takve prirodne lepote, čuda prirode i apsolutnog privida: just in this mixture of extreme irreferentiality and deconnection overall, but embedded in most primeval and greatfeatured natural scenery of deserts and ocean and sun-nowhere else is this antagonistic climax to be found.

Na drugim mestima, prirodne lepote nabijene su smislom, nostalgijom, a sama kultura nepodnošljiva je od težine. Jake kulture (Meksiko, Japan, Islam) vraćaju nam u ogledalu odraz naše degradirane kulture i sliku naše duboke krivice. Višak smisla jedne jake, ritualne, teritorijalne kulture pretvara nas u gringose, zombye, turiste predodređene za boravak u prirodnim lepotama zemlje.

Ničeg od toga nema u Kaliforniji, gde je strogost totalna, jer je sama kultura pustinja-i treba da kultura bude pustinja kako bi sve stvari bile jednake i isijavale u istom natrpirodnom vidu.

Zato je i sam let od Londona do Los Anđelesa preko severnog pola, po stratosferskoj apstrakciji i hiperrealnosti već deo te Kalifornije i pustinja. DeteritorijaJizacija počinje s otkačinjanjem noći i dana. Kad njihova podela više nije pitanje vremena već prostora, visine i brzine i vrlo je čisto uočljiva – kao po vertikali – kad prolazimo kroz noć kao kroz oblak, tako brzo da je opažamo kao blizak predmet koji gravitira oko zemlje, ili kad se, naprotiv, potpuno resorbuje, kad se sunce drži na istoj tački na nebu tokom svih dvanaest sati leta, već je tu kraj našeg sistema prostor – vreme, i isti prizor iz bajke kao što će biti na Zapadu.

Čarolija toplote ovde je metafizička. Same boje, pastelno plave, ljubičaste, lila, proistiČu iz laganog, geološkog, vanvremenskog sagorevanja. Mineralnost zemlje izbija na površinu u kristalnim vegetacijama. Svi prirodni elementi podvrgnuti su iskušenju vatrom. Pustinja više nije predeo, to je čista forma koja proističe iz apstrakcije svih ostalih.

Njena je definicija apsolutna, granica posvećujuća, ivice strme i obodi okrutni. To je prestonica znakova neodoljive neophodnosti, neumitne potrebnosti, ali lišenih smisla, arbitrarnih i neljudskih, koje prelazimo ne dešifrujući ih. Neopoziva transparentnost. Pustinjski gradovi se takođe prekidaju naglo, nemaju okolinu. I liče na fatamorganu, koja se može raspršiti u svakom trenutku. Treba samo pogledati Las Vegas, uzvišeni Las Vegas, kako sav izranja iz pustinje u fosforescentnoj svetlosti u smiraj dana i vratiti se, pošto smo čitave noći iscrpljivali svoju površnu energiju, još jaču u osvit zore, vratiti se u pustinju u osvit dana, da bi se otkrila tajna pustinje i onoga što je u njoj znak: začaravajući diskontinuitet, totalno povremeno isijavanje.

Tajna veza kocke i pustinje: intenzitet kockanja udvostručen prisustvom pustinje na obodu grada. Klimatizovana svežina dvorana nasuprot isijavajućoj vrelini spolja. Izazov svih veslačkih svetlosti žestini sunčeve svetlosti. Sa svih strana suncem obasjana noć kocke – svetlucajuća tama dvorana usred pustinje. Sama kocka je pustinjska, nehumana, nekultivisana, inicijatorska forma, izazov prirodnoj ekonomiji vrednosti, ludila na granici razmene. Ali i ona ima oštru granicu, i prekida se naglo, njene su ivice besprekome, njena je strast jedinstvena. Ni pustinja ni kocka nisu slobodni prostori: to su ograničeni, koncentrični prostori, s rastućim intenzitetom ka unutra, ka jednom središtu: duhu kocke ili srcu pustinje-od pamtiveka povlašćenom prostoru u kojem stvari gube senku, u kojem novac gubi vrednost i u kojem izuzetna retkost tragova i onoga što predstavlja znakove navodi ljude da teže trenutnosti bogatstva.

(Žan Bodrijar, Amerika, 117/123, Budyy books, Kontekst, Beograd, 1993)

ŽAN BODRIJAR -izvod iz dela (Simulakrumi i simulacija)


ŽAN BODRIJAR -izvod iz dela (Simulakrumi i simulacija)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BOŽANSKA IREFERENCIJA SLIKA

Skrivati i pretvarati se da nemamo ono što imamo. Simulirati i pretvarati se da imamo ono što nemamo. Ono prvo upućuje na neko prisustvo, ono drugo na neko odsustvo. Ali stvar je složenija, jer simulirati ne znači pretvarati se: „Onaj koji se pretvara da od nečeg boluje može jednostavno da legne u krevet, tako da mu poveruju da je bolestan. Onaj koji simulira neku bolest izaziva u sebi neke njene simptome“ (Litre).* Prema tome, pretvaranje ili prikrivanje ostavljaju netaknut princip stvarnosti: razlika je uvek jasna, ona je samo maskirana. Simulacija, međutim, postavlja pitanje razlike između „istinitog“ i „lažnog“, „stvarnog“ i „imaginarnog“. Je li simulant bolestan ili nije, budući da proizvodi „prave“ simptome? S njim se ne može objektivno postupati ni kao s bolesnim, ni kao sa zdravim čovekom. Tu psihologija i medicina zastaju pred istinom jedne sada već neutvrdive bolesti. Jer ako se bilo koji simptom može „proizvesti“, onda se svaka bolest može smatrati „izvodljivom“ i simuliranom, a medicina gubi svoj smisao, jer ona može da leci samo „prave“ bolesti, odnosno njene objektivne uzroke. Psihosomatika se razvija na sumnjiv način, na samim granicama principa bolesti. Što se tiče psihoanalize, ona, polazeći od simptoma ogranske prirode, upućuje na nesvesnu prirodu: a ova opet treba da je „istinita“, istinitija od one druge – ali zašto bi se simulacija zaustavljala na pragu nesvesnog? Zašto „rad“ nesvesnog ne bi mogao da bude „proizveden“ na isti način kao i bilo koji simptom klasične medicine? Tako se već proizvode snovi.

Razume se, psihijatar tvrdi da „za svaki oblik mentalnog poremećaja postoji posebno mesto u redosledu simptoma koji simu lator ne poznaje, a čije odsustvo ne može da obmane psihijatra“. Ovo je bilo rečeno (1865) da bi po svaku cenu bio sačuvan princip istine i da bi se izbeglo pitanje koje postavlja simulacija – to jest, da su istina, referencija, objektivni uzrok, prestali da postoje. Sta, međutim, može da uradi medicina sa nečim što se kreće unutar i izvan bolesti, unutar i izvan zdravlja, sa nekim udvajanjem bolesti u izvesnom diskursu koji nije ni istinit ni lažan? Šta može psihoanaliza sa udvajanjem diskursa nesvesnog u jednom diskursu simulacije koji ne može nikad više biti razotkriven, jer nije ni lažan.

Šta može da učini vojska sa simulantima? Tradicionalno, ona ih otkriva i kažnjava, po jednom jasnom principu pronalaženja. Danas ona može da otpusti nekog vrlo dobrog simulantna, upravo kao i nekog homoseksualca, srčanog bolesnika ili „pravog“ luđaka. Čak i vojna psihologija uzmiče pred kartezijanskim jasnoćama i okleva da čini razliku između „pravog“ i „lažnog“, između „proizvedenog“ i autentičnog simptoma. „Ako tako dobro izigrava luđaka, to znači da jeste lud.“ I u pravu je: u tom smislu svi luđaci simuliraju, a to nerazlikovanje je najgora subverzija. Upravo se protiv nje klasičan um naoružao svim svojim kategorijama. Ali ona ih danas ponovo zapljuskuje i preplavljuje princip istine.

