ARISTOTEL – izvod iz dela (Politika)


ARISTOTEL – izvod iz dela (Politika)

Budući vidimo kako je svaki grad neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno poradi nekog dobra (jer radi onoga što im se čini dobro svi čine sve), bjelodano je da sva [zajedništva] teže nekomu dobru, a najviše pak, i onomu koje je najpoglavitije od svih [dobara], ono zajedništvo koje je od svih najpoglavitije i u sebi sadržava sva ostala. A to je ono nazvano država i državno zajedništvo.

Svi dakle oni koji mniju kako je državnik, kralj, kućeupravitelj i gospodar jedno te isto, ne kazuju ispravno (jer mnogoćom i maloćom misle da se razlikuju, ali ne vrstom svaki pojedini od tih, kao: onaj tko je nad malo njih, taj je gospodar; ako je nad više,onda je kućeupravitelj; ako [vlada] nad još više njih, onda je državnik ili kralj, kao da se ništa ne razlikuju velika kuća i malen grad. A što se pak tiče državnika i kralja: kad on sam osobno vlada, onda je kralj; kad je prema razlozima dotične znanosti naizmjence i ‘vladajući’ i ‘vladan’, onda je državnik. Nu te stvari nisu istinite). I ovo rečeno jasno će biti onima koji razmotre prema ovdje navedenom načinu istraživanja. Jer kao što u ostalim stvarima slože vinu treba razdijeliti sve do nesloževina (budući da su one najmanji djelići cjeline), tako i ο gradu6, razmatrajući iz kojih je dijelova složen, uvidjet ćemo i ο tima bolje u Čemu se razlikuju jedni od drugih, i ako se štogod znanstveno može postaviti ο svakom pojedinome od rečenoga.

Ako tako tkogod razmotri stvari kako se od samoga početka razvijaju, onako kao i u drugim slučajevima, i u ovima će najljepše tako znanstveno razvidjeti. Nuždno je stoga prvo da bivaju udvoje oni koji jedno bez drugoga ne mogu biti, kao žensko i muško poradi rađanja (i to ne po izboru, nego zbog toga što im je, kao i u ostalih životinja i biljaka, naravna težnja ostaviti iza sebe štogod drugo poput sebe samoga) te po naravi i ‘vladajuće’ i ‘vladano’poradi opstanka. Jer ono [biće] koje je uzmožno umom predviđati, po naravi je vladajuće i po naravi je gospodareće; ono pak koje je uzmožno                                       [to predviđeno] svojim tijelom izvršiti, vladano je i po naravi robujuće. Zbog toga gospodaru i robu ista je korist. Po naravi dakle razlikuju se žensko i rob (jer narav ne čini ništa onako kao nožari delfijski nož , štedljivo, nego jedno za jedno; jer tako će najljepše izvršiti svoju namjenu svako pojedino od oruđa, služeći ne mnogim poslovima, nego jednome). Među barbarima pak žensko i rob u istome su poretku. Uzrok je u tomu što u njih ne postoji po naravi vladajuće, nego se njihovo zajedništvo sastoji od robinje i roba. Zbog toga kažu pjesnici »što barbarima Heleni vladaju pravo je«, kao da je po naravi jedno te isto biti barbar i rob. Dakle, iz ta dva zajedništva prvo nastaje dom, te ispravno Heziod reče postaviv »dom pak najprije, ženu i vola plužnjaka«, jer vol je mjesto kućnog roba siromasima. Stoga poradi [životne] svakodnevice nastalo zajedništvo već prema naravi je dom; njegove [članove] Haronda naziva istostolnicima, a Epimenid Krećanin istonaćvarima. Prvo zajedništvo od više domova, koje nije poradi dnevne potrebe, je selo. Najviše se prema naravi čini da je ono selo koje je naselina [potekla od jednog] doma, sastavljena od djece i unuka, koje neki nazivaju istomliječnicima. Zbog toga se prvotno kralj evalo gradovima, a još je i sada tako u [barbarskih] naroda. Jer su se sakupili od onih nad kojima se kraljevalo.Naime, nad svakim domom kraljuje najstariji, kao i u naselinama, na temelju srodništva. I to je ono što kaže Homer: »Postavlja zakon pak svaki djeci i ženama.« Jer bijahu raspršeni i tako se u drevnini stanovalo. I ο bogovima zbog toga svi govore kako njima vlada kralj, jer i oni sami, što još i sada što pak u drevno doba, bijahu pod kraljem; kao što im, naime, obličja pridaju prema sebi samima, tako [predočuju] i živote bogova.

