Žan Bodrijar – izvod iz dela (Amerika)


ŽAN BODRIJAR – izvod iz dela (Amerika)

DESERT FOR EVER

Zalasci sunca su ogromne duge koje traju jedan sat. Godišnja doba ovde više nemaju smisla: ujutru je proleće, u podne leto, a noći su u pustinji hladne ali nikad nije zima. Nekakva obustavljena večnost vlada tu gde se godina obnavlja svakog dana.     S izvesnošću da će tako biti svakog dana, da će u svaki suton biti ta duga u svim bojama spektra u kojoj se svetlost, pošto je celog dana vladala u svojoj nedeljivosti, ponovo uveče razlaže na sastavne boje pre nego što nestane. Boje koje su već sadržane u trenutnoj dugi koja se pali na vetru na kresti paciflčkih talasa. Nepovrediva milost podneblja, jedinstvena draž jedne prirode koja kruniše besmisleno bogatstvo ljudsko.

Ova je zemlja beznadežna. Čak je i smeće u njoj čisto, saobraćaj kao podmazan, cirkulisanje smireno. Latentno, laktalno, letalno – takva likvidnost života, likvidnost znakova i poruka, takva fluidnost tela i kola, takvo plavetnilo kosa i takvo obilje mekih tehnologija Evropljanina čine sanjarem o smrti i ubistvu, o motelima za samoubice, orgy and cannibalism, da bi porazio to savršenstvo okeana, svetlosti, tu besmislenu lakoću življenja, hiperrealnost svega ovdašnjeg.

Otud fantazam seizmičke pukotine i survavanja u Pacifik, koje bi dokrajčilo Kaliforniju i njenu kriminalnu i skandaloznu lepotu. Jer nepodnošljivo je preživeti teškoću post janja samo u fluidnosti neba, litica, jedrenja na dasci, pustinja, samo uz pretpostavku sreće. Ali čak je i seizmički izazov samo flert sa smrću, i još se ubraja u prirodne lepote, poput istorije ili revolucionarne teorije, čiji se hiperrealistički odjek ovde gasi s nenametljivom draži prethodnog života. Jedino što ostaje od surovog i istorijskog prohteva: ovaj grafit na plaži, naspram pučine, koji se više ne obraća revolucionarnim masama, već nebu i pučini i transparentnim pacifičkim božanstvima:

PLEASE, REVOLUTION!

No, da li je slučajno što najveća pomorska baza, baza sedme pacifičke flote, šušte inkarnacije američke dominacije svetom i najveće vojne snage sveta, predstavlja deo ove izazovne lepote? Baš tu gde duva prelepa magija Santa Ane, pustinjski vetar koji prelazi preko planina da bi se u njima zadržao četiri-pet dana, zatim razvejao maglu, spržio zemlju, zapalio more i zgazio ljude naviknute na izmaglicu – najlepša stvar u Santa Ani jeste noć na plaži u kojoj se kupate kao usred dana i poput vampira pocrnite na mesečini.

Ova je zemlja beznadežna.

Mi fanatici estetike i smisla, kulture, mirisa i zavođenja, mi za koje je lepo jedino ono što je duboko moralno, i zanosno jedino herojsko razlikovanje prirode i kulture, mi koji smo nepopravljivo vezani za draži kritičnosti i transcendencije, doživljavamo mentalni šok i nečuveno olakšanje kad otkrijemo koliko je opčinjavajući ne-smisao, to vrtoglavo otkačinjanje koje vlada kako u pustinjama tako i u gradovima. Kad otkrijemo da se može podjednako, uživati u ukidanju svake kulture i ushićivati se krunisanjem nezainteresovanosti.

Govorim o američkoj pustinji i gradovima koji to nisu… Nema oaza, nema spomenika, neodređeno putovanje mineralnosti i autoputeva. Svuda: u Los Anđelesu ili Tventi Najn Palmsu, Las Vegasu ili Borego Springsu…

Umesto puste želje – pustinja. Želja je još nešto nabijeno prirodnošću, živimo od njenih ostataka u Evropi, i od ostataka jedne kritičke kulture u agoniji. Ovde su gradovi pokretne pustinje. Nema spomenika, nema istorije: ushićenje pokretnim pustinjama i simulacijom. Ista sirovost u neprekidnim i nezainteresovanim gradovima kao u nedirnutoj tišini Bedlendsa. Zašto je LA, zašto su pustinje tako zadivljujuće? Zato što je u njima razrešena sva dubina – sjajna, pokretna i površna neutralnost, izazov smislu i dubini, izazov prirodi i kulturi, potonji hiper-prostor, ubuduće bez porekla, bez referenci.

U svemu tome nema draži, nema zavođenja. Zavođenje je negde drugde, u Italiji, u izvesnim predelima koji su postali slike, kulturalizovanog i profinjenog crteža koliko i gradovi i muzeji koji ih čuvaju. Opisani, ocrtani, izuzetno zavodljivi prostori, gdeje smisao toliko istančan daje napokon postao ukras. Ovde je upravo obrnuto: nema zavodjenja, već apsolutna zadivljenost, zadivljenost pred nestajanjem svakog kritičkog i estetskog vida življenja, u zračenju bespredmetne neutralnosti. Imanentne i solarne. Magija pustinje: nepokretnost bez želje. Magija Los Anđelesa: besmisleno cirkulisanje bez želje. Kraj estetike.

Ne isparava samo estetika dekora (prirodnog ili arhitektonskog), već i estetika tela i govora, svega onoga što sačinjava mentalne i socijalne navike Evropljanina, naročito latinca, ta neprekidna commedia dell’arte, patos i retorika društvenog odnosa, dramatizacija govora, jezičke igre, aura šminke i veštačkih pokreta. Sva draž estetike i retorike zavođenja, ukusa, očaravanja, pozorišta, ali i protivrečnosti, surovosti, uvek ponovo prisvojena u govoru, igri, udaljenosti, veštačkom. Naš univerzum nikad nije pustinjski, uvek je teatralan. Uvek dvosmislen. Uvek kulturalan, i pomalo smešan u svojoj naslednoj kulturalnosti.

Ovde zadivljuje odsustvo svega toga, kako odsustvo arhitekture u gradovima koji su samo još dugačka signalizacijska putovanja, tako i vrtoglavo odsustvo emocije i karaktera u licima i telima. Zgodnim, fluidnim, mekim ili cool ili čudnovato proždrljivim, nesumnjivo manje usled kompulzivne bulimije nego usled opšte nekoherentnosti koja dovodi do neusiljenosti tela ili govora, hrane ili grada: labava mreža pojedinačnih i uzastopnih funkcija, hipertrofirano ćelijsko tkivo koje kvasa u svim pravcima.

Otuda su freeways jedino tkivo grada, saobraćajno, ili pre neprestano transurbanističko tkivo, nečuveni spektakl hiljada automobila koji saobraćaju jednakom brzinom, u oba smera, farova upaljenih usred bela dana, na putu za Venturu, stiglih niotkuda, usmerenih nikuda: neizmerni kolektivni čin, voziti, odvijati se neprestano, bez agresivnosti, bez cilja – transferencijalna društvenost, nesumnjivo jedina društvenost u toj hiperrealnoj tehnološkoj softmobile eri, koja se iscrpljuje u površinama, mrežama, mekim tehnologijama.

U Los Anđelesu nema metroa ni lifta. Nema vertikalnosti ni andergraunda, nema promiskuiteta ni kolektivnosti, nema ulica ni fasada, nema centra grada ni spomenika: fantastičan prostor, avetinjski diskontinualni sled raspršenih funkcija, znakova bez hijerarhije – bajka nezainteresovanosti, bajka nezainteresovanih površina-moć čistog prostiranja, kakvu imaju pustinje. Moć pustinjske forme: brisanje tragova u pustinji, brisanje označenog u gradskim znakovima, brisanje svake psihologije u telima. Animalna i metafizička opčinjenost, direktna opčinjenost prostranstvom, imanentna opčinjenost suvoćom i sterilnošću.

Mitska moć Kalifornije leži u toj mešavini totalnog otkačinjanja i vrtoglave mobilnosti dosegnute na licu mesta, u hiperrealnom scenariju pustinja, autoputeva, okeana i sunca. Jedino tu postoji taj blještavi spoj radikalne nekulture i takve prirodne lepote, čuda prirode i apsolutnog privida: just in this mixture of extreme irreferentiality and deconnection overall, but embedded in most primeval and greatfeatured natural scenery of deserts and ocean and sun-nowhere else is this antagonistic climax to be found.

Na drugim mestima, prirodne lepote nabijene su smislom, nostalgijom, a sama kultura nepodnošljiva je od težine. Jake kulture (Meksiko, Japan, Islam) vraćaju nam u ogledalu odraz naše degradirane kulture i sliku naše duboke krivice. Višak smisla jedne jake, ritualne, teritorijalne kulture pretvara nas u gringose, zombye, turiste predodređene za boravak u prirodnim lepotama zemlje.

Ničeg od toga nema u Kaliforniji, gde je strogost totalna, jer je sama kultura pustinja-i treba da kultura bude pustinja kako bi sve stvari bile jednake i isijavale u istom natrpirodnom vidu.

Zato je i sam let od Londona do Los Anđelesa preko severnog pola, po stratosferskoj apstrakciji i hiperrealnosti već deo te Kalifornije i pustinja. DeteritorijaJizacija počinje s otkačinjanjem noći i dana. Kad njihova podela više nije pitanje vremena već prostora, visine i brzine i vrlo je čisto uočljiva – kao po vertikali – kad prolazimo kroz noć kao kroz oblak, tako brzo da je opažamo kao blizak predmet koji gravitira oko zemlje, ili kad se, naprotiv, potpuno resorbuje, kad se sunce drži na istoj tački na nebu tokom svih dvanaest sati leta, već je tu kraj našeg sistema prostor – vreme, i isti prizor iz bajke kao što će biti na Zapadu.

Čarolija toplote ovde je metafizička. Same boje, pastelno plave, ljubičaste, lila, proistiČu iz laganog, geološkog, vanvremenskog sagorevanja. Mineralnost zemlje izbija na površinu u kristalnim vegetacijama. Svi prirodni elementi podvrgnuti su iskušenju vatrom. Pustinja više nije predeo, to je čista forma koja proističe iz apstrakcije svih ostalih.

Njena je definicija apsolutna, granica posvećujuća, ivice strme i obodi okrutni. To je prestonica znakova neodoljive neophodnosti, neumitne potrebnosti, ali lišenih smisla, arbitrarnih i neljudskih, koje prelazimo ne dešifrujući ih. Neopoziva transparentnost. Pustinjski gradovi se takođe prekidaju naglo, nemaju okolinu. I liče na fatamorganu, koja se može raspršiti u svakom trenutku. Treba samo pogledati Las Vegas, uzvišeni Las Vegas, kako sav izranja iz pustinje u fosforescentnoj svetlosti u smiraj dana i vratiti se, pošto smo čitave noći iscrpljivali svoju površnu energiju, još jaču u osvit zore, vratiti se u pustinju u osvit dana, da bi se otkrila tajna pustinje i onoga što je u njoj znak: začaravajući diskontinuitet, totalno povremeno isijavanje.

Tajna veza kocke i pustinje: intenzitet kockanja udvostručen prisustvom pustinje na obodu grada. Klimatizovana svežina dvorana nasuprot isijavajućoj vrelini spolja. Izazov svih veslačkih svetlosti žestini sunčeve svetlosti. Sa svih strana suncem obasjana noć kocke – svetlucajuća tama dvorana usred pustinje. Sama kocka je pustinjska, nehumana, nekultivisana, inicijatorska forma, izazov prirodnoj ekonomiji vrednosti, ludila na granici razmene. Ali i ona ima oštru granicu, i prekida se naglo, njene su ivice besprekome, njena je strast jedinstvena. Ni pustinja ni kocka nisu slobodni prostori: to su ograničeni, koncentrični prostori, s rastućim intenzitetom ka unutra, ka jednom središtu: duhu kocke ili srcu pustinje-od pamtiveka povlašćenom prostoru u kojem stvari gube senku, u kojem novac gubi vrednost i u kojem izuzetna retkost tragova i onoga što predstavlja znakove navodi ljude da teže trenutnosti bogatstva.