Izvan medicine i armije, prevashodnih područja simulacije, ta stvar upućuje na religiju i na simulakrum božanstva: „Zabranio sam da u hramu bude neki kip, jer se božanstvo koje nadahnjuje prirodu ne može predstaviti.“ To je, međutim, moguće. Ali Šta božanstvo postaje kada se propagira u ikonama, kada se umnoži u kipovima-idolima? Ostaje li onda vrhovna instanca koja se naprosto ovaploćuje u slikama u neku vidljivu teologiju? Ili se izvitoperava u kipovima koji, sami, šire svoju raskoš i svoju moć fascinacije – pri čemu vidljiva mašinerija ikona zamenjuje čistu i razumljivu ideju boga?
Upravo su se toga bojali ikonoklasti čija vekovna prepirka i danas među nama traje. Baš zato što su predosećali tu svemoć idola, tu sposobnost da izbrišu boga iz ljudske svesti i tu istinu koja se u njima može nazreti, razornu, uništavajuću, da bog nikad nije postojao, da je uvek postojao samo njegov simulakrum, odnosno, da je sam bog oduvek bio samo sopstveni privid – oni su bili podstaknuti da besno uništavaju slike. Da su mogli poverovati da one samo prikrivaju ili maskiraju platonsku ideju o bogu, ne bi bilo razloga da se uništavaju.Može se živeti od ideje jedne izmenjene istine. Ali njihov je metafizički očaj proisticao iz ideje da slike nisu ništa prikrivale i da one, zapravo, i nisu bile slike, onakve u kakve ih pretvara i menja izvorni model, nego su upravo savršeni idoli, koji će zauvek zračiti svojom sopstvenom fascinacijom. Treba, međutim, po svaku cenu sprečiti tu smrt božanskog refercncijala.

Vidimo da su ikonoklasti, koje optužuju da preziru i poriču slike, bili upravo oni koji su im priznavali njihovu pravu vrednost, nasuprot idolopoklonicima koji su u njima videli samo odraze i zadovoljavali se da obožavaju boga u malome. Ali može se, nasuprot tome, reći da su idolopoklonici bili najmoderniji, najsmeliji duhovi, budući da su u vidu nekog nestajanja boga u ogledalu slika već odigravali njegovu smrt i njegov nestanak u epifaniji njegovih predstava (o kojima su možda znali da ne predstavljaju više ništa, da su čista igra, ali da je upravo to bila velika igra – znajući, takode, da je opasno razotkrivati slike, jer one kriju da nema ničeg iza njih).

Tako će raditi jezuiti, koji će svoju politiku zasnivati ,na virtuelnom nestanku boga i na svetovnoj i spektakularnoj manipulaciji savestima – nestanku boga u epifaniji moći – kraju transcendencije koja služi još samo kao alibi jednoj sasvim slobodnoj strategiji uticaja i znakova. Iza baroka slika krije se siva eminencija politike.

Prema tome, ulog je u svemu tome bila ubitačna moć slika, ubica stvarnog, ubica sopstvenog modela, kao što su vizanlijske ikone mogle bili ubice božanskog identiteta. Toj se ubitačnoj moći suprotstavlja moć predstava kao dijalektička moć, vidljivo i razumljivo prenošenje stvarnog. Sva zapadna vera i poverenje angažovali su se u tom poduhvatu reprezentacije: da jedan znak može ukazivati na dubinu smisla, da se jedan znak može zamenjivali za smisao i da nešto – razume se, bog – služi kao podloga za tu zamenu. Ali ako se sam bog može simulirali, šta znači svesti ga na znake koji o njemu svedoče? Onda ceo sistem gubi svaku težinu, i sam je još samo jedan džinovski simulakrum – ne nestvaran, nego oponašajući, to jest, privid koji se nikad više ne razmenjuje za stvarno, nego se menja u sebi samom, u jednom neprekidnom kruženju čija referencija i obim nigde ne postoje.

Takva je simulacija, u tome što se suprotstavlja predstavi. Predstava, reprezentacija, polazi od principa ekvivalentnosti znaka i stvarnog (čak i ako je ta ekvivalentnost utopijska, to je fundamentalno pravilo). Simulacija polazi, nasuprot tome, od utopije principa ekvivalentnosti, polazi od radikalne negacije znaka kao vrednosti, polazi od znaka kao reverzije i ubistva svake referencije. Dok reprezentacija pokušava da apsorbuje simulaciju tumačeći je kao lažnu
predstavu, simulacija obuhvata celo zdanje same predstave kao simulakrum.

Ovo bi bile uzastopne faze slike:

  • ona je odraz duboke realnosti
  • ona maskira i izvitoperava duboku realnost
  • ona prikriva odsustvo duboke realnosti
  • ona nema veze s bilo kakvom realnošću: ona je Čist sopstveni simulakrum.

U prvom slučaju slika je dobra prividnost – predstava ima prirodu sakramenta. U drugom, ona je loša prividnost – s prirodom magije. U trećem, ona izvodi da je neki privid – ona ima prirodu
vradžbine. U četvrtom uopšte više ne pripada vrsti privida, nego simulacije.

Prelaz sa znakova koji nešto prikrivaju na znakove koji kriju da nema ničega označava odlučan zaokret. Oni prvi upućuju na jednu teoriju istine i tajne (u koju još spada i ideologija). Oni drugi inaugurišu eru simulakruma i simulacije, u kojoj više nema boga, koji bi raspoznavao ko mu pripada, nema više sudnjeg dana da odvoji lažno od istinitog, stvarno od njegovog vežtačkog uskrsnuća, jer, je sve već unapred mrtvo i oživljeno.

Kada stvarno više nije ono što je bilo, nostalgija dobija svoj puni smisao. Ona je veća ponuda izvornih mitova i znakova stvar- nosti. Povećana ponuda drugih vidova istine, objektivnosti i autentičnosti. Eskalacija pravog, doživljenog, oživljavanje figurativnog tamo gde su objekt i supstanca nestali. Izbezumljena proizvodnja stvarnog i referencijalnog, paralelna i superiorna u odnosu na materijalnu proizvodnju: tako izgleda simulacija u fazi koja nas zanima kao jedna strategija stvarnog, neostvarnog i nadstvarnog, koja je svugde praćena i stretegijom razuveravanja, odvraćanja.[…]

NADSTVARNO I IMAGINARNO

Diznilend (Disneyland) je savršen model svih vrsta isprepletenih simulakruma. To je pre svega jedna igra iluzija i fantazama: tu su gusari, Granica, Budući svet, itd. Taj imaginarni svet je navodno uzrok poslovnog uspcha. Ali masu sveta, bez sumnje, mnogo više privlači društveni mikrokosmos, religiozno, minijaturizovano uživanje Amerike, njenih ograničenja i njenih radosti. Parkira se napolju, staje u red unutra, na ulazu vas potpuno napuštaju. Jedino je fantazmagorija u tom imaginarnom svetu ona nežnost i toplina koje su inherentne masi, kao i dovoljan i preteran broj mehanizama pogodnih da održe afekt mnoštva. Kontrast sa apsolutnom usamljenošću parkinga – pravog koncentracionog logora – jeste totalan. Ili, bolje rečeno: unutra, cela lepeza mehanizama magnetski privlači masu u dirigovane tokove – a napolju je usamljenost usmerena na samo jedan mehanizam: automobil. Jednom izvanrednom koincidencijom (koja je, bez sumnje, rezultat Čarobnosti svojstvene tom univerzumu) laj zamrznuti svet detinjstva zamislio je i ostvario jedan čovek koji je danas i sam duboko zamrznut: Volt Dizni, koji očekuje svoje uskrsnuće na 180° ispod nule.

U Diznilcndu se, dakle, svugde ocrtava objektivni profil Amerike, sve do morfologije pojedinaca i mase. Sve su vrednosti tu egzaltirane putem minijature i stripa. Otuda i mogućnost (koju je veoma dobro ostvario L Marin u delu Utopike, igre prostora) jedne ideološke analize Diznilenda: to je dajdžest američkog načina života (american way of life), panegirik američkih vrednosti, idealizovana transpozicija jedne protivurečne stvarnosti. To je tačno. Ali u tome se krije i nešto drugo i sama ta „ideološka“ osnova služi kao pokriće jednoj simulaciji treće vrste: Diznilend svojim postojanjem, zapravo, prikriva činjenicu da je „stvarna“ zemlja, „stvarna“ Amerika, u stvari, Diznilend (pomalo kao Što zatvori svojim postojanjem prikrivaju da je, zapravo, celokupno društvo u svojoj banalnoj sveprisutnosti zatvorsko). Diznilend je postavljen kao imaginaran, kako bi podržao verovanje da je sve ostalo stvarno, mada Los Andeles i Amerika, koji ga okružuju, više nisu stvarni, nego spadaju u vrs,tu nadstvarnog i simulacije. Ne radi se više o nekoj lažnoj predstavi stvarnosti (ideologiji), radi se o prikrivanju da stvarno više nije stvarno, dakle, o spašavanju principa stvarnosti.

