LOK, BERKLI, HJUM (život i delo)


BRITANSKI EMPIRIZAM

U buđenju reformacije razvio se na sjeveru Evrope novi stav prema politici i filozofiji. Reakcija na razdoblje vjerskog ratovanja i potcinjenosti Rimu usredotocila se na Englesku i Holandiju. Engleska je u velikoj mjeri bila postedena užasa koji su pratili religiozni raskol u Evropi. Istina, protestanti i katolici su neko vrijeme proganjali jedni druge na prilično mlaki način a puritanizam je za vrijeme Cromwella bio u zavadi s crkvom.

Ali nije bilo razuzdanih krvoprolića, a pogotovo ne tuđih vojnih uplitanja. S druge strane. Holanđani su pretrpjeli jaki udarac vjerskih ratova. U dugoj i ogorčenoj borbi protiv katoličke Španjolske oni su konačno postigli privremeno priznanje nezavisnosti 1609, koje je potvrđeno vestfalskim ugovorom 1648. Taj novi stav prema problemima na društvenom i intelektualnom polju zove se liberalizam. Pod tim donekle neodređenim nazivom može se razabrati nekoliko prilično izrazitih crta.

U prvom redu. liberalizam je bio u biti protestantski, ali ne u uskom kalvinističkom smislu. Bio je to mnogo više razvoj protestantske predodžbe da se svaki čovjek mora složiti s Bogom na svoj vlastiti način. Osim toga, da pobožnjastvo šteti poslovima. Budući da je liberalizam bio proizvod srednje klase u usponu, protivio se ustaljenim tradicijama o povlaštenosti aristokracije i monarhije. Osnovni je ton stoga snošljivost.

U sedamnaestom stoljeću, u doba kad je najveći dio Evrope rastrgan religioznim borbama i muči ga nepopustljivi fanatizam, holandska je republika bila utočiste nekonformista i slobodnih mislilaca svih vrsta. Protestantske crkve nikad nisu postigle političku moć koju je uzivao katolicizam u srednjem vijeku. Stoga je državna vlast postajala sve važnijom.

Neograničenu vlast monarha poceli su nepovoljno gledati trgovci iz srednje klase, koji su stekli imovinu i bogatstvo svojom vlastitom poduzetnošću. Zato se težilo prema demokraciji zasnovanoj na pravima vlasnistva i ograničenju kraljevske vlasti. Zajedno s poricanjem božanske vlasti kralja razvijao se osjećaj da se čovjek može uzdići nad svoju sredinu vlastitim radom, a u skladu s time se počelo više naglašavati važnost obrazovanja.

Općenito na vlast kao takvu gledalo se sa sumnjom kao na nešto što smeta potrebama širenja privrede i ograničava njezin slobodni razvoj. U isto vrijeme uviđalo se da je potreba prava i poretka bitna i to je donekle ublažavalo protivljenje vlasti. Iz tog razdoblja Englezi su naslijedili svoju tipičnu sklonost kompromisima. U društvenim pitanjima to označava veću sklonost prema poboljšanju nego prema revoluciji. Tako je liberalizam sedamnaestog stoleća, kao što mu ime i kaže, bio snaga koja je tražila oslobođenje. On je oslobađao svojepristaše od svih tiranija, političkih i religioznih, ekonomskih i intelektualnih, uz koje su još uvijek prianjale srednjovjekovne tradicije na umoru. Također se protivio i slijepom žaru ekstremističkih protestantskih sekata. Poricao je nadležnost crkve u pitanjima filozofije i znanosti. Dokle god bečki kongres nije gurnuo Evropu u neofeudalnu kaljuzu svete alijanse, rani liberalizam, potican optimističkim nazorom o svijetu i tjeran bezgraničnom energijom, napravio je golemi napredak, a da nije pretrpio veće uzmake. U Engleskoj i Holandiji bio je razvoj liberalizma toliko povezan s općim uvjetima tog doba da je podigao vrlo malo buke. Međutim, u nekim drugim zemljama, osobito u Francuskoj i Sjevernoj Americi, on je revolucionarno utjecao na oblikovanje kasnijih događaja. Glavna crta liberalnog stava bilo je poštivanje individualizma.

Protestantska je teologija naglašavala nedostatnost autoriteta u pogledu donošenja zakona o pitanjima savjesti. Isto je individualizam prodro na ekonomsko i filozofsko područje. U ekonomiji se očitavao u »laisser faire-u« i njegovu racionaliziranju u utilitarizmu devetnaestog stoljeća. U filozofiji on izbacuje na površinu zanimanje za teoriju spoznaje koja od tada silno zaokuplja filozofe. Za taj individualizam tipična je glasovita Descartesova formula “mislim, dakle jesam”, jer svakoga upućuje na njegovu vlastitu egzistenciju kao osnovu za spoznaju. To individualističko učenje bilo je uglavnom racionalističko i za razum se smatralo da je od najveće važnosti. Općenito se drialo da je prepuštanje vladavini osjećaja necivilizirano. Međutim, u devetnaestom je stoljeću individualističko učenje obuhvatilo i osjećaje, te je na vrhuncu romantičarskog pokreta dovelo do više filozofija moći, koje su uzdizale samovolju jačih. To, dakako, završava na nečemu što je posve suprotno liberalizmu. Zapravo, takva učenja pobijaju sama sebe, budući da onaj tko uspije mora srušiti ljestve do uspjeha bojeći se suparništva drugih koji su jednako ambiciozni.

Liberalni je pokret utjecao na intelektualnu klimu mišljenja uopće. Zato nas ne iznenađuje da su mislioci, koji su inače zastupali korjenito drugačije filozofske nazore, ipak bili liberalni u svojim političkim učenjima. Spinoza je bio liberalan kao i britanski empiristički filozofi. Zbog razvoja industrijskog društva u devetnaestom stoljeću, libe­ralizam je bio moćni izvor socijalnog prosvjećivanja surovo izrabljivanih radničkih klasa. Tu su ulogu kasnije preuzele borbenije snage naprednog socijalističkog pokreta. Liberalizam je ostao uglavnom pokret bez dogme. Kao politička sila, on je danas na žalost posve istrošen. Žalosna je slika našeg doba i možda ishod međunarodnih katastrofa našeg stoljeća da većina ljudi vise nema hrabrosti da živi bez krutog političkog vjerovanja.

Descartesovo filozofsko djelo je potaklo dvije važne struje razvoja. Jedna od njih je ponovno oživljavanje racionalističke tradicije, koje su glavni nosioci u sedamnaestom stoljeću Spinoza i Leibniz. Drugi je onaj koji se općenito naziva britanskim empirizmom. Važno je da se te oznake ne pripisuju prekruto. Jedna je od velikih smetnji razumijevanju filozofije, kao i drugih područja zaslijepljena i prekruta sistematizacija mislilaca s pomoću takvih oznaka. Ipak, uobičajena podjela nije proizvoljna, nego upozorava na neke glavne crte tih dviju tradicija. To je tačno. premda u političkom učenju britanski empiristi pokazuju istaknutu crtu racionalističkog mišljenja.

Tri velika predstavnika tog pokreta, Locke, Berkeley i Hume obuhvacaju otprilike razdoblje od građanskog rata u Engleskoj do francuske revolucije. John Locke (1632—1704) dobio je strogi puritanski odgoj. Njegov se otac borio na strani snaga parlamenta za vrijeme rata. Jedno je od osnovnih načela Lockeova stajališta tolerancija. To ga je kasnije navelo da raskine s obje strane u sukobu. Godine 1646. otisao je u školu u Westminsteru gdje je stekao tradicionalne temelje u klasici.

Šest godina kasnije preselio se u Oxford gdje je proveo slijedećih petnaest godina, najprije kao student a zatim kao predavač grčkog jezika i filozofije. Skolasfika, koja je tada još uvijek prevladavala u Oxfordu, nije mu bila po volji, i mi ga nalazimo kako se počinje baviti znanstvenim pokusima i Descartesovom filozofijom. Postojeća crkva nije pružala izglede čovjeku s njegovim tolerantnim nazorima i tako se na kraju prihvatio studiranja medicine. U to je vrijeme upoznao Boylea, koji je bio povezan s Kraljevskim društvom osnovanim 1668.

