Baruh de Spinoza – izvod iz dela (Etika)


BARUH DE SPINOZA – izvod iz dela (Etika)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Prvi dio ‘’Etike’’:

– O Bogu

Definicije

I.- Pod uzrokom samoga sebe razumijem ono, čija bit sadrži u sebi postojanje, ili ono, čija se priroda ne može shvatiti drugačije nego kao postojeća.

II. – Konačnom u svojoj vrsti naziva se ona stvar, koja može biti ograničena drugom stvari iste prirode. Na primjer, jedno tijelo naziva se konačnim zato, što uvijek zamišljamo drugo veće tijelo. Tako je jedna misao ograničena drugom mišlju. A tijelo nije ograničeno mišlju, niti misao tijelom.

III. – Pod supstancijom razumijem ono, što u sebi jest, i pomoću sebe se shvaća; to jest ono, čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari, od koga mora biti oblikovan.

IV. – Pod atributom razumijem ono, što razum opaža na supstanciji, kao da sačinjava njenu bit.

V. – Pod modusom razumijem stanja supstancije, ili ono, što je u drugome, pomoću čega se i shvaća.

VI. – Pod Bogom razumijem biće apsolutno beskrajno, to jest supstanciju, koja se sastoji od beskrajno mnogo atributa, od kojih svaki izražava vječnu i beskrajnu bit.

Objašnjenje. – Kažem apsolutno beskrajno u svojoj vrsti. Jer što god je beskrajno samo u svojoj vrsti, njemu možemo da odričemo beskrajno mnogo atributa; a biti onoga, što je apsolutno beskrajno, pripada sve, što izražava bit i što ne sadrži u sebi nikakvo odricanje.

VII. – Slobodnom se naziva ona stvar, koja postoji samom nužnošću svoje prirode i sama sobom biva određena za djelovanje; a nužnom, ili bolje, prinuđenom ona, koja od drugoga biva određena da postoji i da djeluje na stanoviti i određen način.

VIII. – Pod vječnošću razumijem samo postojanje, ukoliko se ono shvaća da nužnim načinom proističe iz same definicije vječne stvari.

Objašnjenje. – Naime, takvo postojanje shvaća se kao vječna istina, isto kao i bit stvari, i zbog toga se ono ne može objasniti trajanjem ili vremenom, shvati li se trajanje i kao da nema ni početka ni kraja.

I.- Sve što jest, jest ili u sebi ili u nečem drugom.

II.- Ono, što se ne može shvatiti pomoću drugoga, mora se shvatiti samo sobom.

III. – Iz danoga određenog uzroka nužnim načinom slijedi posledica; I obratno, ako nije dan nikakav određen uzrok, nemoguće je da slijedi posljedica.

IV. – Spoznaja posljedice zavisi od spoznaje uzroka I sadrži ga u sebi.

V. – Stvari, koje nemaju ničeg zajedničkog zajedničkog među sobom, ne mogu ni da se razumiju jedna iz druge, ili pojam jedne ne sadrži u sebi pojam druge stvari.

VI. – Istinita ideja mora se slagati sa svojim predmetom.

VII. – Bit svega, što se može shvatiti kao da ne postoji, ne sadrži u sebi postojanje.[…]

Drugi dio ‘’Etike’’:

– O prirodi I porijeklu duha

Definicije

I.- Pod tijelom razumijem modus, koji na izvjestan i određen način izražava božju bit, ukoliko se ona promatra kao protežna stvar.

II.- Kažem, da biti jedne stvari pripada ono, čijom se datošću nužnim načinom postavlja stvar, a čijim se uklanjanjem nužnim načinom uklanja stvar; ili ono, bez čega stvar i, obratno, što bez stvari ne može ni da postoji, ni da bude shvaćeno.

III. – Pod idejom razumijem pojam duha, koji duh oblikuje, zato što je on stvar, koja misli.

Objašnjenje. – Kažem radije pojam nego opažanje zato, što riječ opažanje, kako se čini, označava, da duh trpi od predmeta. A pojam čini se da izražava djelovanje duha.

