Suvremena filozofija


Baveći se filozofijom posljednjih sedamdeset ili osamdeset godina suočili smo se s nekim posebnim teškoćama. Zato što smo još uvijek tako blizu tim zbivanjima, teško ih je gledati s prave udalje­nosti i nepristrano. Mislioci iz daleke prošlosti morali su proći kritičko provjeravanje kasnijih pokoljenja. S vremenom se vrši postepeno prosijavanje koje pomaže da se olakša zadatak oda­biranja. U stvari, vrlo se rijetko događa da manjevrijedni misli­lac poslije duljeg vremena postigne slavu koju njegovo djelo ne opravdava; premda se događa da važni ljudi nepravedno budu zaboravljeni.

S novijim misliocima postaje pitanje izbora teže i nesigurnije su mogućnosti da se postigne ujednačeno gledanje. Ondje gdje se u prošlosti mogu u potpunosti sagledati faze razvoja, sadašnjosti smo previše blizu da bi nam dopustila da razmrsimo različite niti razvoja s istim pouzdanjem. U stvari, i ne može biti drugačije.

Relativno je lako biti pametan poslije događaja i shvatiti razvoj filozofske tradicije. No bila bi hegelovska iluzija zamišljati da se značaj suvremenih promjena može izvesti u svoj njihovoj spe­cifičnosti. U najboljem slučaju, čovjek se može nadati da će razaznati neke opće smjerove koji se mogu povezati s ranijim zbivanjima.

Kraj devetnaestog stoljeća označava niz novih otkrića koja utječu na intelektualnu klimu našeg vlastitog vremena. Došlo je u prvom redu do propasti starih načina života koji su bili utemeljeni u predindustrijskoj eri. Ogromni porast tehničke moći učinio je život mnogo zamršenijim negoli je bio prije. Ovdje nećemo ras­pravljati o tome je li to dobro ili loše. Samo ističemo činjenicu da su zahtjevi našeg vremena u golemoj mjeri raznolikiji, a naše svakodnevne potrebe mnogo složenije nego ikada prije.

Sve se to isto tako odrazilo na intelektualnom polju. Dok je nekad bilo moguće da jedna osoba ovlada s nekoliko grana, sad postaje sve teže da netko temeljito upozna jedno jedino područje.

Razbijanje intelektualnog bavljenja na sve uža područja izazvalo je u naše vrijeme pravu pravcatu nerazumljivost jezika. To ne­zdravo stanje stvari rezultat je određenih promjena koje su se nametnule s razvojem suvremenog tehnološkog društva. U ne tako davnoj prošlosti prevladavala je ne samo u danoj zemlji nego u velikoj mjeri širom zapadne Evrope, zajednička pozadin za sve koji su dosegli određeni stupanj obrazovanosti. Naravno to nije bila univerzalna ili egalitaristička politura. Obrazovan; je obično bilo stvar privilegija; njegova je nepristupačnost o tada u velikoj mjeri uklonjena; sada je jedino prihvatljivo mjeril sposobnost, koja je privilegija posebne vrste. Ta je zajednička osnova za razumijevanje iščezla. Zahtjevi i primoravanja na specijalizaciju usmjeruju mlade ljude u uske putove prije negoli imaju vremena da razviju šira zanimanja i znanja. Kao ishod svega toga, često je krajnje otežano međusobno sporazumijevanje onih koji se posvete različnim granama istraživanja.

No devetnaesto je stoljeće izazvalo i drugu, još veću nerazumlji­vost jezika. Naime, u njemu je došlo do propadanja i potpunog ‘zumiranja onoga što je od pamtivijeka služilo kao zajedničko redstvo izražavanja među obrazovanim ljudima svih nacija.

Latinski je bio jezik učenjaka, mislilaca i prirodoznanaca od vremena Cicerona do renesanse. Gauss je početkom devetnaestog stoljeća napisao svoje glasovito djelo o zakrivljenim površinama na latinskom, ali je to već tada bilo ponešto neobično. Danas istraživač ma kojeg područja mora vladati sa dva ili tri jezika, osim svojim, ako hoće da mu je pristupačan rad na polju njegove pecijalizacije. To je postalo veliki problem. Dosad nije nađeno jesenje te teškoće, premda se čini da će na koncu neki moderni jezik igrati ulogu koju je nekada igrao latinski.

Druga nova crta intelektualnog života u devetnaestom stoljeću jest raskid između umjetničkog i znanstvenog djelovanja. To je bio korak unatrag, kad se usporedi s duhovnim stremljenjima humanista iz renesansnog doba. Dok su se raniji mislioci bavili znanošću i umjetnošću u svjetlu jednog općeg načela o skladu i proporcijama, devetnaesto je stoljeće, pod utjecajem romantizma, pružilo žestoki otpor prepadima za koje se činilo da ih znanstveni progres vrši na čovjeka. Činilo se da znanstveni način života sa svojim laboratorijima i pokusima guši duh slobode i pustolovnosti koji je umjetniku potreban. Stajalište da eksperimentalni pristup neće razotkriti tajne prirode izrazio je, začudo, već Goethe u jednom od svojih nedvojbeno romantičnih raspoloženja. Svakako, suprotnost između laboratorija i umjetničkog studija dobro ocrtava raskid koji smo spomenuli.

U isto vrijeme razvilo se određeno razilaženje između znanosti i filozofije. U sedamnaestom i početkom osamnaestog stoljeća, oni koji su dali značajne doprinose filozofiji bili su često više nego amateri u znanstvenim pitanjima. Uglavnom je rezultat njemačke idealističke filozofije da je taj vid filozofskog nazora o svijetu iščezao u devetnaestom stoljeću, barem u Engleskoj i Njemačkoj. Francuzi, kao što smo već rekli, bijahu u to vrijeme prilično imuni prema njemačkom idealizmu jednostavno zato što njihov jezik nije prikladan za takvu vrstu spekulacije. Ishod je toga da raskol između znanosti i filozofije nije u Francuskoj jednako utjecao. Taj se raskol u cjelini nastavlja sve od tada. Naravno, znanstvenici i filozofi ne zanemaruju jedni druge u potpunosti. No čini se da je tačna primjedba kako svaki od njih često ne shvaća što drugi radi. Putovi suvremenih znanstvenika u filozofiju često nisu sretniji nego što su bili upadi idealističkih filozofa u znanost.

Na polju politike, devetnaesto je stoljeće u Evropi razdoblje zaoštravanja nacionalnih razlika. Prethodno stoljeće nije imalo jednako žestoki stav prema takvim pitanjima. Tada je bilo moguće da istodobno, dok su Francuska i Engleska ratovale jedna protiv druge, engleska aristokracija, kao i obično, provodi zimske mjese­ce na obalama Mediterana. Ratni događaji, pored sve svoje ružno-će, bili su u cjelini prilično blagi. No nije tako s velikim nacional­nim ratovima u posljednjih stotinu godina. Poput mnogoga dru­gog u suvremenim zbivanjima, rat je postao mnogo djelotvorniji. Ono što je dosad spašavalo svijet od konačne propasti jest vječna nesposobnost njegovih upravljača. No, ako bi usmjeravanje javnih poslova palo u ruke nekim Arhimedima novijih dana, čije su ratne sprave atomske a ne balističke, zemaljska bi se kugla brz raspala.