Ono Što je u Diznilendu imaginarno nije ni istinito ni lažno, to je neka mašina razuveravanja podešena da u suprotnom polju regeneriše fikciju stvarnog. Otuda slabost tog imaginarnog, njegova infantilna degenerisanost. Taj svet želi da bude detinjast kako bi izazvao verovanje da su odrasli drugde, u „stvarnom“ svetu, i prikrio činjenicu da je prava infantilnost svugde – a upravo infantilnost samih odraslih koji dolaze ovamo da bi ovde izigravali decu i stvarali iluziju o svojoj stvarnoj infantilnosti.

Diznilend, uostalom, nije jedini svoje vrste. Enchanted Village, Magic Mountain, Marine Workt Los Anđeles je okružen tom vrstom imaginarnih centrala koje napajaju stvarnošću, energijom stvarnog jedan grad čija je tajna upravo u tome da je on još samo mreža neprekidne, nestvarne cirkulacije – grad fabuloznog prostranstva, ali bez prostora, bez dimenzija. Kao i električne i atomske centrale, kao filmski studiji, tome gradu koji je sàm još samo jedan ogroman scenario i neprekidan travelling potrebna je i ta stara vrsta imaginarnog kao neki simpatični nervni sistem, sazdan od znakova detinjstva i veštačkih fantazama.

Diznilend: prostor za regeneraciju imaginarnog, kao što su drugde, pa i ovde, fabrike za obradu otpada. Svugde danas treba reciklirati otpatke, a snovi, fantazmi, istorijska, bajkovita, legendar- na imaginacija dece i odraslih takode su otpadak, prvo veliko toksifičko izbacivanje jedne nadstvarne civilizacije. Diznilend je prototip te nove funkcije na mentalnom planu. Ali iste su prirode instituti za seksualno, psihičko, somatsko obnavljanje kojih je Kalifornija prepuna. Ljudi se više ne gledaju, ali za to postoje instituti. Više se ne dodiruju, ali postoji kontaktoterapija. Više ne hodaju, ali se bave trčanjem, „džogingom“, itd. Svugde se prerađuju, obnavljaju izgubljene funkcije, ili izgubljeno telo, ili izgubljenu društvenost, ili izgubljen ukus za jelo. Ponovo se izmišlja oskudica, askeza, nestala divlja prirodnost: natural food, health food, yoga Dokazuje se, ali
na drugom nivou, ideja maršala Salinsa da upravo tržišna ekonomija, a nikako priroda, dovodi do nestašice: tu, na sofisticiranim granicama jedne tržišne ekonomije, ponovo se pronalaze nestašica/znak, nestašica/privid, simulirano ponašanje nerazvijenog (uključujući tu i usvajanje marksističkih teza) koji pod vidom ekologije, energetske krize i kritike kapitala dodaju i poslednju ezoteričnu aureolu trijumfu izvesne egzoterične kulture. Možda, međutim, izvesna mentalna
katastrofa, mentalna implozija i mentalna involucija bez presedana prete sistemu te vrste, čiji bi vidljivi znaci bili to čudno obilje, ili neverovatna kohabttacija najbizarnijih teorija i praksi, koja odgovara neverovatnoj koaliciji luksuza, neba i „love“, neverovatnoj luksuznoj materijalizaciji života i nepronalažljivim protivrečnostima.[…]

POLITIČKO BAJANJE

Votergejt. Isti scenario kao i u Diznilendu (imaginarni efekat koji prikriva da ne postoji više stvarnosti izvan nego unutar granica veštačkog okvira): u tom slučaju to je efekat skandala koji krije da ne postoji nikakva razlika između činjenica i njihovog razotkrivanja (identične metode ljudi iz CIA-e i novinara Washington Posta). Ista operacija, koja nastoji da putem skandala oživi jedan moralni i politički princip, putem imaginarlnog – jedan princip stvarnosti koji tone.

Otkrivanje skandala je uvek priznanje koje se odaje zakonu. A Votergejt je naročito uspeo da nametne ideju da on jeste skandal – u tom smislu on je bio operacija Čudesne intoksikacije. Dobra doza ponovnog uvođenja političkog morala u svetskim razmerama. Mogli bismo se složiti s Burdijeovim* (Bourdieu) recima: „Svakom odnosu snaga je svojstveno da se skriva kao takav i da postiže svoju potpunu snagu samo zato što se krije kao takav“, ako ih ovako protumačimo: kapital, nemoralan i neskrupulozan, može da deluje samo iza jedne moralne superstrukture, pa svako ko obnavlja taj javni moral (putem zgražanja, optuživanja, itd.) radi spontano za kapitalistički poredak. To su učinili i novinari Washington Posta.

Ali i to bi još bila samo formula ideologije, i Burdije, kada je razotkriva, podrazumeva „odnos snaga“ kao istinu kapitalističke dominacije, a razotkriva samo taj odnos snaga kao skandal – dakle i sam zauzima istu determinističku i moralističku poziciju kao i novinari Washington Posta. On čak vrši isti posao čišćenja i nametanja jednog moralnog poretka, poretka istine u kome se rađa istinsko simbolično nasilje društvenog poretka, daleko van svih odnosa snaga, koji su samo njihova pokretna i indiferentna konfiguracija u moralnoj i političkoj svesti ljudi.

Kapital od nas zahteva jedino da ga prihvatimo kao da je racionalan ili da ga suzbijamo u ime racionalnosti, da ga prihvatimo kao da je moralan ili da ga suzbijamo u ime moralnosti. Jer to je jedna ista stvar, ono što se može pročitati u drugom obliku: nekad se nastojalo da se skandal prikrije – danas se nastoji prikriti da to i nije skandal.

Votergejt nije neki skandal, to treba reći po svaku cenu, jer to je ono što ceo svet nastoji da prikrije, pri čemu se iza tog prikrivanja krije izvesno produbljivanje moralnosti rastuće moralne panike pri približavanju izvornoj inscenaciji kapitala: njegova momentalna surovost, njegova nerazumljiva okrutnost, njegova fundamentalna nemoralnost – to je ono skandalozno, neprihvatljivo za sistem moralne i ekonomske ekvivalentnosti koja je misaoni aksiom levice, počev od teorije prosvetiteljstva, pa do komunizma. Kapitalu se pripisuje ta misao ugovora, ali njemu to toga apsolutno nije stalo – on je jedan monstruozan poduhvat, bez principa, i to je sve. „Prosvećena“ misao je ta koja nastoji da ga kontroliše, namećući mu pravila. I sav onaj prolest koji zamenjuje revolucionarnu misao svodi se danas na optuživanje kapitala što ne sledi pravila igre. „Vlast je nepravedna, njena pravda je klasna pravda, kapital nas eksploatiše, ild.“ – kao da je kapital po nekom ugovoru bio obavezan društvu kojim upravlja. Levica ponovo nudi kapitalu ogledalo ekvivalentnosti, nadajući se da će on na to da se uhvati, da se u plete u tu fantazmagoriju društvenog ugovora i da ispuni svoje obaveze prema celokupnom društvu (samim lim, nema potrebe za revolucijom: dovoljno je da se kapital podvrgne racionalnoj formuli razmene). Sam kapital nikad nije bio vezan ugovorom za to društvo u kome vlada. On je vradžbina društvenog odnosa, on je jedan izazov društvu i treba mu odgovoriti kao takvom. On nije neki skandal za optuživanje po moralnoj ili ekonomskoj racionalnosti, on je izazov koji treba prihvatiti po simboličnom pravilu.

