PRESOKRATSKI FILOZOFI – (od Pitagore do Demokrita)


PRESOKRATSKI FILOZOFI

.

 

 

 

 

Pitagora

Tik do Jonske obale leži otok Sam. Međutim, unatoč prirodnoj blizini, tradicije na otocima bile su u nekim važnim vidovima konzervativnije od onih u gradovima na kopnu. Ondje se, izgleda, sačuvala veća povezanost s prošlom egejskom civilizacijom i u daljnjem izlaganju treba tu razliku imati na pameti. Dok Jonija Homerovog doba i rana miletska škola, uglavnom, nisu bile sklone da religiju uzmu ozbiljno, otočani su od početka bili podložniji orfičkom utjecaju koji se nadovezao na vjerovanja što su preostala iz kretsko – ahejskih dana.

Olimpski je kult umnogome bio nacionalna stvar, bez strogo religiozne dogme. S druge strane, orfičko je učenje raspolagalo svetim tekstovima i povezivalo svoje sljedbenike vezama zajedničke vjere. Filozofija u ovom kontekstu postaje način života, nazor o svijetu koji je kasnije prihvatio Sokrat.

Pionir ovoga novog duha u filozofiji bio je Pitagora, rodom sa Sama. Malo se zna o tome kad je živio i o pojedinostima njegova života. Kaže se da je bio na vrhuncu razvoja 532 pr.n.e., za vrijeme Polikratove tiranije. Grad Sam bio je takmac Miletu i drugim kopnenim gradovima koji su pripali perzijskim osvajačima, nakon što su ovi zauzeli Sard 544. pr.n.e. Samski brodovi plovili su uzduž i popreko Mediterana. Polikrat je neko vrijeme bio bliski saveznik egipatskog kralja Amazisa. Ovaj je, nedvojbeno, dao poticaj za priču da je Pitagora putovao u Egipat i ondje stekao znanje matematike. Bilo kako bilo, on je napustio Sam jer nije mogao trpjeti Polikratovo ugnjetavanje. Nastanio se u Krotonu, grčkom gradu u južnoj Italiji, gdje je osnovao svoj “savez”. Živio je u Krotonu dvadeset godina, do 510 pr.n.e., kada se, prihvaćajući protest protiv škole, povukao se u Metapontiju i ondje ostao do svoje smrti.

Kao što smo vidjeli, za Milećane je filozofija u velikoj mjeri bila praktična stvar i filozofi su mogli biti i bili su ljudi akcije. U okviru pitagorovske tradicije došlo je na prvo mjesto suprotno shvaćanje. Sada filozofija postaje zasebno razmišljanje o svijetu. To je povezano s orfičkim utjecajem izraženim u pitagorejskom stavu prema životu. Ljudi se dijele prema tri načina života. Kao što postoje tri vrste ljudi koji dolaze na olimpijske igre, tako postoje tri vrste ljudi u društvu. Na najnižem stupnju su oni koji sudjeluju u takmičenjima i konačno promatrače koji dolaze gledati, teoretičare u doslovnom smislu. Ovi posljednji odgovaraju onome što su filozofi. Filozofski je način života jedini koji pruža neku nadu za prevladavanje slučajnosti postojanja, on omogućuje bijeg od položaja određenog rođenjem. Jer, prema pitagorovcima, duša je podvrgnuta stalnom seljenju.

Ova strana te tradicije povezana je s nekoliko primitivnih tabua i pravila o uzdržljivosti. Podjelu načina života na tri dijela naći ćemo ponovo u Platonovoj Državi, kao, uostalom, još mnogo toga iz pitagorovskog učenja i drugih predsokratskih škola. Moglo bi se reći da Platon daje sintezu teorijskih sporenja prvih filozofa.

S druge strane, pitagorovska je škola potakla znanstvenu, posebno matematičku tradiciju. Matematičari su pravi slijedbeneci pitagorovskog učenja. Unatoč mističnom obilježju koje potječe iz orfičkog učenja o zagrobnom životu, ova znanstvena strana škole nije stvarno iskrivljena religioznim idejama. Sama znanost ne postaje religiozna, čak ako traganje za znanstvenim načinom života i jest protkano religioznim značenjem.

Moćno sredstvo pročišćavanja ovog načina života jest muzika. Možda je pitagorski interes za nju potekao baš iz ovoga utjecaja. Kako bilo da bilo, Pitagora je otkrio jednostavne brojčane odnose onoga što zovemo muzičkim intervalima. Usklađena će žica proizvesti oktavu ako joj dužinu prepolovimo. Slično tome, dobit ćemo kvartu, ako dužinu žice smanjimo na tri četvrtine, odnosno kvintu, smanjimo li je na dvije trećine. Kvarta i kvinta zajedno čine jednu oktavu, tj. 4/3 x 3/2 = 2/1. Tako ovi intervali odgovaraju odnosima u harmonijskoj progresiji 2:3/3:1. Već je rečeno das u tri interval usklađene žice uspoređena sa tri načina života. Premda ovo mora ostati spekulacija, sigurno je da usklađena žica igra od tada vodeću ulogu u grčkom filozofskom mišljenju. Pojam harmonije u smislu ravnoteže, usklađivanje i kombiniranje suprotnosti kao što su visoko i nisko, potpuno usklađenje, koncepcija prosječnog ili srednjeg puta u etici i učenje o četiri temperamenta – sve to na kraju upućuje na Pitagorino otkriće. Mnogo toga naći ćemo i kod Platona.

Vrlo je vjerovatno da su otkrića u muzici dovela do ideje o tome kako su sve stvari brojevi. Prema tome, da bismo shvatili svijet oko sebe, moramo otkriti brojeve u stvarima. Čim shvatimo brojnu strukturu, dobivamo vlast nad svijetom.  To je doista vrlo važna koncepcija. Mada joj je bila privremeno opala vrijednost u poslijehelenističkom razdoblju, još jednom je priznata kad je ponovno buđenje znanosti obnovilo zanimanje za stare izvore. To je dominantna crta moderne  koncepcije znanosti. Kod Pitagore nalazimo također prvi put zanimanje za matematiku koje nije potaknuto prvenstveno praktičnim potrebama. Egipćani su imali određeno matematičko znanje, ali ne veće nego im je trebalo za izgradnju piramida, ili mjerenje njihovih polja. Grci su počeli proučavati takve stvari “za ljubav istraživanja”, da upotrijebimo Herodotov izraz, a Pitagora je bio prvi među njima.

On je razvio način prikazivanja brojeva kao slaganje tačaka ili kamenčića. To je u stvari jedna metoda računjanja koja se u ovom ili onom obliku održala dugo vremena. Latinska riječ “kalkulacija” znači “rukovanje”. S tim je povezano proušavanje određenih aritmetičkih nizova. Ako postavimo redove kamenčića tako da svaki sadrži jedan više nego predhodni, počevši od jednog, dobivamo “trokutni” broj. Poseban značaj pripisivao se tetraktisu, koji se sastoji od četiri reda i pokazuje da je 1+2+3+4=10. Slično tome, zbroj uzastopnih neparnih brojeva daje “kvadratni” broj, a zbroj uzastopnih parnih brojeva  “pravokutni” broj.

U geometriji je Pitagora otkrio čuveni poučak da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad katetama, premda ne znamo kakav je dokaz dao za to. Ovdje opet imamo primjer opće metode i demonstracije nasuprot mjerenju odoka. Otkriće ovog poučka, međutim, dovelo je do golemoga skandala u školi, jer je jedna od njegovih poslijedica i to da je kvadrat nad dijagonalom kvadrata jednak dvostrukom kvadratu stranice. Ipak, nijedan se “kvadratni” broj ne može rastaviti na dva jednaka kvadratna broja. Stoga se taj problem ne može riješiti s pomoću onoga što sada zovemo racionalnim brojevima. Dijagonala se ne može međusobno mjeriti s stranicom.

Za riješenje problema treba nam teorija iracionalnih brojeva koju su kasnije razvili pitagorovci. Naziv “iracionalan”, u ovom kontekstu, očito se vraća tom starom matematičkom skandalu. Priča se da su jednog pripadnika saveza utopili u moru zbog odavanja tajne.