Međutim, te se promjene nisu u cijelosti predviđale krajem devet­naestog stoljeća. Naprotiv, u to je vrijeme prevladavala neka vrsta znanstvenog optimizma zbog kojeg su ljudi vjerovali da će a zemlji nastati kraljevstvo nebesko. Veliki napreci što su ih postigle znanosti i tehnologija učinili su da nije izgledalo nevjero­jatnim kako je rješenje svih problema na dohvatu ruke. Njutonov-ska je fizika bila sredstvo za postizavanje tog cilja. No tu su otkrića slijedećeg pokoljenja zadala žestoki udarac onima koji su mislili kako još jedino treba primijeniti na pojedine slučajeve dobro poznata načela fizikalnog učenja. U naše doba otkrića koja se odnose na atomsku strukturu uzdrmala su samodopadni nazor o svijetu koji se razvio na prijelazu stoljeća.

Ipak, nešto od tog znanstvenog optimizma održalo se i u sadašnji­ci. Doista se čini da nema granica izgledima za znanstveno i tehno­loško preoblikovanje svijeta. U isto vrijeme raste sumnjičavost, čak i među samim stručnjacima, da neki divni novi svijet nije možda tako čisto blaženstvo kao što se čini da ga zamišljaju neki njegovi previše revni zagovornici. Da se u velikoj mjeri razlike između ljudi mogu izravnati, to je nesretni običaj koji smo mnogom prilikom mogli promatrati u svom životu. To može ljudsko društvo učiniti uspješnijim i stabilnijim strojem. To će sigurno značiti kraj svih intelektualnih stremljenja u znanosti kao i svagdje drugdje. U biti, ta je vrsta zanosa hegelijanska iluzija. Ona pretpostavlja da postoje krajnji ciljevi koji se mogu postići i da je istraživanje postupak koji vodi tom kraju. To je, međutim, netačno gledište i čini se jasnim baš obrnuto: da je istraživanje beskrajno. Možda će nas ta okolnost, na koncu, sačuvati od te vrste cilja, o kojoj povremeno sanjare graditelji utopijskih fan­tazija.

Golemo područje znanstvene prevlasti postavlja nove društvene probleme etičkog značaja. Sami po sebi, znanstvena otkrića i pronalasci su etički neutralni. Moć koju oni prenose na nas mo­žemo držati dobrom ili lošom. Kao problem, to zapravo nije stvarno novo. Ono što čini da je povratno djelovanje znanosti danas opasnije jest strahovita djelotvornost sredstava za raza­ranje, koja su danas na raspolaganju. Druga razlika čini se da leži u nekritičnosti modernih znanstvenih izvora snage i vlasti, kad se upotrebljavaju za razaranje. Doista smo otišli daleko od grčkih vremena. Jedan od najgnusnijih zločina koje je Grk mogao počiniti u ratu bio je da posječe stablo masline.

Jo, nakon što smo izrekli sva ova upozorenja, trebamo se možda >risjetiti da je vrlo opasno vidjeti svoje vlastito doba u pravoj ;rspektivi. Osim toga, u čitavoj povijesti naše civilizacije još nije bilo prilike u kojoj dalekovidni i poduzetni ljudi nisu na koncu postavili stvari na pravo mjesto, kad se sve činilo izgubljenim. Ipak, možemo reći da se mi suočavamo s prilikama koje ne nalikuje ni na šta što se dosad zbilo. U posljednjih stotinu godina Zapad je prošao materijalnu promjenu kojoj nema premca u povijesti.

Otpor znanosti protiv filozofije u krajnjoj je analizi rezultat Comteova pozitivizma. Vidjeli smo da je Comte htio isključiti postavljanje hipoteza. Prirodne procese je trebalo opisivati, ali ne tumačiti. Ta vrsta programa povezana je na više načina s općim stanjem znanstvenog optimizma onog vremena. Samo onda kad se osjeti da je znanstveni pothvat dosegao neku mjeru potpunosti i da je cilj na vidiku, mogao se javiti takav stav prema teoriji. Valja primijetiti da postoji o tome jedan odlomak kod Newtona, koji se obično citira izvan konteksta i lako iskrivljuje.

Govoreći o načinu na koji putuje svjetlo, on oprezno kaže kako ne postavlja nikakve hipoteze. Ne pokušava dati objašnjenje, ali ne kaže da se to ne bi moglo učiniti. Ipak, mi možemo priznati da će jaka teorija poput Newtonove, kad je jednom postavljena, naći dovoljno posla neko vrijeme, a da ne osjeti potrebu za takvim hipotezama. Ukoliko su znanstvenici mislili da Newtonova fizika može razriješiti sve postavljene probleme, bilo je posve prirodno da zahtijevaju opis na račun objašnjavanja. Idealistička je filozo­fija težila da na hegelijanski način poveže sve grane istraživanja u jedan obuhvatni i pregledni sustav. Nasuprot tome, znanstvenici su osjećali da se njihova istraživanja ne smiju utopiti u monističkoj filozofiji. Sto se tiče pozitivističkog zahtjeva da se ostane u grani­cama iskustva i njegova opisa, to se svjesno povezivalo s poziva­njem na Kanta i njegove sljedbenike. Traženje razloga fenomeni­ma i upozoravanje na to da treba davati objašnjenja, dovodi do toga da zakoračimo u noumenalno, gdje se kategorije objašnjenja ne primjenjuju. Stoga to mora bili iluzoran pothvat.

Ta vrsta pristupa znanstvenoj teoriji značajna je za čitav niz znanstvenih radnika, koje su zanimale filozofske implikacije djelovanja istraživača. Budući da se s tim povezuje Kantovo ime. dobro je da se sjetimo kako stajalište, koje propovijedaju ti mislioci, nije kantovsko u ortodoksnom smislu. Jer, kao što smo vidjeli, Kantova teorija spoznaje čini okvir kategorija obja­šnjenja preduvjetom za iskustvo. U tom se kontekstu za objašnje­nje kaže da je neznanstveno, jer se pretpostavlja da ide dalje od iskustva. Ne bi se .moglo reći da su ti znanstveni pozitivisti razumjeli Kanta jako dobro.

Najpoznatiji je predstavnik te grupe E. Mach (1838—1916) čija je Znanost mehanike dala pozitivistički prikaz mehanike. Čineći to, ona pomnjivo izbjegava da upotrijebi skolastičku terminologiju koja je u stanovitoj mjeri našla put u njutonovsku fiziku. Ter­min, kao npr. sila jest u pitanju. Sila nije nešto što netko može vidjeti. Sve što možemo reći jest da se tijela kreću na određene načine. Mach stoga isključuje silu i definira je isključivo s pomoću čisto kinematičkog pojma akceleracije. Naravno, Mach ne želi stvoriti mehaniku koja će biti jača kao znanost. Pozitivističko je djelovanje zapravo primjena Occamove britve na ono što se činilo da je očito suvišni razvoj bespotrebnih znanstvenih poj­mova. Ovdje ne možemo potanko ispitivati u kojoj mjeri ta opera­cija čišćenja može biti opravdana. No važno je da je naglašena jedna stvar koja se tiče znanstvene metode uopće. Isključiti hipo­teze znači krivo shvatiti ulogu objašnjenja u znanosti. Hipoteza objašnjava utoliko ukoliko čuva pojavnost i predviđa budućnost.

Ako sama nije predmet istraživanja, ona može nastaviti da obja­šnjava, u najmanju ruku, dotle dok ne iskrivljuje činjenice. No ona objašnjava samo zato što sama ostaje neobjašnjena. Kad pak nju treba sačuvati, ona više ne objašnjava nego je moramo pro­tumačiti s pomoću neke druge hipoteze koja sad ostaje neobjašnje­na. To nije ni najmanje tajanstveno. Vi ne možete odjednom i istodobno sve objasniti. No pozitivisti su u krivu kada misle da ne možete uopće ništa objasniti. Jer, recimo da doista odlučite odbaciti sve hipoteze. Kako ćemo se onda baviti znanošću? Kako se čini, sve što nam ostaje jest Baconova klasifikacija; a ona nas, kao što smo vidjeli, ne vodi baš daleko. Tako sama činjenica da znanost i dalje živi tjera u laž pozitivizam ljudi kao što je bio Mach. Najrječitiju kritiku pozitivističkog učenja nalazimo u djelu Meversona (1859—1933) gdje susrećemo epistemologiju koja je doista kantovska u načelu, premda ne u pojedinostima.

