PRESOKRATSKI FILOZOFI – (od Pitagore do Demokrita)


PRESOKRATSKI FILOZOFI

Pitagora

 

 

 

 

 

Tik do Jonske obale leži otok Sam. Međutim, unatoč prirodnoj blizini, tradicije na otocima bile su u nekim važnim vidovima konzervativnije od onih u gradovima na kopnu. Ondje se, izgleda, sačuvala veća povezanost s prošlom egejskom civilizacijom i u daljnjem izlaganju treba tu razliku imati na pameti. Dok Jonija Homerovog doba i rana miletska škola, uglavnom, nisu bile sklone da religiju uzmu ozbiljno, otočani su od početka bili podložniji orfičkom utjecaju koji se nadovezao na vjerovanja što su preostala iz kretsko – ahejskih dana.

Olimpski je kult umnogome bio nacionalna stvar, bez strogo religiozne dogme. S druge strane, orfičko je učenje raspolagalo svetim tekstovima i povezivalo svoje sljedbenike vezama zajedničke vjere. Filozofija u ovom kontekstu postaje način života, nazor o svijetu koji je kasnije prihvatio Sokrat.

Pionir ovoga novog duha u filozofiji bio je Pitagora, rodom sa Sama. Malo se zna o tome kad je živio i o pojedinostima njegova života. Kaže se da je bio na vrhuncu razvoja 532 pr.n.e., za vrijeme Polikratove tiranije. Grad Sam bio je takmac Miletu i drugim kopnenim gradovima koji su pripali perzijskim osvajačima, nakon što su ovi zauzeli Sard 544. pr.n.e. Samski brodovi plovili su uzduž i popreko Mediterana. Polikrat je neko vrijeme bio bliski saveznik egipatskog kralja Amazisa. Ovaj je, nedvojbeno, dao poticaj za priču da je Pitagora putovao u Egipat i ondje stekao znanje matematike. Bilo kako bilo, on je napustio Sam jer nije mogao trpjeti Polikratovo ugnjetavanje. Nastanio se u Krotonu, grčkom gradu u južnoj Italiji, gdje je osnovao svoj “savez”. Živio je u Krotonu dvadeset godina, do 510 pr.n.e., kada se, prihvaćajući protest protiv škole, povukao se u Metapontiju i ondje ostao do svoje smrti.

Kao što smo vidjeli, za Milećane je filozofija u velikoj mjeri bila praktična stvar i filozofi su mogli biti i bili su ljudi akcije. U okviru pitagorovske tradicije došlo je na prvo mjesto suprotno shvaćanje. Sada filozofija postaje zasebno razmišljanje o svijetu. To je povezano s orfičkim utjecajem izraženim u pitagorejskom stavu prema životu. Ljudi se dijele prema tri načina života. Kao što postoje tri vrste ljudi koji dolaze na olimpijske igre, tako postoje tri vrste ljudi u društvu. Na najnižem stupnju su oni koji sudjeluju u takmičenjima i konačno promatrače koji dolaze gledati, teoretičare u doslovnom smislu. Ovi posljednji odgovaraju onome što su filozofi. Filozofski je način života jedini koji pruža neku nadu za prevladavanje slučajnosti postojanja, on omogućuje bijeg od položaja određenog rođenjem. Jer, prema pitagorovcima, duša je podvrgnuta stalnom seljenju.

Ova strana te tradicije povezana je s nekoliko primitivnih tabua i pravila o uzdržljivosti. Podjelu načina života na tri dijela naći ćemo ponovo u Platonovoj Državi, kao, uostalom, još mnogo toga iz pitagorovskog učenja i drugih predsokratskih škola. Moglo bi se reći da Platon daje sintezu teorijskih sporenja prvih filozofa.

S druge strane, pitagorovska je škola potakla znanstvenu, posebno matematičku tradiciju. Matematičari su pravi slijedbeneci pitagorovskog učenja. Unatoč mističnom obilježju koje potječe iz orfičkog učenja o zagrobnom životu, ova znanstvena strana škole nije stvarno iskrivljena religioznim idejama. Sama znanost ne postaje religiozna, čak ako traganje za znanstvenim načinom života i jest protkano religioznim značenjem.

Moćno sredstvo pročišćavanja ovog načina života jest muzika. Možda je pitagorski interes za nju potekao baš iz ovoga utjecaja. Kako bilo da bilo, Pitagora je otkrio jednostavne brojčane odnose onoga što zovemo muzičkim intervalima. Usklađena će žica proizvesti oktavu ako joj dužinu prepolovimo. Slično tome, dobit ćemo kvartu, ako dužinu žice smanjimo na tri četvrtine, odnosno kvintu, smanjimo li je na dvije trećine. Kvarta i kvinta zajedno čine jednu oktavu, tj. 4/3 x 3/2 = 2/1. Tako ovi intervali odgovaraju odnosima u harmonijskoj progresiji 2:3/3:1. Već je rečeno das u tri interval usklađene žice uspoređena sa tri načina života. Premda ovo mora ostati spekulacija, sigurno je da usklađena žica igra od tada vodeću ulogu u grčkom filozofskom mišljenju. Pojam harmonije u smislu ravnoteže, usklađivanje i kombiniranje suprotnosti kao što su visoko i nisko, potpuno usklađenje, koncepcija prosječnog ili srednjeg puta u etici i učenje o četiri temperamenta – sve to na kraju upućuje na Pitagorino otkriće. Mnogo toga naći ćemo i kod Platona.

Vrlo je vjerovatno da su otkrića u muzici dovela do ideje o tome kako su sve stvari brojevi. Prema tome, da bismo shvatili svijet oko sebe, moramo otkriti brojeve u stvarima. Čim shvatimo brojnu strukturu, dobivamo vlast nad svijetom.  To je doista vrlo važna koncepcija. Mada joj je bila privremeno opala vrijednost u poslijehelenističkom razdoblju, još jednom je priznata kad je ponovno buđenje znanosti obnovilo zanimanje za stare izvore. To je dominantna crta moderne  koncepcije znanosti. Kod Pitagore nalazimo također prvi put zanimanje za matematiku koje nije potaknuto prvenstveno praktičnim potrebama. Egipćani su imali određeno matematičko znanje, ali ne veće nego im je trebalo za izgradnju piramida, ili mjerenje njihovih polja. Grci su počeli proučavati takve stvari “za ljubav istraživanja”, da upotrijebimo Herodotov izraz, a Pitagora je bio prvi među njima.

On je razvio način prikazivanja brojeva kao slaganje tačaka ili kamenčića. To je u stvari jedna metoda računjanja koja se u ovom ili onom obliku održala dugo vremena. Latinska riječ “kalkulacija” znači “rukovanje”. S tim je povezano proušavanje određenih aritmetičkih nizova. Ako postavimo redove kamenčića tako da svaki sadrži jedan više nego predhodni, počevši od jednog, dobivamo “trokutni” broj. Poseban značaj pripisivao se tetraktisu, koji se sastoji od četiri reda i pokazuje da je 1+2+3+4=10. Slično tome, zbroj uzastopnih neparnih brojeva daje “kvadratni” broj, a zbroj uzastopnih parnih brojeva  “pravokutni” broj.

U geometriji je Pitagora otkrio čuveni poučak da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbroju kvadrata nad katetama, premda ne znamo kakav je dokaz dao za to. Ovdje opet imamo primjer opće metode i demonstracije nasuprot mjerenju odoka. Otkriće ovog poučka, međutim, dovelo je do golemoga skandala u školi, jer je jedna od njegovih poslijedica i to da je kvadrat nad dijagonalom kvadrata jednak dvostrukom kvadratu stranice. Ipak, nijedan se “kvadratni” broj ne može rastaviti na dva jednaka kvadratna broja. Stoga se taj problem ne može riješiti s pomoću onoga što sada zovemo racionalnim brojevima. Dijagonala se ne može međusobno mjeriti s stranicom.

Za riješenje problema treba nam teorija iracionalnih brojeva koju su kasnije razvili pitagorovci. Naziv “iracionalan”, u ovom kontekstu, očito se vraća tom starom matematičkom skandalu. Priča se da su jednog pripadnika saveza utopili u moru zbog odavanja tajne.

O svom učenju o svijetu Pitagora se nadovezuje neposredno na Milećane i kombinira to sa svojim vlastitim učenjem o broju. Svrstani kako je ranije spomenuto, brojevi su “međašno kamenje” – nedvojbeno zato što se ta koncepcija svodi na “mjerenje zemlje”, ili “geometriju” u doslovnom smislu. Naša riječ “term”, koja je latinskog podrijetla, ima također doslovno značenje. Prema Pitagori, bezgranični zrak je ono što drži jedinice odijeljenjim, a jedinice daju mjeru bezgraničnom. Osim toga, bezgranično je identificirano s tamom, a granica s vatrom.      Ovo je očito koncepcija koja se izvodi iz neba i zvijezda. Poput Milećana, Pitagora je mislio da postoje mnogi svijetovi, premda, s obzirom na njegovo učenje o brojevima, nije vjerovatno da je držao kako su neizbrojivi. Razvijajući stajalište Anaksimandra, Pitagora je držao da je Zemlja kugla i odbacio je miletsku teoriju vrtloga. Međutim, jednom kasnijem filozofu sa Sama peostalo je da iznese heliocentrično učenje.

Pitagorino bavljenje matematikom dalo je povoda za ono što ćemo kasnije susresti kao učenje o idejama ili učenje o univerzalijama. Kad neki matematičar dokazuje poučak o trokutima, ne govori o liku koji je negdje nacrtan, već prije o nečemu što on vidi u mislima. Tu se javlja razlikovanje između inteligibilnog i osjetilnog. Čak, štaviše, postavljeni poučak vrijedi bezuvjetno i za sva vremena. Odavde je samo jedan korak do stajališta da je inteligibilno jedino stvarno, savršeno i vječno, dok je osjetilno prividno, manjkavo i prolazno. To su izravni rezultati Pitagorinog učenja, koji vladaju filozofskom mišlju, kao i teologijom, sve od onda.

Moramo također zapamtiti da je glavni bog pitagorevaca bio Apolon, unatoč orfičkim elementima i njihovu vjerovanju. Apolonska crta je ono čime se evropska racionalistička teologija razlikuje od misticizma Istoka. Tako je pod utjecajem ranih pitagorovaca stara olimpska religija bila istisnuta, a mjesto nje se razvilo novo religiozno shvaćanje.

Ksenofan

Još oštriji udarac tradicionalnim bogovima zadao je Ksenofan.Rođen vjerovatno 565 pr.n.e. u Joniji, pobjegao je na Siciliju kad su 540 došli Perzijanci. Kako izgleda, glavna mu je namisao bila da uništi olimpski Panteon s njegovim bogovima, koje je čovjek stvorio prema svojoj slici. On se također protivio misticizmu orfičkog preporoda i podsmjehivao se Pitagori.

Heraklit iz Efesa

 

 

 

 

 

Naredni pripadnik filozofske tradicije bio je još jedan Jonjanin – Heraklit iz Efesa, koji je bio u punoj snazi oko početka šestog stoljeća. O njegovu životu ne znamo gotovo ništa, osim da je potjecao iz aristokratske obitelji. Međutim, sačuvani su neki fragmenti iz njegovih djela. Na osnovu njih možemo odmah zaključiti zašto su ga nazivali “mračnim”.

Njegove rečenice zvuše proročki. Ti su odlomci jezgroviti, elegantni i puni živih metafora. Govoreći o vječnom krugu života i smrti, on kaže: “Vrijeme je dijete što se igra kamenčićima. Kraljevska moć je dječja”. U svojim prezrivim porugama glupanima on daje oduška  svom podcjenjivanju u zajedljivim frazama. “Kad budale čuju, oni su poput gluhih: o njima poslovica kaže da ih nema kad su prisutni”, i dalje: “Oči i uši su slabi svjedoci ljudima koji imaju duše što ne razumiju njihov jezik”.

Kako bi nas podsjetio da vrijedna dostignuća zahtijevaju mnogo rada i napora, on kaže: “Oni koji traže zlato, iskopaju mnogo zemlje a nalaze malo”.  Oni kojima je takav cilj pretežak otpisani su s obrazloženjem: “Magarcima je draža slama od zlata”. Upravo tako on nagoviještava misao koja je kasnije izražena u čuvenoj Sokratovoj uzrečici, tj. da se ne trebamo odviše ponositi onim što naučimo”. Pobliže proučavanje Heraklitove nauke pomoći će nam da donekle razjasnimo ove iskaze. Premda Heraklit nije imao znanstvenog interesa za svoje jonske predhodnike, njegovo se naučavanje ipak temelji na onome što su već znali i Jonjani i Pitagora. Anaksimandar je bio rekao kako se suprotnosti, koje su nadmoćne, vraćaju u bezgranično da usklade međusobno suparništvo. Od Pitagore potječe pojam harmonije. Prema ovim ulomcima Heraklit razvija novu nauku i evo njegova znamenitog otkrića i doprinosa filozofiji: stvarni svijet uravnoteženi sklad suprotnih tendencija. Iza borbe suprotnosti, u skladu sa zakonima, skriva se harmonija ili sklad koji je svijet.

Ova opće valjana predodzba nije tako očigledna, jer “priroda voli da skriva”. Zapravo, čini se da je on držao kako u stanovitom smislu sklad biti nešto što ne upada odmah u oči. “Skriveni sklad je bolji nego otkriveni”. U stvari, postojanje sklada obično se previdi. “Ljudi ne znaju kako se ono što je u proturečju slaže sa samim sobom. To je sklad suprotnih napetosti, kao kod luka i lire”.

Tako je borba pokretačko načelo koje održava svijet živim.” Homer je imao krivo kad je rekao: “Nek’ iščezne borba između bogova i ljudi”! On nije uviđao da moli za uništenje svemira jer, da mu je molitva uslišana, sve bi stvari nestale”. Upravo u ovom logičkom smislu, a ne kao militarističku maksimu, moramo shvatiti njegovu tvrdnju: “Rat je otac svega”. Ovo stajalište zahtijeva novi temeljni stav koji će naglasiti važnost djelatnosti. Slijedeći Milećane u načelu, premda ne u pojedinostima, on je izabrao Vatru. “Sve su stvari zamjena za Vatru, i Vatra za sve stvari, kao što su robe zamjena za zlato i zlato za robe”. Ova trgovačka poredba ističe glavnu misao njegove nauke. Plamen uljanice izgleda kao neki čvrsti predmet. Ipak, sve dok se ulje upija, gorivo se pretvara u plamen i čađa sliježe od njegova izgaranja. Tako je sve što se događa na svijetu proces promjena ove vrste, ništa nikad ne ostaje isto. “Ne možeš dvaput zagaziti u istu rijeku, jer nove vode stalno nadolaze k tebi”. Zbog ove vrste tumačenja, kasniji pisci pripisali su Heraklitu čuvenu izreku: “Sve su stvari u stanju vječne promjene”. Sokrat je o heraklitovcima govorio s nadimkom “oni koji vječno teku”.

Važno je ovo suprostaviti jednom drugom fragment koji kaže: “Mi stajemo i ne stajemo u istu rijeku, mi jesmo i nismo”. Na prvi se pogled čini da se to ne može uskladiti s predhodnom tvrdnjom. Međutim, ova tvrdnja spade u drugi aspekt nauke. Ključ leži u drugoj polovici. Mi jesmo i mi nismo, ponešto je skriveni način da se kaže kako se jedinstvenost našeg postojanja sastoji u neprestanoj promjeni ili, da to izrazimo jezikom koji je kasnije skovao Platon, naše je biće vječno postajanje. Isto je s onim primjerom s rekom. Ako danas zakoračimo u Temzu, pa ponovo sutra, ja ulazim u istu rijeku, ali voda u koju ulazim nije ista. Smisao je, čini mi se, dovoljno jasan pa ne bih preporučio čitaocu da to iskuša. Druga ovakva tvrdnja nalazi se u izreci: “Put naviše i put naniže jedan je te isti put”. To smo već vidjeli u slučaju s plamenima: ulje se podiže, čađa pada, oboje je dio procesa izgaranja. Isto bi moglo biti da se izreka prvenstveno mora shvatiti doslovno. Kosi put ide i gore i dolje, ovisi o tome kojim smjerom idete. Heraklitova nauka o suprotnostima ovdje nas upozorava kako ono što izgleda da su proturječne pojave u stvari su bitni dijelovi neke okolnosti. Jedan od najupadljivijih načina koji to izražava jest tvrdnja: “Dobro i zlo su jedno”. Ovo očito ne znači das u dobro i zlo jedna te ista stvar. Naprotiv, baš kao što se ne može zamisliti uzlazni put bez silaznog, ne može se razumijeti pojam dobra, a da se u isto vrijeme ne razumije pojam zla. U stvari, razgradite li uzlazni put rušenjem padine briježuljka, na primjer, uništavate i put prema dolje; a tako je s dobrom i zlom.

Dovle, učenje o tome da su sve stvari u stanju mijenjanja nije u stvari novo. Anaksimandar je imao vrlo slična shvatanja. Ali je objašnjenje, zašto stvari ipak ostaju iste, napredak u odnosu na Milećane. Prva misao o zakonima potječe od Pitagore. Zadržavanjem vlastitih zakona stalna promijena održava stvari kakve jesu. To je tako u pogledu čovijeka kao i u pogledu svijeta. U prirodi se stvari mijenjaju prema zakonima, a isto tako i unutar ljudske duše, gdje postoje promjene između suhog i vlažnog. Vlažna duša propada i u opasnosti je da se raspadne, ako se to događa bez nadzora vatre, što kao opaska o pripitom čovjeku nije sasvim netačno.

S druge strane, “Suha duša je najmudrija i najbolja”, premda ni u dobrom ne smijemo pretjerati, jer će previše vatre usmrtiti dušu jednako kao i razuzdano vlaženje. Međutim, izgleda da se uništenje vatrom drži slavnijim završetkom, jer “Veća smrt veću nagrdu dobija”. Razlog je  za to vjerovatno u tome što je vatra vječna supstancija: “Ovaj svijet, koji je isti za sve, nije stvorio nitko od bogova ni ljudi, nego je uvijek bio, jest i uvijek će biti vječno živa vatra koja se prema svome zakonu pali i gasi”.

Što se tiče prirodnih procesa, oni se svi podudaraju sa svojim zakonima. Nepravdu, držao je Anaksimandar, ne treba tražiti u borbi suprotnosti, nego u zanemarivanju zakona.“Sunce neće prekoračiti  svoje zakone, ako ih prekorači, Erinije, pomoćnice pravde, otkrit će ga.” Ali zakoni nisu apsolutno kruti, pod uvjetom da ne prelaze granice. U stvari, oni se mogu kolebati unutar stanovitih raspona i to objašnjava periodične pojave, kao što su dan i noć, čovjekovo buđenje i spavanje i slične promijene. Pojam promijenljivih zakona upravo navodi dag a se poveže s pitagorovskom konstrukcijom iracionalnih brojeva s pomoću kontinuiranih razlomaka, gdje niz približnih vrijednosti naizmjenice prelazi, odnosno ne dostiže pravu vrijednost. Međutim, mi ne znamo jesu li rani pitagorovci razvili ovu metodu; i premda je ona u Platonovo vrijeme bila sigurno dobro poznata, ne možemo sa sigurnošću pripisati to znanje Heraklitu.

Poput Ksenofana, Heraklit je s prezirom gledao na ondašnju religiju i to na njezin olipski i orfički oblik. Putem obreda i žrtava ljudi neće postati dobri. On je jasno uočio plitkost i primitivnost obreda. “Uzaludno se peru prljajući sebe krvlju, baš kao i onaj koji bi stao u blato hoteći da u njemu opera svoje noge. Tko god bi video da to čini, držao bi ga ludim”. Nikakvo dobro ne može ptud proizaći.

Međutim, postoji jedan način na koji se može postići mudrost, a to je da se shvati osnovno načelo stvari. Ovo načelo je sklad suprotnosti, ali ga ljudi ne propaznaju, premda se svugdje očituje. “To načelo, premda je vječno, ljudi nikada ne shvaćaju – ni prije negoli čuju, ni pošto su čuli. Jer, premda se sve stvari događaju u skladu s tim pravilom, ljudi kao da s njim nemaju iskustva, čak i nakon što su iskoristili riječi i djela koja ja objašnjavam kad svrstavam svaku stvar prema njezinoj vrsti i pokazujem kakva je”. Ako ne znamo pravilo, onda nam nikoja količina znanja neće koristiti. “Naučiti mnoge stvari ne znači naučiti shvaćati”. To je stajalište koje ćemo ponovo naći kod Hegela, a Heraklit je nesumnjivo, negov izvor. Mudrost se, dakle, sastoji u tome da se shvati osnovno načelo koje je zajedničko svim stvarima. Njega se moramo držati kao što se država drži svojih zakona. Zapravo, mi se moramo držati njega još strože, jer je zajedničko načelo univerzalno, a zakoni različitih država mogu se razlikovati. Heraklit stoga naglašava apsolutni karakter općeg nasuprot pojmu relativnosti koji se razvija u to vrijeme na temelju usporedbi različitih običaja raznih naroda. Heraklitovsko se učenje suprostavlja pragmatičkom stajalištu sofista koje je Protagora kasnije izrazio tvrdnjom: “Čovjek je mera svih stvari”.

Ali, premda se opće načelo, ili logos, nalazi svuda, mnogi su slijepi za nj i ponašaju se kao da je svatko obdaren vlastitom mudrošću. Na taj način, opće načelo je sve samo ne javno mnijenje. Heraklit prezire masu zbog ove zaslijepljenosti. On je aristocrat u doslovnom smislu riječi, čovjek koji daje prednost vladaju najboljih. “Efežani, svaki odrasli čovjek među njima, dobro bi učinili da se objese i prepuste državu golobradim mladićima, jer su prognali Hermodora, najizvrsnijeg između sebe, govoreći: “Ne želimo da itko bude među nama najbolji; ako je netko takav, neka to bude drugdje i među drugima”.

Heraklit je osebi, nedvojbeno, dobro mislio, što mu se, možda može oprostiti. Kad se zanemari ta lična mušica, on se javlja kaosnažni mislilac koji je spojio u jedno  glavne koncepcije svojih predhodnika i snažno utjecao na Platona. Heraklitovsko učenje o stalnom mijenjanju privlači pažnju na činjenicu da su sve stvari uključene u neku vrstu kretanja. Daljnji obrat u grčkoj filozofiji vodi nas u drugu krajnost  i potpuno poriče kretanje.

Parmenid

 

 

 

 

 

Sve teorije koje smo dosad prikazali imaju jednu zajedničku crtu – naime, svaka pokušava objasniti svijet s pomoću nekog i to samo jednog načela. Pojedina se riješenja razlikuju od škole do škole, ali svako od njih predlaže jedno osnovno načelo u vezi s nastankom svih stvari. Dosad, međutim, nitko nije kritički ispitivao ovo opće stajalište. Kritičar koji se prihvatio tog zadatka, bio je Parmenid.

O njegovu  životu, kao i o životima mnogih drugih, znamo malo zanimljivog. Rodio se u Eleji u južnoj Italiji i osnovao školu koja je, po gradu, dobila ime elejska. U punoj snazi djelovanja nalazio se tijekom prve polovice petog stoljeća i, ako se se može vjerovati Platonu, zajedno sa svojim slijedbenikom Zenonom posjetio je Atenu, gdje su se obojica sastala sa Sokratom otprilike oko 450 god. Pr.n.e. Od svih grčkih filozofa, Parmenid i Empedokle su jedini izložili svoje učenje u poetskom obliku. Parmenidova poema imala je naslov “O prirodi”, kako se zvahu mnoga djela starih filozofa.

Podijeljenja je u dva dijela. Prvi dio, “Put istine”, sadrži njegovo logičko učenje, koje nas ovdje najviše zanima. U drugom dijelu “Put mnijenja”, izlaže kozmologiju koja je u bitnim crtama pitagorovska, ali posve izričito kaže kako sve to treba držati prividnim. On sam je sljedbenik pitagorovskog učenja, ali ga je napustio čim je došao do tog da iznese svoje prigovore. Tako taj dio poeme služi kao catalog pogrešaka od kojih se on oslobodio.

Parmenidova kritika polazi od slabosti koja je zajednička naučavanju svih njegovih predhodnika. Tu slabost nalazi u nepodudarnosti između stajališta da su sve stvari nastale iz jedne osnovne materije i što se, istodobno, govori o praznom prostoru. Materijalno možemo opisati izrekom “to jest”, a prazni proctor izrekom “to nije”. Međutim, svi predhodni filozofi pogriješili su govoreći o onom što nije kao da jest. Za Heraklita se čak može reći da je govorio kako nešto istodobno i jest i nije. Nasuprot svima njima, Parmenid jednostavno tvrdi da “nešto jest”. Smisao je u tome da se o onom što nije ne može čak ni misliti, jer se ne može misliti o ničemu. O čemu se ne može misliti, to ne može ni biti , pa se stoga o onome što može biti može i misliti. To je glavna nit Parmenidove kritike.