U međuvremenu je pratio diplomatsku misiju knezu izborniku od Brandenburga 1665, a slijedeće je godine upoznao lorda Ashleyja, kasnije prvog grofa od Shaftesburyja. Postao je Shaftesburyjev prijatelj i pomoćnik do 1682. Najznatniji Lockeov filozofijski rad jest Ogled o ljudskom razumu, koji je započeo 1671. na poticaj niza razgovora s prijateljima, u kojima je postalo jasno da bi prethodno utvrđivanje okvira i granica ljudske spoznaje moglo biti od pomoći. Kad je Shaftesbury oboren 1675. Locke je otišao u inozemstvo i proveo slijedeće tri godine u Francuskoj, gdje je susreo mnoge od vodećih mislilaca onog doba. Godine 1675. Shaftesbury se ponovno pojavio na političkoj sceni i postao lord kancelar Tajnog vijeca. Locke je iduće godine ponovno zauzeo mjesto grofova tajnika. Shaftesbury je pokušavao spriječiti stupanje Jakova II na prijestolje i bio upleten u neuspjeli ustanak u Monmouthu. Na kraju je umro u progonstvu u Amsterdamu 1683. Locke je bio sumnjiv zbog bliskosti s njim i pobjegao je iste godine u Holandiju. Neko je vrijeme živio pod izmišljenim imenom da bi izbjegao izručenje. U to je vrijeme završio svoj Ogled. Istom razdoblju pripada njegovo Pismo o toleranciji i Dvije rasprave o vlasti. William od Orangea stupio je na englesko prijestolje 1688. i Locke se malo zatim vratio kuci. Ogled je bio objavljen 1690, i Locke je proveo veći dio svojih posljednjih godina pripremajući kasnija izdanja i sudjelujući u polemikama oko svojih djela.

U Ogledu po prvi put nalazimo odlučni pokusaj izlaganja granica razuma i vrsta ispitivanja koje mi mozemo provesti. Dok su racionalisti presutno pretpostavljali da se u krajnjoj liniji može postići savršeno znanje novi je pristup manje optimističan u torn pogledu. Racionalizam je u cjelini optimističko učenje i utoliko nekritično. S druge strane, Lockeovo epistemoločko istraživanje je temelj kritičke filozofije koja je empirijska u dva smisla.  Prvo, ona ne određuje unaprijed domet ljudskog znanja, kao sto je činio racionalizam, i drugo, naglašava ulogu osjetilnog iskustva.

Zbog toga, taj pristup ne samo da označava početak empirističke tradicije, koju su nastavili Berkeley, Hume i J. S. Mill, nego je i početna tačcka Kantove kritičke filozofije. Tako Lockeov Ogled više počinje obarati stare predrasude i unaprijed stvorene zaključke nego stvarati novi sustav. U tome je on sebi postavio zadatak koji je držao skromnijim od rada takvih majstora-graditelja kao što je “neusporedivi gosp Newton”. On za sebe misli kako je “dovoljna ambicija da se radi kao manje vrijedni radnik na polakom rasciščavanju tla i uklanjanju ponekog smeća koje stoji na putu spoznaji”.

Prvi korak u torn novom programu bio je strogo zasnivanje znanja na iskustvu, sto je značilo da treba odbaciti Descartesove i Leibnizove urođene ideje. Da se mi rađamo s nekom vrstom urođene sposobnosti da naučimo neke stvari priznato je na svim stranama. No ne valja pretpostavljati da neobrazovani duh ima skrivene sadržaje. Kad bi tako bilo, nikada ne bismo mogli razlikovati te sadržaje i drugo znanje koje stvarno dolazi s iskustvom. Onda bismo mogli s pravom reći da je sve znanje urođeno. To je, naravno, upravo ono što je rečeno u učenju o anamnezi, o čemu je riječ u Menonu. Dakle, duh je najprije nalik na neispisani list papira. Ono što ga ispunjava duhovnim sadržajem jest iskustvo. Taj sadržaj Locke zove idejama upotrebljavajući taj termin u vrlo širokom smislu. Općenito gledano, ideje se dijele na dvije vrste i to prema svom objektu. Prve su osjetne ideje, koje nastaju promatranjem vanjskog svijeta s pomoću naših osjetila. Druge su ideje refleksije koje nastaju kad duh promatra sebe. Dovle to učenje ne donosi nista zapanjujuće novo. Da u duhu nema ničeg što prije nije bilo u osjetima, to je stara skolastička formula, kojoj je Leibniz dodao osim samog duha.Ono što je novo i karakteristicno za empirizam jest misao da su to jedini izvori spoznaje.

Tako tijekom mišljenja i spekulacije nikad ne možemo prijeći granice onoga što smo skupili vanjskim iunutarnjim iskustvom (osjetima i razmišljanjem, senzacijom i refleksijom. prim. prev.). Locke dalje dijeli ideje na jednostavne i složene. Nema zadovoljavajućeg mjerila jednostavnosti jer on ideje zove jednostavnima kad se ne mogu raščlaniti na dijelove. To kao objašnjenje, ne pomaže mnogo, a osim toga, ne upotrebljava dosljedno taj izraz. No jasno je što pokušava. Ako postoje samo osjetne ideje i ideje refleksije, mora da bude moguće pokazati kako one stvaraju duhovne sadržaje ili, drugim riječima, kako složene ideje nastaju kombinacijom jednostavnih. Složene ideje se dalje dijele na supstancije, moduse i relacije. Supstancije su složene ideje stvari koje mogu postojati za sebe, dok modusi ovise o supstancijama. Relacije, kao što je i sam Locke kasnije uvidio, nisu uopće složene ideje u njegovu smislu. One tvore svojevrsnu skupinu a nastaju iz duhovne radnje uspoređivanja. Uzmimo. nu primjer, uzročnost. Ta ideja relacije dolazi nakon promatranju neke promjene. Pojam nužne veze mislio je Locke, temelji se na ranijoj pretpostavci, a nije zasnovan na iskustvu. Hume je kasnije naglašavao drugi stav, a Kant prvi. Za Lockea reći da netko zna ovo ili ono znači da je taj siguran u to. U tomu on samo slijedi racionalističku tradiciju. Upotreba rijecči “znati” vraća se Platonu i Sokratu. Ono što znamo, prema Lockeu su ideje, a za njih kaže da zorno prikazuju ili predstavljaju svijet. Uzorna teorija spoznaje naravno vodi Lockea dalje od empirizma koji on tako revno brani. Ako su ideje sve što mi znamo, nikad ne možemo znati da li one odgovaraju svijetu stvari. U svakom slučaju, taj stav o znanju vodi Lockea do stava da riječi stoje mjesto ideja umnogome onako kako ideje stoje mjesto stvari. Postoji, međutim, ta razlika što su riječi prihvaćeni znakovi u smislu u kojem ideje to nisu. Budući da nam iskustvo daje samo pojedinačne ideje, iz njih tek radom duha nastaju apstraktne, opće ideje. Što se tiče njegova stajališta o podrijetlu jezika, koje uz put spominje u Ogledu, ono, kao i Vicovo, ističe ulogu metafore.

Jedna od glavnih teškoća Lockeove teorije spoznaje jest tumačenje greske. Oblik problema je posvema isti kao u Teetetu, ako zamijenimo Lockeov neispisani list papira s Platonovim ptičjim kavezom, a ideje s pticama. Tada se čini da po takvoj teoriji nikad ne bismo mogli pogriješiti, no Lockea obično ta vrsta problema ne muči. On nije sistematičan u svom raspravljanju i često diže ruke od dokazivanja čim se pojave teškoće. Njegov ga je praktični duh navodio da filozofijske probleme gleda kao odvojene i nije sebi postavio cilj da postigne dosljedni stav. Kao što je sam rekao, bio je manje vrijedan radnik.