(Žan Bodrijar, Amerika, 117/123, Budyy books, Kontekst, Beograd, 1993)

Advertisements

Žan Bodrijar -izvod iz dela (Simulakrumi i simulacija)


ŽAN BODRIJAR -izvod iz dela (Simulakrumi i simulacija)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

BOŽANSKA IREFERENCIJA SLIKA

Skrivati i pretvarati se da nemamo ono što imamo. Simulirati i pretvarati se da imamo ono što nemamo. Ono prvo upućuje na neko prisustvo, ono drugo na neko odsustvo. Ali stvar je složenija, jer simulirati ne znači pretvarati se: „Onaj koji se pretvara da od nečeg boluje može jednostavno da legne u krevet, tako da mu poveruju da je bolestan. Onaj koji simulira neku bolest izaziva u sebi neke njene simptome“ (Litre).* Prema tome, pretvaranje ili prikrivanje ostavljaju netaknut princip stvarnosti: razlika je uvek jasna, ona je samo maskirana. Simulacija, međutim, postavlja pitanje razlike između „istinitog“ i „lažnog“, „stvarnog“ i „imaginarnog“. Je li simulant bolestan ili nije, budući da proizvodi „prave“ simptome? S njim se ne može objektivno postupati ni kao s bolesnim, ni kao sa zdravim čovekom. Tu psihologija i medicina zastaju pred istinom jedne sada već neutvrdive bolesti. Jer ako se bilo koji simptom može „proizvesti“, onda se svaka bolest može smatrati „izvodljivom“ i simuliranom, a medicina gubi svoj smisao, jer ona može da leci samo „prave“ bolesti, odnosno njene objektivne uzroke. Psihosomatika se razvija na sumnjiv način, na samim granicama principa bolesti. Što se tiče psihoanalize, ona, polazeći od simptoma ogranske prirode, upućuje na nesvesnu prirodu: a ova opet treba da je „istinita“, istinitija od one druge – ali zašto bi se simulacija zaustavljala na pragu nesvesnog? Zašto „rad“ nesvesnog ne bi mogao da bude „proizveden“ na isti način kao i bilo koji simptom klasične medicine? Tako se već proizvode snovi.

Razume se, psihijatar tvrdi da „za svaki oblik mentalnog poremećaja postoji posebno mesto u redosledu simptoma koji simu lator ne poznaje, a čije odsustvo ne može da obmane psihijatra“. Ovo je bilo rečeno (1865) da bi po svaku cenu bio sačuvan princip istine i da bi se izbeglo pitanje koje postavlja simulacija – to jest, da su istina, referencija, objektivni uzrok, prestali da postoje. Sta, međutim, može da uradi medicina sa nečim što se kreće unutar i izvan bolesti, unutar i izvan zdravlja, sa nekim udvajanjem bolesti u izvesnom diskursu koji nije ni istinit ni lažan? Šta može psihoanaliza sa udvajanjem diskursa nesvesnog u jednom diskursu simulacije koji ne može nikad više biti razotkriven, jer nije ni lažan.

Šta može da učini vojska sa simulantima? Tradicionalno, ona ih otkriva i kažnjava, po jednom jasnom principu pronalaženja. Danas ona može da otpusti nekog vrlo dobrog simulantna, upravo kao i nekog homoseksualca, srčanog bolesnika ili „pravog“ luđaka. Čak i vojna psihologija uzmiče pred kartezijanskim jasnoćama i okleva da čini razliku između „pravog“ i „lažnog“, između „proizvedenog“ i autentičnog simptoma. „Ako tako dobro izigrava luđaka, to znači da jeste lud.“ I u pravu je: u tom smislu svi luđaci simuliraju, a to nerazlikovanje je najgora subverzija. Upravo se protiv nje klasičan um naoružao svim svojim kategorijama. Ali ona ih danas ponovo zapljuskuje i preplavljuje princip istine.

Izvan medicine i armije, prevashodnih područja simulacije, ta stvar upućuje na religiju i na simulakrum božanstva: „Zabranio sam da u hramu bude neki kip, jer se božanstvo koje nadahnjuje prirodu ne može predstaviti.“ To je, međutim, moguće. Ali Šta božanstvo postaje kada se propagira u ikonama, kada se umnoži u kipovima-idolima? Ostaje li onda vrhovna instanca koja se naprosto ovaploćuje u slikama u neku vidljivu teologiju? Ili se izvitoperava u kipovima koji, sami, šire svoju raskoš i svoju moć fascinacije – pri čemu vidljiva mašinerija ikona zamenjuje čistu i razumljivu ideju boga?
Upravo su se toga bojali ikonoklasti čija vekovna prepirka i danas među nama traje. Baš zato što su predosećali tu svemoć idola, tu sposobnost da izbrišu boga iz ljudske svesti i tu istinu koja se u njima može nazreti, razornu, uništavajuću, da bog nikad nije postojao, da je uvek postojao samo njegov simulakrum, odnosno, da je sam bog oduvek bio samo sopstveni privid – oni su bili podstaknuti da besno uništavaju slike. Da su mogli poverovati da one samo prikrivaju ili maskiraju platonsku ideju o bogu, ne bi bilo razloga da se uništavaju.Može se živeti od ideje jedne izmenjene istine. Ali njihov je metafizički očaj proisticao iz ideje da slike nisu ništa prikrivale i da one, zapravo, i nisu bile slike, onakve u kakve ih pretvara i menja izvorni model, nego su upravo savršeni idoli, koji će zauvek zračiti svojom sopstvenom fascinacijom. Treba, međutim, po svaku cenu sprečiti tu smrt božanskog refercncijala.

Vidimo da su ikonoklasti, koje optužuju da preziru i poriču slike, bili upravo oni koji su im priznavali njihovu pravu vrednost, nasuprot idolopoklonicima koji su u njima videli samo odraze i zadovoljavali se da obožavaju boga u malome. Ali može se, nasuprot tome, reći da su idolopoklonici bili najmoderniji, najsmeliji duhovi, budući da su u vidu nekog nestajanja boga u ogledalu slika već odigravali njegovu smrt i njegov nestanak u epifaniji njegovih predstava (o kojima su možda znali da ne predstavljaju više ništa, da su čista igra, ali da je upravo to bila velika igra – znajući, takode, da je opasno razotkrivati slike, jer one kriju da nema ničeg iza njih).

Tako će raditi jezuiti, koji će svoju politiku zasnivati ,na virtuelnom nestanku boga i na svetovnoj i spektakularnoj manipulaciji savestima – nestanku boga u epifaniji moći – kraju transcendencije koja služi još samo kao alibi jednoj sasvim slobodnoj strategiji uticaja i znakova. Iza baroka slika krije se siva eminencija politike.

Prema tome, ulog je u svemu tome bila ubitačna moć slika, ubica stvarnog, ubica sopstvenog modela, kao što su vizanlijske ikone mogle bili ubice božanskog identiteta. Toj se ubitačnoj moći suprotstavlja moć predstava kao dijalektička moć, vidljivo i razumljivo prenošenje stvarnog. Sva zapadna vera i poverenje angažovali su se u tom poduhvatu reprezentacije: da jedan znak može ukazivati na dubinu smisla, da se jedan znak može zamenjivali za smisao i da nešto – razume se, bog – služi kao podloga za tu zamenu. Ali ako se sam bog može simulirali, šta znači svesti ga na znake koji o njemu svedoče? Onda ceo sistem gubi svaku težinu, i sam je još samo jedan džinovski simulakrum – ne nestvaran, nego oponašajući, to jest, privid koji se nikad više ne razmenjuje za stvarno, nego se menja u sebi samom, u jednom neprekidnom kruženju čija referencija i obim nigde ne postoje.

Takva je simulacija, u tome što se suprotstavlja predstavi. Predstava, reprezentacija, polazi od principa ekvivalentnosti znaka i stvarnog (čak i ako je ta ekvivalentnost utopijska, to je fundamentalno pravilo). Simulacija polazi, nasuprot tome, od utopije principa ekvivalentnosti, polazi od radikalne negacije znaka kao vrednosti, polazi od znaka kao reverzije i ubistva svake referencije. Dok reprezentacija pokušava da apsorbuje simulaciju tumačeći je kao lažnu
predstavu, simulacija obuhvata celo zdanje same predstave kao simulakrum.

Ovo bi bile uzastopne faze slike:

  • ona je odraz duboke realnosti
  • ona maskira i izvitoperava duboku realnost
  • ona prikriva odsustvo duboke realnosti
  • ona nema veze s bilo kakvom realnošću: ona je Čist sopstveni simulakrum.

U prvom slučaju slika je dobra prividnost – predstava ima prirodu sakramenta. U drugom, ona je loša prividnost – s prirodom magije. U trećem, ona izvodi da je neki privid – ona ima prirodu
vradžbine. U četvrtom uopšte više ne pripada vrsti privida, nego simulacije.

Prelaz sa znakova koji nešto prikrivaju na znakove koji kriju da nema ničega označava odlučan zaokret. Oni prvi upućuju na jednu teoriju istine i tajne (u koju još spada i ideologija). Oni drugi inaugurišu eru simulakruma i simulacije, u kojoj više nema boga, koji bi raspoznavao ko mu pripada, nema više sudnjeg dana da odvoji lažno od istinitog, stvarno od njegovog vežtačkog uskrsnuća, jer, je sve već unapred mrtvo i oživljeno.

Kada stvarno više nije ono što je bilo, nostalgija dobija svoj puni smisao. Ona je veća ponuda izvornih mitova i znakova stvar- nosti. Povećana ponuda drugih vidova istine, objektivnosti i autentičnosti. Eskalacija pravog, doživljenog, oživljavanje figurativnog tamo gde su objekt i supstanca nestali. Izbezumljena proizvodnja stvarnog i referencijalnog, paralelna i superiorna u odnosu na materijalnu proizvodnju: tako izgleda simulacija u fazi koja nas zanima kao jedna strategija stvarnog, neostvarnog i nadstvarnog, koja je svugde praćena i stretegijom razuveravanja, odvraćanja.[…]

NADSTVARNO I IMAGINARNO

Diznilend (Disneyland) je savršen model svih vrsta isprepletenih simulakruma. To je pre svega jedna igra iluzija i fantazama: tu su gusari, Granica, Budući svet, itd. Taj imaginarni svet je navodno uzrok poslovnog uspcha. Ali masu sveta, bez sumnje, mnogo više privlači društveni mikrokosmos, religiozno, minijaturizovano uživanje Amerike, njenih ograničenja i njenih radosti. Parkira se napolju, staje u red unutra, na ulazu vas potpuno napuštaju. Jedino je fantazmagorija u tom imaginarnom svetu ona nežnost i toplina koje su inherentne masi, kao i dovoljan i preteran broj mehanizama pogodnih da održe afekt mnoštva. Kontrast sa apsolutnom usamljenošću parkinga – pravog koncentracionog logora – jeste totalan. Ili, bolje rečeno: unutra, cela lepeza mehanizama magnetski privlači masu u dirigovane tokove – a napolju je usamljenost usmerena na samo jedan mehanizam: automobil. Jednom izvanrednom koincidencijom (koja je, bez sumnje, rezultat Čarobnosti svojstvene tom univerzumu) laj zamrznuti svet detinjstva zamislio je i ostvario jedan čovek koji je danas i sam duboko zamrznut: Volt Dizni, koji očekuje svoje uskrsnuće na 180° ispod nule.

U Diznilcndu se, dakle, svugde ocrtava objektivni profil Amerike, sve do morfologije pojedinaca i mase. Sve su vrednosti tu egzaltirane putem minijature i stripa. Otuda i mogućnost (koju je veoma dobro ostvario L Marin u delu Utopike, igre prostora) jedne ideološke analize Diznilenda: to je dajdžest američkog načina života (american way of life), panegirik američkih vrednosti, idealizovana transpozicija jedne protivurečne stvarnosti. To je tačno. Ali u tome se krije i nešto drugo i sama ta „ideološka“ osnova služi kao pokriće jednoj simulaciji treće vrste: Diznilend svojim postojanjem, zapravo, prikriva činjenicu da je „stvarna“ zemlja, „stvarna“ Amerika, u stvari, Diznilend (pomalo kao Što zatvori svojim postojanjem prikrivaju da je, zapravo, celokupno društvo u svojoj banalnoj sveprisutnosti zatvorsko). Diznilend je postavljen kao imaginaran, kako bi podržao verovanje da je sve ostalo stvarno, mada Los Andeles i Amerika, koji ga okružuju, više nisu stvarni, nego spadaju u vrs,tu nadstvarnog i simulacije. Ne radi se više o nekoj lažnoj predstavi stvarnosti (ideologiji), radi se o prikrivanju da stvarno više nije stvarno, dakle, o spašavanju principa stvarnosti.

Ono Što je u Diznilendu imaginarno nije ni istinito ni lažno, to je neka mašina razuveravanja podešena da u suprotnom polju regeneriše fikciju stvarnog. Otuda slabost tog imaginarnog, njegova infantilna degenerisanost. Taj svet želi da bude detinjast kako bi izazvao verovanje da su odrasli drugde, u „stvarnom“ svetu, i prikrio činjenicu da je prava infantilnost svugde – a upravo infantilnost samih odraslih koji dolaze ovamo da bi ovde izigravali decu i stvarali iluziju o svojoj stvarnoj infantilnosti.

Diznilend, uostalom, nije jedini svoje vrste. Enchanted Village, Magic Mountain, Marine Workt Los Anđeles je okružen tom vrstom imaginarnih centrala koje napajaju stvarnošću, energijom stvarnog jedan grad čija je tajna upravo u tome da je on još samo mreža neprekidne, nestvarne cirkulacije – grad fabuloznog prostranstva, ali bez prostora, bez dimenzija. Kao i električne i atomske centrale, kao filmski studiji, tome gradu koji je sàm još samo jedan ogroman scenario i neprekidan travelling potrebna je i ta stara vrsta imaginarnog kao neki simpatični nervni sistem, sazdan od znakova detinjstva i veštačkih fantazama.