Neki su zaključci odmah vidljivi. “To jest” znači da je svijet posvuda ispunjen materijom. Prazni proctor jednostvno ne postoji ni u njemu ni izvan njega. Čak, štaviše, na svakom  mjestu mora biti jednaka količina materije jer, kad ne bi bilo tako, morali bismo reći, o mjestu manje gustoće, da ono na neki način nije, a to je nemoguće. Ono “to” mora biti jednako u svim smjerovima i ne može se protezati u beskonačnost, jer bi značilo da je nepotpuno. Ono je nestvoreno i vječno; ne može postati ni iz čega niti se pretvoriti ni u šta; ne može postati ni iz čega, jer, osim njega ničeg drugog i nema. Tako dolazimo do slike svijeta kao čvrste, konačne, jedinstvene materijalne sfere bez vremena, kretanja ili promjena.

To je doista čudovišni udarac zdravom razumu, ali ipak, to je logični zaključak krajnjeg materijalnog monizma. Ako to vrijeđa naša osjetila, utoliko gore po njih; moramo otpisati osjetilno iskustvo kao prividno i to je baš ono što Parmenid čini. Razradivši monističko učenje do kraja, prisililo je kasnije mislioce da počnu iz početka. Parmenidovo učenje ilustrira ono što je Heraklit mislio kad je rekao da bi to bio kraj svijeta kad bi se borba privela kraju.

Valja porimjetiti da parmenidovska kritika ne pogađa besprijekorno Heraklitovo učenje. Naime, stajačlište da su  stvari nastale iz vatre nije, zapravo, bitno za nj. To stajalište ima metaforičko značenje: plamen na slikovit način ilustrira valnu predodzbu o tome da nikada ništa ne miruje i da su sve stvari procesi. Kako treba tumačiti tvrdnju poput one da nešto istodobno jest i nije – pokazao sam ranije. U stvari, heraklitovsko učenje već sadrži skrivenu kritiku lingvističke metafizike kod Parmenida. U svom lingvističkom obliku parmedinovsko se ušenje svodi jednostavno na ovo: kad mislite ili govorite vi mislite i govorite o nečemu. Iz toga slijedi da mora da postoje neovisne, vječne stvari o kojima se može misliti i govoriti.     To se može učiniti u raznim prilikama i stoga predmeti mišljenja ili govorenja moraju uvijek postojati. Ako ne mogu prestati da postoje ni u koje vrijeme, promjena mora biti nemoguća. Ono što je Parmenid predvidio jest da sa svog stajališta nikad ništa ne bi mogao poreći, jer bi ga to navelo da se izjasni o nečemu što nije. Ali, kad bi tako bilo, ne bi mogao nikada ništa ni tvrditi, i stoga bi svako sporenje, sav razgovor, svekoliko mišljenje bili nemogući. Ništa ne ostaje osim onoga da nešto jest, prazna forma identiteta.

Ipak, ovo učenje ističe jedan važan stav: da bismo mogli neku riječ razumljivo upotrjebiti, ona mora imati neko značenje, i ono što ona znači mora postojati u ovom ili onom smislu. Paradoks je otkolonjen ako se sjetimo Heraklita. Kad se stvar dovoljno razjasni, vidimo kako zapravo nikada nitko ne kaže da nešto nije, nego prije da nije te vrste. Tako kad kažem: “Trava nije crvena”, ja ne govorim da trava ne postoji, već da ne spade u određenu vrstu kojoj pripadaju druge stvari. Dakako, ja to ne bih mogao kazati kad ne bi imao primjera za druge stvari koje jesu crvene, kao što su npr. autobusi. Heraklitovsko je shvaćanje da ono što je sada crveno sutra može biti zeleno, možete zelenom bojom prebojadisati crveni autobus.

Ovo potiče opće pitanje o uvjetima koji su potrebni da bi riječi imale smisla, ali je to prezamašno da bi se ovdje napravilo. Međutim, parmenidovsko pobijanje promjena leži u osnovi svih kasnijih učenja materijalizma. Ono “to” kojem on pripisuje postojanje, kasnije zovu supstancijom, nepromjenljivom i neuništivom tvari iz koje su, kako kažu materijalisti sve stvari.

Parmenid i Heraklit predstavljaju dvije suprotnosti među misliocima predsokratskih doba. Osim Platona, valja primjetiti da su atomisti sintetizirali ova suprotna stajališta. Od Parmenida su uzeli svoje nepromjenljive elemetarne čestice, a od Heraklita pojam stalnog kretanja. Ovo je jedan od klasičnih primjera koji su prvi nagovijestili Hegelovu dijalektiku. Svakako da je istina da intelektualni progres nastaje iz sinteze ove vrste, koja slijedi nepristrano ispitivanje krajnjih stajališta.

Empedoklo

 

 

 

Pobijanje Parmenida zahtijevalo je novi pristup pitanju o tome iz čega je svijet nastao. Takav je pristup pružio Empedokle iz Agrigenta. O njegovu životu također malo znamo. Djelovao je u prvoj polovici petog stoljeća. Politički je bio na strani masa. Tradicija priča o njemu kao o demokratskom vođi. Istodobno, bilo je u njemu mističnosti koja je, izgleda, povezana s orfičkim utjecajem pitagorovaca. Kao i Parmenid, bio je, po svemu sudeći, i on ponesen pitagorovskim učenjem, s kojim je, opet kao i Parmenid, kasnije raskrstio. O njemu se sačuvalo nekoliko čudnih priča. Prema legendi, mogao je utjecati na vrijeme. Zahvaljujući svom nedvojbenom medicinskom znanju, uspio je zaustaviti epidmiju malarije u gradu Selinusu, što je kasnije sa zahvalnošću utisnuto na novac skovan u tom gradu. Također se priča da je sebe držao bogom i vjeruje se da je posle smrti odlelujao u nebo. Drugi kažu da je skočio u krater Etne, premda to zvuči posve nevjerovatno: nijedan političar njegove vrijednosti nikad ne skače u vulkan.

Da bi napravio kompromis između elejskog učenja i svakodnevne osjetilne očiglednosti, Empedokle je prihvatio sva uporišta koja su prije njega držali osnovnim, dodavši im četvrto. Sve zajedno nazvao je “korijenima” stvari, a Aristotel ih je kasnije nazvao elementima. To je  znamenito učenje o četiri elementa – vodi, zraku, vatri i zemlji, koje je vladalo kemijom gotovo dvije tisuće godina. Njegovi su tragovi održali u svakodnevnom govoru čak i danas, kad govorimo o pobješnjelim elementima. U stvari, ovo je učenje osnova dvaju parova suprotnosti: vlažnog i suhog, te toplog i hladnog.

Vidimo da se za suprostavljanje Parmenidu nije dovoljno samo umnožiti vrste supstancija koje se smatraju osnovnim. Osim toga, mora postojati nešto što je uzrokom da se osnovna tvar miješa na različite načine. Prema Empedoklu, to su dva aktivna načela – ljubav i mržnja. Jedina im je zadaća da udružuju i razdvajaju; međutim, budući da nije bio razvijen pojam nesupstancijalne djelatnosti, njih je trebalo uzeti kao supstancije. Zbog toga, gledao je na njih kao na materijalne ili supstancijalne i pridružio ih onima četirima, te ih bi šest. Tako, kada su četiri supstancije razdvojene, mržnja zauzimlje prostor između njih, a kada su udružene, ljubav ih čvrsto drži zajedno. Uz put, možemo primjetiti kako ima opravdanja za stajalište da pokretač mora biti materijalan. I premda je to shvaćanje nešto razrađenije, moderna znanost još uvijek drži da djelatnost mora negdje imati supstancijalni izvor, čak ako i ne ondje gdje djeluje.

Već je Anaksimen držao zrak supstancijalnim, premda ne znamo na osnovi čega. Empedokle je na drugačijem stajalištu, jer je otkrio da je zrak materijalan. To je dokučio eksperimentiranjem sa vodenim stavovima. Stoga valja primjetiti da, gdje god njegovi predhodnici govore o zraku, on tu istu supstanciju zove eter. Ta je riječ dobila novi naučni status u drugoj polovici 19 stoljeća, kad je elektromagnetskom učenju trebao neki prijenosnik valova. Premda je dodao ove novine, Empedokle je zadržao dobar dio elejskog učenja. Tako su elementarne supstancije vječne i nepromenljive i ne mogu se dalje objasniti. To je također važan, premda ne često izričito postavljen princip znanstvenog objašnjavanja. Ako – da uzmemo srodan primjer – netko objašnjava kemijske činjenice s pomoću atoma, sami atomi moraju ostati neobjašnjeni. Da se objasne, treba ih uzeti kao das u sačinjeni od još manjih djelića koji se pak ne objašnjavaju.

Dakle, kako smo vidjeli i ranije, ono što jest – jest, i ništa ne može nastati iz onog što nije, niti se nešto može pretvoriti u ništa. Sve je to potpuno trijezni elejski materijalizam. Ovdje možemo spomenuti jedno općenito pitanje u kojem empedoklovska revizija materijalističkog učenja ne uspijeva da se suprostavi Parmenidovoj kritici. Riječ je o slijedećem: čim netko priznaje mijenjanje, mora priznati i prazan prostor. Jer, ako je mijenjanje moguće, onda je, u načelu, jednako moguće da se neka količina materije, u danom prostoru, može toliko smanjivati da ne ostane ništa. Nije dovoljno samo povećati broj supstancija. Prema tome, pošto je porekao mogućnosti kretanja, i Empedokle nije stvarno pomogao da se prevlada ova teškoća. Kasnije ćemo vidjeti kako su atomisti riješili taj problem.

Empedokle je znao kako svijetlu treba vremena da prijeđe svoj put i da Mjesečevo svjetlo nije izravno njegovo, premda ne možemo reći otkuda je izveo te zaključke. Njegova se kozmologija zasniva na nizu ciklusa koji pokreću “svjetsku kuglu” izvanjskom mržnjom i iznutarnjom ljubavlju, držeći ostale elemente zajedno. Onda mržnja istiskuje ljubav sve dok se različiti elementi posve ne razdvoje, a ljubav postane izvanjska. Zatim se događa obrnuto, dok ponovo ne dođemo na polaznu tačku. Njegova teorija života vezana je za taj ciklus. Na poslednjem stupnju ciklusa, kad ljubav zauzima kuglu, nastaju, odvojeno jedan od drugog, različiti dijelovi životinja. Dalje, kad je mržnja ponovo sasvim  izvan, nastaju slučajne kombinacije od kojih preživljavaju najotpornije. Kad mržnja još jednom počne prodirati, razvija se proces diferencijacije. Naš vlastiti svijet je jedan napredni stupanj toga procesa, kojim opet vlada razvojno načelo održanja najotpornijih.

Na kraju moramo spomenuti Empedoklovo zanimanje za medicinu i fiziologiju. Od liječnika Alkmeona iz Krotona, sljedbenika pitagorovaca, on je pruzeo učenje da je zdravlje potpuna ravnoteža suprotnih sastavnica, a do bolesti dolazi ako jedna prevagne. Na isti način, posvojio je učenje o porama ili prolazima, s pomoću kojih tijelo diše. Te nam pore omogućuju osjetilne opažaje. Posebno, njegovo učenje o vidu, koje je vladalo dugo vremena, objašnjava susret između zraka iz predmeta koji gledamo i vatre koja izlazi iz oka.

Njegovi religiozni pogledi potječu iz orfičke tradicije, potpuno su odvojeni od njegove filozofije i ne trebamo se na njima zadržavati. Međutim, stanovitu pažnju zaslužuje to što izgleda da on u svojm religioznim spisima zastupa stajališta koja se ne mogu dovesti u sklad s njegovim učenjem o svijetu. Ta vrsta raskoraka vrlo je česta pojava, pogotovo kod onih koji nisu skloni kritičkom preispitivanju svojih pogleda. Doista, ne mogu se istodobno zastupati takvi suprotni pogledi. Ali ljudi bezbrižno vjeruju danas jedno, sutra drugo, a da čak i ne pomišljaju kako u tome može biti nedosljednosti.

Anaksagora

 

 

 

 

 

Rodom bijaše iz Klazomene, a zanimanjem nasljednik jonske škole iz Mileta. Njegov rodni grad osvojili su Perzijanci u doba Jonske pobune i čini se da je on došao u Atenu s perzijanskom vojskom. Zabilježeno je da je postao učiteljem i prijateljem Perikla, a neki kažu čak i to da je Euripid bio neko vrijeme među njegovim učenicima.

Anaksagora se pretežno bavio znanstvenim i kozmološkim pitanjima. Imamo u najmanju ruku jedan dokaz o njemu kao pronicavom promatraču. Godine 468 – 67 pr.n.e. pala je u rijeku Egospotam poveća gromada meteorske stijene i nema dvojbe da je, djelomično, baš tim povodom Anaksagora razvio svoje mišljenje o tome kako su zvijezde sačinjene iz užarenih stijena. Unatoč svojim utjecajnim prijateljstvima u Ateni, Anaksagora je izazvao nezadovoljstvo uskogrudih atenskih konzervativaca. Mišljenje, ukoliko je ono samostalno i nepopularno, sumnjivo je i u najboljim vremenima; ako je pak još okrenuto protiv pobožnih predrasuda onih koji umišljaju da sve znaju najizvrsnije, ono može postati stvarno opasno za nekonformistu. Štaviše, to je bilo utoliko složenije  što je Anaksagora u mladosti bio privržen Perzijancima. Čini se da se ovaj uzorak nije mnogo promijenio za poslednjih 2500 god. Bilo kako bilo, Anaksagora je osuđen zbog bezbožnosti i medizma. Kakvu je kaznu dobio i kako je pobjegao, nije poznato. Vjerovatno ga je njegov prijatelj Periklo izbavio iz zatvora i kradomice mu pružio priliku da pobjegne.

Poslije toga je otišao u Lampsak i tu nastavio radom do svoje smrti. Vrlo je pohvalno što su građani toga grada razboritije gledali na njegovo djelovanje. Mora da je Anaksagora jedini filozof u povijesti čija se smrt svake godine obilježava čkolskim praznikom. Svoje učenje on je izložio u jednoj knjizi iz koje su se fragmenti sačuvali u drugim izvorima. Sokrat, kojeg su kasnije optužili na sličan način zbog bezboštva, rekao je sucima da su nekonvencionalni stavovi, zbog kojih je on optužen, u stvari Anaksagorini, čiju knjigu svatko može kupiti za jednu drahmu.

Anaksagorino učenje, kao i Empedoklovo, samo je novi pokušaj da se promisli Parmenidova kritika. Dok je Empedokle mislio o svakom dijelu parova suprotnosti – toplom i hladnom, suhom i vlažnom, kao o osnovnoj materiji, Anaksagora, nasuprot tome, misli da je svaki od njih u različnim omjerima sadržan u svakom dijeliću materije, ma koliko bio malen. Da dokaže svoj stav, oslanja se na beskonačnu djeljivost materije. Puko cijepanje stvari na sitne dijelove, rekao bi on, ne dovodi nas na kraju do nečega drugačijeg, jer je Parmenid dokazao da ono što jest ne može ni na koji način prestati da bude, ili postati što nije. Zanimljiva je ova pretpostavka da je matrija beskonačno dijeljiva. Ovo je prvi put da se ona pojavljuje – ovdje nije važno to što je ona kriva. Njome se na prvo mijesto pojam beskonačne djeljivosti koji se može primjeniti na proctor. Čini se da ovdje imamo polaznu tačku s koje su kasnije atomisti razvili pojam praznog prostora. Bilo kako bilo, prihvatimo li ovu pretpostavku, za Anaksagorinu kritiku Empedokla možemoi reći da je dovle dosljedna.

Razlike među stvarima prouzrokovane su prevagom jedne ili druge suprotnosti. Tako bi Anaksagora rekao da je i snijeg, u stanovitoj mjeri, crn, ali da bijelo prevladava. U ovome, naneki način, ima malo Heraklita. Suprotnosti se drže zajedno i sve se može promijeniti u bilo šta drugo. Anaksagora kaže da “stvari koje su u svijetu nisu odijeljene niti odsječene jedna od druge sjekirom” i da “u svemu postoji dio svega, osim nusa, a ima stvari u kojima je i nus”.

Nus, ili um, koji se ovdje spominje, djelotvorno je načelo koje stoji umjesto Empedoklove ljubavi i mržnje. No ipak, on ga drži supstancijom, premda vrlo rijetkom i jedva primjetnom. Nus se razlikuje od drugih supstancija po tome što je čist i nepomiješan. Nus je ono što stavlja stvari u pokret. I dalje, ovisno o tome da li ga ima ili ne, razlikuje se živo od neživoga.

O podrijetlu našeg svijeta on je izložio stajalište koje, donekle, podsjeća na mnogo novija razmišljanja o tome. Nus negdje pokreće jedan vrtlog i kako taj dobiva snagu razne se stvari razdvajaju prema tome jesu li više ili manje masivne. Teške gromade stijenja, izbačene Zemljinim okretanjem, idu dalje od drugih predmeta. Zato što se kreću tako brzo one se počinju žariti i to objašnjava prirodu zvijezda. Kao i Jonjani, mislio je da postoji mnogo svjetova.

Što se tiče opažaja, Anaksagora je unaprijedio oštroumno biološko načelo prema kojem osjet ovisi o kontrastima. Tako vid nastaje prelamanjem svjetla na suprotnom po boji. Vrlo jaki osjeti izazivaju bol i nelagodnost. Ova gledanja još uvijek važe u fiziologiji. U neku ruku Anaksagora je stvorio instančanije učenje nego njegov predhodnik. Postoje bar nagoveštaji da je pokušavao domisliti koncepciju praznog prostora. No premda se povremeno čini kao da želi učiniti nus nesupstancijalnim pokretačem, to mu ne polazi za rukom. Prema tome, ni on, kao ni Empedokle, ne daje fundamentalnu kritiku Parmenida.                U međuvremenu, međutim, ideja o beskonačnoj deljivosti označava novi napredak u prikazivanju kako je svijet sačinjen. Potreban je još jedan korak da se uvidi kako djeljivost pripada prostoru, i pozornica je spremna za atomizam.

Bilo bi krivo misliti da je Anaksagora ateist. Međutim, njegova je koncepcija boga bila filozofska i nije se slagala s atenskom držđavnom religijom. Zbog svojih nepravovjernih mišljenja bio je optužen za bezboštvo. Jer, on je izjednačavao boga s nusom, djelatnim načelom koje izvor svega kretanja. Takvo je gledanje moralo navući na se nesklonost vlasti, jer ono prirodno rađa sumnje u pogledu vrijednosti postojećih obreda i utoliko dira u autoritet države.

Zenon

 

 

 

 

 

Zenon je rođen oko 490 god. p.n.e. Osim činjenice da ga je zanimala politika, znamo o njemu jedan važan podatak, naime, da su on i Parmenid upoznali u Ateni Sokrata. To nam kaže Platon, a nemamo razloga da mu ne vjerujemo. Elejsko učenje, kao što smo pokazali ranije, vodi do vrlo zapanjivih zaključaka. Zbog toga, bilo je više pokušaja da se skrpi materijalistička nauka. Ono što je Zenon nastojao pokazati sastoji se u ovome: ako se elejsko učenje ne može pohvaliti zdravim razumom, suprotna učenja, koja su težila da to prevladaju, vodila su do još čudnijih teškoća. Zato, umjesto da izravno brani Parmenida, on je tukao protivnike na njihovom vlastitom tlu. Polazeći od pretpostavke nekog protivnika, on bi deduktivnim postupkom pokazivao kako to uključuje nemoguće posljedice. Stoga se polazna pretpostavka nije mogla održati i bila je, u stvari, odbačena. Ova vrsta dokazivanja slična je onom reduction ad absurdum, koje smo spomenuli u izlaganju  Anaksimandrova učenja o evoluciji. No, postoji jedna važna razlika. Prilikom uobičajenog dokazivanja reduction ad absurbum dokazuje se kako je, zbog toga što je zaključak stvarno pogrešanm jedna od premise zaista pogrešna.

Zenon, pak, pokušava pokazati kako se iz jedne premise mogu iizvesti dva proturješna zaključka. To znači da veći broj zaključaka nije u stvari neistinit nego nemoguć. Zbog toga, tvrdi on, pretpostavka iz koje su zaključci izvedeni, nemoguća je sama po sebi. Ovu vrstu dokazivanja nastavlja bez ikakvog uspoređivanja zaključaka i činjenica. U tom smislu ona je posve dijalektička, to jest u oblasti pitanja i odgovora. Dijalektičko dokazivanje prvi je sistematski upotrebljavao Zenon. Ono ima vrlo važnu ulogu u filozofiji. Sokrat i Platon preuzeli su ga od elejaca i razvili ga na svoj način; od tada, ono se u filozofiji preuveličalo i izobličavalo. Zenonovi dokazi uglavnom su napad na pitagorovsko shvaćanje jedinice, a s tim su povezani i neki dokazi protiv praznog prostora i mogućnosti kretanja.

Promotrimo najprije dokaz o pogrešnosti pojma jedinice. Sve što jest, rekao bi Zenon, mora imati neku veličinu; kad nešto ne bi uopće imalo veličinu, ne bi postojalo. Pođemo li od te pretpostavke, isto se može reći za svaki dio – on također mora imati neku veličinu. Reći to jednom i govoriti stalno, svodi se na isto, nastavlja on. Ovim kratkim putem uvodi se beskonačna djeljivost; nema dijelića za koji se može reći da je najmanji. Postoje li, dakle, mnoge stvari, one moraju biti malene i velike u isto vrijeme. U stvari, one moraju biti toliko male kao da nemaju veličine, jer beskonačna djeljivost pokazuje da je broj dijelova beskonačan, što zahtijeva jedinice bez veličine, a zbog toga i zbroj takvih jedinica nema veličina. Istodobno, međutim, jedinica mora imati neku veličinu i zato su stvari beskonačno velike.

Ovo je važno pri dokazivanju da se pitagorovsko učenje o brojevima ne može primjeniti u geometriji. Uzmemo li pravac, trebalo bi, prema Pitagori, das mo u stanju reći koliko je u njemu jedinica. Očigledno, pretpostavimo li beskonačnu dijeljivost, učenje o jedinicama smjesta pada. U isto vrijeme, važno je shvatiti da to ne dokazuje kako Pitagora nema pravo. To samo dokazuje da se učenje o jedinicama i beskonačna djeljivost ne mogu prihvatiti zajedno, ili, drugim riječima, da je to nespojivo. Mora se napustiti jedno ili drugo. Matematika je zahtijevala beskonačnu djeljivost, pa stoga treba odbaciti pitagorovsku jedinicu.

Druga stvar koju valja spomenuti tiče se samog dokazivanja reduction ad absurbum. Jedna jedina pretpostavka, ako je smislena, ne može pružiti izravne zaključke koji su nespojivi. Proturječnosti se mogu izvesti samo onda kad su s njom povezane druge premise, to jest, kad je udva različna dokaza dodata premise u jednom nespojiva s dodatnom premisom u drugom. Tako u ovom slučaju imamo dva dokaza; prvi, da postoji mnoštvo stvari i da jedinice nemaju veličine – dakle, da stvari nemaju veličine; drugi, da postoji mnoštvo stvari i da jedinice imaju veličinu – dakle, das u stvari beskonačne po veličini. Dvije nespojive dodatne premise jesu da jedinice nemaju veličine i da one imaju neku veličinu. U svakom slučaju, zaključak je očito besmislen. Znači da nešto nije u redu s premisama. Ono što nije u redu, to je pitagorovska koncepcija jedinice.

Da bi obranio Parmenidov stav protiv praznog prostora, Zenon je iznio novi dokaz. Ako proctor postoji, mora biti sadržan u nečemu, a to može biti samo veći proctor i tako dalje unedogled. Ne želeći prihvatiti taj regres. Zenon zaključiuje da nema prostora. U stvari, to se svodi na poricanje stajališta da je proctor “prazna posuda”. Tako, prema Zenonu, mi ne smijemo razlikovati tijelo i prostor u kojem ono jest. Nije teško uvidjeti kako se ovo učenje moglo okrenuti protiv Parmenidove kugle. Naime, reći da je svijet ograničena kugla, značilo bi, u ovom slučaju, da je on u praznom prostoru. Zenon ovdje pokušava očuvati učenje svog učitelja, ali je dvojbeno ima li uopće smisla govoriti o ograničenoj kugli, ako izvan nje nema ničeg.

Ova vrsta dokazivanja, koja se može stalno ponavljati, zove se beskonačni regres. Ona ne vodi uvijek do proturečja. U stvari, nitko se danas ne bi suprostavljao stajalištu da je svaki prostor dio većeg prostora. Kod Zenona dolazi do proturečja baš zato što on polazi od pretpostavke da je ono “što jest” ograničeno. On se stoga našao pred takozvanim začaranim bezgraničnim regresom. Regresivni dokazi začaranog tipa zapravo su oblik dokazivanja reduction ad absurdum. Oni dokazuju da je osnova dokazivanja nespojiva s nekom drugom premisom za koju se drži da je istinita.