A iz više sela sastavljeno savršeno zajedništvo je grad, koji je takoreći dosegao granicu potpune samodostatnosti, nastavši pak poradi pukog življenja,i opstojeći poradi dobra življenja. Zbog toga svaki grad biva po naravi, ako tako bivaju i prvotne zajedniče. Jer on je njihova svrha, a narav je svrha. Naime, ono što je svako pojedinačno kad mu se postanak završi, to nazivamo naravlju svake pojedine stvari, kao čovjeka, konja, kuće. Uz to, ‘poradi čega je što’ i svrha ono su najbolje.
A samodostatnost je i svrha i ono najbolje. Iz tih je stvari dakle bjelodano kako je grad jedna od naravnina i da je čovjek po naravi društvena životinja, i onaj koji je bez grada – zbog naravi a ne zbog slučaja – ili je nevaljao ili je bolji od čovjeka; poput onoga kojega Homer pogrdi kao »bez plemena, bez zakona, bez ognjišta.« jer dotičnik je istodobno po naravi takav i požudan je rata, te je nalik ‘nevezanu potezu’ u igri kockom. Zbog toga, daje čovjek društvovna životinja,više od svake pčele i bilo koje krdne životinje, posve je jasno. Jer ništa, kao što kažemo, uzalud narav ne čini. A govor jedino čovjek ima medu [svim] životinjama. Jer dok je glas znak bola ili užitaka, te je stoga prisutan i u ostalih životinja (do toga je,naime, njihova narav stigla, da imaju osjet bola i užitaka i da te mogu označiti jedni drugima), govor pak priopćuje korisno i štetno, pa tako i pravedno i nepravedno. Jer to je, nasuprot ostalim životinjama, ljudima svojstveno, da jedino oni imaju sjetilnu zamjedbu dobra i zla, pravednog i nepravednog i slično. A zajedništvo takvih tvori dom i grad. Po naravi je pak prvotniji grad negoli dom i svaki pojedini od nas. Jer cjelina je nuždno prvotnija od dijela. Naime, uništi li se cjelina [tijela], neće biti noge ni ruke, osim možda istoimeno, kao kad bi tkogod rekao kamena ruka (jer uništena, ona će biti takva). Nu sve se stvari određuju učinkom i možnošću, tako te kad više nisu takve, ne može se više ni reći kako su iste, nego samo istoimene. Bjelodano je dakle i da grad biva po naravi i da je prvotniji negoli pojedinac. Jer ako pojedinac, izdvojen, nije samodostatan, slično ostalim dijelovima on će se odnositi prema cjelini. Onaj pak tko se ne može združivati ili mu ništa ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.

Po naravi dakle postoji poriv u svima za takvim zajedništvom. Onaj pak tko ga je prvi zasnovao uzročnik je najvećih dobara. Jer kao što je – kad je savršen – čovjek najbolja od životinja, tako je i – odvojen od zakona i pravde – najgori od svih. Jer najteža je oboružana nepravda. A čovjek od naravi pak ima oružje poradi razboritosti i kreposti, kojim se još ponajviše može poslužiti i u oprečne svrhe. Stoga je najbezbožniji i najdivljačniji kad je bez kreposti, te najgori u požudi spola i jela. Pravednost je dočim društvena. Jer pravda je poredak državnog zajedništva, a pravednost je prosudba pravednoga.