NEGATIVNOST U MEBUUSOVOJ SPIRALNOJ TRACI

Votergejt je, dakle, bio samo zamka koju je sislem namestio svojim protivnicima – simulacija skandala u svrhu regeneracije. To je otelovljeno na filmu ličnošću u „Deep Throat“ („Duboko grlo“), za koju je rečeno da je bio siva eminencija republikanaca, koja je manipulisala novinarima sa levice da bi se oslobodila Niksona. A što ne? Sve su hipoteze moguće, ali je ova suvišna: levica vrlo dobro i sama, i to spontano, vrši posao za desnicu. Bilo bi, uostalom, naivno da u tome vidimo neku gorku Čistu savest. Jer i desnica isto lako spontano vrši posao za levicu. Sve su hipoteze o manipulaciji reverzibilne, u jednoj neprekidnoj vrtešci. Jer manipulacija je plutajuća kauzalnost u kojoj se pozitivnost i negativnost uzajamno začinju i poklapaju, u kojoj više ne postoji ni aktivno ni pasivno. Samovoljnim zaustavljanjem te kauzalnosti koja se vrli u krugu može se spasti neki princip političke stvarnosti. Simulacijom jednog ograničenog, konvencionalnog perspektivnog polja, u kome se mogu izračunavali premise i posledice nekog čina ili događaja, može se održati i politička verodostojnost (i, naravno, „objektivna“ analiza, borba itd.). Ako razmotrimo celokupni ciklus bilo kog čina ili događaja u jednom sistemu u kome više ne postoje linearni kontinuitet i dijalektički polaritet, u jednom polju koje je poremećeno simulacijom, nestaje svaka determinacija, svaki se čin ukida na kraj u ciklusa, pošto je svima koristio i raspodelio u svim pravcima.

Da li je neki atentat bombom u Italiji delo levih ekstremista ili provokacija krajnje desnice, ili su ga izrežirali centristi da bi osramotili ekstremne teroriste i ponovo zadobili svoju uzdrmanu vlast, ili je to policijski scenario i učena za javnu sigurnost? Sve je to u isto vreme tačno, pa ni traganje za dokazom, odnosno objektivnost činjenica ne zaustavlja taj kovitlac tumačenja. To dolazi otuda što se nalazimo u logici simulacije koja nema više ničega zajedničkog sa logikom Činjenica i nekim poretkom uzroka. Simulacija se karakteriše precesijom modela, svih modela nad najmanjom činjenicom – tu su najpre modeli, njihova cirkulacija, orbitalna kao cirkulacija bombe, predstavlja pravo magnetno polje događaja. Činjenice nemaju više svoju putanju, one se rađaju na raskrsnici modela, jedna jedina činjenica može da nikne iz svih modela u isti mah. Ta anticipacija, ta precesija, taj kratki spoj, ta konfuzija između činjenice i njenog modela (nema više odstojanja u smislu, ni dijalektičkog polariteta, ni negativnog elektriciteta, implozije dijalektičkih polariteta) – upravo ona svaki put ostavlja mesto za sva moguća tumačenja, čak i najprotivrečnija – sva istinita, po tome što je njihova istina da s razmenjuju kao i modeli iz kojih proističu, u jednom uopštenom ciklusu.

Komunisti napadaju socijalističku stranku kao da žele da razbiju jedinstvo levice. Oni podržavaju ideju da su ti njihovi otpori prouzrokovani radikalnijim političkim zahtevima. U stvari, ti otpori dolaze Otuda što oni ne žele vlast. Ali ne žele li je u toj konjukturi, nepogodnoj za levicu uopšte, ili nepogodnoj za njih unutar saveza levice – ili je više ne žele uopšte? Kada Berlinguer izjavljuje: „Ne treba se bojali preuzimanja vlasti od strane komunista u Italiji“ – onda to u isto vreme znači:

  • da se ne treba bojati, budući da komunisti, ako dođu na vlast, neće promeniti ništa u njenom osnovnom kapitalističkom mehanizmu;
  • da nema nikakvog rizika da će ikada doći na vlast (zato što je i ne žele) – pa čak i ako je zadobiju, oni će je uvek vršiti samo kao zastupnici;
  • da, u stvari, vlast, istinska vlast, više ne postoji, pa prema tome ni neki rizik da je bilo ko osvoji ili oduzme;
  • ali i ovo: ja, Berlinguer, ne bojim se toga da komunisti preuzmu vlast u Italiji – što se može učiniti očiglednim, ali i ne baš toliko, jer
  • to može, naprotiv, značiti (za to nije potrebna psihoanaliza): ja se bojim da komunisti ne preuzmu vlast (a za to postoje dobri razlozi, čak i za jednog komunistu).

Sve je podjednako tačno. To je tajna jednog diskursa, koji nije više samo dvosmislen, kao što mogu biti politički diskursi, nego izražava nemogućnost jedne određene pozicije vlasti, nemogućnost jednog određenog stava diskursa. A ta logika ne pripada nijednoj partiji. Ona prožima sve diskurse i mimo njihove volje.

Ko će da razmrsi tu zbrku? Gordijev čvor je bar mogao da se preseče. Ali Mebijusova traka, ako je pocepaju, pretvara se u dodatnu spiralu, a da se pri tom ne poništava reverzibilnost površina (u tom slučaju reverzibilni kontinuitet hipoteza). Pakao simulacije, koji više nije pakao torture, nego suptilnog, zloćudnog, neuhvatljivog izvrtanja smisla – po kome su čak i osuđenici Burgosa nekakav Frankov poklon zapadnoj demokratiji koja nalazi priliku da obnovi svoj sopstven i uzdrmani humanizam, a čiji ozlojeđeni protest zauzvrat konsoliduje Frankov režim, konsolidujući španske mase protiv te strane intervencije? Gde je istina u svemu tome, kad se saučesništva sjajno povezuju, čak i bez znanja njihovih autora?

Spoj sistema i njegove ekstremne alternative kao dvaju ekstremiteta nekog krivog ogledala, „pogrešna“ zakrivljenost jednog političkog prostora koji je već magnetizovan, cirkularizovan, reverzibilnost sa desnice na levicu, iščašenje koje liči na lukavog genija komutacije, ceo sistem, beskrajnost kapitala koji se preklopio na sopstvenu površinu: je li sve to prevazišlo konačnu fazu? I nije li isto tako sa željom i sa libidinalnim prostorom? Spoj između želje i vrednosti, želje i kapitala, poslednja metamorfoza zakona (zato je on tako često na dnevnom redu): sam kapital uživa, govorio je Liotar (Lyotard), pre no što se pomisli da mi uživamo u kapitalu. Poražavajuća promenljivost želja kod Deleza, zagonetni obrt koji navodi želju „revolucionarnu po sebi samoj, i kao nehotično, hoteći to što hoće“, da poželi sopstvenu represiju i da zavodi paranoične i fašističke sisteme?

Svi referencijali mešaju svoje diskurse u, jednoj cirkularnoj, mebijevskoj kompulziji. Ako su seks i rad još donedavno bili potpuno suprotni termini, danas se oba utapaju u istu vrstu potrošnje. Nekad je diskurs o istoriji crpeo snagu iz žestokog protivljenja diskursu vlasti – danas oni razmenjuju svoje znake i svoje scenarije.

Bilo bi preopširno prelaziti celu lepezu operacionalne negativnosti, svih tih scenarija odvraćanja, koja, kao Votergejt, pokušavajrj đa ožive jedan umirući princip simuliranim skandalom, fantazmom, ubistvom – kao vrstom hormonalnog lečenja negativnošću i krizom. Uvek se radi o dokazivanju stvarnog putem imaginarnog, dokazivanju istine putem skandala, dokazivanju zakona pomoću prekršaja, dokazivanju rada putem štrajka, dokazivanju sistema putem krize i dokazivanju kapitala putem revolucije, kao, inače (Tasadejci), dokazivanju etnologije putem odricanja od njenog predmeta
– da i ne nabrajamo dalje:

dokazivanje teatra antiteatrom,

dokazivanje umetnosti antiumetnošću,

dokazivanje pedagogije antipedagogijom,

dokazivanje psihijatrije antipsihijatrijom, itd.