O svom učenju o svijetu Pitagora se nadovezuje neposredno na Milećane i kombinira to sa svojim vlastitim učenjem o broju. Svrstani kako je ranije spomenuto, brojevi su “međašno kamenje” – nedvojbeno zato što se ta koncepcija svodi na “mjerenje zemlje”, ili “geometriju” u doslovnom smislu. Naša riječ “term”, koja je latinskog podrijetla, ima također doslovno značenje. Prema Pitagori, bezgranični zrak je ono što drži jedinice odijeljenjim, a jedinice daju mjeru bezgraničnom. Osim toga, bezgranično je identificirano s tamom, a granica s vatrom.      Ovo je očito koncepcija koja se izvodi iz neba i zvijezda. Poput Milećana, Pitagora je mislio da postoje mnogi svijetovi, premda, s obzirom na njegovo učenje o brojevima, nije vjerovatno da je držao kako su neizbrojivi. Razvijajući stajalište Anaksimandra, Pitagora je držao da je Zemlja kugla i odbacio je miletsku teoriju vrtloga. Međutim, jednom kasnijem filozofu sa Sama peostalo je da iznese heliocentrično učenje.

Pitagorino bavljenje matematikom dalo je povoda za ono što ćemo kasnije susresti kao učenje o idejama ili učenje o univerzalijama. Kad neki matematičar dokazuje poučak o trokutima, ne govori o liku koji je negdje nacrtan, već prije o nečemu što on vidi u mislima. Tu se javlja razlikovanje između inteligibilnog i osjetilnog. Čak, štaviše, postavljeni poučak vrijedi bezuvjetno i za sva vremena. Odavde je samo jedan korak do stajališta da je inteligibilno jedino stvarno, savršeno i vječno, dok je osjetilno prividno, manjkavo i prolazno. To su izravni rezultati Pitagorinog učenja, koji vladaju filozofskom mišlju, kao i teologijom, sve od onda.

Moramo također zapamtiti da je glavni bog pitagorevaca bio Apolon, unatoč orfičkim elementima i njihovu vjerovanju. Apolonska crta je ono čime se evropska racionalistička teologija razlikuje od misticizma Istoka. Tako je pod utjecajem ranih pitagorovaca stara olimpska religija bila istisnuta, a mjesto nje se razvilo novo religiozno shvaćanje.

Ksenofan

Još oštriji udarac tradicionalnim bogovima zadao je Ksenofan.Rođen vjerovatno 565 pr.n.e. u Joniji, pobjegao je na Siciliju kad su 540 došli Perzijanci. Kako izgleda, glavna mu je namisao bila da uništi olimpski Panteon s njegovim bogovima, koje je čovjek stvorio prema svojoj slici. On se također protivio misticizmu orfičkog preporoda i podsmjehivao se Pitagori.

 

 

 

 

Heraklit iz Efesa

Naredni pripadnik filozofske tradicije bio je još jedan Jonjanin – Heraklit iz Efesa, koji je bio u punoj snazi oko početka šestog stoljeća. O njegovu životu ne znamo gotovo ništa, osim da je potjecao iz aristokratske obitelji. Međutim, sačuvani su neki fragmenti iz njegovih djela. Na osnovu njih možemo odmah zaključiti zašto su ga nazivali “mračnim”.

Njegove rečenice zvuše proročki. Ti su odlomci jezgroviti, elegantni i puni živih metafora. Govoreći o vječnom krugu života i smrti, on kaže: “Vrijeme je dijete što se igra kamenčićima. Kraljevska moć je dječja”. U svojim prezrivim porugama glupanima on daje oduška  svom podcjenjivanju u zajedljivim frazama. “Kad budale čuju, oni su poput gluhih: o njima poslovica kaže da ih nema kad su prisutni”, i dalje: “Oči i uši su slabi svjedoci ljudima koji imaju duše što ne razumiju njihov jezik”.

Kako bi nas podsjetio da vrijedna dostignuća zahtijevaju mnogo rada i napora, on kaže: “Oni koji traže zlato, iskopaju mnogo zemlje a nalaze malo”.  Oni kojima je takav cilj pretežak otpisani su s obrazloženjem: “Magarcima je draža slama od zlata”. Upravo tako on nagoviještava misao koja je kasnije izražena u čuvenoj Sokratovoj uzrečici, tj. da se ne trebamo odviše ponositi onim što naučimo”. Pobliže proučavanje Heraklitove nauke pomoći će nam da donekle razjasnimo ove iskaze. Premda Heraklit nije imao znanstvenog interesa za svoje jonske predhodnike, njegovo se naučavanje ipak temelji na onome što su već znali i Jonjani i Pitagora. Anaksimandar je bio rekao kako se suprotnosti, koje su nadmoćne, vraćaju u bezgranično da usklade međusobno suparništvo. Od Pitagore potječe pojam harmonije. Prema ovim ulomcima Heraklit razvija novu nauku i evo njegova znamenitog otkrića i doprinosa filozofiji: stvarni svijet uravnoteženi sklad suprotnih tendencija. Iza borbe suprotnosti, u skladu sa zakonima, skriva se harmonija ili sklad koji je svijet.

Ova opće valjana predodzba nije tako očigledna, jer “priroda voli da skriva”. Zapravo, čini se da je on držao kako u stanovitom smislu sklad biti nešto što ne upada odmah u oči. “Skriveni sklad je bolji nego otkriveni”. U stvari, postojanje sklada obično se previdi. “Ljudi ne znaju kako se ono što je u proturečju slaže sa samim sobom. To je sklad suprotnih napetosti, kao kod luka i lire”.

Tako je borba pokretačko načelo koje održava svijet živim.” Homer je imao krivo kad je rekao: “Nek’ iščezne borba između bogova i ljudi”! On nije uviđao da moli za uništenje svemira jer, da mu je molitva uslišana, sve bi stvari nestale”. Upravo u ovom logičkom smislu, a ne kao militarističku maksimu, moramo shvatiti njegovu tvrdnju: “Rat je otac svega”. Ovo stajalište zahtijeva novi temeljni stav koji će naglasiti važnost djelatnosti. Slijedeći Milećane u načelu, premda ne u pojedinostima, on je izabrao Vatru. “Sve su stvari zamjena za Vatru, i Vatra za sve stvari, kao što su robe zamjena za zlato i zlato za robe”. Ova trgovačka poredba ističe glavnu misao njegove nauke. Plamen uljanice izgleda kao neki čvrsti predmet. Ipak, sve dok se ulje upija, gorivo se pretvara u plamen i čađa sliježe od njegova izgaranja. Tako je sve što se događa na svijetu proces promjena ove vrste, ništa nikad ne ostaje isto. “Ne možeš dvaput zagaziti u istu rijeku, jer nove vode stalno nadolaze k tebi”. Zbog ove vrste tumačenja, kasniji pisci pripisali su Heraklitu čuvenu izreku: “Sve su stvari u stanju vječne promjene”. Sokrat je o heraklitovcima govorio s nadimkom “oni koji vječno teku”.

Važno je ovo suprostaviti jednom drugom fragment koji kaže: “Mi stajemo i ne stajemo u istu rijeku, mi jesmo i nismo”. Na prvi se pogled čini da se to ne može uskladiti s predhodnom tvrdnjom. Međutim, ova tvrdnja spade u drugi aspekt nauke. Ključ leži u drugoj polovici. Mi jesmo i mi nismo, ponešto je skriveni način da se kaže kako se jedinstvenost našeg postojanja sastoji u neprestanoj promjeni ili, da to izrazimo jezikom koji je kasnije skovao Platon, naše je biće vječno postajanje. Isto je s onim primjerom s rekom. Ako danas zakoračimo u Temzu, pa ponovo sutra, ja ulazim u istu rijeku, ali voda u koju ulazim nije ista. Smisao je, čini mi se, dovoljno jasan pa ne bih preporučio čitaocu da to iskuša. Druga ovakva tvrdnja nalazi se u izreci: “Put naviše i put naniže jedan je te isti put”. To smo već vidjeli u slučaju s plamenima: ulje se podiže, čađa pada, oboje je dio procesa izgaranja. Isto bi moglo biti da se izreka prvenstveno mora shvatiti doslovno. Kosi put ide i gore i dolje, ovisi o tome kojim smjerom idete. Heraklitova nauka o suprotnostima ovdje nas upozorava kako ono što izgleda da su proturječne pojave u stvari su bitni dijelovi neke okolnosti. Jedan od najupadljivijih načina koji to izražava jest tvrdnja: “Dobro i zlo su jedno”. Ovo očito ne znači das u dobro i zlo jedna te ista stvar. Naprotiv, baš kao što se ne može zamisliti uzlazni put bez silaznog, ne može se razumijeti pojam dobra, a da se u isto vrijeme ne razumije pojam zla. U stvari, razgradite li uzlazni put rušenjem padine briježuljka, na primjer, uništavate i put prema dolje; a tako je s dobrom i zlom.