U svojim pokušajima da nađu znanstveni nadomjestak za ono što nazivaju prezirno »metafizikom«, znanstveni filozofi često padaju u vlastite metafizičke teškoće. To, na neki način, ne izne­nađuje. Jer, premda mogu donekle opravdano odbacivati meta­fizičke spekulacije filozofa, oni su skloni da zaborave kako se znanstveno istraživanje razvija na osnovi određenih pretpostavki. Utoliko, barem, čini se da je Kant imao pravo. Tako, da uzmemo jedan primjer, opći je pojam uzročnosti preduvjet za znanstveni rad. A to nije rezultat istraživanja, nego više pretpostavka, makar samo prešutna, bez koje se istraživanje ne bi moglo obaviti. Kad se promatraju u tom svjetlu, filozofske novotarije, koje su se nedavno pojavile u napisima znanstvenika, nisu tako zanosne kao što možda izgledaju na prvi pogled.

Što se tiče smisla znanstvenih tvrdnji i postupaka, oni idu k tome da ih se odloži na stranu u korist neke vrste matematičkog obreda. Otkrića znanosti prilično su poremetila kruti i zatvoreni njutonov-ski nazor o svijetu. No, umjesto da nastoje proširiti taj nazor, znanstveni se radnici uglavnom zadovoljavaju bavljenjem svojim problemima uz pomoć matematičkih teorija koje daju primjerene rezultate, ako se tumače na odgovarajući način. Međurazdoblja izračunavanja i preoblikovanja ostavljaju se po strani i djeluju samo kao skup pravila. Taj stav, premda nije univerzalan, široko je rasprostranjen i neobično podsjeća na misticizam brojeva kod pitagorovaca i njihovih sljedbenika u kasnom renesansnom dobu.

U samoj filozofiji, ti opći smjerovi stvorili su pokret koji se uda­ljava od znanosti. To je tačno ne samo u pogledu ponovnog rađa­nja idealističkih smjerova u Evropi, nego i u pogledu pretežno lingvističke filozofije u Velikoj Britaniji. Što se tiče ove posljednje, istina je, u stanovitom smislu, da nije posao filozofije da se bavi otkrićima, nego da procjenjuje vrijednost različnih iskaza o onome što se priznaje na svim stranama. U svakom slučaju, to je jedan od onih poslova kojima se filozofija uvijek bavila. Ipak, različna filozofska stajališta mogu u različnoj mjeri pomoći ili  ometati napredak znanstvenog istraživanja.

Što se tiče čiste filozofije, kojoj se sada moramo vratiti, engleskim je područjem u drugoj polovici devetnaestog stoljeća vladao idealizam koji se doskitao iz Evrope. U Britaniju kiša dolazi iz Irske a idealizam iz Njemačke. Ipak. glavno lice na tom području nije bilo posve u hegelovskoj tradiciji. F. H. Bradlev (1846—1924) koji je studirao i pisao u Oxfordu, razradio je kritičko odbacivanje materijalizma i nastojao doseći apsolut koji podsjeća više na Spinozinog Boga ili prirodu, nego na Hegelovu apsolutnu ideju.

Što se tiče dijalektičke metode koju on prihvaća u svojim rasprav­ljanjima, ona nije načelo organskog razvoja, kao što je to kod Hegela, već više rasudno oruđe po uzoru na Platona i njegove elejske prethodnike. Zapravo, Bradlev se trudi da se suprotstavi prilično intelektualnom monizmu Hegela, u kojem postoji težnja da se izjednače znanje i biće; a to je stajalište koje ide unatrag sve do Sokrata i pitagorovaca. Bradlev pokušava da se probije ispod racionalne misli i njezinih kategorija do stupnja golog osjećaja ili iskustva. To je stadij na kojem možemo govoriti o stvarnosti. Što se tiče mišljenja, ono je uvijek neka vrsta izvrtanja onoga što stvarno jest. Ono dovodi do golih privida (pojavnosti), jer izvrće stvarno namećući mu tuđe okvire klasifikacija i povezanosti. Bradlev na taj način drži da se u procesu mišljenja neminovno moramo zaplesti u proturječnosti. To je učenje iznio u knjizi Pojavnost i stvarnost.

Bit Bradlevjeva napada na mišljenje jest u tome daje ono nužno u odnosu, a odnosi, kao što on pokušava pokazati, uvode nas u proturječnosti. Da utvrdi taj neobični zaključak, Bradlev upotreb­ljava oblik dokaza treći čovjek, kako ga je upotrijebio platonski Parmenid protiv Sokratova učenja o sudjelovanju. Kako su kvali­tete i odnosi na jednoj strani različni, a na drugoj nerazdvojivi, trebali bismo moći razlikovati, i to u ma kojoj danoj kvaliteti, onaj dio koji je strogo kvalitativan od onoga koji je pod utjecajem relacionalnih veza. No mi ne možemo tako razlikovati različne dijelove kvalitete, a kad bismo čak i mogli, sad bismo se suočili s problemom ponovnog povezivanja tih dvaju dijelova. To uklju­čuje novi odnos i dokaz treći čovjek se nastavlja.

Oblast mišljenja, a s njom i znanost, trpi tako od proturječnosti i zato pripada više pojavnosti nego stvarnosti. Na neobično obratni način Bradlev tu dolazi do istog zaključka kao Hume, premda na prilično drugačijoj osnovi. No, poput Humea, on odbacuje pojam sebe jer uključuje odnose. Što se tiče Boga postojeće religije, njega, iz istog razloga, također treba odbaciti.

Odbacivši tako pojavnost, Bradlev nalazi stvarnost u apsolutu koji je, kako se čini, neka vrsta elejskog jednog koje je iskušeno iznutra, na stupnju neposrednijem i bližem nego je stupanj racionalnog mišljenja. U tom su apsolutu ujedinjene sve razlike i svi su sukobi u njemu razriješeni. No to ne znači daje pojavnost napuštena. Mi u svakodnevnom životu mislimo i bavimo se znanošću, čime se uplićemo u pojavnost. Isto tako, zlo koje ljudi počinjaju čvrsto je ukorijenjeno, kao pojavnost, u običnom svijetu. No na razini te nesavršenosti kao da nestaju.

Drugi oblik idealizma, koji je u nekom pogledu izveden iz hegelija-nizma, nalazimo u filozofiji Benedetta Сгосеа (1866—1952) prem­da je kod njega možda čak i važniji izravni utjecaj Vica. Croce nije bio akademski filozof i uživao je ekonomsku neovisnost cijelog života. Zbog svoga međunarodnog ugleda preživio je fašističko razdoblje, a da nije bio previše uznemirivan; poslije rata nalazio se na nekolikim položajima u talijanskoj vladi.

Croce je obilno pisao o povijesti i književnosti, a 1905. je osnovao književni Časopis La Critica, kojeg je ostao urednik. Značajka njegova pristupa filozofiji jest njegovo naglašavanje estetike, zbog konkretnog iskustva u koji je um uključen kad razmatra umjetničko djelo.