Sve se menja u svoj obrnuti termin da bi preživelo u svom prečišćenom obliku. Sve vlasti, sve institucije govore o sebi poričući se, kako bi pokušale da simulacijom smrti izbegnu svoju stvarnu agoniju. Vlast može da izrežira sopstveno ubistvo da bi ponovo našla neki vid postojanja i zakonitosti. Tako su, na primer, američki predsednici, Kenedijevi, umirali jer su još posedovali neku političku dimenziju. Drugi – Džonson, Nikson, Ford imali su pravo samo na marionetske atentate, na simulirana ubitstva. Ali ipak im je bila potrebna ta aura neke veštačke pretnje kako bi sakrili da su još samo manekeni vlasti. Kralj je nekad morao da umre (i bog takođe), u tome se sastojala njegova moć. Danas on bedno nastoji da izigrava svoje umiranje ne bi li se sačuvala milost vlasti. Ali ona je izgubljena.

Tražiti svezu krv u sopstvenoj smrti, ponovo pokrenuti ciklus pomoću ogledala krize, negativnosti i antivlasti – to je jedino rešenje – alibi svake vlasti, svake institucije koja pokušava da razbije začarani krug svoje neodgovornosti i svog fundamentalnog nepostojanja, svog svojstva već-viđenog i već-mrtvog.[…]

HOLOKAUST

Zaborav istrebljenja deo je istrebljenja, jer je to i istrebljenje pamćenja, istorije, društvenog itd. Taj je zaborav isto toliko bitan kao i događaj, za nas u svakom slučaju neustanovljiv, nedostupan u svojoj istini. Taj je zaborav još suviše opasan, treba ga izbrisati veštačkim pamćenjem (danas svugde veštačke memorije brišu pamćenje ljudi, brišu ljude iz njihovog sopstvenog pamćenja). Ta će veštačka memorija bili inscenacija istrebljcnja – ali kasno, isuviše kasno da bi mogla izazvati prave talase i nešto duboko uznemiriti, a pogotovo putem jednog medijuma koji je i sam hladan, koji isijava zaborav, odvraćanje i istrebljenje na još sistematičniji način, ako je to moguće, od samih logora: putem televizije. To je upravo konačno rešenje za istoričnost svakog događaja. Jevrej i se ne primoravaj u više ponovo da prođu kroz krematorijsku peć ili kroz gasnu komoru, nego kroz tonsku traku i TV sliku, na katodskom ekranu i na mikroprocesoru. Zaborav, uništenje time dostiže konačno svoju estetsku dimenziju – završava se u retru, koji je tu najzad uzdignut do masovne dimenzije.

Vrsta istorijske društvene dimenzije koja je još preostajala zaboravu u obliku osećanja krivice, sramotne tajnosti, neizrečenog, čak i ne postoji više, budući da sad „ceo svet to zna“, da je ceo svet uzdrhtao i slinio suočen s istrebljenjem – što je siguran znak da se „to“ neće više nikad dogoditi. Ali ono što se tako na jeftin način, po cenu nekoliko suza, izgoni iz pamćenja stvarno se više nikad neće dogoditi zato što se oduvek, pa i sada, ponovo zbiva, i to upravo u onom obliku u kome se, navodno, razotkriva u samom mcdijumu tog navodnog egzorcizma: na televiziji. To je isti proces zaborava, likvidacije, istrebljenja, isto uništavanje pamćenja i istorije, isto, obrnuto, implozivno zračenje, ista apsorpcija bez odjeka, ista crna rupa kao i Aušvic. A hteli bi da nas ubede kako će TV da poništi hipoteku Aušvica time što će izazvati zračenje jednog kolektivnog osvešćenja, dok je ona njegovo produženje u drugom svojstvu, ovaj put ne više pod znakom nekog mesta uništenja, nego jednog medijuma odvraćanja.

Ono što niko ne može razumeti, to je činjenica da je holokaust pre svega (i isključivo) jedan događaj, ili bolje rečeno jedan televizovan predmet (osnovno makluanovo pravilo, koje ne treba zaboraviti), to jest, da se pokušava podgrejati jedan hladan istorijski događaj, tragičan ali hladan, prvi veliki događaj hladnih sistema, sistema hlađenja, odvraćanja i istrebljivanja, koji će se zatim proširivati u drugim oblicima (uključujući tu i hladni rat, itd.) i obuhvatajući hladne mase (Jevreje kojih se čak više ne tiče sopstvena smrt, i eventualno samoupravljača, mase koje čak više nisu revoltirane: odvraćene od smrti, odvraćene čak i od sopstvene smrti), podgrejavajući taj hladni događaj putem jednog hladnog medijuma i za mase koje su i same hladne, koje će ponekad osetiti samo taktilnu jezu i neku posthumnu emociju, jezu koja takođe odvraća i koja će ih naterati da se prepuste zaboravu, s nekom vrstom estetičke čiste svesti o katastrofi.

Da bi se sve to podgrejalo nije bila suvišna sva ona politička i pedagoška orkestracija koja je odasvud nagrnula da vrati neki smisao događaju (ovaj put televizbvanom događaju). Vršena je panična učena oko mogućih posledica te emisije u mašti dece i drugih. Svi pedagozi i društveni radnici bili su mobilisani da bi filtrirali stvar, kao da je postojala neka opasnost zaraze u tom veštačkom oživljavanju! Opasnost je zapravo bila obrnuta: širenje hladnoće od hladnog, od socijalne inercije hladnih sistema, posebno televizije. Trebalo je, dakle, da se ceo svet mobiliše kako bi se došlo do obnove socijalnog, toplog sodijalnog, do vruće diskusije, dakle komunikacije, polazeći od hladnog čudovišta istrebljenja. Nedostaje nam rizika, zalaganja, istorije, reci. U tome je osnovni problem. Cilj se, dakle, sastoji u tome da se sve to proizvede po svaku cenu,a ta je emisija mogla tome da posluži: da se kaptira veslačka toplota jednog mrtvog događaja kako bi se zagrejalo mrtvo telo društvenog. Otuda i korišćenje dodatnog medijuma da bi se duže iskoristilo dejstvo feed-ba-cka: smesta su vršene sondaže koje su sankcionisale masovni efekat emisije, kolektivno dejstvo poruke – mada te sondaže, razume se, potvrđuju jedino televizuelni uspeh samog medijuma. Ali ta zbrka ne treba nikad da bude uklonjena.

Zato bi trebalo da govorimo o hladnoj svetlosti televizije, zašto je ona bezopasna za maštu (uključujući i detinju), jer više ne prenosi ništa imaginarno, i to iz prostog razloga što više nije slika (image). Trebalo bi je suprotstavljati filmu, koji još raspolaže (ali sve manje, jer je sve više zaražen televizijom) intenzivno-imaginarnim – jer film jeste slika. To jest, film nije samo ekran i vizuelan oblik, nego mit, stvar koja još ima nešto od dvojnika, fantazma, ogledala, sna, itd. Ništa od toga ne postoji na televizijskoj slici, koja ne sugeriše ništa, koja magnetizira, koja je samo ekran, pa čak ni to: jedan minijaturizovan terminal koji se, u stvari, smesta nalazi u vašoj glavi – vi ste ekran, a televizija gleda vas – terminal koji tranzistorizuje sve neurone i prolazi kao magnetska traka – kao traka, a ne kao slika.[…]

APOCALYPSE NOW

Kopola pravi svoj film onako kako su Amerikanci ratovali – u tom smislu, to je najbolje moguće svedočanstvo – sa istim odsustvom mere, istim preobiljem sredstava, istom monstruoznom nevinošću… i sa istim uspehom. Rat kao proboj, kao tehnološka i psihodelička fantazija, rat kao niz specijalnih efekata, rat koji je postao film mnogo pre no što je bio snimljen. Rat se ukida u tehnološkom testu, a za Amerikance je on pre svega bio to: jedno eksperimentalno polje, džinovski teren za proveravanje njihovih oružja, njihovih metoda, njihove sile.

Kopola ne čini ništa drugo: proveravasrag« intervencije filma, proverava udarnu moć jednog filma pretvorenog u ogromnu mašineriju specijalnih efekata. U tom smislu njegov je film, u stvari, ipak produžavanje toka rata drugim sredstvima, dovršavanje tog nedovršenog rata i njegova apoteoza. Rat se pretvorio u film, film se pretvara u rat, oboje se sustižu u svom zajedničkom prelivanju za tehniku.