Diznilend: prostor za regeneraciju imaginarnog, kao što su drugde, pa i ovde, fabrike za obradu otpada. Svugde danas treba reciklirati otpatke, a snovi, fantazmi, istorijska, bajkovita, legendar- na imaginacija dece i odraslih takode su otpadak, prvo veliko toksifičko izbacivanje jedne nadstvarne civilizacije. Diznilend je prototip te nove funkcije na mentalnom planu. Ali iste su prirode instituti za seksualno, psihičko, somatsko obnavljanje kojih je Kalifornija prepuna. Ljudi se više ne gledaju, ali za to postoje instituti. Više se ne dodiruju, ali postoji kontaktoterapija. Više ne hodaju, ali se bave trčanjem, „džogingom“, itd. Svugde se prerađuju, obnavljaju izgubljene funkcije, ili izgubljeno telo, ili izgubljenu društvenost, ili izgubljen ukus za jelo. Ponovo se izmišlja oskudica, askeza, nestala divlja prirodnost: natural food, health food, yoga Dokazuje se, ali
na drugom nivou, ideja maršala Salinsa da upravo tržišna ekonomija, a nikako priroda, dovodi do nestašice: tu, na sofisticiranim granicama jedne tržišne ekonomije, ponovo se pronalaze nestašica/znak, nestašica/privid, simulirano ponašanje nerazvijenog (uključujući tu i usvajanje marksističkih teza) koji pod vidom ekologije, energetske krize i kritike kapitala dodaju i poslednju ezoteričnu aureolu trijumfu izvesne egzoterične kulture. Možda, međutim, izvesna mentalna
katastrofa, mentalna implozija i mentalna involucija bez presedana prete sistemu te vrste, čiji bi vidljivi znaci bili to čudno obilje, ili neverovatna kohabttacija najbizarnijih teorija i praksi, koja odgovara neverovatnoj koaliciji luksuza, neba i „love“, neverovatnoj luksuznoj materijalizaciji života i nepronalažljivim protivrečnostima.[…]

POLITIČKO BAJANJE

Votergejt. Isti scenario kao i u Diznilendu (imaginarni efekat koji prikriva da ne postoji više stvarnosti izvan nego unutar granica veštačkog okvira): u tom slučaju to je efekat skandala koji krije da ne postoji nikakva razlika između činjenica i njihovog razotkrivanja (identične metode ljudi iz CIA-e i novinara Washington Posta). Ista operacija, koja nastoji da putem skandala oživi jedan moralni i politički princip, putem imaginarlnog – jedan princip stvarnosti koji tone.

Otkrivanje skandala je uvek priznanje koje se odaje zakonu. A Votergejt je naročito uspeo da nametne ideju da on jeste skandal – u tom smislu on je bio operacija Čudesne intoksikacije. Dobra doza ponovnog uvođenja političkog morala u svetskim razmerama. Mogli bismo se složiti s Burdijeovim* (Bourdieu) recima: „Svakom odnosu snaga je svojstveno da se skriva kao takav i da postiže svoju potpunu snagu samo zato što se krije kao takav“, ako ih ovako protumačimo: kapital, nemoralan i neskrupulozan, može da deluje samo iza jedne moralne superstrukture, pa svako ko obnavlja taj javni moral (putem zgražanja, optuživanja, itd.) radi spontano za kapitalistički poredak. To su učinili i novinari Washington Posta.

Ali i to bi još bila samo formula ideologije, i Burdije, kada je razotkriva, podrazumeva „odnos snaga“ kao istinu kapitalističke dominacije, a razotkriva samo taj odnos snaga kao skandal – dakle i sam zauzima istu determinističku i moralističku poziciju kao i novinari Washington Posta. On čak vrši isti posao čišćenja i nametanja jednog moralnog poretka, poretka istine u kome se rađa istinsko simbolično nasilje društvenog poretka, daleko van svih odnosa snaga, koji su samo njihova pokretna i indiferentna konfiguracija u moralnoj i političkoj svesti ljudi.

Kapital od nas zahteva jedino da ga prihvatimo kao da je racionalan ili da ga suzbijamo u ime racionalnosti, da ga prihvatimo kao da je moralan ili da ga suzbijamo u ime moralnosti. Jer to je jedna ista stvar, ono što se može pročitati u drugom obliku: nekad se nastojalo da se skandal prikrije – danas se nastoji prikriti da to i nije skandal.

Votergejt nije neki skandal, to treba reći po svaku cenu, jer to je ono što ceo svet nastoji da prikrije, pri čemu se iza tog prikrivanja krije izvesno produbljivanje moralnosti rastuće moralne panike pri približavanju izvornoj inscenaciji kapitala: njegova momentalna surovost, njegova nerazumljiva okrutnost, njegova fundamentalna nemoralnost – to je ono skandalozno, neprihvatljivo za sistem moralne i ekonomske ekvivalentnosti koja je misaoni aksiom levice, počev od teorije prosvetiteljstva, pa do komunizma. Kapitalu se pripisuje ta misao ugovora, ali njemu to toga apsolutno nije stalo – on je jedan monstruozan poduhvat, bez principa, i to je sve. „Prosvećena“ misao je ta koja nastoji da ga kontroliše, namećući mu pravila. I sav onaj prolest koji zamenjuje revolucionarnu misao svodi se danas na optuživanje kapitala što ne sledi pravila igre. „Vlast je nepravedna, njena pravda je klasna pravda, kapital nas eksploatiše, ild.“ – kao da je kapital po nekom ugovoru bio obavezan društvu kojim upravlja. Levica ponovo nudi kapitalu ogledalo ekvivalentnosti, nadajući se da će on na to da se uhvati, da se u plete u tu fantazmagoriju društvenog ugovora i da ispuni svoje obaveze prema celokupnom društvu (samim lim, nema potrebe za revolucijom: dovoljno je da se kapital podvrgne racionalnoj formuli razmene). Sam kapital nikad nije bio vezan ugovorom za to društvo u kome vlada. On je vradžbina društvenog odnosa, on je jedan izazov društvu i treba mu odgovoriti kao takvom. On nije neki skandal za optuživanje po moralnoj ili ekonomskoj racionalnosti, on je izazov koji treba prihvatiti po simboličnom pravilu.

NEGATIVNOST U MEBUUSOVOJ SPIRALNOJ TRACI

Votergejt je, dakle, bio samo zamka koju je sislem namestio svojim protivnicima – simulacija skandala u svrhu regeneracije. To je otelovljeno na filmu ličnošću u „Deep Throat“ („Duboko grlo“), za koju je rečeno da je bio siva eminencija republikanaca, koja je manipulisala novinarima sa levice da bi se oslobodila Niksona. A što ne? Sve su hipoteze moguće, ali je ova suvišna: levica vrlo dobro i sama, i to spontano, vrši posao za desnicu. Bilo bi, uostalom, naivno da u tome vidimo neku gorku Čistu savest. Jer i desnica isto lako spontano vrši posao za levicu. Sve su hipoteze o manipulaciji reverzibilne, u jednoj neprekidnoj vrtešci. Jer manipulacija je plutajuća kauzalnost u kojoj se pozitivnost i negativnost uzajamno začinju i poklapaju, u kojoj više ne postoji ni aktivno ni pasivno. Samovoljnim zaustavljanjem te kauzalnosti koja se vrli u krugu može se spasti neki princip političke stvarnosti. Simulacijom jednog ograničenog, konvencionalnog perspektivnog polja, u kome se mogu izračunavali premise i posledice nekog čina ili događaja, može se održati i politička verodostojnost (i, naravno, „objektivna“ analiza, borba itd.). Ako razmotrimo celokupni ciklus bilo kog čina ili događaja u jednom sistemu u kome više ne postoje linearni kontinuitet i dijalektički polaritet, u jednom polju koje je poremećeno simulacijom, nestaje svaka determinacija, svaki se čin ukida na kraj u ciklusa, pošto je svima koristio i raspodelio u svim pravcima.

Da li je neki atentat bombom u Italiji delo levih ekstremista ili provokacija krajnje desnice, ili su ga izrežirali centristi da bi osramotili ekstremne teroriste i ponovo zadobili svoju uzdrmanu vlast, ili je to policijski scenario i učena za javnu sigurnost? Sve je to u isto vreme tačno, pa ni traganje za dokazom, odnosno objektivnost činjenica ne zaustavlja taj kovitlac tumačenja. To dolazi otuda što se nalazimo u logici simulacije koja nema više ničega zajedničkog sa logikom Činjenica i nekim poretkom uzroka. Simulacija se karakteriše precesijom modela, svih modela nad najmanjom činjenicom – tu su najpre modeli, njihova cirkulacija, orbitalna kao cirkulacija bombe, predstavlja pravo magnetno polje događaja. Činjenice nemaju više svoju putanju, one se rađaju na raskrsnici modela, jedna jedina činjenica može da nikne iz svih modela u isti mah. Ta anticipacija, ta precesija, taj kratki spoj, ta konfuzija između činjenice i njenog modela (nema više odstojanja u smislu, ni dijalektičkog polariteta, ni negativnog elektriciteta, implozije dijalektičkih polariteta) – upravo ona svaki put ostavlja mesto za sva moguća tumačenja, čak i najprotivrečnija – sva istinita, po tome što je njihova istina da s razmenjuju kao i modeli iz kojih proističu, u jednom uopštenom ciklusu.

Komunisti napadaju socijalističku stranku kao da žele da razbiju jedinstvo levice. Oni podržavaju ideju da su ti njihovi otpori prouzrokovani radikalnijim političkim zahtevima. U stvari, ti otpori dolaze Otuda što oni ne žele vlast. Ali ne žele li je u toj konjukturi, nepogodnoj za levicu uopšte, ili nepogodnoj za njih unutar saveza levice – ili je više ne žele uopšte? Kada Berlinguer izjavljuje: „Ne treba se bojali preuzimanja vlasti od strane komunista u Italiji“ – onda to u isto vreme znači:

  • da se ne treba bojati, budući da komunisti, ako dođu na vlast, neće promeniti ništa u njenom osnovnom kapitalističkom mehanizmu;
  • da nema nikakvog rizika da će ikada doći na vlast (zato što je i ne žele) – pa čak i ako je zadobiju, oni će je uvek vršiti samo kao zastupnici;
  • da, u stvari, vlast, istinska vlast, više ne postoji, pa prema tome ni neki rizik da je bilo ko osvoji ili oduzme;
  • ali i ovo: ja, Berlinguer, ne bojim se toga da komunisti preuzmu vlast u Italiji – što se može učiniti očiglednim, ali i ne baš toliko, jer
  • to može, naprotiv, značiti (za to nije potrebna psihoanaliza): ja se bojim da komunisti ne preuzmu vlast (a za to postoje dobri razlozi, čak i za jednog komunistu).

Sve je podjednako tačno. To je tajna jednog diskursa, koji nije više samo dvosmislen, kao što mogu biti politički diskursi, nego izražava nemogućnost jedne određene pozicije vlasti, nemogućnost jednog određenog stava diskursa. A ta logika ne pripada nijednoj partiji. Ona prožima sve diskurse i mimo njihove volje.

Ko će da razmrsi tu zbrku? Gordijev čvor je bar mogao da se preseče. Ali Mebijusova traka, ako je pocepaju, pretvara se u dodatnu spiralu, a da se pri tom ne poništava reverzibilnost površina (u tom slučaju reverzibilni kontinuitet hipoteza). Pakao simulacije, koji više nije pakao torture, nego suptilnog, zloćudnog, neuhvatljivog izvrtanja smisla – po kome su čak i osuđenici Burgosa nekakav Frankov poklon zapadnoj demokratiji koja nalazi priliku da obnovi svoj sopstven i uzdrmani humanizam, a čiji ozlojeđeni protest zauzvrat konsoliduje Frankov režim, konsolidujući španske mase protiv te strane intervencije? Gde je istina u svemu tome, kad se saučesništva sjajno povezuju, čak i bez znanja njihovih autora?

Spoj sistema i njegove ekstremne alternative kao dvaju ekstremiteta nekog krivog ogledala, „pogrešna“ zakrivljenost jednog političkog prostora koji je već magnetizovan, cirkularizovan, reverzibilnost sa desnice na levicu, iščašenje koje liči na lukavog genija komutacije, ceo sistem, beskrajnost kapitala koji se preklopio na sopstvenu površinu: je li sve to prevazišlo konačnu fazu? I nije li isto tako sa željom i sa libidinalnim prostorom? Spoj između želje i vrednosti, želje i kapitala, poslednja metamorfoza zakona (zato je on tako često na dnevnom redu): sam kapital uživa, govorio je Liotar (Lyotard), pre no što se pomisli da mi uživamo u kapitalu. Poražavajuća promenljivost želja kod Deleza, zagonetni obrt koji navodi želju „revolucionarnu po sebi samoj, i kao nehotično, hoteći to što hoće“, da poželi sopstvenu represiju i da zavodi paranoične i fašističke sisteme?