Dovle, učenje o tome da su sve stvari u stanju mijenjanja nije u stvari novo. Anaksimandar je imao vrlo slična shvatanja. Ali je objašnjenje, zašto stvari ipak ostaju iste, napredak u odnosu na Milećane. Prva misao o zakonima potječe od Pitagore. Zadržavanjem vlastitih zakona stalna promijena održava stvari kakve jesu. To je tako u pogledu čovijeka kao i u pogledu svijeta. U prirodi se stvari mijenjaju prema zakonima, a isto tako i unutar ljudske duše, gdje postoje promjene između suhog i vlažnog. Vlažna duša propada i u opasnosti je da se raspadne, ako se to događa bez nadzora vatre, što kao opaska o pripitom čovjeku nije sasvim netačno.

S druge strane, “Suha duša je najmudrija i najbolja”, premda ni u dobrom ne smijemo pretjerati, jer će previše vatre usmrtiti dušu jednako kao i razuzdano vlaženje. Međutim, izgleda da se uništenje vatrom drži slavnijim završetkom, jer “Veća smrt veću nagrdu dobija”. Razlog je  za to vjerovatno u tome što je vatra vječna supstancija: “Ovaj svijet, koji je isti za sve, nije stvorio nitko od bogova ni ljudi, nego je uvijek bio, jest i uvijek će biti vječno živa vatra koja se prema svome zakonu pali i gasi”.

Što se tiče prirodnih procesa, oni se svi podudaraju sa svojim zakonima. Nepravdu, držao je Anaksimandar, ne treba tražiti u borbi suprotnosti, nego u zanemarivanju zakona.“Sunce neće prekoračiti  svoje zakone, ako ih prekorači, Erinije, pomoćnice pravde, otkrit će ga.” Ali zakoni nisu apsolutno kruti, pod uvjetom da ne prelaze granice. U stvari, oni se mogu kolebati unutar stanovitih raspona i to objašnjava periodične pojave, kao što su dan i noć, čovjekovo buđenje i spavanje i slične promijene. Pojam promijenljivih zakona upravo navodi dag a se poveže s pitagorovskom konstrukcijom iracionalnih brojeva s pomoću kontinuiranih razlomaka, gdje niz približnih vrijednosti naizmjenice prelazi, odnosno ne dostiže pravu vrijednost. Međutim, mi ne znamo jesu li rani pitagorovci razvili ovu metodu; i premda je ona u Platonovo vrijeme bila sigurno dobro poznata, ne možemo sa sigurnošću pripisati to znanje Heraklitu.

Poput Ksenofana, Heraklit je s prezirom gledao na ondašnju religiju i to na njezin olipski i orfički oblik. Putem obreda i žrtava ljudi neće postati dobri. On je jasno uočio plitkost i primitivnost obreda. “Uzaludno se peru prljajući sebe krvlju, baš kao i onaj koji bi stao u blato hoteći da u njemu opera svoje noge. Tko god bi video da to čini, držao bi ga ludim”. Nikakvo dobro ne može ptud proizaći.

Međutim, postoji jedan način na koji se može postići mudrost, a to je da se shvati osnovno načelo stvari. Ovo načelo je sklad suprotnosti, ali ga ljudi ne propaznaju, premda se svugdje očituje. “To načelo, premda je vječno, ljudi nikada ne shvaćaju – ni prije negoli čuju, ni pošto su čuli. Jer, premda se sve stvari događaju u skladu s tim pravilom, ljudi kao da s njim nemaju iskustva, čak i nakon što su iskoristili riječi i djela koja ja objašnjavam kad svrstavam svaku stvar prema njezinoj vrsti i pokazujem kakva je”. Ako ne znamo pravilo, onda nam nikoja količina znanja neće koristiti. “Naučiti mnoge stvari ne znači naučiti shvaćati”. To je stajalište koje ćemo ponovo naći kod Hegela, a Heraklit je nesumnjivo, negov izvor. Mudrost se, dakle, sastoji u tome da se shvati osnovno načelo koje je zajedničko svim stvarima. Njega se moramo držati kao što se država drži svojih zakona. Zapravo, mi se moramo držati njega još strože, jer je zajedničko načelo univerzalno, a zakoni različitih država mogu se razlikovati. Heraklit stoga naglašava apsolutni karakter općeg nasuprot pojmu relativnosti koji se razvija u to vrijeme na temelju usporedbi različitih običaja raznih naroda. Heraklitovsko se učenje suprostavlja pragmatičkom stajalištu sofista koje je Protagora kasnije izrazio tvrdnjom: “Čovjek je mera svih stvari”.

Ali, premda se opće načelo, ili logos, nalazi svuda, mnogi su slijepi za nj i ponašaju se kao da je svatko obdaren vlastitom mudrošću. Na taj način, opće načelo je sve samo ne javno mnijenje. Heraklit prezire masu zbog ove zaslijepljenosti. On je aristocrat u doslovnom smislu riječi, čovjek koji daje prednost vladaju najboljih. “Efežani, svaki odrasli čovjek među njima, dobro bi učinili da se objese i prepuste državu golobradim mladićima, jer su prognali Hermodora, najizvrsnijeg između sebe, govoreći: “Ne želimo da itko bude među nama najbolji; ako je netko takav, neka to bude drugdje i među drugima”.

Heraklit je osebi, nedvojbeno, dobro mislio, što mu se, možda može oprostiti. Kad se zanemari ta lična mušica, on se javlja kaosnažni mislilac koji je spojio u jedno  glavne koncepcije svojih predhodnika i snažno utjecao na Platona. Heraklitovsko učenje o stalnom mijenjanju privlači pažnju na činjenicu da su sve stvari uključene u neku vrstu kretanja. Daljnji obrat u grčkoj filozofiji vodi nas u drugu krajnost  i potpuno poriče kretanje.

 

 

 

 

Parmenid

Sve teorije koje smo dosad prikazali imaju jednu zajedničku crtu – naime, svaka pokušava objasniti svijet s pomoću nekog i to samo jednog načela. Pojedina se riješenja razlikuju od škole do škole, ali svako od njih predlaže jedno osnovno načelo u vezi s nastankom svih stvari. Dosad, međutim, nitko nije kritički ispitivao ovo opće stajalište. Kritičar koji se prihvatio tog zadatka, bio je Parmenid.

O njegovu  životu, kao i o životima mnogih drugih, znamo malo zanimljivog. Rodio se u Eleji u južnoj Italiji i osnovao školu koja je, po gradu, dobila ime elejska. U punoj snazi djelovanja nalazio se tijekom prve polovice petog stoljeća i, ako se se može vjerovati Platonu, zajedno sa svojim slijedbenikom Zenonom posjetio je Atenu, gdje su se obojica sastala sa Sokratom otprilike oko 450 god. Pr.n.e. Od svih grčkih filozofa, Parmenid i Empedokle su jedini izložili svoje učenje u poetskom obliku. Parmenidova poema imala je naslov “O prirodi”, kako se zvahu mnoga djela starih filozofa.

Podijeljenja je u dva dijela. Prvi dio, “Put istine”, sadrži njegovo logičko učenje, koje nas ovdje najviše zanima. U drugom dijelu “Put mnijenja”, izlaže kozmologiju koja je u bitnim crtama pitagorovska, ali posve izričito kaže kako sve to treba držati prividnim. On sam je sljedbenik pitagorovskog učenja, ali ga je napustio čim je došao do tog da iznese svoje prigovore. Tako taj dio poeme služi kao catalog pogrešaka od kojih se on oslobodio.

Parmenidova kritika polazi od slabosti koja je zajednička naučavanju svih njegovih predhodnika. Tu slabost nalazi u nepodudarnosti između stajališta da su sve stvari nastale iz jedne osnovne materije i što se, istodobno, govori o praznom prostoru. Materijalno možemo opisati izrekom “to jest”, a prazni proctor izrekom “to nije”. Međutim, svi predhodni filozofi pogriješili su govoreći o onom što nije kao da jest. Za Heraklita se čak može reći da je govorio kako nešto istodobno i jest i nije. Nasuprot svima njima, Parmenid jednostavno tvrdi da “nešto jest”. Smisao je u tome da se o onom što nije ne može čak ni misliti, jer se ne može misliti o ničemu. O čemu se ne može misliti, to ne može ni biti , pa se stoga o onome što može biti može i misliti. To je glavna nit Parmenidove kritike.