IV. – Pod adekvatnom idejom razumijem ideju, koja, ukoliko se promatra po sebi, bez odnosa na predmet, ima sve osobine ili unutrašnje oznake jedne istinite ideje.

Objašnjenje. – Kažem unutrašnje, da isključim onu oznaku, koja je vanjska, naime suglasnost ideje s njenim predmetom.

V. – Trajanje je neodređeno produživanje postojanja.

Objašnjenje. – Kažem neodređeno, jer ono ni na koji način ne može biti određeno samom prirodom stvari, oja postoji, kao ni uzrokom koji izvana djeluje, koji doduše nužnim načinom stavlja postojanje stvari, ali ga ne uklanja.

VI. – Pod stvarnošću i savršenstvom razumijem jedno te isto.

VII. – Po pojedinačnim stvarima razumijem stvari, koje su konačne i imaju određeno postojanje. Jer ako se više individuuma stječe u jednom djelovanju, tako da su svi u isto vrijeme uzrok jedne posljedice, jai h utoliko promatram sve kao jednu pojedinačnu stvar.[…]

Treći dio ‘’Etike’’:

– O porijeklu I prirodi afekata

Definicije

I.- Adekvatnim uzrokom zovem onaj, čija se posljedica može shvatiti jasno i razgovijetno pomoću njega samoga.                     A neadekvatnim ili djelomičnim uzrokom zovem onaj, čija se posljedica ne može razumijeti pomoću njega samoga.

II.- Kažem, dami djelujemo, kad se nešto u nama ili izvan nas događa, čiji smo mi adekvatan uzrok, to će reći (prema prethodnoj defin.), kad nešto u nama ili izvan nas slijedi iz naše prirode, što pomoću nje same može da se jasno i razgovijetno razumije. A naprotiv kažem, da trpimo, kad se u nama događa ili iz naše prirode nešto slijedi, čiji smo mi samo djelomičan uzrok.

III. – Pod afektom razumijem stanja (afekcija) tijela, kojima se moć djelovanja toga samog tijela povećava ili smanjuje, pomaže ili ograničava, a u isto vrijeme i ideje tih stanja.

Ako mi dakle, možemo biti adekvatan uzrok nekoga od tih stanja (afekcija), tada ja pod afektom razumijem djelovanje, a u drugom slučaju trpljenje (stanje trpljenja).[…]

Definicije afekata

I.- Žudnja (požuda) je sama čovečja bit, ukoliko se shvaća kao određena za neko djelovanje svakom svojom danom afekcijom.

II.- Radost je čovjekov prijelaz od manjeg k većem savršenstvu.

III.- Žalost je šovjekov prijelaz od većeg k manjem savršenstvu.

VI.- Ljubav je raost praćena idejom vanjskoga uzroka.

VIII. – Naklonost je radost praćena idejom jedne stvari, oja je slučajno uzrok radosti.

X.- Predanost (privrženost) je ljubav prema onome, kome se divimo.

XII. – Nada je nepostojana radost proizašla iz ideje buduće ili prošle stvari, o čijem ishodu u stanovitom pogledu sumnjamo.

XIV.- Pouzdanost (sigurnost, mirnoća duha) je radost, proizašla iz ideje buduće ili prošle stvari, u kojoj je uklonjen uzrok sumnjanja.

XVI. – Veselje je radost praćena idejom prošle stvari, koja se neočekivano dogodila.

XVIII.- Sažaljenje je žalost praćena idejom zla, koje se desilo drugome, koji je prema našoj predodzbi sličan nama.

XXI.- Precjenjivanje je imati o nekome iz ljubavi bolje mišljenje, nego što je pravo.

XXII.- Podcjenjivanje je imati o nekome iz mržnje gore mišljenje, nego što je pravo.

XXIII.- Zavist je mržnja, ukoliko čovjeka tako ispunjava, da se on ožalosti zbog sreće drugoga, a naprotiv da se raduje zlu drugoga.

XXV.- Zadovoljstvo samim sobom jest radost proizašla iz toga, što čovjek promatra samoga sebe i svoju djelatnu moć.