Svi referencijali mešaju svoje diskurse u, jednoj cirkularnoj, mebijevskoj kompulziji. Ako su seks i rad još donedavno bili potpuno suprotni termini, danas se oba utapaju u istu vrstu potrošnje. Nekad je diskurs o istoriji crpeo snagu iz žestokog protivljenja diskursu vlasti – danas oni razmenjuju svoje znake i svoje scenarije.

Bilo bi preopširno prelaziti celu lepezu operacionalne negativnosti, svih tih scenarija odvraćanja, koja, kao Votergejt, pokušavajrj đa ožive jedan umirući princip simuliranim skandalom, fantazmom, ubistvom – kao vrstom hormonalnog lečenja negativnošću i krizom. Uvek se radi o dokazivanju stvarnog putem imaginarnog, dokazivanju istine putem skandala, dokazivanju zakona pomoću prekršaja, dokazivanju rada putem štrajka, dokazivanju sistema putem krize i dokazivanju kapitala putem revolucije, kao, inače (Tasadejci), dokazivanju etnologije putem odricanja od njenog predmeta
– da i ne nabrajamo dalje:

dokazivanje teatra antiteatrom,

dokazivanje umetnosti antiumetnošću,

dokazivanje pedagogije antipedagogijom,

dokazivanje psihijatrije antipsihijatrijom, itd.

Sve se menja u svoj obrnuti termin da bi preživelo u svom prečišćenom obliku. Sve vlasti, sve institucije govore o sebi poričući se, kako bi pokušale da simulacijom smrti izbegnu svoju stvarnu agoniju. Vlast može da izrežira sopstveno ubistvo da bi ponovo našla neki vid postojanja i zakonitosti. Tako su, na primer, američki predsednici, Kenedijevi, umirali jer su još posedovali neku političku dimenziju. Drugi – Džonson, Nikson, Ford imali su pravo samo na marionetske atentate, na simulirana ubitstva. Ali ipak im je bila potrebna ta aura neke veštačke pretnje kako bi sakrili da su još samo manekeni vlasti. Kralj je nekad morao da umre (i bog takođe), u tome se sastojala njegova moć. Danas on bedno nastoji da izigrava svoje umiranje ne bi li se sačuvala milost vlasti. Ali ona je izgubljena.

Tražiti svezu krv u sopstvenoj smrti, ponovo pokrenuti ciklus pomoću ogledala krize, negativnosti i antivlasti – to je jedino rešenje – alibi svake vlasti, svake institucije koja pokušava da razbije začarani krug svoje neodgovornosti i svog fundamentalnog nepostojanja, svog svojstva već-viđenog i već-mrtvog.[…]

HOLOKAUST

Zaborav istrebljenja deo je istrebljenja, jer je to i istrebljenje pamćenja, istorije, društvenog itd. Taj je zaborav isto toliko bitan kao i događaj, za nas u svakom slučaju neustanovljiv, nedostupan u svojoj istini. Taj je zaborav još suviše opasan, treba ga izbrisati veštačkim pamćenjem (danas svugde veštačke memorije brišu pamćenje ljudi, brišu ljude iz njihovog sopstvenog pamćenja). Ta će veštačka memorija bili inscenacija istrebljcnja – ali kasno, isuviše kasno da bi mogla izazvati prave talase i nešto duboko uznemiriti, a pogotovo putem jednog medijuma koji je i sam hladan, koji isijava zaborav, odvraćanje i istrebljenje na još sistematičniji način, ako je to moguće, od samih logora: putem televizije. To je upravo konačno rešenje za istoričnost svakog događaja. Jevrej i se ne primoravaj u više ponovo da prođu kroz krematorijsku peć ili kroz gasnu komoru, nego kroz tonsku traku i TV sliku, na katodskom ekranu i na mikroprocesoru. Zaborav, uništenje time dostiže konačno svoju estetsku dimenziju – završava se u retru, koji je tu najzad uzdignut do masovne dimenzije.

Vrsta istorijske društvene dimenzije koja je još preostajala zaboravu u obliku osećanja krivice, sramotne tajnosti, neizrečenog, čak i ne postoji više, budući da sad „ceo svet to zna“, da je ceo svet uzdrhtao i slinio suočen s istrebljenjem – što je siguran znak da se „to“ neće više nikad dogoditi. Ali ono što se tako na jeftin način, po cenu nekoliko suza, izgoni iz pamćenja stvarno se više nikad neće dogoditi zato što se oduvek, pa i sada, ponovo zbiva, i to upravo u onom obliku u kome se, navodno, razotkriva u samom mcdijumu tog navodnog egzorcizma: na televiziji. To je isti proces zaborava, likvidacije, istrebljenja, isto uništavanje pamćenja i istorije, isto, obrnuto, implozivno zračenje, ista apsorpcija bez odjeka, ista crna rupa kao i Aušvic. A hteli bi da nas ubede kako će TV da poništi hipoteku Aušvica time što će izazvati zračenje jednog kolektivnog osvešćenja, dok je ona njegovo produženje u drugom svojstvu, ovaj put ne više pod znakom nekog mesta uništenja, nego jednog medijuma odvraćanja.

Ono što niko ne može razumeti, to je činjenica da je holokaust pre svega (i isključivo) jedan događaj, ili bolje rečeno jedan televizovan predmet (osnovno makluanovo pravilo, koje ne treba zaboraviti), to jest, da se pokušava podgrejati jedan hladan istorijski događaj, tragičan ali hladan, prvi veliki događaj hladnih sistema, sistema hlađenja, odvraćanja i istrebljivanja, koji će se zatim proširivati u drugim oblicima (uključujući tu i hladni rat, itd.) i obuhvatajući hladne mase (Jevreje kojih se čak više ne tiče sopstvena smrt, i eventualno samoupravljača, mase koje čak više nisu revoltirane: odvraćene od smrti, odvraćene čak i od sopstvene smrti), podgrejavajući taj hladni događaj putem jednog hladnog medijuma i za mase koje su i same hladne, koje će ponekad osetiti samo taktilnu jezu i neku posthumnu emociju, jezu koja takođe odvraća i koja će ih naterati da se prepuste zaboravu, s nekom vrstom estetičke čiste svesti o katastrofi.

Da bi se sve to podgrejalo nije bila suvišna sva ona politička i pedagoška orkestracija koja je odasvud nagrnula da vrati neki smisao događaju (ovaj put televizbvanom događaju). Vršena je panična učena oko mogućih posledica te emisije u mašti dece i drugih. Svi pedagozi i društveni radnici bili su mobilisani da bi filtrirali stvar, kao da je postojala neka opasnost zaraze u tom veštačkom oživljavanju! Opasnost je zapravo bila obrnuta: širenje hladnoće od hladnog, od socijalne inercije hladnih sistema, posebno televizije. Trebalo je, dakle, da se ceo svet mobiliše kako bi se došlo do obnove socijalnog, toplog sodijalnog, do vruće diskusije, dakle komunikacije, polazeći od hladnog čudovišta istrebljenja. Nedostaje nam rizika, zalaganja, istorije, reci. U tome je osnovni problem. Cilj se, dakle, sastoji u tome da se sve to proizvede po svaku cenu,a ta je emisija mogla tome da posluži: da se kaptira veslačka toplota jednog mrtvog događaja kako bi se zagrejalo mrtvo telo društvenog. Otuda i korišćenje dodatnog medijuma da bi se duže iskoristilo dejstvo feed-ba-cka: smesta su vršene sondaže koje su sankcionisale masovni efekat emisije, kolektivno dejstvo poruke – mada te sondaže, razume se, potvrđuju jedino televizuelni uspeh samog medijuma. Ali ta zbrka ne treba nikad da bude uklonjena.

Zato bi trebalo da govorimo o hladnoj svetlosti televizije, zašto je ona bezopasna za maštu (uključujući i detinju), jer više ne prenosi ništa imaginarno, i to iz prostog razloga što više nije slika (image). Trebalo bi je suprotstavljati filmu, koji još raspolaže (ali sve manje, jer je sve više zaražen televizijom) intenzivno-imaginarnim – jer film jeste slika. To jest, film nije samo ekran i vizuelan oblik, nego mit, stvar koja još ima nešto od dvojnika, fantazma, ogledala, sna, itd. Ništa od toga ne postoji na televizijskoj slici, koja ne sugeriše ništa, koja magnetizira, koja je samo ekran, pa čak ni to: jedan minijaturizovan terminal koji se, u stvari, smesta nalazi u vašoj glavi – vi ste ekran, a televizija gleda vas – terminal koji tranzistorizuje sve neurone i prolazi kao magnetska traka – kao traka, a ne kao slika.[…]

APOCALYPSE NOW

Kopola pravi svoj film onako kako su Amerikanci ratovali – u tom smislu, to je najbolje moguće svedočanstvo – sa istim odsustvom mere, istim preobiljem sredstava, istom monstruoznom nevinošću… i sa istim uspehom. Rat kao proboj, kao tehnološka i psihodelička fantazija, rat kao niz specijalnih efekata, rat koji je postao film mnogo pre no što je bio snimljen. Rat se ukida u tehnološkom testu, a za Amerikance je on pre svega bio to: jedno eksperimentalno polje, džinovski teren za proveravanje njihovih oružja, njihovih metoda, njihove sile.

Kopola ne čini ništa drugo: proveravasrag« intervencije filma, proverava udarnu moć jednog filma pretvorenog u ogromnu mašineriju specijalnih efekata. U tom smislu njegov je film, u stvari, ipak produžavanje toka rata drugim sredstvima, dovršavanje tog nedovršenog rata i njegova apoteoza. Rat se pretvorio u film, film se pretvara u rat, oboje se sustižu u svom zajedničkom prelivanju za tehniku.

Pravi rat vodi Kopola kao što ga je vodio Vestmorlend: ako u to ne uračunamo genijalnu ironiju napalmom spaljivanih filipinskih šuma i sela da bi se ponovo prikazao pakao Južnog Vijetnama, film sve ponavlja i sve započinje iznova: svirepo uživanje u snimanju, radost u žrtvovanju tolikih utrošenih milijardi, u takvom holokaustu sredstava, u tolikim peripetijama i u bučnoj paranoji koja je od početka taj film koncipirala kao svetsla, istorijski događaj, u kome, shodno zamisli njegovog tvorca, vijetnamski rat neće biti drugo nego ono što je bio, u kome on zapravo kao da i nije postojao – a mi zaista treba u to i da poverujemo: vijetnamski rat „sam po sebi“ se, možda, zaista nikad nije dogodio, to je jedan san, jedan barokni san o napalmu i o tropima, jedan psihotropski san, čiji cilj nije bio ni neka pobeda ni pobeda neke politike, nego žrtveno-kulturno, bezmerno širenje jedne snage koja se već sama snima u svom dešavanju, ne očekujući, možda, ništa drugo osim svoje afirmacije jednim super- filmom koji će do kraja ostvariti efekat masovnog spektakla tog rata.

Nema tu nikakve stvarne distance, nikakvog kritičkog smisla, nikakve teženje za „osvcšćivanjem“ u odnosu na rat; a u tome se na neki način i sastoji brutalni kvalitet tog filma: što nije iskvaren moralnom psihologijom rata. Može Kopola na glavu svog helikopterskog kapetana da natakne šešir lake konjice i da taj kapetan uništava vijetnamsko selo uz zvuke Vagnerove muzike – to ipak nisu distantni, kritički znaci, to je sve uronjeno u mašineriju, to predstavlja deo specijalnog efekta; i sam Kopola pravi film na isti način, sa istom retromegalomanijom, sa istim besmislenim besom, sa istim krajnje pojačanim ginjolskim efektom. Ali, eto on nam zadaje taj udarac, to je tu, zastrašujuće, i mi možemo da se upitamo: kako je moguć takav užas (ne užas rata, nego samog filma)? Ali odgovora nema, nema moguće osude, možemo se čak oduševiti tim čudovišnim trikom (isto kao i Vagnerom) – ali se ipak može razabrati i jedna sasvim mala ideja koja nije zlobna, koja nije neka ocena vrednosti, ali koja vam kaže da su i vijetnamski rat i taj film skrojeni od istog materijala, da ih ništa ne razdvaja, da je i taj film deo rata – da su Amerikanci, ako su (prividno) izgubili onaj drugi, bez sumnje dobili ovaj, filmski. Apocatypsenow je jedna svetska pobeda. Kinematografska moć je jednaka i veća od moći industrijskih i vojnih mašina, jednaka ili veća od moći Pentagona i vlada.