Najznamenitiji Zenonovi dokazi jesu četiri paradoksa kretanja, među njima prednjači priča o Ahilu i kornjači.            Još jednom, obrana Parmenidovog učenja je posredna. Teret dokazivanja prebačen je na pitagorovce, tj. Da oni smisle nešto bolje, budući da ni njihovo učenje ne može objasniti kretanje. Dokaz glasi: kad bi se Ahil i kornjača natjecali u trčanju tako da kornjača ima prednost, Ahil je nikada ne bi mogao stići. Naime, započne li kornjača trku s prednošću, ona će, dok Ahil dotrči do njezina polazišta, odmaći nešto dalje, a dok zatim Ahil dotrči do njezina novog polazišta, ona će opet biti nešto naprijed. Svaki put kad se Ahil primakne kornjačinom prethodnom položaju, ovo će nevoljno stvorenje već otići dalje. Naravno, Ahil se primiče kornjači sve bliže i bliže, ali je nikada neće stići.

Moramo se sjetiti da je ovaj dokaz uperen protiv pitagorovaca. Prema tome, njihova je pretpostavka usvojena i za pravac se utzimlje da je načinjen od jedinica, ili tačaka. Zaključak je, prema tome, da će kornjača, ma kako se sporo kretala, zasigurno prijeći beskonačnu udaljenost prije nego se utrka završi. Dakle, ovo je, u drugačijem obliku, dokaz da su stvari beskonačne po veličini. Premda nije teško pokazati što ne valja u tom zaključku, mora biti sasvim jasno da je ovaj dokaz besprijekoran kao protuudarac pitagorovskom učenju o jedinici. Samo onda kad napustimo ovo gledište o jedinici, možemo razviti učenje o beskonačnim nizovima koje pokazuje u čemu je zaključak pogrešan. Ako se, na primjer, neki niz sastoji od članova koji se smenjuju u stalnom omjeru, kao što se smanjuju dužine pojedinih etapa utrke, možemo izračunati gdje će Ahil stići kornjaču. Zbroj takvog niza definira se kao takav broj koji se ne može prijeći nikojim zbrojem članova, bez obzira na to koliko ih ima, ali mu se zbroj dovoljno velikog broja članova  približava koliko hoćemo. Da postoji jedan takav broj, i to samo jedan za dani niz, mora se utvrditi bez dokazivanja. Ova vrsta niza koji je povezan s natjecanjem zove se geometrijski niz. Danas njega može savladati svatko tko je upućen u elementarnu matematiku. No ne zaboravimo da je baš Zenonov kritički rad omogućio da se razvije odgovarajuće učenje o kontinuiranoj veličini, na kojem se zasnivaju zbrojevi koji nam sada izgledaju kao djetinja igra.

Drugi paradoks, koji se zove trkalište, dovodi do izražaja drugu polovicu dijalektičkog napada. Njime se dokazuje danitko ne bi mogao prijeći s jedne strane trkališta na drugu, jer bi to značilo da moramo prijeći neograničeni broj tačaka u ograničenom vremenu. Jasnije rečeno, prije li negoli se dođe do ma oje tačke, treba doći do polovice rastojanja, i tako to ide beskonačno. Zbog toga, ne može se nikada ni započeti s kretanjem. Zajedno s Ahilom i kornjačom, čime se pokazuje kako je onaj tko jednom krene nikada više ne može stati, ovo pobija hipotezu da se pravac sastoji od beskonačno mnogo jedinica.

Zenon je naveo još dva paradoksa da pokaže kako stvari ne možemo popraviti pretpostavljanjem da postoji samo ograničeni broj jedinica u pravcu. Najprije, uzmimo tri jednaka paralelna dijela pravca, sačinjena od istoga ograničenog broja jedinica. Ostavimo jednoga od njih da miruje, a druga dva neka se kreću suprotnim smjerovima jednakom brzinom, tako das vi leže jedan pored drugog u trenutku kada  pokretni pravci prolaze mimo nepokretnog. Relativna brzina dvaju pokretnih pravaca dvaput je tolika kolika je relativna brzina svakog od njih i nepokretnog pravca. Zato je ovo potonje vrijeme dvostruko prema prvom.   Ali, da bi došli u položaj jedan pored drugog, pokretnim pravcima treba jednako vremena. Stoga bi izgledalo da se pokretni pravci kreću dvaput brže negoli se kreću. Dokaz je ponešto složen jer mi obično ne mislimo toliko u trenucima koliko u udaljenostima, ali ovo je potpuno ispravna kritika teorije jedinica. Na kraju, postoji i paradoks strijelom. U svakom trenutku, strijela u letu zauzima prostor jednak sebi i stoga miruje. Dakle, ona uvijek miruje. Ovo pokazuje da kretanje čak ne može ni započeti, dok je predhodni paradoks pokazao da je kretanje uvijek brže nego što jest. Pobivši tako pitagorovsko učenje o kontinuitetu. A to je baš ono što je potrebno da bi se odbranilo učenje o Parmenidovom kontinuiranom prostoru.

Melis

Drugi elejski filozof bio je Melis sa Sama. Zenonov savremenik. O njegovu životu znamo to da je bio general za vrijeme samske pobune i da je porazio atensku flout 441. Pr.n.e. Melis je unaprijedio Parmenidovo učenje u jednom važnom pogledu.  Već smo vidjeli da je Zenon morao ponovo pobijati prazan prostor. Ali onda nije moguće govoriti o onome što postoji kao ispunjeni prostor, jer to navodi na pomisao da postoji nešto izvan toga, to jest prazan prostor. Kad se prazni prostor isključi, primorani smo da materijalni svemir držimo beskonačnim u svim smjerovima, a to je Melisov zaključak.

U svojoj odbrani elejskog učenja o jednom, Melis je otišao toliko daleko da je nagovijestio nauku o atomima. Ako postoji mnoštvo stvari, izvodi on, onda svaka od njih mora po sebi nalikovati na Parmenidovo jedno. Jer ništa ne može nastati ili nestati. Zbog ovoga, jedino održivo učenje o tome da je postojeće mnoštveno, postiže se razbijanjem Parmenidove kugle na sitne kugle. To je baš ono što su atomisti učinili. Zenonova je dijalektika uglavnom bila porazni napad na pitagorovske stavove.[…]

Elejci su bili vjerovatno dobro upućeni u pitagorovsku matematiku, i na tom području očekujemo da vidimo primjenu tog postupka. Na žalost, poznat nam je vrlo slabo stvarni način kako su grčki matematičari vršili analizu. Međutim, čini se nedvojbenim da je brzi razvoj matematike tokom druge polovine petog stoleća bio u stanovitoj mjeri povezan s pojavom utvrđenih pravila dokazivanja.

Atomisti (Leukip i Demokrit)

 

 

 

 

 

Kako uopće možemo objasniti promijenljivost svijeta oko nas? Očigledno je u samoj prirodi objašnjenja da njegovi temelji ne smiju biti labavi. Najprije su to pitanje postavili prvi Milećani, a vidjeli smo kako su kasnije škole postepeno preobražavale o produbljivale taj problem. Na kraju, jedan je miletski mislilac dao konačni odgovor na to pitanje. Leukip, o kome ništa drugo nije poznato, bio je otac atomizma. Učenje o atomima neposredni je rezultat elejskog učenja. Melis se gotovo spotakao o njega.

To je učenje kompromis između jednog i mnoštva. Leukip je uveo pojam bezbrojnih sustavnih čestica od kojih je svaki, kao i Parmenidova kugla, kruta, čvrsta i nedeljiva. To su “atomi”, stvari koje se ne mogu dijeliti. Oni se uvijek kreću u praznom prostoru. Za atome se pretpostavljalo das u istoga sastava, ali se mogu razlikovati po obliku. Ono nedeljivo ili “atomsko”, u vezi s tim česticama, znači da se one fizički ne mogu razbiti na dijelove. Naravno, prostor koji one zauzimaju matematički je djeljiv neograničeno. Činjenica da su atomi krajnje maleni, razlogom je što nisu vidljivi na uobičajen način. Sad se može objasniti postojanje i promjena. Stalno promijenljivi izgled svijeta nastaje premještanjem atoma.

Imajući u vidu Parmenidov jezik, atomisti bi morali reći da je ono što nije jednako stvarno kao i ono što jest. Drugim riječima, postoji takvo nešto kao prostor. Što je on, bilo bi teško reći. U tom pogledu, ja ne mislim da smo danas išta dalje nego što su bili Grci. Prazni je prostor ono po čemu je geometrija donekle istinita. To je stvarno sve što se s pouzdanjem može reći. Ranije teškoće materijalizma nastale su zbog upornog zahtijevanja da sve mora biti tjelesno. Jedini koji je imao jasnu predodzbu o tome kakva bi mogla biti praznina bio je Parmenid, a on je, naravno, pobijao njezino postojanje. Ipak, vrijedno je podsjetiti kako reći da ono što nije znači da ne postoji, dovodi u grčkom do proturečja u pogledu upotrebe termina. Ključ je u činjenici da postoje dvije grčke riječi za “ne”. Jedna je od njih kategorična, kao u tvrdnji “ja ne volim”. Druga je hipotetička i upotrebljava se u zapovijedima, željama i sličnom. Ova hipotetična negacija javlja se u izrazu “što nije” ili “nebitak”, kako ga upotrebljavaju elejci. Kad bi se u izrazu “što nije” upotrijebilo kategoričko “nije”, to bi, naravno, bilo obično brbljanje. U engleskom ove razlike nema i stoga se nije moglo izbjeći ovo skretanje s predmeta.

Često se postavljalo pitanje je li se grčko učenje o atomima zasnivalo na promatranju, ili je to bio sretni pogodak u tami, koji na to pitanje nipošto nije tako jednostavan kao što se može misliti. S jedne strane, jasno je iz onog što je već rečeno da je atomizam jedini održivi kompromis između zdravog razuma i elejstva. Elejsko je učenje logička kritika ranog materijalističkog učenja. S druge strane, Leukip je bio Milećanin i dobro upućen u učenje svojih velikih zemljaka i predhodnika. To potvrđuje njegova kozmologija, jer se on vratio ranijim Anaksimandrovim stajalištima, umjesto da slijedi pitagorovce.

Anaksimenovo učenje o zgušnjavanju i razrijeđivanju dijelom se očigledno zasniva na promatranju pojava, kao što je zgušnjavanje magle na glatkim površinama. Tako je bio problem kako uključiti elejsku kritiku u učenje o česticama. Da su atomi podvrgnuti stalnom kretanju, može se dobro naslutiti na osnovi istog promatranja, ili na osnovi potitravanja prašine u zraci svijetla. U svakom slučaju, Anaksimenovo učenje, u stvari ne vrijedi ako ne mislimo o više ili manje gusto zbijenim gomilama čestica. Dakle, zasigurno nije istina da je grčki atomizam bio samo sretni pogodak. Kad je Dalton ponovo oživio atomsko učenje u modern vrijeme, on je dobro poznavao grčka stajališta o toj stvari i otkrio da to objašnjava njegovo iskustvo o stalnim omjerima u kojima se spajaju kemijske supstancije.

Postoji, jedan dublji razlog zbog čega atomsko učenje nije bilo slučajno otkriće. To je povezano s logičkom strukturom samog objašnjenja. Jer, što to znači nešto objasniti? To znači pokazti kako je ono što se događa poslijedica mijenjanja međusobnog položaja stvari. Na taj način, ako želimo objasniti neku promjenu u materijalnom predmetu, moramo to učiniti pozivajući se na promjenu rasporeda hipotetičkih sastavnih dijelova koji sami po sebi ostaju neobjašnjeni. Objašnjavanje s pomoću atoma moguće je tako dugo dok sam atom nije u pitanju. Čim se to dogodi, atom postaje predmetom empirijskog istraživanja, a počinje se objašnjavati sa šesticama manjim od atoma, koje pak ostaju neobjašnjene. O ovoj strani atomskog učenja nadugačko je rasravljao francuski filozof E. Meyerson. Na taj način, atomizam, kao takav, potvrđuje strukturu uzročnog objašnjenja.

Nauku o atomima razvio je Demokrit, rodom iz Abdere, koji je bio na vrhuncu djelovanja oko 420. pr. n. e. On je osobito nastavio da razlikuje stvari kakve doista jesu i kakve nam se čine. Tako, sa stajališta atoma, svijet oko nas stvarno se sastoji samo od atoma u kretanju, dok ga mi doživljavamo na različite načine. Ovo je dovelo do razlikovanja onoga što je mnogo kasnije imenovano primarnim i sekundarnim kvalitetima. Na jednoj su strani oblik, veličina i materija, a na drugoj boje, zvukovi , okusi i slično. Ovi potonji objašnjavaju se s pomoću predhodnih koji pripadaju samim atomima.

Učenje o atomima susret ćemo još nekoliko puta u toku našeg istraživanja. O njegovim granicama ćemo na prikladnom mjestu. Ovdje ćemo samo primjetiti da atomizam nije posljedica maštovitog umovanja, nego ozbiljni odgovor na miletsko pitanje, koji se rađao stotinu i pedeset godina.

Osim što je važan za prirodne nauke, atomizam je potakao i novo učenje o duši. Poput svega ostalog, duša je sazdana od atoma. Ti su dijelovi duše istančaniji od drugih atoma I raspodijeljeni po cijelom tijelu. Po tom mišljenju, smrt znači raspadanje na sastavne dijelove, a tjelesna besmrtnost ne postoji; to je bio zaključak što su ga kasnije izveli Epikur i njegovi sljedbenici. Sreća, koja je cilj života, sastoji se u ravnopravnotežnom stanju duše.

(B. Russell, Mudrost Zapada, 1970: 37-46, Mladost, Zagreb, 1970)

MILETSKI FILOZOFI


ZAČETNICI – RANI JONSKI FILOZOFI

 

 

 

 

Tales

Tales iz Mileta predstavlja veoma jasno mešavinu filozofa i praktičnog naučnika. Za Talesa kažu da je predvideo ono pomračenje Sunca koje spominje i Herodot, a koje se dogodilo na završetku rata izmedju Lidijaca i Međana. Prema proračunima današnjih astronoma, jedno pomračenje, koje se, verovatno, moglo videti u Maloj Aziji, dogodilo se 28 maja 585 godine stare ere. Ako je ta priča o Talesu istinita i ako je pomračenje koje je on predskazao pomračenje iz 585 godine, onda je njegov acme morao da bude u ranim godinama VI veka stare ere. On je, kažu, umro malo pre pada Sarda 546/5. Druge naučne aktivnosti koje se pripisuju Talesu jesu ustanovljivanje kalendara i uvodjenje feničanske prakse da se upravlja brodovima prema sazvežđu Malog Medveda. Anegdote koje se o njemu pripovedaju, a koje beleži Diogen Leartije (Diogenes Laertios), predstavljaju samo priče koje su se lako stvarale o poznatim i mudrim ljudima. Među takve anegdote spade i ona da je Tales upao u bunar ili u jarak dok je zurio u zvezde, ili da je, predviđajući mali rod maslina, pokupovao sve ulje.

U Metafizici Aristotel kaže da je, prema Talesu, Zemlja smeštena na vodi (očigledno, Tales je zamišljao Zemlju kao ravnu ploču koja plovi). Međutim, najznačajnije jeste to što je Tales izjavio da je osnovna tvar svega voda. Time je on prvi put postavio pitanje o Jednom. Aristotel nagađa da je Talesa na ovaj zaključak moglo da navede posmatranje. ”On je do ove pretpostavke došao zapažajući da je hrana svih stvari vlaga, a da i sama toplota nastaje iz vlažnog i od nje živi (a ono iz čega one nastaju jeste prapočelo svih stvari). On je ovo shvatanje izveo iz tih činjenica, ali i zbog toga što semena imaju vlažnu prirodu, a voda je počelo prirode vlažnih stvari”. Aristotel takodje sugeriše, doduše veoma oprezno, da su na Talesa uticale starije teologije, u kojima je voda – kao Stiks kod pesnika – za bogove bila predmet zaklinjanja. Bilo šta da je posredi, jasno je da je fenomen isparavanja ukazivao raznim kosmolozima da voda može da postane para ili vazduh, a fenomen zamrzavanja bi mogao da nagovesti, ukoliko bi se taj proces dalje nastavio, da bi voda mogla da postane zemlja. U svakom slučaju Tales je značajan zbog toga čto je postavio pitanje o krajnjoj prirodi sveta. Dakle, ne zbog odgovora koji je dao na to pitanje niti zbog razloga, kakvi god das u bili, koji su ga naveli na takav odgovor.

Druga tvrdnja koju Aristotel pripisuje Talesu, naime das u sve stvari pune bogova i da magnet ima dušu jer pokreće gvožđe, ne može se nterpretirati sa sigurnošću. Izjaviti da se tim tvrdi postojanje duše sveta, a posle toga tu dušu sveta identifikovati sa bogom ili platonskim demijurgom – kao da je ovaj sve stvari stvorio iz vode – znači sebi dozvoliti suviše veliku slobodu u tumačenju. Jedino što je tačno i značajno, kada je reč o Talesovom učenju, jeste to da je on stvari shvatao kao promenljive oblike jednog prvobitnog i krajnjeg elementa. To što on vodu odredjuje kao taj element jeste istorijska karakteristika, koja, da tako kažemo, odlikuje Talesa; ali mesto prvog grčkog filozofa on zauzima zato što je prvi shvatio pojam o jedinstvu u razlici (bez obzira na to što pojam o jedinstvu ne izdvaja na logičkom planu), i što je, čvrsto se držeći ideje o jedinstvu, pokušao da objasni očevidnu raznovrsnost mnoštva. Filozofija, prirodno, nastoji da razume mnoštvenost koju iskušavamo, njeno postojanje i prirodu, a u ovom slučaju za filozofa razumeti znači otkriti jedinstvo koje leži ispod mnoštvenosti, odnosno prvo načelo. Složenost problema ne može da se shvati ukoliko nije jasno shvaćena radikalna razlika između materije i duha. Sve dok se ta razlika ne shvati (a i čak kad se shvati , ako je jednom “shvaćena” ona se potom negira), pojednostavljena rešenja problema nameću se sama od sebe; stvarnost će biti pojmljena kao jedinstvo materija (kao u Talesa), ili kao ideja kao u nekim modernism filozofijama). Prema složenosti problema jednog i mnoštva ne možemo da budemo pravedni samo ako jasno razumemo i nedvosmisleno odredimo bitne stepene stvarnosti i učenje o analogiji bivstvujućeg (analogija entis). Inače, bogastvo i raznovrsnost biće žrtvovani lažno, manje više proizvoljno shvaćenom jedinstvu.

Doista, moguće da izjava da je magnet živ, izjava koju Aristotel pripisuje Talesu, prestavlja ostatak prvobitnog animizma, u kome se pojam o utvari duše  (tamnog dvojnika čoveka koji se opaža u snovima) proširuje i na ostali organski život, pa čak i na sile neorganskog sveta. Ali čak i ako je tako, reč je samo o zaostatku, jer u Talesa se jasno vidi prelaz od mita ka nauci i filozofiji: on zadržava svoju temeljnu odliku začetnika grčke filozofije.

 

 

 

 

 

Anaksimandar

Anaksimandar (Anaximandros) je bio drugi filozof iz Mileta. On je očigledno, bio mlađi od Talesa, jer ga je Teofrast (Theophrastos) naziva učenikom Talesa. Slično Talesu, i Anaksimandar se bavio praktičnim naučnim istraživanjima; smatra se da je izradio prvu mapu Crnog mora, verovatno za mornare iz Mileta. Učestvovao je, kao i mnogi drugi, grčki filozofi u političkom životu; recimo, vodio je one koji su osnovali koloniju u Apoloniji.

Anaksimandar je svoje filozofske teorije izložio u proznom delu. U doba Teofrasta to delo je još postojalo, pa nam je Teofrast, na osnovu njega, ostavio dragocena obaveštenja o Anaksimandrovoj misli. Poput Talesa, i Anaksimandar je tragao za prvobitnim i krajnjim elementom svih stvari. Ali on je smatrao da to ne može biti nijedna posebna vrsta tvari, kao što je voda, jer je voda ili vlaga i sama bila jedna od “suprotnosti” čije sučeljavanje i prelaženje mere treba tek objasniti. Ako promena, rođenje i smrt, rašćenje i propadanje, nastaju zbog sukoba, i zbog prekoračivanja granica jednog elementa na račun drugog, onda je – ako je u stvarnosti sve voda – teško videti zašto voda već odavno nije upila druge elemente. Stoga je Anaksimandar došao na pomisao da je osnovni element, Urstoff, neodređen. On je znatno prvobitniji od suprotnosti, budući da je ono iz čega one nastaju i u šta se vraćaju.

Taj prvobitan element Anaksimandar je nazvao – Teofrast kaže da ga je on ujedno prvi tako nazvao – materijalnim uzrokom. “On nije ni voda ni bilo koji drugi od tkz elemenata, već priroda od njih različita i beskonačna, iz koje nastaju sva neba i svetovi u njima” (Frag. 1) To  apejron, supstancija bez granica. “Večita i bezvremenska”, na “obuhvata svetove”.

Kada jedan element korači grani drugog elementa, to se poetskipredstavla kao primer nepravde; topao element čini nepravdu leti, a hladan zimi. Određeni elementi plaćaju kaznu zbog svoje nepravde ako što ponovo bivaju asimilovaniu neodredjeno bezgranično. To predstavlja primer prenošenja shvata zakona iz života ljudi na kosmos uopšte.

Prema Anaksimandru, postoji mnoštvo koegzistentnih svetova koji su brojem neograničeni. Svaki je prolazan, ali čini se da, istovremeno, postoji broj svetova, jer oni nastaju zahvaljujući večitom kretanju. “A uz to, postojalo je i večito kretanje kojim su nastali svetovi”. Izgleda da je to večito kretanje kojim su shvaćeno kao neko “razdvajanje” ili neka vrsta prosejavanja kroz sito, koje srećemo u pitagorizmu prikazanom u Platonovom Timaju. Pošto su stvari jednom razdvojene, svet kakav poznajemo stvoren je vrtložnim kretanjem ili onim što Grci nazivaju – teži elementi, zemlja i voda, ostali su u središtu vrtloga, vatra je otišla na periferiju, a vazduh je ostao između njih. Najzad, Zemlja, prema Anaksimandrovom mišljenju nije ploča, nego kratak valjak, “čija visina iznosi trećinu širine”.

Život potiče iz mora, a postojeći oblici života su se razvili prilagodjavanjem uslovima sredine. Anaksimandar pronicljivo nagađa o poreklu čoveka”…on, dalje, kaže da se čovek u početku rađao od životinja drugačije vrste,  jer dok druge životinje brzo pronalaze hranu za sebe, jedino je čoveku potrebno duže vreme dojenja, tako da čovek nikada ne bi opstao da je prvobitno onakav kakav je sada”. Anaksimandar ne objašnjava – a to je večita teškoća evolucionističkih teorija – kako je čovek preživeo u prelaznoj fazi. Anaksimandrovo učenje pokazuje napredak u odnosu na Talesovo. Učenjem o neodređenom bezgraničnom on prevazilazi određenje bilo kojeg elementa kao prvobitnog, iz kojeg nastaju sve stvari. Štaviše, on pokušava da, na neki način, odgovori i na pitanje kako se svet razvio iz tog prvobitnog elementa.

 

 

 

 

 

Anaksimen

Treći filozof miletske škole bio je Anaksimen. On mora da je bio mlađi od Anaksimandra, jer Teofrast za njega kaže da je bio Talesov “družbenik”. Napisao je knjigu od koje je ostao samo jedan mali fragment. Prema Diogenu Laertiju, “pisao je u neiskvarenom jonskom dijalektu”.

Anaksimenovo učenje izgleda, bar na prvi pogled, kao nazadovanje prema onome što je dostigao Anaksimandar. Naime, napuštajući teoriju o apeironu, Anaksimen sledi, u stvari, Talesa kada određen element utvrđuje kao pratvar (Urstoff). Taj element nije voda, nego vazduh. Možda je Anaksimen na ovu zamisao došao na osnovu činjenice disanja, jer čovek živi onoliko koliko je kadar da diše, i Anaksimenu se stoga vazduh lako mogao da učini načelom života. Doista, on povlači paralelu između čoveka i prirode uopšte. “Baš kao što nas naša duša, budući da je vazduh, drži zajedno, tako i dah i vazduh obuhvataju čitav kosmos”. Stoga je vazduh pratvar (Urstoff) sveta, iz kojeg “se rađaju stvari koje nastaju, koje su nastale i koje će biti, bogovi i božanske stvari, dok ostale stvari proizilaze iz njegovih posledica”.

