Igor Perišić – Pokušaj razgraničenja pojma „smeh“ od srodnih pojmova


Pokušaj razgraničenja pojma „smeh“ od srodnih pojmova

Pokušavajući da se razabere u terminologiji koja referiše na fenomene povezane sa smehom, ruska teoretičarka Tatjana Ljubimova sumirala je zavrzlame koje problem prate:

Čak i u današnje vreme, terminologija u domenu komičkog nije još uvek stabilna: jedna ista pojava ponekad se opisuje različitim terminima, ili, nasuprot tome, pojedinačni termin označava različite manifestacije istog fenomena.[1]

I u ovom tekstu koji hoće terminološku nedoumicu da nadvlada, terminološke zavrzlame su neizbežne. Naime, najavljeno je problematizovanje pitanja „smeha“ (laughter) a u citatu se upotrebljava termin „komično“ (comic). Tako se dolazi i do zavrzlame drugog stepena: pored toga što i u srpskom jeziku sami termini „smeh“, „smešno“, „komika“, „komično“, „humor“ i tako dalje, uzrokuju zabunu nedovoljne čvrstine kojom pokušavaju da uhvate predmet, tj. označeno, i prilikom prevođenja termina s drugih jezika,[2] pojavljuju se teškoće u razobličavanju nijansi termina povezanih s fenomenom smeha. Ako je za utehu, koliko je poznato, u svim velikim zapadnim jezicima javljaju se navedene teškoće, i kultura svakog jezika suočava se sa istim problemima. Ovo možda može delovati kao unapred istaknuto opravdanje koje će prepokriti nekonzistentnost pri govoru o fenomenima smeha. Međutim, to je datost, i svaki pokušaj terminološkog razabiranja suočen je s tim usudom.

U skorije vreme, najplodniji pokušaj razabiranja možda narazabirljivog, dao je Žerar Ženet (2002, u Figurama V). Moglo bi se reći da je njegova teorija smeha „klasična“, dvadesetprvovekovna parafraza i prerada klasičnih teorija. Ženet smatra da je relativizam moguće prevladati shvatanjem o „subjektivno-objektivnom“ karakteru komičnog. Nema uzroka kada nema posledice, dakle smeh je u interakciji, što će reći subjektivno zasnovana percepcija objekta. Komični sud je znači estetski, ali on se sasvim ne poklapa s Kantovim sudom ukusa:

Više mi se čini da je on neka vrsta šireg žanra, ili, ako više volite, da je „komično“ estetski predikat, uglavnom pozitivan, među drugima (lep, uzvišen, otmen, dubok itd). Isto kao što ništa nije lepo ni ružno po sebi, ništa po sebi nije smešno niti tužno. Komični efekat uvek ima dva uzroka: jedan u objektu, drugi u subjektu. Ništa ne zasmejava svakoga a priori i na osnovu univerzalnog i apsolutnog principa.[3]

Pozivajući se na englesku poslovicu u vezi s lepotom, „Beauty is in the eye of the beholder“ („Lepo je u oku posmatrača“), i uprošćenu i na najmanjem mogućem prostoru izrečenu parafrazu Kantove estetičke teorije o tome da je lepo predmet estetskog zadovoljstva, Ženet prividno lakonski tvrdi da mi nazivamo komičnim ono što nas zasmejava. To je subjektivizam nužan za objašnjavanje fenomena smeha: „nema komičnih predmeta, ima samo komičnih relacija“.[4] Šta će biti smešno, odnosno kada će se smeh desiti, po ovakvom shvatanju, zavisi dakle od relacije ili interakcije koja je uspostavljena između predmeta (objekta) i subjekta, i ne može se sa sigurnošću unapred tvrditi da li će ta veza rezultirati smehom. Stoga i ne postoji komično po sebi. Budući da je predikat, komično mora biti uspešno da bi bilo komično. Primer za ovo Ženet nalazi u tome što, recimo, simfonija podrazumeva „koncept dela“ i tu nema aksioloških crta. Simfonija i kada je loša ostaje simfonija. Dočim šaljiva priča mora biti ocenjena uspelom da bi bila smešna. Iz ovoga se još jasnije, po Ženetu, vidi zašto je komično estetski predikat: komično je istovremeno i ime žanra ali i vrednosni sud.[5] (Drugačiji je slučaj s komedijom. Ona se može odrediti po nekim objektivnim crtama, po žanrovskim pravilima, nezavisno od uspešnosti komičnih efekata.) Razliku između potencijala predmeta smeha i njegove realizacije (relacionalizacije), Ženet objašnjava i pomoću pojma „nesvesno komično“ (to bi bilo jedno od nepostojećih imena za predmet smeha). Ono je komično par excellence, izvorno komično, kao što je i Kantova prirodna lepota u odnosu na sve ostale svesne (izvedene) lepote. „Svesno komično“ nastoji da zasmeje, ali ne uspeva uvek u tome. Nesvesno komično ne želi da zasmeje, ali zasmejava ako postoji komična relacija. Primer za to je čovek koji se oklizne na ulici. On nema nameru da zasmeje, ali će zasmejati ako postoji pažljiva recepcija.[6]

Kod Ženeta, zatim, postoji pokušaj da se terminološki precizno razgraniče srodni pojmovi koji su u vezi sa smehom. Razgraničenje se izvodi pomoću podele po pretpostavljenim predmetima smeha na osnovu njihovog nastanka. Međutim, kako će se videti, ako se predmeti smeha mogu imenovati različitim terminima, ostaje ipak nejasno kako se onda sam pojam „smeha“, koji je „rezultat“ tih predmeta, terminološki može jasno definisati. Dakle, po Ženetu postoje predmeti smeha kao:

Ridicule – smešno ili nesvesno komično, u izvesnom smislu najjači oblik predmeta koji izaziva smeh.

Risible – ovom rečju Ženet imenuje predmet koji izaziva podsmeh, a ne čisti smeh, a u srpskom jeziku ne postoji adekvatan prevod koji bi se sastojao od jedne reči („podsmešljivo“ je pre epitet nego ime predmeta).

Drôle – šaljivo, ili svesno komično šale ili dosetke.

Comique – fikcionalno komično, to je komično komedije i fikcionalnih priča, dakle, u najkraćem, proizvedeno komično.

U francuskom jeziku ovi termini dobrim delom pokrivaju razne predmete koji izazivaju smeh, ali kako se videlo, pri njihovom prevođenju na srpski jezik pojavljuju se izvesne teškoće, čime se plaća danak pominjanoj epistemskoj ograničenosti i smeha i teorija koje bi htele da ga obuhvate. U svakom slučaju, Ženetovi nasluti mogu se prepoznati i u teorijama na srpskom (ili pokojnom srpskohrvatskom) jeziku, kao kada Josip Lešić, baveći se Nušićevim smehom, ustvrdi da smeh može biti i sredstvo i cilj. „Za Nušića je smijeh i sredstvo (zato su sva sredstva dozvoljena) i cilj (komična katarza)“.[7] Iako piše pre objavljivanja Ženetovih distinkcija, teorijska intuicija je slična. Smeh se nalazi u relaciji, on je subjektivno-objektivni spoj predmeta koji izaziva smeh i reakcije subjekta koji u tome pronalazi zadovoljstvo. Međutim, termini kojima se relacija opisuje ipak su sasvim različiti. Iako bi se, poput Kročea, moglo lakonski reći da je, na kraju krajeva, smeh naprosto fiziološki ekvivalent komičnog (kao po njemu lažno estetskog),[8] jer je smeh pored ostalog i u istoriji humanističkih disciplina prilično dobro opisan fiziološki proces koji je karakterističan samo za homo sapiensa, i kada bi se i to moglo uzeti kao najjednostavnija definicija smeha, ona naprosto onoga koji, za razliku od Kročea, smehu hoće da pristupi ozbiljnije, ne zadovoljava jer se, kako je pokazao Ženet, tu kriju razne nijanse koje se tek tako ne mogu strpati u jednu opštu definiciju.

Dakle, potreban je kratak osvrt na još neka razmišljanja u kojima se pre Ženeta pokušavala postaviti granica između pojmova koji pokrivaju značenja fenomena povezanih sa smehom.

Na prvom mestu, nameće se pitanje kakva je razlika između komike i komičnog? Najkraći odgovor bi bio: komično je kvalitet (što bi ga onda izjednačilo sa smešnim), komika je (ili umetnički ili stvarnosno) uobličeni predmet koji ima taj kvalitet i koji izaziva efekat smeha. Komika bi tako bilo alternativno ime za opšti predmet koji nema ustaljeno ime, za uslovno rečeno smešni predmet koji nije smešan po sebi već po realizaciji. Ali i dalje, „komika“ nije zadovoljavajuće ime, jer bi se u ovom slučaju (u relaciji komika – komično – smeh) moglo reći da je predmet dobio ime zato što se tu delimično radi o umetničkom komičnom, a to ipak ne pokriva sve slučajeve predmeta koji mogu da izazovu smeh. Ovo shvatanje najbolje su saželi Milivoj Solar i Sreten Marić, kada su izneli zdravorazumsko-klasičnu razliku smešnog i komičnog. Solar tvrdi: „Smiješno, međutim, kao ono što izaziva smijeh, pojavljuje se u životu u širokoj skali mogućnosti; komično je samo jedan tip ostvarenja smiješnog u dimenziji umjetničkog doživljaja“. Komika elemente smešnog u stvarnosti podređuje umetničkim svrhama.[9] Isto tako jednostavno, Sreten Marić tvrdi da je komično ono što izaziva smeh.[10]Smeh dakle nije u samom predmetu, nije strogo književnoteorijska kategorija, već nastaje u interakciji predmeta i recipijenta, što znači da je smeh fiziološki rezultat određene estetske relacije. Šarl Bodler takođe jednostavno zaključuje da: „umetnici stvaraju komiku pošto su proučili i prikupili elemente smešnog“.[11] Komička subjektivnost operiše u stvarnosti i prikuplja elemente smešnog ili predmete smeha, da bi od njih napravila komiku koja je umetnička varijanta „prirodnog“ i dalje neimenljivog (ili raznovrsno imenovanog) predmeta smeha.

Iako je, dakle, sama terminologija problematična, može se izvesti jedan zaključak, u skladu sa Ženetom, koji zasad stoji na čvrstim temeljima. Naime, kako je to, trudeći se da bude maksimalno precizan, objasnio Bogdan Kosanović pišući o Propu, „za mehanizam komike najbitnija je ontološka relacija subjekat – objekat“.[12] A ta relacija, kada se pređe na teren teorijske tehnike, objašnjava se tako što se „pitanje komike posmatra s jedinstvenog estetičko-psihološkog stanovišta“. Jer je smeh kao proces rezultat „dejstva dva faktora: smešnog objekta i subjekta – čoveka koji se smeje“. Zato treba naći jedinstveni pristup koji neće biti isključivo estetički (posmatra se komični objekat) niti psihološki (proučava se subjekt koji se smeje).[13]Ako se složimo s ovim zaključkom, postaje jasno da upravo s tog saznanja književnoteorijsko istraživanje problema smeha mora da obuhvati razne teorije koje se bave različitim stranama smeha, bilo objekta koji je predmet smeha, bilo subjekta koji se smeje, bilo – možda je ovo najpreciznije određenje – smeha kao relacije subjekta i objekta, tj. estetske relacije, a ne estetskog predmeta.

Postoji još jedna distinkcija koja stoji na kako-tako čvrstim terminološkim temeljima, a to je razlika između umetnički ili svesnog komičnog koje se pronalazi u komediji i ostalim komičkim umetničkim žanrovima, ili kao kvalitet nekog umetničkog dela koji nema veze sa žanrovskom pripadnošću – nasuprot neimenljivom predmetu smeha po sebi. To je razlika nesvesnog komičnog (smeha, smešnog) i svesnog komičnog (komedija i svi ostali intelektualni oblici: humor, ironija, parodija…) Komično je, dakle, u tom smislu profesionalno proizvedeni izvor smeha i humora, ima ga u raznim oblicima umetničkih formi. Ipak, smeh i komedija, mada su bliski po učinku, ne moraju uvek biti povezani jer ne postoji nužna i apsolutna veza između žanra i efekta. Komedija ne mora da izaziva smeh, dok nas tragedija može naterati da se histerično smejemo.[14]

Stvari slično stoje i kada je reč o pokušajima da se u tradiciji napravi jasna razlika između smeha (smešnog) i humora. Naime, mnogobrojni proučavaoci su utvrdili da, kao i u slučaju smeha i komedije, ne da ona ne mora postojati, već i da veza između humora i efekta smeha nije od ključnog značaja. Često humor proizvodi smeh, ali je nekad rezultat i samo osmeh. A nekad ni jedno ni drugo: „uviđanje da ipak postoji nešto bitno drugačije od smeha i osmeha suštinsko je za postojanje humora“.[15] Mnoge situacije koje nemaju veze s humorom izazivaju smeh.[16] Džon Moril, jedan od najznačajnijih teoretičara koji su se u skorije vreme bavili problemima smeha i humora, pronalazi podsticajnu razliku među njima. Osnovna teza je da je smeh rezultat prijatne psihološke promene.[17] Promena mora biti iznenadna, a osećanje koje je prati Moril naziva zabavom (amusement). Možemo biti zabavljeni dvama osnovnim, iznenadnim i prijatnim psihološkim promenama. Prvi tip je onaj koji rezultira, kako Moril kaže, nehumorističkim smehom, a drugi humorističkim.[18] Dalje razgraničavanje dovodi do još jednog značajnog uvida. Naime, kvalitet promene nije isti kod običnog smeha i humorističkog smeha. Smeh je rezultat prijatne psihološke promene (jedno stanje u drugo), dok je humor rezultat prijatne, ne više psihološke, već kognitivne promene (saznajni prirast).[19]

Shvatanje o humoru kao uzvišenoj sposobnosti i obliku, za razliku od priprostog pučkog smeha koji ne dostiže milost oformljavanja, najradikalnije je formulisano u nemačkom romantizmu. Teodor Lips u tom smislu opisuje proces stvaranja humora: uzvišeni subjekt, nosilac razumnosti i moralnosti posmatra svet i pronalazi u njemu ono komično. Upuštajući se u to, subjekat se vraća sebi uznesen i ojačan. Komično je, dakle, predmetnost koja se tek u percepciji subjekta, koji poseduje određenu predispoziciju, realizuje kao humor. Humor je uzvišenost u komici. Lips govori i o objektivnom humoru: humor nije samo u subjektu, niti samo u načinu prikazivanja, već se nalazi i u prikazanom objektu. „To ipak ne znači da ta tri oblika postoje jedan pored drugog. Humor je, zapravo, samo u meni ali ja ga doživljavam i u objektima i u, njima odgovarajućem, prikazivanju“.[20] Navedeni stavovi svedoče da je, u duhu romantičarske episteme, humor ipak svrstan u one najveće moći duše pomoću kojih subjekat transcendira svet i u tome vidi poslednji izraz humora – humora koji sa smehom naposletku malo toga ima zajedničkog.