A samim tim film dobija izvesnu zanimljivost: on retrospektivno rasvetljava (to čak nije ni retrospektivno, budući da je film jedna faza tog nedovršenog rata) ono po čemu je taj rat već bio smućkan, nepromišljen u političkim terminima: Amerikanci i Vijetnamci su nudili svoju eknomsku pomoć, upravo kao što su uništili džunglu i gradove, upravo kao Sto danas prave svoj film. Nismo uopšte razumeli ni rat, ni film (brr ne ovaj) ako nismo shvatili ,to nerazlikovanje, koje više nije ni ideološko ni moralno, razlikovanje dobra i zla, nego nerazlikovanje reverzibilnosti razaranja i proizvodnje, imanentnosti jedne stvari u samoj njenoj revoluciji, organskog metabolizma svih tehnologija, od tepiha bombi do filmske trake…[…]

SUPERMARKET I SUPERROBA

Sa trideset kilometara unaokolo saobraćajne strele vas upućuju ka tim velikim centrima odabiranja koja su supermarketi, ka tom hiperprostoru robe gde se u mnogom pogledu izgrađuje jedna nova društvenost. Treba videti kako on centralizuje i preraspodeIjuje cei u regiju i njeno stanovništvo, kako koncentriše i racionalizuje vremenske rokove, putanje, prakse – stvarajući ogromno kretanje tamo i nazad, sasvim slično onome periferijskih commutersa, koje u određene časove apsorbuju i ponovo izbacuju njihova radna mesta.

U suštini, tu je reč o drugoj vrsti rada, o radu akulturacije, sučeljavanja, ispitivanja k6da i društvenog suda: ljudi tu dolaze da bi našli i odabrali predmete-odgovore na sva pitanja koja mogu sebi da postavljaju; ili, bolje rečeno, tu dolaze oni sami kao odgovor na funkcionalno i usmereno pitanje koje sačinjavaju predmeti. Predmeti više nisu roba: čak nisu baš ni znaci čiji bi smisao i poruku ljudi usvajali, nego su testovi, jer upravo oni nas ispituju, mi smo pozvani da im odgovaramo, a odgovor je sadržan u pitanju. Tako slično funkcionišu sve poruke medija: nije to ni informacija, ni komunikacija, nego referendum, neprekidni test, cirkularni odgovor, proveravanje koda.

Nema tu reljefa, perspektive, horizonta na kome bi pogled mogao da se izgubi, nego je to jedan totalni ekran na kome reklamni panoi i sami proizvodi u svojoj neprekidnoj izloženosti igraju ulogu kao ekvivalentni i uzastopni znaci. Postoje službenici koji se jedino bave doterivanjem prednje scene, površinskog izgleda polica, tamo gde su zahvati potrošača mogli da stvore neku prazninu. Samousluživanje još više doprinosi tom odsustvu dubine: jedan isti homogeni prostor, bez posredovanja, okuplja ljude i stvari – prostor neposredne manipulacije. Ali ko manipuliše kim ili čim?

Čak i represija se kao znak integriše u taj svet simulacije. Represija koja je postala odvraćanje samo je znak više u svetu odvraćanja. Ekrani kontrolnog sistema protiv krađa i sami su deo dekora simulakruma. Savršen nadzor na svim tačkama zahtevao bi tehnički aparat kontrole teži i savremeniji od same radnje. To ne bi bilo rentabilno. To je, dakle, jedna aluzija na represiju, jedno „davanje znaka“ tog poretka, koji je tu sproveden; taj znak može da koegzistira sa svima ostalima, pa čak i sa obrnutim imperativom, na primer, onim što ga izražavaju ogromni panoi koji vas pozivaju da se opustite i da sasvim spokojno birate. Ti vas panoi zapravo vrebaju i isto tako dobro ili isto tako malo nadziru kao što to čini „policijska“ televizija. Ona vas gleda, vi sebe u njoj gledate, pomešani s drugima, to je ono providno ogledalo potrošačke aktivnosti, igra razdvajanja i udvajanja, koja taj svet čini zatvorenim u sebe.

Supermarket je neodvojiv od auto-puteva koji do njega sa svih strana dovode i od njega odvode, od parkinga s njihovim redovima automobila, od kompjuterskog terminala – a dalje, u koncentričnim krugovima – od celog grada kao totalnog funkcionalnog ekrana aktivnosti. Supermarket liči na veliku montažnu fabriku, s tom razlikom što su zaposleni (ili klijenti), pošto nisu vezani za radni lanac, neprekidnom racionalnom prinudom, pokretni i razmaknuti, te čine utisak da prelaze sa jedne tačke lanca na drugi, po nekim proizvoljnim putanjama. Vremenski raspored, izbor, kupovina, takođe su proizvoljni, za razliku od radnih praksi. Ali se tu ipak zaista radi o nekom lancu, o određenoj programatskoj disciplini, čija su pravila pokrivena slojem tolerancije, lakoće i nadstvarnosti. Super- market je već, više od fabrike i tradicionalnih institucija kapitala, model svakog budućeg oblika kontrolisane socijalizacije: on je retotalizovan u jednom homogenom prostoru-vremenu svih rasutih funkcija društvenog tela i života (rada, slobodnog vremena, ishrane, higijene, saobraćaja, medija, kulture); on je prevođenje svih protivurećnih tokova u terminima integrisanih kola; on je prostor-vreme cele jedne operacionalne simulacije društvenog života, cele jedne stambene i saobraćajne strukture.

Kao dirigovan model anticipacije, supermarket (naročito u Sjedinjenim Državama) prethodi aglomeraciji; on podstiče aglomeraciju, dok je tradicionalna tržnica bila u centru grada, mestu gde su se sastajali selo i grad. Supermarket je izraz celog jednog načina života u kome su nestali ne samo selo nego i grad da bi prepustili mesto „aglomeraciji“, što znači stvaranju funkcionalne, potpuno označene urbane zone, čiji je ekvivalent, mikromodel na planu potrošnje. Ali njegova uloga daleko prevazilazi „potrošnju“, a predmeti u njemu više ne poseduju specifičnu stvarnost: ono što je najvažnije, to je njihov serijalni, cirkularni, spektakularni raspored, budući model društvenih odnosa.

„Model“ supermarket može, dakle, pomoći da shvatimo šta se događa s krajem modernosti. Veliki gradovi su tokom jednog veka (1850-1950) videli rađanje jedne generacije „modernih“ robnih kuća (mnoge su se na ovaj ili onaj način nazivale „modernim“), ali ta osnovna modernizacija, vezana za modernizaciju saobraćaja, nije poremetila urbanu strukturu. Gradovi su ostali gradovi, dok su novi gradovi satelizovani supermarketom ili shopping-centrom i u njima
se saobraćaj odvija putem programirane tranzitne mreže: oni prestaju biti gradovi da bi postali aglomeracije. Pojavila se jedna nova morfogeneza koja pripada kibernetičkom tipu (to jest, koja na nivou teritorije, stanovanja, tranzita, reprodukuje molekularna scenarija upravljanja, koja su scenarija genetskog koda), a čiji je oblik nukleiran i satelitski. Supermarket kao jezgro. Grad ga, čak, iako je moderan, više ne apsorbuje. On sam ustanovljava orbitu po kojoj se kreće aglomeracija. On služi kao rasadnik, kao implant, novim agregatima, kao što to nekad čini i univerzitet ili, još uvek, fabrika ne više fabrika XIX veka, ni decentralizovana fabrika koja se, ne razbijajući orbitu grada, smešta u predgrađe, nego montažna, automatizovana fabrika s elektronskim komandnim uređajima, to jest, fabrika koja odgovara potpuno deteritorijalizovanom procesu rada. Kad je reč o takvoj fabrici, kao i o supermarketu ili novom univerzitetu, onda se tu vise ne radi o funkcijama (trgovini, radu, znanju, slobodnom vremenu) koje se autonomizuju i premeštaju (što još karakteriše „moderno“ širenje grada), nego o jednom modelu dezintegracije funkcija, neodređenosti funkcija i dezintegraciji samoga grada, modelu koji je premešten van grada i tretiran kao nadstvaran model, kao jezgro jedne sintetičke aglomeracije koja više nema ničega zajedničkog s gradom. To su negativni sateliti grada koji nagoveštavaju kraj grada, čak i modernog, kao određenog, kvalitativnog prostora, kao prvobitne sinteze jednog društva.

Moglo bi se pomisliti da to „rasađivanje“ odgovara nekoj racionalizaciji raznih funkcija. Ali, u stvari, od trenutka kada se neka funkcija maksimalno specijalizovala tako da može da bude u celini projektovana na terenu, po principu „ključ u ruke“, ona gubi svoju konačnu svrhu i postaje nešto sasvim drugo: polifunkcionalni skup „crnih kutija“ sa višestrukim input-outputom, žarište konvekcije i destrukturacije. Te fabrike i ti univerziteti nisu više fabrike ni univerziteti, a supermarketi nemaju više svojstva neke tržnice. Ti čudni novi predmeti, čiji je apsolutan model, bez sumnje, nuklearna centrala, zrače nekom vrstom neutralizacije teritorije, to je odgovarajuća sila koja iza prividne funkcije tih objekata svakako konstituiše njihovu duboku funkciju: nadstvarnost funkcionalnih jezgara koja to više uopšte nisu. Ti novi objekti su polovi simulacije oko kojih se, za razliku od starih stanica, fabrika ili tradicionalnih saobraćajnih mreža, izgrađuje nešto drugo, a ne „modernost“: izvesna nadstvarnost, simultanost svih funkcija, bez prošlosti, bez budućnosti, operacionalnost svih pravaca. A bez sumnje se stvaraju i krize, ili čak nove katastrofe: maj 1968. započeo je u Nanteru, a ne na Sorboni, to jest, na jednome mestu na kome se, prvi put u Francuskoj, hiperfunkcionalizacija „van zidova“ jednog centra znanja izjednačuje sa deteritorijalizacijom, sa napuštanjem, sa gubitkom funkcije i celishodnosti tog znanja u jednom programiranom neofunkcionalnom kompleksu. Tu je nikla nova, originalna žestina kao odgovor na orbitalnu satelizaciju jednog modela (znanja, kulture) čija je referencijalnost izgubljena.[…]

OSTATAK
KAD SE ODUZME SVE, NE OSTAJE NIŠTA

To je pogrešno.

Izjednačenje svega i ničega, oduzimanje ostatka, pogrešno je od početka do kraja.

Nije da nema ostatka. Ali on nikad ne poseduje autonomnu stvarnost, ni svoje mesto: on je ono Čije deljenje, ograničavanje, isključenje označava… šta drugo? Oduzimanjem ostatka zasniva se i poprima snagu stvarnosti… Šta drugo?

Čudno je upravo to što ne postoji suprotni termin u jednoj binarnoj suprotnosti; može se reći desnica/levica, isto/drugo, većina/manjina, ludo/normalno, itd. – ali ostalo/.? Ničega nema s druge strane pregrade. „Suma i ostatak“, zbir i ostatak, operacija i ostatak – nisu raspoznatljive opozicije.

A ipak ono što je s druge strane ostatka postoji, to je čak obeleženi termin, jaki oblik, povlašćeni element u toj čudno disimetričnoj opoziciji, u toj strukturi koja nije struktura. Ali taj obeleženi termin nema imena. On je anoniman, nestalan i bez definicije. Pozitivan je, ali mu samo negativ daje snagu stvarnosti. Strogo uzeto, mogao bi da bude definisan samo kao ostatak ostatka.

Ostatak prema tome upućuje na nešto mnogo više nego jasnu podelu na dva lokalizovana termina, na jednu okretnu i povratnu strukturu, strukturu uvek imanentne reverzije, gde se nikad ne zna šta je ostatak onog drugog. Ni u jednoj drugoj strukturi ne može da se vrši ta reverzija ili to sunovraćivanje: muški rod nije ženski rod ženskog roda, normalno nije ludo ludog, desnica nije ievica levice itd. Pitanje, možda, jedino može da se postavi u ogledalu: šta je odraz drugog, ono stvarno ili slika? U tom smislu može da se govori o ostatku kao o jednom ogledalu, ili o ogledalu ostatka jer u oba slučaja je strukturalna demarkaciona linija, linija podele smisla postala nestalna, jer smisao (najdoslovnije: mogućnost da se ide od jedne tačke do druge shodno jednom vektoru koji je određen respektivnom pozicijom termina) više ne postoji. Nema više respektivne pozicije – pošto stvarno nestaje da bi ustupilo mesto jednoj slici stvarnijoj od stvarnog, i obrnuto – pošto ostatak nestaje sa dodeljenog mu mesta da bi se ponovo pojavio na suprotnoj strani, u onom čega je bio ostatak, itd.

Tako je i sa društvenim. Ko će reći da li je ostatak društvenog nesocijalizovani ostatak, ili je baš samo društveno ostatak, džinovski otpadak… čega drugog? Jednog procesa koji, kada bi potpuno nestao i kada čak ne bi imao drugog imena nego društveno, ipak bio samo njegov ostatak. Ono što preostaje može da ima totalnu dimenziju stvarnog. Kada je neki sistem sve apsorbovao, kad je sve sabrano, kada nije ostalo ništa, celokupna suma se prebacuje u ostatak i postaje ostatak.