U pitanjima teologije Locke je prihvatio tradicionalnu podjelu istine na razumsku i objavljenu ostajući do kraja vjeran, iako neovisan krsćanin. Više od svega je prezirao “entuzijazam” u izvornom grčkom smislu te riječi. Ona označava stanje obuzetosti božanskim nadahnućem i bila je karakteristična za religiozne vođe šesnaestog i sedamnaestog stoljeća. Prema Lockeovu mišljenju, njihov je fanatizam bio poguban i za razum i za objavu a to su mišljenje strahovito podupirale okrutnosti religioznih ratova Locke zapravo stavlja razum na prvo mjesto slijedeći u torn opće filozofijsko raspoloženje svog doba.

Istu mješavinu razuma i posebne vrste empirizma nalazimo i u Lockeovu političkom učenju. Ono je izloženo u dvjema njegovim Raspravama o vladi, koje su napisane 1689. i 1690.    U prvoj od njih pobija pamflet što ga je pod naslovom Patriarcha napisao sir Robert Filmer, i u kojem je zastupao krajnji izraz božanskog prava kraljeva. To se učenje temeljilo na načelu nasljedivanja, koje je Locke bez ikakve teškoće pobio, premda se može primijetiti da se načelo kao takvo ne protivi ljudskom razumu. Ono je u stvari, široko prihvaćeno na ekonomskom području.

U drugoj Raspravi Locke izlaze svoje vlastito shvaćanje. Poput Hobbesa, on misli da su ljudi, prije građanske vlade, živjeli u prirodnom stanju prema prirodnom zakonu. Sve je to tradicionalna skolastika. Lockeovo stajalište o nastanku vlade zasniva se, kao kod Hobbesa, na racionalističkom učenju o društvenom ugovoru. Po svojim okvirima to je bio napredak prema onima koji su branili božansko pravo kraljeva, premda je zaostajalo za Vicovim učenjem. Glavni motiv poslije društvenog ugovora bila je prema Lockeu, zaštita imovine. Vežući se uz takve sporazume, ljudi se odricu prava da djeluju kao jedini borci za svoje vlastite interese. To se pravo sada prenosi na vladu. Budući da u monarhiji i sam kralj može biti upleten u spor, načelo da nijedan čovjek ne smije suditi u vlastitoj stvari zahtijeva da sudstvo bude neovisno o izvrsnoj vlasti. Podjelu vlasti kasnije je u tančine razradio Montesquieu. Kod Lockea nalazimo prvo opsirno izlaganje o tome. On je osobito imao na pameti kraljevu izvrsnu vlast koja je postojala naspram zakonodavnoj djelatnosti parlamenta. Zakonodavna je vlast najviša, jer je odgovorna samo društvu u cjelini, koje predstavlja. Što da se radi kad se izvršna i zakono­davna vlast sukobe jedna s drugom? Očito je da se izvršna vlast u takvim slučajevima mora pokoriti. To se zapravo dogodilo Charlesu I, koji je autokratskim vladanjem pridonio izbijanju građanskih ratova.

Ostaje otvoreno pitanje o tome kako odlučiti da se sila može s pravom primijeniti protiv neposlušnog vladara. U praksi se ovakva pitanja obicno rješavaju prema uspjehu ili neuspjehu uzroka o kojem je riječ. Premda Locke izgleda maglovito svjestan te činjenice, njegov je vlastiti pogled uglavnom u skladu s racionalističkim smjerom mišljenja njegova doba. Pretpostavljalo se da svaki razumni čovjek zna što je pravo.

Još jednom tu u pozadini lebdi nauka o prirodnom pravu.

Jer, samo se na nekom unutarnjem načelu ove vrste može utvrditi ispravnost neke akcije. Tu sud­stvo, kao treća vlast, mora odigrati posebnu ulogu. Sam Locke ne raspravlja o sudstvu kao posebnoj vlasti. No, kad god je podjela vlasti bila prihvaćena, sudstvo je postizavalo posve neovisan status, koji mu je omogućavao da presuđuje između ostalih vlasti. Na taj način, te tri vlasti sačinjavaju jedan sustav uzajamnog nadzora i ravnoteže koji nastoji spriječiti uzdizanje neograničene vlasti.

To je najvažnije u političkom liberalizmu.

U Engleskoj danas krutost stranačke strukture i vlast koja je data ministarskom vijeću donekle umanjuju podjelu između izvršne i zakonodavne vlasti. Najizrazitiji primjer podjele vlasti, kako ju je zamislio Locke, postoji u vladi Sjedinjenih Država, gdje predsjednik i kongres djeluju neovisno. Što se tiče države uopće, njezine su moći na račun pojedinca od Lockeova vremena narasle do golemih dimenzija.

Premda među misliocima Locke nije ni najdublji ni najizvorniji njegovo je djelo snažno i trajno utjecalo na filozofiju i politiku. Filozofski, on stoji na početku novog empirizma, smjera mišljenja koji su razvili u prvom redu Berkeley i Hume, a kasnije Bentham i John Stuart Mill. Pokret enciklopedista u Francuskoj osamnaestog stoljeća bio je također u velikoj mjeri pod utjecajem Lockea, osim što se tiče Rousseaua i njegovih sljedbenika. Marksizam isto tako duguje svoje znanstveno obilježje Lockeovu utjecaju.

Politički, Lockeova su shvaćanja sažetak stanja koje je stvarno postojalo u Engleskoj. Zbog toga ne treba očekivati nekakav veliki preokret. U Americi i Francuskoj je bilo drugačije Kao ishod, Lockeov je liberalizam doveo do prilično zanosnih i revolucionarnih nemira. U Americi je liberalizam postao narodni ideal zaštićen ustavom. Obično je kod ideala tako da ih se ne slijedi vjerno, no kao načelo, rani je liberalizam nastavio da djeluje u Americi gotovo nepromijenjeno.

Začudo Lockeov je veliki uspjeh povezan s velikim Newtonovim uspjehom. Jednom i zauvijek njutonovski su fizičari dokrajčili Aristotelov autoritet. Isto tako, Lockeovo političko učenje, prem­da jedva novo, odbacivalo je božansku vlast kraljeva i nastojalo utemeljiti novu nauku o državi na osnovi skolastičkog prirodnog prava, prikladno prilagođenog modernim uvjetima. Znanstveni značaj tih nastojanja odražava se u njihovu djelovanju na kasnije događaje. Sam tekst Deklaracije o nezavisnosti nosi njezin pečat. Kad je Franklin u lzrazu “držimo da su te istine same po sebi očigledne” zamijenio Jeffersonove riječi “svete i neporecive” sa “same po sebi očigledne”, on je ponovio Lockeov filozofski jezik.

U Francuskoj je Lockeov utjecaj jos i veći. Preživjela politička tiranija “starog režima” bila je u bolnoj i očitoj suprotnosti s liberalnim načelima u Engleskoj. Osim toga, na znanstvenom su polju Newtonovi pojmovi istisnuli stariji kartezijanski nazor o svijetu. Engleska politika slobodne trgovine, premda djelomično krivo shvaćena, izazivala je također mnogo divljenja u Francu­skoj. Tijekom čitava osamnaestog stoljeća u Francuskoj je prevladavao anglofilski stav izgrađen prije svega na Lockeovu utje­caju. S Lockeovom se filozofijom prvi put javlja kasnija podijeljenost moderne evropske filozofije. Evropska je filozofija u cjelini bila usmjerena na izgradnju velikih sustava. Njezini su dokazi aprioristički. a u njezinom poletu često je ne zanimaju pojedinosti. S druge strane, britanska je filozofija bliža metodi empirijskog istraživanja u znanosti. Ona se bavi mnoštvom sitnijih pitanja, a kad razvija opća načela, provjerava ih na neposrednim dokazima.