Budući je pak jasno od kojih je dijelova grad nastao, mora se prvo govoriti ο gospodarstvu. Jer se svaki grad sastoji od domaćinstava. Dijelovi gospodarstva su oni opet od kojih je sastavljeno domaćinstvo. A savršeno domaćinstvo se sastoji od robova i slobodnjaka. Budući svaku pojedinost treba prvo istražiti u najmanjim sastojcima – a prvi su i najmanji dijelovi domaćinstva gospodar i rob, te suprug i supruga, pa otac i djeca – ο tome trojem moralo bi se razvidjeti što je svako pojedino i kakvo treba biti. Posrijedi su dakle znanost ο odnosu gospodara i roba, ο bračnome odnošaju (jer inače je bezimeno spajanje žene i muža) i ο trećemu, ο rađanju djece (jer se ni to ne naziva vlastitim imenom). Neka su to ta tri odnosa kako rekosmo. Postoji još i dio koji se jednima čini da je gospodarstvo, a jednima pak kao najveći njegov dio. Kako pak s time stoji, valja razmotriti. Govorim naime ο takozvanome umijeću zaradbe. A prvo govorimo ο gospodaru i robu, kako bismo uvidjeli stvari od nužne koristi, te ako bismo ο spoznaji tih stvari uzmogli doseći štogod bolje od sadašnjih pretpostavki. Jer nekima se čini kako je odnos gospodara i roba nekakva znanost, te kako su isto i umijeće gospodarstva, pa ono vladara, državnika i kralja, kao što rekosmo u početku. Nekima je pak usuprot naravi gospodarenje nad drugim čovjekom (jer samo je po zakonu jedan rob a drugi slobodnjak, dok se po naravi ništa ne razlikuju). Stoga ono nije ni pravedno, jer je nasilno.                      Budući je imovina dio doma i nauk ο imovini dio gospodarstva (jer se bez potrepština ne može ni živjeti ni dobro živjeti), i kao što bi u određenim umijećima morala biti prisutna pripadna oruđa – ako se hoće obaviti posao – tako je i u gospodara domaćinstva. A od oruđa jedna su neživa dok su druga živa (kao što je kormilaru kormilo neživo oruđe, a potkormilar živo; jer u umijećima poslužnik je vrsta oruđa); tako je i imovina oruđe koje služi životu. Imovina se sastoji od mnoštva oruđa; i rob je neka živa imovina, a svaki je poslužnik oruđe koje je mjesto oruđa. Jer kada bi uzmoglo svako pojedino oruđe, onako kako mu se naredi ili predosjećajući nalog, obaviti svoj posao, kakvi kažu da su Dedalovi kipovi ili Hefestovi tronošci, ο kojima reče pjesnik, da ‘sami od sebe dođoše na božansko zborište’, te kad bi tako tkalački čunci tkali sami i trzalice citarale, onda ne bi trebalo ni graditeljima pomoćnika ni gospodarima robova.

Dakle, ono što se obično zove oruđima zapravo su „tvorbena oruđa, dok je imovina činidbeno oruđe. Jer od tkalačkoga čunka nastaje nešto mimo same njegove upotrebe, dok od haljine ili ležaja postoji samo upotreba. Uz to, budući se razlikuje vrstom tvorba i činidba, te objema treba oruđa, moraju i ona imati takvu razliku. A život je činidba, a ne tvorba. Zbog toga je rob poslužnik u onome što služi činidbi. Ο imovini pak se govori kao ο dijelu. Jer dio nije samo dio nečega drugoga, nego i u cijelosti pripada drugome. Isto tako i imovina. Zbog toga je gospodar samo gospodar roba, i ne pripada mu; rob dočim nije samo rob gospodarev, nego mu i u cijelosti pripada. Iz tih je stvari dakle jasno što je narav roba i koja mu je mogućnost. Jer onaj koji po naravi ne pripada sebi nego drugomu čovjeku, taj je po naravi rob; a drugomu pripada čovjek koji, budući čovjekom, također je i imovina. Imovina je pak oruđe činidbeno i izdvojivo.

A je li pak tkogod naravlju takav ili nije, i je li bolje i pravednije robovati komu ili ne, nego je cjelokupno ropstvo usuprot naravi, nakon toga valja razvidjeti. A to nije teško ni po razlogu znanstveno promotriti niti iz činjenica razaznati. Jer ‘vladati’ i ‘biti vladan’, ne pripada samo nužnostima, nego i probitačnostima, i već odmah od rođenja neki se tako odvajaju: jedni da se njima vlada, drugi pak da vladaju. I postoje mnoge vrste vladatelja i vladanih (i uvijek je bolja vladavina nad boljim vladanicima, kao što je ona nad čovjekom bolja nego nad zvijeri; jer rad obavljen od boljih je bolji, a gdje jedno vlada, dok je drugo vladano, nastaje neki njihov rad;) jer sve one stvari koje su od više sastojaka složene i postaju štogod jedno zajedničko, bilo od neprekidnih bilo od razdvojenih [dijelova], u svima se takvima pokazuje ‘vladajuće’ i ‘vladano’, i to je po cjelokupnoj njihovoj naravi prisutno u živim bićima, ali i u onih što ne sudjeluju u životu postoji nekakva vladavina, kao ona glazbenog sklada. Ali to je možda izvan ovoga istraživanja.

(Aristotel, Politika, 1 – 9, Globus, Zagreb, 1988)

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s