Pogledajte rubriku „Društvo“ u listu Monde, u kojoj se paradoksalno pojavljuju samo doseljenici, delikventi, Žene, itd. – sve što nije bilo socijalizovano, „socijalni“ slučajevi analogni patološkim slučajevima. To su džepovi koje treba resorbovati, segmenti koje „društveno“ izoluje tokom svog širenja. Obeleženi kao „rezidualni“ na horizontu društvenog, oni samim tim dospevaju pod njegovu jurisdikciju i osuđeni su da pronađu svoje mesto u nekoj proširenoj socijalnosti. Na tom ostatku socijalna mašina ponovo pokreće i nalazi novu energiju. Ali šta se događa kada je sve izbrisano, pokupljeno, kad je sve socijalizovano? Onda se mašina zaustavlja, dinamika se izvrće i celokupni društveni sistem postaje ostatak. U onoj meri u kojoj društveno u svom napredovanju eliminiše sve ostatke, ono samo postaje rezidualno. Označavajući kao „Društvo“ rezidualne kategorije, društveno se samo označava kao ostatak.

Nemogućnost da se odredi šta je ostatak drugog karakteriše fazu simulacije i agonije raspoznatljivih sistema, fazu u kojoj sve postaje ostatak i rezidualno. A obrnuto, nestanak neminovne i strukturalne pregrade koja je ostatak izolovala od ??? i koja odsad svakom terminu omogućuje da bude ostatak drugog, karakteriše jednu fazu reverzibilnosti u kojoj virtuelno više nema ostatka. Obe propozicije su istovremeno „tačne“ i ne isključuju se. One su same reverzibilne.

Drugi je aspekt, isto tako neobičan kao i odsustvo suprotnog termina, činjenica da ostatak zasmejava. Bilo koja diskusija o toj temi izaziva istu igru reci, istu dvosmislenost i istu sablažnjivost kao i diskusije o seksu ili o smrti. Seks i smrt su dve velike priznate teme kojima se mogu izazvati ambivalentnost i smeh. Ali ostatak je treća, i možda jedina, budući da se prve dve druge svode na nju kao na samu figuru reverzibilnosti. Jer zašto se ljudi smeju? Smeju se samo reverzibilnosti stvari, a seks i smrt su prevashodno reverzibilne figure. Zato što je težište između muškog i ženskog (roda), između života i smrti uvek reverzibilno ljudi se smeju seksu i smrti. A koliko se još više smeju ostatku koji čak ne zna za suprotni termin, koji potpuno sam prelazi ceo ciklus i beskrajno trči za sopstvenom pregradom, za svojim dvojnikom, kao Peter Slemil za svojom senkom ? Ostatak je sablažnjiv zato što je reverzibilan i što se menja u sebe samog. Nepristojan je i zasmejava, kao što jedino, i to duboko, zasmejava nerazlikovanje između muškog i ženskog, nerazlikovanje između života i smrti.

Ostatak je danas postao jaki termin. Na ostatku se temelji jedna nova razumljivost. To je kraj izvesne logike raspoznatljivih suprotnosti u kojima je slabi termin imao ulogu rezidualnog termina. Danas se sve izvrće. Sama psihoanaliza je prva velika teorizacija rezidualnog (lapsus, snovi, itd.). Nama više ne upravlja neka politička ekonomija proizvodnje, nego jedna politička ekonomija reprodukcije, reciklaže – ekologija i zagađenje – jedna politička ekonomija ostatka, otpatka. Sva se normalnost danas iznova sagledava u svetlosti ludila, koje je bilo samo njen beznačajni ostatak. To je privilegija svih ostataka, u svim oblastima, oblasti nerečenog, ženskog, ludog, marginalnog, izmeta i otpatka u umetnosti, itd. Ali i to je još samo neka vrsta inverzije strukture, povratka potisnutog kao jakog vremena, povratka ostatka kao viška smisla, kao prekobrojnog (ali prekobrojno se formalno ne razlikuje od ostatka, a problem utroška prekobrojnog se kod Bataja ne razlikuje od problema resorpcije ostataka u jednoj političkoj ekonomiji računa i oskudice: samo se filozofije razlikuju), neke veće ponude smisla na osnovu ostatka. To je tajna svih „oslobađanja“, koja se izdaju u energije srivene s druge strane pregrade.

Mi se, međutim, nalazimo pred jednom mnogo originalnijom situacijom: ne pred situacijom proste inverzije i promocije ostataka, nego pred situacijom izvesnih zavisnosti svake strukture i svake suprotnosti koja čini da čak više i nema ostatka, usled toga što je on svugde i što se, igrajući se s pregradom, poništava kao takav. Ne ostaje ništa onda kada se sve oduzelo, nego onda kada se stvari neprekidno izvrću i kada i samo sabiranje više nema smisla.

Rođenje je rezidualno ako nije simbolično ponovljeno inicijacijom.

Smrt je rezidualna ako nije razrešena u žalosti, u kolektivnoj žalobnoj svečanosti.

Vrednost je rezidualna ako nije resorbovana i utrošena u ciklusu razmena.

Seksualnost je rezidualna kada postane proizvodnja seksualnih odnosa.

I samo društveno je rezidualno kada postane proizvodnja „društvenih odnosa“.

Sve stvarno je rezidualno, a sve što je rezidualno osuđeno je da se beskrajno ponavlja u fantazmu.

Svaka akumulacija je samo ostatak, i akumulacija ostatka, utoliko što predstavlja raskid saveza i što u linearnom beskraju kumulusa i računa, u linearnom beskraju proizvodnje, energije i vrednosti, kompenzira ono što se pre ispunjavalo u ciklusu saveza. Međutim, ono što prolazi kroz izvestan ciklus izvršava se potpuno, dok je u dimenziji beskrajnosti, sve što se nalazi ispod crte beskrajnog, ispod crte večnosti (te zalihe vremena koje je takode, kao svaka zaliha, raskid saveza) – sve to samo ostatak.

Akumulacija je samo ostatak, a potiskivanje je samo njen obrnuti i simetrični oblik. Zaliha potisnutih afekata i predstava je ono na čemu se temelji naš novi savez.

Ali kada je sve potisnuto, onda više ništa nije potisnuto. Mi nismo daleko od te apsolutne tačke potiskivanja na kojoj se same zalihe rastvaraju, na kojoj se zalihe fantazma ruše. S\je imaginarno što se odnosi na zalihu, energiju i onog što od njih ostaje proizilazi za nas iz potiskivanja. Kada ono dostigne izvesnu tačku kritične zasićenosti u kojoj se njegova evidentnost izvrće, onda energije više ne moraju da budu oslobađane, trošene, šteđene, proizvodene: jer će se koncept energije sam od sebe rasplinuti.

Danas se od ostatka, od energija koje nam pretiču, od obnavljanja i čuvanja ostataka, stvara krucijalni problem čovečanstva. On je nerešiv kao takav. Svaka će nova oslobođena ili utrošena energija ostaviti neki nov ostatak. Svaka će želja, svaka libidinalna energija proizvesti novo potiskivanje. Šta je tu čudno budući da se i sama energija shvata samo u kretanju koje je nagomilava i oslobađa, koje je potiskuje i „proizvodi, to jest u vidu ostatka i njegovog dvojnika?

Treba nastojati na besmislenoj potrošnji energije da bi se poništio njen koncept. Treba nastojati na maksimalnom potiskivanju da bi se poništio njegov koncept. Kada poslednji ekolog bude potrošio poslednji litar energije, kada poslednji etnolog izvrši analizu poslednjeg urođenika, kada poslednja „radna snaga bude proizvela poslednju robu, kada poslednji analitičar razjasni poslednji fantazam, kada sve bude oslobođeno i potrošeno „s poslednjom energijom“, tada ćemo uočiti da je ta džinovska spirala energije i proizvodnje, potiskivanja i nesvesnog, pomoću koje smo uspeli da sve obuhvatimo jednom entropičnom i katastrofičnom jednačinom – da je sve to, u stvari, samo jedna metafizika ostatka, a ona će biti smesta razrešena u svima svojim efektima.[…]

(Žan Bodrijar, Simulakrumi i simulacija, 7/10/15/23/50/53/59/61/79/82, Ip. Svetovi, Novi Sad, 1991)

Karl Jaspers- izvod iz dela (Pitanje krivnje)


 KARL JASPERS – izvod iz dela (Pitanje krivnje)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. Ο našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom iprijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju samo pobjednici već i neki njemački emigranti, pa čak i neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja.

Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život. Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da ο pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli ο nama ne može biti svejedno, jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića. Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje.

Ta razlikovanja zacrtat ću prvo u skici, kako bih potom kroz njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja. Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje. Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadašnjost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, našim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produbljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti. Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdanoživimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja I predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vodenog i ometanog osjećajima.

1. Četiri pojma krivnje

Valja razlikovati:

1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone.

2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda.

3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno „naređenje je naređenje!“. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest I komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.

4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog. Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac, ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zakazivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi.

Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti. Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji. Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje. Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje ostala bi bespredmetna.

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u kojima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava. Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći – ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše. Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta određeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom predaka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi suprotstavljene mogućnosti.

Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mnijenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti sviju. Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj poslušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja. Razlika je to između političke slobode i političke diktature. Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će stanje vladati. Pojedinac se u njemu rada, zahvaljujući sreći ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno. Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.

2. Posljedice krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.

a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.

b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi.

c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora I obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.

d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

3. Sila. Pravo. Milost

Da se među ljudima odlučuje silom kad se ne uspijevaju sporazumjeti te da je sav državni poredak kroćenje te sile, doduše tako da ona ostaje monopol države – prema unutra kao prisilna uspostava prava, prema van kao rat – na to se u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.
Gdje s ratom nastupa sila, završava pravo. Mi Europljani pokušali smo i u tom slučaju još zadržati ostatak prava I zakona kroz odredbe međunarodnog prava, koje vrijede I u ratu, a posljednji put su zacrtane u Haškoj i Ženevskoj konvenciji. Čini se da je to bilo uzalud. Gdje se primjenjuje, sila se potiče. Pobjednik odlučuje što će se dogoditi s pobijeđenim. Vrijedi načelo „vae victis“. Pobijeđeni može samo birati hoće li umrijeti ili činiti I trpjeti što pobjednik želi. Oduvijek se uglavnom odlučivao za život.

Pravo je visoka ideja ljudi koji njen opstanak zasnivaju na razlogu, koji se doduše može osigurati samo silom, ali silom ne može biti određen. Gdje ljudi postaju svjesni svoga ljudskog postojanja i priznaju čovjeka kao čovjeka, tamo uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu, na koje se mogu pozivati i pobjednik i pobijeđeni. Čim se pojavi ideja prava, može se pregovarati, kako bi se istinsko pravo pronašlo kroz raspravu i metodički postupak. Ono što je u slučaju potpune pobjede između pobjednika i pobijeđenog još pravno usklađeno, do danas je doduše ostalo tek vrlo ograničeno područje unutar događaja ο kojima se odlučuje političkim voljnim aktima. Oni postaju temeljem pozitivnog, faktičnog prava, dok ih same pravo ne opravdava. Pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zločina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu i metafizičku krivnju. Ali pravo može priznati i onaj koji predstavlja kažnjeni ili odgovorni dio. Zločinac svoju kaznu može iskusiti kao čast i ponovnu uspostavu. Politički odgovoran pojedinac može ono što odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog opstanka prihvatiti kao datost sudbinske odluke. Milost je akt koji ograničava učinak čistog prava i razorne sile. Ljudskost osjeća višu istinu od one koja leži u pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile.

a) Unatoč pravu djeluje milosrđe kako bi otvorilo prostorpravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim učincima puni nedostataka i nepravde.

b) Unatoč mogućnosti sile, pobjednik iskazuje milost, bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeđeni mogao služiti, bilo zbog velikodušnosti, jer mu ostavljanje pobijeđenog na životu može pružiti pojačan osjećaj moći i mjere, ili jer se svojom savješću podređuje zahtjevima općeljudskog prirodnog prava, koje pobijeđenom ne oduzima sva prava kao ni zločincu.

4. Tko sudi i kome ili čemu se sudi?

U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj, a tko optuženik.

a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju načina krivnje. Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta ili iznutra, iz vlastite duše.
Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički, ne moralno i ne metafizički. Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zločinačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to. Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi u samoći. Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja. Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo ako se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama, tj. radnjama i načinima ponašanja.

b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv. Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa I one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje serazmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama.
Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu. Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu, nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike – primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza – nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi – i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci – ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari. Činjenica da se tipološkim shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje među narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi. Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu. Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje – imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca. Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika koja je među Židovima u to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim okupatorima dovela do Isusova smaknuća. Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samorazumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko više što je zabluda tako jednostavna i očevidna. Kao da stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je smjesta zaboraviti, prije no što uopće dode do izražaja. Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda ne može, dakle – osim u smislu političke odgovornosti – biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje.

c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo. Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti postavljeno pitanje koju punomoć ima, u koju svrhu i s kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju on i okrivljeni? Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na distanci hladne analize. Stoga ono što vrijedi pred Bogom ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instance koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta koje objavljuje tisak. Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na prosudbu ο političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu korist. Ali nameće se pitanje: „Smije li netko neutralan pred javnošću uopće suditi, a da prethodno nije sudjelovao u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju savjest?“ (iz jednog pisma) Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Nijemcima, govori ο moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li ο krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj. Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom njegove ljubavi. Govori li se, međutim, ο političkoj odgovornosti i kriminalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih određenja. Politička odgovornost stupnjuje se prema stupnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu I određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno mora podvrgavati.