XXVIII. – Oholost je imati iz ljubavi prema sebi bolje mišljenje o sebi, nego što je pravo.

Opća definicija afekata

Afekt, koji se zove trpljenje (stanje trpljenja) duše, jest nejasna ideja, kojom duh potvrđuje veću ili manju snagu postojanja svoga tijela ili jednoga njegova dijela nego prije, i čijom je datošću samo duh opredijeljen da misli prije na ovo nego na ono[…]

Četvrti dio ‘’Etike’’:

– O Ljudskom ropstvu ili o snazi afekata

Definicija

I.- Pod dobrim razumijet ću ono, o čemu sigurno znamo, da nam je korisno.

II.- Pod lošim pak ono, o čemu sigurno znamo, da nas sprečava da posjedujemo neko dobro.[…]

Peti dio ‘’Etike’’:

– O moći razuma ili o ljudskoj slobodi

Aksiomi

I.- Ako su u istome subjektu izazvane (proizvedene) dvije suprotne radnje, onda će, nužnim načinom, morati ili u objema, ili samo u jednoj da se djesi promijena, – dok ne prestanu biti suprotne (jedna drugoj).

II.- Snaga posljedice određuje se (definira se) snagom njenoga uzroka, ukoliko se njena bit objašnjava ili određuje s biti njeoga uzroka.

(Baruh de Spinoza, Etika 1934)

Advertisements

Aurelije Avgustin – izvod iz dela (Ispovesti)


AURELIJE AVGUSTIN – izbor iz dela

 

 

Što je vrijeme?

Nije dakle bilo vremena kad ti nisi ništa radio, jer si ti stvorio I samo vrijeme. I nikakvih vremena nema koja su su vječna s tobom, jer ti stalno postojiš, a vremena ne bi bila vremena kad bi bila stalna.

A što je vrijeme? Tko bi mogao lako i ukratko razjasniti? Tko bi to mogao i samo mišlju shvatiti pa da to onda riječju izrazi? A je li nam išta običnije i poznatije što u govoru spominjemo nego vrijeme? I razumijemo sasvim dobro gdje drugi o njemu govori.

Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekom na pitanje to razjasniti, ne znam; ipak sa sigurnošću mogu reći da znam, kad ne bi ništa prolazilo, da bi bilo budućeg vremena, i kad ne bi ništa postojalo, da ne bi bilo sadašnjeg vremena.

A kako ona dva vremena, prošlo i buduće, postoje, kad prošlo više ne postoji a buduće još nepostoji. A sadašnje vrijeme, kad bi uvijek bilo sadašnje i kad ne bi prelazilo u prošlost, ne bi više bilo vrijeme, nego vječnost. Ako dakle sadašnjost, da bi bila vrijeme, mora prijeći u prošlost, kako možemo tvrditi da i ona postoji, kad joj je uzrok postojanja to što više neće postojati? Tako daleko možemo ispravno kazati da je ona vrijeme samo zato što ide k tome da ne postoji.

Kako se meri vrijeme?

Pa ipak govorimo o dugom vremenu i o kratkom vremenu, a to govorimo samo o prošlom ili budućem vremenu. Prošlo dugo vrijeme nazivamo, na primjer, proteklih sto godina, a isto tako dugo vrijeme nazivamo idućih sto godina, a kratko prošlo vrijeme, na primjer, zovemo proteklih deset dana, ili kratko buduće vrijeme idućih deset dana. Ali kako može biti dugo ili kratko ono što ne postoji? Prošlost naime više ne postoji, a buduđnost još ne postoji. Nemojmo stoga govoriti: “Dugo je”, nego za prošlost govorimo:  “Bilo je dugo”, a za budućnost: “Bit će dugo”.

Gospodine moj, svjetlosti moja, zar se neće i ovdje tvoja istina smijati čovjeku? Jer to dugo prošlo vrijeme – je li bilo dugo onda kad je već bilo prošlo ili dok je još bilo sadašnje? Jer moglo je biti dugo onda kad je bilo nešto što je moglo biti dugo, a kad je prošlo, nije više postojalo, pa nije moglo ni biti dugo kad uopće nije postojalo. Nemojmo dakle govoriti: “Bilo je dugo prošlo vrijeme”, jer nećemo naći što je bilo dugo, kad ga više nema otkako je prošlo, nego govorimo: “Dugo je bilo ono sadašnje vrijeme”, jer je bilo dugo kad je bilo sadašnje. Još naime ne bijaše prošlo tako dag a više nije bilo, i zato je bilo nešto što može biti dugo; ali kad je jednom prošlo, zajedno je prestalo biti dugo jer je prestalo postojati. Pogledajmo dakle dušo ljudska, da li sadašnje vrijeme može biti dugo: dano ti je naime da opažaš i mjeriš njegovo trajanje. Što ćeš mi odgovoriti?