Očigledno, objašnjenje da su sve stvari nastale iz vazduha suočava se s ozbiljnim teškoćama. Anaksimenovo rešenje tih teškoća odlikuje se genijalnošću. Da bi objasnio kako se formiraju konkretni objekti iz tog početnog elementa, on uvodi pojmove zgušnjavanja i razređivanja. Sam po sebi vazduh je nevidljiv, ali postaje vidljiv prilikom procesa kondezacije i razređivanja; širenjem i razređivanjem on postaje vatra, zgušnjavanjem vetar, oblak, voda, zemlja, i najzad kamen. i zaista, ova zamisao o zgušnjavanju i razređivanju ukazuje na još jedan razlog zbog kojeg je Anaksimen tvrdio da je vazduh prvobitan element. On je, naime, uočio da vazduh razređivanjem postaje topliji i stoga teži ka vatri; zgušnjavanjem, naprotiv, postaje hladniji i teži ka čvrstom stanju. Vazduh se, dakle, nalazi na sredokraći između okružujućeg plamenog prstena i hladne, vlažne mase unutar njega. Anaksimen određuje tako shvaćen vazduh kao neku vrstu usputne postaje u procesu nastajanja. Može se reći da je značajan moment u njegovom učenju povezivanje svakog kvaliteta sa kvantitetom – jer na to izlazi njegova teorija o zgušnjavanju i razređivanju, ako je izrazimo modernom terminologijom. (Navodi se, takođe, da je Anaksimen isticao da je vazduh topao kada ga izdišemo otvorenim ustima, a hladan kada ga izdišemo zatvorenim ustima. To predstavlja eksperimentalan dokaz njegovog stanovišta).

Slično Talesu, Zemlju je zamišljao kao ravnu ploču. Ona lebdi u vazduhu kao list. Kao što profesor Barnet, “Jonija nikada nije mogla da prihvati naučnu sliku Zemlje, pa je čak i Demokrit (Demokritos) nastavio da veruje da je ona ravna”. Anaksimen je dao i jedno neobično objašnjenje duge. Prema njemu, duga nastaje zbog toga što Sunčevi zraci padaju na gust oblak koji ne mogu da probiju. Celer primećuje da ogroman korak razdvaja ovo “naučno objašnjenje” od Homerove Iride (Iris), žive glasnice bogova.

Pad Mileta pod persijsku vlast 494. godine stare ere predstavljao je ujedno i kraj miletske škole. Učenja Milećana su postepeno postajala poznata kao filozofija Anaksimena, kao da je u očima starih bio najznačajniji predstavnik škole. Da bi se to objasnilo, bez sumnje je dovoljno imati u vidu da je Anaksimen bio poslednji predstavnik ove škole, pa ipak, njegovoj slavi je najverovatnije doprineo i njegov pokušaj da svojstva konkretnih stvari u svetu objasni svodjenjem kvaliteta na kvantitet.

Još jednom možemo da ponovimo da značaj Jonjana više leži u činjenici što su oni postavili pitanje o krajnjoj prirodi stvari, nego u bilo kome pojedinačnom odogovoru koji su dali na to pitanje. Takođe, možemo da ukažemo i na to da su svi oni smatrali da je materija večita; oni još nisu bili došli do ideje o apsolutnom početku ovog materijalnog sveta. Uistinu, za njih je ovaj svet bio jedini svet. Međutim, teško da bi bilo ispravno jonske kosmologe shvatiti kao neke dogmatske materijaliste. Filozofi još nisu bili učinili distinkciju između materije i duha, a sve dok se ne izvede ta distinkcija, teško da može biti materijalista u našem smislu. Milećani su bili materijalisti u smislu što su pokušavali da objasne poreklo svih stvari iz nekog materijalnog elementa, ali oni nisu bili materijalisti u smislu svesnog poricanja razlike između materije i duha, naprosto zato što takva razlika nije bila toliko jasno shvaćena da bi bilo moguće njeno formalno negiranje.

Jedva da je potrebno ukazivati das u Jonjani bili ”dogmatičari” u smislu da nisu postavljali “kritički problem”. Oni su pretpostavljali da stvari možemo da saznamo onakvima kakve jesu, i njihovo razmišljanje je, stoga, ispunjeno jednom naivnošću (naivite) čuđenja i radošću otkrivanja.

(Frederik Koplston, Istorija filozofije /Grčka i Rim/, 1988, 59–65)

IZREKE PRESOKRATSKIH FILOZOFA


 

 

 

 

 

 

Kleobul Lindjanin:

1. Mera je najbolja.

2. Oca treba poštivati.

3. Biti zdrav telom i dušom.

4. Biti željan slušanja a ne brbljanja.

5. Prijatelj vrline, neprijatelj zloće.

6. Vladaj nasladama.

7. Ništa ne čini nasilno.

8. Odgajaj svoju decu.

9. Okani se mržnje.

10. Oženi se ženom sebi ravnom; ako uzmeš bogatiju od sebe, imaćeš gospodare, a ne rodjake.

11. U dobru se ne uznesi, u zlu se ne ponizi.

Solon Atinjanin:

1. Ništa previše.

2. Izbegavaj nasladu koja radja tugu.

3. Budno pazi na svoju čestitost, vrednija je od zakletve.

4. Reči zapečati ćutanjem, a ćutanje dobrom prilikom.

5. Ne laži, govori istinu. 6. Ne smatraj se pametnijim od roditelja.

7. Ne stiči prijateljstva brzopleto, a stečena brzopleto ne raskidaj.

8. Kad se naučiš pokoravati, znaćeš vladati.

9. Ne oholi se.

10. Ne druguj sa zlima.

11. Što ne znaš, ne govori.

12. Kad znaš, ćuti.

13. Prema svojima budi blag.

Hilon Lakedemonjanin:

1. Upoznaj samoga sebe.

2. Ne ogovaraj bližnje, jer ćeš čuti stvari koje će te rastužiti.

3. Prijateljima na gozbu idi polako a u nevolji brzo im poteci.

4. Pravi skromnu svadbu.

5. Bolji je gubitak nego sramni dobitak: prvi će te samo jednom ražalostiti, a drugi čitav život.

6. Ne podruguj se nesretniku.

7. Ako si snažan, pokaži se miran; tako ćeš izazvati poštovanje, a ne strah.

8. Upravljaj svojom kućom.

9 . Neka ti jezik ne trči ispred misli.

10. Nemoguće ne želi.

11. Na putu ne žuri napred.

12. Ne maši rukom, to su pokreti ludaka.

13. Pokoravaj se zakonima.

Pitak Mitilenjanin:

1. Prepoznaj sretan trenutak.

2. Što kaniš činiti, ne govori: ako ne uspeš, bićeš na ruglo.

3. Druži se s dostojnima.

4. Ono što prebacuješ drugome, ni sam ne čini.

5. Ne kori lenštine: tu čeljad stiže osveta bogova.

6. Podnesi male neugodnosti koje ti bližnji nanose.

7. Ne govori loše o prijatelju ni dobro o neprijatelju: to je znak bezumlja.

8. Teško je znati šta će se zbiti, ali saznanje o onome što je bilo daje samopouzdanje.

9. Zemlja je verna, a more neverno.

 

 

 

 

Bijant Prijenjanin:

1. Većina ljudi je nepoštena.

2. Polako prilazi poslu; ali kad si brzo započeo, nastavi snažno.

3. Preziri naglo brbljanje, da ne pogrešiš, jer kajanje brzo sledi.

4. Ne budi ni glup ni zao.

5. Ljubi razboritost.

6. O bogovima reci da postoje.

7. Razmisli o onome što si učinio.

8. Budi pažljiv slušalac.

9. Govori kad je prikladno.

10.Postiži uveravanjem, a ne nasiljem

11. U mladosti uspevati, u starosti mudar biti.

Perijandar Korinćanin:

1.Drskost je opasna.

2. Demokratija je bolja od tiranije.

3. Naslade su smrtne, vrline besmrtne.

4. Kad si sretan budi umeren, kad si nesretan budi razborit.

5. S prijateljima budi isti kada su u sreći i nesreći.

6. Ne širi tajne razgovore.

7. Tako prigovaraj kao da ćeš odmah postati prijatelj.

8. Služi se starim zakonima, a svežom hranom.

9. Ne kažnjavaj samo one koji greše, nego i one koji mogu da pogreše.

10. Skrivaj nedaće da ne obraduješ dušmane.

 

 

 

 

Tales Milećanin:

1. Ne obogaćuj se nečasno.

2. Sećaj se prisutnih i odsutnih prijatelja.

3. Kakvo dobro pružiš roditeljima, tako ćeš u starosti primiti od dece.

4. Teško je upoznati samoga sebe.

5. Najveće je zadovoljstvo postići ono što želiš.

6. Neumerenost je štetna.

7. Ne budi lenj ako si i obogatiš.

8. Sakrivaj nevolje u kući.

9. Bolje da ti zavide nego d ate sažaljevaju.

10. Ne veruj svima.

11. Pokaži meru.

12. Ako zapovedaš, upravljaj samim sobom.

(Herman Dils, Predsokratovci I, 1983, 57– 6)

BRANKO PAVLOVIĆ – Presokratska misao


NASTANAK I OSNOVNE KARAKTERISTIKE PRESOKRATSKE MISLI

Hesiod

Grčku mitologiju u njenoj pesničkoj verziji, kakvu je srećemo kod Homera i Hesioda, moramo razlikovati od još primitivnijih shvatanja, a to su ona shvatanja koja su bila osnova raznih religioznih obreda i magijskih radnji. Vi i samo znate da u svakom narodu postoje mnogobrojne i raznovrsne magijske radnje, ili, kako se to kod nas naziva  – vračanje. Iste takve stvari postojale su i u grčkom narodnom životu i takvu vrstu radnji i obreda ovde karakterišemo još primitivnijom, jođ izvornijom, još starijom od one verzije mitologije koju su nam sačuvali pesnici Homer i Hesiod.

Pesnička mitologija i mitografija, doduše, nalazi svoj oslonac i svoje polazne tačke u tim primitivnim narodnim verovanjima i običajima, ali je ona, kao što sam već ranije konstatovao, sasvim jasna tvorevina autorskih ličnosti. To nije više anonimna narodna tvorevina nego su u pitanju pesničke autorske ličnosti kao što su Homer i Hesiod. Herodot je zapisao da su tek Homer i Hesiod imenovali božanstva i opisali njihovo poreklo i karakter. Taj Herodotov stav nalazi se u njegovoj Istoriji, u drugoj knjizi paragraph 53. Nastankom i širenjem uticaja poetske mitologije, stara verovanja i stari običaji nisu iščezavali iz svakodnevnog života grčkih državica i grčkog naroda. Naprotiv, ova verovanja i ovi obredi zadržali su se još dugo u životu starih Grka, a neki tragovi tih verovanja i kultnih radnji mogu da se nadju i u današnjim narodnim običajima.

Čak i u kulturno najrazvijenijim polisima, kakav je bio atinski, redovno su se obavljane kultne radnje koje se nazivaju “misterijama”. Jedno od mesta za obavljanje takvih kultnih radnji bila je Eleusina (nedaleko od Atine) u kojoj su se redovno obavljale svečanosti pod nazivom eleusinske misterije. Razume se, ove eleusinske misterije su primer magijskih obreda, koji su stariji od mitologije kakvu nalazimo kod Homera i Hesioda.

Homer

Prvi grčki mudraci i mislioci, u svom osnovnom nastojanju, trudili su se da razumeju fisis. To je reč koju su Latini preveli sa natura a koju mi prevodimo sa priroda. Njihovo postojanje nije se kretalo potpuno čistom stazom, nije bilo u svim detaljima i u svemu potpuno novo. Već je postojalo jedno shvatanje sveta, ali ne u eksplicitnom obliku nego u onome što su podrazumevali mitovi i kultne radnje. Prvi mislioci delovali su u jednom svetu verovanja koja dolaze pre sudjenja i koja u izvesnoj meri determinišu samo rasudjivanje. Reč “predrasuda” treba ovde razumevati u njenoj etimologiji: “predrasuda” – ono što je ispred rasudjivanja. Uostalom, u takvim okolnostima deluju ovi mislioci. I danas, kad ulažemo napor da sebi razjasnimo stvari, činimo to u jednoj srdedini u kojoj već postoje mnogobrojne predrasude. Priroda mišljenja je, medjutim, u tome da ne sledi postojeće predrasude, nego da ih istražuje, kritički preispituje i zamenjuje nečim novim što nije puka nesvesna ili polusvesna predrasuda, nego razložno poimanje i razjašnjavanje.   Razumljivo je da neka od ovih razjašnjavanja, ili neka od ovih mišljenja, mogu da postanu opšte predrasude, samo se to retko dogadja.

Mi, kao ljudi savremenog sveta, već imamo u sistemu vaspitanja neke vrlo raširene predrasude čije je poreklo iz onog širokog i neodredjenog dejstva modernih prirodnih nauka, ili onoga što se dosta adekvatno naziva modernim pogledom na svet. Na sličan način su i prvi grčki mislioci istupali u jednoj duhovnoj sredini u kojoj je već postojao nekakav pogled na svet. Taj pogled na svet je, u stvari, ona suma ili sistem verovanja i predrasuda. U tom smislu “pogled na svet” treba razlikovati od filozofije. Pre no što su jonski mislioci započeli svoje nastojanje za razumevanjem i razjašnjavanjem prirode (fisis), pojedina grčka plemena, Jonjani pre svega, izvršili su kolonizaciju, odnosno, naseljavanje maloazijske obale Egejskog mora.         Ovi grčki kolonisti doneli su sa sobom stare kultove i običaje, ali ovim prenošenjem u novu postojbinu, kultovi i običaji izgubili su dosta od svoje primitivne vitalnosti. Mnogo toga je zadržano, ali promenom životne sredine došlo je do slabljenja vitalnosti starih verovanja i običaja.

Uostalom, izgleda kao da postoji neko pravilo u ovakvoj vrsti dogadjanja. Kad se npr. jedno divlje pleme seli iz jedne primitivne sredine u drugu primitivnu sredinu, onda se gotovo ništa ne menja u njegovom načinu života. Medjutim, kada se jedno pleme seli iz primitivne sredine u neku sredinu koja ima neke oblike civilizovanosti, onda dolazi do izvesnih značajnih promena. Ovde se možemo poslužiti jednom analogijom. Sloveni su u staroj postojbini imali odgovarajuće obrede, kultove, ritual, magiju i sve što obično ide uz primitivan način života. Kad su ovi doseljenici došli u regije koje su bile na daleko većem stupnju civilizovanosti, oni su u novoj postojbini promenili i dopunili svoje običaje i verovanja. Sličan proces dogadjao se i Grcima koji su kolonizovali maloazijskle obale Egejskog mora. Te obale su bile pod uticajem izvesnih orijentalnih civilizacija, koje su starije od grčke.

Primitivna predanja su lokalnog karaktera. Tek su Homer i Hesiod u svojim mitografskim poduhvatima otklonili lokalni karakter grčkih verovanja. Ova dva pesnika su tvorci panhelenskog politeizma te zbog toga nije pogrešno reći da su ova dva pesnika doprineli stvaranju grčkog nacionalnog osećanja. Grčka plemena preko ovih pesnika stiču predstavu o tome naspram drugih naroda koje nazivaju varvarima. Varvari su oni koji ne znaju, ne razumeju grčki jezik. To je epoha u kojoj se uvode olimpijske svečanosti (Olimpijade). To su panhelenske svečanosti. Na njima učestvuju, na njima se takmiče sportisti iz svih grčkih krajeva i plemena. Olimpijski panteon – teren – na religioznoj osnovi ujedinjuje sve Xelene. On je iznad i pored heterogenih lokalnih kultova. Ipak, olimpijski panteon nije potpuno potisnuo lokalne kultove. Običan, neobrazovan Grk teško je prihvatao vrlo složeno mnoštvo božanstava, koje je opisano u Hesiodovoj Teogoniji. Prosečan neobrazovan Grk u svojoj svesti zadržao je jedno ili najviše dva lokalna božanstva. Samo veoma obrazovani ljudi znali su do detalja Homera i Hesioda. No, postojali su rapsodi, tj. ljudi koji su putovali po celoj Heladi i koji su recitovali fragmente iz Homera i Hesioda. Rapsodi su bili upućeni u celu genaologiju bogova i u ovu ogromnu složenost panhelenskog politeizma. U VI veku p.n.e., a to je vek kada se prema Aristotelovom daktiranju radja Grčka filozofija, stvara se mnoštvo kosmogonija. Veliki deo tih kosmogonija izgubljen je. Sačuvani fragmenti omogućuju nam da ponešto saznamo o Epimenidovoj i Ferekidovoj kosmogoniji. Sačuvani su fragmenti iz jedne treće kosmogonije, čiji je autor bio Akusilaj.

Aristotel je u prvoj knjizi Metafizike razlikovao dva vrste filozofa. Jedne je nazvao “fizičarima”, a druge je zvao “teolozima”. Ovi poslednji bavili su se rodoslovljem bogova. Aristotel je, pre svega, imao u vidu Hesioda i Homera; to se u tekstu direktno vidi. Ali u takve ”teologe” spadali su: Ferikid, Akusilaj i Epimenid. Problem je u tome kao povući liniju razlikovanja izmedju “teologa” i “fizičara”. Celer je pretpostavljao da su “fizičari” na mesto personalnog kauzaliteta, kakav se nalazio u poetskoj mitografiji, prosto stavili impersonalni kauzalitet. Jednostavno rečeno, Celer je pretpostavio da su miletski mislioci bili prvi ljudi (u Grčkoj i svetu), koji su prestali da personifikuju prirodne sile. Celer, dakle, pretpostavlja da su miletski “fizičari” izveli onaj presudni korak od personalnog i voluntarističkog kauzaliteta prema mehaničkom kauzalitetu. Lako je uočiti da je Celerova pretpostavka, u stvari, inspirisana iskustvom modernih vremena.

U vremenu kada su nastajale evropske matematičke prirodne nauke načinjen je sličan korak. Hrišćansko poimanje dogadjanja bilo je zasnovano na personalnom voluntarističkom kauzalitetu. Sva objašnjavanja i sva doktrinirana stanovišta izgradjivana su, u krajnjoj liniji, na verovanju da je Bog prvi i poslednji uzrok svega božija volja te,  prema tome, ništa ne mora biti sutra tako kako je danas bilo; Bog može zapovedati Suncu da stane, da ne izadje jednoga jutra, ili Zemlji da se raspadne. Nastankom modernih prirodnih nauka, zaveden je princip mehaničkog kauzaliteta. Principom mehaničkog kauzaliteta pretpostavlja se nešto što je bilo blisko grčkom pogledu na svet. Bogovi, ma koliko bili moćni, ipak su podvrgnuti nečemu što su Grci zvali Ananke, nekoj nužnosti, sudbini. Verovalo se da bogovi tu nužnost i sudbinu ne mogu izmeniti. To je bila podloga na osnovu koje je Celer napravio pretpostavku da se razlika filozofa i mitografa sastoji u tome što su pesnici rasudjivali na osnovu personalnog kauzaliteta, a “fizičari” su uveli impersonalni kauzalitet.

Ipak, takvog oštrog razlikovanja nema u VI veku pre naše ere. U grčkoj mitologiji podrazumeva se i mehanički kauzalitet, što se ogleda baš u viziji nužnosti, ili viziji izvesnih, pravila koja i sami bogovi moraju da poštuju. U Talesovo vreme razlikovanje personalnog i nepersonalnog je nešto što još nikom ne pada na pamet. Uostalom, mi to vidimo iz primera jednog Empedokla, koji je živeo posle Talesa, revnosnu upotrebu mitskog jezika u izlaganju “fizike”. Mi, doduše, možemo da kažemo da je to Empedokle radio zato što se na pesnički način izražavao. Ali to ne znači da Empedokle nije mešao personifikovane i imperonifikovane vizije.

Tragovi antropomorfnog načina predstavljanja stvari nalaze se i u modernoj fizici, u pojmu sile npr. da ne govorimo o pojmu afiniteta. Stari istraživači prirode (fisis) nisu fizičari u našem današnjem smislu te reči. Današnji fizičari faktički ne ispituju fisis. Oni u strogom smislu reči nisu prirodnjaci.

“Fizičari” iz grada Mileta (Tales, Anaksimen, Anaksimandar) počeli su da razvijaju izvestan oblik mišljenja koji u svojoj suštini nije priča, nego nešto sasvim novo i do tada potpuno nepoznato. Oni su istovremeno odustali od toga da postavljaju do tada uobičajeno pitanje: šta bi bilo onda kad ničega nije bilo? To pitanje nameće se u primitivnim stanjima svesti. Miletski “fizičari” su prestali da sebi postavljaju takvo jedno pitanje i to je izgleda, bio najodsudniji korak, koji ih je doveo do stvaranja nečeg sasvim novog u odnosu na mitologiju. Kad kažemo nečeg sasvim novog, to ne znači da mitologija nije imala nikakvog uticaja, da mitologija nije inspirisala mislioce. Hoću samo da kažem da je to do čega su došli miletski “fizičari” kao prvi         “u ovoj vrsti filozofije”, kao što bi rekao Aristotel, bilo  u strukturalnom pogledu nešto sasvim novo, nešto sasvim drukčije od dotadašnjeg načina shvatanja zbivanja. Njihovo osnovno  pitanje nije ono o vremenskom početku formiranja kosmosa. U sažetoj formi, njihovo pitanje je glasilo: “Šta jeste”?. Šta je ono osnovno, ono temeljno, fundamentalno u svim promenama, u svim dogadjanjima? Doduše, to što su miletski “fizičari” napravili još nije filozofija, to je tek misao o prirodi, ali njihova pitanja su doista filozofska.

Kod pisaca teogonija i kosmogonija možemo uočiti sličnost njihovih vizija o nastanku kosmosa sa religioznim predstavama drugih naroda. Izmedju pojedinih mitologija postoji izvesna izomorfija, tako da je moguće odredjenu teogoniju jednoga naroda prevesti na teogoniju drugoga naroda. Rimljani su, na primer, vrlo lako uspostavili ovu “biunivoku korespodenciju” sa grčkom mitologijom. Panteon rimskih božanstava je isti kao i panteon olimpijskih, samo su imena drukčija. Isto, tako, možemo uočiti izvesne sličnosti izmedju egipatske i grčke mitologije, izmedju jevrejske i grčke, sumerske i grčke itd. Razume se, isto je tako moguće uočiti mnogobrojne razlike koje postoje izmedju ovih mitologija. Prevashodno, najvažnija od tih razlika je u tome što je grčka mitologija neobično maštovita, bar u onom vidu u kome nam je ona prenesena preko pesnika mitografa.

Ove sličnosti, odnosno ovog prevodjenja, ne može u takvom vidu biti kad je reč o poredjenjima mitskih predstava, s jedne strane, i vizija prirode, odnosno teorija o prirodi koje su razvili miletski mislioci, s druge strane. U prvom slučaju, kada je reč o mitskim predstavama, tvorci teogonija i kosmogonija zamišljaju sva zbivanja kao vremenski tok, kao tok koji ima svoj početak, svoje dovršenje i svoje trajanje. U jednoj takvoj kosmogoniji, na primer, dosta se jasno razlikuje rodjenje kosmosa, ili klice kosmosa; zatim, postepeno dovršavanje kosmosa koje se obično prikazuje kao rodoslovlje božanske porodice: i, na kraju, trajanje takvog univerzalnog poretka u vremenu. U drugom, slučaju, kad je reč o teorijama ili posmatranjima miletskih filozofa, nema jasnog hronološkog toka. Namesto toga vremenskog toka sa početkom, završetkom i trajanjem uvedena je ideja kružnog zbivanja.

Barnet pretpostavlja da je u jonskom karakteru postojala jedna melanholična crta i da je ova melanholija navodila na umovanje o nestabilnosti stvari. Pre Talesa, napominje Barnet, Mimnerm iz Kolofona izražava tugu zbog promene. Kasnije, pesnik Simonid lamentira nad činjenicom da generacije ljudi padaju kao što pada lišće s drveća u jesenje dane.Slično mesto nalazi se u VI pevanju Ilijade  počinje stihom 146-im: “Zašto Tidejev sine, o junače za rod me pitaš; Kakvo je lišće u šumi i ljudsko pleme je takvo; jedno lišće po zemlji vetar rastura, drugo radja brsnata šuma kad proletne osvane doba; tako i ljudi, jedni uzrastaju, nestaju drugi”. Opadanje lišća za Jonjane, kao i za Semite u Maloj Aziji, bilo je znak umiranja Adonisa. Adonis je semitsko ime i znači “gospod”, a grčko ime za Adonisa je Tamoj.

Grčki mitografi su, kad bi govorili o bogovima, obično upotrebljavali dva atributa božanstva, jedan je besmrtan, a drugi je večno mlad, onaj koji nema starosti. Epska tradicija je ove atriute pripisivala bogovima, pa su oni postal kriterijum pomoću koga se razlikovalo božansko od ljudskog. Sve što je božansko, bilo je besmrtno i večno mlado. Sve što je ljudsko bilo je, analogno tome, i smrtno i podložno starenju. Jonski fizičari iznašli su još nešto što je zaslušivalo atribute; to je sama priroda (fisis). Sve što je prirodno (fizičko), radja se i umire, ali priroda se ne radja, niti umire. Ona je besmrtna i večno mlada. Šta je, u stvari priroda? Aristotel odredjuje taj pojam kao princip kretanja, a kretanje je, za Aristotela, nešto raznovrsno, nešto čega ima više vrsta. Prvo, kretanje je isto što i rašćenje. Zatim, kretanje je umanjivanje, neko opadanje, smanjivanje. Nadalje, kretanje je “drugopostajanje”, ili transformacija, preobražaj. Naposletku, kretanje je promena mesta, pomeranje. Pomeranje, kao što naša reč kaže, jest nešto što se zbiva po meri. Promena mesta, je od početka XVII veka pa do danas glavna i jedina vrsta kretanja.