5. Obrana

Gdje se optužuje, optuženik ima pravo da bude saslušan. Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje sila, onaj na koga se primjenjuje branit će se, ako može. Ako se onaj koji je do kraja pobijeđen ne može braniti, ne preostaje mu – ako želi ostati na životu – ništa nego da snosi posljedice, da ih preuzme i prizna. Ali gdje pobjednik obrazlaže i prosuđuje, tamo ne može odgovoriti nikakva sila, već samo duh u nemoći, ako je za to osiguran prostor. Obrana je moguća kada čovjek smije govoriti. Pobjednik ograničava svoju silu kad svoje djelovanje dovede na razinu prava.

Ta obrana ima sljedeće mogućnosti:

1. Ona može siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi do određenja i, djelomice, odterećenja. Razlikovanje ukida totalitarnost, predbacivanje biva ograničeno.

2. Obrana može iznositi stanja stvari, naglašavati ih I uspoređivati.

3. Obrana se može pozivati na prirodno pravo, na ljudska prava, na međunarodno pravo. Takva obrana ima sljedeća ograničenja:

a) Država koja je načelno povrijedila prirodno pravo I ljudska prava, od početka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu kršila ljudska prava i međunarodno pravo, ne može u svoju korist nastojati na onome što sama nije priznavala.

b) Pravo činjenično ima onaj tko ujedno ima i moć da se bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemoć, postoji samo mogućnost da se duhovno zaziva idealno pravo.

c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava događa se samo voljnim aktom moćnih, dakle pobjednika. To je akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala – iz milosti spram pobijeđenog jer mu se priznaju prava.

4. Obrana može ukazati gdje se optužba više ne provodi vjerodostojno, već se koristi u službi drugih, primjerice političkih ili gospodarskih svrha kao oružje – miješanjem pojmova krivnje – izazivanjem krivog mnijenja – kako bi se postigla suglasnost, a ujedno i čista savjest zbog vlastita djelovanja. Tada se utemeljuju kao pravo, umjesto da ostanu jasni pobjednički akti u položaju „vae victis“. Zlo je, međutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda. Moralna i metafizička predbacivanja kao sredstvo političke volje moraju biti odbačena.

5. Obrana putem izuzeća suca – ili zato što ga se obrazloženo može proglasiti pristranim ili zato što predmet po vrsti ne podliježe ljudskom sucu. Kazna i odgovornost – ispravljanje nanesenog zla – priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim rođenjem, što može doći samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostaje jedino obrana šutnjom. Riječ je ο tome da se ne smijemo dati smesti činjeničnom nužnosti tog unutarnjeg zaokreta, iako se taj u isti mah pogrešno zahtijeva izvana. Dvije su stvari: svijest ο krivnji i priznavanje neke svjetske instance kao suca. Pobjednik po sebi još nije sudac. On će ili sam provesti preobrazbu borbenog stava i time zaista steći pravo umjesto puke moći, i to ograničeno na kriminalnu krivnju i političku odgovornost – ili će posegnuti za krivim opravdanjem djelovanja, koje će samo ponovno uključivati novu krivnju.

6. Obrana se služi protutužbotn: ukazivanjem na djelovanja drugih, koja su također bila uzrocima nastanka zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod pobijeđenog važe kao zločini i jesu zločini; ukazivanjem na opće svjetske povezanosti, koje označuju zajedničku krivnju.[…]

Naše pročišćenje

Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda. I ovdje se moramo okrenuti protiv kolektivnog mišljenja. Svaka stvarna preobrazba događa se kroz pojedince, u mnogobrojnim pojedincima, neovisno ili u poticajnoj razmjeni. Mi Nijemci spominjemo se svi, makar i na različite, pa i suprotne načine, svoje krivnje i nekrivnje. Svi mi to činimo, nacionalsocijalisti i protivnici nacionalsocijalizma. Kad kažem „mi“, mislim na ljude, s kojima isprva – kroz jezik, podrijetlo, situaciju i sudbinu – osjećam solidarnost. Ne želim nikoga optuživati kad kažem „mi“. Ako se drugi Nijemci osjećaju krivima, to je njihova stvar, osim u dvjema točkama, kazni za zločine onih koji su ih počinili i političkoj odgovornosti sviju za djela Hitlerove države. Oni koji ne osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru. Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: “ Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena.“ Jedan mladi protivnik nacizma: „Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima.“
Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: „Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti.“

1. Uzmicanje pred pročišćenjem

a) Međusobno okrivljavanje

Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram njega. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg I vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti sebi svojstveno ponovno rođenje. Trenutak u kojem je započelo to unutarnje pretapanje za pojedince je vrlo različit: je li 1933., je li 1934., je li nakon ubojstava 30. lipnja, je li tek od 1938., nakon paljenja sinagoga, ili tek u ratu ili tek pod prijetnjom poraza ili tek nakon sloma. U svemu tome mi Nijemci ne možemo pronaći zajednički nazivnik. Moramo s bitno različitih stajališta biti otvoreni jedni prema drugima. Zajednički nazivnik svima je zacijelo državljanstvo. U tome svi imaju zajedničku odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli. To ujedinjuje i vanjsku i unutarnju emigraciju. Velike razlike omogućuju da otprilike svatko svakome nešto predbacuje. To traje dokle god pojedinac zahvaća pogledom samo vlastiti položaj i položaj onih koji su mu slični, prosuđujući položaje ostalih samo u odnosu prema sebi. Začuđuje koliko smo zaista uzbuđeni samo kad nas nešto same pogađa i sve promatramo s gledišta našeg posebnog položaja. Možemo jednom klonuti, kad strpljenje međusobnog razgovora prijeti da će nas napustiti i kad nailazimo na hladnu i osornu odbojnost. Proteklih godina bilo je Nijemaca koji su od nas ostalih Nijemaca zahtijevali da postanemo mučenici. Nismo trebali šutke trpjeti to što se događalo. Ako naš čin i ne bi imao uspjeha, bio bi nešto poput ćudorednog uporišta za čitavo stanovništvo, vidljiv simbol potisnutih snaga. Ta predbacivanja slušao sam od prijatelja, muškaraca i žena, od 1933. Ti zahtjevi bili su tako uzbudljivi jer je u njima ležala duboka istina, ali ona je kroz način na koji se zastupa uvredljivo izokrenuta. Ono što čovjek pred transcendencijom može saznati sam ο sebi uvlači se na razinu moraliziranja, pa čak i senzacije. Tišina i strahopoštovanje su izgubljeni. Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optuživanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom. Obje imaju svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika – zašto? Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domom. Onaj koji je ostao: napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje opterećuje, što donosi nove jade. Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina.

b) Odbacivanje sebe i prkos

Osjetljivi smo na predbacivanja i lako spremni na predbacivanja drugima. Čovjek ne želi da mu se netko previše približi, no ražestit će se pri moralnom prosuđivanju drugih. I onaj tko je kriv, ne dopušta da mu se to kaže. A ako I dopušta, ne dopušta da mu to kaže svatko. Svijet je do sitnih svakodnevnih okolnosti prepun pripisivanja autorstva nad nevoljom. Tko je razdražljiv spram predbacivanja, lako se može okrenuti prema porivu da prizna svoju krivnju. Takva priznavanja krivnje – pogrešna, jer su sama još nagonska i ispunjena žudnjom – u svojoj pojavi imaju jednu prepoznatljivu crtu: budući da su, poput svoje suprotnosti, kod istog čovjeka hranjene jednakom voljom za moći, osjeća se kako onaj koji priznaje priznanjem želi sebi dati vrijednost i istaknuti se pred ostalima. Njegovo priznanje krivnje želi prisiliti druge da priznaju. U takvom priznavanju postoji crta agresivnosti. Filozofski stoga pri svakom bavljenju pitanjima krivnje prvi zahtjev predstavlja unutarnje bavljenje samim sobom, kroz koje se osjetljivost gasi zajedno s porivom prema priznavanju krivnje. Danas je taj fenomen, koji izlažem psihološki, isprepleten s ozbiljnošću našeg njemačkog pitanja. Naša opasnost je jadikovanje koje se žrtvuje priznavanjem krivnje i ponos koji se prkosno povlači u sebe. Mnogi će se dati zavesti trenutnim interesom svog opstanka. Djeluje mu kao prednost prizna li krivnju. Gnjevu svijeta nad moralno propalom Njemačkom odgovara njezina spremnost za priznavanje krivnje. Moćniku se obraća laskanjem. Htjeli bismo reći što on želi čuti. Tome valja pribrojiti fatalnu sklonost da se čovjek zbog priznanja krivnje osjeća boljim od drugih. U raskrinkavanju sebe samog leži napad na druge koji to ne čine. Očevidna je sramota takvih jeftinih samooptužbi, beščašće tobože unosna laskanja. Prkosan ponos je drugo. Upravo stoga što drugi moralno napadaju, čovjek će se tek zakočiti. On želi svoju samosvijest u pretpostavljenoj unutarnjoj nezavisnosti. Ona se, međutim, ne može steći ako se u odlučujućem ostaje nejasan. Odlučujuće počiva na vječitom temeljnom fenomenu, koji je danas u novom liku ponovno prisutan: tko u stanju bezostatne pobijedenosti pretpostavlja život smrti, može u istinitosti – jedinoj časti koja mu preostaje – živjeti samo ako se odluči za ovaj život sa sviješću ο smislu koji je u njemu. Odluka da se živi kao nemoćan čovjek akt je ozbiljnosti na kojoj se zasniva život. Iz njega proizlazi preobrazba koja modificira sve vrijednosne procjene. Provede li se on, snose se posljedice, pristaje na jad i rad, pa tako u njemu možda leži najviša mogućnost ljudske duše. Ništa se ne poklanja. Ništa ne dolazi samo od sebe. Samo ako je ta odluka jasna kao uzrok, mogu se izbjeći izvrtanja odbacivanja sebe I ponosnog prkosa. Pročišćenje vodi jasnoći odluke i jasnoći njezinih posljedica. Ako je uz činjenicu poraza ujedno prisutna krivnja, ne smije se preuzimati samo nemoć nego i krivnja. Iz jednog i drugog mora iznići preobrazba, pred kojom čovjek želi uzmaknuti. Ponosan prkos pronaći će mnoštvo načina gledanja, veličanstvenosti, osjećajnih poučnosti ne bi li si priskrbio obmanu koja omogućuje da se održi. Na primjer: Pretvara se smisao nužnosti preuzimanja onog što se dogodilo. Neobuzdana sklonost „priznavanju naše povijesti“ dopušta da se zlo potajice afirmira, da se u zlu pronađe dobro, da se ono u nutrini drži kao ponosna utvrda protiv pobjednika. Iz takva izvrtanja mogu proizići rečenice poput ovih: „Moramo znati da izvornu snagu htijenja, koju je stvorila prošlost, još nosimo u sebi, to moramo priznati i prihvatiti u svoju egzistenciju… Mi smo bili oboje i ostat ćemo oboje… i mi sami uvijek smo samo naša čitava povijest, čiju snagu nosimo u sebi.“ „Pijetet“ treba mladu njemačku generaciju prisiliti da opet postane onakva kakva je bila prethodna. Prkos u ruhu pijeteta brka ovdje povijesni razlog, u kojem smo s ljubavlju ukorijenjeni, s cjelokupnošću realiteta zajedničke prošlosti, od kojih mnoge u njihovom smislu ne samo da ne volimo već ih i odbacujemo kao strane našem biću. Iz priznavanja zla kao zla mogu proizići rečenice poput sljedećih: „Moramo postati tako hrabri, tako veliki i tako blagi da možemo reći: da, i taj užas bio je naša stvarnost i ostat će to, ali mi imamo snagu da ga u sebi svejedno pretvorimo u stvaralačko djelo. U sebi poznajemo jednu strahovitu mogućnost, koja je jednom u jadnoj zabludi dobila oblik. Mi ljubimo i poštujemo našu čitavu povijesnu prošlost s pijetetom i ljubavlju, koja je veća od pojedinačne povijesne krivnje. Taj vulkan nosimo u sebi, svjesni da nas može raznijeti, ali i uvjereni da će nam se, ako ga znamo ukrotiti, tek otvoriti posljednji prostor naše slobode: u opasnoj snazi mogućnosti da se ostvari ono što će u zajedništvu sa svim ostalim biti ljudski čin našeg duha. To je zavodljiv apel – iz loše filozofije iracionalizma – bez odluke da se povjerimo egzistencijalnom poravnavanju. „Kroćenje“ je premalo. Stvar je u „izboru“. Ako se taj ne provede, smjesta je ponovno moguć prkos zla, koji vodi u pecca fortiter. Nije shvaćeno da je u odnosu na zlo moguće ipak samo prividno zajedništvo.

