JIRGEN HABERMAS – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu)


JIRGEN HABERMAS – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

DRUŠTVENOZNANSTVENI POJAM KRIZE

Upotrebom izraza „kasni kapitalizam“ postavlja se hipoteza da društveni razvoji još i u državno upravljanom kapitalizmu teku „proturječno“ ili krizno. Stoga bih isprva htio objasniti pojam krize. Predznanstveno nam je pojam krize poznat iz medicinskoga jezika. Pri tomu imamo na umu onu fazu procesa bolesti u kojoj se odlučuje da li su snage samoizlječenja organizma dostatne za ozdravljenje. Kritično događanje, bolest, izgleda kao nešto objektivno. Neko infekcijsko oboljenje, primjerice, izaziva se vanjskim utjecajima na organizam; a odstupanja oboljelog organizma od njegova poželjnog stanja zdrava čovjeka, mogu se promatrati i mjeriti pomoću empirijskih parametara. Svijest pacijenta pri tomu nema važnosti; kako se pacijent osjeća i kako doživljava svoju bolest svakako je simptom za događanje na koje on jedva može imati neki utjecaj. Usprkos tomu ne bismo, kada se medicinski radi o životu i smrti, govorili o krizi ako bi se radilo samo o jednome izvana promatranom, objektivnom događanju ukoliko pacijent svojom čitavom subjektivnošću ne bi bio upleten u te događaje. Kriza se ne može riješiti subjektivnim mišljenjem onoga koji joj je izložen: pacijent spoznaje svoju nemoć spram objektivnosti bolesti samo stoga što je on subjekt osuđen na pasivnost, subjekt kojemu je na neko vrijeme uskraćena mogućnost da bude subjekt u punom posjedu svojih snaga.

S krizama povezujemo predodžbu objektivne sile koja nekom subjektu oduzima dio suvereniteta koji mu normalno pripada. Shvaćajući neko događanje kao krizu dajemo mu, prešutno, normativni smisao: rješenje krize donosi oslobođenje subjektu u nevolji. To postaje jasnije ako s medicinskoga prijeđemo na dramaturški pojam krize. U klasičnoj estetici od Aristotela do Hegela kriza znači prekretnicu nekoga sudbonosnog procesa koji, uz svu objektivnost, ne prodire jednostavno izvana niti ostaje van identiteta u njemu sukobljenih lica. Proturječnost, koja se očituje u katastrofičnom zaoštrenju sukoba djelovanja, utemeljena je u strukturi sistema djelovanja i u sistemima osobnosti samih junaka. Sudbina se ispunjuje u otkrivanju sukobljenih normi o koje se razbija identitet učesnika ukoliko oni sami ne smognu snagu da povrate svoju slobodu time što razbijaju mitsku silu sudbine stvaranjem novog identiteta. Pojam krize, izveden iz klasične tragedije, odgovara pojmu krize iz povijesti spasenja. Preko filozofije povijesti 18. stoljeća prodire ta figura misli u evolueionističke teorije društva 19.stoljeća. Tako Marx po prvi puta razvija društvenoznanstveni pojam krize sistema. Na toj pozadini govorimo danas o društvenim ili privrednim krizama. Ako je možda riječ o velikoj privrednoj krizi s početka tridesetih godina, Marxove se konotacije ne mogu zaobići. Dogmatsko-povijesnim tumačenjima Marxove teorije krize ne bih dodavao druga tumačenja, nego bih htio sistematski uvesti društvenoznanstveno upotrebljiv pojam krize.

Društvenim se znanostima danas nudi sistemsko-teorijski shvaćen pojam krize Krize nastaju kada struktura nekoga društvenog sistema dopušta manje mogućnosti rješavanja problema no što bi se moralo upotrijebiti za održanje ustrojstva sistema. U tom su smislu krize stalne smetnje integraciji sistema. Protiv društvenoznanstvene upotrebljivosti toga koncepta može se primijetiti da ne uzima u obzir interne uzroke „sistematskog“ forsiranja kapaciteta usmjeravanja (ili „strukturalnu“ nerješivost problema usmjeravanja). Ni društvene krize sistema ne rađaju se zahvaljujući slučajnim promjenama okoline nego po strukturalno zasnovanim imperativima sistema koji su nespojivi i ne mogu se hijerarhijski poredati. Strukturalno zasnovane proturječnosti mogu se, naravno, imenovati samo ako možemo navesti ustrojstveno važne strukture. Takve se strukture momoraju dati razlikovati od elemenata sistema koji se smiju mijenjati, a da sistem kao takav ne izgubi svoj identitet. Bitne primjedbe na sistemskoteorijski pojam društvene krize proizlaze iz poteškoće oko jednoznačnog određivanja granica i ustrojstva društvenih sistema u jeziku teorije sistema.