Kao ishod ovih razlika u pristupu, aprioristički sustav, premda u sebi čvrst, smrvit će se u prašinu čim mu istisnemo njegova temeljna načela. Empiristička filozofija, koja se zasniva na uočenim činjenicama, neće propasti ako je povremeno zateknemo u krivu. Oni se razlikuju kao dvije piramide od kojih je jedna sagrađena naopako. Empiristička piramida stoji na svojoj osnovi i ne pada ako joj se ponegdje izvadi kamen. Aprioristička stoji na svom vršku i pada na vas čim se u nju malo zagledate.U etici su praktični rezultati ove metode jos očitiji.

Učenje o dobru, razrađeno u kruti sustav, može izazvati strahovitu propast ako neki neprosvijećeni despot umisli kako ga je sudbina odredila da ostvaruje to dobro. Nema dvojbe da netko može prezirati utilitarističku etiku jer ona počinje od osnovne težnje za srećom. Posve je sigurno, međutim, da će nosilac takva shvaćanja na kraju više učiniti za poboljšanje života svojih bližnjih, negoli će to postići strogi i velikodušni reformator, koji se bori za idealni cilj ne birajući sredstva. Zajedno s tim različnim stajalištima, u etici nalazimo isto tako različne stavove u pogledu političkog razvoja. Liberali Lockeove tradicije nisu imali velikih sklonosti za temeljite promjene zasnovane na apstraktnim načelima. Svako se pitanje mora zasebno raspraviti u slobodnoj diskusiji. Taj pojedinačni, pokusni i više protusustavni nego nesustavni karakter engleske vlasti i društvene stvarnosti jest ono sto Evropljani gledaju tako ogorčeno.

Utilitaristički sljedbenici Lockeova liberalizma podržavali su etiku prosvijećene sebičnosti. To shvaćanje možda nije izazivalo u ljudima najplemenitije osjećaje; ali iz istog razloga, ono je izbjegavalo stvarno drastične okrutnosti počinjene u ime uzvišenijih sustava, koji su zamišljali uzvišenije motive a zanemarivali činjenicu da ljudi nisu apstrakcije.

Jedna ozbiljna greška, koja ostaje u Lockeovu naučavanju. jesi njegovo tumačenje apstraktnih ideja. To je, naravno, pokušaj hvatanja ukostac s problemom univerzalija, koji je preostao iz Lockeove teorije spoznaje. Teškoća je u tome što ako apstrahiramo specifične primjere, na kraju ne ostaje ništa. Kao primjer Locke navodi apstraktnu ideju trokuta koji ne smije biti ni oštrokutni ni pravokutni, istostranični, istokračni ni raznostranični nego sve to i ništa od toga istodobno. Kritika učenja o apstraktnim idejama polazna je tačka Berkeleyjeve filozofije.

George Berkeley (1685—1753), koji je angloirskog podrijetla rodio se 1685. u Irskoj. Sa trinaest je godina stupio u Trinity College u Dublinu, gdje se zajedno s tradicionalnim predmetima njegovala nova Newtonova nauka i Lockeova filozofija. Godine 1707. izabran je za  člana koleskog vijeća. U slijedećih šest godina objavio je radove na kojima počiva njegova filozofska slava.

Istaknuo se prije negoli je navršio trideset godina, a poslije toga je svoju snagu posvetio uglavnom drugim ciljevima. Od 1713— 1721. Berkeley je živio i putovao po Velikoj Britaniji i Evropi. Vrativši se u Trinity, izabran je za profesora, a 1724. postao je dekan u Derryju. U torn je razdoblju počeo raditi na osnivanju misionarskog koledza na Bermudima. Budući da je bio uvjeravan u pomoć vlade, uputio se u Ameriku 1728. da pridobije podršku u Novoj Engleskoj. Međutim, nikako nije stizala pomoć koju je Westminster obećavao, pa je Berkeley morao odustati od svojih planova. Godine 1732. vratio se u London. Dvije godine kasnije nagrađen je položajem biskupa u Cloyneu, na kojem je ostao do svoje smrti. Godine 1752. je posjetio Oxford gdje je i umro početkom slijedeće godine. Osnovna je postavka Berkelevjeve filozofije da postojati znači biti predmet opažaja. Ta mu se formula činila toliko očiglednom da svojima manje uvjerenim suvremenicima nikada nije uspio obja­sniti što time hoće reći. Jer, na prvi pogled, ta je formula, dakako, vrlo proturječna zdravom razumu. Nitko normalno ne misli, kao što se čini da to shvaćanje zahtijeva, da su predmeti, koje on opaža, u njegovu duhu. Bit je, međutim, u tome da Berkelev prešutno kaže kako po empirističkom stajalištu, koje je Locke propovijedao, ali ga se nije uvijek dosljedno pridržavao, postoji nešto pogrešno u ideji nekog predmeta. Zbog toga, umišljati da Berkelevja opovrgavamo tako što se na nj bacamo kamenjem, kao što je umišljao dr Johnson, posve je neumjesno. Naravno, drugo je pitanje da li je Berkelevjevo učenje rješenje za teškoće u Lockeovu sustavu. Međutim, moramo zapamtiti da nam Ber­kelev ne pokušava zamazati oči ezoteričkim zagonetkama, nego nastoji ispraviti određene nedosljednosti kod Lockea. U tome je barem posve uspio. Razlikovanje između unutarnjeg i vanjskog svijeta ne može se posve održati na Lockeovoj epistemologiji. Nemoguće je istodobno zastupati Lockeovo učenje o idejama i reprezentativnu teoriju spoznaje. S vrlo sličnom teškoćom kasnije se suočilo Kantovo tumačenje istog problema.

Prvi rad u kojem Berkelev kritizira apstraktne ideje jest pokušaj nove teorije vida. U toj knjizi počinje s raspravljanjem o nekim nejasnoćama u odnosu prema opažajima, koje su prevladavale u to doba. Posebno daje ispravno rješenje prividne zagonetke o tome da mi vidimo stvari uspravne, premda je slika na mrežnici oka obrnuta. To je pitanje onda bilo jako u modi, a Berkelev je pokazao da je to tako zahvaljujući običnom prividu. Bit je u tome da mi vidimo svojim očima, a ne tako da ih gledamo odzada kao na ekran. Tako je uzrok nerazumijevanju površnost u prelaženju od geometrijske optike na jezik vidnog opažaja. Berkelev dalje razvija teoriju opažaja koja korjenito razlikuje ono što nam različna osjetila kažu o svojim objektima.

Vidni opažaji, kaže on, nisu opažaji vanjskih stvari, nego su jednostavno ideje u duhu. Za opažaje koji nastaju dodirom, premda postoje u duhu kao osjetne ideje, ipak kaže da su to opažaji fizičkih predmeta, ali u svojim kasnijim djelima tu razliku više ne dopušta, i svi su opažaji plod osjetnih ideja koje postoje samo u duhu. Razlog da su osjetila tako odsječena jedno od drugog leži u tome što su svi osjeti specifični. To također obja­šnjava Berkelevjevo odbacivanje onoga što on zove »materijali­zmom«. Jer, materija je jednostavno neki metafizički nosilac kvali­teta što samo potiču iskustva koja su duhovni sadržaji. Sama materija kao takva ne može se iskusiti i zato je to beskorisna apstrakcija. Isto je tako s Lockeovim apstraktnim idejama. Ako, na primjer, oduzmete trokutu sva njegova specifična obilježja, na kraju ne ostaje ništa, a ništa se ne može iskusiti.