S Hegelom, čiji monizam, jednostavno, ne ostavlja mjesta za epistemološke teškoće britanskog empirizma, ili čak i Kantova učenja, Croce dijeli stajalište da je stvarnost duhovna. No, dok je Hegel u svom isticanju dijalektike tvrdio da duhovni procesi uključuju djelatno svladavanje prepreka, Croce se tu, kako izgleda, vraća ravno Vicovoj »verum factum«-jednadžbi. U svakom slu­čaju, on je svjestan nekih glavnih slabosti hegelizma. Jedna je od njih primjena dijalektike na prirodu; druga je brojčana nadri-tajnovitost trodjelne podjele. No, iznad svega, Hegel je u krivu sa svojom koncepcijom idealističkog sustava. Mi smo o tome već rekli nekoliko kritičkih primjedaba; ovdje možemo dodati da su učenje o dijalektičkom razvoju i postizavanje krajnjih ciljeva prilično nespojivi. Croce zadržava pojam razvoja, premda ne prihvaća način na koji ga Hegel objašnjava. Namjesto dijalekti­čkog nepredovanja, on usvaja preinačeni oblik Vicova učenja o fazama. Vico je mislio da su ta napredovanja ciklička, tako da će se na koncu sve vratiti na istu polaznu tačku. Kao što smo vidjeli, to se stajalište vraća na Empedokla. Međutim, Croce misli da su te promjene također napredne, tako da duh u vraćanju svojoj početnoj fazi stječe novi uvid u proces.

Unatoč njegovu odbacivanju Hegela, treba priznati da Croce zadržava prilično mnogo dijalektike u svojim napisima. Tako u knjizi, koje je naslovna stranica ovdje otisnuta, on upotrebljava termine koji gotovo podsjećaju na Hegelovu logiku. »Bliska veza između greške i istine nastaje zato što se čista i krajnja greška ne može zamisliti; i zato što se ne može zamisliti, ona ne postoji. Greška govori s dva glasa: jedan od njih potvrđuje lažnost, a drugi je poriče; i to je sukob da i ne, koji se zove proturječnost.«

Ovaj izvadak služi i tome da potcrta stajalište prema kojem um za Crocea odgovara stvarnosti. Nema ničeg na svijetu što u načelu ne možemo otkriti. Sve što se ne može zamisliti, ne može ni postojati, te dakle ono što postoji može se i zamisliti. Valja istaći da je Bradlevjev stav o tome obratan. Po njemu, ono što se može zamisliti mora zato postojati, ili izraženo formulom: »Što mož biti i mora biti, jest.« I konačno, zbog Hegelova utjecaja, Croc je prikazivao Vica kao racionalistu devetnaestog stoljeća, do je on u stvari bio platonist sedamnaestog stoljeća.

U Francuskoj, najutjecajniji-filozof s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća krenuo je drugim putem u svom otporu protiv znanosti. Henri Bergson (1859—1941) pripada iracionalističkoj tradiciji koja seže do Rousseaua i romantičarskog pokreta.
Kao i pragmatisti, Bergson uzdiže djelovanje iznad svega. U tome se odražava određena nestrpljivost prema opreznoj i bestrasnoj primjeni razuma u filozofiji i znanstvenom istraživanju.
Jedna od glavnih crta racionalnog mišljenja jest njegova težnja za preciznošću. Kartezijanske upute u Raspravi opisuju to vrlo dobro. Nadasve, pokušavajući da uhvatimo prolazno kretanje iskustva u okvir jezika, mi kao da zaustavljamo kretanje stvarnosti i
stavljamo na njezino mjesto njezinu blijedu i statičnu verbalnu sliku. Tu imamo stari Heraklitov i Parmenidov problem. Ono što Bergson pokušava učiniti jest da zadrži stvarnost kretanja iskustvu, kako bi spriječio iskrivljavanje strogih formi koje pripadaju razumu i njegovoj slici svijeta.

Dovle Bergsonov problem donekle podsjeća na Bradlevja. No rješenje je posve drugačije. Bradlevjeva je metafizika, na koncu, tijesno povezana s njegovim logičkim teorijama a posebno s teorijom koherencije istine. Za Bergsona je sama logika utjecaj koji valja prevladati. U tom smislu, Bradlevja možemo opisati kao racionalistu, a Bergsona kao iracionalistu. Za razliku od idealističkog i materijalističkog monizma devetnae­stog stoljeća, Bergsonova se filozofija vraća dualističkom nazoru

svijetu. Te dvije podjele svijeta, međutim, nisu posve jednake onima iz ranijih dualističkih učenja. Jedna od njih je materija, kao kod Descartesa; druga je neka vrsta životnog počela koje je drugačije od duhovnog dijela racionalističkog svijeta. Te dvije velike sile, životna na jednoj i materijalna na drugoj strani, uplete­ne su u stalnu borbu, u kojoj djelatni impuls života pokušava svladati prepreke koje mu na put stavlja pasivna materija. U tom je procesu životna sila u određenoj mjeri oblikovana materijalnim uvjetima u kojima djeluje, ali ipak zadržava svoje osnovno obilježje slobode djelovanja. Bergson odbacuje tradicionalna učenja o evoluciji zbog njihovih racionalističkih sklonosti, koje ne dopušta­ju nastajanje ničega temeljito novog. Ovo je posljednje, izgleda, već nekako sadržano u prethodnom, ili je predodređeno njime.

to, čini se, obara slobodu djelovanja koju Bergson pripisuje životnoj sili. Po njemu, evolucija stvara istinsku novost, ona je stvaralačka u doslovnom smislu. To je učenje iznio u svom naj­poznatijem djelu koje se zove Stvaralačka evolucija. Vrsta evolu-tivnog procesa koju Bergson pretpostavlja potječe izravno iz analogije s umjetničkim stvaranjem. Baš kao što umjetnika pokreće na djelatnost neka vrsta stvaralačkog nagona, tako životna sila djeluje u prirodi. Evolutivne se promjene zbivaju posredstvom trajnih stvaralačkih nagona koji teže nekim novim, još nepostojećim značajkama.

Što se tiče čovjeka, evolutivni proces nas je ostavio kao živa bića u kojima se um naglo uzdignuo iznad instinkta. Bergson drži da je to prilično nezgodno, kao što je i Rousseau mislio prije njega. Čovjekov je um sklon da ukruti njegove instinkte i tako mu je oteo njegovu slobodu. Jer, um pojmovna ograničenja i tako ga prikazuje iskrivljeno. Zapravo smo jako daleko od racionalističkog učenja koje vidi u umu oslobadajuću snagu.

Najviši je oblik instinkta intuicija koja je neka vrsta duhovne djelatnosti što je neposredno u skladu sa svijetom. Dok um iskriv­ljuje, intuicija zahvaća iskustvo kakvo ono jest. Prema Bergsonu, teškoća je s umom u tome što odgovara samo diskontinuitetu materijalnog svijeta. To je stajalište očigledno povezano s pojmom jezika kao sustava diskontinuiranih pojmova. Što se tiče života, on je u biti kontinuiran i um ga ne može razumjeti. Kako se čini, ovdje se moramo osloniti na intuiciju. Razlika između uma i intuicije povezana je, po Bergsonu, sa sličnom razlikom između prostora i vremena. Um, koji razbija ili analizira svijet, djeluje na bezvremenski način, poput sna. Upotrijebivši naš raniji kon­trast između teorijskog i praktičkog, u etimološkom smislu tih riječi, um je teorijski. On promatra svijet na geometrijski način, za njega postoji prostor, ali ne i vrijeme. No život je praktično zbivanje koje teče u vremenu, i tu sad posreduje intuicija. Dakako, prostorna rascjepkanost koju vrši um ima nekog smisla, ali ometa ispravno razumijevanje života. Fizikalno vrijeme nije istinsko vrijeme, već prije vrsta prostorne metafore; pravo vrijeme intuicije Bergson naziva trajanjem. Ali nije lako objasniti što ono jest. Čini se da Bergson misli kako je to neka vrsta golog iskustva koje zavlada nama kad se uzdržimo od racionalističkog mišljenja i samo se prepustimo struji vremena. Mogli bismo reći da je ta predodžba donekle slična egzistencijalnim oblicima spoznaje koje spominje Kierkegaard i koje su, izmijenjene, preuzeli egzistencijalisti.

