AURELIJE AVGUSTIN – izvod iz dela


AURELIJE AVGUSTIN – izbor iz dela

 

 

Što je vrijeme?

Nije dakle bilo vremena kad ti nisi ništa radio, jer si ti stvorio I samo vrijeme. I nikakvih vremena nema koja su su vječna s tobom, jer ti stalno postojiš, a vremena ne bi bila vremena kad bi bila stalna.

A što je vrijeme? Tko bi mogao lako i ukratko razjasniti? Tko bi to mogao i samo mišlju shvatiti pa da to onda riječju izrazi? A je li nam išta običnije i poznatije što u govoru spominjemo nego vrijeme? I razumijemo sasvim dobro gdje drugi o njemu govori.

Što je dakle vrijeme? Ako me nitko ne pita, znam, ali ako bih htio nekom na pitanje to razjasniti, ne znam; ipak sa sigurnošću mogu reći da znam, kad ne bi ništa prolazilo, da bi bilo budućeg vremena, i kad ne bi ništa postojalo, da ne bi bilo sadašnjeg vremena.

A kako ona dva vremena, prošlo i buduće, postoje, kad prošlo više ne postoji a buduće još nepostoji. A sadašnje vrijeme, kad bi uvijek bilo sadašnje i kad ne bi prelazilo u prošlost, ne bi više bilo vrijeme, nego vječnost. Ako dakle sadašnjost, da bi bila vrijeme, mora prijeći u prošlost, kako možemo tvrditi da i ona postoji, kad joj je uzrok postojanja to što više neće postojati? Tako daleko možemo ispravno kazati da je ona vrijeme samo zato što ide k tome da ne postoji.

Kako se meri vrijeme?

Pa ipak govorimo o dugom vremenu i o kratkom vremenu, a to govorimo samo o prošlom ili budućem vremenu. Prošlo dugo vrijeme nazivamo, na primjer, proteklih sto godina, a isto tako dugo vrijeme nazivamo idućih sto godina, a kratko prošlo vrijeme, na primjer, zovemo proteklih deset dana, ili kratko buduće vrijeme idućih deset dana. Ali kako može biti dugo ili kratko ono što ne postoji? Prošlost naime više ne postoji, a buduđnost još ne postoji. Nemojmo stoga govoriti: “Dugo je”, nego za prošlost govorimo:  “Bilo je dugo”, a za budućnost: “Bit će dugo”.

Gospodine moj, svjetlosti moja, zar se neće i ovdje tvoja istina smijati čovjeku? Jer to dugo prošlo vrijeme – je li bilo dugo onda kad je već bilo prošlo ili dok je još bilo sadašnje? Jer moglo je biti dugo onda kad je bilo nešto što je moglo biti dugo, a kad je prošlo, nije više postojalo, pa nije moglo ni biti dugo kad uopće nije postojalo. Nemojmo dakle govoriti: “Bilo je dugo prošlo vrijeme”, jer nećemo naći što je bilo dugo, kad ga više nema otkako je prošlo, nego govorimo: “Dugo je bilo ono sadašnje vrijeme”, jer je bilo dugo kad je bilo sadašnje. Još naime ne bijaše prošlo tako dag a više nije bilo, i zato je bilo nešto što može biti dugo; ali kad je jednom prošlo, zajedno je prestalo biti dugo jer je prestalo postojati. Pogledajmo dakle dušo ljudska, da li sadašnje vrijeme može biti dugo: dano ti je naime da opažaš i mjeriš njegovo trajanje. Što ćeš mi odgovoriti?

Je li sto sadašnjih godina dugo vrijeme? Pogledaj prije da li sto godina mogu biti sadašnje? Ako naime teče prva od tih sto godina, ona je sadašnja, a devedeset i devet godina su buduće godine, i zato još ne postoje; ako pak teče druga godina, već je jedna prošla, druga je sadašnja, a ostale su buduće. I tako koju god godinu između prve i posljednje godine toga stogodišnjeg broja postavimo kao sadašnju, sve godine prije nje bit će prošle godine, a godine poslije nje buduće. Stoga svih tih sto godina neće moći biti sadašnje.