Za Aristotela, pak, i za Grke uopšte, promena mesta nikako nije glavna vrsta kretanja. Može se reći da je to jedna vrsta kretanja, koja nipošto nije na prvom mestu. Naslov O prirodi, koji je pridavan gotovo svim delima presokratskih mislilaca, izgleda da nije označavao ništa drugo do činjenicu da je u tim delima bilo reči o onome što je stalno u svim promenama. O prirodi značilo bi “O stalnosti”, ili, ako bismo se poslužili aristotelovskom terminologijom, “O supstanciji”. To što je stalno u svim promenama možemo, u duhu kasnije ustanovljene aristotelovske terminologije, nazvati supstancija, što je latinski termin, koji se na naš jezik doslovno prevodi kao podmet, kao ”ono što je podmetnuto” ili “ono što je ispod” čulnog izgleda svih zbivanja, ispod fenomena.

Fisis presokratovskih mislilaca jeste, dakle, isto što i besmrtna, večno mlada osnova svih zbivanja, iskon ili istok i utoka svega što se dogadja, svega što se radja i umire, nastaje i propada. Platon, kad govori o starim misliocima, upotrebljava reč fisis upravo u tom značenju. On kaže: “Kad govore o prirodi oni (jonski mislioci) misle na ono što je prvo”, prvo u smislu osnovnog, fundamentalnog (Zakoni,892c). Platon, sa svoje strane, ne prihvata takvo značenje fisisa. On fisis shvata kao dovršeni razvoj svake stvari i kao cilj razvoja koja predhodi samome razvoju. Platon, dakle, ima u vidu dve stvari kad govori o prirodi. Prvo, on tu reč upotrebljava u onom smislu u kojem i mi danas u običnom govoru upotrebljavamo. Kažemo da je priroda čoveka isto što i suština zrelog čoveka. No, Platon ima još jedno značenje, koje se ne nalazi ni u našem rasudjivanju, niti ga ima kod jonskih fizičara: priroda jest istovremeno finalni uzrok, nešto što unapred determiniše razvoj. Iz toga sledi, recimo, da priroda jednog majmuna ne može biti ništa drugo nego majmunska priroda: jedno majmunče ne može da se razvije u nekakvog pesnika, muzičara i sl. Majmun ostaje majmun, jer ga njegova priroda determiniše da bude to što jeste i ništa više. Takvo shvatanje fisisa bilo je potpuno nepoznato presokratskim fizičarima. Fisis je za milećane nešto što je u osnovi, nešto što može biti iskvareno ljudskim proizvodima. Ljudski proizvodi nisu prirodni nego veštački (umetnički): oni su rezultat umenja. Isto tako, sve što je izuzetak od pravila, čudo, nešto što se vrlo retko dogadja, jeste za milećane prirodno.

Reč ARHN upotrebljava se u kasnijim izlaganjima učenja presokratskih fizičara kao reč koja se najčešće asocira sa reči fisis. Tako, kad je već izgradjena predstava o stanovištu presokratskih fizičara, ona je obuhvatala činjenicu da su ovi mislioci ispitivali prirodu, ali da su istovremeno tražili odgovor na pitanje šta je arhn. Ta reč, inače, označava ono što je prvo. Ovo značenje nalazimo u izvednici arhont. “Arhont” ne mora biti najstariji po godinama; on je obično najstariji po vlasti, po moći. I kod jonskih fizičara arhn je ono što je najvažnije, ono što je osnovno, ono što je gospodar.

Medjutim, samo pojam arhn je, po svemu sudeći, aristotelovskog porekla. Aristotel je ovu reč upotrebio u prvoj knjizi Metafizike, gde je govorio o doktrinama koje su mu predhodile. Upotrebljavajući u tom kontekstu reč arhn, Aristotel je gledišta starih “fizičara” procenjivao i prosudjivao, pa ih je izlagao kroz okvire vlastitog stanovišta. Platon inače ne pominje tu reč kad govori o presokratovskim “fizičarima”. Veliki deo našeg znanja o tome šta su mislili i govorili prvi “fizičari” dolazi nam preko peripatetičkih i stoičarskih doksografskih spisa. Ovi peripatetički i stoički doksografski spisi stoje u manje ili više direktnoj zavisnosti od Arisatotela, odnosno od spisa jednog njegovog neposrednog učenika i prijatelja (Teofrasta). Može se, ipak, pretpostaviti da je neki od prvih “fizičara” ponegde upotrebio reč arhn. To ne bi bilo ništa čudno, jer reč arhn pripada običnom govoru. Ali sigurno je da arhn, u rasudjivanju prvih fizičara, nije moglo imati ono složeno značenje koje nalazimo kod Aristotela.

Iz Platonovog dijaloga Fedon (96a) saznajemo da su spisi prvih jonskih mislilaca mogli nositi naslov: peri fisis istoria. Kažem “mogli su nositi naslov”, jer faktički nisu imali nikakav naslov. Stari spisi nisu imali naslova. Čak i Herodotova Istorija nema naslova nego se autor i naslov dela saopštavaju u prvoj rečenici: “Ovo je istorija Herodota Halikarnašanina koji je preduzeo ova zapisivanja da bi …”. Platon je verovao da bi adekvatan naslov tih starih spisa mogao da bude Peri fisis istoria. U prevodu M.N.Djurića taj izraz je preveden kao ”Istorija prirode”. Ali to nije odgovarajući prevod. Nije reč o Istoriji, nego o istraživanju prirode. Istoria znači istraživanje ili ispitivanje. Ovo morate imati u vidu da biste razumeli slične naslove koji se u XVII i XVIII veku javljaju kao naslovi nekoliko velikih poduhvata kao što je npr. Bifonov poduhvat u nekoliko ogromnih obimnih tomova pod naslovom “Istorija prirode” (Istraživanje prirode).

Presokratske mislioce nazivaju u filozofskoj istoriografiji još i kosmolozima. U mnogobrojnim istorijama filozofije uvodi se posebna periodizacija u kojoj na prvo mesto dolazi tzv. Kosmološki period. Posle ovog nastupa “antropološki period”, da bi se helenska filozofija završila “sistematskim periodom” (kao kod Vindelblanda). Medjutim, nema kosmološkog perioda, koji bi bio strogo odvojen od antropološkog, a ovaj opet strogo odvojen od sistematskog. Nešto je adekvatnija, iako ne i pogodnija, ona periodizacija koja celokupnu helensku misao deli na presokratski i sokratski period. Ovaj poslednji obuhvata Sokrata, Platona i Aristotela. Postaristotelovski period naziva se “helenistički”. Ovamo spadaju epikurejci i stoičari, onda razne orijentacije Likeja i Akademije u tim novim vremenima.

Iako je istina da se presokratski mislioci bave objašnjavanjem nebeskih i meteoroloških fenomena, ipak ni jedan njihov spis ne bi mogao biti naslovljen recimo ovako O nebu ili O meteorima. To su naslovi nekih Aristotelovih spisa. S tim u vezi, treba imati u vidu da Kosmos i Fisis nisu ista stvar. Kosmos izvorno znači nakit, a kad su filozofi počeli upotrebljavati tu reč (upotreba potiče od pitagorejaca i Heraklita) ona dobija značenje univerzalnog poretka. Kosmos, je dakle, univerzalni (svetski) poredak.        Fisis nije univerzalni poredak, nego osnova svih zbivanja, ono iz čega sve nastaje i u šta se sve vraća. A kod Aristotela fisis znači istovremeno rašćenje i smanjivanje, preobražaj i kretanje, odnosno princip svega toga. Presokratski mislioci se, u prvom redu, bave istraživanjem prirode kao fisis. Istražujući prirodu (fisis) presokratski mislioci u stvari istražuju život.[…]

Dakle, fisis je isto što i život, životna snaga, i presokratski mislioci (naročito jonjani) veruju da sve što postoji na neki način i živi. Jonjani su daleko od toga da razlikuju organsko od neorganskog, fizičko od psihičkog, i sve što je psihičko istovremeno je i fizičko. Aristotel stoga kaže da su ovi fizičari verovali u večno kretanje. Ovo što kaže Aristotel ima puno značenje tek pod uslovom da se kretanje ne shvati samo kao promena mesta nego i kao rašćenje, smanjivanje, radjanje, umiranje, nastajanje – propadanje, formiranje-rasformiranje.   Dok je fisis nešto večno…kosmos je poredak koji može da se uspostavi, ali isto tako kao što može da se uspostavi, može i da propadne. Kosmos se može organizovati, ali se može i dezorganizovati, može se raspasti. Prvo fisičari, medjutim, nigde u svojim spisima ne pominju eksplicitno izraz “večno kretanje”. Ni Heraklit nigde ne kaže ono popularno Panta rei (sve teče). Jonski fizičari ne pominju ovaj izraz zato što ga podrazumevaju. To je za njih nešto što je samo po sebi evidentno.

Ovo podrazumevanje večnog kretanja, kao osnovnog obeležja samoga bivstvovanja, navelo je neke filozofske istoriografe da govore o tome kako su Jonski mislioci stihijni dijalektičari. To nije toliko pogrešno koliko može da izazove različite nesporazume. Šta znači takva kvalifikacija da su u stvari fizičari stihijni dijalektičari? Tu se, u stvari, hoće reći da su oni implicitno pretpostavljali večni tok, večno kretanje. Medjutim, kad kažemo da je to stihijna dijalektika, mi u stvari tvrdimo da ovi mislioci kao deca dolaze do izvesnih ideja, ne znajući za te ideje. To ne bi odgovaralo onome što su jonski fizičari bili.         S druge strane, uvodjenje hegelovskog pojma dijalektike u sferu jonskog mišljenja može, sa svoje strane, da izazove izvesne zabune. Zabune dolaze otuda što onda prvenstveno možemo pretpostaviti da su jonski ”fizičari” već oformili ono što se u filozofiji zove dijalektika. Takvo tvrdjenje ne bi odgovaralo činjenicama. Jonski fizičari nisu ništa znali o dijalektici, uključujući tu i Heraklita. Uopšte, ni od jednog od presokratovaca nema ni pomena o dijalektici. Dijalektika se, kao način filozofiranja i kao način duhovnog preobražaja, oformljuje tek kod Sokrata, odnosno Platona. Hegelovski pojam dijalektike stoji na liniji koja ima svoj početak u Platonu.

Sam Hegel je dosta doprineo ovoj, unekoliko prizvoljnoj upotrebi reči dijalektika i to time što je nagovestio da nema ničeg u Heraklitovim aforizmima, što on (Hegel) ne bi prihvatio i uneo u svoj filozofski sistem. Popularna verzija hegelovske dijalektike navodi na to da se, kad se pomene reč dijalektika, odmah asocira neko večno kretanje i večna promena, a uz to večno kretanje još i stalna borba suprotnosti. Heraklit je doista govorio o reci u koju se ne može dva puta ući i time dozvoljavao mogućnost da se ova “reka” alegorijski tumači kao znamenje zbivanja uopšte. Heraklit isto tako govori da je borba, odnosno rat otac svega i da je taj rat jedne učinio slobodnima, a druge robovima. Ovo je stvorilo mogućnost da se Heraklitovi aforizmi  dovedu u vezu sa hegelovskom dijalektikom, jer se hegelovska dijalektika dobrim delom zasniva na univerzalnim antinomičnim zbivanjima.[…]

Takve trijadične šeme nema kod Heraklita, te se ne može govoriti da je Heraklit “otac dijalektike”, bilo u strogom hegelovskom smislu, bilo u Platonovom smislu te reči. Isto se  tako ne može bezrezervno govoriti o tome da su drugi jonski mislioci, kao npr. Milećani, bili dijalektičari. Doduše, mi to u nekom popularnom govoru možemo da kažemo, ali takav popularni govor onda izaziva raznovrsne nesporazume, izmedju ostalih i nesporazum da je filozofija, pošto se nužnim načinom služi običnim svakodnevnim govorom, jednaka nekom popularnom govoru, a to nije slučaj. Filozofija nije isto što i popularni govor. Takvo uverenje bi nas dovelo do toga da pretpostavljamo kako je svaki čovek filozof, jer svaki čovek nešto misli.

Cilj jonskih “fizičara” nije bio u tome da istražuju ono što je izgledalo samo po sebi očigledno, a to je “večno kretanje”. Njihova istraživanja bila su usmerena prema onome što stoji iza ove očiglednosti, prema onome što je skriveno, što je “s one strane” čulnog izgleda stvari. Da su oni samo konstatovali kako se sve menja i sve teče, to ne bi bila osobito visoka i uzvišena mudrost, već bi pre mogla biti jedna trivijalna konstatacija onoga što se opaža u svakodnevnom životu.

Za jonske mislioce nije bila nikakva zagonetka večno kretanje, nego upravo ono što perzistira, ono što je stalno u svim tekućim i lako opažljivim promenama. Kretanje, kao poseban fenomen, postalo je predmet posebnog istraživačkog interesa tek onda kada se Parmenid usudio da porekne pravu stvarnost toj empirijskoj očiglednosti. Tek tada je kretanje bilo uvedeno u središte filozofskih istraživanja, razume se, na taj način što je stavljeno u pitanje, u sumnju.

U novijoj istoriografiji stvorena je posebna kovanica kojom se želelo označiti stanovište jonskih mislilaca. Ta kovanica je hilozoizam i sastavljena je od dve grčke reči: materija (materija u smislu materijala štofa) i (život). Ovom kovanicom trebalo je da se sažeto pokaže kako su jonski mislioci pretpostavljali da je celokupni material oživljen, da život nije nešto što bi postojalo samo u individualnim ljudskim ili životinjskim primercima, nego da je život nešto što je u svemu svojstveno.

Izraz “hilozoizam”, medjutim, nije sasvim adekvatan onome što se hoće da označi. Njime se sugeriše da su jonski fizičari razlikovali duh i materiju, te da su na temelju ove razlike došli do uvidjanja da je materija oduhovljena, oživljena. Mora se imati u vidu činjenica da u Talesovom vremenu, pa i mnogo kasnije, nije bio izgradjen nikakav pojam materije. U tekstovima presokratika termin “materija” se uopšte i ne pojavljuje.       Nema ga ni kod Demokrita. Analogno tome, jonskim fizičarima je isto tako bio stran, kasnije izgradjen, filozofski pojam duha. Jonskim fizičarima je isto tako u velikoj meri bio stran i nepoznat pojam nusa, u onom smislu u kojem je taj pojam kasnije dobio svoju filozofsku obradu kod Platona i Aristotela.[…]

(B.Pavlović, Presokratska misao, 1997, 9–17)

FILOZOFSKE DISCIPLINE, PRAVCI I PERIODI



Ontologija

Ontologija , odnosno metafizika , proučava osnove celokupne stvarnosti , ili biće svega bivstvujućeg.Ime ontologija prvi put se pojavljuje u XVII, a ime metafizika već u I veku p.n.e.
Aristotel je nauku o prvim uzrocima stvarnosti nazivao prvom filozofijom ili teologijom. Nemački filozof Kristijan Volf razlikovao je ontologiju kao opštu metafiziku od posebnih metafizika, kao što su teologija, psihologija I kosmogonija.
Biće je tokom istorije filozofije tumačeno kao temelj postojanja celokupne stvarnosti, koji nije ničim uslovljen, kao apsolut ili supstancija.Sama supstancija imala je tokom istorije filozofije različita odredjenja : ideja kod Platona, bivstvo kod Aristotela , duh I materija kod Dekarta, apsolutni duh kod Hegela, volja za moći kod Ničea…

Teorija saznanja ili epistemologija

Teorija saznanja ili epistemologija bavi se problemom saznanja. Umesto ovog pojma upotrebljava se I pojam gnoseologija.Nazivi potiču od grčkih reči gnosis I episteme ( saznanje ) .Njenim osnivačem smatra se engleski filozof Dzon Lok iz XVII veka, iako se filozofija bavi problemom saznanja od svog nastanka. Najopštije govoreći , teorija saznanja proučava uslove mogućnosti, poreklo I granice ljudskog saznanja.
Ona pokušava da odgovori na pitanja poput sledećih : kako se može znati da je neka tvrdnja istinita ; šta je dokaz za istinitost neke tvrdnje; može li tvrdnja biti proverena; šta znači ‘’znati nešto’’ ; da li je ljudsko znanje uopšte moguće itd.

Filozofija nauke

Filozofija nauke proučava elemente naučnog istraživanja I njegovu vrednost.Ona se bavi , na primer, naučnim postupcima ( metodama ) I modelima dokazivanja, problemima predstavljanja naučnog znanja, metafizičkim pretpostavkama nauka, problemom rasta naučnog znanja itd…Osamostaljenje ove filozofske discipline u XX veku neposredno je povezano sa razvojem modern nauke.

Logika

Logika je filozofska disciplina koja se bavi osnovnim oblicima mišljenja , pojmovima, sudovima, I valjanim postupcima zaključivanja.Već je Aristotel razvio silogističku ( deduktivnu ) logiku, a Frensis Bekon postavio osnove induktivne logike.Krajem XIX I u XX veku posebno se razvila simbolička logika.
Etika

Etika (filozofija morala) proučava moral, odnosno, motive, ciljeve, I norme čovekovog delovanja I moralnog prosudjivanja.Sama reč potiče od grčke reči ethos – običaj .Osnovni pojmovi u antičkoj etici su pojam moralnog dobra I pojam vrline, a u modernoj pojmovi dužnosti I ljudska prava.Največi doprinos etici u istoriji filozofije dali su Sokrat, Platon, Aristotel, Kant I Mil.

Filozofija politike

Filozofija politike je grana filozofije koja se bavi pojmovima I argumentima političkog mišljenja.Glavni problem kojim se ona bavi su : suština političke moći I mogućnost njenog ograničavanja, problem društvene pravde, problem slobode, problem društvenih ustanova, medju kojima posebno mesto zauzima država I sl.

Aksiologija

Aksiologija ( grč.axios – vredan, dostojan divljenja ) je grana filozofije koja se bavi vrednostima, kao što su : moralne, religijske, umetničke, naučne, političke I dr.

Estetika

Estetika je filozofska disciplina koja se bavi posebnim oblikom ljudskog stvaralaštva – umetnošću. Termin estetika prvi je upotrebio Baumgarten u XVIII veku. Ona se ispituje lepo I vredno u umetnosti , suštinu umetničkog stvaranja I doživljaja umetničkog delovanja.
Filozofska antropologija ( grč.anthropos – čovek ) bavi se suštinom, odnosno prirodom ljudskog bića.

(M.Savić, V.Cvetković, N,Cekić- Filozofija 2003 ; 24-25 )

GLAVNI ONTOLOŠKI TOKOVI I PRAVCI

Metafizički ( ontološki ) pravci ili stanovišta zavise od kriterijuma klasifikacije ( principium divisionis ) ili principa deobe . Tako su prema broju načela ( principa ) bivstva u istoriji filozofije, odn. Ontologije iskristalisala tri osnovna pravca : monizam, dualizam I pluralizam.

[…] Iako je sa stanovišta savremene filozofije podela monističkih filozofskih doktrina na materijalizam I idealizam zastarela I predstavlja Prokrustov krevet – ipak se još uvek , prema suštinskim odlikama bivstva svih pojedinačnih bića u filozofiji govori I piše o dva osnovna ontološka pravca.
Idealizam ( grč.eidos, lat. forma = oblik, pralik) naziva se još I spiritualizam ( lat. Spiritus = duh ) .Pri tome , spiritualizam treba razlikovati od spiritizma ( prizivanje I verovanje u duhove ) . Idealizam se dalje obično deli na : subjektivni, objektivni I apsolutni.Uslovno rečeno , svaka filozofija je zapravo idealizam ( subjektivni ) – ukoliko pod idejama podrazumevamo najopštije pojmove, a pod filozofijom bitno, pojmovno mišljenje – koje se iskazuje ( grč. Kathegorei ) u terminima visokog stepena apstrakcije.
Materijalizam ( grč. Hyle, lat. Materia = ono što sve ostalo poradja, majka ) je filozofska pozicija u kojoj se postulira materija u odnosu na duh, bivstvo u odnosu na mišljenje, svet u odnosu na svest, stvarnost u odnosu na umnost.

[…]Naravno u zavisnosti od kriterijuma klasifikacije imamo različita materijalistička stanovišta. Tako se prema karakteru materijalnosti obično razlikuju : naivni ( zdravorazumski, vulgarni ) , mehanicistički, posmatrački ( konteplativni ) i istorijski ( aktivistički, dijalektički ) materijalizam. Ako se podje od kriterijuma odredjenosti samoga bivstva , onda imamo dva ontološka stanovišta : determinizam i indeterminizam.Uobičajena deterministička pozicija je fatalizam, gde se sve tumači neumitnom sudbinom.Najzad, ako se kao principium divisionis ontoloških pravaca ili tokova uzme odnos prema Bogu kao apsolutu, onda imamo sledeće osnovne filozofske pozicije : teizam, panteizam, deizam i ateizam.[…]

OSNOVNI GNOSEOLOŠKI PRAVCI

Zavisno od korpusa pitanja ili problema u vezi sa saznanjem , a shodno kriterijumu klasifikacije , u gnoseologiji se razlikuju odredjeni pravci.Na primer , ako nam je princip podele izvor( I ) saznanja , onda možemo imati sledeće pravce : senzualizam ( lat.sensus = čulo ) , empirizam ( lat.empiria = iskustvo uopšte) , racionalizam (lat.ratio = razum, um) I razne vrste iracionalizma ( voluntarizam, intuicionizam, teologizam, misticizam I dr.). Dalje, ako nam je kriterij odnos prema saznanju I mogućnost istinitog saznanja, onda se obično razlikuju : dogmatizam, skepticizam, kriticizam I realizam.Dogmatizam ( grč.dogma=učenje, zakon) je takvo filozofsko stanovište gde se znanja usvajaju nekritički I tretiraju se kao nepromenjeni zakoni.Skepticizam ( grč.skeptomai=biti neodlučan, sumnjati ) je saznajnoteorijski pravac u kome se sumnja u stečena znanja I mogućnost saznanja istine.Skepticizam može biti umereni ili metodski ( Dekart ) , fikcionalizam, ali I radikalni skepticizam tj. Agnosticizam ( grč.agnoston = nesaznajno ). Najznačajniji predstavnik kriticizma I.Kant preduzima pokušaj da sintezom empirizma I racionalizma izvrši analizu (kritiku) ljudskog saznanja.Realizam (lat.res = stvar) je pravac u kome se saznanje temelji na stvarnosti , a istinito saznanje na adekvaciji .Realizam ima više podvrsta : naivni (zdravorazumski), sholastički. Kritički, pozitivizam, neorealizam itd. Za jednog od najpoznatijih savremenih gnoseologa Alfreda Ejera, postoje zapravo četiri osnovna saznajno – teorijska pravca : naivni realizam, redukcionizam, naučni pristup I deskriptivna analiza.

ISTORIJA FILOZOFIJE I NJENA PERIODIZACIJA

I Antička filozofija
( od VII veka pre Hrista do 529 god kada car Justinijan zatvara sve filozofske škole u Atini )

II Srednjovekovna filozofija
( od 529.god. do XV veka )

III Novovekovna filozofija
( od XV veka do Hegelove smrti 1831 )

IV Savremena filozofija
( od 1831 god. Do danas )

( I.Kolarić , Filozofija 2006 ; 26 , 28, 34 )

UMETNOST I FILOZOFIJA


Estetika kao stav i estetika kao spoznaja

Estetika se ne piše ni za tvorca ni za posmatrača lepog, već jedino i isključivo za mislioca, kome delanje i držanje one dvojice predstavlja zagonetku. Misao – bar onda kad nastoji da shvati šta oni zapravo čine i šta je njihov predmet – može samo smetati onome ko je utonuo u uživanje, a umetnika samo oneraspoložiti i ozlojediti. Misao istrže  i jednog i drugog iz njihovog vizionarskog stave, mada je obojici dovoljno blisko osećanje zagonetnog, koje saodredjuje njihov stav. Obojici je taj njihov stav sasvim prirodan; oni su svesni neke unutrašnje nužnosti, i u tome ne greše. Ali oni primaju tu nužnost smerno, kao dar s neba, i to je bitno za njihov stav.[…]

Od trenutka kada se prava estetika javlja u 18 stoleću, žilavo se održava prećutna pretpostavka da ova filozofska disciplina mora biti u stanju da pouči nečem bitnom i posmatrača lepog, pa čak i produktivnog umetnika. Tako je to moralo izgledati sve dok se estetičko posmatranje uzimalo kao neka vrsta saznanja, mada različitog od racionalnog. Bilo je to doba u kome se verovalo da i logika najpre mora poučiti mislioca kako da misli. Pa ipak, ovde je odnos još mnogo složeniji. Logika bar može pogrešnom mišljenju ukazati na njegove greške i tako posredno praktično doprineti njhovoj doslednosti. Tako nešto u estetici dolazi u obzir tek na sasvim sekundaran i grub način. Kao što logika tek naknadno konstatuje kojim zakonima dosledno mišljenje mora slediti i tek na taj način može dospeti do jednog sistema unutrašnje konsekventnosti, to isto – i to još mnogo više – važi za estetiku, pa i to samo ukoliko u njoj može biti govora o saznanju zakona lepote.[…]

Zakoni lepote i znanje o njima

[…]Ne postoji prava svest o zakonima lepog. Izgleda da oni bitno ostaju skriveni svesti i da čine samo tajnu jedne sasvim neprozirne pozadine.