Bergsonovo shvaćanje vremena povezano je s njegovim tumače­njem pamćenja. U pamćenju svjesni um uspostavlja neku vrstu veze između prošlosti i sadašnjosti. Prošlost više ne djeluje, dok sadašnjost djeluje sada. Dakako, taj način izražavanja pretpostav­lja upravo ono matematičko vrijeme koje on drugdje svakako nastoji odbaciti u korist trajanja. Prošlost i sadašnjost moraju biti razdvojene da bi imala smisla tvrdnja o djelovanju. Osim toga, tu postoji obična zbrka koja nastaje iz dva smisla što se pridaju riječi pamćenje. Pod pamćenjem kadšto podrazumijevamo duhov­nu djelatnost sjećanja koja se događa ovdje i sada, a kadšto prošli događaj koji se pamti. Brkajući duhovnu djelatnost s njezinim objektom, Bergson je naveden na to da govori o prošlosti i sada­šnjosti kao nečem što je pomiješano.

U skladu je s proturacionalističkom sklonošću Bergsonova mišljenja da on uglavnom nije sklon tome da pruža ni dobre ni loše razloge za stavove, koje traži da prihvatimo. Umjesto toga, on se oslanja na određenu pjesničku kvalitetu u svojim izlaganjima.

Sve je to vrlo slikovito i ugodno, ali ne mora biti nužno uvjerljivo za čitaoca. U stvari, to je teškoća sa svakim postavljanjem načela koje hoće ograničiti područje razuma. Jer, govoriti o razlozima za prihvaćanje znači već se kretati unutar racionalnog.

Bergsonovo je učenje možda najbolje razmatrati onda kada navodi neke psihološke, prije nego logičke crte iskustva. U tom smislu, ono je u skladu s određenim smjerovima u psihološkoj nauci. Slična se primjedba odnosi na egzistencijalizam. Veliki novi napredak na polju psihologije bila je psihoanaliza. No, prije nego se upustimo u kratko razmatranje o njoj, moramo spomenuti jedan drugi smjer u psihologiji, koji je u mnogom pogledu njoj suprotan, to jest pristup koji se općenito zove biheviorizam.

Bihevioristička škola u psihologiji je ogranak pozitivizma. Ona pobija naoko tajnovite entitete stare introspektivne psihologije i izjašnjava se u prilog očiglednog ponašanja. Uzima u obzir samo ono što ljudi očigledno rade. U najboljem slučaju, možemo u našem pojmovnom okviru za opisivanje ponašanja upotrijebiti sklonosti da se u danim okolnostima ponašamo na određene načine. Radi se o stvarima koje se mogu otvoreno promatrati i provjeravati na vrlo sličan način kao što fizičar izvodi pokus. Jednostavno proširenje ovog pristupa znači traženje čisto psiho–kemijskih i fizioloških objašnjenja za psihološka zbivanja. Na taj način, takva vrsta učenja nagi nje tome da bude materijalistička i pozitivistička u objašnjenom smislu. Jedan od najpoznatijih događaja u tom smjeru razvoja jest rad ruskog fiziologa Pavlova o uvjetovanim refleksima. Svatko je čuo za Pavlova i za -dinu njegovih pasa. Posve grubo rečeno, bit pokusa je u slijedećem: životinji dajemo hranu, a istodobno joj pokazujemo neki signal, recimo neki lik na platnu. Poslije nekog vremena sam lik postaje dovoljan da se stvore fiziološki efekti za koje bismo očekivali da idu zajedno s davanjem hrane. Slina počinje teći ako se samo pokazuje signal. Ta vrsta reagiranja nazvana je uvjetovanim refleksima.

S tim se istraživanjima hoće pokazati kako konkretne prilike, koje se mogu promatrati, otkrivaju određene povezane događaje, kojih se posljedice mogu mijenjati u određenoj mjeri s pomoću nametnutih navika. U tom pogledu, objašnjenje upotrebljava asocijacionističku psihologiju na prilično tradicionalni, Humeov način. Ali se čini da osim toga to također znači kako nije potrebno postulirati tako tajnovite entitete kao što je mišljenje; sve što se može reći obuhvaćeno je povezanim događajima koji se mogu promatrati.

To je možda krajnja formulacija ovog slučaja i nema dvojbe da su potrebna neka ograničenja. Međutim, za našu sadašnju svrhu dovoljno je naznačiti smjer. U filozofiji nalazimo donekle sličan razvoj u određenim oblicima lingvistike, koji ukidaju značenje u tradicionalnom smislu i mjesto njega uzimlju stvarnu upotrebu jezika, ili sklonost da ga upotrijebimo u odgovarajućoj prilici. Kao i od Pavlovljevih pasa, od nas se prije očekuje da slinimo nego da mislimo.

Posve suprotni pristup nalazimo u psihološkom učenju koje ji ‘vezano s imenom Sigmunda Freuda (1856—1939). Počevši prilično biološkim stajalištem. Freud je vremenom prešao na psiho­logiju koja prihvaća skrivene entitete bez ograda. 21a njegovo je učenje od središnje važnosti pojam podsvijesti koju, već po njezi­noj naravi, ne možemo izravno promatrati. Ostavljajući na tre­nutak po strani pitanje da li je to učenje osnovano, ovdje moramo ponovno reći da je to, u svakom slučaju, posve ispravna znanstve­na hipoteza. Oni koji je odbacuju bez razmišljanja zbog pozitivi­stičkih predrasuda ne shvaćaju ulogu hipoteze u znanstvenoj metodi. No, da se vratimo Freudu; učenje o podsvjesnom i njego­vim načinima djelovanja omogućuje nekoliko važnih otkrića u psihološkoj nauci. Prvo je od njih Freudova opća teorija snova objavljena 1900. pod naslovom Tumačenje snova; drugo, povezano s prethodnim, jest njegova teorija o zaboravljanju, koja je po­pularno protumačena 1904. u Psihopatologiji svakodnevnog života.

Snovi se razlikuju od budnog stanja i svijesti time što dopuštaju neku vrstu slobode i mašte, koja u našem budnom stanju ne bi pristajala uz surove činjenice s kojima se suočavamo. No ta slo­boda onoga koji sanja na koncu je više prividna nego stvarna. To mora biti zaključak svake opće teorije snova. Opća je Freudeova hipoteza da u snovima postizavamo ispunjenje želja i žudnji koje su u običnom životu potisnute iz mnogo razloga. Mi ovdje ne možemo ulaziti u složaj represije i tačnu strukturu individual­noga psihološkog sklopa. Dovoljno je istaći da onaj koji sanja premješta i ponovno slaže, čineći to donekle slobodno, mnoštvo elemenata koji se temelje na izravnom iskustvu i potisnutim željama ne samo toga dana nego i na onima koje potječu čak iz ranog djetinjstva. Zadatak je tumačenja da odgonetne pravi smisao sna. To uključuje priznavanje određenih simbola koji posreduju u procesu represije, da bi se sakrilo neku neugodnu istinu ili izbjeglo da se stvari nazovu pravim imenom, kada to ne možemo podnijeti. U toku ovih tumačenja Freud je sastavio cijelu listu simbola, premda se, istini za volju, mora priznati da je onsam bio oprezniji pri njihovoj upotrebi nego njegovi sljedbenici. Što se tiče terapeutske strane, valja se sjetiti da je Freud bio liječnik, a razotkrivanje ili psihoanaliza tih procesa držala se potrebnom za smirenje neurotičnih poremećaja prouzrokovanih represijom. Analiza doista nije bila dovoljna za izliječenje, no bez nje to nije bilo dovoljno čak ni pokušati. Naravno, terapeutska koncepcija znanja nije nova, kao što smo vidjeli, nju je zastupao već Sokrat. Suvremeni lingvistički analitičari imaju vrlo sličan nazor o tome da se filozofske zagonetke, koje oni izjednačavaju sa lingvističkim neurozama, liječe analizom.