Organizmi imaju jasne prostorne i vremenske granice; njihovo je ustrojstvo karakterizirano poželjnim vrijednostima koje mogu oscilirati jedino unutar empirijski odredivih tolerancija. Nasuprot tomu, društveni se sistemi mogu održati u vrlo kompleksnoj okolini time što mijenjaju ili elemente sistema ili poželjne vrijednosti ili, pak, oboje, kako bi se održali na novom nivou usmjeravanja. Ako se sistemi, međutim, održavaju time da mijenjaju oboje, svoju granicu i svoje ustrojstvo, njihov identitet gubi oštrinu. Jedna te ista promjena sistema može se tada pojmiti i kao proces učenja i izmjena i kao proces raspadanja i slom sistema: ne može se jednoznačno razlučiti da li je stvoren novi sistem ili se, pak, stari regenerirao. Nisu sve strukturne pro mjene nekoga društvenog sistema istovremeno i krize. Očito se područje tolerancija u kojem se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga društvenog sistema, a da on, ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo niti da izgubi svoj identitet, ne može obuhvatiti objektivističkim pristupom teoriji sistema. Sistemi se ne predstavljaju kao subjekti; samo se subjekti, kako uči predznanstvena jezička praksa, mogu uplesti u krize. Tek kada članovi društva iskuse strukturne promjene kao kritične po ustrojstvo i svoj socijalni identitet osjete ugroženim, možemo govoriti o krizama. Smetnje integracije sistema ugrožavaju ustrojstvo samo u mjeri u kojoj je u opasnosti socijalna integracija, tj. kada je osnova suglasnosti normativnih struktura toliko oštećena da društvo postaje anemično. Krizna stanja imaju oblik dezintegracije društvenih institucija.

I društveni sistemi imaju svoj identitet, a mogu ga i izgubiti; jer, historičari su u potpunosti u stanju da revolucioniranje neke države ili propast nekog imperija razlikuju od pukih strukturnih promjena. Pri tomu se oni utječu tumačenjima pomoću kojih se članovi nekog sistema međusobno identificiraju kao pripadnici iste grupe te preko toga grupnog identiteta potvrđuju identitet svoga ja. U pisanju povijesti prekid tradicije, kojim interpretativni sistemi sa zajamčenim identitetom gube svoju socijalno-integrativnu snagu, vrijedi kao indikator sloma društvenih sistema. U toj perspektivi neko društvo je izgubilo svoj identitet čim se sljedeće generacije više ne prepoznaju u nekoć konstitutivnoj predaji. I taj idealistički pojam krize ima, svakako, svoje poteškoće. Prekid tradicije predstavlja, u najmanju ruku, netočan kriterij, budući da se mediji predaje i oblici svijesti povijesnoga kontinuiteta sami povijesno mijenjaju. Osim toga i suvremena svijest o krizi često se post festum ispostavlja lažnom. Neko društvo ne upada u krizu samo onda kada to kažu njegovi članovi niti je u krizi uvijek kad to oni kažu. Po čemu bismo mogli razlikovati krizne ideologije od temeljitih iskustava krize ako bi se društvene krize mogle utvrđivati jedino pomoću fenomena svijesti?

Krizna događanja svoju objektivnost zahvaljuju okolnosti što proizlaze iz neriješenih problema usmjeravanja. Pri tomu djelatni subjekti uglavnom nisu svjesni problema usmjeravanja; no, oni stvaraju prateće probleme koji na specifičan način djeluju na njihovu svijest — i to upravo ugro-žavanjem socijalne integracije. Pitanje je, međutim, kada se pojavljuju problemi usmjeravanja koji ispunjavaju taj uvjet. Pojam krize, primjeren društvenoj znanosti, mora, shodno tomu, obuhvatiti svezu sistemske i socijalne integracije. I izraz »socijalna integracija« i izraz »sistemska integracija« potječu iz različitih teorijskih tradicija. O socijalnoj integraciji govorimo s obzirom na sisteme institucija u kojima su podruštvljeni subjekti koji govore i djeluju; društveni se sistemi ovdje pojavljuju u aspektu svijeta života koji je strukturiran simbolički.     O sistemskoj integraciji govorimo, pak, s obzirom na specifične aktivnosti usmjeravanja jednoga samoregulativnog sistema; društveni sistemi pojavljuju se ovdje u aspektu sposobnosti održa-vanja svojih granica i svoga ustrojstva savladavanjem kompleksnosti nestalne okoline. Obje paradigme, i svijet života i sistem, imaju pravo; problem predstavlja njihovo pove-zivanje. U aspektu svijeta života tematiziramo normativne strukture (vrijednosti i institucije) u nekom društvu. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama socijalne integracije (u Parsonsovom jeziku: Integration i pattern maintenance), dočim nenormativni sastavni dijelovi si sistema vrijede kao ograničavajući uvjeti. U aspektu sistema tematiziramo u nekome društvu mehanizme usmjeravanja i proširenje područja djelovanja kontigencije. Mi analiziramo zbivanja i prilike u ovisnosti o funkcijama sistemske integracije (u Parsonsovom jeziku: adaptation i goal-attainment) dočim poželjne vrijednosti označavaju podatke. Shvatimo li neki društveni sistem kao svijet života, aspekt usmjeravanja se gubi; smatramo li neko društvo sistemom, ne uzima se u obzir aspekt valjanosti, dakle okolnost što se društvena zbilja sastoji od fakticiteta priznatih, često kontrafaktičkih zahtjeva spram valjanosti.