U skladu s tradicijom nemačke spekulativne estetike, i Hegel povlači oštru granicu između smešnog i komičnog, pri čemu bi se komično – u još jednoj terminološkoj zavrzlami – kod nemačkog mislioca najpre imalo shvatiti kao humorno. Smešan je svaki kontrast između suštinskog i njegove pojavnosti. Hegel pronalazi različite forme smeha, a najviše ga zgražava ona „najniža“, ili ono grubo smešno kako bi rekao Teodor Lips, fiziološka sila koja se manifestuje u spontanom smehu.[21] Smešnim bi se, smatra Hegel, moglo nazvati svako delanje lišeno supstancije:

Smešan može postati svaki kontrast između suštinskog i njegove pojave, između namere i sredstva; to je jedna protivrečnost na osnovu koje se pojava ukida u samoj sebi i na osnovu koje se namera u svome ostvarivanju lišava svoga cilja.[22]

Komično pak ima jedan dublji zahtev. Poput Lipsa, ili Fridriha Šlegela recimo, sasvim u duhu romantičarske ironije, Hegel zahteva angažovanje apsolutnog duha koji jedini može da pojmi razliku između pojavnosti i transcendencije te tako bude sposoban da nadvlada priproste oblike smeha kojima se duh na jednom teorijskom nivou možda i ne zanima.

Često se, i posle romantizma i klasične nemačke filozofije, distinkcijom između smeha i humora odvajalo ono što je navodno prosto smešno od onoga što je pesnički ili estetski smešno, kao da u čistom stanju postoje niži (smeh po sebi, bez umetničkih pretenzija) i viši (humor kao umetnička upotreba efekata smešnog) oblici smeha. Tako i Etjen Surio smatra da je pesničko komičko najuzvišeniji oblik smeha. Francuski estetičar navodi primere nekih Šekspirovih komičnih scena u kojima „nema ni traga bilo kakvoj vulgarnosti“ (kao da je smešno a priori vulgarno), „već iz njih zrači slika jednog uistinu eteričnog i uzvišenog svijeta“,<sup“>[23] i zatim dodaje da:

…istinski komično, komično u svom najvišem obliku, to jest poetično komično, unosi u život vrlinu koju mistici nazivaju Eutrapelijinom vrlinom. Drugim riječima, odluku da s radošću prihvatimo egzistenciju, i da se oslobodimo cjelokupne težine što nas pritišće u ovom našem materijalnom svijetu.[24]

Slično Suriou, Isidora Sekulić, oduševljena alhemijskim svojstvima humora, zalaže se za shvatanje da je humor uzvišen, da je od oblika koji izazivaju smeh jedino on umetnička forma, a da je komika ono što izaziva u neku ruku „prostački“ smeh. Humor po njoj ne treba dovoditi u vezu s komikom, satirom, karikaturom koje obeleževa transponovana uočljivost. „Nemojte svrstavati humor s larmom izadrtoga smeja. Humor je fina i prefina umetnička suština pri suprotnom kraju ali na istoj osovini s tragikom“.[25] Kao što je tvrdio Pirandelo, u humoru se spajaju protivrečna osećanja: humor se prima i ispraća „samo uz tanak osmeh i uz pritajen uzdah“.[26] Humor se tako, u ovoj optici, pojavljuje kao jedna od dve manifestacije uzvišenog (pored tragičkog), i kao protivrečna i komplikovana pojava odvojena od smeha komike koji prema Isidori ne zaslužuje da dobije licencu pravovernog umetničkog sredstva.

I Marko Ristić tvrdi da humor ne treba brkati s duhovitošću, s vicem, sa smešnim. Humor ima veze s komičnim, ali da bi bio pravi, tj. grandiozan ili uzvišen, njegova veza s komikom mora da bude što nepostojanija.[27] Jer komika je „samo jedna maska humora, maska koju on stavlja da bi mogao izaći pred publiku“.[28] Iz ovoga sledi da je humor viši, poetski oblik smešnog, i onda svi dalji hvalospevi humoru, a pokude smehu, koje Ristić izvodi iz toga, a koje su karakteristične za ceo nadrealistički pokret. Humor je za tu poetiku, pored ostalog, subverzivni neprijatelj sentimentalnosti i konvencionalnosti, preobražavalac stvarnosti koji otvara priliku za pogled u nadstvarno itd.

Ako je dakle postignuta saglasnost da je humor jedna od sposobnosti proizvodnje smeha, kako se navodi u školskim definicijama,[29] onda je sada već prilično jasno da je smeh opšti pojam, a da je humor jedan od oblika, ili sposobnosti, u kojima se smeh ili pojavljuje ili ne pojavljuje.

Međutim, nije uvek humor aksiološki suprotstavljen smehu kao manje umetnički vrednom, kako je to bilo u gore skiciranoj tradiciji. Tako, recimo, Dragan Stojanović definiše humor kao jedan od „oblika smeha izazvanog estetskom činjenicom“. Dakle, smeh bi se tu imao uzeti kao opšti pojam koji natkriljuje razne (umetničke) postupke koji ga izazivaju (ironija, sarkazam, persiflaža, parodija, groteska). Pozivajući se na Mihaila Bahtina, Stojanović razgraničava smeh od humora, tvrdeći da je humor jedan od najredukovanijih oblika smeha (odnosno, humor je estetski fenomen koji, za razliku od srodnih postupaka, izaziva srazmerno najmanje smeha, ako se to može staviti u matematičke kategorije):

O redukovanosti smeha, kad je u pitanju humor, govori se zato što je tu smeh prigušen, utišan, ili postaje čak sasvim nečujan. Humor pre izaziva osmeh, nego smeh.[30]

Iako se i iz ovoga može pročitati implicitna pohvala humoru, ipak zbog precizne formulisanosti shvatanja, ni smeh tu nije loše prošao kao kod onih koji mu odizimaju potenciju da zađe u oblast estetskog.

Kada se hoće napraviti razlika između smeha, kao u izvesnom smislu „prirodnog“ oblika, i ironije, parodije i drugih „intelektualizujućih“[31] oblika kojima smeh može ali ne mora da bude ishodište, stvari su dosta jasnije nego što je to bilo u slučaju razlikovanja smeha, komike i humora jer ovde ne postoji potreba za aksiološkim sapostavljanjem, radi se naprosto o dovoljno jasno razgraničenim fenomenima. Vladimir Jankelevič vrlo plastično razdvaja kategorije smeha, humora i ironije. Za razliku od ironije u kojoj ima zle volje, prezira i agresivnosti, humor ima dodatno značenje: „ljubaznost“ i „srdačna dobroćudnost“; on podrazumeva simpatiju, on nije ni prekor ni sarkazam, već „osmeh razuma“. Međutim, humor i smeh su kod Jankeleviča neočekivano „ideološki“ bliski:

Dok mizantropijom prožeta ironija zadržava prema ljudima polemičan stav, humor saoseća s onim sa čime zbija šalu; on je potajni saučesnik smešnog, oseća da zajedno s njim duva u istu tikvu.[32]

Takvo shvatanje se sažima u skoro-pa-aforizam: „Ironija je, zacelo, isuviše duhovna da bi bila umetnička, a, s druge strane, ona je odveć okrutna da bi bila stvarno komična“.[33] Stoga, nije teško zaključiti, pomoću ove efektne formulacije, da ironija sa smehom deli malo toga.

Razmišljajući o istom problemu, Artur Šopenhauer dolazi do zaključka da je kod ironije suprotnost mišljenog i opaženog potpuna, te da stoga to nije pravi oblik smeha. Isti je slučaj i s parodijom: kod nje postoji preterivanje i očigledna namera.[34] Nešto niže Šopenhauer iznosi vrlo precizne i kratke definicije ironije i humora. Ironija nastaje kada se šala skriva iza ozbiljnosti, a humor kada se ozbiljnost skriva iza šale. Ironija počinje ozbiljno a završava se smehom, dok je kod humora obratno.[35] Humor je, smatra on, „uzvišenom slična vrsta smešnog“ i nikako ga ne treba brkati sa običnim komičnim koje nema tu poetsku dimenziju.[36]

U svakom slučaju, i pored toga što su neke stvari postale jasne – kao što su razlike između smeha i humora, i smeha i ’intelektualizujućih’ oblika: ironije i parodije – kada se radi o terminološkom sindromu malih razlika, malo toga je razjašnjeno. Stoga se, u završnom (neuspešnom) pokušaju da se pojam smeha razgraniči od srodnih pojmova, vredi opet vratiti na samu srž problema, na najteža mesta, kao što su razlike među pojmovima „smeh“, „smešno“, „komika“, „komično“, i na osnovu toga opravdati pokušaj terminološkog razgraničavanja, bilo kao – mehanizmom ironije – ipak uspešan, bilo kao pošteno priznanje o neuspehu koji je svojom genealogijom zaslužio legitimitet da se upiše u tradiciju „svakidašnjih jadikovki“.

Već pominjani Etjen Surio, vrlo je radikalan kada treba povući razliku između smešnog i komičnog (pri čemu ipak ne razlikuje smeh i smešno, odnosno komiku i komično):

Postoji ne samo razlika nego, ponekad, čak i suprotnost između smiješnog i komičnog. Smijeh može delovati anestetički,[37] o čemu svjedoči smijeh prostote. Istinsko komično, to jest komično koje ima pozitivnu estetsku vrijednost, često je, međutim, način spašavanja smijeha od prijekora prostote.[38]

Na drugom mestu Surio još eksplicitnije podvlači ovu razliku:

Većina teorija o smešnom i komičnom imaju jednu istu manu. One mešaju, ili dovode u vezu, dve možda sasvim različite stvari, ili bar dve stvari koje bi tek s valjanim razlogom mogle da se dovedu u vezu, i to tek posle ozbiljnog i kritičkog rasvetljavanja njihovih odnosa. One, kako se čini, kao da dopuštaju, kao samo po sebi jasno, da je komično, s jedne strane, estetska vrednost (kao tragično, uzvišeno, poetično, itd.), a s druge strane, kao da je ta vrednost dovoljno određena, ili proverena smehom; da je, prema tome, jedna teorija smeha u isto vreme i teorija komičnog, i obratno.[39]

U odvajanju ove dve kategorije (smešnog i komičnog) Surio svoj teorijski gnev iskaljuje po prostoti smeha; na smehu koji je, prema njemu, jedna primitivna i skoro refleksna reakcija. Smeh često ima „karakter krajnjeg prostakluka“ i obično je uvredljiv. Smeh u ismevačkom obliku ne sadrži nikakvu valjanu estetiku, on je čak dobrim delom u suprotnosti sa estetskim vrednostima i „neprestano šokira svaki iole prefinjeniji senzibilitet“. Stoga, smeh mora dobro da se potrudi kako bi dobacio do estetičke kategorije komičnog. Komično je dakle, za Surioa, estetski smešno, a strogi uslov koji smešno mora da zadovolji kako bi se samoopravdalo kao (kvazi)umetničko sredstvo jeste u tome što mora da „neutrališe svoje razorno delovanje na estetsko, dodavanjem jednog takvog umetničkog sastojka koji smehom uzdiže umanjenu ili očito nisku datost“.[40] Surioova detronizacija smeha suviše je radikalna (on skoro paranoično u svim oblicima smeha pronalazi moralno i estetsko unižavanje) da bi se mogla uzeti kao kriterijum kod terminoloških distinkcija. Uostalom, i sam Surio je hteo, u svojevrsnom teorijskom eksperimentu, da ukaže na načelnu mogućnost ovakve radikalne teze, a to ne mora da znači da on tvrdi to isto. Dve suprotne krajnosti su zapravo idealni slučajevi, i stoga skoro nepostojeći. U praksi, sledstveno tome, postoji čitava skala međuoblika od smešnog do komičnog. Ipak, uprkos svem radikalizmu pri pristupu „ideologiji“ smeha, Surio je uradio značajan terminološki posao. Ograđujući se od odveć isključive teorijske ’tehnike’ kojom to čini, sada se može ustvrditi da su smešno i komično, uz sve uslovnosti i međusobna prožimanja, dva različita pojma.