Što se tiče zaboravljanja, Freud ga povezuje sa sličnim mehaniz­mom represije. Mi zaboravljamo jer se, u određenom smislu, bojimo sjetiti. Da bismo izliječili svoju zaboravnost, moramo shva­titi što nas tjera da se sustežemo od sjećanja.

Freudovo je učenje u svakom slučaju zaslužno po tome što pred­stavlja ozbiljni pokušaj da se da općenito znanstveno tumačenje snova. U nekim svojim pojedinostima ono, naravno, nije posve uvjerljivo. Freudov rječnik simbola, na primjer, ne izgleda posve uvjerljivo. Razumije se, ono čime je psihoanaliza izazvala veću pozornost negoli bi bilo inače, to je otvoreno priznavanje seksual­nog ponašanja i njegove represije. U isto vrijeme, ta ju je okolnost načinila metom mnogih neprosvijećenih pokuda.

Od početka ovog stoljeća glavna je snaga u američkoj Filozofiji jedan preinačeni oblik piagmatizma. Glavni predstavnik tog pokreta bio je John Dewey (1859—1952). Podrijetlom iz Nove Engleske, bio je prožet starim liberalnim tradicijama onog kraja. Krug je njegova zanimanja uvijek bio vrlo širok i protezao se dalje od akademske filozofije. Možda je njegov utjecaj najveći na polju obrazovanja, što je predmet o kojem je imao mnogo toga reći od vremena kad je 1894. postao profesorom filozofije na čikaškom sveučilištu. Ako je razlika između obrazovanja u tradicionalnom smislu i stručnog znanja, kakvo tehnološko društvo sve više traži, postala u naše vrijeme donekle nerazgovijet­na, to je djelomično utjecaj Deweyjeva rada.

U Deweyjevoj filozofiji postoje tri glavna pojma koji ga povezuju s nekim ranijim smjerovima. Pragmatički smo momenat već spomenuli. Kao i Peirce, Dewey misli da je istraživanje nadasve važno. Tu je zatim naglašavanje djelovanja, koje je više bergso-novsko nego pragmatičko. Istina je, kao što smo vidjeli, da su pragmatisti također bili uvjereni u važnost djelovanja. No ovdje se moramo prisjetiti da je James krivo shvatio Peircea i da je Peirceova djelatnost mnogo prije ono što je Vico mislio kad je formulirao »verum factum«-jednadžbu. Treće, ima u Deweyjevu učenju mnogo hegelijanskog mišljenja. To posebno dolazi do izražaja u njegovu isticanju organskih ili jedinstvenih cjelina kao krajnjih ciljeva istraživanja. Logički koraci do kojih dolazi u tom procesu drže se instrumentima s pomoću kojih dolazimo do cjeline. Ta instrumentalna koncepcija logike ima mnogo zajedni­čkog s hegelovskom dijalektikom, ako nju držimo instrumentom koji vodi do potpunog sustava. Slijedeći pragmatičku školu, Dewey ne želi da bude osakaćen tradicionalnim koncepcijama istine i neistine, kakve su došle do nas iz Pitagorine i Platonove matematičke filozofije. Namjesto toga, Dewey govori o opravda­noj tvrdljivosti, pojmu koji je izveo iz Peircea; premda bismo trebali dodati da je Peirce kasnije dopuštao postojanje jednog odgovora na svako pitanje, ma koliko on bio daleko.

Na to opće pitanje odbacivanja istine u apsolutnom smislu može­mo primijeniti kritiku koju smo već spominjali u vezi s Protago-rom. Recimo da netko utvrdi kako sam ja gnjavator. Ako ga ja pragmatički upitam ima li on opravdanja za takvu tvrdnju, što mi taj čovo može odgovoriti? Za nj bi u stvari moglo biti korisno da tako misli o meni, pa se u tom slučaju može osjetiti ponukanim da potvrdno odgovori na moje pitanje. No, rekao on da ili ne, odmah ide dalje od svojih vlastitih pragmatističkih пг&еЏ. Jer, to više nije pitanje opravdanja. On uopće ne misli o svrsishodnosti drugog reda; to zapravo vodi ravno u beskonačni regres. Upravo obratno, odgovarajući s da ili ne, on prešutno priznaje apsolutni osjećaj istine. Ništa se ne mijenja s mogućom okolnošću da se on vara. On može u dobrom uvjerenju dati odgovor za koji će se pokazati da je neistinit. Ipak, on mora prešutno prihvatiti jedan apsolutni standard da bi uopće odgovorio. Ova vrsta kritike primjenjuje se ne samo na pragmatičko učenje o istini, nego na svako učenje koje hoće definirati istinu s pomoću drugih mjerila. Nije preteško vidjeti odakle izvire ova vrsta pokušaja da se logiku podvede pod djelovanje.

To je u biti bergsonovski prigovor da na tradicionalnim objektivnim nazorima logike ne može nastati ništa doista novog. Zahtjev za novošcu i društvenim širenjem jest ono što nadahnjuje takvu vrstu naučavanja. U tome postoji, na koncu, zbrka između mnoštva ljudskih djelatnosti i nepromjenljiva okvira izražavanja toga u jeziku i logici. Neuspjeh da uvide ta pravila može navesti ljude da prekorače mjerila i zaborave granice svojih snaga.

Drugi je istaknuti lik, kojeg ovdje moramo spomenuti, moj pokojni kolega A. N. Whitehead (1861—1947). Mi smo ga već upoznali kao matematičkog logičara. Poslije djela Principia Mathematica, njegovi su se interesi postepeno mijenjali u smjeru filozofskih pro­blema koji nastaju u suvremenoj znanosti, a na koncu se okrenuo metafizici. Godine 1924, kad je imenovan profesorom filozofije na Harvardu, on je zapravo započeo novu karijeru. Napisi iz tih kasnijih godina često su vrlo nejasni i teški za čitanje. Premda reći da je neka knjiga teška nije samo po sebi kritika, moram priznati da su Whiteheadove metafizičke spekulacije meni prilično tude. Ja ću ipak pokušati da ih ukratko izložim.

Whitehead drži da, hoćemo li shvatiti svijet, ne smijemo slijediti Galilejevu i Descartesovu tradiciju koja dijeli stvarno na primar­ne i sekundarne kvalitete. Idući tim putem mi samo dolazimo do slike koja je iskrivljena racionalistiČkim kategorijama. Svijet se prije sastoji od beskonačnog niza punokrvnih događaja, od kojih kao da svaki donekle podsjeća na Leibnizovu monadu. Međutim, za razliku od monada, događaji su trenutačni i iščeza­vaju, da bi stvorili nove događaje. Ti događaji na neki način obuhvaćaju predmete. O nizovima događaja možemo misliti kao o heraklitovskom mijenjanju, a o predmetima kao parmenid-skim kuglama. Odvojeni, oni su, dakako, apstrakcije; u stvarnim procesima oba su nerazdvojno povezani.