U Načelima ljudske spoznaje, koja su objavljena 1710, godinu dana poslije Pokušaja nove teorije vida, Berkelev postavlja svoju formulu bez ograničenja ili ustupaka: biti znači biti opažen. To je krajnji ishod Lockeova empirizma, ako se on ozbiljno shvati. Jer, sve što tada možemo reći jest da imamo iskustva o nekim „vanjskim“ ili „unutarnjim“ doživljajima onda kad ih stvarno imamo, a ne u drugo vrijeme. Na taj način mi smo ne samo ograničeni na iskustva koja su kao takva sadržana u duhu, nego smo svedeni na to da ih priznajemo samo kad ih imamo. U jednom smislu, to nije ni najmanje čudno: imate iskustva onda kad ih imate, a ne u ma koje drugo vrijeme. Govoriti da nešto postoji ima smisla samo unutar iskustava, pa je stoga biti i biti opažen jedno te isto. Prema tom shvaćanju, nema smisla govoriti o neiskušenom iskustvu ili neopaženoj ideji, što je shvaćanje koje su nastavili zastupati suvremeni filozofi koji brane feno-menološke teorije spoznaje. Po takvim teorijama nema neosjetil-nih osjetnih činjenica. Što se tiče apstraktnih ideja, ako su uopće moguće, one mora da označavaju neku realnost koju ne možemo iskusiti, i to je proturječnost Lockeova empirizma. Po empirijskom stajalištu stvarnost je jednaka onomu što se može iskusiti.

Kako ćemo onda riješiti problem općih pojmova? Berkelev ističe da su ono što je Locke držao apstraktnim idejama jednostavno opća imena. No ona se ne odnose na jednu stvar, ona se prije odnose na jednu iz grupe stvari. Tako se riječ „trokut“ upotrebljava kad se govori o bilo kojem trokutu, no ona se ne odnosi na neku apstrakciju. Teškoća u vezi s apstraktnim idejama za­pravo nije nepovezana s onom o kojoj smo raspravljali u vezi sa Sokratovim formama. One su također na neki način potpuno nespecifične i zbog toga žive u drugačijem svijetu nego što je naš. a ipak se mislilo da ih je moguće spoznati.

Berkelev, međutim, ne samo da odbacuje apstraktne ideje nesio i cijelo Lockeovo razlikovanje između objekata i ideja zajedno s reprezentativnom teorijom spoznaje koja odatle proizlazi.

Jer  kao dosljedni empiristi. kako možemo s jedne strane tvrditi da sve iskustvo potječe od osjetnih ideja i ideja refleksije, a s druge da ideje odgovaraju objektima koje same po sebi ne znamo niti ih možemo spoznati? Kod Lockea već imamo naslućivanje razli­kovanja između stvari po sebi i pojavnosti, koje je kasnije izložio Kant. Berkelev one prve uopće nije priznavao i posve je u pravu što ih odbacuje kao nespojive s Lockeovim empirizmom. To je bit Berkelevjeva idealizma. Svi mi možemo stvarno znati i go­voriti o duhovnim sadržajima. Zajedno s reprezentativnom teori­jom spoznaje Locke je držao da su riječi znakovi za ideje. Svakoj ideji odgovara njezina riječ, i obrnuto. To je ono pogrešno gle­dište koje je odgovorno za učenje o apstraktnim idejama. Tako Locke mora misliti da izgovaranje jedne riječi u raspravi prenosi ideju i da se tako obavještenja predaju od jedne osobe drugoj.

Berkelevju nije bilo teško dokazati da takvo tumačenje jezika ne stoji. Jer, ono što mi razumijemo slušajući nekog više je tok njegova govora nego niz verbalnih značenja koja su odsječena jedno od drugog i onda nanizana poput zrna na krunici. Moglo bi se dodati da teškoća u vezi s reprezentiranjem nastaje u svakom slučaju svagda nanovo. Kako će netko imenovati ideje? To bi značilo da on može bez riječi izraziti kako se neka određena ideja nalazila u njegovu duhu i onda joj dalje dati ime. No. čak bi i tada bilo nemoguće vidjeti kako se ta podudarnost može izraziti, budući da po učenju o idejama sama ideja nije verbalna. Lockeovo je tumačenje jezika, dakle, vrlo manjkavo.

Vidjeli smo kako se Berkelevjev idealizam može tako protumačiti da izazivlje manje dvojbe negoli se možda isprva čini. Neki za­ključci, koje je Berkelev morao razmotriti, manje su uvjerljivi. Tako se njemu čini neizbježnim da ako postoji opažanje moraju postojati umovi ili duhovi koji opažaju. No duh, u kojem ideje “stanuju“, nije svoj vlastiti predmet iskustva i stoga se njegovo postojanje ne sastoji u tome da je on predmet opažanja, nego o tome da opaža. Ovo gledanje, međutim, nije u skladu s Berkelevjevim shvaćanjem. Jer, kad ispitamo taj slučaj nalazimo da je duh, shvaćen na ovaj način, upravo onakva apstraktna ideja kakvu je Berkelev kritizirao kod Lockea.

To je nešto što opaža, ne ovo ili ono, nego nešto apstraktno. Što se tiče pitanja o tomu što biva s duhom kad nije djelatan, potrebno je posebno rješenje. Očigledno, ako postojati znači ili opažati, kao što je to kod djelatnog duha, ili biti predmetom opažanja, kao što se to događa s idejama, tada nedjelatni duh mora biti ideja u stalno djelatnom božjem umu. Prema tome, taj se filozofijski bog uvodi zato da bi se izbjegla teorijska teškoća. Njegova je uloga samo ta da osigura stalno postojanje duhova, a uz put i onoga što zovemo fizičkim objektima. To je prilično slobodan način svođenja sveg tuma­čenja na nešto što se približava običnom zdravorazumskom izra­žavanju. Taj je dio Berkelevjeva mišljenja najmanje vrijedan i filozofijski najmanje zanimljiv.

Ovdje valja naglasiti kako Berkelevjeva formula: biti znači biti opažen, ne izražava nešto o čemu on misli da treba odlučiti pokusom. On zapravo tvrdi kako mi treba da samo brižljivo pazimo da ispravno upotrebljavamo svoj rječnik, kako bismo uvi­djeli da njegova formula mora biti istinita. Tako ono što on čini nema ovdje metafizički smisao, to je prije pitanje određenja kako treba upotrebljavati stanovite riječi. Ukoliko mi odlučimo da ćemo “postojati“ i “biti opažan“ upotrebljavati sinonimno, naravno da nema mjesta dvojbi. Međutim, Berkelev ne samo da misli kako bismo mi trebali te riječi tako upotrebljavati, nego i drži da ih u pažljivom govoru već stvarno upotrebljavamo u tom smislu. Da ovo nije posve nevjerojatno gledište, nastojali smo pokazati. Ipak. sigurno je da se može misliti kako ovakav način govorenja nije baš tako prikladan kao što Berkelev misli.

Prije svega, činjenica je da je on naveden na metafizičko učenje

O  duhu i Bogu. koje nije nimalo u skladu s ostalim dijelom njegove filozofije. Ne dokazujući to dalje, možemo osjetiti kako je Ber­kelevjeva terminologija bespotrebno u neskladu sa svakodnevnim načinom izražavanja, premda bismo se o tome mogli sporiti, i to uopće nije razlog zbog kojeg bi je netko morao napustiti. No, posve neovisno o tome, postoji jedna filozofska slabost u Berkelevjevu tumačenju, koja mnogo toga izlaže kritici. Ta je utoliko značajnija što je sam Berkelev razotkrio baš tu vrstu greške u vezi s vidom. Kao što smo spomenuli, on je s pravom tvrdio kako čovjek vidi svojim očima a da ne gleda u njih. Isto se tako može općenito reći kako čovjek opaža svojim duhom, a da pri tom ne lebdi nad njim promatrajući ga. Baš kao što ne proma­tramo svoje oči, tako ne promatramo ni svoje duhove; i kao što je malokad potrebno reći kako vidimo ono što je na mrežnici, tako rijetko treba da kažemo kako opažamo ono što je u duhu. To u najmanju ruku upozorava da izraz “u duhu“ iziskuje po­zorno razmatranje, koje mu Berkelev ne posvećuje.