Smešno i komično su iste potencije za smeh, samo što se smešno više vezuje za svakodnevni život, a komično za umetnički stvorene oblike, mada ta distinkcija nije opšteprihvaćena da bi se mogla uzeti kao neki teorijski zakon, već zahteva nužan liberalan odnos prema terminologiji usvojenoj u srpskom jeziku. O tome svedoče i dva različita prevoda Bodlerovog iskaza kojim on definiše tu potenciju. Suština te mogućnosti je u tome da postoji potencija za smeh koja se nalazi u interakciji subjekta koji posmatra i objekta koji sam po sebi ne nosi nikakvu potenciju za smeh. Smeh nastaje kada subjekt realizuje tu mogućnost smešnog ili komičnog. A dva različita prevoda glase:

1) Smešno, mogućnost za smeh leži u onome koji se smeje, a nikako u onome čemu se smeje.[41]

2) Komično, silina smeha je u onome koji se smeje, a nikako u objektu smeha.[42]

Navođenjem različitih prevoda opet se relativizuje razlika između smešnog i komičnog, jer uprkos svem naporu, i nakratko donesenom zaključku o uspešnom terminološkom obuzdavanju pojmova, ipak izlazi da (kako je praksa srpske prevodilačke kulture u ovom slučaju osvedočila, s tim da, što je pokazano u slučaju Ženeta, ni s terminima u drugim jezicima, bez obzira na usud prevođenja, stvar nije bila ništa jasnija) tradicija kulture legitimiše terminološku hibridizaciju.

I kod Vladimira Propa, koji je, koliko je to bilo moguće, strukturalistički pažljivo nastojao da precizno opiše fenomene, na kraju izađe da su smešno i komično sinonimi, i on ih obuhvata jedinstvenim terminom – komika. Time se isključuje podela na komično kao viši, estetski fenomen, i smešno kao niži i neestetski, koja je bila posebno karakteristična za nemačke teorije smeha (Hegel, Šopenhauer): za Propa i „tzv. elementarna, gruba komika nije za potcenjivanje, jer i ona može imati značajnu estetsku funkciju“. A smeh je za Propa – zaključuje Bogdan Kosanović, mada Prop nigde to izričito ne tvrdi – „proces ispoljavanja komičnog i/ili reakcija na njegove pojavne oblike“.[43] Ovde ni sam Kosanović nije precizan jer bi trebalo dodati i smešno kao sinonim za komično: dakle, komika (komično i smešno) jeste pojava koja izaziva smeh, ili kako na jednom mestu Prop kaže „različiti oblici komike dovode do različitih oblika smeha“.[44] Uprkos poštovanju spram Propovih strukturalističkih razgraničavanja, ipak se može reći da pri razmatranju teškog mesta ’teorije’ ni on nije uspeo da prevaziđe i primiri jezičko-terminološke nedoumice.

U očajničkom pozivu u pomoć pri terminološkom razabiranju, čini se da Nikolaj Hartman pruža ruku spasa koja se ne odbija, iako ’teorijska ruka’ nikad nije do kraja pouzdana. On iznosi jasnu distinkciju:

Komično je stvar predmeta, njegov kvalitet – mada samo „za“ neki subjekat, što važi za sve estetske predmete – humor je, međutim, stvar posmatrača ili stvaraoca (pesnika, glumca). Jer on se tiče načina na koji čovek posmatra komično, kako ga shvata, kako ume da ga reprodukuje ili pesnički iskoristi.[45]

Po tome, humorističan čovek nije komičan, kao što ni onaj ko je komičan nije humorističan jer mu nedostaje svest o tome (humor); komično koje se sreće u životu je nehotično. Stoga, logično, čak ni sam humor nije komičan. Smeh je reakcija bilo na komiku u životu, bilo na komično u umetnosti.

Proširujući ovo, i uvodeći eksplicitnije razliku između umetničkih formi i prirodnih pojava, koju Hartman imenuje samo kao razliku nehotične i hotimične komike, mogli bismo reći da je smeh fiziološka reakcija, ali reakcija koja mora imati predmet (smešno u životu, ili komično u umetnosti) i odgovarajuću percepciju (smisao za smešno koja je duhovitost u životu, i smisao za komično koja je humor u umetnosti) da bi se pojavila. Stoga je smeh kao književnoteorijska kategorija dvogub: obuhvata i predmetnost i subjektivnost. U isto vreme, upotrebom pojma smeh pravi se iskorak iz uskog književnoteorijskog posmatranja da bi se uključile razne druge oblasti proučavanja čoveka i čovekove estetske delatnosti, pa i društva.

Kako je ovaj tekst u sebi nosio obećanje o (neuspešnom) pokušaju jasnih distinkcija, pošteno bi bilo da se obećanje i održi. Dakle, pokušaj taksativnog nabrajanja šta je šta u smehologiji izgledao bi ovako:

Komično je kvalitet predmeta u umetničkim formama.

Smešno je kvalitet predmeta u „životu“.

Hotimična komika je ime za predmet smeha u umetničkim formama.

Nehotična komika je nedostajuće ime za predmet u „životnim“ formama.

Humor je smisao za komično u umetničkim formama.

Duhovitost je smisao za smešno u „životnim formama“.

Smeh bi, na osnovu svega toga, bio opšti pojam kojim može da se objedini relacija između predmeta (hotimične i nehotične komike), kvaliteta predmeta (komično i smešno) i recipirajućeg subjekta koji, putem naročite sposobnosti (duhovitost i smisao za humor), proizvodi ili humor ili smeh u užem smislu („smeh u užem smislu“ je oznaka za fenomene smeha – „prirodne“ ili nesvesne – koji nisu umetnički).

 

[1] Tatyana Lyubimova, „On the comic“, transl. by Sergei Syrovatkin, Aesthetics, Art, Life: A Collection of Articles, ed. by A. Zis, Raduga Publishers, Moscow, 1988, p. 205.

[2] Za početak terminološke rasprave – kao zgodna ilustracija vavilonske pometnje teorije – odabran je ovaj citat iz teksta Tatjane Ljubimove upravo zato što se radi o dvostrukom prevodu, s ruskog na engleski, pa sa engleskog na srpski.

[3] Žerar Ženet, „Da umreš od smeha“, u: Figure V, prev. Vladimir Kapor, Svetovi, Novi Sad, 2002, str. 153.

[4] Isto, str. 153–154.

[5] Isto, str. 155.

[6] Isto, str. 162–163.

[7] Josip Lešić, Nušićev smijeh, Nolit, Beograd, 1981, str. 235.

[8] Benedeto Kroče, Estetika kao nauka o izrazu i opšta lingvistika, prev. Vinko Vitezica, Kosmos, Beograd, 1934, str. 167.

[9] Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1980, str. 192.

[10] Sreten Marić, „Zapis o smehu“, u: Glasnici apokalipse, Nolit, Beograd, 1968, str. 18.

[11] Šarl Bodler, „O suštini smeha i uopšte o komičnom u umetnosti“, prev. Marko Katanić, u: Romantična umetnost, Narodna knjiga, Beograd, 1979, str. 230.

[12] Bogdan Kosanović, „Prop o komičnom“, u: Vladimir Prop, Problemi komike i smeha, prev. Bogdan Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 5.

[13] Isto, str. 12.

[14] James R. Kincaid, Dickens and the Rhetoric of Laughter, Clarendon Press, London, 1971, p. 8.

[15] Aleksandar Bošković, „Humor“, Književna istorija, br. 130, Beograd, 2006, str. 628.

[16] Sara L. Smidl, Carve That Opposum and Plucky, Ducky Underwear: A Narrative Inquiry of Laughter in a Preschool Classroom, Faculty of the Virginia Polytechnic Institute, Blacksburg, 2003, p. 11.

[17] John Morreal, Taking Laughter Seriously, State University of New York Press, New York, p. 39.

[18] Videti: John Marmysz, „Morreall vs. Freud: A Battle of Wit(z)“, 2000. (http://users.aol.com/geinster/Hum.html)

[19] Videti: Aaron Smuts, „Humor“, The Internet Encyclopedia of Philosophy, ed. by James Fieser and Bradley Dowden, 2006. (http://www.iep.utm.edu/h/humor.html)

[20] Teodor Lips, „O humoru“, prev. Spomenka Stanković, Književnost, god. XXX, knj. LX, sv. 5, Beograd, 1975, str. 515.

[21] Gustav Zajbt, „Prigovor tela: Filozofija smeha od Platona do Plesnera – i nazad“, prev. Aleksandra Kostić, Treći program, br. 119–120, Beograd, 2003, str. 172.

[22] Georg Vilhelm Fridrih Hegel, Estetika III, prev. Nikola Popović, Beograd, BIGZ, 1986, str. 605.

[23] Étienne Souriau, „Smijeh promatran s estetskog stanovišta“, u: Smijeh: Uvod u naučnu studiju o smijehu ljudskom fenomenu, prev. Renata Mikša, Novinarsko izdavačko preduzeće, Zagreb, 1961, str. 211.

[24] Isto, str. 212, kurziv I. P.

[25] Isidora Sekulić, „Tek dve tri reči o humoru jednome od dva stožera poezije, umetnosti“, Književnost, knj. XXI, god. X, sv. 10, Beograd, 1955, str. 241.

[26] Isto, str. 245.

[27] Marko Ristić, „Humor i poezija“, u: Od istog pisca, Matica srpska, Novi Sad, 1957, str. 148.

[28] Isto, str. 150.

[29] Ivo Tartalja, „Humor“, odrednica u Rečniku književnih termina, prir. Dragiša Živković, Nolit, Beograd, 1985, str. 253–255.

<href=“#_ftnref30″ name=“_ftn30″ title=““>[30] Dragan Stojanović, „Ponešto o Šekspirovom humoru“, Scena, br. 4, Novi Sad, 1971, str. 81.

[31] O razlici ’intelektualizujućih’ i ’prirodnih’ oblika u oblasti fenomena povezanih sa smehom pisao je Nedeljko Bogdanović: „Smeh, osmeh i podsmeh su fizičke realnosti, psihološki indukovane promene na ravni bića. Ironija, satira i sarkazam su intelektualne aktivnosti zasnovane na nesaglasju visokog stepena. One su orijentisani smeh koji prati govorni izraz (sentimenti kao organizacija osećanja). Imaju jezičku osnovu. Mogu se objasniti. Imaju objašnjiv uzrok i čitljivu nameru, koja se od smeha, osmeha i podsmeha, odnosno od humora i komike ne traži“. (Nedeljko Bogdanović, „Komika između osmeha i podsmeha“, u zborniku: Komično u kulturi Srba i Bugara, Filozofski fakultet Univerziteta u Nišu, Niš, 2005, str. 23.)

[32] Vladimir Jankelevič, Ironija, prev. Branko Jelić, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sremski Karlovci, 1989, str. 175.

[33] Isto, str. 9.

[34] Artur Šopenhauer, Svet kao volja i predstava II, prev. Božidar Zec, Beograd, Grafos, 1990, str. 116.

[35] Isto, str. 121.

[36] Isto, str. 123.

[37] Naravno da se ovo ’anestetički’ u prevodu ima shvatiti ili kao prevoditeljska greška, ili kao razlika između srpskog i hrvatskog jezika, budući da ’anestetički’ u srpskom jeziku ima isključivo medicinsku konotaciju, a reč koju bi u ovom slučaju trebalo upotrebiti jeste ’neestetički’.

[38] Étienne Souriau, „Smijeh promatran s estetskog stanovišta“, str. 209.

[39] Etjen Surio, „O smešnom i komičnom (I)“, prev. Mihailo Vidaković, Književnost, br. 11–12, Beograd, 1999, str. 1926.

[40] Isto, str. 1928.

[41] Šarl Bodler, „O suštini smeha i uopšte o komičnom u umetnosti“, str. 230.

[42] Šarl Bodler, „O suštini smeha i uopšte o komičnom u plastičnim umetnostima“, prev. Mira Vuković, Rađanje moderne književnosti: Poezija, prir. Sreten Marić i Đorđije Vuković, Nolit, Beograd, 1975, str. 28.

[43] Bogdan Kosanović, „Prop o komičnom“, str. 9.

[44] Vladimir Prop, Problemi komike i smeha, prev. Bogdan Kosanović, Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada, Novi Sad, 1984, str. 25.

[45] Nikolaj Hartman, Estetika, prev. Milan Damnjanović, Dereta, Beograd, 2004, str. 398.

Igor Perišić (1974). Diplomirao na Katedri za Opštu književnost i teoriju književnosti Filološkog fakulteta u Beogradu, gde je magistrirao i doktorirao. Radi u Institutu za književnost i umetnost u Beogradu, na projektu „Kulturološke književne teorije i srpska književna kritika“. Objavio knjige Gola priča (2007), Uvod u teorije smeha (2010, drugo izdanje 2012), Utopija smeha (2013) i Kritika i metakritika (2014), kao i pedesetak studija i članaka u naučnim zbornicima, naučnim časopisima i književnoj periodici. Jedan je od urednika međunarodnih naučnih časopisa Književna istorija i Filološke studije. Član je Srpskog književnog društva.