Da vidimo je li bar ona jedna godina koja sada teče sadašnja. Ako naime teče njezinm prvi mjesec, ostali su mjeseci budući, ako teče drugi, već je prvi prošao, a ostali još ne postoje. Dakle ni godina koja teče nije sva sadašnja, a ako nije sva sadašnja, onda nije sadašnja kao godina. Godina je dvanaest mjeseci; svaki mjesec, bilo koji, dok teče, sadašnji je on sam, a ostali su ili prošli ili budući. Ali ni mjesec koji teče nije sav sadašnji, nego samo jedan njegov dan: ako je prvi, ostali su budući, a ako je posljednji, ostali su prošli, a ako je koji u sredini, on je među prošlima i budućima.

Tako je ovo sadašnje vrijeme, za koje smo vidjeli da se jedino može zvati dugo, stegnuto na razmak od jedva jednoga dana. Ali razmotrimo i njega, jer ni jedan dan nije sav sadašnji. On se naime sastoji od dvadeset i četiri sata u svemu, od noćnih sati i dnevnih sati, prvom satu su svi ostali budući, a prema posljednjemu su svi drugi prošli, a svaki od srednjih sati ima prije sebe prošle, a poslije sebe buduće. Ali i sam jedan sat sastoji se od kratkotrajnih delića: što god je od njega odletjelo, to je prošlost, a što god mu preostaje, to je budućnost. Ako se može zamisliti dio vremena koji se ne može više podijeliti ni u najmanje djeliće vremena, onda je on jedini koji se može zvati sadašnji, ali taj dio tako brzo iz budućnosti prijeleće u prošlost da se ne proteže ni trenutak. Jer ako se proteže, dijeli se na prošlost i budućnost, a sadašnjost nema nikakva trajanja.

Gdje je dakle vrijeme koje bismo mogli nazvati dugim? Da li možda budućnost? Ali o budućnosti ne kažemo da jest duga, jer još nema ničega što bi bilo dugo, nego kažemo: “Bit će duga”. Ali kad će to biti? Ako naime i tada još bude buduća, neće biti duga, jer još neće biti ničega što bi moglo biti dugo; ako pak bude duga tada kad iz budućnosti koja još ne postoji već počne postojati te postane sadašnjost, da može biti nešto što može biti dugo, tada već sadašnje vrijeme viče da ne može biti dugo, kako smo malo prije čuli.[…]

Postoje i prošlost i budućnost.

Ja istražujem, Oče, a ne tvrdim; Bože moj, vodi me i upravljaj me! Gdje je taj koji bi mi se usudio reći da nema triju vremena, kako smo kao djeca učili i drugu djecu poučavali: prošlo, sadašnje i buduće, nego samo sadašnje, jer ona druga dva ne postoje? Ili i ona postoje, ali vrijeme izlazi iz nekoga skrovišta kad od budućega postaje sadašnje, a zalazi u neko skrovište kad od sadašnjega postaje prošlo? Jer gdje su vidjeli budućnost oni koji su je poricali, ako ona još ne postoji? Ne može se naime vidjeti ono što ne postoji. A i oni koji pripovjedaju prošlost, ne bi sigurno pripovjedali istinu kad to ne bi gledali duhom: a kad to ne bi postojalo, ne bi se uopće moglo vidjeti. Postoji dakle i budućnost i prošlost.

Gdje su prošlost i budućnost?