Neki su zaključci odmah vidljivi. “To jest” znači da je svijet posvuda ispunjen materijom. Prazni proctor jednostvno ne postoji ni u njemu ni izvan njega. Čak, štaviše, na svakom  mjestu mora biti jednaka količina materije jer, kad ne bi bilo tako, morali bismo reći, o mjestu manje gustoće, da ono na neki način nije, a to je nemoguće. Ono “to” mora biti jednako u svim smjerovima i ne može se protezati u beskonačnost, jer bi značilo da je nepotpuno. Ono je nestvoreno i vječno; ne može postati ni iz čega niti se pretvoriti ni u šta; ne može postati ni iz čega, jer, osim njega ničeg drugog i nema. Tako dolazimo do slike svijeta kao čvrste, konačne, jedinstvene materijalne sfere bez vremena, kretanja ili promjena.

To je doista čudovišni udarac zdravom razumu, ali ipak, to je logični zaključak krajnjeg materijalnog monizma. Ako to vrijeđa naša osjetila, utoliko gore po njih; moramo otpisati osjetilno iskustvo kao prividno i to je baš ono što Parmenid čini. Razradivši monističko učenje do kraja, prisililo je kasnije mislioce da počnu iz početka. Parmenidovo učenje ilustrira ono što je Heraklit mislio kad je rekao da bi to bio kraj svijeta kad bi se borba privela kraju.

Valja porimjetiti da parmenidovska kritika ne pogađa besprijekorno Heraklitovo učenje. Naime, stajačlište da su  stvari nastale iz vatre nije, zapravo, bitno za nj. To stajalište ima metaforičko značenje: plamen na slikovit način ilustrira valnu predodzbu o tome da nikada ništa ne miruje i da su sve stvari procesi. Kako treba tumačiti tvrdnju poput one da nešto istodobno jest i nije – pokazao sam ranije. U stvari, heraklitovsko učenje već sadrži skrivenu kritiku lingvističke metafizike kod Parmenida. U svom lingvističkom obliku parmedinovsko se ušenje svodi jednostavno na ovo: kad mislite ili govorite vi mislite i govorite o nečemu. Iz toga slijedi da mora da postoje neovisne, vječne stvari o kojima se može misliti i govoriti.     To se može učiniti u raznim prilikama i stoga predmeti mišljenja ili govorenja moraju uvijek postojati. Ako ne mogu prestati da postoje ni u koje vrijeme, promjena mora biti nemoguća. Ono što je Parmenid predvidio jest da sa svog stajališta nikad ništa ne bi mogao poreći, jer bi ga to navelo da se izjasni o nečemu što nije. Ali, kad bi tako bilo, ne bi mogao nikada ništa ni tvrditi, i stoga bi svako sporenje, sav razgovor, svekoliko mišljenje bili nemogući. Ništa ne ostaje osim onoga da nešto jest, prazna forma identiteta.

Ipak, ovo učenje ističe jedan važan stav: da bismo mogli neku riječ razumljivo upotrjebiti, ona mora imati neko značenje, i ono što ona znači mora postojati u ovom ili onom smislu. Paradoks je otkolonjen ako se sjetimo Heraklita. Kad se stvar dovoljno razjasni, vidimo kako zapravo nikada nitko ne kaže da nešto nije, nego prije da nije te vrste. Tako kad kažem: “Trava nije crvena”, ja ne govorim da trava ne postoji, već da ne spade u određenu vrstu kojoj pripadaju druge stvari. Dakako, ja to ne bih mogao kazati kad ne bi imao primjera za druge stvari koje jesu crvene, kao što su npr. autobusi. Heraklitovsko je shvaćanje da ono što je sada crveno sutra može biti zeleno, možete zelenom bojom prebojadisati crveni autobus.

Ovo potiče opće pitanje o uvjetima koji su potrebni da bi riječi imale smisla, ali je to prezamašno da bi se ovdje napravilo. Međutim, parmenidovsko pobijanje promjena leži u osnovi svih kasnijih učenja materijalizma. Ono “to” kojem on pripisuje postojanje, kasnije zovu supstancijom, nepromjenljivom i neuništivom tvari iz koje su, kako kažu materijalisti sve stvari.

Parmenid i Heraklit predstavljaju dvije suprotnosti među misliocima predsokratskih doba. Osim Platona, valja primjetiti da su atomisti sintetizirali ova suprotna stajališta. Od Parmenida su uzeli svoje nepromjenljive elemetarne čestice, a od Heraklita pojam stalnog kretanja. Ovo je jedan od klasičnih primjera koji su prvi nagovijestili Hegelovu dijalektiku. Svakako da je istina da intelektualni progres nastaje iz sinteze ove vrste, koja slijedi nepristrano ispitivanje krajnjih stajališta.

 

 

 

 

 

Empedoklo

Pobijanje Parmenida zahtijevalo je novi pristup pitanju o tome iz čega je svijet nastao. Takav je pristup pružio Empedokle iz Agrigenta. O njegovu životu također malo znamo. Djelovao je u prvoj polovici petog stoljeća. Politički je bio na strani masa. Tradicija priča o njemu kao o demokratskom vođi. Istodobno, bilo je u njemu mističnosti koja je, izgleda, povezana s orfičkim utjecajem pitagorovaca. Kao i Parmenid, bio je, po svemu sudeći, i on ponesen pitagorovskim učenjem, s kojim je, opet kao i Parmenid, kasnije raskrstio. O njemu se sačuvalo nekoliko čudnih priča. Prema legendi, mogao je utjecati na vrijeme. Zahvaljujući svom nedvojbenom medicinskom znanju, uspio je zaustaviti epidmiju malarije u gradu Selinusu, što je kasnije sa zahvalnošću utisnuto na novac skovan u tom gradu. Također se priča da je sebe držao bogom i vjeruje se da je posle smrti odlelujao u nebo. Drugi kažu da je skočio u krater Etne, premda to zvuči posve nevjerovatno: nijedan političar njegove vrijednosti nikad ne skače u vulkan.

Da bi napravio kompromis između elejskog učenja i svakodnevne osjetilne očiglednosti, Empedokle je prihvatio sva uporišta koja su prije njega držali osnovnim, dodavši im četvrto. Sve zajedno nazvao je “korijenima” stvari, a Aristotel ih je kasnije nazvao elementima. To je  znamenito učenje o četiri elementa – vodi, zraku, vatri i zemlji, koje je vladalo kemijom gotovo dvije tisuće godina. Njegovi su tragovi održali u svakodnevnom govoru čak i danas, kad govorimo o pobješnjelim elementima. U stvari, ovo je učenje osnova dvaju parova suprotnosti: vlažnog i suhog, te toplog i hladnog.

Vidimo da se za suprostavljanje Parmenidu nije dovoljno samo umnožiti vrste supstancija koje se smatraju osnovnim. Osim toga, mora postojati nešto što je uzrokom da se osnovna tvar miješa na različite načine. Prema Empedoklu, to su dva aktivna načela – ljubav i mržnja. Jedina im je zadaća da udružuju i razdvajaju; međutim, budući da nije bio razvijen pojam nesupstancijalne djelatnosti, njih je trebalo uzeti kao supstancije. Zbog toga, gledao je na njih kao na materijalne ili supstancijalne i pridružio ih onima četirima, te ih bi šest. Tako, kada su četiri supstancije razdvojene, mržnja zauzimlje prostor između njih, a kada su udružene, ljubav ih čvrsto drži zajedno. Uz put, možemo primjetiti kako ima opravdanja za stajalište da pokretač mora biti materijalan. I premda je to shvaćanje nešto razrađenije, moderna znanost još uvijek drži da djelatnost mora negdje imati supstancijalni izvor, čak ako i ne ondje gdje djeluje.

Već je Anaksimen držao zrak supstancijalnim, premda ne znamo na osnovi čega. Empedokle je na drugačijem stajalištu, jer je otkrio da je zrak materijalan. To je dokučio eksperimentiranjem sa vodenim stavovima. Stoga valja primjetiti da, gdje god njegovi predhodnici govore o zraku, on tu istu supstanciju zove eter. Ta je riječ dobila novi naučni status u drugoj polovici 19 stoljeća, kad je elektromagnetskom učenju trebao neki prijenosnik valova. Premda je dodao ove novine, Empedokle je zadržao dobar dio elejskog učenja. Tako su elementarne supstancije vječne i nepromenljive i ne mogu se dalje objasniti. To je također važan, premda ne često izričito postavljen princip znanstvenog objašnjavanja. Ako – da uzmemo srodan primjer – netko objašnjava kemijske činjenice s pomoću atoma, sami atomi moraju ostati neobjašnjeni. Da se objasne, treba ih uzeti kao das u sačinjeni od još manjih djelića koji se pak ne objašnjavaju.