Preuzeto sa: http://libartes.com/2014/oktobar/smeh-i-teorija/igor-perisic.php

Euclid Tsakalotos – Konkurencijska ravnoteža i društveni ethos: Razumijevanje neegalitarne dinamike liberalnih tržišnih ekonomija


Konkurencijska ravnoteža i društveni ethos: Razumijevanje neegalitarne dinamike liberalnih tržišnih ekonomija *

3295

*   Izvorno objavljeno u: Polìtìcs & Society 35 (3), 2007, 427-446. Dostupno na: http://pas.sagepub.com/content/35/37427.abstract

SAŽETAK: 

Ekonomska objašnjenja nejednakosti u liberalnim ekonomijama često se pozivaju na društvene norme. U ovom članku tvrdi se da su recentne ekonom­ske politike i institucionalne interven­cije, naklonjene deregulaciji i nesklone participativnim praksama u političkoj i ekonomskoj sferi, potaknule nastanak normi koje sve više podsjećaju na eko­nomske teorije na kojima se i temelje ove intervencije. To je promijenilo druš­tveni ethos u neegalitarnom smjeru – u svakodnevnom životu pojedinci su skloniji sebe shvatiti kao maksimiza-tore koristi i odvija se smanjenje broja institucionalnih prostora unutar kojih ljudi mogu promišljati svoje vrijednosti, odgovornosti i ostale prioritete.

KLJUČNE RIJEČI: 

nejednakost; neoklasična teorija; neo-liberalizam; društvene norme

U kasnim 1960 – ima i ranim 1970 – ima, kako su se vremena izni­mnog rasta, zaposlenosti i produktivnosti bližila kraju, mainstream ekonomisti susreli su se s ozbiljnom situacijom koja je dovela u pita­nje njihovu mogućnost da se nose s novom ekonomskom realnosti.

Želio bih zahvaliti ljudima koji su našli vremena za komentiranje ranije verzije ovog članka i diskusiju o njegovim temama: Gerald Cohen, Heather Gibson, Francis Green, Shaun Hargreaves Heap, Elias Khalil, Manos Matsagannis, Christos Mpilanakos, Owen ODonnell, Andrew Sayer, Grahame Thompson, Yiannis Varoufakis, Spiros Vassilakis i Michalis Zoumboulakis. Erik Olin Wright zaslu­žuje posebno priznanje za komentiranje različitih verzija članka. Ranije verzije članka izložene su na konferencijama „European Association for Evolutionary Political Economy Conference: Eco­nomics, History, and Development“ (Rethymnon, Grčka, listopad 2004.) i „Perspectives on the Moral Economy Conference“ (Lanca­ster University, 25.- 27. kolovoz, 2005.)

„Dugi zaokret nadolje“ nije bio predviđen i, očekivalo se, barem u početku, da je riječ tek o privremenom fenomenu. Kako je Gold-thorpe tada istaknuo, da bi objasnili novu realnost, mainstream eko­nomisti su bili primorani uvesti vanjske uzroke kao što su „mili-tantnost radnika“ i „ponašanje potaknuto društvenim pritiskom“, poput Hicksa i Solowa, ili su, u želji da sačuvaju nezavisnost ekono­mije, ostavili mnoštvo neobjašnjenih rezidualnih kategorija.1

Istu dilemu možemo vidjeti u pokušaju razumijevanja recen­tnog porasta nejednakosti u liberalnim tržišnim ekonomijama koji je također, čini se, daleko od privremenog fenomena.11 Nekad utjecajniji ekonomisti, poput Tonyja Atkinsona i Paula Krugmana, trebali su posegnuti za vanekonomskim kategorijama, kao što je važnost društvenih normi, da bi objasnili nejednakost.111 Pojavio se niz problema u pokušajima da se analiza ograniči na teorijski aparat mainstream ekonomije koja se fokusirala na šokove ponude i potra­žnje kao posljedice globalizacije, novih tehnologija itd. Takvi faktori ne mogu objasniti mjeru porasta nejednakosti te bolje objašnjavaju pritisak na prihode na dnu distribucije, nego eksploziju na najvišoj razini. Još važnije, takva objašnjenja su problematična jer su slični šokovi ponude i potražnje izrodili posve različite ishode u pogledu nejednakosti.iv

U ovakvom kontekstu valja pozdraviti obraćanje pozornosti normama, ali priroda ovih normi, kako nastaju i kako se održavaju, zahtijeva pažljivu obradu kako ne bi i ona postala neobjašnjenom rezidualnom kategorijom. Središnji uvid ovog članka je da su insti­tucionalne intervencije u prilog deregulaciji i dalje od participativ-nih praksi u političkoj i ekonomskoj sferi u posljednja dva desetljeća potaknule stvaranje normi koje sve više nalikuju ekonomskim teo­rijama na kojima su utemeljene takve intervencije te da te norme potiču nejednakost.

Tvrdit će se da je ekonomska teorija vjerna ideji konkurencijske ravnoteže i kao idealu kojem treba težiti kad god je to moguće i kao kriteriju prosudbe postojećih društvenih praksi. To nije etički neu­tralna metodološka pozicija i ona ima tendenciju oblikovati druš­tvene prakse i društveni ethos u smjeru koji onemogućuje egali-tarne ishode. Naglasit ćemo dva aspekta društvenog ethosa – mjeru u kojoj pojedinci shvaćaju sebe kao maksimizatore koristi u svakod-nevici i mjeru u kojoj imaju potrebu osvijestiti i opravdati vlastite i tuđe postupke u javnom kontekstu. Tvrdit će se da je konkuren-cijska ravnoteža nepoželjan ideal i kriterij upravo zato što nijedna konkurencijska ravnoteža ne bi bila napučena ljudima koji bi raz­mišljali u smjeru egalitarizma, koji bi brinuli o jednakosti, i koji bi imali iskustvo promišljanja o razmjerima i metodama distribucije. Ovo ima važne implikacije na politike i institucije koje se informi­raju putem mainstream ekonomske teorije te na gospodarske ishode koji proizlaze iz njih. Stoga, da bismo razumjeli ulogu normi u nee-galitarnim dinamikama liberalnih ekonomija, trebamo razumjeti odnos između normi, ekonomskih teorija te ekonomskih politika i institucija.

Ostatak članka slijedi ovako: Prvo poglavlje će kroz šest teza objasniti odnos između normi, ekonomskih teorija te ekonomskih politika i institucija. Ovi odnosi će nam pružiti teorijsko oruđe za razumijevanje neegalitarnih dinamika liberalnih ekonomija. Slje­deće poglavlje će konkretnije promotriti veze između društvenih normi i nejednakosti, kao i ekonomske i društvene prakse koje su poduprijele rast nejednakosti u liberalnim ekonomijama. Zadnje poglavlje bavi se političkom ekonomijom rastuće nejednakosti. Ovo nije samo pitanje koje su politike i institucije bile na snazi, već i pitanje koje su bile marginalizirane. Odustajanje od participativnih praksi ne može biti objašnjeno samo putem veće efikasnosti praksi koje su ih zamijenile. Treba vidjeti tko su pobjednici, a tko gubitnici u tom prijelazu.

Šest teza o odnosima između normi, ekonomskih teorija te ekonomskih politika i institucija

Teza i: U svim ekonomskim sistemima ponašanje je regulirano nor­mama i vlastitim interesom.

Zaista, jedna moguća regulativna norma je ona koja nalaže ljudima da je opravdano postupati isključivo na temelju vlastitog interesa. Druga bi bila ona koja potiče ljude da opravdaju svoje postupke na svojevrsnom javnom forumu. Postoje prilike u kojima su, kako to Elizabeth Anderson sugerira u raspravi o „političkim dobrima“, pojedinci više zainteresirani za otkrivanje svojih pravih preferen­cija ili onoga što je dobro za zajednicu, nego za izražavanje svojih predodređenih preferencija, samointeresnih ili drugih. U takvim slučajevima, tržišne norme nisu adekvatne jer „poštovanje sugra­đana znači ozbiljno shvaćanje njihovih motiva za zastupanje odre­đene pozicije. To podrazumijeva propitivanje njihovih prosudbi o političkim temama, reagiranje na njih na javnom forumu i njihovo prihvaćanje ukoliko se pokažu boljima od drugih.“v

Razmjeri samointeresnog i asocijalnog ponašanja utjecat će na nivo jednakosti u bilo kojem društvu. Kao ilustraciju veličine uloga o kojem ovdje govorimo, razmotrimo tezu G. Cohena da količina nejednakosti koju dopušta Rawlsovo načelo razlike ovisi o društve­nom ethosu.vi U svojoj biti načelo razlike se zalaže za pristranost u korist jednakosti ukoliko to neće ugroziti najsiromašnije u druš­tvu. Ono nalaže da je određena količina nejednakosti dopustiva kao „poticaj“ pojedinim dijelovima društva da proizvode više, od čega će imati koristi i siromašni. Ali u kojem su smislu, pita se Cohen, poticaji nužni? Jesu li nužni u strožem smislu da određeni „talenti­rani“ ljudi ne mogu ni pod kojim okolnostima proizvesti višak bez poticaja ili su nužni u blažem smislu: talentirani bi odlučili proizve­sti manje bez tih poticaja? Kako Cohen tvrdi, teško je razumjeti na koji bi se način talentirani mogli pozivati na načelo razlike, uvjet za pravedno društvo u Rawlsovoj koncepciji, kad bi bili maksimizatori koristi u svakodnevnom životu/u Međutim to nije samo pitanje vla­stitog interesa. Važna je i mjera njihove socijabilnosti te postojanje „zajednice opravdavanja“ koja bi zahtijevala od ljudi da opravdaju svoju poziciju. Oba aspekta su bitna za društveni ethos.

Cohenova teorijska preokupacija bila je ustvrditi da, suprotno Rawlsu, egalitarna rješenja ne ovise samo o pravilnom uspostavljanju pozadinskih uvjeta, osnovne strukture društva, nego i o tome kako pojedinci tumače svoje postupke unutar te strukture/111 U tom pogledu norme imaju centralnu ulogu. Ali s obzirom na njihov zna­čaj, nužno je znati odakle norme dolaze i kako se mijenjaju.

Teza 2: Ekonomske politike i institucionalna pravila mogu imati zna­čajan učinak na norme koje utječu na ekonomsko ponašanje.

Ove norme nisu nepromjenjivi pozadinski uvjeti ekonomske inte­rakcije: one su oblikovane pravilima i politikama tih interakcija. Ukratko, norme i s njima povezane ljudske preferencije su endo­gene. Iako tvrdimo da pravila i politike generiraju specifične norme koje održavaju ta pravila i politike, ne možemo isključiti mogućnost da ponekad norme podrivaju pravila i prakse više nego što ih odra­žavaju, kao ni mogućnost da odbacivanje konkurentnih normi može imati sličan podrivajući učinak, čime ćemo se podrobnije baviti u četvrtoj tezi.

Pretpostavka o egzogenim sklonostima prevladava i u liberalnoj ekonomskoj i u političkoj teoriji. Kako je Levine istaknuo, referira­jući se na Rawlsov „veo neznanja“ po kojem pojedinci sami određuju pozadinske uvjete, pojedinci možda ne znaju pojedine okolnosti svog društva ili svoj položaj unutar njega, ali „razumiju politička događanja i principe ekonomske teorije; poznaju temelje druš­tvene organizacije i zakone socijalne psihologije.“i* Drugim riječima, ovdje leži pretpostavka mainstream ekonomista da su takvi „zakoni“ konstantni u različitim vremenima i prostorima te da nisu pod utje­cajem institucija. Međutim, kako ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju, recentni radovi iz eksperimentalne ekonomije i psihologije doveli su tu pretpostavku u pitanje.

Teza 3: Mainstream ekonomija temelji se na pretpostavci da su akteri u ekonomskim interakcijama asocijalni i motivirani samointeresnom maksimizacijom koristi, a ta pretpostavka onda postaje dio politika.

Iz perspektive ekonomskog modeliranja ova pretpostavka može se smatrati pojednostavljenim heurističkim sredstvom.x Problem se pojavljuje kada ovakvi modeli bivaju ozbiljno shvaćeni kao smjer­nice za politike. Uzmimo za primjer model konkurencijske ravno­teže. Istina je da mnogi ekonomisti, iz raznih dobro poznatih razloga (javna dobra, asimetrija informacija itd.), zauzimaju kritički stav i prema općoj teoriji ravnoteže i prema mogućnostima provođenja konkurencijske ravnoteže u praksi. Međutim mnogi ekonomisti su privrženi „idealu“ konkurencijske ravnoteže i stoga se određene pretpostavke tog ideala prenose u smjernice za politike. Sav nagla­sak na tržišnim neuspjesima bio bi od daleko manjeg teorijskog i praktičnog značaja kad bi se pokazalo da konkurencijska ravnoteža nije poželjna, čak ni kao ideal. Stoga je svrha treće teze ukazati da pretpostavke ekonomske znanosti koje ulaze u političke smjernice nisu niti nasumično odabrane (kao u slučaju pretpostavki korištenih tek u heurističke svrhe) niti moralno neutralne.

Budući da dovodimo konkurencijsku ravnotežu u pitanje čak i kao ideal, naša kritika ide dalje od Senove koja propituje praktičnu relevantnost konkurencijske ravnoteže.351 Sen tvrdi da, čak i kada konkurencijska ravnoteža predstavlja Pareto optimalnost (pri čemu trebamo pretpostaviti da nema javnih dobara, vanjskih fak­tora, informacijske asimetričnosti i drugih tržišnih neuspjeha), ona može biti „grozna“ iz moralne perspektive. U najmanju ruku, da bi takva ravnoteža imala praktičnu važnost, potrebno je pokazati zbog čega ne treba pridati veliku važnost problemima distribucije. Sen je jednako strog i prema obrnutom teoremu koji tvrdi da, s pravil­nom preraspodjelom početnih sredstava, možemo dostići prihvat­ljiviju Pareto optimalnost. Ne samo što valjanost tog teorema na teorijskom nivou ovisi o zanemarivanju tržišnih neuspjeha, nego se i u njegovu relevantnost na praktičnom nivou može ozbiljno sumnjati.

