HERBERT SPENSER – izvod iz dela (Uloga Države u odnosu jedinka – vrsta.
Svaka nacija predstavlja jednu vrstu ljudskoga roda. Blagostanje čovječanstva u najširem smislu ostvarit će se procvatom i širenjem najboljih vrsta. Po izlasku iz pljačkaške faze napretka, i u faziu kojoj se natjecanje između društava odvija bez nasilja, doći će, ako je sve ostalo jednako, do sve veće i veće prevlasti društava koja dajuveći broj boljih jediniki. Proizvodnja i održavanje najboljih jedinkiostvaruje se poštivanjem zakona da svako treba da pobere i dobre iloše rezultate svoje naravi i ponašanja koje iz nje slijedi; a u društvenom stanju, ponašanje svake jedinke, koje joj donosi te rezultate,mora se odvijati unutar granica koje nameće prisustvo drugih jedinki, koje isto tako djelaju i pobiru rezultate. Stoga, ako je sveostalo jednako, najveći procvat i najveći broj sposobnih jedinki po javit će se tamo gdje je svaka sačinjena tako da može ispuniti zahtjeve vlastite naravi, ne ometajući druge u ispunjenju zahtjevanjihove naravi.
Šta je onda dužnost društva kao kolektivnog tijela, to jest kaodržave? Uz pretpostavku da više ne treba da čuva od vanjskihopasnosti, šta mu još ostaje što treba da radi? Ako ono što je poželjnopodjednako za jedinke, društvo i rod jest da jedinke budu takve dasvaka može ispuniti svoj život podvrgavajući se navedenim uvjetima,tada društvo kao kolektivno tijelo treba da brine da se ti uvjeti tomeprilagode. Svejedno da li neka vlast ima ili nema da čini i nešto višeod toga kada nema ratova, jasno je da barem o tome mora da brine.A jasno je da to podrazumijeva zabranu da se čini bilo šta što ometaispunjenje te dužnosti.
Stoga pitanje granica postaje pitanje da li država, onkraj održavanja pravde, može činiti išta drugo a da se ne ogriješi o pravdu.Razmotrivši ga, uvidjet ćemo da ne može.
Jer ako država čini više nego da ispunjava svoju dužnost kako smo je gore odredili, ona to mora činiti na jedan ili drugi od dva načinakoji se, i svaki za sebe i združeni, protive njezinoj dužnosti.Od djelanja koja ona preduzima povrh gore navedenih, jednaskupina potpada pod odrednicu djelanja koja ograničavaju slobodunekih jedinki više nego što to zahtijeva očuvanje iste takve slobodedrugih jedinki; a takva djelanja sama po sebi predstavljaju kršenjazakona jednake slobode. Ako pravda potvrđuje slobodu svakoga,ograničenu samo istom takvom slobodom svih drugih, onda jenametanje svake nove granice nepravedno; i sasvim je svejedno da limoć koja je nameće potječe od jednog čovjeka ili milion njih. Kaošto smo vidjeli kroz ovo djelo od početka do kraja, opšte pravo kojesmo izrazili i posebna prava koja se iz njega izvode ne postoje naosnovu autoriteta države; država postoji kao sredstvo da se onasačuvaju. Stoga ako država u ta prava dira umjesto da ih štiti, onačini neptavdu umjesto da sprečava nepravdu. Naše društva, ako većne i sva društva, vjerovatno bi smatralo zločinom ubijanje sve djecekoja prema mjerilima vlasti nisu dovoljno tjelesno i umno razvijena,čak i ako bi to djelo počinili mnogi pojedinci a ne samo jedan; i zarazliku od davnih vremena, vezivati ljude za zemlju na kojoj surođeni i zabranjivati im da se bave bilo kojim drugim zanimanjemosim onoga koje im je propisano, smatralo bi se danas nedopustivimnapadom na njihove slobode.
No ako su ta krupna kršenja njihovihprava pogrešna, onda su pogrešna i manja kršenja. Kao što smatramoda je krađa krađa, bez obzira da li se radi o ukradenoj funti ilipeniju, moramo smatrati i da je napadaj napadaj, bio on veliki ilimali.U dtugoj skupini slučajeva, nepravda nije posebna i neposredna,već je opšta i posredna. Ako se od građanina uzima novac ne da bi se platili troškovi zaštite njega, njegovog vlasništva i njegoveslobode, već da bi se platili troškovi drugih djelanja za koja on nijedao svoj pristanak, to nanosi štetu umjesto da je sprečava. Imena i navika , toliko zakrivaju činjenice da ga obično ne smatramo ograničenjem slobode; on toipak sasvim jasno jest. Novac uzet na ime poreza predstavlja određenu količinu obavljenog rada; i kada se pojedincu oduzme proizvod toga rada, on ili ostaje bez koristi koju bi iz njeg izvukao, ilimora da obavi više rada. U feudalno doba, kada su podjarmljeneklase morale, pod imenom tlake, da vlasteli vrše usluge izražene uvremenu ili poslu, djelomično ropstvo bilo je sasvim očito; a kadasu usluge pretvorene u novac, odnos je u biti ostao isti iako jepromijenio obličje. A takav je i sada. Poreski obveznici podvrgnutisu državnoj tlaci, koja nije ništa manje očigledna zato što umjestoposebnih vrsta rada daju odgovarajuće iznose; i ako je tlaka u svomizvornom neprerušenom obliku bila lišavanje slobode, ona topredstavlja i u svom modernom, prerušenom obliku. »Ovoliko odvašega rada bit će upotrebljeno kako odgovara nama a ne vama«,kažu vlasti građanima; i u kojem god to stupnju bilo, građani su utolikoj mjeri robovi vlasti. […]
(Herbert Spencer)
KA FILOZOFIJI 