Dakle, kako smo vidjeli i ranije, ono što jest – jest, i ništa ne može nastati iz onog što nije, niti se nešto može pretvoriti u ništa. Sve je to potpuno trijezni elejski materijalizam. Ovdje možemo spomenuti jedno općenito pitanje u kojem empedoklovska revizija materijalističkog učenja ne uspijeva da se suprostavi Parmenidovoj kritici. Riječ je o slijedećem: čim netko priznaje mijenjanje, mora priznati i prazan prostor. Jer, ako je mijenjanje moguće, onda je, u načelu, jednako moguće da se neka količina materije, u danom prostoru, može toliko smanjivati da ne ostane ništa. Nije dovoljno samo povećati broj supstancija. Prema tome, pošto je porekao mogućnosti kretanja, i Empedokle nije stvarno pomogao da se prevlada ova teškoća. Kasnije ćemo vidjeti kako su atomisti riješili taj problem.

Empedokle je znao kako svijetlu treba vremena da prijeđe svoj put i da Mjesečevo svjetlo nije izravno njegovo, premda ne možemo reći otkuda je izveo te zaključke. Njegova se kozmologija zasniva na nizu ciklusa koji pokreću “svjetsku kuglu” izvanjskom mržnjom i iznutarnjom ljubavlju, držeći ostale elemente zajedno. Onda mržnja istiskuje ljubav sve dok se različiti elementi posve ne razdvoje, a ljubav postane izvanjska. Zatim se događa obrnuto, dok ponovo ne dođemo na polaznu tačku. Njegova teorija života vezana je za taj ciklus. Na poslednjem stupnju ciklusa, kad ljubav zauzima kuglu, nastaju, odvojeno jedan od drugog, različiti dijelovi životinja. Dalje, kad je mržnja ponovo sasvim  izvan, nastaju slučajne kombinacije od kojih preživljavaju najotpornije. Kad mržnja još jednom počne prodirati, razvija se proces diferencijacije. Naš vlastiti svijet je jedan napredni stupanj toga procesa, kojim opet vlada razvojno načelo održanja najotpornijih.

Na kraju moramo spomenuti Empedoklovo zanimanje za medicinu i fiziologiju. Od liječnika Alkmeona iz Krotona, sljedbenika pitagorovaca, on je pruzeo učenje da je zdravlje potpuna ravnoteža suprotnih sastavnica, a do bolesti dolazi ako jedna prevagne. Na isti način, posvojio je učenje o porama ili prolazima, s pomoću kojih tijelo diše. Te nam pore omogućuju osjetilne opažaje. Posebno, njegovo učenje o vidu, koje je vladalo dugo vremena, objašnjava susret između zraka iz predmeta koji gledamo i vatre koja izlazi iz oka.

Njegovi religiozni pogledi potječu iz orfičke tradicije, potpuno su odvojeni od njegove filozofije i ne trebamo se na njima zadržavati. Međutim, stanovitu pažnju zaslužuje to što izgleda da on u svojm religioznim spisima zastupa stajališta koja se ne mogu dovesti u sklad s njegovim učenjem o svijetu. Ta vrsta raskoraka vrlo je česta pojava, pogotovo kod onih koji nisu skloni kritičkom preispitivanju svojih pogleda. Doista, ne mogu se istodobno zastupati takvi suprotni pogledi. Ali ljudi bezbrižno vjeruju danas jedno, sutra drugo, a da čak i ne pomišljaju kako u tome može biti nedosljednosti.

 

 

 

 

 

Anaksagora

Rodom bijaše iz Klazomene, a zanimanjem nasljednik jonske škole iz Mileta. Njegov rodni grad osvojili su Perzijanci u doba Jonske pobune i čini se da je on došao u Atenu s perzijanskom vojskom. Zabilježeno je da je postao učiteljem i prijateljem Perikla, a neki kažu čak i to da je Euripid bio neko vrijeme među njegovim učenicima.

Anaksagora se pretežno bavio znanstvenim i kozmološkim pitanjima. Imamo u najmanju ruku jedan dokaz o njemu kao pronicavom promatraču. Godine 468 – 67 pr.n.e. pala je u rijeku Egospotam poveća gromada meteorske stijene i nema dvojbe da je, djelomično, baš tim povodom Anaksagora razvio svoje mišljenje o tome kako su zvijezde sačinjene iz užarenih stijena. Unatoč svojim utjecajnim prijateljstvima u Ateni, Anaksagora je izazvao nezadovoljstvo uskogrudih atenskih konzervativaca. Mišljenje, ukoliko je ono samostalno i nepopularno, sumnjivo je i u najboljim vremenima; ako je pak još okrenuto protiv pobožnih predrasuda onih koji umišljaju da sve znaju najizvrsnije, ono može postati stvarno opasno za nekonformistu. Štaviše, to je bilo utoliko složenije  što je Anaksagora u mladosti bio privržen Perzijancima. Čini se da se ovaj uzorak nije mnogo promijenio za poslednjih 2500 god. Bilo kako bilo, Anaksagora je osuđen zbog bezbožnosti i medizma. Kakvu je kaznu dobio i kako je pobjegao, nije poznato. Vjerovatno ga je njegov prijatelj Periklo izbavio iz zatvora i kradomice mu pružio priliku da pobjegne.

Poslije toga je otišao u Lampsak i tu nastavio radom do svoje smrti. Vrlo je pohvalno što su građani toga grada razboritije gledali na njegovo djelovanje. Mora da je Anaksagora jedini filozof u povijesti čija se smrt svake godine obilježava čkolskim praznikom. Svoje učenje on je izložio u jednoj knjizi iz koje su se fragmenti sačuvali u drugim izvorima. Sokrat, kojeg su kasnije optužili na sličan način zbog bezboštva, rekao je sucima da su nekonvencionalni stavovi, zbog kojih je on optužen, u stvari Anaksagorini, čiju knjigu svatko može kupiti za jednu drahmu.

Anaksagorino učenje, kao i Empedoklovo, samo je novi pokušaj da se promisli Parmenidova kritika. Dok je Empedokle mislio o svakom dijelu parova suprotnosti – toplom i hladnom, suhom i vlažnom, kao o osnovnoj materiji, Anaksagora, nasuprot tome, misli da je svaki od njih u različnim omjerima sadržan u svakom dijeliću materije, ma koliko bio malen. Da dokaže svoj stav, oslanja se na beskonačnu djeljivost materije. Puko cijepanje stvari na sitne dijelove, rekao bi on, ne dovodi nas na kraju do nečega drugačijeg, jer je Parmenid dokazao da ono što jest ne može ni na koji način prestati da bude, ili postati što nije. Zanimljiva je ova pretpostavka da je matrija beskonačno dijeljiva. Ovo je prvi put da se ona pojavljuje – ovdje nije važno to što je ona kriva. Njome se na prvo mijesto pojam beskonačne djeljivosti koji se može primjeniti na proctor. Čini se da ovdje imamo polaznu tačku s koje su kasnije atomisti razvili pojam praznog prostora. Bilo kako bilo, prihvatimo li ovu pretpostavku, za Anaksagorinu kritiku Empedokla možemoi reći da je dovle dosljedna.

Razlike među stvarima prouzrokovane su prevagom jedne ili druge suprotnosti. Tako bi Anaksagora rekao da je i snijeg, u stanovitoj mjeri, crn, ali da bijelo prevladava. U ovome, naneki način, ima malo Heraklita. Suprotnosti se drže zajedno i sve se može promijeniti u bilo šta drugo. Anaksagora kaže da “stvari koje su u svijetu nisu odijeljene niti odsječene jedna od druge sjekirom” i da “u svemu postoji dio svega, osim nusa, a ima stvari u kojima je i nus”.

Nus, ili um, koji se ovdje spominje, djelotvorno je načelo koje stoji umjesto Empedoklove ljubavi i mržnje. No ipak, on ga drži supstancijom, premda vrlo rijetkom i jedva primjetnom. Nus se razlikuje od drugih supstancija po tome što je čist i nepomiješan. Nus je ono što stavlja stvari u pokret. I dalje, ovisno o tome da li ga ima ili ne, razlikuje se živo od neživoga.