Pravi rat vodi Kopola kao što ga je vodio Vestmorlend: ako u to ne uračunamo genijalnu ironiju napalmom spaljivanih filipinskih šuma i sela da bi se ponovo prikazao pakao Južnog Vijetnama, film sve ponavlja i sve započinje iznova: svirepo uživanje u snimanju, radost u žrtvovanju tolikih utrošenih milijardi, u takvom holokaustu sredstava, u tolikim peripetijama i u bučnoj paranoji koja je od početka taj film koncipirala kao svetsla, istorijski događaj, u kome, shodno zamisli njegovog tvorca, vijetnamski rat neće biti drugo nego ono što je bio, u kome on zapravo kao da i nije postojao – a mi zaista treba u to i da poverujemo: vijetnamski rat „sam po sebi“ se, možda, zaista nikad nije dogodio, to je jedan san, jedan barokni san o napalmu i o tropima, jedan psihotropski san, čiji cilj nije bio ni neka pobeda ni pobeda neke politike, nego žrtveno-kulturno, bezmerno širenje jedne snage koja se već sama snima u svom dešavanju, ne očekujući, možda, ništa drugo osim svoje afirmacije jednim super- filmom koji će do kraja ostvariti efekat masovnog spektakla tog rata.

Nema tu nikakve stvarne distance, nikakvog kritičkog smisla, nikakve teženje za „osvcšćivanjem“ u odnosu na rat; a u tome se na neki način i sastoji brutalni kvalitet tog filma: što nije iskvaren moralnom psihologijom rata. Može Kopola na glavu svog helikopterskog kapetana da natakne šešir lake konjice i da taj kapetan uništava vijetnamsko selo uz zvuke Vagnerove muzike – to ipak nisu distantni, kritički znaci, to je sve uronjeno u mašineriju, to predstavlja deo specijalnog efekta; i sam Kopola pravi film na isti način, sa istom retromegalomanijom, sa istim besmislenim besom, sa istim krajnje pojačanim ginjolskim efektom. Ali, eto on nam zadaje taj udarac, to je tu, zastrašujuće, i mi možemo da se upitamo: kako je moguć takav užas (ne užas rata, nego samog filma)? Ali odgovora nema, nema moguće osude, možemo se čak oduševiti tim čudovišnim trikom (isto kao i Vagnerom) – ali se ipak može razabrati i jedna sasvim mala ideja koja nije zlobna, koja nije neka ocena vrednosti, ali koja vam kaže da su i vijetnamski rat i taj film skrojeni od istog materijala, da ih ništa ne razdvaja, da je i taj film deo rata – da su Amerikanci, ako su (prividno) izgubili onaj drugi, bez sumnje dobili ovaj, filmski. Apocatypsenow je jedna svetska pobeda. Kinematografska moć je jednaka i veća od moći industrijskih i vojnih mašina, jednaka ili veća od moći Pentagona i vlada.

A samim tim film dobija izvesnu zanimljivost: on retrospektivno rasvetljava (to čak nije ni retrospektivno, budući da je film jedna faza tog nedovršenog rata) ono po čemu je taj rat već bio smućkan, nepromišljen u političkim terminima: Amerikanci i Vijetnamci su nudili svoju eknomsku pomoć, upravo kao što su uništili džunglu i gradove, upravo kao Sto danas prave svoj film. Nismo uopšte razumeli ni rat, ni film (brr ne ovaj) ako nismo shvatili ,to nerazlikovanje, koje više nije ni ideološko ni moralno, razlikovanje dobra i zla, nego nerazlikovanje reverzibilnosti razaranja i proizvodnje, imanentnosti jedne stvari u samoj njenoj revoluciji, organskog metabolizma svih tehnologija, od tepiha bombi do filmske trake…[…]

SUPERMARKET I SUPERROBA

Sa trideset kilometara unaokolo saobraćajne strele vas upućuju ka tim velikim centrima odabiranja koja su supermarketi, ka tom hiperprostoru robe gde se u mnogom pogledu izgrađuje jedna nova društvenost. Treba videti kako on centralizuje i preraspodeIjuje cei u regiju i njeno stanovništvo, kako koncentriše i racionalizuje vremenske rokove, putanje, prakse – stvarajući ogromno kretanje tamo i nazad, sasvim slično onome periferijskih commutersa, koje u određene časove apsorbuju i ponovo izbacuju njihova radna mesta.

U suštini, tu je reč o drugoj vrsti rada, o radu akulturacije, sučeljavanja, ispitivanja k6da i društvenog suda: ljudi tu dolaze da bi našli i odabrali predmete-odgovore na sva pitanja koja mogu sebi da postavljaju; ili, bolje rečeno, tu dolaze oni sami kao odgovor na funkcionalno i usmereno pitanje koje sačinjavaju predmeti. Predmeti više nisu roba: čak nisu baš ni znaci čiji bi smisao i poruku ljudi usvajali, nego su testovi, jer upravo oni nas ispituju, mi smo pozvani da im odgovaramo, a odgovor je sadržan u pitanju. Tako slično funkcionišu sve poruke medija: nije to ni informacija, ni komunikacija, nego referendum, neprekidni test, cirkularni odgovor, proveravanje koda.

Nema tu reljefa, perspektive, horizonta na kome bi pogled mogao da se izgubi, nego je to jedan totalni ekran na kome reklamni panoi i sami proizvodi u svojoj neprekidnoj izloženosti igraju ulogu kao ekvivalentni i uzastopni znaci. Postoje službenici koji se jedino bave doterivanjem prednje scene, površinskog izgleda polica, tamo gde su zahvati potrošača mogli da stvore neku prazninu. Samousluživanje još više doprinosi tom odsustvu dubine: jedan isti homogeni prostor, bez posredovanja, okuplja ljude i stvari – prostor neposredne manipulacije. Ali ko manipuliše kim ili čim?

Čak i represija se kao znak integriše u taj svet simulacije. Represija koja je postala odvraćanje samo je znak više u svetu odvraćanja. Ekrani kontrolnog sistema protiv krađa i sami su deo dekora simulakruma. Savršen nadzor na svim tačkama zahtevao bi tehnički aparat kontrole teži i savremeniji od same radnje. To ne bi bilo rentabilno. To je, dakle, jedna aluzija na represiju, jedno „davanje znaka“ tog poretka, koji je tu sproveden; taj znak može da koegzistira sa svima ostalima, pa čak i sa obrnutim imperativom, na primer, onim što ga izražavaju ogromni panoi koji vas pozivaju da se opustite i da sasvim spokojno birate. Ti vas panoi zapravo vrebaju i isto tako dobro ili isto tako malo nadziru kao što to čini „policijska“ televizija. Ona vas gleda, vi sebe u njoj gledate, pomešani s drugima, to je ono providno ogledalo potrošačke aktivnosti, igra razdvajanja i udvajanja, koja taj svet čini zatvorenim u sebe.

Supermarket je neodvojiv od auto-puteva koji do njega sa svih strana dovode i od njega odvode, od parkinga s njihovim redovima automobila, od kompjuterskog terminala – a dalje, u koncentričnim krugovima – od celog grada kao totalnog funkcionalnog ekrana aktivnosti. Supermarket liči na veliku montažnu fabriku, s tom razlikom što su zaposleni (ili klijenti), pošto nisu vezani za radni lanac, neprekidnom racionalnom prinudom, pokretni i razmaknuti, te čine utisak da prelaze sa jedne tačke lanca na drugi, po nekim proizvoljnim putanjama. Vremenski raspored, izbor, kupovina, takođe su proizvoljni, za razliku od radnih praksi. Ali se tu ipak zaista radi o nekom lancu, o određenoj programatskoj disciplini, čija su pravila pokrivena slojem tolerancije, lakoće i nadstvarnosti. Super- market je već, više od fabrike i tradicionalnih institucija kapitala, model svakog budućeg oblika kontrolisane socijalizacije: on je retotalizovan u jednom homogenom prostoru-vremenu svih rasutih funkcija društvenog tela i života (rada, slobodnog vremena, ishrane, higijene, saobraćaja, medija, kulture); on je prevođenje svih protivurećnih tokova u terminima integrisanih kola; on je prostor-vreme cele jedne operacionalne simulacije društvenog života, cele jedne stambene i saobraćajne strukture.