Ta kritika pokazuje da su mogli postojati dobri razlozi za odbacivanje Berkelevjevog načina izražavanja u prilog drugačijeg na­zivlja, i to na osnovi analogije s tim primjerom. Čini se jasnim da barem zbog toga barklijevska formulacija lako odvodi u za­bludu. Mogli bismo pomisliti kako nije pravedno da se na ovaj način bavimo s Berkelevjem. Međutim, to je vjerojatno baš ono što bi on sam bio želio da neki kritičar učini. Jer, on je držao kako je zadatak filozofa da razjasne načine izražavanja koji zbu­njuju. U uvodu Raspravi o načelima ljudske spoznaje on kaže ovo: “U cijelosti, ja sam sklon da mislim kako je do velike većine, ako ne i do svih tih teškoća, koje su dosad zaokupljale filozofe  i zakrčivale put spoznaji, došlo samo zahvaljujući nama. Mi smo, naime, najprije uzvitlali prašinu, a onda se tužimo kako ne mo­žemo vidjeti.“

Drugo Berkelevjevo glavno filozofsko djelo, Dijalozi između Ну-lasa i Philanousa, ne pruža novu gradu za raspravljanje, nego ponavlja poglede iz ranijih djela, u čitkijem obliku dijaloga.

Učenje o idejama, kako ga je izložio Locke, izazivlje više ozbilj­nih kritika. Ako duh zna samo osjetne dojmove, onda Berke­levjeva kritika ističe da se ne mogu razlikovati primarne i sekun­darne kvalitete. Korjenito kritičko tumačenje mora, međutim, ići čak dalje od Berkelevja, koji je ipak dopuštao postojanje duhova. Hume je bio taj koji je razvio Lockeov empirizam do njegova logičkog kraja. Na koncu je pretjeranost skeptičkog stajališta, do kojeg se tako došlo, otkrila greške u polaznim pretpostavkama.

David Hume (1711 —1776) rodio se u Edinburghu. gdje se upisao na sveučilište kad mu je bilo dvanaest godina. Poslije uobičajenog studija filozofije napustio je fakultet prije nego mu je bilo šesnaest godina i pokušao se neko vrijeme baviti pravom. Međutim, on se istinski zanimao samo za filozofiju, kojoj se na koncu i odlučio posvetiti. Brzo je odustao od kratkog izleta u poslovni život i 1734. uputio se u Francusku gdje je proboravio tri godine. Bu­dući da nije raspolagao znatnijim sredstvima, morao je svoj na­čin života ograničiti na ono malo udobnosti koje mu je moglo pružiti njegovo imovno stanje. Bio je potpuno spreman podnijeti ta ograničenja, samo da se može potpuno predati književnim težnjama.

Za boravka u Francuskoj napisao je svoje najglasovitije djelo, Raspravu o ljudskoj prirodi. Tu knjigu, na kojoj će kasnije počivati njegova filozofska slava, dopunjavao je do svoje dvadeset i šeste godine. Objavio ju je u Londonu malo nakon povratka iz ino­zemstva. Međutim, iz početka je bila na glasu kao neuspjela. Knjiga nosi tragove mladosti svog pisca, ali ne toliko u svom filo­zofskom sadržaju, koliko u prilično drskom i otvorenom tonu. Osim toga, ni njezino neprikriveno odbacivanje prihvaćenih reli­gioznih načela nije išlo u prilog njezinoj popularnosti. Zbog sličnih razloga Hume nije uspio da 1744. dobije katedru filozofije na sveučilištu u Edinburghu. Godine 1746. stupio je u službu gene­rala St. Claira s kojim je iduće godine otputovao u diplomatsku misiju u Austriju i Italiju. Zahvaljujući tim misijama uštedio je dovoljno novaca da 1748. ostavi to zanimanje i dalje se posveti vlastitom radu. U razdoblju od petnaest godina objavio je više radova o epistemologiji, etici i politici, a sve to natkriljuje jedna Povijest Engleske, koja mu je donijela i slavu i bogatstvo. Godine 1763. još je jednom otišao u Francusku, ovaj put kao osobni tajnik britanskog ambasadora. Dvije godine kasnije postao je tajnikom ambasade, a kad je ambasador opozvan, djelovao je kao otpravnik poslova dok nije krajem godine došlo do novog imenovanja. Kući se vratio 1766. i postao pomoćnik ministra, što je ostao dvije godine, a zatim se povukao 1769. Posljednje je godine proveo u Edinburghu.

Kao što kaže u uvodu Rasprave, Hume drži da je sve istraživanje u određenoj mjeri pod utjecajem onoga što on zove znanošću o čovjeku. Za razliku od Lockea i Berkelevja, Humea ne zanima samo raščišćavanje tla, nego ima na pameti sustav koji bi kasnije mogao izgraditi. A to je znanost o čovjeku. Taj pokušaj da da novi sustav navješćuje utjecaj evropskog racionalizma, koji je bio uvjetovan Humeovim vezama s francuskim misliocima kod kojih su i dalje prevladavala kartezijanska načela. U svakom slučaju ta buduća znanost o čovjeku navela je Humea da istražuje ljudsku prirodu uopće i. kao prvo, domet i granice čovjekova duha.

Hume prihvaća osnovno načelo Lockeove teorije osjeta i s tog mu stajališta nije teško kritizirati Berkelevjevu teoriju duha ili sebe. Svi smo mi, naime, svjesni da u osjetnom iskustvu postoje impresije, a nijedna od njih ne može dati ideju o osobnom identi­tetu. Вегкеюу je zapravo sumnjao da je njegovo raspravljanje o duši kao supstanciji bilo neprirodno nakalamljeno na njegov su­stav. On nije mogao priznati da o njoj možemo imati ideju i stoga je govorio da o duši imamo »predodžbu«. Nije, međutim, nikada objasnio što bi trebale biti te predodžbe. No, bilo što da je rekao, ovo zapravo potkopava njegovo vlastito učenje o ide­jama.

Humeovi se dokazi temelje na određenijim općim pretpostavkama koje se provlače cijelom njegovom teorijom spoznaje. On se u načelu slaže s Lockeovim učenjem o idejama, premda mu je na­zivlje drugačije. Hume govori o impresijama i idejama kao sa­držaju naših opažaja. To razlikovanje ne odgovara Lockeovoj podjeli na osjetne ideje i ideje refleksije, nego ide preko nje.

Impresija, po Humeu, može se razviti i iz osjetnog iskustva i iz djelatnosti pamćenja. Za impresije kaže da stvaraju ideje koje se razlikuju od osjetnog iskustva po tome što nemaju istu živost. Ideje su blijede kopije impresija koje su im neko vrijeme morale prethoditi u osjetnom iskustvu. U svakom slučaju, kad duh misli, slijedi ideje koje su u njemu. Termin »ideja« treba tu shvatiti u doslovnom grčkom smislu te riječi. Mišljenje je za Humea mi­šljenje u slikama ili imaginacija — da upotrijebimo latinsku riječ koja je izvorno značila isto. Sve iskustvo zajedno, bilo da je riječ o osjetnom doživljaju ili imaginaciji, zove se opažaj.

Valja spomenuti nekoliko važnih stvari. Hume se slaže s Lockeom da su impresije u određenom smislu odvojene i različne. Hume misli da je na taj način moguće razbiti složeno iskustvo na njegove jednostavne sastavne dijelove. Odatle proizlazi da su jednostavne impresije građa za sve iskustvo i da se stoga mogu zamisliti od­vojeno. Čak i više, budući da su ideje blijede kopije impresija, slijedi da objektom mogućeg iskustva može biti sve što sebi mo­žemo predstaviti u mislima. Odnosno, zaključujemo dalje, ono što ne možemo zamisliti, ne možemo iskusiti. Na taj način, domet mogućih imaginacija podudara se opsegom s mogućim iskustvi­ma. Od bitne je važnosti da to držimo na pameti, ako želimo razumjeti Humeove dokaze. Jer, on nas stalno poziva da poku­šamo zamisliti ovo ili ono, a kad zaključi da mi, kao i on, nismo u stanju to učiniti, ustvrdit će kako pretpostavljena situacija nije mogući objekt iskustva. Iskustvo se dakle sastoji od slijeda opa­žaja.