Drugi način ponosna prkosa može „povijesno-politički“ afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud: „U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila. Njemačka povijest, kojoj je poraz iz 1918. ujedno otvorio izglede za veću konsolidaciju, štoviše za velikonjemačko savršenstvo, pobunila se protiv te prorečene i zaista nadolazeće tendencije da se svijet simplificira u dva pola. Njemačka povijest skupila se protiv te svjetske tendencije u izoliran, svojevoljan, gigantski napor da unatoč svemu dopre do vlastitog nacionalnog cilja. Ako je to proročanstvo njemačkog filozofa, koje je za početak američko-ruske svjetske vladavine odredilo rok od deset godina, točno, prenagljen tempo žurbe i silovitosti njemačkog protunastojanja bio je razumljiv događaj: bio je to tempo jedne iznutra smislene i fascinantne, povijesno, međutim, već zakašnjele pobune. Posljednjih mjeseci vidjeli smo kako se taj tempo pretvorio u izolirano čisto ludovanje. – Filozof s lakoćom izriče sud: njemačka povijest je gotova, sad počinje era Washington-Moskva. Povijest poput njemačke, čije su zasade tako velike i žudno postavljene, neće takvoj akademskoj odluci jednostavno reći da i amen. Ona će se razbuktati, strovaliti se u dubokom uzbuđenju obrane i napada, u divljoj pobuni vjere i mržnje, u svoj kraj.“ Tako je u ljeto 1945. jedan čovjek, kojeg osobno veoma cijenim, pisao u pomutnji smetenih osjećaja. Sve to zaista nije pročišćenje, već daljnje ulaženje u zapletenost. Takve misli – kako ο odbacivanju sebe, tako i ο prkosu – na trenutak običavaju davati osjećaj nalik oslobođenju. U uvjerenju da ima tlo pod nogama, čovjek je tek zašao u bezizlaznost. To je nečistoća osjećaja, koja se ovdje pojačava i ujedno utvrđuje protiv stvarnih mogućnosti preobrazbe. Uz sve vidove prkosa ide i agresivna šutnja. Uzmiče se tamo gdje razlozi postaju nepobitni. Samosvijest se izvlači iz šutnje kao posljednja moć nemoćnog. Pokazuje se šutnja ne bi li se uvrijedio moćnik. Skriva se šutnja kako bi se razmišljalo ο ponovnoj uspostavi, politički kroz posezanje za sredstvima moći, ma bila ona i smiješna za one koji ne sudjeluju u divovskim industrijama svijeta, koje proizvode oruđe uništenja – duševno kroz samoopravdavanje, koje ne priznaje nikakvu krivnju: sudbina je odlučila protiv mene; bila je to besmislena materijalna nadmoć; poraz je bio častan; u nutrini hranim svoju odanost i junaštvo. Na putu takvog ponašanja množi se, međutim, samo unutarnji otrov u iluzornom mišljenju i anticipirajućem opajanju: „Još ne udarcima šakama i nogama“… „za onaj dan, kad ćemo…“

c) Uzmicanje u posebnosti, koje su točne po sebi, ali nebitne za pitanje krivnje

Gledajući vlastitu nevolju, mnogi će pomisliti: Pomozite, ali ne govorite ο iskupljenju. Nevjerojatna nevolja ispričava. Čujemo, primjerice: „Zar se zaboravilo na teror bombi? Ne bi li on, pod kojim su milijuni nedužnih morali dati živote, zdravlje I sav svoj drag imetak, trebao biti izjednačenje za zlo koje je počinjeno u njemačkoj zemlji? Zar bijeda izbjeglica, koja vapi u nebo, ne bi trebala djelovati razoružavajuče?“ „Ja sam iz Južnog Tirola, kao mlada žena od 30 godina stigla sam u Njemačku. Njemačke patnje dijelila sam od prvog do posljednjeg dana, primala udarac za udarcem, prinosila žrtvu za žrtvom, gorak kalež ispila sam dokraja – a sad se osjećam suoptužena za nešto što uopće nisam počinila.“

„Bijeda koja je snašla čitav narod toliko je ogromna I toliko nezamislivih razmjera da ne treba dodavati sol na ranu. Narod je u svojim svakako nevinim dijelovima već pretrpio mnogo više nego što iziskuje pravedna kazna.“ Nevolja je zaista apokaliptična. Svi optužuju i to s pravom: oni koji su izbjegli koncentracijski logor ili progon, I prisjećaju se strahovitih patnji. Oni koji su na najokrutniji način izgubili svoje najdraže. Milijuni evakuiranih i izbjeglica, koji gotovo bez nade žive u neprestanom lutanju. Mnoštvo onih koji su pristali uz stranku, a sad su izopćeni i zapadaju u nevolju. Amerikanci i drugi Saveznici koji su žrtvovali godine svojih života i imali milijune mrtvih. Europski narodi koji su bili mučeni pod terorom njemačkih nacionalsocijalista. Njemački emigranti, prisiljeni da u tuđem jezičnom okruženju žive pod najtežim uvjetima. Svi, svi. Nabrajajući one koji optužuju, stavio sam različite skupine jedne uz druge, u namjeri da se u tome smjesta osjeti ono neprimjereno. Nužda je kao nužda, kao smetnja opstanku, sveprisutna, ali ona je bitno različita kroz kontekst u kojem stoji. Nepravedno je da se svi na isti način proglase nevinima. U cijelosti ostaje da mi Nijemci, ma koliko trenutačno zapali u najveću nevolju medu narodima, snosimo najveću odgovornost za tijek stvari do 1945. Stoga za nas, za pojedinca, vrijedi: ne želimo se olako osjećati nevinima, žaliti sami sebe kao žrtve zle kobi, ne očekujemo pohvale za patnje, već sami sebe ispitujemo i neumoljivo prosvjetljavamo: gdje sam pogrešno osjećao, pogrešno mislio, pogrešno djelovao? Krivnju želimo što je više moguće tražiti kod sebe, a ne u stvarima i ne kod drugih, jer ne želimo uzmicati pred nevoljom. To proizlazi iz odluke da se okrenemo.

d) Uzmicanje u općenitost

Varljivo je to olakšanje, kad sam sebi kao pojedinac postanem nevažan, jer se cjelina doima poput događaja koji me snalazi, u kojemu, međutim, ne sudjelujem i stoga osobno ne snosim ni krivnju. Tada sam živim tek u nemoćnoj patnji i nemoćnom sudjelovanju. Ne živim više iz sebe sama.

Nekoliko primjera za to:

1. Ukupna moralna interpretacija povijesti dopušta da se očekuje pravda u cjelini: „Sva krivnja na svijetu se osvećuje“. Svjestan sam svoje izloženosti potpunoj krivnji, pri kojoj moje vlastito djelovanje jedva da još igra ulogu. Ako sam ja gubitnik, metafizička bezizlaznost u cjelini je porazna. Ako sam dobitnik, uz uspjeh imam i čistu savjest bivanja boljim. Tendencija da same sebe kao pojedince ne uzimamo ozbiljno paralizira ćudoredne pokretače. Ponos priznavanja krivnje koje žrtvuje samo sebe, u jednom slučaju, i ponos moralne pobjede u drugom, na jednak način postaju uzmaci pred istinskom ljudskom zadaćom koja je na pojedincu. Tom potpunom moralnom shvaćanju povijesti protivi se, međutim, iskustvo. Tijek stvari uopće nije jednoznačan. Sunce sije nad pravednima i nepravednima. Raspodjela sreće i ćudorednosti djelovanja kao da nemaju međusobnog konteksta. Bio bi to, međutim, tome suprotstavljen, lažan totalni sud, kad bi se reklo: pravda ne postoji. U mnogim situacijama obuzima nas, naočigled stanja i djelovanja jedne države, neizbrisiv osjećaj: „To ne može dobro svršiti“, „to će se osvetiti“. Ali tek što taj osjećaj počne vjerovati u pravdu, nastaje zabluda. On ne predstavlja izvjesnost. Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe. U većini slučajeva izostaje ispravljanje krivnje. Propast I osveta snalaze i krive i nevine. Najčistija volja, istinitost bez uporišta i najveća hrabrost mogu, kad im situacija to priječi, ostati bez uspjeha. A mnogima koji su pasivni kroz djela drugih nezasluženo će pripasti povoljne situacije.Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina I kazne dovest će do – unatoč metafizičkoj istini koja u njoj leži – zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim što je isključivo i u cijelosti njegova stvar.

2. Totalni nazor da svemu na svijetu dolazi kraj, da se ne poduzima ništa što na kraju ne bi propalo, da se u svemu nalazi klica propasti, dopušta da neuspjeh sa svakim drugim neuspjehom, kao i niskost s plemenitošću, sklizne na zajedničku razinu propasti. Na taj način on će biti lišen svoje težine.

3. Vlastitoj nevolji, koju tumačimo kao posljedicu krivnje sviju, dajemo metafizičku težinu, izlažući je kao novu jedinstvenost: u katastrofi doba Njemačka zamjenjuje žrtvu. Ona pati za sve. Na njoj do izražaja dolazi krivnja sviju I kazna za sve. To je lažna patetika, koja se udaljava od trezvene zadaće da se čini ono što počiva na vlastitoj snazi, to jest zadaće da se čini bolje u okviru dohvatljivog i od unutarnje preobrazbe. To je uzmak u „estetsko“, koji se svojom neobaveznošću udaljava od ostvarenja iz jezgre pojedinčeva vlastita bitka. To je sredstvo da se novim putem stvori lažan kolektivni osjećaj vrijednosti.

4. Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevjerojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo: iskupili smo se. Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao smislena i točna. Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi u proces koji će trajati čitav njegov život. Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke samosvijesti – čime će naša duša krenuti putem preobrazbe – ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života; tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije. Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu.

2. Put pročišćenja

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hi tier ova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno. Pretpostavke takvog učinka su, osim pravne forme koja donosi pravednu raspodjelu tereta, život, sposobnost i mogućnost za rad. Neizbježno je da politička volja za ispravljanjem krivnje popusti kad političko djelovanje pobjednika uništi te pretpostavke. Jer u tom slučaju ne bi bio mir sa smislom ispravljanja krivnje, nego nastavak rata u smislu daljnjeg uništenja. Ispravljanje krivnje je, doduše, nešto više. Tko je iznutra obuzet krivnjom u kojoj sudjeluje, želi pomoći svakome kome je samovoljom bespravnog režima nanesena nepravda. Postoje dvije motivacije koje ne treba brkati: zahtjev da se pomogne gdje vlada nevolja, svejedno čime, jednostavno stoga što je bliska i iziskuje pomoć – te zahtjev da se onima koje je Hitlerov režim deportirao, opljačkao, orobio, mučio i otjerao u emigraciju prizna posebno pravo. Oboje je sasvim opravdano, ali u motivaciji postoji razlika. Gdje se ne osjeća krivnja, smjesta dolazi do izjednačavanja cjelokupne nevolje na istoj razini. Razlikovanje pogođenih nevoljom nužno je ako želim ispraviti krivnju za nešto u čemu sam sudjelovao. Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše pročišćujuće preobrazbe. Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze ozbiljnost i odluka. Gdje se to događa, život nije više jednostavno tu kao nepristran užitak. Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u medutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti prihvaća kao dražesna čarolija. Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći.Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje I transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu. Možemo šutjeti bez agresivnosti – iz skromnosti šutnje proizići će jasnoća onog što se može saopćiti. Važni su samo još istina i djelatnost. Bez lukavstva spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Što god da se dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se u svijetu ne može dovršiti. Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment. Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode. Svako malo svatko će se naći na raskrsnici između pročišćenja i zamagljivanja. Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni pokazati. Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost, možda i probuditi. Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje, izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave. Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje, već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba, mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje i transparentnost kroz uzlet – ljubav prema čovjeku.
Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli. Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti vlastitim bićem. To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće. Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća. Politička sloboda počinje time da se u većini naroda pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da – umjesto što samo traži ili prekorava – od sebe zahtijeva da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje I gluposti drugih – štoviše, da zna: politika u konkretnom svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom bivanja čovjekom kao slobodom.

Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas. Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja potresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti. Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu dušu. Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su se rastalili. Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne pogađa. Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može ukloniti, samosvijest se tjera u nov oblik. Čuju li se takva predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče. Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra. Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja. Naš unutarnji stav će se dokazati. Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci nijednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepredvidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu posljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni za sve što dolazi. Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mogućem. Kad gledamo na svjetske događaje, neće biti naodmet pomisliti na Jeremiju. Kad je nakon uništenja Jeruzalema, gubitka države i zemlje, prisilnog odlaska s posljednjim Zidovima koji su iselili u Egipat, morao doživjeti još i kako oni prinose žrtve Izidi u nadi da će im ona pomoći više negoli Jahve, njegov sljedbenik Baruh počeo je očajavati. A Jeremija je odgovorio: „Tako govori Jahve: zaista, što sam izgradio srušit ću i što sam posadio iščupat ću, a ti za sebe zahtijevaš velike stvari? Ne zahtijevaj!“ Sto to znači? Da Bog jest, to je dovoljno. Kad sve nestane, Bog jest, to je jedino čvrsto uporište. Ali što je pred smrću krajnja istina, postat će zlim zavođenjem ako čovjek prije vremena zapadne u umor, nestrpljivost ili očaj. Jer istinit je taj granični stav samo ako ga nosi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost naš su udio.

(Karl Jaspers, Pitanje Krivnje, AMG, Zagreb, 2006)