Dopusti mi, Gospodine, da dalje istražujem, nado moja! Ne daj da se išta smete moja pažnja! Ako naime postoje budući i prošli događaji, htio bi znati gdje su. A ako to još ne mogu znati, znam ipak, gdje god bili, da nisu ondje ni kao budući ni kao prošli, nego kao sadašnji. Jer ako su i ondje budući, onda još nisu ondje, a ako su i ondje prošli, onda više i nisu ondje, dakle, gdje god bili, kakvi god bili nisu drugačiji nego sadašnji. Ali kad se prošli događaji istinito pripovjedaju, ne iznose se iz pamćenja same stvari koje su prošle, nego riječi koje su se rodile iz slika tih stvari koje su prolazeći utisnule u dušu kao neke tragove preko osjetila. Jer moje detinjstvo, koje više ne postoji; ali kad ga se sjećam i pripovjedam, onda njegovu sliku gledam u sadašnjem vremenu, jer je još sada u mome pamćenju.

Da li je slična stvar i kod proricanja budućnosti, tako da se od stvari koje još ne postoje vide slike kao da već postoje? Priznajem, Bože moj, da to ne znam. Ali sigurno znam da mi već unaprijed zamišljamo sadašnje, dok čin koji zamišljamo još ne postoji jer je budući; ali kad tome činu pristupimo i započnemo raditi ono što smo unaprijed zamišljali, tada će ona radnja postojati, jer tada neće biti buduća, nego sadašnja.

Kakva god dakle bila ta tajanstvena slutnja o budućim događajima, ipak se moože vidjeti samo ono što postoji. A ono što već postoji nije buduće, nego sadašnje. Kad se dakle kaže da se vide budući događaji, ne vide se oni sami koji još ne postoje, to jest koji su budući, nego njihovi uzroci ili možda znakovi koji već postoje: zato oni nisu onima koji vide budući, nego već sadašnji, i po njima se proriču budući događaji kako su u duši zamišljeni. Te slutnje opet već postoje, i njih kao sadašnje kod sebe vide oni koji te događaje poriču. Neka za me govori jedan primjer iz tolikog šarenila stvari.

Gledam zoru, i unaprijed objavljujem da će izaći sunce. Ono što gledam, to je sadašnje, a što unaprijed objavljujem to je buduće; nije sunce buduće, jer već sada postoji, nego njegov izlazak, koji još nije; pa ipak ni sam njegov izlazak kad ga ne bi u duhu zamišljao, kao sada kad o njemu govorim, ne bih mogao poreći. Ali ni ona zora koju vidim na nebu nije izlazak sunca, iako dolazi prije njega, niti je ono zamišljanje u mojemu duhu: ovo oboje vidim kao sadašnje tako da mogu proreći da će sunce izaći. Budućnost dakle još ne postoji, a ako još ne postoji, uopće ne postoji, a ako ne postoji, ne može se ni vidjeti; ali može se proreći iz sadašnjosti koja već postoji i može se vidjeti.[…]

Sva tri vremena su u mojoj duši.

Što mi je sada jasno i očevidno, to je da ne postoji ni budućnost ni prošlost, i da se ne može s pravom reći: “Tri su vremena, prošlo, sadašnje i buduće”, nego bi se možda moglo sa pravom reći: “Tri su vremena, sadašnje u prošlosti, sadašnje u sadašnjosti, sadašnje u budućnosti”. Ona su naime u mojoj duši kao neke tri stvari i drugdje ih ne nalazim: sadašnjost u prošlosti jepamćenje, sadašnjost u sadašnjosti je gledanje, sadašnjost u budućnosti je očekivanje. Ako nam je to dopušteno reći, vidim i priznajem tri vremena, tri su vremena.

Može se također kazati: “Tri su vremena, prošlo, sadašnje i buduće”, kako je kriva upotreba ušla u običaj; neka se tako govori, eto, ja ne marim, ne protivim se, ne kudim, samo neka se razumije što se kaže, i neka se ne misli da sada postoji ono što je buduće i ono što je prošlo. Ima ionako malo stvari koje se ispravno govore, a više ih je koje se neispravno govore, ali se zna što hoćemo kazati.

Kako prolazi vrijeme?