Osim tog slijeda ne možemo nikada opaziti ni jednu drugu vezu između opažaja. U tome leži osnovna razlika između kartezijanskog racionalizma i empirizma Lockea i njegovih sljedbenika. Racionalisti drže kako postoje bliske i bitne veze među stvarima i tvrde da ih možemo spoznati. S druge strane, Hume pobija postojanje takvih veza, ili bolje rečeno, čak i kad bi postojale, kaže da ih nikad ne bismo mogli spoznati. Sve što mi možemo znati jesu nizovi impresija ili ideja i zato je potpuno uzaludno razmatrati pitanje da li postoje druge, dublje veze, ili ne postoje.

U svjetlu ovih općih crta Humeove epistemologije možemo sada pobliže razmotriti pojedinačne dokaze uz neka od glavnih pitanja u Humeovoj filozofiji. Počnimo s pitanjem osobnog identiteta, o xmu je riječ u Raspravi na kraju prve knjige kojoj je naslov „0 razumu«. Hume počinje time što ustvrđuje da »postoje neki Hlozofi koji zamišljaju kako smo mi u svakom trenutku duboko • \jesni onog što zovemo svojim ja’: da osjećamo njegovo posto­janje i njegovo trajanje u postojanju i da smo bez dokazivanja sigurni u njegov potpuni identitet i jednostavnost«. No. pozivanje na iskustvo pokazuje da ni jedan od razloga po kojima se za »ja« pretpostavlja da prethodi iskustvu neće podnijeti ispitivanje: »Na žalost, sve su te uporne tvrdnje suprotne baš tom iskustvu na koje se pozivlju, a isto tako mi nemamo nikakve ideje o ja’. na način koji je ovdje objašnjen. Jer, iz koje bi impresije ta ideja mogla biti izvedena?« Zatim nam pokazuje da ne možemo pro­naći nikakvu takvu impresiju i da zbog toga ne može postojati ideja o »ja«.

Daljnja je teškoća što ne možemo vidjeti kako se naši pojedini opažaji odnose prema »ja«. I tu Hume, raspravljajući na svoj karakterističan način, kaže o opažajima da su »svi oni različni, da se mogu odvojeno razmatrati, mogu odvojeno postojati, i ne treba im ništa što bi dokazivalo njihovo postojanje. Na koji dakle način oni pripadaju ja’ i kako su s njim povezani? Što se mene tiče, kad prodrem najdublje u ono što zovem ja’, uvijek se spotaknem o ovaj ili onaj pojedinačni opažaj, na vrućinu ili hladnoću, svjetlo ili sjenu, ljubav ili mržnju, bol ili užitak. Ja nikad, ni u koje vrijeme, ne mogu uhvatiti ,sebe’ bez nekog opa­žaja i nikad ne mogu promatrati ništa nego opažaj«. A malo kasnije dodaje: »Ako itko poslije ozbiljnog i nepristranog razmi­šljanja misli da ima drugačiju predodžbu o .sebi’, moram priznati da više s njim nemam što raspravljati. Sve što ja mogu dopustiti jest da je on možda u pravu jednako kao i ja i da se mi bitno razlikujemo u toj pojedinosti.« No on očigledno drži takve glupa­nima i kaže dalje: »Usuđujem se ustvrditi da ostali dio čovječan­stva nije ništa nego hrpa ili skup različnih opažaja koji smjenjuju jedan drugog neuočljivom brzinom i u stalnom su mijenjanju ili kretanju.«

»Duh je neka vrsta pozornice na kojoj se pojavljuju različni opažaji.« Ali to je samo pobliže određenje; »usporedba s pozorni­com ne smije da nas zavede. Duh sačinjavaju samo sukcesivni opažaji: mi nemamo ni najmanju predodžbu o mjestu gdje se prizori odigravaju ni o građi od koje su sastavljeni.« A što ljudi pogrešno vjeruju u osobni identitet, tomu je razlog taj što smo mi skloni da brkamo slijed ideja s idejom identiteta koju obliku­jemo od nečega što ostaje isto u nekom vremenskom razdoblju.

Na taj smo način dovedeni do pojma »duše« i »sebe«, i »sup­stancije«, koji skrivaju razliku što stvarno postoji u našim sukce­sivnim iskustvima. »Tako spor o identitetu nije samo prepirka oko riječi. Jer, kad mi pripisujemo identitet, u pogrešnom smislu, promjenljivim ili isprekidanim predmetima, naša greška nije ogra­ničena na izraz, nego obično iza nje slijedi fikcija — bilo o nečem nepromjenljivom i neisprekidanom, bilo o nečem tajanstvenom i neobjašnjivom — ili u najmanju ruku sklonost prema takvim fikcijama.« Hume dalje pokazuje kako ta sklonost djeluje i obja­šnjava, s pomoću svoje asocijacione psihologije, kako je ono što se uzima kao ideja osobnog identiteta u stvari nadodano.

Mi ćemo se uskoro vratiti načelu asocijacije. Što se tiče opširnog citiranja Humea, za to je elegancija njegova stila dovoljna isprika. Osim toga. doista ne postoji bolji i jasniji način da se to kaže negoli je Humeov. Zbog toga je on bio dragocjeni uzor pisanju filozofskih spisa u Britaniji, premda Humeovo savršenstvo možda nikad nitko nije dostigao.

Drugo važno pitanje kojim se moramo pozabaviti jest Humeovo učenje o uzročnosti. Racionalisti misle da je veza između uzroka i posljedice neka unutarnja osobina same prirode stvari. Kao što smo vidjeli, na primjer kod Spinoze, držalo se da je moguće, razmatrajući stvari na dovoljno opširan način, deduktivno po­kazati kako sve pojave moraju biti ono što jesu, premda se obično dopušta da samo Bog može postići takav uvid. Po Humeovu shvaćanju takve se uzročne veze ne mogu spoznati iz razloga koji je vrlo nalik na onaj što je izložen u kritici ideje osobnog identi­teta. Izvor našeg pogrešnog stajališta o prirodi ove veze leži u sklonosti da se nužnost povezanosti pripiše članovima određenog slijeda ideja. To povezivanje ideja nastaje asocijacijom koju uzro­kuju tri odnosa: sličnost, vremensko-prostorni dodir i uzrok i posljedica. Te je odnose on zvao filozofskim zato što igraju ulogu u uspoređivanju ideja. Na neki način, oni odgovaraju Lockeovim idejama refleksije koje, kao što smo vidjeli, nastaju kad um uspo­ređuje svoje vlastite sadržaje. Sličnost u određenoj mjeri posre­duje u svim slučajevima filozofskih odnosa jer bez nje ne može biti uspoređivanja. Hume razlikuje sedam vrsta takvih odnosa: sličnost, identitet, prostorno-vremenski odnosi, brojčani odnosi, stupnjevi kvaliteta, suprotnost i uzročnost. On izdvaja identitet, prostorno-vremenske odnose i uzročnost, pokazavši da ostala četiri ovise samo o idejama koje se uspoređuju. Na primjer, brojčani odnosi u danom geometrijskom liku ovise samo o ideji tog lika. Samo za ta četiri odnosa kaže da pružaju znanje i sigur­nost. Međutim, u slučaju identiteta, prostorno-vremenskih odnosa i uzročnosti, gdje se ne možemo prepustiti apstraktnom razmi­šljanju, moramo se osloniti na osjetno iskustvo. Od njih jedino uzročnost igra istinsku ulogu u zaključivanju, budući da druga dva ovise o njoj. Identitet nekog objekta moramo izvesti na nekom uzročnom načelu, a isto tako i prostorno-vremenske odnose. Tu treba primijetiti da se Hume često nemarno spušta na razinu sličnog načina izražavanja o stvarima, dok bi se, ostajući u stro­gim okvirima svog učenja, trebao ograničiti na to da spominje samo ideje.

Hume zatim psihološki objašnjava kako se do odnosa uzročnosti dolazi iz iskustva. Često povezivanje dvaju predmeta dane vrste u osjetnom opažaju stvara naviku duha, zbog koje onda združu­jemo dvije ideje koje su nastale putem impresija. Kad ta navika dovoljno ojača, sama pojava jednog predmeta u osjetu izazvat će u duhu asocijaciju o dvije ideje. Nema u tome ničeg nepogrešivog niti neizbježnog; uzročnost je, tako reći, navika duha.