Međutim naš se doprinos sastoji u tvrdnji da se problem nejed­nakosti pojavljuje čak i prije nego što tržišni neuspjesi i nepraktič­nost obrnutog teorema uđu u igru. Tip ljudi koji prebiva u svakoj konkurencijskoj ravnoteži utemeljenoj na mainstream teoriji, teško da će brinuti o jednakosti ili imati potrebu kolektivno promisliti i odlučiti o provedbi egalitarnijih socijetalnih ishoda.xm Ekonomska teorija koja usmjerava takvu ravnotežu ima niz slijepih točki. Nama je najznačajnija činjenica da naglasak na izboru zaobilazi i pitanje kvalitete izlazne mogućnosti i malenu mogućnost utjecaja na poza­dinske uvjete unutar kojih se donosi taj izbor™

Moralna privlačnost konkurencijske ravnoteže nalazi se upravo u tome da se odvijaju samo razmjene koje pogoduju objema stranama te da se sve takve razmjene uistinu izvrše. Ali, ova privlačnost počiva na pomalo površnom razmatranju izlazne mogućnosti, čiji je tipični primjer tržište rada na kojem brojni radnici moraju prihvatiti ugo­vor ili se suočiti s nikakvim ili veoma skromnim sredstvima za život. xv Kontekst izbora mora uključivati i „društvene odnose dominacije koji prethode tržišnim transakcijama i koji uvjetuju izbore pojedi­naca na tržištu.“™ Manjak pažnje posvećen pozadinskim uvjetima izbora odražava činjenicu da liberalni teoretičari običavaju izjed­načiti izbor s pristankom na ograničavajuće društvene strukture koje oblikuju moguće izbore. Neegalitarne implikacije takvih slije­pih točki nije teško vidjeti – ograničavanje analize na razotkrivene i zadane preferencije ima tendenciju legitimirati tržišta i tržišne ishode, kao i prikriti latentna neslaganja s njima.xvu Stoga je eko­nomska teorija koja usmjerava politike i prakse, iz perspektive jed­nakosti, problematična već u samom korijenu.

Ovdje izloženi teorijski temelji o vezi između socijalne teorije i socijalnih praksi potječu iz rada Charlesa Taylora koji je tvrdio da cijela društvena teorija govori o društvenim praksama.™“ Poje­dinci unutar svakog društva imaju neko razumijevanje društvenih praksi u koje su upleteni, a teorija pokušava dati smisao, kritizirati ili čak promijeniti takve prakse. Ali ovo ima važne implikacije jer „dokle god društva promatramo u vidu toga na koje načine i u kojoj mjeri ispunjavaju isti niz funkcija, krucijalna dimenzija varijacije koju koristimo u svrhu objašnjenja ujedno je i normativno značajna. Ona društva koja potpunije vrše funkciju su pro tanto bolja.“*^ Stoga će se npr. društva koja rade na što efikasnijem zadovoljenju indi­vidualnih preferencija smatrati boljima od onih društava koja će pokušati osigurati prostor za dogovor oko preferencija, za dono­šenje odluke o idealnim mogućnostima itd. Vrijednost efikasnosti obično nadjača druge vrijednosti i to ne može, a da se ne odrazi na političke smjernice.

Teza 4: Ekonomske politike i institucionalne reforme pod velikim su utjecajem mainstream ekonomskih modela i običavaju proizvesti pra­vila koja podrivaju one norme koje bi inače služile kao važne kočnice procesa koji generiraju nejednakost.

Institucionalni modeli oblikovani kako bi imitirali konkurencijsku ravnotežu njeguju norme koje potiču nejednakost. Modeli koji pretpostavljaju sebičnost, maksimizaciju koristi te asocijativnost usmjeravaju politike na različitim tržištima prema konkurencij-skoj ravnoteži. Takve politike mijenjaju regulativne norme eko­nomije i shodno tomu potiču vrstu preferencija koju ovi modeli pretpostavljaju.

Primijetimo da ova teza zahtijeva empirijsku potvrdu, a ne logičnu. Moguće je da kretanje prema deregulaciji rezultira otporom i kontraefektom koji bi proizveo oprečne norme. Ovdje tvrdimo da to nije bio dominantan proces, iako ne možemo otpisati moguć­nost da se takva reakcija dogodi u budućnosti. Budući da je ova teza ključna na više načina, njom ćemo se manje baviti ovdje jer dokazi u njenu korist čine jezgru sljedećeg poglavlja.

Teza 5: Ekonomske politike, utemeljene na mainstream teoriji, podri­vaju vrstu društvenih institucija koje mogu potencijalno djelovati kao protuteža formiranju normi temeljenih na čistoj samointeresnoj, pri­vatnoj maksimizaciji.

Konkretno, vrste institucija koje postaju marginalizirane su one koje zastupaju javno promišljanje, ekonomsku demokraciju, poli­tičku participaciju i javno opravdavanje etičkih standarda. Na cen­traliziranom nivou, razina nejednakosti nije viđena kao primarno politički izbor određen oblicima kolektivnog donošenja odluka, nego ponajviše kao posljedica tih izbora.xx

Ali od jednake su važnosti decentralizirane kolektivne institucije za donošenje odluka. Takve institucije obično njeguju norme koje umanjuju nejednakost. Stoga Fung i Wrightxx1 iznose niz primjera onoga što nazivaju „ovlaštenim dogovornim donošenjem odluka“ pri kojem se rješavanje problema oslanja na princip „argumenti­ranog dogovora“.xx11 Nasuprot tome, oni vide druge metode soci­jalnog izbora kao što su naredbeno-upravljačka uloga stručnjaka, zbroj glasova i strateški dogovo^m. Te metode imaju niz mana iz perspektive jednakosti. Tako je u strateškom pogađanju ishod određen razinom moći koju različite strane imaju u pregovorima, a kod zbroja glasova mnogo ovisi o mogućnosti mobilizacije glasača. Međutim u dogovornim skupinama postoji proceduralna norma „po kojoj one generiraju i prihvaćaju prijedloge oko kojih postoji široki konsenzus, premda konsenzus u strogom smislu nikad nije nužan (… ) idealno, takve procedure reguliraju se u svijetlu razuma, a ne novca, moći, brojnosti ili statusa. Budući da je ideja praved­nosti ucijepljena u praksu razumne rasprave, istinski dogovorno donošenje odluka trebalo bi prije voditi prema ishodima bližima jednakosti od praksi koje su regulirane putem moći, statusa, novca ili brojeva.“xxiv Ovom temom se bavimo u posljednjem poglavlju članka u kojem se daje nacrt političko – ekonomskih implikacija marginaliziranja dogovornih procesa.

Navedenih pet teza dovode do posljednje, sveobuhvatne teze.

Teza 6: Gospodarstvo organizirano s ciljem stvaranja konkurencijske ravnoteže putem tržišnih odnosa također bi stvorila vrstu normi i ljud­skih sklonosti koje bi potkopale etičku predanost jednakosti.

Naravno da je sasvim moguće da ljudi imaju norme koje potječu iz drugih sfera i koje mogu biti zaštićene od tržišnih pritisaka. Ova više sociološka koncepcija normi mogla bi oslabiti domet šeste teze. Ipak, mjera u kojoj takve norme mogu biti dugoročno zaštićene unutar Gospodarstva organizirana po idealima konkurencijske ravnoteže, predstavlja empirijski problem kojim se nećemo ovdje baviti.

Sljedeće poglavlje pokušava odrediti vezu između procesa neoli-beralizma, društvenih normi i nejednakosti.

Društvene norme i nejednakosti

Ideja da možemo očekivati veću nejednakost jednom kada pojedinci ne trebaju drugima opravdavati svoje postupke, dobro se slaže s onim što govore ekonomisti koji se pozivaju na društvene norme da bi obja­snili nejednakosti. Kako je Krugman nedavno ustvrdio: „u mnogo većoj mjeri nego što to ekonomisti i zagovornici slobodnog tržišta vole vjerovati, plaće su – pogotovo na vrhu – određene društvenim normama.“xxv Ono što se dogodilo 1930-ih i 1940-ih je uspostavljanje normi jednakosti, uvelike putem političkih procesa. Ono što se dogo­dilo 1980-ih i 1990-ih je urušavanje tih normi koje su zamijenjene ethosom anything goes. Posljedica toga bila je eksplozija prihoda na vrhu ljestvice. Navedeni politički procesi možda nisu u punoj mjeri doprinijeli promišljanju javnosti o granicama prihvatljive nejedna­kosti u društvu, ali su očito započeli barem dio tog procesa i usta­novili važnu normativnu prepreku.30™! Krugman s odobravanjem navodi citat iz Galbraithove „Nove industrijske države“ iz 1967. kako bi prikazao što se tada pisalo i koliko je to, implicira se, udaljeno od današnjeg stanja: „uprava ne pokušava bešćutno nagraditi samu sebe – od zdrave uprave očekuje se da obuzdava (…) s moći odluči­vanja dolazi mogućnost stjecanja novca (… ) kad bi svi iskoristili tu mogućnost (…) korporacija bi postala kaos kompetitivne pohlepe. Ali to nisu stvari koje dobar zaposlenik tvrtke radi; nevjerojatno efika­san kod ponašanja (istaknuo autor, op. prev.) sprečava takvo ponaša­nje.“ Naravno da rastuća nejednakost recentnog razdoblja ne može biti objašnjena isključivo normom anything goes. U ovom razdoblju također se pojavio i veliki broj drugih institucionalnih promjena koje djeluju u istom smjeru. Tako Fortin i Lemieux, u kontekstu SAD-a, promatraju utjecaj tri važne institucionalne promjene 1980-ih na rastuću nejednakost plaća. Te promjene bile su pad realne vrijednosti minimalne plaće, smanjenje razine sindikalnog udru­živanja te kretanje prema ekonomskoj deregulaciji.xxvu Valja primi­jetiti kako sva tri faktora predstavljaju kretanje prema liberalnijem gospodarstvu, bližem idealu konkurencijske ravnoteže. Također je zanimljivo promotriti interakciju takvih formalnih institucionalnih promjena te promjena društvenih normi. Tako se nejednakost može povećati jer su se društvene norme promijenile, ali moguće je i da, kako pojedinci bivaju više izloženi većim razinama nejednakosti, društvena privrženost egalitarnim normama slabi.xxvm

Bowles donosi pregled dokaza da su preferencije uistinu endo­gene u odnosu na institucionalno okruženje, a ti dokazi odnose se na obje teme kojima se ovdje bavimo – na mjeru u kojoj pojedinci djeluju kao maksimizatori koristi te na njihovu sposobnost da pro­mišljaju o odabirima koji sadrže moralnu komponentu.xxix Nije moguće u potpunosti sagledati sve pokazatelje, ali navest ćemo neke primjere kao ilustraciju. Tako, recimo, postoje eksperimen­talni dokazi koji se temelje na teoriji igara, da pojedinačni doprinos javnom dobru i suradnja u situaciji zatvoreničke dileme uvelike ovise o kontekstu. To jest, što okolina igre više podsjeća na bezlično konkurencijsko tržište, to ćemo prije dobiti rezultate koje bi ekono­misti očekivali od aktera potaknutih tržišnim normama, a u manjoj mjeri ćemo dobiti rezultate koji ukazuju na brigu za druge ljude.

Od jednake je važnosti, s obzirom na raspravu o promišljenim praksama i zajednicama opravdavanja, dokaz da tržišta mogu potko­pati našu sposobnost za moralno rasuđivanje. Tako Bowles citira rad Normana Frohlicha i Joea Oppenheimera koji su eksperimentiralno testirali tu tezu.xxx Dio ispitanika sudjelovao je u standardnom testu javnog dobra u kojem postoji dilema između vlastitog interesa i pra­vednosti, a dio u modificiranom testu u kojem je optimalni odgovor što veći doprinos javnom dobru. Nakon nekoliko krugova, proveden je standardni test na svim ispitanicima. Ishod je bio takav da su oni ispitanici koji su imali iskustvo modificiranog testa manje doprini­jeli javnom dobru od onih koji su sudjelovali samo u standardnom testu. Objašnjenje ovog ishoda je da ispitanici koji su sudjelovali u modificiranom testu nisu bili izloženi dilemi između vlastitog inte­resa i pravednosti, a to se prenijelo na standardni test. Ispitanici iz isključivo standardnog testa mogli su biti samo bolji u smislu da su imali i pravednost kao zaseban motiv. Nedavno je Ariel Rubinstein otkrio da su studenti ekonomije manje sposobni (ili manje voljni) od drugih studenata za razmišljanje o pronalaženju ravnoteže između ekonomske efikasnosti i društvene pravde.3000

Naposljetku Bowles navodi dokaz kako tržišta „pružaju vjero­jatna objašnjenja zašto ljudi posjeduju dobra koja imaju i pritom potiču neke usporedbe dok koče druge;“ ljudi imaju relacijske prefe­rencije, pri čemu „uvjeti po kojima pristaju na razmjenu ovise o per­cepciji odnosa između strana koje vrše razmjenu te s tim povezanim konceptima pravednosti.“30001 Stoga, kako Sunstein tvrdi, pitanje tržišne ili državne raspodjele, na primjer, ne može biti svedeno na efikasnost budući da su u tu problematiku uključena i druga pita­nja. „Pitanje imaju li ljudi pravo, preferenciju za robom ili bilo što drugo, dijelom je određeno time je li im država dodijelila u samom početku (…) inicijalna raspodjela služi tome da odrazi, legitimira i ostvari društvena razumijevanja pretpostavljenih prava vlasništva. Raspodjela može imati bitnu kauzalnu vezu s pojedinačnim per­cepcijama dobrog i lošeg.“xxxm Funkcioniranje takvog mehanizma može pomoći u objašnjenju činjenice da liberalna gospodarstva, poput Sjedinjenih Američkih Država, imaju društvene norme koje toleriraju znatno veću razinu nejednakosti.xxxiv

Gore navedene tvrdnje snažno potvrđuju da ne smijemo zane­mariti kauzalnu vezu koja ide od institucija prema pojedincima. To predstavlja ozbiljan metodološki izazov vjeri u ideal savršene kon-kurencijske ravnoteže. Kako bismo to ilustrirali, uzmimo primjer progresivnog poreza na prihod koji mnogi mainstream ekonomisti smatraju tržišnom distorzijom. Kako Cohen tvrdi: „tamo gdje je vlastiti interes uistinu trijumfirao, visoki progresivni porezi tjeraju bogataše u inozemstvo, ili ih navode na redukcija radnog inputa, ili ih dovode u sumoran položaj, koje čini razinu njihovog ranijeg inputa teško ili posve neodrživom.“xxxv Ali, prisutnost vlastitog interesa sama je po sebi endogena institucionalnom okviru. Nije krivo pretpostaviti da su gospodarstva koja najviše streme idealu savršene ravnoteže, ona koja su pod najvećim utjecajem liberalnog razmišljanja u ekonomiji i politici. Ekonomisti koji zastupaju tržišna rješenja stoga se ne mogu žaliti da će posljedice povećanja poreza biti distorzivne, a da nas pritom ne podsjete na ubojicu roditelja koji moli sud za milost jer je siroče.