To je razlog zbog kog estetika principijelno može reći šta je lepo, i takodje može navesti njegove vrste i stupnjeve, zajedno sa s njihovim opštim pretpostavkama, ali nas praktično ne može poučiti tome šta je lepo, ili zašto je upravo lep posebni oblik jedne tvorevine. Estetička refleksija je u svim okolnostima naknadna. Ona se može javiti pošto je obavljeno estetičko posmatranje i jednostavno pasivno uživanje u lepom, ali mu nipošto ne mora slediti; a ako sledi užitku tečko da mu nešto pridodaje. U tome ona može postići još manje no nauka o umetnosti, koja bar može ukazati na one strane umetničkog dela na koje se ne obraća pažnja, te ih na taj način može učiniti pristupačnim svesti koja neadekvatno shvata. Još mnogo manje ona može dati smernice produktivnom umetniku. U izvesnim granicama ona svakako može dati pouku o tome šta je kao takvo umetnički nemogućno i sačuvati umetnost od stranputica. Ali ni iz daleka nije u granicama njene moći da pozitivno odredi šta i kako treba oblikovati.

Sve teorije koje su se kretale u tom pravcu i sve neizrečene nade te vrste, koje se tako lako povezuju s filosofskim nastajanjem estetike, već odavno su se pokazale kao uzaludne. Ako ozbiljno želimo tragati za problemom lepog u životu i umetnostima, onda unapred i jednom zauvek moramo odustati od pretenzija te vrste. No na kraju moramo još  nešto reći o ovome. Postoji još radikalnija predrasuda koja se tiče odnosa umetnosti i filosofije uopšte. Po njoj, umetničko shvatanje je samo predstupanj intelektualnog i pojmovnog shvatanja. Hegelova filosofija sa svojim stupnjevima “apsolutnog duha”, zalaže se za ovaj pogled: tek na stupnju pojma, ideja dostiže svoje puno “biće – za – sebe”, tj. znanje o samoj sebi. Iako danas skoro niko ne zastupa tu metafiziku duha, ipak je vrlo rasprostranjena predstava da je umetnost jedan oblik saznanja, u kome i dalje ostaje čulni privid kao moment neadekvatnosti.

Da se pri tome iz osnova ignoriše ono što je specifično “estetičko”, tj.čulno u umetničkom shvatanju – do upravo čulna opažajnost pokazuje u umetnostima svoju nadmoćnost nad pojmom, – o tome nije potrebno trošiti dalje reči, ali sudbonosnija  greška sastoji se u mišljenju da je estetičko shvatanje (opažanje) uopšte jedna vrsta saznanja, da se nalazi na istoj liniji sa saznajnim shvatanjem. Time se potpuno pokreće njegova suština. Starija estetika se dovoljno dugo natezala s tom greškom. U Aleksandra Baumgartena radi se još isključivo o jednoj vrsti  cognition, pa čak se ni Šopenhauer, u svojoj platonskoj estetici ideja, ne oslobadja sheme saznanja, mada svesno odbija njegovu racionalnost.

No, naravno postoje izvesni elementi saznanja koji su sadržani u estetičkom posmatranju. Već čilno opažanje, na kome ono počiva, nosi sa sobom takve moment, jer je opažanje u prvom redu jedan stupanj shvatanja predmeta. Ali ti moment ne čine ono što je osobeno u posmatranju, oni mu ostaju podredjeni. Ono što čini osobenost posmatranja nije time još ni dodirnuto. To može pokazati jedna detaljna analiza. Jer se ovde upliću moment sasvim druge vrste no što su moment akta shvatanja: moment procenjivanja vrednosti (tkz. suda ukusa), privlačenja i obuzimanja, podvajanja, uživanja i ushićenja. I sam opažaj dobija ovde drukčiji karakter, no u teorijskom polju: daleko je od toga da bude samo čulno opažanje, viši stupnjevi posmatranja nisu puko receptivno shvatanje, već pokazuju jednu stranu produktivnog stvaranja, za koje saznajni odnos niti zna niti sme da zna. Umetnost nije produžetak saznanja. To važi i za posmatranje umetničkih dela.

Estetika, sa svoje strane, takodje nije produžetak umetnosti. Ona nije nikakav viši stupanj u koji bi umetnost morala ili pak samo mogla preći, baš kao što ni cilj pesništva nije psihologija, ni cilj plastike – anatomija. U izvesnom smislu njoj je stalo do nečeg što je upravo suprotno od toga. Estetika nastoji da razotkrije tajnu koja u umetnostima svakako ostaje sačuvana. Ona nastoji da analizira akt uživajućeg posmatranja, koji samo dotle može postojati dok ostane nerazložen i od misli neometen. Ona čini predmetom ono što u tom aktu nije i ne može postati predmet, naime sam taj akt. Zato je za nju i umetnički predmet nešto drugo, predmet razmišljanja i istraživanja, ono što on ne može biti u estetičkom posmatranju. To je razlog zbog koga držanje estetičara nije estetsko držanje; držanje estetičara zacelo može da sledi estetskom držanju, može prema njemu da se ravna, ali ne može sa njim da se poravna, a kamoli da se stavi pre ili iznad njega.

Lepo kao univerzalni predmet estetike

Treba se zapitati: je li “lepo” zaista obuhvatni predmet estetike? Ili pak: je li lepota univerzalna vrednost svih estetičkih predmeta – odprilike onako kao što dobro važi kao univerzalna vrednost sveg moralno vrednog? I jedno i drugo se najčešće prećutno pretpostavlja, ali je i jedno i drugo bilo osporeno. Ako dakle želimo ostati pri tome, moramo to obrazložiti.

Na čemu je počivao prigovor protiv centralnog položaja lepog? Na trojakom razmišljanju, a zapravo radilo se o tri različita prigovora. Prvi glasi: ono što je umetnički uspelo nipošto nije uvek lepo; drugi: postoje čitavi rodovi estetički vrednog koji se ne svode na lepo; I treći: estetika ima posla i sa ružnim.

Od ova tri prigovora treći je najlakše otkloniti. Naravno u estetici imamo posla i sa ružnim.   U izvesnoj meri ono ulazi u sve vrste lepog. Jer svuda postoje granice lepog, a contrast je ovde isto tako bitan kao i u drugim oblastima vrednosti. Osim toga postoje stupnjevi lepog, duže cele skale od savršeno do notorno nelepog. Ali to nije problem za sebe, nego je već sadržan u problem lepog. U biti je svih vrednosti da imaju suprotan član, odgovarajuću nevrednost; a ono o čemu se u stvari diskutije nikada nije samo vrednost, već ona i odgovarajuća nevrednost. Iskustvo koje proističe iz analize vrednosti uči nas da je s odredbom vrednost data i odredba nevrednosti, i obratno. Na tome je počivala već Aristotelova metoda da genera vrline odredi iz genera “rdjavosti”. A ono što važi za etičko polje, uveliko važi i za estetičko. Osnovni fenomen, ovde kao i tamo, je cela skala odnosno dimenzija vrednosti, čije polove čine vrednost i nevrednost. Ostaje naravno problem da li u svim posebnim dimenzijama lepog postoji i ružno. Za ljudsko delo to zacelo nije nikad osporeno, ali svakako jeste za prirodne predmete. Možda sve ono što priroda proizvodi ima svoju lepu stranu, iako mi to lako ne saznajemo. Ta mogućnost se mora držati otvorenom – nasuprot starijim teorijama koje ostavljaju mnogo mesta prirodnim rugobama (npr. Herder u svojoj Kaligoni). Ali i to bi malo šta promenilo u problem ružnog, to bi naime samo govorilo o tome da prirodne tvorevine ne sadrže ništa ružno. To bi onda zavisilo od svojevrsnosti prirode, npr. Od njene zakonitosti ili od tipova njenih oblika, a ne od suštine lepog.

Drugačije stvar stoji s prvim prigovorom: umetnički uspelo nije uvek lepo. Na portretu nekog izrazito nelepog čoveka razlikujemo sasvim lako i prirodno umetničke kvalitete dela od izgleda prikazane osobe, i to naročito ako je prikaz nemilosrdno realistički. Isto tako razlikovanje nam je dobro poznato u umetničkom prikazu nekog slabašnog ili odborjnog karaktera, ili na bisti nekog antičkog boksera s unakaženim nosem. I onda kažemo odprilike: umetničko dostignuće je značajno, ali predmet nije lep.

To razlikovanje ne predstavlja nikakvu teškoću za onog ko je estetički zero, ali pitamo se s pravom: može li se ta Celina nazvati “lepom”? Predmet prikaza se očigledno ne može “učiniti lepim”, čak ni ako je prikaz stvarno genijalan. Pa ipak ostaje nešto od lepote u delu. To leži na drugoj ravni i ne prekriva nelepotu onog što je prikazano. To upravo zavisi od samog prikaza. To je pravo umetnički lepo, pesnički lepo, crtački ili slikarski lepo.

Tu očigledno stoje jedna za drugom dve potpuno različite vrste lepog i ružnog. One se tiču dve različite vrste predmeta. Slikarski ili pesnički prikaz već sam ima svoj “predmet”, onaj koji prikazuje. No za posmatrača sam prikaz je još jednom predmet. To ne važi za svaku umetnost, ne važi za ornamentiku, arhitekturu i muziku, ali svakako važi za plastiku, slikarstvo i pesništvo. Predmet je svuda ovde u prvom redu delo umetnika, prikaz kao takav, kao i ponešto pto u oblikovanju ide dalje od toga; tek u drugom redu pomalja se iza toga prikazani predmet – naravno ne u smislu vremenski kasnijeg, no svakako u smislu posredovanosti. Uspeh dela označavamo s pravom kao lepotu, a neuspeh, plitkoću ili nekorektnost (ovo poslednje npr. često u pesništvu), kao ružnoću. Jer nesumljivo tu leži vrednost ili nevrednost umetničkog rada, a ne u kvalitetima onog što je prikazano.

Lepo u jednom i lepo u drgugom smislu variraju, očigledno, u širokim granicvama slobodno jedno prema drugom. No, rdjavo naslikana lepota deluje pri tome najzad ipak nelepo, dobro naslikana lepota deluje pri tome najzad ipak nelepo, dobro naslikana nelepota deluje umetnički lepo. Čak u dobro naslikanom lepom jasno se može razlikovati dvojaka lepota, a rdjavo naslikanom nelepotom dvojaka nelepota. Ko brka jednu s drugom – i to ne tek u refleksiji, već u samom posmatranju – tome nedostaje umetnički smisao. Znalački prikaz nema nikakve dodirne tačke s ulepšavanjem; naprotiv, gde se ono umeša, to je pre minus za lepotu i može se pojačati do umetnički nelepog, do neuspelog, do banalnog, do kiča.

U tom smislu potpuno je umesno držati se “lepog” kao univerzalne osnovne estetičke vrednosti i podvesti pod njega sve umetnički uspelo i delotvorno. Sasvim je drugo pitanje u čemu se sastoji ta uspelost; to pitanje se skoro poklapa s osnovnim pitanjem cele estetike: šta je upravo lepota. Od tri prigovora preostao je još drugi. On je glasio: lepo je samo jedan od rodova estetički vrednog. Pored njega nalazi se uzvišeno koje je kao takvo u svojoj osobenosti opštepriznato. Dalje se nižu drugi vrednosni kvaliteti, iako su oni u svojoj samostalnosti bili osporeni: ljupko, dopadljivo, dirljivo, dražesno, komično, tragično i više drugih. Ako se zadje u posebne domene umetnosti, nalazi se još daleko specijalizovanije bogatstvo estetički vrednih kvaliteta. Za svaki od njih lako se može naći odgovarajuća nevrednost, iako je jezik ne ume nazvati poimenu.

Ali upravo zato što je njihov niz tako dug, a svi oni pretenduju na to da u estetici budu uzeti u obzir, ipak mora postojati jedna opšta vrednosna kategorija koja ih obuhvata i ima dovoljno prostora za njihovu raznolikost. Naravno, može se osporiti da je celishodno označavati tu kategoriju lepotom.        Jer “lepota” je konačno reč svakidašnjeg govora i kao takva mnogo značna. No ako se apstrahuje vanestetička jezička upotreba, onda se tu očigledno još uvek nalazi u konfliktu jedno uže i jedno šire značenje. Prvo značenje stoji u suprotnosti prema uzvišenom, ljupkom, komičnom itd., a drugo ih obuhvata sve bez izuzetka; to naravno samo onda ako se pomenute oznake razumeju u njihovom čisto estetičkomsmislu, jer sve one imaju vanestetučko značenje. No takav uslov može se dopustiti, jer on je takodje pretpostavka za suprostavljanje lepoti u užem smislu.

Posmatrano na taj način, celi taj spor oko značenja svodi se na spor oko reči. Nikome se ne može zabraniti da pojam lepog shvati u užem smislu i da ga suprostavi onim specijalnim pojmovima, ali takodje nikome ne možemo zabraniti da ga šire shvati i da ga razume kao viši pojam svih estetičkih vrednosti. Moramo se samo strogo pridržavati jednom fiksiranog značenja i ne brkati ga opet neprimetno s drugim […]

(Nikolaj Hartman, Estetika, 1979, Uvod)

NAUKA I FILOZOFIJA



Filozofija nauke: Neizrečene pretpostavke znanja
“U filozofiji nisu toliko važni
Odgovori koliko pitanja“

Naivno gledanje na nauku suprostavlja se svakom mišljenju koje dolazi izvan nauke. Neko može da se bavi naučnim istraživanjem a da se nikada ne zapita šta je to nauka, koja je njena struktura, po čemu se ona razlikuje od drugih oblika saznajnog i duhovnog propitivanja, na kakvim se temeljima ona gradi, šta je naučna revolucija, šta je istina i koja su merila istine u nauci, postojili napredak u naučnom saznanju, koje su mogućnosti i granice nauke u objašnjenju i razumevanju stvarnosti, šta je njen krajnji smisao…Ova pitanja uznemiruju svako naivno ili predkritičko gledanje na nauku, u prvom redu samog naučnika.

Naučnik koji ne želi ni čuti za filozofiju, a kamoli da sluša njene savete, ipak ne može bez nje: ako se pita “šta mislim pod ovim pojmom“ (ili kad god izriče sud ili donosi zaključak), onda je već na tlu filozofske discipline koja se zove logika; kad se pita za merila istine nekog iskaza, on je odmah u središtu epistemiologije kao filozofske discipline itd. Često sam isticao da naučnik ne može izbeći filozofski razgovor kad se pita o pretpostavkama svoje nauke. Medju različitim naukama mora da postoji nešto slično, jer je svaka od njih racionalna konstrukcija i rekostrukcija stvarnosti: ako dve nauke nemaju nikakav zajednički sadržaj, obeležje ili odnos, onda njihovo trpanje u istu klasu (nauka) nema logičkog i metodološkog opravdanja. Ako različite nauke u svom radu ne bi imale neka ista obeležja (logičku strukturu, merila istine, pravila dobrog rada, zadatak smisao itd), onda bi svaka teorija nauke bila nemoguća: naukao nauci bila bi uzaludan napor! Pitanje o tome kako je moguća nauka nije naučno pitanje: to je pitanje koje se tiče filozofije nauke! Ima pitanja koja naučnici i ne postavljaju svesno ili ih nisu svesni. Ako su ih svesni i ako ih postave, toga trena izlaze iz svoje nauke i ulaze u oblast metanauke (filozofija nauke). Zaista je čudno da je nauka imala za svoj predmet sve – osim same sebe, kao što je i čovek istraživao sve pre no samoga sebe: ovo potvrdjuje onaj poznati stav da su predmeti najudaljeniji od njegova iskustva privukli njegovu pažnju (zvezde na nebu pre no medjuljudski odnosi). Filozofija nauke ne razmišlja o nauci radi nauke same, nego da preko kritike nauke sazna nešto više o samoj sebi: o svojim pojmovima, svojim merilima istine, svojim mogućnostima spoznaje itd.[…]

Filozofija nauke je filozofija a ne nauka: to je filozofija koja svoju saznajnu moć i domete pokazuje na posebno izabranom predmetu – nauci. Filozofi i naučnici odavno se spore oko onoga što spade a što ne spade u oblast nauke, tako da još uvek nije povučena jasna granica izmedju ove dve duhovne pustolovine.[…]

Filozofija nauke, ukoliko dira u uhodani rad nauke, u tkz. “normalnu nauku”, može biti veoma opasna, jer izbacuje naučnika iz oprobanog, naviknutog i sigurnog sedla. “Filozofija je uvek moguća tamo gde podrhtava čvrsto zasnovana zemlja na kojoj gradimo kuću ljudske culture, gde osnova koja nosi dosadašnje tubistvovanje postaje upitna i gde užas prolaznosti protresa sve forme”. Filozofija nauke nastaje iz začudjenosti pred naukom: najdublje se začudimo kad otkrijemo da nešto što smo smatrali poznatim jeste nepoznato, da nešto što smo dršali razumljivim jeste zagonetno, da nešto što je svima jasno upitno! Moje uvodjenje u filozofiju nauke započinje vašim čudjenjem pred zagonetkom nauke. Da li je sama nauka čudna pojava, ili je naš odnos prema njoj začudan? Čudjenje izbacuje čoveka iz naviknutog i mirnog razumevanja tzv. “normalne nauke”, jer se desi da sama nauka postane problem i stavi se u pitanje: ne da bi se porekla ili odbacilla, nego da bi se razumela i opravdala s obzirom na svoje krajnje domete i vrednosti.[…]

Da napravimo završni račun ove male rasprave čiji je zadatak bio da se približi odgovorima  šta je filozofija nauke ili šta filozofija nauke nije, po čemu se filozofija nauke razlikuje od nauke, i koja su osnovna pitanja kojima se bavi filozofija nauke. Nastojao sam da pokažem kako nauka ne može da se promakne bez filozofije, jer u temelju svake nauke leže filozofska načela, bez kojih ona ne može da radi. “Filozofski duh je prisutan tamo gde su u pitanju osnove nauka ili odnos nauka jednih prema drugima, gde se utvrdjuje njihov odnos prema ideji saznanja, ili gde se metodi proveravaju s obzirom na njihovu vrednost u dostizanju znanja”(V.Diltaj). Koare takodje kaže: ”Svaka naučna metoda podrazumeva jednu metafizičku osnovu ili bar neke aksiome o prirodi stvarnosti”.[…]

I da završim ovu priču onako kako sam trebao da počnem – sa tzv. paradoksom analize. Znamo ili ne znamo šta je nauka. Ako znamo, onda nema potrebe da pitamo. Ako ne znamo, onda nema načina da saznamo. Odgovoriti na pitanje šta je nauka izgleda ili besmisleno ili nemoguće. Nadam se da nije ni jedno ni drugo.

(Djuro Šušnjić, Metodologija, 2007, 207-211, Čigoja štampa, Beograd, 2000)

IZVORI FILOZOFIJE



>Postanak BogovaPrvi bogovi : Zemlja ( Geja) I Nebo ( Uran).<

Dakle, Kaos bi na samom početku, a zatim
Zemlja čirokih prsi – dom vječit I siguran svima
[Bogovima što žive na vrhu Olimpa snježnog,
Takodjer mračni Tartar na dnu širokostazne zemlje,]
A I najljepši bog Medj besmrtnim bozima – Eros,
Od kog nam udovi klonu, jer bozima svima I ljd’ma
On nadjačava srce u grud’ma I razumnu volju.

Ereb I crna Noć od Kaosa bjehu potekli.
A od Noći se Dan I Eter rodiše opet.
[Ereb obljubi Noć, I ona ih, zanijevši, rodi.]
Zemlja je ponajpre porodila jednako sebi
Nebo puno zvijezda da cijelu zastre, a bozma
Blaženima da bude sijelo sigurno, vječno.
Rodi neplodno More takodjer, što hučeć nabuja,
Al’ ga bez ljubavi rodi, bez ljubavne žudnje, a onda
S Uranom leže I rodi Okean dubokih vira.
Jož Hiperiona rodi I Keja, Japeta, Krija,
Febu u koje je vijenac od zlata I Tetiju ljupku.
Za njima rodi se Kron ko najmladji, lukava uma,
Strašniji od sve joj djece. I zamrzi plodnoga oca.

( Hesiod , Postanak bogova, 1975 : 9 – 13 )

IZVORI FILOZOFIJE

Istorija filozofije kao metodičnog mišljenja započela je pre dve i po hiljade godina, a njena istorija kao mitskog mišljenja mnogo ranije. Ali početak je nešto drugo nego izvor. Početak je istorijski, i on potomcima donosi rastuće mnoštvo pretpostavki koje su nastale misaonim radom. Izvor je, međutim, ono svagdašnje vrelo iz koga dolazi podstrek za filozofiranje. Zahvaljujući upravo njemu, svaka savremena filozofija postaje bitna, a ranija filozofija razumljiva. To izvorno je mnogostruko. Iz čuđenja proizlazi pitanje i saznanje, iz sumnje u ono što se saznalo rađa se kritičko ispitivanje i jasna izvesnost, iz čovekove potresenosti i svesti o sopstvenoj izgubljenosti izvire pitanje o samome sebi. Predočimo sebi najpre ta tri motiva.

Prvo: Platon je rekao da je izvor filozofije čuđenje. Naše oko nam je „omogućilo da steknemo pogled na zvezde, Sunce i nebeski svod“. Taj pogled nam je “dao nagon za istraživanjem svemira. Iz toga se rodila filozofija, najveće blago koje su smrtnicima podarili bogovi“. A Aristotel: „Jer čuđenje je ono što je ljude nagnalo na filozofiranje: najpre su se čudili onome što im se činilo iznenađujuće, zatim su postepeno išli dalje i pitali se o preobražavani ima Meseca, Sunca, zvezda, i o nastanku svemira.“

Čuditi se znači težiti ka saznanju. U čuđenju postajem svestan neznanja. Tražim znanje, ali znanja radi, ne „iz bilo koje proste potrebe“. Filozofiranje je kao buđenje iz vezanosti za nuždu življenja. Buđenje nastaje kad se oslobođeno od te vezanosti pogledaju stvari, nebo i svet, u pitanjima: šta je sve to i odakle sve to potiče – pitanjima čiji odgovori ne treba da posluže bilo čemu korisnom, nego samo da pruže zadovoljenje.

Drugo: Pošto sam u saznanju bivstvujućeg zadovoljio svoje čuđenje i divljenje, ubrzo se javlja sumnja. Istina je da se saznanja gomilaju, ali, prilikom kritičkog ispitivanja, ništa nije izvesno. Čulna opažanja uslovljena su našim čulnim organima i ona su varljiva; ona se, bez sumnje, ne slažu s onim što je dato po sebi izvan mene, nezavisno od onoga što se opaža. Naši misaoni oblici su oblici našeg, ljudskog, razuma. Oni se zapliću u nerazrešive protivrečnosti. Svuda se jedna tvrđenja suprotstavljaju drugim tvrđenjima. Filozofirajući, ja zgrabim sumnju, pokušavam da je radikalno sprovedem – ili uživajući u negiranju pomoću sumnje, pred kojom više ništa ne važi i koja ne može da učini ni korak napred – ili pitajući: gde je ona izvesnost koja se opire svakoj sumnji i koja može čestito da odoli svakoj kritici.

Čuveni Dekartov stav: „Mislim, dakle jesam“, bio je, nesumnjivo za njega izvestan i kad je sumnjao u sve ostalo. Jer čak i potpuna obmana u mom saznavanju, koju možda ne mogu da prozrem, ne može da me obmane da ne postojim, čak i ako se varam u svojim mislima. Ako je metodična, sumnja postaje izvor kritičkog ispitivanja svakog saznanja. Otuda: bez radikalne sumnje nema ni istinskog filozofiranja. Ali odlučujuće je – gde i na koji način pomoću same sumnje osvojiti tle izvesnosti.

A sada, treće: Predan saznavanju predmeta u svetu, sumnjajući radi sticanja izvesnosti, ja sam utonuo u stvari, ja ne mislim na sebe, ni na svoje ciljeve, svoju sreću, svoje spasenje. Naprotiv, zaboravljajući sebe, zadovoljavam se sticanjem saznanja o predmetima. To se preobraća u nešto drugo čim postanem svestan sebe u sopstvenoj situaciji. Stoik Epiktet je rekao: „Poreklo filozofije leži u opažanju sopstvene slabosti i nemoći.“ Kako da sebi pomognem u nemoći? Njegov odgovor je glasio: na taj način što ću sve što ne leži u mojoj moći smatrati da je za mene irelevantno u svojoj nužnosti, a naprotiv, sve što zavisi od mene, naime, način i sadržaj svojih predstava, mišljenjem ću učiniti jasnim i slobodnim.