Što se tiče pravog dodira sa stvarnim, čini se da on zahtijeva spoznaju iznutra, spajanje onog koji spoznaje i njegova objekta u jedan entitet. To nas podsjeća na Spinozu, i Whitehead zaista tvrdi da svaki stav treba u krajnjoj liniji promatrati u njegovu odnosu prema univerzalnom sustavu. To je očito oblik sustavnog idealizma, premda po svom karakteru nije posve jednak idealistič­kim crtama u Deweyjevoj filozofiji. Ondje gdje se Deweyjeva koncepcija cjeline vraća Hegelu, Whiteheadov idealizam ima više zajedničkog s organskim pojmovima kasnijeg Shellinga.

Cini se da je to, vrlo sažeto, predmet VVhiteheadove metafizike. Kakvo će ona mjesto zauzeti u povijesti filozofije, priznajem da to ne znam. Međutim, ono što je trenutačno zanimljivo jest na­čin na koji metafizičko učenje tu nastaje izravno iz zanimanja za određene opće probleme znanosti. Zapravo, mi smo istu stvar vidjeli kod racionalista sedamnaestog i idealista devetnaestog stoljeća. Tako dugo dok znanstvena teorija pokušava obuhvatiti čitav svijet, ona teži cilju koji vrlo nalikuje na cilj metafizike. Ono po čemu se znanost razlikuje, to je njezina veća, odgovornost prema nemilosrdnim, tvrdoglavim činjenicama.

Ako se za devetnaesto stoljeće može reći da je promijenilo sv leljitije nego ijedno dotada, isto možemo tvrditi o razdoblju posljednjih pedeset godina, za koje se svijet sigurno čak jače preobrazio. Prvi svjetski rat označava završetak jedne ere.

Ideja vodilja koja je nadahnjivala ljude nekoliko pokoljenja bio je pojam napretka. Činilo se da svijet kroči prema boljem i civi­liziranijem životu, da je zapadna Evropa dobrohotni gospodar, a ostatak svijeta politički i tehnički ovisan. U mnogom je pogledu taj nazor o svijetu bio opravdan. Zapad je sigurno stajao na čelu i politički i s obzirom na materijalnu snagu koju je crpio iz indu­strije. Sve to podupirali su ogromno samopouzdanje i osjećaj da je Bog na strani napretka. Razvoj industrijskog društva donio je sa sobom vrlo visoki porast stanovništva. U jednom stoljeću ono je u Engleskoj poraslo peterostruko, a ipak se nisu obistinila crna Malthusova predviđanja. Naprotiv, kako je industrijsko društvo počelo prevladavati svoje početne probleme, opći način života zajednice postajao je postepeno udobniji.

Kao rezultat tih promjena prevladao je osjećaj optimizma i povjerenja u budućnost, koji je, u cjelini, od tada prilično uzdrman. Taj opći optimistički ton obilježava sve veće intelektualne smjerove ovog stoljeća. Njime je prožet jednako utilitarizam, pragmatizam i materijalizam. Za to je možda najistaknutiji primjer marksističko učenje. Ono je uspjelo da sačuva svoje uvjerenje o neminovnosti razvoja čak do danas. To je jedino političko učenje koje je zadržalo svoju pravu vjeru unatoč nemirima koji su od tada uznemirivali svijet. Po svom nesalomljivom dogmatizmu i utopističkom nazoru o svijetu, marksizam je ostatak devetnaestog stoljeća.

U takvu raspoloženju zbog napretka, ljudima se činilo da je svijet postavljen na čvrste temelje. Ta je predrasuda uljepšala mišljenje ne samo onih kojima su njihovi materijalni uvjeti odmah omogu­ćavali takvo optimističko stajalište. Neprivilegirani su također osjećali da se njihova sudbina može i hoće popraviti, što je bila nada koja kasnije doista nije iznevjerena. U međuvremenu, pruža­nje općeg obrazovanja poslužilo je tome da pokaže način na koji se ljudi mogu poboljšati. Jer, u tom novom društvu, tko god nije uživao prednosti društvenog položaja, mogao se uzdignuti nad svoje stanje putem znanja i vještine.

Taj takmičarski momenat nešto je novo na društvenom polju, akako, konkurencija je medu trgovcima stara kao i sama trgo-ina. No misao da se čovjek može unaprijediti svojim vlastitim naporima novijeg je podrijetla. U srednjovjekovno doba općenito je bilo prihvaćeno da je Bog svakog postavio na određeno mjesto i da je grijeh pačati se u red Što gaje Bog zaveo. Ta starija stajališta oveli su u pitanje renesansni mislioci; devetnaesto stoljeće ih je osve odbacilo.

Naravno, uvjeti o kojima je ovdje riječ odgovaraju područjima dje je industrijalizacija stekla uporište. Ona uključuju Englesku dijelove zapadne Evrope. Dobro je imati na pameti da su ta područja sićušni djelić nastanjenog svijeta. Utjecaj tih zemalja na svjetsku povijest, koji je bio ishodom njihove razvijenosti, posve je nerazmjeran, s obzirom na brojnost njihova stanovni­štva. No to također nije ništa novo u ljudskim poslovima. Svo­jom površinom staro je perzijsko carstvo bilo golemo u poredbi s Grčkom, a njegov utjecaj posve beznačajan.

Onima koji su živjeli u tom razdoblju nadahnutom mišlju o progresu izgledalo je da se budućnost može planirati s povjere­njem. Prilike su bile dovoljno sređene da omoguće ljudima da s razlogom gledaju na svoje buduće uspjehe kao na nešto sigurno.

Istodobno, ti su planovi bili posve osobne naravi. Vlastitim upor­nim nastojanjima ljudi su postizali položaj i sigurnost. Što se tiče neprivilegiranih, prema njima su se velikodušni i odgovorni građani odnosili milostivo i dobrovoljno im pomagali. Prve korake prema ostvarenju društvenog blagostanja poduzeo je. začudo, Bismarck, koji je uveo jedan oblik zdravstvenog osiguranja za radnike, e da bi potukao svoje socijalističke protivnike njihovim vlastitim argumentima.

Druga istaknuta crta tog razdoblja njegov je općenito liberalni nazor u politici. Držalo se nepobitnom činjenicom da je vladanje krajnja djelatnost koja treba da presuđuje između suprotnih interesa. Nije se čak ni pomišljalo na mogućnost uplitanja u vođe­nje industrije i trgovine. To što današnje vlade same vode niz poduzeća rezultat je marksističkog utjecaja na naš opći pristup društvenim pitanjima. Što se tiče slobode kretanja, ona je bila potpuno neograničena u najvećem dijelu Evrope. Kao i sada, Rusija je bila donekle izuzetna. Mogli ste putovati bez ikakvih isprava bilo kuda u zapadnoj Evropi, osim u carskoj Rusiji gdje se tražio pasoš. Istodobno, ljudi nisu putovali toliko mnogo koliko putuju sada. Djelomično je to bilo zbog većih troškova što su ograničavali pokretljivost na one koji su bili razmjerno imućni. Kontrole koje su poslije uvedene pokazuju kako je međunarodno povjerenje opalo.

U političkom životu zapadna je Evropa od 1870. dalje uživala gotovo pedeset godina mira. To sretno stanje doista nije vladalo širom svijeta. Postojali su kolonijalni sukobi u Africi i na Dale­kom istoku, Rusija je pretrpjela poraz od Japana koji je brzo napredovao u svojem nastojanju da usvoji tehničku civilizaciju Zapada. Ipak, tko je živio u našim krajevima svijet mu je izgledao kao prilično spokojno mjesto. Tako je bilo prije samo pedeset godina. Kad se čovjek osvrne na to, sklon je da osjeća kako su ljudi u ono vrijeme živjeli kao u svijetu snova.