Neke od navedenih teza, poput Cohenovih i Krugmanovih, uka­zuju na to da upravo norme gornjih slojeva distribucije prihoda na prvi pogled pokreću neegalitarnu dinamiku liberalnih gospo­darstava – menadžeri koji ne osjećaju društveni ili internalizirani pritisak da se suzdrže, ili visoko plaćeni pojedinci koji ne vide zbog čega bi njihovi prihodi trebali biti oporezovani. Ovo je u skladu s ranije izloženim dokazom o mjeri u kojoj rastuću nejednakost pokreću gornji razredi distribucije prihoda. Međutim, sad se postav­lja pitanje kako su oni bili toliko uspješni u stjecanju ogromnih pri­hoda i bogatstva. Odgovor na to pitanje ne leži nužno u općenitom povećanju legitimizacije nejednakosti, nego u otklanjanju institu­cija koje su u prošlosti sprečavale odviše neegalitarne ishode. Sad se okrećemo tim institucijama.

Tržišta, netržišne institucije i kolektivno djelovanje

Ranije smo naveli kako postoji egalitarna dinamika u promišljenim praksama i zajednicama opravdavanja. Ovo se, dakako tiče gubitnika kao i pobjednika, te stoga, da bismo razumjeli rastuću nejednakost liberalnih gospodarstava, trebamo razmotriti političku ekonomiju.

Od 1970-ih se odvija pad značaja participativnih mehanizama, ne samo u praksi, nego čak i kao težnja. Ovo je najjače izraženo u strankama lijevog centra, pa tako Novi laburisti1 predstavljaju para-digmatičan primjer socijalne demokratske stranke koja je skoro u potpunosti napustila prostor ekonomske, ili industrijske, demokra-cije.xxxvi To je neobično budući da je, kako je A. Marquand istaknuo, izvorno značenje socijalne demokracije bilo upravo širenje demo­kracije s političkog na društveno, te samim time i na ekonomsko polje.xxxv11 U ovoj starijoj koncepciji, građanstvo se ne smatra parti-kularnim, što znači da pojedinac ne može istovremeno biti politički angažirani građanin i bezumni automat na radnom mjestu.xxxv111 Takva je koncepcija bila ključni element u političkim procesima koji su utemeljili egalitarne norme tokom poslijeratne ere rastuće jednakosti. U novije vrijeme, socijalni demokrati su skloniji podržati fleksibilnost i deregulaciju tržišta rada u ime poticanja efikasnosti i kompetitivnosti, nego tražiti rješenja u kolektivnim i participativ-nim mehanizmima.xxx1x

Moglo bi se reći da su ti mehanizmi napušteni jer se pokazalo da su neefikasni. Ali kako je to pokazala naša ranija rasprava o poza­dinskim uvjetima izbora, efikasnost se može koristiti kao paravan za prikrivanje niza problema s etičkim i političkim implikacijama. Kako je North ustvrdio, Pareto efikasnosti i Paretovi superiorni uvjeti imaju smisla samo kad se uzme u obzir institucionalna struk-tura.x! Tamo gdje su prisutne endogene preferencije, stvari su još ozbiljnije. Budući da endogena okolina određuje koji će instituci­onalni mehanizmi preživjeti, i budući da se preferencije mijenjaju ovisno o različitim institucionalnim okolinama, teško je odrediti arhimedovu točku iz koje možemo procijeni sistem u cjelini/1! Kako Gamble i Kelly ističu: „nova desnica tvrdi da je nejednakost prirodna i da se pojavljuje kao neizbježan ishod tržišne razmjene. Ako je potisnuto državnim djelovanjem, gospodarstvo postaje izo­bličeno. Međutim, ideja da su neke institucije ‘prirodne’, a druge ‘neprirodne’, nema opravdanje. Institucije, uključujući i tržišta, nisu produkt prirode, nego moraju biti stvorene i održavane različitim oblicima kolektivnog djelovanja.“xi“

U ovom kontekstu,drugo objašnjenje pada značaja kolektivnih i participativnih mehanizama treba ići dalje od priče o efikasnosti te razmotriti političku ekonomiju kraja zlatnog doba kapitalizma koji je označio i kraj razdoblja rastuće jednakosti. U marksizmu, regulacionizmu i nizu drugih političko – ekonomskih škola mišlje­nja, ovaj kraj objašnjen je povećanim društvenim sukobom koji se razvio endogeno unutar struktura i institucija samog zlatnog doba. xi111 Iako postoje različita viđenja izvora ove krize poslijerat­nog modela, postoji širi konsenzus oko činjenice da se svaka obnova poslijeratnog dogovora tokom 1970-ih trebala osloniti na jedno od dva radikalno suprotstavljena rješenja. Prvo je zahtijevalo da tržišna strategija smanji učinak politike na donošenje odluka u gospodar­stvu. Drugo je bilo ponovni pokušaj demokratizacije i uključenja, tj. obnova starog socijaldemokratskog kompromisa. Oba rješenja podrazumijevala su političko – ekonomski projekt s jasnim pobjed­nicima i gubitnicima.xi1v Ekonomske analize često propuštaju uzeti tu činjenicu u obzir jer se prihvatljivost tržišnih ishoda uzima zdravo za gotovo, dok su u konfliktnoj teoriji društva tržišni ishodi sami po sebi izvor sukoba,xiv pri čemu gubitnici pokušavaju na neki način djelovati „protiv tržišta“xiv1 Unutar ovog okvira, „pokušaji depoliti-zacije tržišta djeluju sumnjivo. Oni obično zahtijevaju jednostranu podršku profitu i menadžerskim pravima/^™ Ovo očito ima veoma drugačije implikacije od strategije uključivanja i obnove socijalde­mokratskog kompromisa. Monetarizam nikad nije bio tek kontrola opskrbe novca, nego je i iziskivao jednu komponentu šire strategije neoliberalizma; to je pokušaj da se približi idealu konkurencijske ravnoteže. Štoviše, bez garancije potpune zaposlenosti, radnici su se našli u radikalno drugačijem kontekstu pregovora u kojem se bilo teško ozbiljno usprotiviti upravi oko plaća. To je bilo ključno za rastuću nejednakost na donjem kraju distribucije.

Navedene teme političke ekonomije ne vrte se isključivo oko makroekonomike plaća, inflacije i nezaposlenosti. Kapitalisti se nisu samo protivili višim plaćama koje bi pojele profit, nego i logici gospodarstva okruženog političkim institucijama koje zastupaju koordinaciju, participaciju i dogovor. „Politička razmjena“ koja je stvorila temelje za razne korporativističke institucijex^m zahtije­vala je zamjenu radničke umjerenosti nizom drugih aspiracija rad­nika. Ove su, pak, trebale razneforume da bi se o njima diskutiralo, da bi se odredili prioriteti itd. Razmotrimo eksperimente iz 1960 -ih i 1970-ih s indikativnim planiranjem2 u zemljama poput Francuske. Francusko planiranje u ovom razdoblju nije uspjelo osigurati forum za stvaranje socijalnog konsenzusa o ekonomskim prioritetima. Pokušaj da se ovakav tip konsenzusa poveže s makroekonomskom politikom kroz politike plaća nije uspio, dijelom i zbog toga što su francuske vlasti bile neodlučne u prihvaćanju dogovora quid pro quo sa sindikatima^1^ Vlasti su zaista pazile da plan ne postane previše eksplicitan u vezi pobjednika i gubitnika. Mnogi su vidjeli očitu opa­snost od toga da se svako planiranje pretvori u sveobuhvatni plan raspodjele resursa jer „kako se domet kolektivnog odlučivanja širi, sastav i distribucija dobara, usluga, nastojanja, nagrada – čak statusa

1 vrijednosti – skloni su se promijeniti. Eksplicitno planirana raspo­djela prihoda vrlo vjerojatno bi se razlikovala od sadašnje distribu­cije. Profiti bi mogli biti ugroženi, kao i osjećaj poslovne nezavisno­sti i moći. Proporcija kolektivno konzumirane agregirane ponude može porasti.“i Zaokret od takvih rješenja koji je počeo tokom kasnih 1970-ih mora se gledati dijelom u ovom svjetlu.h

Pobornici kako liberalnije tako i više institucionalne ekonomije često propuštaju uvidjeti takve argument. Zastupnici instituci­onalne ekonomije pripisuju formalnim institucijama, poput rad­ničkih sindikata, i neformalnim institucijama, poput društvenih normi, blagotvoran ekonomski učinak koji umanjuje nesigurnost, rješavaju probleme kolektivnog djelovanja i ublažavaju sukobe.i“ Ali, kako je Erik Olin Wright nedavno ustvrdio, takve institucije utječu na razine efikasnosti gospodarstva i na moć različitih društvenih klasa. Tako radnici mogu imati koristi od institucionalnijeg okvira i, što još više zabrinjava iz perspektive kapitala, mogu se izboriti za još veća institucionalna ograničenja gospodarstvu. U takvoj situa­ciji, kapitalisti mogu racionalno podupirati deregulaciju makar ona vodila do veće društvene neefikasnosti.hv Ukratko, norme i institu­cije odabrane su racionalno i putem konflikta.

Deregulacija nije bila jedina strategija upravljanja i depolitizira-nja ovog ispodpovršinskog sukoba. Sve veći naglasak na menadžer­skim poticajima (eng. incetives) te direktan apel na samointeres mogu dijelom biti viđeni kao alternativa promišljenim procesima iz prethodnog razdoblja. Grant je nedavno ustvrdila da ekonomisti obično vide poticaje kao neproblematični dio ekonomskog aparata tradicionalne političke ekonomije, te stoga i kao integralni dio funk­cioniranja tržišta.iv Kroz fascinantan pregled povijesti i filozofije poticaja, ona je dovela oba viđenja u pitanje. Ona tvrdi da poticaji ne predstavljaju vrlo značajan aspekt klasične političke ekonomije te da je važnost poticaja više povezana s određenim razvojima unutar američkih društvenih znanosti u prvoj polovici prethodnog sto­ljeća, posebno na području bihevioralne psihologije i znanstvenog upravljanja. U ovom vidu, poticaji više pripadaju u oruđa društvenih inženjera, nego „nevidljivoj ruci“ Adama Smithaiv1 – oni ne osloba­đaju samointeres od društvene kontrole, nego njima upravljaju na društveno optimalne načine. Nadalje, nije se pokušao stvoriti dojam „etičke neutralnosti i apolitičke objektivnosti“/™ i stoga su, nimalo iznenađujuće, poticaji postali veoma kontroverzna tema. Stoga, kako Grant zaključuje, „poticaji pokušavaju zaobići potrebu za uvje­ravanjem tako što ljudima daju ekstrinzične razloge da odaberu ono što osoba ili institucija koja nudi poticaj želi. Jednom kad su poti­caji dodijeljeni, nema potrebe za uvjeravanjem ljudi da su kolektivni ciljevi dobri ili za motiviranjem ljudi, uz pomoć racionalnih argume­nata ili intrinzičnih motiva, da teže tim ciljevima. Dakle eksperti i moćne elite mogu usmjeriti institucije i oblikovati izbore ljudi bez one vrste javne rasprave i pristanka koja karakterizira demokratske procese odlučivanja.“ivm

Naravno, kritičari demokratskih i participativnih institucija imaju pravo potegnuti pitanje efikasnosti. Iako ovo nije glavna tema ovog članka, očito treba raspravljati o troškovima i koristima razvi­janja ovih institucija. Tako se, s jedne strane, smatra da ovakve insti­tucije posežu za širim izvorima znanja većeg broja ljudi, uključujući i tacitno znanje, dok istovremeno otvaraju prostor za jačanje eleme­nata odgovornosti. S druge strane, skeptici ističu činjenicu da takve institucije gutaju mnogo vremena te da su za njih simptomatični „šverceri“ i komercijalizacija javnih institucija. Ali, bez obzira na to, ne smijemo zaboraviti da se ovdje nalazi jedan dublji problem. Ovo se ne može svesti na pitanje efikasnosti zato što se prije toga trebamo upitati čije preferencije se uzimaju u obzir i putem kojih mehanizama ih možemo otkriti.