Međutim, Humeov postupak nije posve dosljedan jer smo ranije vidjeli kako se za svaku asocijaciju kaže da nastaje iz uzročnosti, dok se sada uzročnost objašnjava s pomoću nje. Kao tumačenje nastanka duhovnih navika, asocijacionističko načelo je ipak korisno psihološko objašnjenje koje i dalje znatno utječe. Što se tiče Humea, doista je nedopustivo da govori o duhovnim navikama ili sklonostima, barem ne o njihovu oblikovanju. Jer, kao što smo vidjeli, u svojim određenijim trenucima duh je samo slijed opažaja. To znači da nema ničega što bi moglo razviti navike, niti se može reći da nizovi opažaja razvijaju neke obrasce, budući da gola tvrdnja neizbježno ima za posljedicu zagonetnost, uko­liko ne možemo nekako izvesti da se ne čini kako je to samo sretan slučaj.

Dakle, posve je sigurno da se nužnost veze između uzroka i po­sljedice, koju zahtijeva racionalizam, ne može izvesti iz Humeove epistemologije. Jer, ma koliko često primjećivali stalnu i uobiča­jenu spojenost, nikad ne možemo reći da se impresija nužnosti nenadano pojavila povrh nizova impresija. Tako je nemoguće da bi postojala ideja nužnosti.

No, budući da su ljudi racionalisti i skloni da misle drugačije, mora da postoji neki psihološki mehanizam koji ih zbunjuje. Baš tu nastupaju duhovni običaji. Mi smo, na osnovi iskustva, toliko navikli da gledamo kako posljedice slijede svoje različite uzroke, da na kraju počnemo vjerovati kako mora biti tako. To je onaj posljednji korak koji ne možemo opravdati, ako prihvatimo Hu­meov empirizam.

Hume zaključuje ovu raspravu o uzročnosti navodeći određena »pravila s pomoću kojih se mogu prosuđivati uzroci i posljedice«. U tom pogledu predusreće pravila indukcije J. S. Milla za sto godina unaprijed. Prije negoli je izložio ta načela Hume podsjeća na nekoliko glavnih obilježja uzročnosti. »Bilo što može proiz­vesti bilo što«, kaže on podsjećajući nas da ne postoji nešto kao nužna povezanost. Postoji osam pravila. Prvo kaže da se »uzrok i posljedica moraju nadovezivati u prostoru i vremenu«, drugo da »uzrok mora prethoditi posljedici«, treće da mora postojati stalna veza između uzroka i posljedice. Zatim slijedi nekoliko pravila koja nagovještavaju Millova. Po četvrtom isti uzrok uvijek stvara istu posljedicu, što je načelo za koje nam kaže da je izve­deno iz iskustva. Odatle slijedi peto pravilo o tomu da ondje gdje nekoliko uzroka može imati istu posljedicu mora postojati nešto što im je zajedničko. Na isti način izvodimo i šesto pravilo: različne posljedice upozoravaju na različne uzroke. Dva preostala pravila ovdje nas ne zanimaju.

Ishod je Humeove epistemologije skeptička pozicija. Vidjeli smo ranije da su skeptici u starim vremenima bili ljudi koji su se protivili metafizičkim graditeljima sustava. Termin skeptik ne valja shvatiti u popularnom smislu, koji je od tada stekao i koji znači neku vrstu kronične neodlučnosti. Izvorna grčka riječ jedno­stavno označava onoga koji pažljivo ispituje. Ondje gdje su gra­ditelji sustava mislili da su našli svoje odgovore, skeptici su bili manje sigurni i nastavljali su istraživanje. Tijekom vremena njihovo je nedostatno pouzdanje, više nego produženo traganje, dalo boju imenu po kojem su poznati. Humeova je filozofija skeptična u tom smislu. Jer, kao i skeptici, on dolazi do zaključka da neke stvari, koje u svakodnevnom životu prihvaćamo kao sigurne, ne mogu ni na koji način biti opravdane. Dakako, ne valja misliti da se skeptik ne može odlučiti kad su u pitanju svakodnevni problemi njegova poslovnog života. Pošto je ustvrdio skeptičku poziciju. Hume nedvojbeno kaže da to ne ometa ničije svako­dnevne poslove. »Kad bi me netko upitao da li se ja iskreno slažem s tim zaključkom, koji sam, čini mi se, s toliko naprezanja utuvio u glavu, i jesam li stvarno jedan od onih skeptika što drže da je sve nesigurno i da naš sud ni o jednoj stvari nema u sebi nimalo istine ili neistine — odgovorio bih da je to pitanje posve suvišno i da ni ja, ni ijedna druga osoba nismo to nikada iskreno i stalno mislili.

Priroda nam je bezuvjetnom i nesavladivom nužnošću namijenila da sudimo, kao što nam je namijenila da dišemo i osjećamo. Tko god se trudi da pobija slabe strane ovog potpunog skepticizma, stvarno se bori bez ijednog protivnika…«

Što se tiče učenja o idejama koje je iznio Locke, Humeova razrada tog učenja pokazuje s nemilosrdnom upornošću kamo nas takvo učenje na koncu vodi. Dalje od toga ne može se ići tim smjerom. Ako netko drži da mi, govoreći svakodnevno o uzročnosti, ne mislimo ono što Hume kaže da mislimo ili bismo trebali da mislimo, onda sve treba početi iz početka. Prilično je jasno da ni znanstvenici ni obični ljudi ne misle o uzročnosti samo kao o stalnoj spojnosti. Hume bi na to odgovorio da su svi oni u krivu ako misle nešto drugo. No, možda je ovdje racionalističko učenje donekle prebrzo odbačeno. Ono što znanstvenik čini, mnogo bolje opisuje racionalizam, kao što smo vidjeli kod Spinoze. Cilj je znanosti da dokaže uzročne odnose u obliku deduktivnog su­stava, gdje posljedice slijede iz uzroka kao što zaključak valjanog dokaza slijedi iz njegovih premisa, to jest nužno. No Humeova kritika ostaje valjana za premise. Prema njima trebamo zadržati ispitivački, ili skeptički stav.

Poznato nam je da se glavno Humeovo zanimanje odnosilo na znanost o čovjeku. Tu skeptička pozicija stvara radikalnu pro­mjenu na polju etike i religije. Jer, kad smo jednom pokazali da ne možemo spoznati nužne veze, time smo načeli i snagu moralnih zahtjeva, barem onda kad smo htjeli opravdati etička načela s racionalnim dokazivanjem. Temelj etike nije sad ništa čvršći od same Humeove uzročnosti. No, naravno, kao što je pokazao Hume, to nam ostavlja slobodu da u praksi usvojimo gledište koje želimo, čak ako ga i ne možemo opravdati.

(Bertrand Rusell, Mudrost Zapada, 210 – 230/ Mladost, Zagreb, 1970)

One thought on “LOK, BERKLI, HJUM (život i delo)

  1. Kada sam ušao u svet nauke ušao sam sa ubeđenjem da je objektivnost najbitnija vrlina jednog naučnika. Tokom studija sam uvideo koliko je apsolutna objektivnost u naučnom istraživanju loša i neproduktivna. Apsurdno, zar ne? Subjektivnost je ključna, subjektivnost je neophodna u svakom naučnom projektu, čovek može da bude kreativan i produktivan na svakom polju samo ako uključi svoje JA i ako sledi svoje snove i ideje. Opet, istraživač treba da bude i dovoljno hrabar, ma herojski hrabar, da prizna da nije bio u pravu ukoliko dokaže suprotno. Empirizam je bio i ostao putokaz savremene nauke. Ipak, sigurno je da već sada živimo u vremenu koje nameće potrebu reformisanja svih nauka, brojne diskusije o kloniranuju, transplantaciji, životu u svemiru, neminovno zalaze u aksiologiju i veoma podsećaju na rasprave racionalista i empirista.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s