Rekao sam dakle malo prije da mjerimo vrijeme kad prolazi, tako da možemo reći da je ovo dvostruko vremena od onoga jednostrukoga ili da je ovo toliko koliko ono, i sve što drugo još možemo kazati o dijelovima vremena mjereći vrijeme.

Tako dakle, kako sam govorio, mjerimo vrijeme dok prolazi, pa ako bi mi tko kazao: “Odakle to znaš”? odgovorio bih: “Znam odatle što ga mjerimo; ne možemo mjeriti što ne postoji, a prošlost i budućnost ne postoje.” A kako mjerimo sadašnje vrijeme kad nema trajanja? Mjeri se dakle kad prolazi, a kad prođe, ne mjeri se, jer neće biti ničega što bi se moglo mjeriti.

Ali odakle i kuda i kamo prolazi kad se mjeri? Odakle ako ne iz budućnosti? Kuda ako ne kroz sadašnjost? Kamo ako ne u prošlost? Iz onoga dakle što još ne postoji, kroz ono što nema trajanja, u ono što više ne postoji. Što pak mjerimo ako ne vrijeme u nekom trajanju? Jer kad govorimo jednostruko, dvostruko, trostruko, jednako i sve što na taj način u vremenu govorimo, govorimo samo o vremenskom trajanju. U kojem dakle trajanju mjerimo vrijeme koje prolazi? Da li u budućnosti, odakle prolazi? Ali što još ne postoji, ne mjerimo, ili u sadašnjosti, kuda prolazi? Ali gdje nema trajanja, ne može se mjeriti. Ili u prošlosti, kamo prolazi? Ali što više ne postoji, ne može se mjeriti.[…]

Pažnja, sjećanje, očekivanje

Ali kako se umanjuje ili iscrpljuje budućnost koja još ne postoji? Ili kako raste prošlost koja više ne postoji, ako ne zato što u duši, u kojoj se to zbiva, postoje tri stanja? Ona naime čeka, pazi i sjeća se, da ono što čeka preko onoga na što pazi prijeđe u ono čega se sjeća. Tko dakle poriče da budućnost još ne postoji? Ali ipak već postoji u duši iščekivanje budućnosti. A tko poriče da prošlost više ne postoji? Ali ipak još postoji u duši sećanje na prošlost. A tko poriče da sadašnje vrijeme nema trajanja jer prolazi u trenutku? Ali ipak traje pažnja kroz koju ide prema nepostojanju ono što će tek biti prisutno. Nije daleko dugo buduće vrijeme koje ne postoji, nego je duga budućnost u dugom iščekivanju budućnosti; nije dugo ni prošlo vrijeme koje ne postoji, nego je duga prošlost u dugom pamćenju prošlosti.

Kanim izgovoriti pjesmu koju znam napamet: prije nego započnem, moje je očekivanje usmjereno prema cijeloj pjesmi, ali kad počnem, sve što od nje otkinem i pošaljem u prošlost, ulazi u moje pamćenje, i trajanje toga moga djelovanja razdvaja se u pamćenje onoga što sam već rekao i u iščekivanje onoga što još kanim reći: prisutna je ipak moja pažnja, kroz koju se ono što je bilo buduće prebacuje da postane prošlo. I koliko se to više događa i događa, toliko se skraćivanjem iščekivanjem produljuje pamćenje dok se ne iscrpi sve iščekivanje, kad sve ono djelovanje svrši i prijeđe u pamćenje. I što se događa u cijeloj pjesmi, to se događa i u pojedinim njezinim djelovima i u pojedinim njezinim slogovima;to se događa u duljoj radnji kojoj je ona pjesma možda djelić; to se događa u čitavom životu čovjeka, kojemu su svi čini čovjekovi samo dijelovi; to se dogaša u svemu naraštaju sina ljudskih, kojemu su svi ljudski životu samo dijelovi. […]

 (Aurelije Augustin, Ispovesti, 260-279)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s