Je li sto sadašnjih godina dugo vrijeme? Pogledaj prije da li sto godina mogu biti sadašnje? Ako naime teče prva od tih sto godina, ona je sadašnja, a devedeset i devet godina su buduće godine, i zato još ne postoje; ako pak teče druga godina, već je jedna prošla, druga je sadašnja, a ostale su buduće. I tako koju god godinu između prve i posljednje godine toga stogodišnjeg broja postavimo kao sadašnju, sve godine prije nje bit će prošle godine, a godine poslije nje buduće. Stoga svih tih sto godina neće moći biti sadašnje.

Da vidimo je li bar ona jedna godina koja sada teče sadašnja. Ako naime teče njezinm prvi mjesec, ostali su mjeseci budući, ako teče drugi, već je prvi prošao, a ostali još ne postoje. Dakle ni godina koja teče nije sva sadašnja, a ako nije sva sadašnja, onda nije sadašnja kao godina. Godina je dvanaest mjeseci; svaki mjesec, bilo koji, dok teče, sadašnji je on sam, a ostali su ili prošli ili budući. Ali ni mjesec koji teče nije sav sadašnji, nego samo jedan njegov dan: ako je prvi, ostali su budući, a ako je posljednji, ostali su prošli, a ako je koji u sredini, on je među prošlima i budućima.

Tako je ovo sadašnje vrijeme, za koje smo vidjeli da se jedino može zvati dugo, stegnuto na razmak od jedva jednoga dana. Ali razmotrimo i njega, jer ni jedan dan nije sav sadašnji. On se naime sastoji od dvadeset i četiri sata u svemu, od noćnih sati i dnevnih sati, prvom satu su svi ostali budući, a prema posljednjemu su svi drugi prošli, a svaki od srednjih sati ima prije sebe prošle, a poslije sebe buduće. Ali i sam jedan sat sastoji se od kratkotrajnih delića: što god je od njega odletjelo, to je prošlost, a što god mu preostaje, to je budućnost. Ako se može zamisliti dio vremena koji se ne može više podijeliti ni u najmanje djeliće vremena, onda je on jedini koji se može zvati sadašnji, ali taj dio tako brzo iz budućnosti prijeleće u prošlost da se ne proteže ni trenutak. Jer ako se proteže, dijeli se na prošlost i budućnost, a sadašnjost nema nikakva trajanja.

Gdje je dakle vrijeme koje bismo mogli nazvati dugim? Da li možda budućnost? Ali o budućnosti ne kažemo da jest duga, jer još nema ničega što bi bilo dugo, nego kažemo: “Bit će duga”. Ali kad će to biti? Ako naime i tada još bude buduća, neće biti duga, jer još neće biti ničega što bi moglo biti dugo; ako pak bude duga tada kad iz budućnosti koja još ne postoji već počne postojati te postane sadašnjost, da može biti nešto što može biti dugo, tada već sadašnje vrijeme viče da ne može biti dugo, kako smo malo prije čuli.[…]

Postoje i prošlost i budućnost.

Ja istražujem, Oče, a ne tvrdim; Bože moj, vodi me i upravljaj me! Gdje je taj koji bi mi se usudio reći da nema triju vremena, kako smo kao djeca učili i drugu djecu poučavali: prošlo, sadašnje i buduće, nego samo sadašnje, jer ona druga dva ne postoje? Ili i ona postoje, ali vrijeme izlazi iz nekoga skrovišta kad od budućega postaje sadašnje, a zalazi u neko skrovište kad od sadašnjega postaje prošlo? Jer gdje su vidjeli budućnost oni koji su je poricali, ako ona još ne postoji? Ne može se naime vidjeti ono što ne postoji. A i oni koji pripovjedaju prošlost, ne bi sigurno pripovjedali istinu kad to ne bi gledali duhom: a kad to ne bi postojalo, ne bi se uopće moglo vidjeti. Postoji dakle i budućnost i prošlost.