Osvedočimo se u svoj ljudski položaj. Mi smo uvek u situacijama. Situacije se menjaju, javljaju se prilike. Ako se one jednom propuste, više se neće vratiti. Ja mogu da delujem da se situacija izmeni. Ali ima situacija koje su u svojoj suštini nepromenljive, čak i kada njihova trenutna pojava dobije drugi vid i kad se njihova pobedonosna moć skrije velovima: moram da umrem, moram da patim, moram da se borim, podređen sam slučaju, neizbežno se zaplićem u krivicu. Te osnovne situacije našeg postojanja nazivamo graničnim situacijama. To znači da su to situacije preko kojih ne možemo preći, koje ne možemo izmeniti. To što postajemo svesni tih graničnih situacija, posle čuđenja i sumnje, predstavlja dublji izvor filozofije. U samom postojanju, mi ih često izbegnemo na taj način što zatvorimo oči i živimo kao da one i ne postoje. Mi zaboravljamo da moramo da umremo, zaboravljamo da smo krivi i da smo prepušteni slučaju. Mi smo tada suočeni samo s konkretnim situacijama, koje rešavamo u svoju korist, i na koje reagujemo planiranjem i delanjem u svetu, gonjeni interesima svog postojanja.

Na granične situacije, međutim, reagujemo ili na taj način što ih zamagljujemo, ili, ako ih zaista shvatimo, očajavamo i ponovo ih uspostavljamo: ponovo postajemo mi sami promenom svoje svesti o biću. Objasnimo na drugi način svoj ljudski položaj, uzimajući u obzir nepouzdanost sveg bića sveta. Kad nemamo pitanja u sebi, mi primamo svet prosto kao biće. U srećnim okolnostima Mičemo iz sve snage, poverljivi smo bez razmišljanja, ne znamo ni za šta drugo sem za svoju prisutnost. U bolu, u klonulosti, u nemoći, mi očajavamo. A kada smo sve preživeli i još živimo, ponovo dozvoljavamo da, zaboravljajući sebe, skliznemo u život sreće.

Ali, zahvaljujući ovakvim iskustvima, čovek je postao mudar. Pretnja ga nagoni da se osigura. Savlađivanje prirode i ljudska zajednica treba da garantuju njegovo postojanje. Čovek osvaja prirodu da bi se koristio njenim uslugama; priroda treba da postane pouzdana preko saznanja i tehnike. Ali, u savlađivanju prirode ostaje nešto što se ne može predvideti i što zbog toga nosi u sebi stalnu pretnju, a i potpuno stradanje: težak mučan rad, starost, bolest i smrt ne mogu se ukinuti. Sve što je postalo pouzdano u savladanoj prirodi, samo je nešto posebno u okviru totalne nepouzdanosti. I čovek se ujedinjuje u zajednicu da bi ograničio i na kraju isključio beskonačnu borbu svih protiv svih; preko uzajamne pomoći on želi da stekne sigurnost.Ali i ovde postoji granica. Samo u onim državama koje bi bile tako zasnovane da se svaki građanin odnosi prema drugome onako kako to zahteva apsolutna solidarnost, mogle bi pravednost i sloboda biti potpuno osigurane. Jer samo bi se u takvoj državi svi do jednog usprotivili ako bi se nekome nanela nepravda. Ali nikada nije bilo tako. U pitanju je uvek samo ograničen krug ljudi, ili samo pojedinci, koji do kraja, čak i u nemoći, ostaju jedni uz druge. Nijedna država, nijedna crkva, nijedno društvo ne štiti apsolutno. Takva zaštita bila je lepa obmana mirnih vremena, kada je granica ostajala zamagljena.

Ali nasuprot celokupnoj nepouzdanosti sveta, ipak postoji i nešto drugo: U svetu postoji ono što je verodostojno, što budi poverenje, postoji osnova na kojoj sve počiva: zavičaj i njegova okolina, roditelji i preci, braća, sestre i prijatelji, supruga. Postoji istorijska osnova predanja u sopstvenom jeziku, veri, u delu mislilaca, pesnika i umetnika. Međutim, ni to celokupno predanje ne pruža sigurnost, ni u njega se ne možemo apsolutno pouzdati. Jer bilo koji oblik u kojem nam se ono predstavlja uvek je delo ljudi, boga nigde nema u svetu. Predanje je, u isti mah, uvek i pitanje. Čovek u svako doba mora, obzirući se na predanje, na osnovu sopstvenog porekla da nađe ono što će mu pružiti sigurnost, biće, pouzdanost. Ali znak upozorenja uperen je na nepouzdanost sveg bića sveta. Taj znak zabranjuje da nađemo zadovoljstvo u svetu; on upućuje na nešto drugo.

Granične situacije – smrt, slučaj, krivica i nepouzdanost sveta – ukazuju na stradanje. Sta da činim suočen s tim apsolutnim stradanjem, čije sagledanje ne mogu da izbegnem ako sebi pošteno sve predstavim? Savet stoika da se slobodnom odlukom povučemo u nezavisnost mišljenja neće nas zadovoljiti. Stoik se varao, jer on nije dovoljno radikalno sagledao čovekovu nemoć. On nije shvatio ni zavisnost samog mišljenja, koje je samo po sebi prazno, upućeno na ono što mu se pruža, kao ni mogućnost ludila. Stoik nas ostavlja bez utehe u čistoj nezavisnosti mišljenja, jer tom mišljenju nedostaje svaki sadržaj. On nas ostavlja bez nade, jer izostaje svaki pokušaj spontanog unutrašnjeg savlađivanja, svako ostvarenje poklanjanjem sebe u ljubavi, kao i očekivanje mogućnog s puno nade. Ali ono čemu stoik teži, jeste prava filozofija. Izvornost u graničnim situacijama budi osnovni nagon da se kroz stradanje nađe put do bića.Odlučujuće je za čoveka na koji način saznaje za stradanje: da li ono ostaje za njega skriveno, pa ga on samo faktički savlada na kraju, ili je kadar da ga posmatra bez zamagljivanja, svestan da je ono stalna granica njegovog postojanja; da li pribegava fantastičnim rešenjima i umirenju, ili stradanje pošteno podnosi, ćuteći pred neobjašnjivim. Od načina na koji čovek saznaje za svoje stradanje zavisi šta će on postati. U graničnim situacijama ili se ništa ne pokazuje ili se oseća šta je istinsko uprkos i iznad sveg prolaznog bića sveta. Čak i očajanje, svojom činjeničnošću, time što je i ono mogućno u svetu, ukazuje na nešto izvan sveta. Drugačije rečeno: čovek traži spasenje. Spasenje nude velike univerzalne religije spasenja. Njihova karakteristika je objektivna garantija za istinitost i stvarnost spasenja. Njihov put vodi ka činu preobraćanja pojedinca. To filozofija ne može da pruži. Pa ipak je celokupno filozofiranje savlađivanje sveta, jedan analogon spasenja.

Sažmimo: izvor filozofiranja leži u čuđenju, u sumnji, u svesti o izgubljenosti. U svakom slučaju, sve počinje time što čoveka nešto zgrabi i potrese, i u toj zaprepašćenosti on uvek traži neki cilj. Platon i Aristotel su čudeći se tražili suštinu bića. Dekart je u beskonačnosti onoga što je neizvesno tražio nužnu izvesnost. Stoici su u patnji postojanja tražili duševni mir. Svaka od ovih zaprepašćenosti ima svoju istinu, i to u istorijskom ruhu svojih predstava i svoga jezika. Usvajajući ih u istorijskom redosledu, mi težimo da dođemo do izvora koji su u nama još prisutni. Ta težnja vodi ka pouzdanom tlu, u dubine bića, ka ovekovečenju. Ali nijedan od tih izvora nije, možda, i za nas onaj najizvorniji, onaj bezuslovni. Činjenica što se biću možemo Čuditi dopušta nam da odahnemo, ali nas i navodi da se otrgnemo od Čoveka i da se predamo čistoj, očaravajućoj metafizici. Nužna izvesnost ima svoje područje samo u orijentaciji u svetu puteni naučnog saznanja. Nepokolebljivost duše u stoicizmu ima vrednosti samo u nevolji, kao spas od potpune propasti, ali ona sama je bez sadržine i života. U tri delotvorna motiva – čuđenju i saznanju, sumnji i izvesnosti, izgubljenosti i samopostojanju – ne iscrpljuje se ono što nas pokreće u savremenom filozofiranju.

U ovo doba najradikalnije cezure istorije, neverovatnog raspadanja i samo nejasno naslućenih šansi, tri motiva koja smo predočili važeća su, doduše, ali ne i dovoljna. Oni podležu jednom uslovu, uslovu komunikacije između ljudi. U istoriji sve do danas postojala je sama po sebi razumljiva povezanost između čoveka i čoveka, i to u pouzdanim zajednicama, u institucijama i opštem duhu. Čak je i usamljenik bio, tako reći, podržavan u svojoj usamljenosti. Danas se raspadanje najviše oseća u tome što je sve više ljudi koji se međusobno ne razume ju, koji se susreću da bi se potom razbežali, koji su ravnodušni jedni prema drugima, tako da više nema ni vernosti ni zajednice koja nije sumnjiva i nepouzdana. Opšta situacija, koja je faktički oduvek postojala, danas nam postaje odlučujuće značajna: Da bih s drugim mogao da se složim u pogledu istine, a da to ne mogu; da se moja vera, baš kad sam siguran u nju, sudara s drugom verom; da se negde na granici, reklo bi se, stalno vodi samo borba bez nade u jedinstvo, čiji je rezultat podjarmljivanje ili uništenje; da blagost i neotpornost navode nevernike ili da se slepo povezuju ili da tvrdoglavo prkose – sve to nije ni nešto uzgredno ni nebitno. To bi moglo tako biti kad bi samo za mene postojala neka istina koja bi me zadovoljavala. Patnja zbog nedostatka komunikacije i jedinstveno zadovoljenje koje smo našli u pravoj komunikaciji filozofski nas ne bi toliko dirali da sam ja sam, u apsolutnoj usamljenosti, siguran u postojanje istine. Ali ja postojim samo kad sam s drugima, sam nisam ništa.

Komunikacija ne samo između razuma i razuma, između duha i duha, nego i između egzistencije i egzistencije, ima sve bezlične sadržine i vrednosti jedino kao posrednik. Opravdavanje i napadanje tada su sredstvo ne da se zadobije moć, već da se ljudi zbliže. Borba je voljena borba u kojoj svako predaje sve oružje svom protivniku. Izvesnost istinskog bića leži samo u onoj komunikaciji u kojoj sloboda prema slobodi stoji u otvorenoj suprotstavljenosti, ali posredstvom slaganja, u kojoj je ophođenje prema drugome samo priprema, ali u onome što je odlučujuće, uzajamno se zahteva sve, do krajnje istine. Samo se u komunikaciji ostvaruje svaka druga istina, samo u njoj Ja jesam ja, i ne samo što živim nego i ostvarujem život. Bog se pokazuje samo indirektno, i ne bez ljubavi čoveka prema čoveku; nužna izvesnost je partikularna i relativna, podređena celini; stoicizam postaje prazno i kruto držanje.

Osnovno filozofsko držanje čiji vam misaoni izraz iznosim ima svoj koren u zaprepašćenosti zbog nedostatka komunikacije, u težnji za pravom komunikacijom i u mogućnosti borbe koja se voli i koja duboko povezuje jedno (ljudsko) samobiće s drugim samobićem. A to filozofiranje ima istovremeno svoj koren u onim trima filozofskim zaprepašćenostima, koje su uslovljene time šta one, bilo kao pomoćnici bilo kao neprijatelji, znače za komunikaciju između čoveka i čoveka. Prema tome: izvori filozofije, doduše, leže u našem čuđenju, u sumnji, u saznavanju graničnih situacija, ali, na kraju, uključujući sve to, i u želji za istinskom komunikacijom. To se od samoga početka pokazuje već u tome što svaka filozofija teži da sebe saopšti, da sebe izrazi, što želi da bude saslušana, što je njena suština u samom saopštavanju, koje je, opet, neraskidivo povezano s njenom istinitošću. Tek u komunikaciji se ostvaruje svrha filozofije, a u toj svrsi leži, konačno, smisao svih svrha: uočiti biće, osvetliti ljubav, postići mir.

 

(Karl Jaspers, Uvod u filozofiju II, Beograd, 133-141)