Kao dirigovan model anticipacije, supermarket (naročito u Sjedinjenim Državama) prethodi aglomeraciji; on podstiče aglomeraciju, dok je tradicionalna tržnica bila u centru grada, mestu gde su se sastajali selo i grad. Supermarket je izraz celog jednog načina života u kome su nestali ne samo selo nego i grad da bi prepustili mesto „aglomeraciji“, što znači stvaranju funkcionalne, potpuno označene urbane zone, čiji je ekvivalent, mikromodel na planu potrošnje. Ali njegova uloga daleko prevazilazi „potrošnju“, a predmeti u njemu više ne poseduju specifičnu stvarnost: ono što je najvažnije, to je njihov serijalni, cirkularni, spektakularni raspored, budući model društvenih odnosa.

„Model“ supermarket može, dakle, pomoći da shvatimo šta se događa s krajem modernosti. Veliki gradovi su tokom jednog veka (1850-1950) videli rađanje jedne generacije „modernih“ robnih kuća (mnoge su se na ovaj ili onaj način nazivale „modernim“), ali ta osnovna modernizacija, vezana za modernizaciju saobraćaja, nije poremetila urbanu strukturu. Gradovi su ostali gradovi, dok su novi gradovi satelizovani supermarketom ili shopping-centrom i u njima
se saobraćaj odvija putem programirane tranzitne mreže: oni prestaju biti gradovi da bi postali aglomeracije. Pojavila se jedna nova morfogeneza koja pripada kibernetičkom tipu (to jest, koja na nivou teritorije, stanovanja, tranzita, reprodukuje molekularna scenarija upravljanja, koja su scenarija genetskog koda), a čiji je oblik nukleiran i satelitski. Supermarket kao jezgro. Grad ga, čak, iako je moderan, više ne apsorbuje. On sam ustanovljava orbitu po kojoj se kreće aglomeracija. On služi kao rasadnik, kao implant, novim agregatima, kao što to nekad čini i univerzitet ili, još uvek, fabrika ne više fabrika XIX veka, ni decentralizovana fabrika koja se, ne razbijajući orbitu grada, smešta u predgrađe, nego montažna, automatizovana fabrika s elektronskim komandnim uređajima, to jest, fabrika koja odgovara potpuno deteritorijalizovanom procesu rada. Kad je reč o takvoj fabrici, kao i o supermarketu ili novom univerzitetu, onda se tu vise ne radi o funkcijama (trgovini, radu, znanju, slobodnom vremenu) koje se autonomizuju i premeštaju (što još karakteriše „moderno“ širenje grada), nego o jednom modelu dezintegracije funkcija, neodređenosti funkcija i dezintegraciji samoga grada, modelu koji je premešten van grada i tretiran kao nadstvaran model, kao jezgro jedne sintetičke aglomeracije koja više nema ničega zajedničkog s gradom. To su negativni sateliti grada koji nagoveštavaju kraj grada, čak i modernog, kao određenog, kvalitativnog prostora, kao prvobitne sinteze jednog društva.

Moglo bi se pomisliti da to „rasađivanje“ odgovara nekoj racionalizaciji raznih funkcija. Ali, u stvari, od trenutka kada se neka funkcija maksimalno specijalizovala tako da može da bude u celini projektovana na terenu, po principu „ključ u ruke“, ona gubi svoju konačnu svrhu i postaje nešto sasvim drugo: polifunkcionalni skup „crnih kutija“ sa višestrukim input-outputom, žarište konvekcije i destrukturacije. Te fabrike i ti univerziteti nisu više fabrike ni univerziteti, a supermarketi nemaju više svojstva neke tržnice. Ti čudni novi predmeti, čiji je apsolutan model, bez sumnje, nuklearna centrala, zrače nekom vrstom neutralizacije teritorije, to je odgovarajuća sila koja iza prividne funkcije tih objekata svakako konstituiše njihovu duboku funkciju: nadstvarnost funkcionalnih jezgara koja to više uopšte nisu. Ti novi objekti su polovi simulacije oko kojih se, za razliku od starih stanica, fabrika ili tradicionalnih saobraćajnih mreža, izgrađuje nešto drugo, a ne „modernost“: izvesna nadstvarnost, simultanost svih funkcija, bez prošlosti, bez budućnosti, operacionalnost svih pravaca. A bez sumnje se stvaraju i krize, ili čak nove katastrofe: maj 1968. započeo je u Nanteru, a ne na Sorboni, to jest, na jednome mestu na kome se, prvi put u Francuskoj, hiperfunkcionalizacija „van zidova“ jednog centra znanja izjednačuje sa deteritorijalizacijom, sa napuštanjem, sa gubitkom funkcije i celishodnosti tog znanja u jednom programiranom neofunkcionalnom kompleksu. Tu je nikla nova, originalna žestina kao odgovor na orbitalnu satelizaciju jednog modela (znanja, kulture) čija je referencijalnost izgubljena.[…]

OSTATAK
KAD SE ODUZME SVE, NE OSTAJE NIŠTA

To je pogrešno.

Izjednačenje svega i ničega, oduzimanje ostatka, pogrešno je od početka do kraja.

Nije da nema ostatka. Ali on nikad ne poseduje autonomnu stvarnost, ni svoje mesto: on je ono Čije deljenje, ograničavanje, isključenje označava… šta drugo? Oduzimanjem ostatka zasniva se i poprima snagu stvarnosti… Šta drugo?

Čudno je upravo to što ne postoji suprotni termin u jednoj binarnoj suprotnosti; može se reći desnica/levica, isto/drugo, većina/manjina, ludo/normalno, itd. – ali ostalo/.? Ničega nema s druge strane pregrade. „Suma i ostatak“, zbir i ostatak, operacija i ostatak – nisu raspoznatljive opozicije.

A ipak ono što je s druge strane ostatka postoji, to je čak obeleženi termin, jaki oblik, povlašćeni element u toj čudno disimetričnoj opoziciji, u toj strukturi koja nije struktura. Ali taj obeleženi termin nema imena. On je anoniman, nestalan i bez definicije. Pozitivan je, ali mu samo negativ daje snagu stvarnosti. Strogo uzeto, mogao bi da bude definisan samo kao ostatak ostatka.

Ostatak prema tome upućuje na nešto mnogo više nego jasnu podelu na dva lokalizovana termina, na jednu okretnu i povratnu strukturu, strukturu uvek imanentne reverzije, gde se nikad ne zna šta je ostatak onog drugog. Ni u jednoj drugoj strukturi ne može da se vrši ta reverzija ili to sunovraćivanje: muški rod nije ženski rod ženskog roda, normalno nije ludo ludog, desnica nije ievica levice itd. Pitanje, možda, jedino može da se postavi u ogledalu: šta je odraz drugog, ono stvarno ili slika? U tom smislu može da se govori o ostatku kao o jednom ogledalu, ili o ogledalu ostatka jer u oba slučaja je strukturalna demarkaciona linija, linija podele smisla postala nestalna, jer smisao (najdoslovnije: mogućnost da se ide od jedne tačke do druge shodno jednom vektoru koji je određen respektivnom pozicijom termina) više ne postoji. Nema više respektivne pozicije – pošto stvarno nestaje da bi ustupilo mesto jednoj slici stvarnijoj od stvarnog, i obrnuto – pošto ostatak nestaje sa dodeljenog mu mesta da bi se ponovo pojavio na suprotnoj strani, u onom čega je bio ostatak, itd.

Tako je i sa društvenim. Ko će reći da li je ostatak društvenog nesocijalizovani ostatak, ili je baš samo društveno ostatak, džinovski otpadak… čega drugog? Jednog procesa koji, kada bi potpuno nestao i kada čak ne bi imao drugog imena nego društveno, ipak bio samo njegov ostatak. Ono što preostaje može da ima totalnu dimenziju stvarnog. Kada je neki sistem sve apsorbovao, kad je sve sabrano, kada nije ostalo ništa, celokupna suma se prebacuje u ostatak i postaje ostatak.