Ovdje se radi o jednoj općenitijoj stvari. Suprotno stanje od onog u kojem ne postoji kolektivna ili demokratska promišljenost u smislu „osjećaja granice i nužnog okvira u kojem se može odvijati potraga za samoaktualizacijom“,ix nije stanje u kojem takav tip djelo­vanja nužno ne postoji. Je li ovakav tip aktivnosti dopušten nije pita­nje. Pitanje je tko ga provodi, putem kojih procedura i, naravno, tko ima koristi od toga. Kako Gamble i Kelly tvrde, „tržišta sama po sebi nisu prirodni fenomen, nego su stvorena i održavana kroz oblike kolektivnog djelovanja koji stvaraju netržišne institucije. Budući da je kolektivno djelovanje nužno kako bi društvo uopće postojalo, u centralna pitanja trebaju biti oblici i ciljevi kolektivnog djelovanja te njihova veza sa zastupanjem autonomije, slobode i jednakosti.“ix1

Zaključci

Treba pozdraviti recentni zaokret prema društvenim normama kao objašnjenju rastuće nejednakosti. Ali, važno je istražiti kako norme nastaju i kako se održavaju kroz društvene prakse. Tvrdili smo da, kako su se liberalna društva približila idealu konkurencijske ravno­teže kroz zastupanje deregulacije ekonomske sfere i zapostavljanje dogovornih i participativnih mehanizama u političkoj i ekonom­skoj sferi, tako su društvene norme postajale u najboljem slučaju indiferentne, a u najgorem neprijateljski nastrojene spram pitanja jednakosti.

Želja elita da reagira na krizu zlatnog doba kapitalizma ekonom­skom deregulacijom i zaštitom ekonomske sfere od političkih meha­nizama – ili, preciznije, od onih političkih mehanizama povezanih uz korporativizam, ekonomsku demokraciju itd. – može se vidjeti kao dominantna politička strategija za obnovu njihove hegemonije. U ovom kontekstu, može se spekulirati o mjeri u kojoj je „bonus“ u obliku nastanka asocijalnih normi uistinu bio dijelom planirane strategije. Stuart Hall primjerice u svojoj kritici lijevog centra i njihovog prihvaćanja ključnih aspekata neoliberalnog programa tvrdi da se „ono što pojedinci rade može promijeniti ne izmjenom njihovog uma, nego izmjenom njihove prakse i, time, ‘kulture’.“ix“ Hall je naročito zabrinut zbog načina na koji kvazitržišne reforme u javnom sektoru mijenjaju značenja javnih usluga u korist tržišnih vrijednosti kompetitivnosti i efikasnosti.^m Za mijenjanje kulture treba vremena, ali postepeno ljudi više neće imati prostor za prakti­ciranje svog doživljaja javnih usluga. Drugi će prije vidjeti promjenu normi kao nenamjernu posljedicu neoliberalizma. Bilo kako bilo, utjecaj takvih promjena normi na društveni ethos i neegalitarnost liberalnih ekonomija je očit.

Zaključak je ovog članka također i da je ovakva putanja ostvarena uz pomoć ekonomske teorije koja je stvorila smjernice brojnim pro­mjenama u protekla dva desetljeća. Ovdje iznesena kritika main­stream ekonomije u duhu je kritika Adamana i Madre.ix1v Oni tvrde da je mainstream ekonomija vezana uz ontologiju ugovora, što znači da se sve institucije i društvene norme promatraju kao dio uređiva­nja naših pojedinačnih razmjena. Iz te perspektive, društvene insti­tucije imaju malu autonomiju jer samo služe rješavanju probleme agencija onda kada problemi informacija onemogućuju tržištu da pruži „najbolje“ rješenje.ixv Držimo da nije najbolje promatrati druš­tvene institucije na taj način te da ih se ne može prosuđivati samo na temelju efikasnosti. Raspravljati o području dogovora je jedna stvar, ali inzistirati na tome da je efikasnost uvijek glavni problem kojom se trebamo baviti spada u ono što filozofi nazivaju katego-rijskom pogreškom – bit participativnih i promišljenih institucija se prvo i najprije odnosi na to čije se preferencije uzimaju u obzir, kroz koje procese se preferencije mogu mijenjati te koji su kriteriji za postizanje dogovora.

Za teoriju koja bi u svojoj koncepciji trebala biti liberalna i anti-marksistička, postoji neobično jak teleološki aspekt svaki put kada se mainstream ekonomija koristi kao sredstvo razumijevanja realnog gospodarstva. Možda ju je najbolje shvatiti kao prirodnu protutežu teoriji modernizacije koja je nekad bila utjecajna na području poli­tičkih znanosti. Pretpostavka je da će se realna gospodarstva kretati prema idealu konkurencijske ravnoteže. Naravno da je pravi svijet zbrkano mjesto, ali „teret“ ideala je sveprisutna sila. U skladu s tim, teorija također obuhvaća, kad se sve uzme u obzir, prilično čudnu teleologiju. Umjesto da se proširi ljudsko poimanje „dobra“, ovdje svjedočimo inzistiranju da se sva društva opišu identičnim samoin-teresom u uvjetima oskudice. Potpunu suprotnost takvom konceptu iznosi E. P. Thompson koji tvrdi da ne možemo otpisati mogućnost da će nas buduća ravnoteža maknuti dalje od želja za potrošačkim zadovoljenjem;ixv1 kako društva postaju bogatija, možemo se nadati da će društveni izbori „možda prestati biti diktirani nužnošću te proizaći iz promišljanja ideala unutar demokratskog procesa (… ) štoviše, ljudski izbori neće utjecati samo na stvari koje će proizvo­diti, nego i na vrste ljudske prirode koje će proizvoditi (…) ako se ljudska kulturno određena ‘priroda’ mijenja, ove promjene će se sve češće pojavljivati kao proizvod otvorenog evaluacijskog procesa/*™“ Takav ideal, toliko različit od ideala konkurencijske ravnoteže, očaj­nički je potreban ukoliko se društva ikada misle ponovo pokrenuti u smjeru veće jednakosti.

Dodatak

Cohenova kritika načela razlike

Cohen tvrdi da se, počevši od jednakosti – koja je, naravno, Rawl-sova početna točka – može doći do ideje poticaja talentiranima kao sredstva za povećanje proizvodnje.^vm Ali ovdje postoje tri slučaja koje treba usporediti, a ne dva, kako to u korist nejednakosti suge­rira argument menadžerskih poticaja: (a) izvorno stanje jednakosti između talentiranih i netalentiranih, (b) stanje nejednakosti (gdje su talentirani bolje nagrađeni od netalentiranih) s većom proizvod­njom nego u (a) i (c) stanje u kojem se povećana proizvodnja, nastala kao ishod djelatnosti talentiranih, jednako raspodjeljuje. U posljed­njem slučaju, talentiranima je bolje nego u (a), ali gore nego u (b) dok je netalentiranima bolje u (c), nego u (b). Srž problema za Cohena je u tome da argument menadžerskih poticaja omogućuje talentiranima da povise svoju nagradu „uz pomoć svoje moći pregovaranja pove­zane sa superiornim talentom“, dok im to nije omogućeno u izvor­noj situaciji (a). Jer, Cohen nastavlja, kad bi se talentirani pobunili protiv jednakosti u izvornoj situaciji, reklo bi im se da pokušavaju moralno iskoristiti arbitrarne prednosti. Stoga Cohen zaključuje da, kada talentirani bivaju nagrađeni putem poticaja (b), „ne postoji opravdana69 nejednakost ili nejednakost u svakom slučaju čeka opravdanje, i teško je vidjeti kako ona može biti opravdana od ikoga tko je prihvatio prvi Rawlsov potez, od jednakosti šanse do jednakosti.“ixx

Može se tvrditi da pitanje podvrgavaju li se talentirani načelu razlike u svakodnevnom životu, nije ni tu ni tamo. To jest, može se pomisliti da Rawlsovo načelo pravednosti određuje samo osnovnu strukturu pravednog društva, te da stoga pravedno društvo može sadržavati maksimizatore koristi u svakodnevnom životu. Među­tim, Cohen prvo ističe da se ograničeno viđenje onoga što se računa kao osnovna struktura kosi s Rawlsovim tvrdnjama da je pravda kompatibilna s „idealima dostojanstva, bratstva i potpune realiza­cije ljudske moralne prirode/*00 Drugo, Cohen pokazuje da, ukoliko se definicija osnovne strukture ocrta preusko, postoje važne poslje­dice na domet i kvalitetu Rawlsove koncepcije pravde: „zašto bismo toliko neproporcionalno marili za prinudnu osnovnu strukturu kada glavni razlog za tu brigu, njen utjecaj na život ljudi, također pred­stavlja razlog za brigu o neformalnoj strukturi i obrascima osobnog izbora?“ixx11

Preveo: Luka Petrović

BILJEŠKE

i    J. H. Goldthorpe, „The Current Inflation: Towards a Sociological Account“, u The Political Economy ofInflation, ur. F. Hirsch i J. H. Goldthorpe (London: Martin Robertson, 1978.) Ostale članke provjeriti u Hirsch i Goldthorpe, The Political Economy ofInflation i u The Politics ofInflation and Economic Stagnation, ur. L. N. Lindberg i C. S. Maier (Washington DC: The Brookings Institution, 1985.) Obje knjige sadrže niz tadašnjih pokušaja da se zaokret nadolje objasni pomoću interdisciplinarnih pristupa.

ii   Rano viđenje zaokreta od poslijeratnog trenda veće jednakosti može se pronaći u B. Harrison i B. Bluestone, The Great U-Turn: Corporate Restructuring and the Polarization ofAmerica (New York: Basic Books, 1988.) Nešto
novija viđenja koja opisuju fenomen mogu se pronaći u F. Green, A. Henley i E. Tsakalotos, „Income Inequality in Corporatist and Liberal Economies: A Comparison of Trends within OECD Countries“, International Review
of Applied Economics 8, br. 3 (1994): 303-331; A. B. Tatkinson, „Bringing Income Distribuion in from the Cold“, Economic Journal 107 (1997.): 97-321; i T. Piketty i E. Saez, „Income Inequality in the United States, 1913-1998“, Quarterly Journal ofEconomics 68, 1 (2003): 1-37.

iii  Atkinson, „Bringing Income Distribution in from the Cold“ i Paul Krugman, „For Richer“, New York Times (20. listopad 2002.)

iv  V. Green, Henley i Tsakalotos, „Income Inequality in Corporatist and Liberal Economies“. Dokaze da su se mnoga kapitalistička gospodarstva suočila s identičnim šokovima vidjeti u D. Card, F. Kramarz i T. Lemieux, „Changes
in the Relative Structure of Wages and Employment: A Comparison of the United States, Canada and France“, National Bureau of Economic Research Working Paper br. 5487 (1996.)

v   Elizabeth Anderson, Value in Ethics and Economics (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1993), 158-9

vi  G.A. Cohen, „Incentives, Inequality, and Community“, in The Tanner Lectures on Human Values, vol.13, ed. G. Peterson (Salt Lake City: University of Utah Press, 1992). G. A. Cohen, „The Pareto Argument for Inequality,“ Social
Philosophy and Policy 12 (1995): 160-85. G.A. Cohen, „Where the Action is: On the Side of Distributive Justice,“ Philosophy and Public Affairs 26, no.1 (1997): 3-30. G. A. Cohen, If You’re an Egalitarian, How Come You’re So Rich? (Cambridge, MA: Harvard University Press, 2000).

vii        Formalniji uvid u Cohenovu argumentaciju nalazi se u Dodatku.

viii       V. Dodatak.

ix         J. Rawls, Teorija pravde (Oxford: Oxford University Press, 1973), citirano u A. Levine, Arguingfor Socialism: Theoretical Considerations (RKP, 1984): 82-3

x          Pitanje bitnih elemenata mainstream neoklasične teorije je, naravno, kontroverzno i teško je pružiti jednostavan odgovor na njega. U ovom članku primarno se bavimo neoklasičnom općom teorijom konkuren-cijske ravnoteže koja je, većim dijelom 20. stoljeća, smatrana „velikom teorijom“ sveukupnog pristupa. Ali siguran sam da su središnje pret­postavke koje ovdje kritiziramo, pogotovo one vezane uz homo econo-micusa, karakteristične za skoro cijeli neoklasični svjetonazor. Stoga tvrdim da se neke neegalitarne implikacije opće teorije ravnoteže prenose, makar u oslabljenoj formi, na šire neoklasično teoretiziranje, ili čak i na pristupe koji se uvelike oslanjaju na fundamentalne temelje velike teorije (što se pojašnjava u 13. fusnoti).

xi         A. Sen, „The Moral Standing of the Market“, u The Economic Borders of the State, ur. D. Helm (Oxford: Clarendon Press, 1989).

xii        Na primjer svaka raspodjela trebala bi biti jednokratna kako ne bi poremetila buduće odluke o potrošnji i proizvodnji, podatke koji bi odredili distribuciju bilo bi teško ustvrditi, a i moglo bi biti nekoliko pravih fiksnih poreza (lump-sum taxes) o kojima bi ovisila ova praksa.

xiii       Ovime sugeriramo da bi pretjerano oslanjanje na neoklasične teze imalo implikacije čak i na modele koji idu onkraj kapitalizma. Stoga M. Katz, „Comment“, Science and Society 66 (2002):22-4, kritizira tekst M. Alberta i R. Hahnela „In Defense of Participatory Economics“, Science and Society 66 (2002):7-21, u kojem se iznosi shema za participativnu ekonomiju (koja ne dovodi u pitanje pretpostavku individualiziranih aktera vođenih maksimizacijom), upravo na tim temeljima – ako pojedinac nastavi djelovati kao samointeresni maksimizator dobiti, „zašto bi se oni gnjavili s organizacijom ekonomije posvećene radikalnoj pravednosti i jednakosti?“ (23). Identičan argument može se primijeniti i na modele tržišnog socijalizma. Ove teme podrobnije obrađujem u E. Tsakalotos, „Homo Economicus, Political Economy and Socialism“, Science and Society 68 (2004): 137-60.