O podrijetlu našeg svijeta on je izložio stajalište koje, donekle, podsjeća na mnogo novija razmišljanja o tome. Nus negdje pokreće jedan vrtlog i kako taj dobiva snagu razne se stvari razdvajaju prema tome jesu li više ili manje masivne. Teške gromade stijenja, izbačene Zemljinim okretanjem, idu dalje od drugih predmeta. Zato što se kreću tako brzo one se počinju žariti i to objašnjava prirodu zvijezda. Kao i Jonjani, mislio je da postoji mnogo svjetova.

Što se tiče opažaja, Anaksagora je unaprijedio oštroumno biološko načelo prema kojem osjet ovisi o kontrastima. Tako vid nastaje prelamanjem svjetla na suprotnom po boji. Vrlo jaki osjeti izazivaju bol i nelagodnost. Ova gledanja još uvijek važe u fiziologiji. U neku ruku Anaksagora je stvorio instančanije učenje nego njegov predhodnik. Postoje bar nagoveštaji da je pokušavao domisliti koncepciju praznog prostora. No premda se povremeno čini kao da želi učiniti nus nesupstancijalnim pokretačem, to mu ne polazi za rukom. Prema tome, ni on, kao ni Empedokle, ne daje fundamentalnu kritiku Parmenida.                U međuvremenu, međutim, ideja o beskonačnoj deljivosti označava novi napredak u prikazivanju kako je svijet sačinjen. Potreban je još jedan korak da se uvidi kako djeljivost pripada prostoru, i pozornica je spremna za atomizam.

Bilo bi krivo misliti da je Anaksagora ateist. Međutim, njegova je koncepcija boga bila filozofska i nije se slagala s atenskom držđavnom religijom. Zbog svojih nepravovjernih mišljenja bio je optužen za bezboštvo. Jer, on je izjednačavao boga s nusom, djelatnim načelom koje izvor svega kretanja. Takvo je gledanje moralo navući na se nesklonost vlasti, jer ono prirodno rađa sumnje u pogledu vrijednosti postojećih obreda i utoliko dira u autoritet države.

 

 

 

 

Zenon

Zenon je rođen oko 490 god. p.n.e. Osim činjenice da ga je zanimala politika, znamo o njemu jedan važan podatak, naime, da su on i Parmenid upoznali u Ateni Sokrata. To nam kaže Platon, a nemamo razloga da mu ne vjerujemo. Elejsko učenje, kao što smo pokazali ranije, vodi do vrlo zapanjivih zaključaka. Zbog toga, bilo je više pokušaja da se skrpi materijalistička nauka. Ono što je Zenon nastojao pokazati sastoji se u ovome: ako se elejsko učenje ne može pohvaliti zdravim razumom, suprotna učenja, koja su težila da to prevladaju, vodila su do još čudnijih teškoća. Zato, umjesto da izravno brani Parmenida, on je tukao protivnike na njihovom vlastitom tlu. Polazeći od pretpostavke nekog protivnika, on bi deduktivnim postupkom pokazivao kako to uključuje nemoguće posljedice. Stoga se polazna pretpostavka nije mogla održati i bila je, u stvari, odbačena. Ova vrsta dokazivanja slična je onom reduction ad absurdum, koje smo spomenuli u izlaganju  Anaksimandrova učenja o evoluciji. No, postoji jedna važna razlika. Prilikom uobičajenog dokazivanja reduction ad absurbum dokazuje se kako je, zbog toga što je zaključak stvarno pogrešanm jedna od premise zaista pogrešna.

Zenon, pak, pokušava pokazati kako se iz jedne premise mogu iizvesti dva proturješna zaključka. To znači da veći broj zaključaka nije u stvari neistinit nego nemoguć. Zbog toga, tvrdi on, pretpostavka iz koje su zaključci izvedeni, nemoguća je sama po sebi. Ovu vrstu dokazivanja nastavlja bez ikakvog uspoređivanja zaključaka i činjenica. U tom smislu ona je posve dijalektička, to jest u oblasti pitanja i odgovora. Dijalektičko dokazivanje prvi je sistematski upotrebljavao Zenon. Ono ima vrlo važnu ulogu u filozofiji. Sokrat i Platon preuzeli su ga od elejaca i razvili ga na svoj način; od tada, ono se u filozofiji preuveličalo i izobličavalo. Zenonovi dokazi uglavnom su napad na pitagorovsko shvaćanje jedinice, a s tim su povezani i neki dokazi protiv praznog prostora i mogućnosti kretanja.

Promotrimo najprije dokaz o pogrešnosti pojma jedinice. Sve što jest, rekao bi Zenon, mora imati neku veličinu; kad nešto ne bi uopće imalo veličinu, ne bi postojalo. Pođemo li od te pretpostavke, isto se može reći za svaki dio – on također mora imati neku veličinu. Reći to jednom i govoriti stalno, svodi se na isto, nastavlja on. Ovim kratkim putem uvodi se beskonačna djeljivost; nema dijelića za koji se može reći da je najmanji. Postoje li, dakle, mnoge stvari, one moraju biti malene i velike u isto vrijeme. U stvari, one moraju biti toliko male kao da nemaju veličine, jer beskonačna djeljivost pokazuje da je broj dijelova beskonačan, što zahtijeva jedinice bez veličine, a zbog toga i zbroj takvih jedinica nema veličina. Istodobno, međutim, jedinica mora imati neku veličinu i zato su stvari beskonačno velike.

Ovo je važno pri dokazivanju da se pitagorovsko učenje o brojevima ne može primjeniti u geometriji. Uzmemo li pravac, trebalo bi, prema Pitagori, das mo u stanju reći koliko je u njemu jedinica. Očigledno, pretpostavimo li beskonačnu dijeljivost, učenje o jedinicama smjesta pada. U isto vrijeme, važno je shvatiti da to ne dokazuje kako Pitagora nema pravo. To samo dokazuje da se učenje o jedinicama i beskonačna djeljivost ne mogu prihvatiti zajedno, ili, drugim riječima, da je to nespojivo. Mora se napustiti jedno ili drugo. Matematika je zahtijevala beskonačnu djeljivost, pa stoga treba odbaciti pitagorovsku jedinicu.

Druga stvar koju valja spomenuti tiče se samog dokazivanja reduction ad absurbum. Jedna jedina pretpostavka, ako je smislena, ne može pružiti izravne zaključke koji su nespojivi. Proturječnosti se mogu izvesti samo onda kad su s njom povezane druge premise, to jest, kad je udva različna dokaza dodata premise u jednom nespojiva s dodatnom premisom u drugom. Tako u ovom slučaju imamo dva dokaza; prvi, da postoji mnoštvo stvari i da jedinice nemaju veličine – dakle, da stvari nemaju veličine; drugi, da postoji mnoštvo stvari i da jedinice imaju veličinu – dakle, das u stvari beskonačne po veličini. Dvije nespojive dodatne premise jesu da jedinice nemaju veličine i da one imaju neku veličinu. U svakom slučaju, zaključak je očito besmislen. Znači da nešto nije u redu s premisama. Ono što nije u redu, to je pitagorovska koncepcija jedinice.

Da bi obranio Parmenidov stav protiv praznog prostora, Zenon je iznio novi dokaz. Ako proctor postoji, mora biti sadržan u nečemu, a to može biti samo veći proctor i tako dalje unedogled. Ne želeći prihvatiti taj regres. Zenon zaključiuje da nema prostora. U stvari, to se svodi na poricanje stajališta da je proctor “prazna posuda”. Tako, prema Zenonu, mi ne smijemo razlikovati tijelo i prostor u kojem ono jest. Nije teško uvidjeti kako se ovo učenje moglo okrenuti protiv Parmenidove kugle. Naime, reći da je svijet ograničena kugla, značilo bi, u ovom slučaju, da je on u praznom prostoru. Zenon ovdje pokušava očuvati učenje svog učitelja, ali je dvojbeno ima li uopće smisla govoriti o ograničenoj kugli, ako izvan nje nema ničeg.

Ova vrsta dokazivanja, koja se može stalno ponavljati, zove se beskonačni regres. Ona ne vodi uvijek do proturečja. U stvari, nitko se danas ne bi suprostavljao stajalištu da je svaki prostor dio većeg prostora. Kod Zenona dolazi do proturečja baš zato što on polazi od pretpostavke da je ono “što jest” ograničeno. On se stoga našao pred takozvanim začaranim bezgraničnim regresom. Regresivni dokazi začaranog tipa zapravo su oblik dokazivanja reduction ad absurdum. Oni dokazuju da je osnova dokazivanja nespojiva s nekom drugom premisom za koju se drži da je istinita.