Sistemskoteoretska pojmovna strategija unosi jamačno i normativne strukture u svoj jezik, no ona svaki društveni sistem koncipira iz njegovog centra usmjeravanja. Tako u diferenciranim društvima politički sistem (kao izdiferencirani centar usmjeravanja) zauzima nadređeno mjesto spram sociokulturnoga , i ekonomskog sistema. S jednoga radnog papira preuzimam sljedeću shemu:

Pretpolitičke determinante normativnog sistema

Ekonomski – aktivnosti usmjeravanja – političko – socijalno drzavna akt. – socio kulturni sis.

Sistem – fiskalna davanja -administrativni sistem – masovna lojalnost

Socijalna evolucija, koja se vrši u tri dimenzije: u razvoju proizvodnih snaga, u porastu autonomije sistema (vlasti) i u promjeni normativnih struktura, u analitičkim se granicama teorije sistema preslikava jedino na razinu rasta moći redukcijom složenosti okoline. Ta se projekcija može pokazati na Luhmannovoj preformulaciji temeljnih socioloških pojmova. Na drugim sam mjestima pokušao dokazati da zahtjevi za valjanošću, kao što su istina i ispravnost/primjerenost, konstitutivni za kulturnu reprodukciju života, gube smisao diskurzivne održivosti ako ih se shvati kao medije upravljanja i stavi na istu razinu s drugim medijima, na primjer s vlasti, novcem, povjerenjem, utjecajem itd. Teorija sistema može za svoje predmetno područje dopuštati jedino empirijska zbivanja i prilike i mora probleme valjanosti prevoditi u probleme ponašanja. Stoga Luhmann želi provesti rekonceptualizacije pojmova kao što su spoznaja i diskurs, djelovanje i norma, vlast i ideološko opravdanje, s onu stranu kojih je tek moguća diferencijacija između aktivnosti organskih i socijalnih sistema (to vrijedi čak, po mome mišljenju, i za Luhmannov pokušaj uvođenja diferencirajućih temeljnih pojmova smisla i negacije). Prednosti obuhvatne pojmovne strategije pretvaraju se u pojmovno-imperijalističke slabosti čim se osamostali aspekt usmjeravanja, a predmetno područje društvenih znanosti suzi na potencijale selekcije.

Djelatno-teoretska pojmovna strategija zaobilazi te slabosti, ali pri tomu proizvodi dihotomiju između normativnih struktura i ograničavajućih materijalnih uvjeta. Doduše, na analitičkoj razini među podsistemima postoji redoslijed sociokulturnoga, političkog i ekonomskog sistema, ali unutar svakog sistema moraju se razlikovati normativne strukture od ograničavajućeg supstrata:

Podsistemi – Normativne strukture – Supstratne kategorije

socio-kulturni – statusni sistem Supkulturni oblici života – Raspodjela privatno raspoloživih obeštećenja i dispozicijskih ovlaštenja,

politički – Političke institucije (država) – Raspodjela legitimne moći (i strukturalne prisile); raspoloživa racionalnost organizacije,

ekonomski – Ekonomske institucije (proizvodni odnosi) – Raspodjela ekonomske moći (i strukturalne prisile); raspoložive proizvodne snage