KARL JASPERS – Filozofija u budućnosti



Filozofija želi dokučiti vječnu istinu. Nije li ta istina uvijek ista, jedna i cjelovita? Možda — ali je mi ne zadobivamo jednoznačno u općevažećem liku. Bitak nam se otkriva samo u vremenu, a ono istinito u vremenskoj pojavnosti. U vremenu, međutim, savršena istina nije objektivno pristupačna, pa je ni čovjek kao pojedinac a niti povijest ne mogu drukčije shvatiti negoli u jednoj pojavnosti koja uvijek iznova iščezava.
Svatko od nas kao pojedinac dolazi do kraja svog života, a da ne zna što zapravo jest. On ostaje bez ko-načnosti, na putu koji se samo prekida i ne završava ni u kakvom apsolutnom cilju.
Posao filozofiranja doima se poput parabole za sve naše čine. Mi moramo, kaže Kant, upravo tada kad smo tako daleko došli da bismo mogli početi istinski filozofirati, stvar ponovno prepustiti početku. To nije iskustvo ostarjelog i u posjedu istine okoštalog filozofa. To je forma duhovne mladosti u bolu rastanka.
Je li, međutim, život za ono buduće bitan smisao našeg rada? Mislim da nije. Jer i budućnosti služimo samo utoliko, ukoliko ostvarujemo sadašnjost. Ono pravo ne smijemo očekivati tek u budućnosti. Ako se ta sadašnjica uistinu ne može ispuniti kao vremensko stanje u kojem bih mogao mirovati i trajati u vremenu, ipak je moguće prodrijeti u tu sadašnjost gotovo do vječne prisutnosti u vremenskoj pojavnosti. Nazočnost istine u vremenu doduše je nedokučiva poput nezaustavljivog pogleda oka, ali ona je uvijek iznova tu.
Tako je naš život u povijesti istodobno oboje: život koji služi životu onih koji će doći poslije nas — i život okrenut prema povijesti, u sadašnjosti, naprosto prema transcendenciji koja nas oslobađa.
To oslobađanje u ispunjenju briše vrijeme. Ako, međutim, to oslobađanje postoji, onda je ono neizrecivo, osim u estetskoj igri, u spekulativnim mislima, u religioznom kultu ili u uzvišenim trenucima jednodušnosti između dvoje — i svaki puta odmah podozrivo za narednu svijest, koja zna samo za pojavnost.
Ako povijest jest otkrivanje (Offenbarwerden) bitka, onda je istina u povijesti uvijek i nikad, uvijek u pokretu, i izgubljena kad se čini da bi se mogla usvojiti kao konačna. Možda se istina pokazuje iz najvećih dubina, u kojima je kretanje najskokovitije u stalnom prelaženju vremena. Danas možemo pokušati da naočigled prošlosti budemo svjesni posebnosti uvjeta u kojima živimo i pred kojima stoji budućnost. Pitanja su: Jesmo li danas na prijelazu radikalizma koji je razgrnuo dubine? Rastu li nam mogućnosti koje tek sada počinju? Čujemo li zahtjeve koje nam nameće upravo takva situacija?
Svi smo mi svjesni ovoga: Ulomak koji u svjetskoj povijesti čini naš vijek, dublji je i s većim posljedicama od bilo kojeg u nama poznatoj povijesti. Čini se da bismo ga mogli usporediti s nepoznatim vremenom prvog pronalaska vatre, pronalaska oruđa, najranijeg stvaranja država. Nove su činjenice: moderna tehnika sa svojim posljedicama na način ljudskog rada i na društvo — prometna povezanost zemljine kugle, koje je prostor time postao manji od približnog opsega or-bis terrarum u rimsko vrijeme — apsolutna granica planeta — antinomija slobode i rada, ličnosti i mase, svjetskog poretka i imperija — presudno značenje ljudi koji su se preobrazili od naroda u mase i brojčano umnogostručili, koji su prividno postali oni koji sudjeluju u znanju i djelovanju, a zapravo su potrošni robovi — slom svih prošlih ideala reda te potreba da se iz rastućeg kaosa pronađe novi ljudski oduhovljeni poredak — sumnja u sve predajom naslijeđene vrijednosti, koje su se ili dokazale ili promijenile — k tome i konkretna politička situacija određena svjetskim velesilama Amerikom i SSSR-om — sve manja i u sebi rastrgana Evropa, koja još ni do sada nije došla k sebi — porast ogromnih masa ljudi u Aziji, koji su na putu da u budućnosti postanu odlučujući politički faktori moći.
Tijek stvari prešao je iz vijeka građanskog zadovoljavanja (potreba), napretka, obrazovanja, povijesnih uspomena kao oslonca vlastite tobožnje sigurnosti — u vijek harajućih ratova, masovnog umiranja i masovnih ubojstava (uz neiscrpno ponovno nastajanje novih masa), zastrašujućih ugroženosti, gašenja humanosti u kovitlacu u kojemu se kao gospodar stvari pojavilo rasulo.
Je li to sve samo jedna duhovna revolucija ili naprotiv u osnovi izvanjsko zbivanje, nastalo iz tehnike i njezinih posljedica? Zlo i još nejasna golema mogućnost, nešto što prije svega jednostavno uništava, dok se čovjek još mora probuditi da bi reagirao na to, te da se umjesto besvjesnog podvrgavanja nađe u sasvim novim uvjetima svog opstanka?
Slika budućnosti je neizvjesnija, nejasnija, ali je možda bogatija izgledima i ujedno neutješnija negoli ikada prije. Ako sam postao svjestan zadaće čovjeko-bitka, ne s obzirom na neposredne zahtjeve opstanka, nego s obzirom na vječnu istinu, onda pitam za filozofiju — čemu filozofija u suvremenom stanju svijeta?
Danas postoje različiti oblici faktičkog nihilizma. Pojavili su se ljudi koji su prividno napustili svaki samo–bitak (Selbstsein), kojima kao da ništa nema vrijednosti, koji posrću od slučaja do slučaja, od trenutka dotrenutka, koji ravnodušno umiru i ravnodušno ubijaju — ali koji kao da žive u opojnoj predodžbi kvantitativnog, u slijepim fantazmima promjenljive vrste, tjerani elementarnim, nerazumnim, nadmoćnim afektima koji se brzo rasplinjuju, i konačno, tjerani nagonskom željom za trenutačnim užicima.
Osluhnemo li riječi izgovorene u tom prigonu, djeluju one poput koprenom zastrte spremnosti na smrt (Sterbenkonnen). Mase su odgajali tako da budu slijepe i nepromišljene, kako bi u zanosu predanosti i privrženosti bile spremne na sve, te na kraju slijepo povjerovale ratnoj mašineriji i prihvatile kao samo po sebi razumljivo smrt i ubijanje, masovno umiranje.
Međutim, spremnost na smrt prihvaća i najsvjetlija filozofija. Ona želi naći razlog zbog kojeg se umiranje, istina, ne shvaća, ali se podnosi u nemiru trpnje, i to ne stoičkom nepokolebljivošću, nego s ljubavlju i s povjerenjem.
Jedva da oboje ide zajedno. Takav nihilizam živi od zastiranja koprenom, a njezino otkrivanje uzrokuje očajanje, ako već tako i tako nije sve izgubljeno u tupoj ravnodušnosti. Ta filozofija ne daje nikakvu sigurnost, mora se svakodnevno zadobivati i uvijek iznova ostavlja na cjedilu. Ono što se tada događa između nihilizma i filozofije — nihilizma koji nije posve propao, filozofije koja još ne sudjeluje — ima u realnim situacijama vrlo neugodan karakter. Predočit ćemo to u dvjema replikama iz godine 1938:
Neki mladi čovjek govori sa suvremenih aspekata o imperiji koju treba osnovati. On kao da je oduševljen. Prekidam ga pitanjem: Kakav smisao ima imperij i rat do kojeg će to dovesti? Odgovor: Smisao? Nema nikakvog smisla! To su stvari koje će doći. Ako tu nešto ima smisla, onda jedino to da svom drugu u bici donesem vode kad bude u životnoj opasnosti.
Neki je student 9. studenog 1938. kao SA-vođa sudjelovao u pogromu Židova. 0 tome priča svojoj majci, kako je sam tu akciju izveo na najblaži mogući način. Uzeo je u nekom stanu tanjur, tresnuo ga o tlo i povi-kao svom drugu: konstatiram da je stan demoliran; nakon toga napustio je stan, a da ga nije razorio. Međutim, priča on dalje, dan je na njega ostavio velik i o-hrabrujući dojam; vidjelo se kakve snage tinjaju u narodu i na što bi sve narod bio spreman; to je davalo dobre izglede za nadolazeći rat. Zacrtao je novi etos i veličinu vođe. Njegova ga uplašena majka prekida: Moj mladiću, ali ni ti sam ne vjeruješ u sve to! On, zbunjen za trenutak, odgovori odlučno: Ne, ja ne vjerujem, ali se vjerovati mora.
Onaj prvi našao je podlogu u najjednostavnijoj humanosti, ali je ipak ponesen imperijskim štimunzima, premda se prozrelo da su i oni ništavni. Drugi je otišao mnogo dalje s rečenicom: nije stvar u tome što se vjeruje, nego da se vjeruje. To je neobičan preokret. Vjerovanje postaje vjera u vjeru. Tome odgovaraju mnogi obrati, koji istodobno žele biti i nihilistički i pozitivni: želi se hrabro odreći čitavog smisla, a tvrdi se da ima smisla željena besmislenost. Zahtijeva se kao djelovanje »beskorisna uslužnost« — postupak kojem se sve žrtvuje, ali ni za šta, zahtijeva se zdušna afirmacija bilo čega, fanatična odlučnost ni za šta. Poseže se za starim riječima kao što su čast, ljubav prema domovini, vjernost, ali se istodobno predaje mašineriji, zapovijedi, teroru i time dokazuje da su one riječi bile gole kulise. Razvija se ponašanje u željeznoj maski, napeto, neprestano na granici eksplozije; jedna bezuvjetnost bez sadržaja.
U tom nam se očajanju nudi mnogo toga:
Cijeni se »dinamika« pošto-poto, kliče se pokretu kao takvom, želi se novo i razaranje starog. DM se svim velikim nasilnicima, Đingis kanu, Či Huang Tiju, Agat-hoklu, i kao uvijek: Aleksandru, Cezaru, Napoleonu.
I obratno, cijeni se povratak k prošlom. Primitivno kao takvo ima stanovitu draž i vječnu istinu, bilo da je to predhistorija ili je to postojanje primitivnih naroda. Ili se slavi srednji vijek, prilike vezane za velike poretke kao i sve imperije, koje su stoljećima davale svoj stil.
Želi se novi mit i grubo ga se postavlja u diktatorskim pokretima ili ga se sublimno njeguje u krugovima stvaralaštva, koji tjeraju svoj kult s Holderiinorn, Van Goghom (ili čak s njihovim epigonima). Pri tome se zaboravlja da su ti velikani divne iznimke, kojih je autentičnost većinom izvorno spojena s ruinoznom duhovnom bolešću. Ona stvarna mitska nazočnost u njima neobično je izrazita u tom nemitskom modernom svijetu. Čista Holderlinova duša u stvari je nezaboravna, njezin je mit očaravajući, a zaći u njezin krug prava je blagodat. Ali sve to nije pravi mit, jer pravi je samo u tih pojedinaca, on je bez zajedništva i stoga iznenadan kao ništa.
Međutim, ponuda religioznih konfesija uvijek je tu. Ako se sve pomiješa u kovitlacu besmisla, one pokazuju svoju postojanost. One rastu prema duhu vremena stječući vrijednost naizmjence u anarhiji ili diktaturi, raste njihova bezgranična ortodoksija, njihov karakter potpunog vezanja čovjeka — ali bez uspjeha da ponovno uspostave ono što je religija nekoć bila: prožimanje čitavog života svagdašnjice, od rođenja do smrti — prostor u kojem se sve događa i u kojem je čovjek uvijek pri sebi (zu Hause). Danas je, međutim, i religija samo jedno područje života, nedjelja, pokraj ostalog života i izvan njega.
Te religije sa svojom alternativom »ili nihilizam ili otkrovenje« odbacuju filozofiju. Filozofiji se prigovara da je kao intelektualni začetnik sukrivac za nesreću moderne duše.
Međutim, o kraju filozofije ne čujemo samo od onih koji bi nas svojom alternativom silili na vjeru u otkrovenje. I nacionalsocijalizam je ustvrđivao kraj filozofije, jer nikako nije mogao podnijeti neovisnost filozofskog mišljenja. Filozofiju je trebalo zamijeniti biološkim nazorom na svijet i antropologijom. A isto tako i svaka forma nihilizma odbacuje filozofiju kao svijet iluzija, uzaludnih snova, slabašnih samoobmana. Za nihilizam su one obje, i filozofija d religija, na izmaku. Ono novo treba biti sloboda čovjeka bez iluzija, bez tla i cilja. Naposljetku, d javno mnijenje drži da je filozofija u najmanju ruku suvišna; jer, ona kao da je slijepa za sadašnjost, za njezine snage i kretanja. Pitalo se: čemu filozofija? Filozofija ne pomaže. Platon nije mogao pomoći Grcima, on ih nije očuvao od propasti, štoviše, on je čak posredno pridonio toj propasti.
Sva negiranja filozofije dolaze s jedne druge strane; ili iz čvrstog vjerovanja koje bi filozofija mogla ugroziti, ili iz svrha opstanka za koji je filozofija beskorisna, ili iz nihilizma koji odbacuje kao bezvrijedno sve, pa prema tome i filozofiju.
Međutim, u filozofiranju se događa nešto što ne vidi nitko od onih koji je odbacuju; filozofiranjem čovjek stječe sebe (seinen Ursprung). U tom je smislu filozofija bezuvjetna i nekorisna. Ona ne može biti zasnovana na nečem drugom, a niti opravdana upotrebljivošću
za nešto drugo. Ona nije ni brvno ni slamka za koje bismo se mogli pridržati. Filozofijom se ne može raspolagati. Nju se ne može koristiti.
Usudili bismo se ustvrditi: filozofija ne može prestati dokle god budu živjeli ljudi. Filozofija ostaje pri zahtjevu: preko svih svjetovnih svrha doći do smisla života — pokazati koji smisao obuhvaćaju te svrhe — ostvarenjem ispuniti taj smisao — vlastitom sadašnjicom istodobno služiti budućnosti — nikad ljude ili jednog čovjeka ne srozati do golog sredstva.
Stalna zadaća filozofiranja jest: postati zapravo čovjekom time što ćemo shvatiti bitak — ili isto (na drugi način): postati svoji tako da postanemo izvjesni boga. Ispunjenje te zadaće ima jednaka svojstva:
U svako doba pa i danas treba ostvariti posao filozofskog zanata: razvitak kategorija i metoda, strukturiranje našeg osnovnog znanja — orijentacija u kozmosu znanosti — filozofsko-povijesno prisvajanje — uvježbavanje spekulativnog mišljenja u metafizici, osvjetljuju-ćeg mišljenja u filozofiji egzistencije.
U svako je doba cilj doći do neovisnosti čovjeka kao pojedinca. Čovjek stječe neovisnost odnosom prema pravom bitku. On stječe neovisnost o svemu što se u svijetu događa pomoću duboke vezanosti za transcenden-ciju. Ono što je Lao Tse shvatio u Taou, Sokrat u božanskom nalogu i znanju, Jeremija u Jahvi koji mu se pokazao, i ono što su znali Boetije, Bruno, Spinoza: bilo je to što ih je činilo neovisnima. Ne smijemo tu filozofsku neovisnost zamijeniti niti s libertinizmom suverene samovolje, a niti s vitalnom jakošću koja prkosi smrti.
Stalna je zadaća u napetosti: naći neovisnost postran
ce od svijeta, u odricanju i u samoći — ili u samom svijetu, kroz taj svijet, djelujući u njemu, a ne propadajući u njemu. Tada je filozof onaj koji želi svoju slobodu samo sa slobodom drugih, svoj život samo u komunikaciji s ljudima, kao što luđak viče za Konfucijem: »To je čovjek, koji zna da ne ide, a ipak nastavlja« — istina za konačno znanje koje apsolutizira svoju privid-nost, ali istina koja ne potresa dublju istinu filozofskog vjerovanja.
Filozofija se obraća pojedincu. U svakom svijetu, u svakoj situaciji događa se u filozofiranju povratak pojedinca sebi samome. Jer, samo onaj tko je on sam — i što može u samoći potvrditi — može istinski stupiti u komunikaciju.
Može li se unutar tako formuliranih i nepromijenjenih zadaća filozofije reći nešto o njezinoj sadašnjoj zadaći?
čuli smo da je vjera u um pri kraju. Veliki korak 20. stoljeća bio je otcjepljenje od logosa, od ideje svjetskog poretka. Jedni se raduju u svijesti oslobođenog života —drugi optužuju to veliko izdajstvo duha, zlu kob koja mora dovesti do uništenja čovječanstva.
O tome treba reći: Taj korak ima svoju istinu, jer je uništio samosigurnost uma kojeg je napustio razbor, skinuo koprenu iluzija o harmoniji svijeta, ukinuo povjerenje u pravno stanje i u zakone. Bio je to stav koji se na riječima činio veličanstvenim, ali je skrivao sve niskosti jednog života, koje je razotkrila psihoanaliza, taj psihoterapeutski pokret koji se proširio u smušeni svjetonazor i koji je imao svoju djelomičnu istinu prema jednom neiskrenom vijeku i u ovisnosti o njemu.
Ako je odsječeno sve, ostaje sam goli korijen. Korijen, to je izvor iz kojeg smo izrasli i koji smo zaboravili u viticama mišljenja, navika i shema shvaćanja.
Današnja je zadaća iznova u samoj egzistenciji utemeljiti istinski um. To je neodloživi zahtjev u duhovnoj situaciji koju su odredili Kierkegaard i Nietzsche, Pascal i Dostojevski.
Ispunjenje te zadaće ne može biti ponovno uspostavljanje onoga što je bilo. Danas bi, čini se, ta zadaća morala sadržavati slijedeće:
1. Mi tražimo mir neprestanim buđenjem našeg nemira.
2. Do prisvajanja naše predaje mi prolazimo kroz nihilizam.
3. Tražimo čistoću znanosti kao pretpostavku za istinu našeg filozofiranja.
4. Um postaje bezgranična volja za komunikacijom.
1. Mi tražimo mir neprestanim buđenjem našeg nemira Mir je cilj filozofiranja.
U velikim razaranjima željeli bismo biti izvjesni onoga što ostaje, jer uvijek jest. — U nevolji osvješćujemo sebe same. — U samrtnoj prijetnji želimo misliti o onome što nas čini postojanima.
Filozofija nam i danas može donijeti ono što je poznavao već Parmenid, kad je bogu sagradio svetište u zahvalu za mir koji mu je podarila filozofija. Danas, međutim, postoji toliko mnogo lažnog mira.
Zastrašujuće je to: Mi smo danas unatoč svim potresima i razaranjima još u opasnosti da živimo i mislimo upravo kao da se ništa bitnog nije dogodilo. Kao da je nešto poput velikog požara narušilo nama jadnim pogođenim naš lijepi život, i sada treba nastaviti život po staru. Baš kao da ništa nije bilo. U trenutku straha, bespomoćnosti ili bijesa, optužujemo druge. Tko tako osjeća, taj je još zapleten u povijušama koje mu omogućuju samo privid jednog mira. Taj mir treba pretvoriti u nemir. Jer opasnost je velika. Ono što se dogodilo može proći kao velika nevolja preko masa, a da se s nama ljudima kao ljudima ništa ne dogodi, da ne osluhnemo transcendenciju, da ne postanemo vidoviti i da ne postupamo vidovito. Ogroman gubitak svijesti pustio bi nas da utonemo u tjeskobi (Enge).
Kakvo je stanje i kakvo će ono biti u budućnosti za to je uzor za orijentaciju, a ne za nasljedovanje, vrijeme židovskih proroka. Palestina je morala doživjeti svoju političku propast između Istoka i Zapada, između velikog carstva Babilona i Egipta, raskidana, opustošena, morala je postati predmetom poigravanja velikih, priključivana sad ovamo sad onamo. Međutim, tada su nastupili proroci s dobrim savjetima; da se stupi u savez ili s Istokom ili sa Zapadom, dobije od njih zaštita, da se imaju prijatelji i da se može sretno živjeti. Nasuprot tim prorocima pojavili su se zlokobni proroci koji i do danas nose svoje veliko ime. Oni su uočili situaciju, odbacili su bilo kakav stav prema Istoku ili prema Zapadu. Predvidjeli su nedaće koje ih očekuju. Ali, oni nisu te nedaće vidjeli kao slučajni događaj nadmoćne ratne mašinerije, nego kao jedan pojedinačno neprepoznatljivi smisao. Bog je taj koji odmata svijet poput saga. On dopušta da se pokore asirski narodi i vadi ih kao što se vade ptice iz gnijezda. On rukovodi tijekom stvari, pri čemu mu ljudi i države služe kao oruđe, čine ono što trebaju, a da i ne slute da je bog
taj koji to hoće. Proroci koji su tako govorili htjela su probuditi svoj narod, a kasnije i sve ljude. Oni su imali samo jedan savjet: pokoravati se bogu čistim ćudorednim životom. Ono što svijet jest, stvoreno je iz ništa i samo je po sebi ništa. Smisao leži u tome što čovjek čini da se pokorava bogu. Ono što bog želi, to kazuje neprikosnovenih deset zapovijedi. Ono što je bog htio, to je prorocima bilo objavljeno i oni su to saopćavali. Mnogo je toga, međutim, ostalo mnogoznačno. Bog se ne obraća baš ljudima. Za neznanje je potrebna velika smjernost. Jobova pitanja ne nalaze odgovora. Vrhunac smjernosti je stari Jeremija.
Mi nipošto nismo proroci. Ne može se nasljedovati ono što je nekoć bilo veliko. Ali se zato usporedbom situacije može osjetiti koji su danas nemiri duše i kakav ona može tražiti mir.
Analogon prorocima postojao je i u prošlom stoljeću. Kierkegaard i Nietzsche, koji su nekoć uzalud htjeli probuditi uspavani svijet, obuzeti vidovitošću i grozotom hoda čovječanstva, još su i danas prijeko potrebni za naša osnovna iskustva. Još ni danas oni nisu postigli svoj cilj, da ljude doista probude.
Oni sami pak bili su iznimka, a ne uzor za nasljedovanje. Njih slijediti, protiv je njihove vlastite volje i nemoguće onome tko ih razumije. Oni su bili istodobno i žrtve i proroci stoljeća. Oba su objavila najdublju istinu nedjeljivu od čudesnih, nama vazda tuđih pozitivnosti. Kierkegaard je dao tumačenje kršćanstva kao vjere apsurda, negativne odluke, prema kojoj ne treba izučiti nikakvu profesiju, ne treba sklapati brakove, a samo biti mučenikom znači poistovjetiti se s Kristom — tumačenje koje bi tamo gdje bi bilo prihvaćeno značilo kraj kršćanstva. Nietzsche je iznio svoje misli o volji za moći, o nadčovjeku i o vječnom vraćanju, koje su mnogima zavrtjele glavom, ali su jednako tako neprihvatljive kao i Kierkegaardovo izokrenuto kršćanstvo.
Besmislena je, međutim, i poput poziva na nastavak sna većina opovrgavanja napisanih protiv Kierkegaar-da i Nietzschea. Ona donose trivijalne pravilnosti, ali tako da time žele ukloniti žalac koji se s Kierkegaardom i Nietzscheom skriva u našoj savjesti. No, ipak neće biti nijednog pravog razvitka filozofije u budućnosti, a da on ne bi potvrdio barem jedno od shvaćanja koja potječu od te dvojice velikana. Jer, oni su nam u razaranju svog vlastitog djela i u žrtvi svog vlastitog života objavili ono nenadoknadivo. Oni ostaju nezaobilazni izazivači nemira dokle god mi još imamo svoj lažni mir.
2. Do prisvajanja naše predaje mi prolazimo kroz nihilizam
Nemir znači da je nihilizam prisutan u nama samo kao iskustvena mogućnost. Mi poznajemo slom važećih normi, poznajemo bezdan, kada narode više ne vezuje nikakva vjera, nikakva zajednička samosvijest. Malo njih ima takva iskustva još od Nietzscheova vremena, neki ga imaju od godine 1933, drugi kasnije, a jedva da i postoji razuman čovjek koji ih danas ne bi imao. Možda sada dolazimo tamo gdje govori ono što je govorilo iz svih povijesnih trenutaka koji su buknuli i ono što nam ljudi otud dovikuju. Nihilizam kao misaoni pokret i kao povijesno iskustvo postaje prijelaz ka dubljem prisvajanju povijesne predaje. Jer, nihilizam, koji je jednako star kao i filozofija, ni od samih početaka nije bio isključivo put k izvoru, nego je bio i dušična kiselina u kojoj se moralo dokazati zlato istine.
U filozofiji je od samog početka nešto nezastarivo. U svim promjenama ljudskih stanja i zadaća opstanka, u čitavom napretku znanosti, u cjelokupnom razvitku kategorija i metoda mišljenja, riječ je o tome da se dohvati vječna istina u novim uvjetima, pomoću novih sredstava, i možda s većim mogućnostima jasnoće.
Naša je zadaća danas da u tom nihilizmu postanemo iznova izvjesni te vječne istine. To pretpostavlja prisvajanje predaje na način koji nije izvanjski, koji ne samo da promatra, nego je pritom najskrovitiji kao pri vlastitoj stvari.
U to također ide, da za istinsku filozofiju odbacujemo misao napretka koja važi za znanosti i zanatsko oruđe filozofije. Krivo se mislilo da se boljim kasnijim može riješiti prijašnje, koje ostaje samo kao stupanj u daljem napretku i samo za jedan sasvim povijesni interes. Novo tada kao takvo pogrešno važi kao istinsko. Otkrićem tog novog kao da se stiglo na vrhunac povijesti. Taj je osnovni stav bio svojstven filozofima posljednjih stoljeća. Oni su mislili da mogu nečim sasvim novim nadvladati čitavu prošlost i tek tada početi s pravom filozofijom. Tako je bilo u Descartesa, zatim u Kanta, a i u takozvanih njemačkih idealista Fichtea, Hegela, Schellinga, pa zatim opet u Nietzschea. A tragediju je slijedila satirska igra. Kada je 1910. u prvom svesku Logosa Husserl, kao najvažniji i suvereno kon-zekventni predstavnik svoje struke, napisao članak o filozofiji kao strogoj znanosti u kojemu je tek sta-tuirao konačni temelj filozofije, duhovi su se počeli razilaziti. Unatoč svem respektu prema racionalnoj disciplini te fenomenologiji i novokantijanizmu, drugi su, protivno, sa svom ljubavlju tražili bit flozofije iz predaje kao ono vječno pravo i uopće više nisu težili no-vo-bitku (Neusein) kao nečem dvojbenom. Međutim, taj je ton agresivne novosti ostao i dalje, i on, ako se ne varam, nestaje tek sada. Misao napretka bila je oblik pod kojim se krivo podrazumijevalo iskustvo izvornog kao povijesno novo, jer se filozofiju zamjenjivalo sa suvremenom znanošću. A tu je još i činjenica da je filozofijom ovladala volja za vlašću, silom i važenjem. Filozofija je nešto posve drugo od onog kako se prikazivala u takvom skretanju; nešto vječno nazočno od dana kad je čovjek postao filozofski svjestan sebe. Otrgnuti se od povijesnog temelja u korist nečeg novog i primjenjivati povijest kao kamenolom, iz kojeg se vadi kamenje i stavlja na raspolaganje za samovoljnu interpretaciju, to je put u bespuće nihilizma. Mi se ne smijemo potčiniti poapsolutiziranim pojavama prošlosti, a niti nevezano distancirati u užitku onog što je bilo (Ge-vvesenen), ali prije svega se nikako ne smijemo otcijepi-ti od povijesnog temelja. Ako smo to ipak učinili, onda će nas nihilizam pomoću bolne operacije vratiti k pravoj istini.
Osnovni stav rođen ponovno iz nihilizma uči nas da drukčije vidimo povijest filozofije. Tri stoljeća povijesti filozofije postaju kao jedna jedina sadašnjost. Raznoliki oblici filozofskih mislenih tvorevina skrivaju u sebi jednu istinu. Hegel je bio prvi koji je pokušao shvatiti jedinstvo tog mišljenja, ali je on to učinio tako da je sve prijašnje postalo predstupanj i djelomična istina u odnosu na njegovu vlastitu filozofiju. Stvar je u tome da se filozofija ispunjuje uvijek tako što ostajemo u stalnoj komunikaciji prema velikim pojavama iz prošlosti i na taj ih način ne smatramo zastarjelim nego prisutnim.
Ako je sva filozofija nazočna, onda ona zna za svoj sada-bitak (Jetztsein) kao pojavu izvora i zna za neophodnost univerzalne predaje, za to osjećanje, bez kojeg bismo utonuli u ništa jednog golog trenutka bez prošlosti i bez budućnosti. U prolaznosti vremena ona zna za sadašnjost i istodobnost bitno istinitog, tj. philo-sophia perennis koja uvijek briše vrijeme.
3. Tražimo čistoću znanosti kao pretpostavku za istinu našeg filozofiranja
Moderna je znanost pretpostavka za naše postojanje okruženo tehnikom. Ta znanost, međutim, seže mnogo dalje. Ta je znanost duhovno duboki usjek ljudske povijesti, kojeg je — za razliku od tehnike — samo malen broj ljudi potpuno svjestan, samo malen broj jednako postupa, dok mnoštvo ljudi i dalje živi u pred-znanstvenoj formi mišljenja, a koristi rezultate znanosti kao što su to činili primitivni narodi s evropskim cilindrima, frakovima i staklenim perlama.
Tek je novije doba od kraja srednjeg vijeka prvi puta nakon vremena Grka zaista primijenilo neograničena istraživanja s bezgraničnom samokritikom, a obuhvatilo je sve što se u svijetu događa i što se može dogoditi.
Znanost prednjači metodski, prisilno je općevažeća, stječe stvarno svugdje i jednodušno odobravanje, kritički je svjesna svojih postupaka, sustavno se uvjerava u sveukupnost svog posjedovanja, nigdje nije završena, nego živi u neprekidnom napredovanju koje vodi u ne-dogled. Sve što se u svijetu pojavljuje, znanost čini svojim predmetom. Ona otkriva ono što prije nitko nije mogao ni naslutiti. Ona izoštrava i objašnjava našu svijest o biću i daje povoda da se u svijetu praktično izvrše rezultati i svrhe koje ne postavlja ona sama, ali koje odmah čini predmetom svog istraživanja.
Znanost je bitan uvjet filozofiranja. Međutim, duhovna situacija nastala putem znanosti, dovela je danas u
filozofiji do zahtjeva koji ni u jasnoći ni u teškoći prijašnjih vremena nisu bili svjesni:
1. Znanost treba steći u potpunoj čistoći. Jer, ona je u stvarnosti i prosječnom mišljenju izmiješana s neznanstvenim tvrdnjama i načinima ponašanja. Cista i stroga znanost u odnosu na sveukupno područje u svijetu bića uvelike je dostignuta u pojedinim ličnostima istraživača, kao što je još vrlo daleko u sveukupnosti našeg duhovnog opstanka.
2. Treba osvijetliti i nadvladati znanstveno praznovjerje. U našem stoljeću stalnog nevjerovanja poseže se za znanošću kao za tobožnjim čvrstim osloncem, vjeruje se u takozvane znanstvene rezultate, slijepo se pot-činjava tobožnjim stručnjacima, vjeruje se da se znanošću i planiranjem može urediti čitav svijet, od znanosti se očekuje svrha života, koju, međutim, znanost nikada neće uspjeti dati — i očekuje se spoznaja bitka u cjelini, što je znanosti nedostižna.
3. Treba nanovo pojasniti samu filozofiju. Ona je znanost u prastarom i uvijek jednakom smislu metodskog mišljenja, ali nije znanost u čisto modernom smislu istraživanja stvari, koje naprosto vode općevaže-ćem, za svakog identičnom, nasilnom prepoznavanju.
Pogrešno sjedinjavanje (Ineinsetzung) filozofije i moderne znanosti po Descartesu i njegova očita zabluda primjerena duhu ovog stoljeća, odvela je do znanosti kao tobožnjeg totalnog znanja i upropastila filozofiju.
Danas se čistoćom znanosti može steći čistoća filozofije. Obje su nerazdvojive jedne od druge, ali nisu iste; filozofija nije stručno znanje pored ostalih, a niti kruna znanosti kao rezultanta svih ostalih znanosti, a nije ni temeljna znanost koja može osiguravati ostale znanosti.
Filozofija se veže na znanost i misli u mediju svih znanosti. Bez čistoće znanstvene istine njoj je istina uopće nepristupačna.
Znanost stoji u kozmosu znanosti i pod vodstvom ideja koje izrastaju kao filozofija već u svim znanostima, a da se njih ne može znanstveno utemeljiti.
Nova pojava svijesti o istini (Wahrheitsbewusstsein) moguća je tek na temelju znanosti posljednjeg stoljeća, ali ona još nije dostignuta. Posao na njezinom ostvarenju spada u najhitnije nužnosti povijesnog trenutka.
Savez istraživanja i filozofije mora nas — protiv raspada znanosti u bezveznim specijalnostima, protiv znanstvenog praznovjerja u masama, protiv zapušta-nja filozofije i neozbiljnog brkanja znanosti i filozofije — dovesti na put prave istine.
4. Razum postaje bezgranična volja za komunikacijom
Sigurnim važenjem zajedništva koje je prodiralo u svagdašnjicu, postojala je sve doskora povezanost među ljudima koja je rijetko kada postavila komunikaciju kao poseban problem. Moglo se zadovoljiti riječima: mi možemo moliti jedni s drugima, a ne razgovarati jedni s drugima. Danas, kad više ne možemo skupa moliti, tek je danas došlo do pune svijesti da je čovjeko–bitak (Menschsein) vezan za nesuzdržanost komunikacije među ljudima.
Bitak se u pojavnosti razbio mnogostrukošću ljudi, mnogostrukošću porijekla vjera i povijesne forme zajedništva na različitom tlu. Identično zajedničke su jedino znanost i tehnika u obuhvatnosti svijesti uopće. Njih, međutim, povezuje samo apstraktna, opća svijest i one za stvarnog čovjeka u cjelini jesu jednako tako sredstvo borbe kao i medij komunikacije.
Sve zbiljsko u čovjeku jest povijesno. Povijesnost, međutim, znači istodobno mnogostruku povijesnost. Stoga je zahtjev komunikacije:
1. približiti sebi ono povijesno drugo, ali ne iznevjeriti vlastitu povijesnost;
2. dovesti u ravnotežu objektivnost općevažećeg po-stajućeg (Werdenden), a ne oslabiti zahtjev za važenjem ispravnog;
3. napustiti zahtjev za isključivošću vjerovanja zbog sloma komunikacije u njoj, a ne izgubiti bezuvjetnost vlastitog temelja;
4. započeti neizbježnu borbu s povijesno drukčijim, ali borbu u ljubavi, ne u izolaciji, ne u sebeiskljuoiva-nju, ne u punktualnosti upojedinačenog;
5. usmjeriti se u dubinu koja se očituje cijepanjem u raznovrsne povijesnosti, a jednoj od njih pripadam i ja. Sve me se one tiču i zajednički vode u spomenuti temelj.
Filozofska je vjera nedjeljiva od potpune spremnosti za komunikaciju. Jer prava istina izrasta samo u nazočnosti obuhvatnog. Zbog toga i važi rečenica: Samo oni koji vjeruju mogu ostvariti komunikaciju. — Naprotiv, neistina izrasta iz fiksiranja sadržaja vjerovanja, koji se samo troše. Otuda i rečenica: S pobornicima vjere se ne može razgovarati. Filozofska vjera prepoz
naje u svakoj prisili na rušenje kao i svakoj želji za rušenjem đavolski posao.
Filozofskoj vjeri u komunikaciju prigovara se: ta vjera u komunikaciju je utopistička. Ljudi nisu takvi. Njih pokreću njihove strasti, njihove želje za vlašću, konkurentni životni interesi. Komunikacija zakazuje gotovo uvijek, a posve izvjesno kod mase ljudi. Ono najbolje još je red u konvencijama i zakonima, pod kojima se krije prosječna neobuzdanost i niskost, koje obje isključuju komunikaciju. Previše zahtijevati od ljudi znači zapravo ruinirati ih.
Treba naprotiv reći:
1. Ljudi nisu takvi kakvi jesu nego sami sebi još zadaća i pitanje: svi totalni sudovi o njima govore više no što se može zrnati.
2. Komunikacija u svakom obliku pripada čovjeku kao čovjeku u osnovi njegova bića, ona mora biti moguća u svako doba i nikada se ne može znati kako će još daleko stići.
3. Bezgranična komunikacija nije program, nego o-buhvatna bitna volja (Wesenswille) filozofskog vjerovanja — tek se iz nje utemeljuje namjera i metoda komunikacije u svim njezinim stupnjevima.
4. Bezgranična spremnost na komunikaciju nije posljedica znanja, nego odluka za put u čovjeko-bitak. Misao komunikacije nije utopija, nego vjera. Za svakog je pitanje, da li on želi doći do nje, vjeruje li u nju, ne kao u nešto onostrano, nego kao u nešto potpuno ovdašnje, nazočno; na mogućnost u nama ljudima da zaista živimo jedni s drugima, govorimo jedni s drugima,
da putem tog zajedništva nađemo put do istine i da tek na tom putu zapravo postanemo mi sami (selbst).
Mi danas u nevolji shvaćamo komunikaciju kao osnovni nama postavljeni zahtjev. Osvjetljenje komunikacije iz njezinih mnogostrukih izvora na način obu-hvatnog, glavna je tema filozofiranja. Međutim, približiti komunikaciju ostvarenju u svim njezinim mogućnostima, svagdašnja je zadaća filozofskog života.

( K.Jaspers : 1972 ; 251 – 275 )

Blog na WordPress.com.

Gore ↑