Ćitav taj sustav vrijednosti i ideja uništio je svjetski rat od 1914. do 1918. Unatoč većoj nacionalnoj svijesti, koja se razvila u devet­naestom stoljeću, razlike su dotad bile obuzdane. Sada su one pretvorile svijet u krvavu kupelj, kakve nije bilo do tog vremena. Zajedno s tom nesrećom opalo je povjerenje u napredak i razvila klima sumnjičenja od koje se svijet nije posve oporavio.

Štо se tiče čisto tehničke strane, prvi svjetski rat je pokazao koliko i usavršavanje oružja daleko odmaklo ispred taktičkih predodžbi vojnika. Rezultat je bilo užasno i bezrazložno ubijanje koje je uvelike oslabilo zapadnu Evropu. Slabo i kolebljivo stanje Fran­cuske od 1918. u velikoj je mjeri nasljeđe toga krvoprolića. Isto­dobno su Sjedinjene Američke Države počele sve više igrati glavnu ulogu u svjetskim zbivanjima. S druge strane, Rusija je proživjela boljševičku revoluciju i izgradila novo industrijalizirano društvo, snažnije negoli je ikada bilo carstvo. Nacionalistički osjećaji koji su tinjali ispod površine od Bečkog kongresa, našli su sada izraz u obliku novih nacionalnih država, od kojih je svaka sumnjičavo gledala na svoje susjede. Sloboda kretanja postala je ograničena zaprekama koje tek sada ponovno počinju nestajati.

Ipak, postalo je jasno da će daljnje ratovanje do istrebljenja među evropskim narodima ubuduće ugroziti i samo održanje zapadne civilizacije. To je bila glavna pokretačka snaga koja je stajala iza osnivanja Lige naroda 1919. Jedan od glavnih nosilaca tog nastojanja da se polože temelji za mirnu suradnju među narodima bio je predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Wilson. Činjenica da njegove prijedloge nije na koncu podržala njegova vlastita zemlja, mnogo je oslabila položaj Lige od njezina početka. U međuvremenu, poraz centralnih sila izazvao je putem reakcije žešće i nepopustljivije nacionalističko buđenje nego je ono dotad bilo.

Tek što je proteklo dvadeset godina od osnutka Lige naroda, diktatura nacionalsocijalista u Njemačkoj dovela je do drugog svjetskog rata koji je opsegom i razaranjem nadmašio svaki raniji rat u povijesti. Veća tehnička moć naoružanja i žešći ideo­loški motivi koji su bili u pitanju pretvorili su ratovanje između armija u totalni rat koji je izravno pogađao civile jednako kao i vojnike. Atomsko oružje doživjelo je svoju prvu razmetljivu primjenu u Japanu. To najviše dostignuće razorne moći postavilo je čovjeku nadohvat ruke mogućnost uništenja sama sebe. Hoćemo li biti dovoljno pametni da se odupremo tom iskušenju, još ćemo vidjeti. Treba se nadati da će Ujedinjeni narodi, koji su poslije drugog svjetskog rata zauzeli mjesto Lige naroda, uspjeti u spre­čavanju da ljudi unište jedni druge.

Dvije glavne sile, koje su kroz čitavu povijest osobito poticale tehnički razvoj, jesu trgovina i rat. Nedavna zbivanja učinila su to na dojmljiv način. Razvoj elektronike i načina saobraćanja stvorio je ono što sad neki nazivaju drugom industrijskom revolu­cijom. To je preobrazba svijeta pred našim očima na način koji je čak radikalniji od prve industrijske revolucije zasnovane na parnom stroju.

Isto tako, prometna su sredstva doživjela promjenu o kojoj se u devetnaestom stoljeću nije ni sanjalo. Načini putovanja mijenja­li su se razmjerno malo od rimskih vremena do nastupa željeznica. Od tada je čovjek legendu o Ikaru pretvorio u stvarnost. Prije samo osamdeset godina činilo se fantastičnim obići Zemlju za osamdeset dana. Sad se to može za toliko sati.

Ta dalekosežna napredovanja otišla su unekoliko dalje od čovje ve mogućnosti da se prilagodi svojoj novoj okolini. U prvom redu, veliki međunarodni sukobi pridonijeli su potkopavanju osjećaja sigurnosti, koji je prevladavao u prethodnom stoljeću. Više se nije moglo na isti način gledati daleko unaprijed. Istodobno, područje nadležnosti država duboko se usjeklo u slobodu djelova­nja koja je nekad pripadala pojedincu. Za to postoji mnoštvo razloga. Prije svega, sve veća složenost ekonomskog života industrijskih nacija učinila je da su te nacije postale vrlo osjetljive na sve vrste nemira. U usporedbi sa srednjovjekovnim dobom, naše je vlastito društvo mnogo nestabilnije. Zato je nužno obavlja­ti-određenu vrstu nadzora nad snagama koje mogu-poremetiti politički život. Drugo,4iastaje“problem pronalaženja nekog utjecaja koji održava ravnotežu da bi se odoljelo neizbježnim kolebanjima đoJcojih-dolazi. To uključuje uplitanje države u ekonomska pitanja. Treće, gubitak sigurnosti do kojeg je došlo nezavisno od toga sada je donekle nadoknađen službama koje pruža država. Te promjene imaju vrlo malo veze s političkim sustavom zemlje. One ovise prvenstveno o tehnologiji naše civilizacije. Doista je upadljivo koliko to nalikuje jedno na drugo u zemljama koje se politički vrlo razlikuju.

Ubitačna težina organizacije u modernom životu izazvala je nove sklonosti prema iracionalističkom mišljenju u filozofiji. U neku ruku, ta raspoloženja znače otpor protiv filozofija sile koje na­dahnjuju suvremene autokratske režime. To je također pobuna protiv onoga što se doživljava kao ugrožavanje ijudske slobode sa strane znanosti.

Glavnu filozofsku baklju iracionalizma nalazimo u obnovljenim egzistencijalističkim učenjima koja su u posljednje vrijeme igrala tako presudnu ulogu u francuskoj i njemačkoj filozofiji. O tome ćemo uskoro izreći nekoliko kratkih napomena; ono što je tu važno primijetiti jest da taj smjer obuhvaća široki krug različnih učenja koja su često suprotna jedno drugom.

Zajedno s egzistencijalističkim učenjima došlo je u Evropi do povratka tradicionalnoj metafizici. U Velikoj Britaniji se filozofija u posljednje vrijeme kretala uglavnom lingvističkim stazama. Jaz između evropske i britanske filozofije nikad nije bio toliki koliki je danas. U stvari, ni jedna strana više ne priznaje da se druga bavi doista filozofijom.

To je u najkraćim crtama pozadina suvremenog poprišta. Usuđu­jući se da da općeniti obris, čovjek se izlaže ne samo opasnosti iskrivljavanja nego i nedostatku perspektive. Za to nema lijeka. Ipak, možemo izreći jedan opći zaključak. Ono što je dosad omogućavalo zapadnoj civilizaciji da dominira svijetom, bila je njezina tehnologija zajedno sa znanstvenom i filozofskom tra­dicijom koje su je stvorile. U ovom se trenutku čini da te sile još uvijek vladaju, premda nema ničega u prirodi stvari zbog čega bi to tako moralo ostati. Budući da su se tehničke vještine, koje su se razvile na Zapadu, proširile i na druge dijelove svijeta, mi gubimo svoj povoljni položaj.

(Bertrand Rasel, Mudrost Zapada, 284/301, Mladost, Zagreb, 1970.)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s