Najznamenitiji Zenonovi dokazi jesu četiri paradoksa kretanja, među njima prednjači priča o Ahilu i kornjači.            Još jednom, obrana Parmenidovog učenja je posredna. Teret dokazivanja prebačen je na pitagorovce, tj. Da oni smisle nešto bolje, budući da ni njihovo učenje ne može objasniti kretanje. Dokaz glasi: kad bi se Ahil i kornjača natjecali u trčanju tako da kornjača ima prednost, Ahil je nikada ne bi mogao stići. Naime, započne li kornjača trku s prednošću, ona će, dok Ahil dotrči do njezina polazišta, odmaći nešto dalje, a dok zatim Ahil dotrči do njezina novog polazišta, ona će opet biti nešto naprijed. Svaki put kad se Ahil primakne kornjačinom prethodnom položaju, ovo će nevoljno stvorenje već otići dalje. Naravno, Ahil se primiče kornjači sve bliže i bliže, ali je nikada neće stići.

Moramo se sjetiti da je ovaj dokaz uperen protiv pitagorovaca. Prema tome, njihova je pretpostavka usvojena i za pravac se utzimlje da je načinjen od jedinica, ili tačaka. Zaključak je, prema tome, da će kornjača, ma kako se sporo kretala, zasigurno prijeći beskonačnu udaljenost prije nego se utrka završi. Dakle, ovo je, u drugačijem obliku, dokaz da su stvari beskonačne po veličini. Premda nije teško pokazati što ne valja u tom zaključku, mora biti sasvim jasno da je ovaj dokaz besprijekoran kao protuudarac pitagorovskom učenju o jedinici. Samo onda kad napustimo ovo gledište o jedinici, možemo razviti učenje o beskonačnim nizovima koje pokazuje u čemu je zaključak pogrešan. Ako se, na primjer, neki niz sastoji od članova koji se smenjuju u stalnom omjeru, kao što se smanjuju dužine pojedinih etapa utrke, možemo izračunati gdje će Ahil stići kornjaču. Zbroj takvog niza definira se kao takav broj koji se ne može prijeći nikojim zbrojem članova, bez obzira na to koliko ih ima, ali mu se zbroj dovoljno velikog broja članova  približava koliko hoćemo. Da postoji jedan takav broj, i to samo jedan za dani niz, mora se utvrditi bez dokazivanja. Ova vrsta niza koji je povezan s natjecanjem zove se geometrijski niz. Danas njega može savladati svatko tko je upućen u elementarnu matematiku. No ne zaboravimo da je baš Zenonov kritički rad omogućio da se razvije odgovarajuće učenje o kontinuiranoj veličini, na kojem se zasnivaju zbrojevi koji nam sada izgledaju kao djetinja igra.

Drugi paradoks, koji se zove trkalište, dovodi do izražaja drugu polovicu dijalektičkog napada. Njime se dokazuje danitko ne bi mogao prijeći s jedne strane trkališta na drugu, jer bi to značilo da moramo prijeći neograničeni broj tačaka u ograničenom vremenu. Jasnije rečeno, prije li negoli se dođe do ma oje tačke, treba doći do polovice rastojanja, i tako to ide beskonačno. Zbog toga, ne može se nikada ni započeti s kretanjem. Zajedno s Ahilom i kornjačom, čime se pokazuje kako je onaj tko jednom krene nikada više ne može stati, ovo pobija hipotezu da se pravac sastoji od beskonačno mnogo jedinica.

Zenon je naveo još dva paradoksa da pokaže kako stvari ne možemo popraviti pretpostavljanjem da postoji samo ograničeni broj jedinica u pravcu. Najprije, uzmimo tri jednaka paralelna dijela pravca, sačinjena od istoga ograničenog broja jedinica. Ostavimo jednoga od njih da miruje, a druga dva neka se kreću suprotnim smjerovima jednakom brzinom, tako das vi leže jedan pored drugog u trenutku kada  pokretni pravci prolaze mimo nepokretnog. Relativna brzina dvaju pokretnih pravaca dvaput je tolika kolika je relativna brzina svakog od njih i nepokretnog pravca. Zato je ovo potonje vrijeme dvostruko prema prvom.   Ali, da bi došli u položaj jedan pored drugog, pokretnim pravcima treba jednako vremena. Stoga bi izgledalo da se pokretni pravci kreću dvaput brže negoli se kreću. Dokaz je ponešto složen jer mi obično ne mislimo toliko u trenucima koliko u udaljenostima, ali ovo je potpuno ispravna kritika teorije jedinica. Na kraju, postoji i paradoks strijelom. U svakom trenutku, strijela u letu zauzima prostor jednak sebi i stoga miruje. Dakle, ona uvijek miruje. Ovo pokazuje da kretanje čak ne može ni započeti, dok je predhodni paradoks pokazao da je kretanje uvijek brže nego što jest. Pobivši tako pitagorovsko učenje o kontinuitetu. A to je baš ono što je potrebno da bi se odbranilo učenje o Parmenidovom kontinuiranom prostoru.

Melis

Drugi elejski filozof bio je Melis sa Sama. Zenonov savremenik. O njegovu životu znamo to da je bio general za vrijeme samske pobune i da je porazio atensku flout 441. Pr.n.e. Melis je unaprijedio Parmenidovo učenje u jednom važnom pogledu.  Već smo vidjeli da je Zenon morao ponovo pobijati prazan prostor. Ali onda nije moguće govoriti o onome što postoji kao ispunjeni prostor, jer to navodi na pomisao da postoji nešto izvan toga, to jest prazan prostor. Kad se prazni prostor isključi, primorani smo da materijalni svemir držimo beskonačnim u svim smjerovima, a to je Melisov zaključak.

U svojoj odbrani elejskog učenja o jednom, Melis je otišao toliko daleko da je nagovijestio nauku o atomima. Ako postoji mnoštvo stvari, izvodi on, onda svaka od njih mora po sebi nalikovati na Parmenidovo jedno. Jer ništa ne može nastati ili nestati. Zbog ovoga, jedino održivo učenje o tome da je postojeće mnoštveno, postiže se razbijanjem Parmenidove kugle na sitne kugle. To je baš ono što su atomisti učinili. Zenonova je dijalektika uglavnom bila porazni napad na pitagorovske stavove.[…]

Elejci su bili vjerovatno dobro upućeni u pitagorovsku matematiku, i na tom području očekujemo da vidimo primjenu tog postupka. Na žalost, poznat nam je vrlo slabo stvarni način kako su grčki matematičari vršili analizu. Međutim, čini se nedvojbenim da je brzi razvoj matematike tokom druge polovine petog stoleća bio u stanovitoj mjeri povezan s pojavom utvrđenih pravila dokazivanja.

Atomisti (Leukip i Demokrit)

Kako uopće možemo objasniti promijenljivost svijeta oko nas? Očigledno je u samoj prirodi objašnjenja da njegovi temelji ne smiju biti labavi. Najprije su to pitanje postavili prvi Milećani, a vidjeli smo kako su kasnije škole postepeno preobražavale o produbljivale taj problem. Na kraju, jedan je miletski mislilac dao konačni odgovor na to pitanje. Leukip, o kome ništa drugo nije poznato, bio je otac atomizma. Učenje o atomima neposredni je rezultat elejskog učenja. Melis se gotovo spotakao o njega.

To je učenje kompromis između jednog i mnoštva. Leukip je uveo pojam bezbrojnih sustavnih čestica od kojih je svaki, kao i Parmenidova kugla, kruta, čvrsta i nedeljiva. To su “atomi”, stvari koje se ne mogu dijeliti. Oni se uvijek kreću u praznom prostoru. Za atome se pretpostavljalo das u istoga sastava, ali se mogu razlikovati po obliku. Ono nedeljivo ili “atomsko”, u vezi s tim česticama, znači da se one fizički ne mogu razbiti na dijelove. Naravno, prostor koji one zauzimaju matematički je djeljiv neograničeno. Činjenica da su atomi krajnje maleni, razlogom je što nisu vidljivi na uobičajen način. Sad se može objasniti postojanje i promjena. Stalno promijenljivi izgled svijeta nastaje premještanjem atoma.

