Giovanni Pico della Mirandola – Izvod iz dela (Govor o dostojanstvu čovjekovu)


Govor o dostojanstvu čovjekovu

Giovanni Pico della Mirandola, suvremenik Leonarda da Vincija i Michelangela, jedno je od najznačajnijih imena renesansne filozofije. Ostavio je značajan povijesni trag i uvelike doprinio razvoju renesansne misli.

Školovanje započinje u vrlo ranoj dobi. Već u 14. godini odlazi u Bolognu na studij kanonskog prava, ali ga nakon iznenadne majčine smrti napušta i odlučuje se za studij filozofije u Ferrari. Daljnje školovanje nastavlja u Padovi, tada glavnom središtu aristotelizma u Italiji. Stječe izvanrednu naobrazbu, a osim izvrsnog vladanja latinskim i grčkim, poznavao je i aramejski,

hebrejski te arapski jezik. Posjećuje sva značajna humanistička središta u Italiji, među ostalima i Firenzu, i tamo upoznaje Marsilia Ficina i Lorenza de Medicija, čije ga je velikodušno pokroviteljstvo pratilo do kraja života. Pisanje svojih 900 filozofskih i humanističkih teza, u kojima pokušava pomiriti glavne filozofske tradicije te pronaći jednaku istinu u svim religijama i filozofijama, najvjerojatnije je započeo za vrijeme boravka u Parizu, najvažnijem središtu skolastičke filozofije i teologije.

Mirandola je prvi renesansni učenjak koji je koristio kabalističku doktrinu kao oslonac kršćanskoj teologiji te zastupao novi duh kritičkog promišljanja i usporednih istraživanja. Mirandolin eklektički stav zorno predočuju njegove riječi: „A ja sam, naprotiv, postupio tako da, ne kunući se ni u čije riječi, oslonac svoj potražim u svim filozofima, da pretražim svaki zapis, da priznam svaku filozofsku školu.“

Želeći obraniti 900 teza, 1486. godine pozvao je učenjake iz cijele Europe u Rim na javnu raspravu. Za tu priliku sastavio je poznati Oratio, „Govor o dostojanstvu čovjekovu“, kojeg nikada nije održao jer je papa Inocent VIII. zabranio skup. U Govoru Mirandola definira čovjekov položaj u univerzumu i naglašava važnost potrage za znanjem, zbog čega se danas smatra jednim od ključnih tekstova renesansnog humanizma.

* * *

Čitao sam, štovani Oci, u spisima arapskim, da je

Saracen Abdala, na pitanje, što na ovoj, da je tako

nazovemo, svjetskoj pozornici zavređuje najviše divljenja,

odgovorio, kako ništa ne zavređuje više divljenja

negoli čovjek. Uz ovu riječ pristaje i ona Merkurijeva:

„Čovjek je, o Asklepije, čudo veliko.“

U čovjeka, kad se rodi, već je Bog Otac položio svakorodna

sjemena i klice za svakovrsni život. Što će od njih

koji čovjek u sebi odgajati, ono će u njemu i rasti i plodove

svoje u njemu donositi. Bude li to ono što pobuđuje biljno

rastenje, bit će od njega biljka. Bude li to sjeme čulnosti,

on će poživotinjiti. A bude li sjeme razuma, postat će biće

nebesko. Bude li, pak, sjeme duha, anđeo će biti i sin Božji.

A ne bude li zadovoljan žrijebom nijednoga od satvora,

no se povuče u središte jedinačnosti svoje, onda će, bivajući

jedan duh s Bogom, u samotnoj tamnosti Boga Oca,

postavljenim ponad svega, sve i nadvisivati.

Dakle, i sami ćemo morati, želimo li na zemlji život

kerubinski postići, dušu svoju u očišćenje vrgnuti, i to

tako što ćemo pomoću nauke o moralu zauzdati nasrtaje

svojih strasti, tako što ćemo pomoću dijalektike

razagnati pomračenje uma i tako, u neku ruku, oprati

sa sebe nečist neznanja i grešnosti. Sve ovo stoga da se

ni naše strasti prenaglo ne bi raspomamile, ni da neoprezni

nam um nipošto ne bi u mahnitost se djenuo.

Kad smo, tako, svoju namirenu i okajanu dušu oblili

svjetlom prirodne filozofije, dogradimo je onda tako da

dopre do spoznaje stvari božanskih.

Ako sad mi, budući da stremimo življenju anđeoskom,

pođemo da činimo isto što i anđeli, pitam, tko će

to, jal nogom okaljanom, jal rukama neopranim, stupiti

na ljestve Gospodnje? (…) Te ruke, te noge, to jest

sav taj čulni dio, u kojem se nalaze mamci tjelesni što

ovijaju dušu, a koji je, štono se kaže, za grlo stišću, njih

ćemo filozofijom morala oprati, tom živom vodom, e

da od ljestava onih ne bismo bili odgurnuti kao neposvećeni

i onečišćeni.

Uistinu je, štovani Oci, mnogostruk taj razdor u

nama. Teškoća unutarnjih imamo u kući svojoj, i to

težih no što su građanski ratovi. Ako, pak, ne bismo

htjeli da to i dalje tako jest, već bismo se predali

težnjama za takvim mirom, koji nas blaženo uzvisuje

dotle da nas među izabranike Gospodove uvršćuje,

onda će zauzdanje i umirenje u nama prije svega i svakako

postići filozofija morala.

Radije bih, Oci, da se prisjetimo triju delfijskih

načela, i te kako važnih za one koji kane da uđu u

presveti i preuzvišeni hram Apolona, ne onoga izmaštanoga,

već onoga pravoga, kojino obasja svaku

dušu što na svijet dođe. Vidjet ćete da nas ona ničega

drugoga ne opominju, do da se svom svojom snagom

prihvatimo te trodjelne filozofije, o kojoj je i ova ovdje

rasprava. Jer, ono μηδέν άγαν, to jeste ničega previše,

određuje upravo pravilo i propis za sve vrline u

pogledu umjerenosti, a što je predmet nauke o moralu.

Potom ono γνῶθι σεαυτόν, to jest upoznaj samoga

sebe, potiče nas i sokoli da spoznajemo cijelu prirodu…

Jer, tko spozna sebe, taj u sebi sve spozna, kako

su pisali ponajprije Zoroaster, a potom Platon u Alkibijadu.

Kad smo se, spoznajom ovom, a obasjani prirodnom

filozofijom, već približili Bogu, onda, izgovarajući

εi, a to je jesi, a to je teološki pozdrav, možemo zazvati

pravoga Apolona u blaženstvu i prijateljstvu.

Obratimo se i premudrome Pitagori, mudrome

osobito stoga što nikad nije držao da je dostojan zvanja

mudraca. On će nas savjetovati ponajprije, da ne sjedamo

na vagan, što će reći da se ne smijemo, zapustiv

se u dokonanje i dangubu, lišiti onog razumnog dijela

duše, kojom ona sve mjeri, prosuđuje i ispituje, već da

ga stalnom vježbom na pravilima dijalektike moramo

poticati i usmjeravati.

Filozofija sama me je naučila da se uzdam u vlastitu

savjest više negoli u sudove drugih, i da uvijek imam

na umu kako je manje važno da što zlo o sebi čujem,

negoli da što zlo sam kažem ili učinim.

Pa i ne može čovjek, između svih mogućih puteva,

izabrati svoj put, ako prije toga svaki nije temeljno

upoznao.

Priredio: Vlado Janković

(Govor o dostojanstvu čovjekovu, Nova stvarnost, Zagreb, 1998.)