Gdje su prošlost i budućnost?

Dopusti mi, Gospodine, da dalje istražujem, nado moja! Ne daj da se išta smete moja pažnja! Ako naime postoje budući i prošli događaji, htio bi znati gdje su. A ako to još ne mogu znati, znam ipak, gdje god bili, da nisu ondje ni kao budući ni kao prošli, nego kao sadašnji. Jer ako su i ondje budući, onda još nisu ondje, a ako su i ondje prošli, onda više i nisu ondje, dakle, gdje god bili, kakvi god bili nisu drugačiji nego sadašnji. Ali kad se prošli događaji istinito pripovjedaju, ne iznose se iz pamćenja same stvari koje su prošle, nego riječi koje su se rodile iz slika tih stvari koje su prolazeći utisnule u dušu kao neke tragove preko osjetila. Jer moje detinjstvo, koje više ne postoji; ali kad ga se sjećam i pripovjedam, onda njegovu sliku gledam u sadašnjem vremenu, jer je još sada u mome pamćenju.

Da li je slična stvar i kod proricanja budućnosti, tako da se od stvari koje još ne postoje vide slike kao da već postoje? Priznajem, Bože moj, da to ne znam. Ali sigurno znam da mi već unaprijed zamišljamo sadašnje, dok čin koji zamišljamo još ne postoji jer je budući; ali kad tome činu pristupimo i započnemo raditi ono što smo unaprijed zamišljali, tada će ona radnja postojati, jer tada neće biti buduća, nego sadašnja.

Kakva god dakle bila ta tajanstvena slutnja o budućim događajima, ipak se moože vidjeti samo ono što postoji. A ono što već postoji nije buduće, nego sadašnje. Kad se dakle kaže da se vide budući događaji, ne vide se oni sami koji još ne postoje, to jest koji su budući, nego njihovi uzroci ili možda znakovi koji već postoje: zato oni nisu onima koji vide budući, nego već sadašnji, i po njima se proriču budući događaji kako su u duši zamišljeni. Te slutnje opet već postoje, i njih kao sadašnje kod sebe vide oni koji te događaje poriču. Neka za me govori jedan primjer iz tolikog šarenila stvari.

Gledam zoru, i unaprijed objavljujem da će izaći sunce. Ono što gledam, to je sadašnje, a što unaprijed objavljujem to je buduće; nije sunce buduće, jer već sada postoji, nego njegov izlazak, koji još nije; pa ipak ni sam njegov izlazak kad ga ne bi u duhu zamišljao, kao sada kad o njemu govorim, ne bih mogao poreći. Ali ni ona zora koju vidim na nebu nije izlazak sunca, iako dolazi prije njega, niti je ono zamišljanje u mojemu duhu: ovo oboje vidim kao sadašnje tako da mogu proreći da će sunce izaći. Budućnost dakle još ne postoji, a ako još ne postoji, uopće ne postoji, a ako ne postoji, ne može se ni vidjeti; ali može se proreći iz sadašnjosti koja već postoji i može se vidjeti.[…]

Sva tri vremena su u mojoj duši.

Što mi je sada jasno i očevidno, to je da ne postoji ni budućnost ni prošlost, i da se ne može s pravom reći: “Tri su vremena, prošlo, sadašnje i buduće”, nego bi se možda moglo sa pravom reći: “Tri su vremena, sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti, sadašnje u budućnosti”. Ona su naime u mojoj duši kao neke tri stvari i drugdje ih ne nalazim: sadašnjost u prošlosti jepamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti je očekivanje. Ako nam je to dopušteno reći, vidim i priznajem tri vremena, tri su vremena.

Može se također kazati: “Tri su vremena, prošlo, sadašnje i buduće”, kako je kriva upotreba ušla u običaj; neka se tako govori, eto, ja ne marim, ne protivim se, ne kudim, samo neka se razumije što se kaže, i neka se ne misli da sada postoji ono što je buduće i ono što je prošlo. Ima ionako malo stvari koje se ispravno govore, a više ih je koje se neispravno govore, ali se zna što hoćemo kazati.