Imajući u vidu Parmenidov jezik, atomisti bi morali reći da je ono što nije jednako stvarno kao i ono što jest. Drugim riječima, postoji takvo nešto kao prostor. Što je on, bilo bi teško reći. U tom pogledu, ja ne mislim da smo danas išta dalje nego što su bili Grci. Prazni je prostor ono po čemu je geometrija donekle istinita. To je stvarno sve što se s pouzdanjem može reći. Ranije teškoće materijalizma nastale su zbog upornog zahtijevanja da sve mora biti tjelesno. Jedini koji je imao jasnu predodzbu o tome kakva bi mogla biti praznina bio je Parmenid, a on je, naravno, pobijao njezino postojanje. Ipak, vrijedno je podsjetiti kako reći da ono što nije znači da ne postoji, dovodi u grčkom do proturečja u pogledu upotrebe termina. Ključ je u činjenici da postoje dvije grčke riječi za “ne”. Jedna je od njih kategorična, kao u tvrdnji “ja ne volim”. Druga je hipotetička i upotrebljava se u zapovijedima, željama i sličnom. Ova hipotetična negacija javlja se u izrazu “što nije” ili “nebitak”, kako ga upotrebljavaju elejci. Kad bi se u izrazu “što nije” upotrijebilo kategoričko “nije”, to bi, naravno, bilo obično brbljanje. U engleskom ove razlike nema i stoga se nije moglo izbjeći ovo skretanje s predmeta.

Često se postavljalo pitanje je li se grčko učenje o atomima zasnivalo na promatranju, ili je to bio sretni pogodak u tami, koji na to pitanje nipošto nije tako jednostavan kao što se može misliti. S jedne strane, jasno je iz onog što je već rečeno da je atomizam jedini održivi kompromis između zdravog razuma i elejstva. Elejsko je učenje logička kritika ranog materijalističkog učenja. S druge strane, Leukip je bio Milećanin i dobro upućen u učenje svojih velikih zemljaka i predhodnika. To potvrđuje njegova kozmologija, jer se on vratio ranijim Anaksimandrovim stajalištima, umjesto da slijedi pitagorovce.

Anaksimenovo učenje o zgušnjavanju i razrijeđivanju dijelom se očigledno zasniva na promatranju pojava, kao što je zgušnjavanje magle na glatkim površinama. Tako je bio problem kako uključiti elejsku kritiku u učenje o česticama. Da su atomi podvrgnuti stalnom kretanju, može se dobro naslutiti na osnovi istog promatranja, ili na osnovi potitravanja prašine u zraci svijetla. U svakom slučaju, Anaksimenovo učenje, u stvari ne vrijedi ako ne mislimo o više ili manje gusto zbijenim gomilama čestica. Dakle, zasigurno nije istina da je grčki atomizam bio samo sretni pogodak. Kad je Dalton ponovo oživio atomsko učenje u modern vrijeme, on je dobro poznavao grčka stajališta o toj stvari i otkrio da to objašnjava njegovo iskustvo o stalnim omjerima u kojima se spajaju kemijske supstancije.

Postoji, jedan dublji razlog zbog čega atomsko učenje nije bilo slučajno otkriće. To je povezano s logičkom strukturom samog objašnjenja. Jer, što to znači nešto objasniti? To znači pokazti kako je ono što se događa poslijedica mijenjanja međusobnog položaja stvari. Na taj način, ako želimo objasniti neku promjenu u materijalnom predmetu, moramo to učiniti pozivajući se na promjenu rasporeda hipotetičkih sastavnih dijelova koji sami po sebi ostaju neobjašnjeni. Objašnjavanje s pomoću atoma moguće je tako dugo dok sam atom nije u pitanju. Čim se to dogodi, atom postaje predmetom empirijskog istraživanja, a počinje se objašnjavati sa šesticama manjim od atoma, koje pak ostaju neobjašnjene. O ovoj strani atomskog učenja nadugačko je rasravljao francuski filozof E. Meyerson. Na taj način, atomizam, kao takav, potvrđuje strukturu uzročnog objašnjenja.

 

 

 

 

 

Nauku o atomima razvio je Demokrit, rodom iz Abdere, koji je bio na vrhuncu djelovanja oko 420. pr. n. e. On je osobito nastavio da razlikuje stvari kakve doista jesu i kakve nam se čine. Tako, sa stajališta atoma, svijet oko nas stvarno se sastoji samo od atoma u kretanju, dok ga mi doživljavamo na različite načine. Ovo je dovelo do razlikovanja onoga što je mnogo kasnije imenovano primarnim i sekundarnim kvalitetima. Na jednoj su strani oblik, veličina i materija, a na drugoj boje, zvukovi , okusi i slično. Ovi potonji objašnjavaju se s pomoću predhodnih koji pripadaju samim atomima.

Učenje o atomima susret ćemo još nekoliko puta u toku našeg istraživanja. O njegovim granicama ćemo na prikladnom mjestu. Ovdje ćemo samo primjetiti da atomizam nije posljedica maštovitog umovanja, nego ozbiljni odgovor na miletsko pitanje, koji se rađao stotinu i pedeset godina.

Osim što je važan za prirodne nauke, atomizam je potakao i novo učenje o duši. Poput svega ostalog, duša je sazdana od atoma. Ti su dijelovi duše istančaniji od drugih atoma I raspodijeljeni po cijelom tijelu. Po tom mišljenju, smrt znači raspadanje na sastavne dijelove, a tjelesna besmrtnost ne postoji; to je bio zaključak što su ga kasnije izveli Epikur i njegovi sljedbenici. Sreća, koja je cilj života, sastoji se u ravnopravnotežnom stanju duše.

(B. Russell, Mudrost Zapada, 1970: 37-46, Mladost, Zagreb, 1970)

2 thoughts on “PRESOKRATSKI FILOZOFI – (od Pitagore do Demokrita)

  1. Premda sam vec neko vreme posetilac tvog bloga procitala sam tek par priloga. Na ovaj tekst naisla sam slucajno, lutajuci internetom. Neverovatna koincidencija.

    Ne moram ponavljati da su moja znanja iz oblasti filozofije skromna.Tim pre su pitanja koja me intrigiraju mnogobrojnija.

    Pitagora i muzika. Moje podrucje koje me ceo zivot intimno zaokupljalo.Sta mislim pod recju intimno. Postoje znanja koja usvojimo teoretski,smestimo podatke na odredena mesta u sistem informacija.Gotovo po pravilu ostane da visi jedan neshvatljiv deo. Cesto teoretski, jos cesce predstava cak dozivljaj naucenog. Muzika dopusta dozivljaj zato sam pokusavala doziveti matematiku u muzici.

    Napravicu jednu paralelu. Kada pogledam jabuku nesvesno vidim krug.Ta geometrijska / apstraktna forma sveta oko nas je vidljiva na taj nacin.Forme muzike je teze doziveti jer je u pitanju druga vrsta cula.Muziku ne mozemo videti.Odnos izrazen kao matematicka velicina 1/2 nije dovoljan. Medutim,kada se zvukovi pretvore u vidljivo kretanje, posredno smo u mogucnosti videti jednu od njenih dimenzija – pokret koji ima i geometrijske oblike.

    Tu fazu sam prosla ali mi je ponovo ostao jedan deo nejasan. Upravo taj Pitagorejski osnov bica koji se iskazuje matematicki. Da li je taj pokret,koga mi predstavljamo matematicki sustina muzike? Da. tu nema dileme.Da li je onda matematicka forma sustina stvari?
    Matematika je jezik.Njom objasnjavamo.U ovom slucaju jednu vrstu energije.Sve sto je u pokretu vibrira – dakle u formama koje mozemo prikazati ovim jezikom.Sve sto vibrira je zvuk/muzika.
    To bi znacilo da je osnov svega ta neka energija ( zvucna) i njeni zakoni, a sve u matematickim oblicima.Da li je konacno to ta muzika sfera,ili ona Biblijska …REC.Jer i reci su zvukovi.
    To ces mi ti odgovoriti…

  2. Pod izrazom “reč“ podrazumevas Boga. Ovom svojom tvrdnjom ti si nesvesno pokrenula pitanje pojma univerzalija i to nominalističko jer je za nominaliste ta “reč“ samo talasanje vazduha pri izgovaranju reči, npr Bog i dr pojmovi su samo prazne reči. Sloziću se da sve sto vibrira mozemo nazvati muzikom ( u vidu energije ), muzika zapravo krije apsolutno istinu zato je ulazila u obavezna “sistem“ obrazovanja u Pitagorejaca i to je jedan od najvećih dometa njegova učenja!

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s