Pogledajte rubriku „Društvo“ u listu Monde, u kojoj se paradoksalno pojavljuju samo doseljenici, delikventi, Žene, itd. – sve što nije bilo socijalizovano, „socijalni“ slučajevi analogni patološkim slučajevima. To su džepovi koje treba resorbovati, segmenti koje „društveno“ izoluje tokom svog širenja. Obeleženi kao „rezidualni“ na horizontu društvenog, oni samim tim dospevaju pod njegovu jurisdikciju i osuđeni su da pronađu svoje mesto u nekoj proširenoj socijalnosti. Na tom ostatku socijalna mašina ponovo pokreće i nalazi novu energiju. Ali šta se događa kada je sve izbrisano, pokupljeno, kad je sve socijalizovano? Onda se mašina zaustavlja, dinamika se izvrće i celokupni društveni sistem postaje ostatak. U onoj meri u kojoj društveno u svom napredovanju eliminiše sve ostatke, ono samo postaje rezidualno. Označavajući kao „Društvo“ rezidualne kategorije, društveno se samo označava kao ostatak.

Nemogućnost da se odredi šta je ostatak drugog karakteriše fazu simulacije i agonije raspoznatljivih sistema, fazu u kojoj sve postaje ostatak i rezidualno. A obrnuto, nestanak neminovne i strukturalne pregrade koja je ostatak izolovala od ??? i koja odsad svakom terminu omogućuje da bude ostatak drugog, karakteriše jednu fazu reverzibilnosti u kojoj virtuelno više nema ostatka. Obe propozicije su istovremeno „tačne“ i ne isključuju se. One su same reverzibilne.

Drugi je aspekt, isto tako neobičan kao i odsustvo suprotnog termina, činjenica da ostatak zasmejava. Bilo koja diskusija o toj temi izaziva istu igru reci, istu dvosmislenost i istu sablažnjivost kao i diskusije o seksu ili o smrti. Seks i smrt su dve velike priznate teme kojima se mogu izazvati ambivalentnost i smeh. Ali ostatak je treća, i možda jedina, budući da se prve dve druge svode na nju kao na samu figuru reverzibilnosti. Jer zašto se ljudi smeju? Smeju se samo reverzibilnosti stvari, a seks i smrt su prevashodno reverzibilne figure. Zato što je težište između muškog i ženskog (roda), između života i smrti uvek reverzibilno ljudi se smeju seksu i smrti. A koliko se još više smeju ostatku koji čak ne zna za suprotni termin, koji potpuno sam prelazi ceo ciklus i beskrajno trči za sopstvenom pregradom, za svojim dvojnikom, kao Peter Slemil za svojom senkom ? Ostatak je sablažnjiv zato što je reverzibilan i što se menja u sebe samog. Nepristojan je i zasmejava, kao što jedino, i to duboko, zasmejava nerazlikovanje između muškog i ženskog, nerazlikovanje između života i smrti.

Ostatak je danas postao jaki termin. Na ostatku se temelji jedna nova razumljivost. To je kraj izvesne logike raspoznatljivih suprotnosti u kojima je slabi termin imao ulogu rezidualnog termina. Danas se sve izvrće. Sama psihoanaliza je prva velika teorizacija rezidualnog (lapsus, snovi, itd.). Nama više ne upravlja neka politička ekonomija proizvodnje, nego jedna politička ekonomija reprodukcije, reciklaže – ekologija i zagađenje – jedna politička ekonomija ostatka, otpatka. Sva se normalnost danas iznova sagledava u svetlosti ludila, koje je bilo samo njen beznačajni ostatak. To je privilegija svih ostataka, u svim oblastima, oblasti nerečenog, ženskog, ludog, marginalnog, izmeta i otpatka u umetnosti, itd. Ali i to je još samo neka vrsta inverzije strukture, povratka potisnutog kao jakog vremena, povratka ostatka kao viška smisla, kao prekobrojnog (ali prekobrojno se formalno ne razlikuje od ostatka, a problem utroška prekobrojnog se kod Bataja ne razlikuje od problema resorpcije ostataka u jednoj političkoj ekonomiji računa i oskudice: samo se filozofije razlikuju), neke veće ponude smisla na osnovu ostatka. To je tajna svih „oslobađanja“, koja se izdaju u energije srivene s druge strane pregrade.

Mi se, međutim, nalazimo pred jednom mnogo originalnijom situacijom: ne pred situacijom proste inverzije i promocije ostataka, nego pred situacijom izvesnih zavisnosti svake strukture i svake suprotnosti koja čini da čak više i nema ostatka, usled toga što je on svugde i što se, igrajući se s pregradom, poništava kao takav. Ne ostaje ništa onda kada se sve oduzelo, nego onda kada se stvari neprekidno izvrću i kada i samo sabiranje više nema smisla.

Rođenje je rezidualno ako nije simbolično ponovljeno inicijacijom.

Smrt je rezidualna ako nije razrešena u žalosti, u kolektivnoj žalobnoj svečanosti.

Vrednost je rezidualna ako nije resorbovana i utrošena u ciklusu razmena.

Seksualnost je rezidualna kada postane proizvodnja seksualnih odnosa.

I samo društveno je rezidualno kada postane proizvodnja „društvenih odnosa“.

Sve stvarno je rezidualno, a sve što je rezidualno osuđeno je da se beskrajno ponavlja u fantazmu.

Svaka akumulacija je samo ostatak, i akumulacija ostatka, utoliko što predstavlja raskid saveza i što u linearnom beskraju kumulusa i računa, u linearnom beskraju proizvodnje, energije i vrednosti, kompenzira ono što se pre ispunjavalo u ciklusu saveza. Međutim, ono što prolazi kroz izvestan ciklus izvršava se potpuno, dok je u dimenziji beskrajnosti, sve što se nalazi ispod crte beskrajnog, ispod crte večnosti (te zalihe vremena koje je takode, kao svaka zaliha, raskid saveza) – sve to samo ostatak.

Akumulacija je samo ostatak, a potiskivanje je samo njen obrnuti i simetrični oblik. Zaliha potisnutih afekata i predstava je ono na čemu se temelji naš novi savez.

Ali kada je sve potisnuto, onda više ništa nije potisnuto. Mi nismo daleko od te apsolutne tačke potiskivanja na kojoj se same zalihe rastvaraju, na kojoj se zalihe fantazma ruše. S\je imaginarno što se odnosi na zalihu, energiju i onog što od njih ostaje proizilazi za nas iz potiskivanja. Kada ono dostigne izvesnu tačku kritične zasićenosti u kojoj se njegova evidentnost izvrće, onda energije više ne moraju da budu oslobađane, trošene, šteđene, proizvodene: jer će se koncept energije sam od sebe rasplinuti.

Danas se od ostatka, od energija koje nam pretiču, od obnavljanja i čuvanja ostataka, stvara krucijalni problem čovečanstva. On je nerešiv kao takav. Svaka će nova oslobođena ili utrošena energija ostaviti neki nov ostatak. Svaka će želja, svaka libidinalna energija proizvesti novo potiskivanje. Šta je tu čudno budući da se i sama energija shvata samo u kretanju koje je nagomilava i oslobađa, koje je potiskuje i „proizvodi, to jest u vidu ostatka i njegovog dvojnika?

Treba nastojati na besmislenoj potrošnji energije da bi se poništio njen koncept. Treba nastojati na maksimalnom potiskivanju da bi se poništio njegov koncept. Kada poslednji ekolog bude potrošio poslednji litar energije, kada poslednji etnolog izvrši analizu poslednjeg urođenika, kada poslednja „radna snaga bude proizvela poslednju robu, kada poslednji analitičar razjasni poslednji fantazam, kada sve bude oslobođeno i potrošeno „s poslednjom energijom“, tada ćemo uočiti da je ta džinovska spirala energije i proizvodnje, potiskivanja i nesvesnog, pomoću koje smo uspeli da sve obuhvatimo jednom entropičnom i katastrofičnom jednačinom – da je sve to, u stvari, samo jedna metafizika ostatka, a ona će biti smesta razrešena u svima svojim efektima.[…]

(Žan Bodrijar, Simulakrumi i simulacija, 7/10/15/23/50/53/59/61/79/82, Ip. Svetovi, Novi Sad, 1991)