Ova konceptualizacija nalaže dopunu analiza normativnih struktura analizom ograničenja i kapaciteta relevantnih za usmjeravanje. Za analizu krize »dopuna« je svakako preslab zahtjev, budući da ona zahtijeva analitičku razinu na kojoj će veza između normativnih struktura i problema usmjeravanja postati vidljivom. Tu razinu nalazim u historijski usmjerenoj analizi društvenih sistema koja nam dopušta da uvijek utvrdimo područje tolerancije unutar kojega se smiju kretati poželjne vrijednosti nekoga danog sistema, a da on pri tom ne bude ugrožen s obzirom na svoje ustrojstvo. Granice tog prostora varijacija manifestiraju se kao granice povijesnoga kontinuiteta. Naravno, gipkost normativnih struktura, dakle prostor varijacija bez prekida tradicije, ne ovisi samo i ne u prvom redu o zahtjevima za konzistentnost samih normativnih struktura. Poželjne vrijednosti društvenih sistema su, naime, proizvod, s jedne strane, kulturnih vrijednosti konstitutivne predaje, a s druge strane nenormativnih zahtjeva sistemske integracije: u poželjnim vrijednostima spajaju se kulturne definicije društvenoga života i imperativi opstanka koji se mogu rekonstruirati teorijom sistema. Za analizu te po povezanosti, međutim, dosada su nedostajala uvjerljiva konceptualna sredstva i metode. Područja varijacija za strukturne promjene mogu se očito uvoditi jedino na područje teorije društvene evolucije. Pri tomu će biti od pomoći Marxov pojam društvene formacije. Formacija nekoga društva uvijek je određena nekim fundamentalnim organizacijskim principom koji utvrđuje apstraktni prostor mogućnosti socijalnih promjena stanja. Pod organizacijskim principima podrazumijevam visoko apstraktne uredbe koje nastaju u nevjerojatnim evolucijskim skokovima kao emergentna svojstva i koja označavaju neki uvijek nov nivo razvoja. Organizacijski principi ograničavaju sposobnost nekog društva da uči, a da ne izgubi svoj identitet. Prema toj definiciji problemi usmjeravanja su djelotvorni u krizi tada (i samo tada) kada ih se ne može riješiti unutar prostora mogućnosti koje opisuje organizacijski princip društva. Organizacijski principi te vrste najprije utvrđuju mehanizam učenja o kojem ovisi razvoj proizvodnih snaga; oni, dalje, određuju prostor varijacija za interpretativne sisteme, koji osiguravaju identitet; i konačno, postavljaju institucionalne granice mogućeg porasta kapaciteta usmjeravanja.

(Jirgen Habermas, Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu, naprijed, Zagreb, 1982) 

2 thoughts on “JIRGEN HABERMAS – izvod iz dela (Problemi legitimacije u kasnom kapitalizmu)

  1. Ne gajim simpatije prema Frankfurtskoj skoli,niti me ovo Habermasovo pisanje filozofski intrigira.Ono je vise sociolosko. Problematika krize,videna kao bolest organizma,mi naprosto ne odgovara.Kriza se sagledava kao proces ali se vezuje za konkretnu ideolosku osnovicu.Car „opustene“ filozofije ocekujemo mi nefilozofi.

    Habermas kaze npr.: „Ni društvene krize sistema ne rađaju se zahvaljujući slučajnim promjenama okoline nego po strukturalno zasnovanim imperativima sistema“. Pratim ekonomsku situaciju i naravno meritornije izvore.Naisla sam na suptilniju identifikaciju slucajnosti u pojedinim analizama ekonomista.Premda su globalno receno,ekonomisti upravo u ovoj krizi podbacili kao naucnici. Sta zelim reci. Pitanje slucajnosti i zakonitosti u fizici, sociologiji,ekonomiji ne moze se tretirati na isti nacin.To mi je jasno. Ali ocekujem od jednog filozofa isto sto i od fizicara :razmisljanje o civilizacijskom stadiju bez ideoloske sminke. Za Catton-a je ovo sasvim logican rezultat bioloskog i drustvenog sistema koga smo izgradili.Stvari nam polako izmicu kontroli tako da jeova, i bilo koja kriza stvar dugorocnijeg sagledavanja perspektiva.

    pozdrav

    PS. kao obicno se malou bacih u tvoje vode.

  2. Svida mi se na koji nacin objesnjava, uopste, pojam krize…on kao filizof i sociolog na vrlo plastican nacin je to postigao : pacijent( covjeciji organizam)i drustveno-ekonomski-politicki sistem… zajednicko im je to : sto se nijedna i nicija kriza ne moze rijesiti samo subjektivnim misljenjem.Ovo bi bilo pozeljno da znaju nasi politicari ‘na izust’:-) Razlicite su okolnosti kao i sistemi sa svojim granicama i uredjenjima….i dobro je da se zna – da nisu sve promjene nekog drustvenog sistema istivremeno i krize….Zajednicko za sva krizna stanja je da dezintegracija drustvenih institucija,
    i ugrozenost socijalnog identiteta….
    pokusala sam da shvatim ‘ aspekt usmjeravanja i valjanosti’ u politickom sistemu, i mislim da je dobra ta dinamika koju nudi jedan put evolutivnog razvoja….svih snaga …..!
    U ovoj sadasnjoj krizi cini mi se da se malo bave tom istom krizom na vecem dijelu planete, citav istok,i jug, koji zive u ‘svojim sistemima’… i izgleda da je taj model za sada superioran, tamo se radjaju djeca, i tamo je privredni rast u usponu….!

    pozdrav,

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s