xiv        F. Peter, „Choice, Consent and the Legitimacy of Market Transactions,“ Economics and Philosophy 20 (2004): 1-18.

xv         Vidi C. B. Macpherson, Democratic Theory: Essays in Retrieval (Toronto, 1973). Za općenitiji prikaz etičkih ograničenja tržišta, v. A. O. Hirschman, „Against Parsimony: Three Ways of Complicating Some Categories of Economics Discourse,“ Economics and Philosophy 1 (1985): 7-21; E. Anderson, Value in Ethics and Economics (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1993); D. H. Hausman i M. S. McPherson, Economic Analysis and Moral Philosophy (Cambridge: Cambridge University Press, 1997); and C. R. Sunstein, Free markets and Social Justice (Oxford: Oxford University Press, 1997).

xvi        Anderson, Value in Ethics and Economics, 165. Vidi također S. Bowles i H. Gintis, Democracy and Capitalism: Property, Community and the Contradictions of Modern Social Thought (London: Routledge and Kegan Paul, 1987), 131.

xvii      Peter, „Choice, Consent, and Legitimacy of Market Transactions,“ 14. Marginalizacija komunikacijskih institucija može dovesti i do fenomena adaptivnih sklonosti, gdje se ljudi prilagođavaju manjku prihvatljivih alternativa (v. J. Elster, Sour Grapes (Cambridge: Cambridge University Press, 1983).

xviii     Charles Taylor, Philosophy and the Human Sciences: Philosophical Papers, vol. 2 (Cambridge: Cambridge University Press, 1985).

xix       Taylor, Philosophy and the Human Sciences, 76 (dio teksta istaknuo autor, op. prev.)

xx        Može se reći da isto vrijedi za međugeneracijsku jednakost kojom se ne bavimo u ovom članku. U mainstream teoriji, kamatna stopa se smatra posljedicom bezbrojnih pojedinačnih odabira, a ne političkim odabirom društva o tome koliko će konzumirati u sadašnjosti, a koliko u budućnosti. (v. P. Auerbach, M. Desai i A. Shamsavari, „The Transition from Actually Existing Capitalism,“ New Left Review 170 (1988): 61-78.

xxi       A. Fung and E. O. Wright, „Deepening Democracy: Innovations in Empowered Participatory Governance,“ Politics and Society 29, no. 1 (2001): 5-41.

xxii      Fung and Wright, „Deepening Democracy,“ 24.

xxiii     Fung and Wright, „Deepening Democracy,“ 20.

xxiv     Fung and Wright, „Deepening Democracy,“ 26-7.

xxv      Krugman, „For Richer“ (dio teksta istaknuo autor, op. prev.) Ekonomistima nije dugo trebalo da dođu do objašnjenja kojima pokušavaju sačuvati autarkiju ekonomske znanosti pri objašnjenju rasta prihoda na
vrhu ljestvice. Krugman se referira na dva konkretna objašnjenja – na ideju menadžerskog vodstva i na ulogu poticaja visoko pozicioniranim menadžerima unutar okvira direktor – agent. Nijedno objašnjenje nije naročito uvjerljivo. U članku P. Gregg, S. Machin, and A. Manning, „High Pay, Low Pay and Labour Market Efficiency,“ in Paying for Inequality: TheEconomic Cost of Social Injustice, eds. A. Glyn and D. Miliband (London: IPPR/Rivers Oram Press, 1994) može se pronaći sumacija empirijskih dokaza koji pokazuju da veća plaća vrhunskih menadžera nema mnogo veze s efikasnošću, kao posljedicom ugovora s poticajima, nego da ima veze s prakticiranjem moći monopola.

xxvi     Jedan aspekt kojeg je Krugman zanemario u članku „For Richer,“ je
uloga sindikata u smanjenju nejednakosti tokom ranog postratnog
perioda, što je značajan propust s obzirom na našu raspravu u ovom
poglavlju.

xxvii    N. M. Fortin and T. Lemieux, „Institutional Changes and Rising Wage Inequality: Is There a Linkage?“ Journal of Economic Perspectives 11, no. 2 (1997): 75-96.

xxviii   Atkinson, „Bringing Income Distribution in from the Cold“ i S. Austen, „Norms of Inequality,“ Journal ofEconomic Issues 33, no. 2 (1997): 435-42.

xxix     S. Bowles, „Endogenous Preferences: The Cultural Consequences of Markets and Other Institutions,“ Journal of Economic Literature 36, no. 1 (1998): 75-111.

xxx      Bowles, „Endogenous Preferences,“ 99.

xxxi     Ariel Rubinstein, „Dilemmas of an Economics Theorist,“ Econometrica 74, no. 4 (2006): 865-83.

xxxii    Bowles, „Endogenous Preferences,“ 87.

xxxiii   Sunstein, Free Markets and Social Justice, 17.

xxxiv    V. Austen, „Norms of Inequality,“ 441.

xxxv     G. A Cohen, „Back to Socialist Basics,“ New Left Review 207 (September/ October 1994): 10-11

xxxvi    Još veći razlog za brigu predstavlja činjenica da su Novi laburisti, i druge stranke lijevog centra, u posljednje vrijeme počeli ograničavati demokratske procese čak i u tradicionalnoj političkoj sferi. O ovom problemu v. P. Mair, „Partyless Democracy: Solving the Paradox of New Labour?“ New Left Review 2 (2000): 21-35 and D. Marquand, „Revisiting the Blair Paradox,“ New Left Review 3 (2000): 73-9.

xxxvii   D. Marquand, „After Euphoria: the Dilemmas of New Labour,“ Political Quarterly 68, no. 4 (1997): 335-8.

xxxviii  Postoje i dokazi da autoritarne prakse na radnom mjestu nepovoljno utječu na ponašanje pojedinca u drugim sferama života. (v. Bowles, „Endogenous Preferences“).

xxxix    Za neegalitarnu dinamiku političkih programa „od blagostanja do posla“, v. R. Solow Work and Welfare (Princeton, Nj: Princeton University Press, 1998). Za širu raspravu o takvoj dinamici u kontekstu europskih strategija zapošljavanja, v. E. Tsakalotos, „Social Norms and Endogenous Preferences: The Political Economy of Market Expansion,“ International Papers in Political Economy 8, no. 2 (2001).

xl D. C. North, „The New Institutional Economics,“ Journal ofInstitutional and Theoretical Economics 142 (1986): 230-7.

xli      J. Stiglitz, Wither Socialism (Cambridge, MA: MIT Press, 1994): 276-7.

xlii A. Gamble and G. Kelly, „The New Politics of Ownership,“ New Left Review 220 (November/December 1996): 62-97.

xliii Za analizu koja spaja marksističke i regulacionističke pristupe, v. A. Glyn, A. Hughes, A. Lipietz, and A. Singh, „The Rise and Fall of the Gol­den Age,“ in The Golden Age of Capitalism: Lessonsfor the 1990s (Oxford: Clarendon Press, 1990).

xliv V. F. Hirsch, „The Ideological Underlay of Inflation,“ Hirsch and Gol-dthorpe, The Political Economy ofInflation, Goldthorpe, „The Current Inflation: Towards a Sociological Account“; J. H. Goldthorpe, „Pro­blems of Political Economy after the Post-War Period,“ u Changing Boundaries ofthe Political: Essays on the Evolving Balance between State and Society, Public and Private in Europe, ed. C. S. Maier (Cambridge: Cambridge University Press, 1987); i L. N. Lindberg, „Models of the Inflation-Disinflation Process,“ in eds. Lindberg and Maier, The Political ofInflation and Economic Stagnation, 31.

xlv Kako Sen tvrdi u članku „The Moral Standing of the Market“, čak i ako plaća odražava marginalni proizvod radnika, ona ne može biti jednaka onome što radnik u nekom smislu zaslužuje, većim dijelom i zbog kolektivne prirode proizvodnje. Nadalje, oni koji gube od tržišta mogu, nakon nekog vremena, izraziti prethodno latentno protivljenje pozadinskim uvjetima izbora.

xlvi    Goldthorpe, „Problems of Political Economy after the Post-War Period.“

xlvii C. S. Maier and L. N. Lindberg, „Alternatives for Future Crises“ in eds. Lindberg and Maier, The Politics ofInflation and Economic Stagnation, 597-8. Vidi također P. Armstrong, A. Glyn, and J. Harrison, Capitalism since 1945 (Oxford: Basil Blackwell, 1987): 322 i 17. poglavlje.

xlviii   Za raspravu o Pizzornovom konceptu političke razmjene i raznim oblicima korporativnih aranžmana koji su postojali tokom zlatnog doba, vidi A. Henley i E. Tsakalotos, Corporatism and Economic Performance: A Comparative Analysis ofMarket Economie (Aldershot: Edward Elgar, 1993).

xlix J. Delors, „The Decline of French Planning,“ u Beyond Capitalist Planning, ur. S. Holland (London: Basil Blackwell, 1978): 78  S. Cohen, Modern Capitalist Planning: The French Model (University of California Press, 1977): 162.

li Slični argumenti mogu se upotrijebiti i protiv prijedloga za osnivanje fondova za plaće u Švedskoj.

lii Vidi W. Streek, „Beneficial Constraints: on the Economic Limits of Rational Voluntarism,“ in Contemporary Capitalism: The Embeddedness ofInstitutions, ur. R.J. Hollingsworth i R. Boyer (Cambridge: Cam­bridge University Press, 1997) i Hollingsworth and Boyer, Contemporary Capitalism..

liii E. O. Wright, „Beneficial Constraints: Beneficial For Whom?“ Socio-Eco­nomic Review 2, no. 3 (2004): 407-14.

liv Na simpoziju o Streeckovom utjecajnom članku „Beneficial Con­straints,“ i Wright u izlaganju „Beneficial Constraints: Beneficial for Whom?“, i E. Tsakalotos u izlaganju „Market Constraints, Economic Performance and Political Power: Modernizers Versus Leftists“ (Socio­Economic Review 2, no. 3 (2004): 415-24), razmatraju moguće uzroke unutar ovih okvira.

lv       R. Grant, „The Ethics of Incentives: Historical Origins and Contempo­rary Understandings,“ Economics and Philosophy 8 (2002): 111-39. lvi      Grant, „The Ethics of Incentives,“ 116. lvii     Grant, „The Ethics of Incentives,“ 119. lviii     Grant, „The Ethics of Incentives,“ 112.

lix      Fung i Wright, „Deepening Democracy,“ daju uravnotežen pregled nekih ovdje iznesenih tema. lx       P. Ginsberg, „The Patrimonial Ambitions of Silvio B,“ New Left Review 21 (May/June 2003): 23. Liberalna načela ne pružaju veliku zaštitu od bogatih i moćnih pojedinaca i korporacija koji se ovako ponašaju, i to postaje sve očitije u liberalnim ekonomijama. lxi      Gamble and Kelly, „The New Politics of Ownership,“ 83. lxii     Hall, „New Labour’s Double-Shuffle.“

lxiii Vidi B. S. Frey and B. Jegen, „Motivation Crowding Out,“ Journal ofEco-nomic Surveys 15, issue 5 (2001): 589-611 i S. Bowles, „Social Preferen­ces and Public Policy: Are Good Laws a Substitute for Good Citizens?“, neobjavljen, 2006, za više informacija o načinima na koji tržišni poticaji često istiskuju norme iz drugih polja.

lxiv F. Adaman and Y. Madra, „Theorizing the ‘Third Sphere’: A Critique of the Persistence of the „Economistic Fallacy,“ Journal ofEconomic Issues XXXVI, no. 4 (2002): 1045-78.

lxv U ostalim slučajevima, takve institucije mogu biti nužne samo tokom prijelaza na razvoj tržišta, ili mogu čak i onemogućavati tržište u rješa­vanju problema na bolji način.

lxvi E. P. Thompson, The Poverty ofTheory and Other Essays (London: Merlin Press, 1978): 161-2.

lxvii   Thompson, The Poverty ofTheory and Other Essays, 169-70.

lxviii   Cohen, „The Pareto Argument for Inequality,“ 174-5.

lxix Cohenova analiza dopušta mogućnost da je nejednakost opravdana. Recimo, dodatna proizvodnja može iziskivati da veći teret snose talen­tirani. U takvom slučaju ne bismo govorili o neopravdanoj nejednako­sti nagrada jer bi takva nejednakost bila posljedica razlike u uloženom radu.

lxx Cohen, „The Pareto Argument for Inequality,“ 175, naglasak iz izvorne verzije.

lxxi    Cohen, „Where the action is,“ 16-17.

lxiii Cohen, IfYou’re an Egalitarian, How Come You’re so Rich? 140, naglasak iz izvorne verzije. Cjelokupni pregled ove debate nadilazi moje domete, premda se, barem meni, Cohenovi argumenti čine uvjerljivima.

(Euclid Tsakalotos – Konkurencijska ravnoteža i društveni ethos: Razumijevanje neegalitarne dinamike liberalnih tržišnih ekonomija, u Diskrepancija : studentski časopis za društveno-humanističke teme, Vol.12 No.18 Svibanj 2013., str. 139 -162)

http://hrcak.srce.hr/diskrepancija