Kako prolazi vrijeme?

Rekao sam dakle malo prije da mjerimo vrijeme kad prolazi, tako da možemo reći da je ovo dvostruko vremena od onoga jednostrukoga ili da je ovo toliko koliko ono, i sve što drugo još možemo kazati o dijelovima vremena mjereći vrijeme.

Tako dakle, kako sam govorio, mjerimo vrijeme dok prolazi, pa ako bi mi tko kazao: “Odakle to znaš”? odgovorio bih: “Znam odatle što ga mjerimo; ne možemo mjeriti što ne postoji, a prošlost i budućnost ne postoje.” A kako mjerimo sadašnje vrijeme kad nema trajanja? Mjeri se dakle kad prolazi, a kad prođe, ne mjeri se, jer neće biti ničega što bi se moglo mjeriti.

Ali odakle i kuda i kamo prolazi kad se mjeri? Odakle ako ne iz budućnosti? Kuda ako ne kroz sadašnjost? Kamo ako ne u prošlost? Iz onoga dakle što još ne postoji, kroz ono što nema trajanja, u ono što više ne postoji. Što pak mjerimo ako ne vrijeme u nekom trajanju? Jer kad govorimo jednostruko, dvostruko, trostruko, jednako i sve što na taj način u vremenu govorimo, govorimo samo o vremenskom trajanju. U kojem dakle trajanju mjerimo vrijeme koje prolazi? Da li u budućnosti, odakle prolazi? Ali što još ne postoji, ne mjerimo, ili u sadašnjosti, kuda prolazi? Ali gdje nema trajanja, ne može se mjeriti. Ili u prošlosti, kamo prolazi? Ali što više ne postoji, ne može se mjeriti.[…]

Pažnja, sjećanje, očekivanje

Ali kako se umanjuje ili iscrpljuje budućnost koja još ne postoji? Ili kako raste prošlost koja više ne postoji, ako ne zato što u duši, u kojoj se to zbiva, postoje tri stanja? Ona naime čeka, pazi i sjeća se, da ono što čeka preko onoga na što pazi prijeđe u ono čega se sjeća. Tko dakle poriče da budućnost još ne postoji? Ali ipak već postoji u duši iščekivanje budućnosti. A tko poriče da prošlost više ne postoji? Ali ipak još postoji u duši sećanje na prošlost. A tko poriče da sadašnje vrijeme nema trajanja jer prolazi u trenutku? Ali ipak traje pažnja kroz koju ide prema nepostojanju ono što će tek biti prisutno. Nije daleko dugo buduće vrijeme koje ne postoji, nego je duga budućnost u dugom iščekivanju budućnosti; nije dugo ni prošlo vrijeme koje ne postoji, nego je duga prošlost u dugom pamćenju prošlosti.

Kanim izgovoriti pjesmu koju znam napamet: prije nego započnem, moje je očekivanje usmjereno prema cijeloj pjesmi, ali kad počnem, sve što od nje otkinem i pošaljem u prošlost, ulazi u moje pamćenje, i trajanje toga moga djelovanja razdvaja se u pamćenje onoga što sam već rekao i u iščekivanje onoga što još kanim reći: prisutna je ipak moja pažnja, kroz koju se ono što je bilo buduće prebacuje da postane prošlo. I koliko se to više događa i događa, toliko se skraćivanjem iščekivanjem produljuje pamćenje dok se ne iscrpi sve iščekivanje, kad sve ono djelovanje svrši i prijeđe u pamćenje. I što se događa u cijeloj pjesmi, to se događa i u pojedinim njezinim djelovima i u pojedinim njezinim slogovima;to se događa u duljoj radnji kojoj je ona pjesma možda djelić; to se događa u čitavom životu čovjeka, kojemu su svi čini čovjekovi samo dijelovi; to se dogaša u svemu naraštaju sina ljudskih, kojemu su svi ljudski životu samo dijelovi. […]

 (Aurelije Augustin, Ispovesti, 260-279)