L. Šestov: Hegel ili Jov?

(Povodom egzistencijalne filozofije Kjerkegora)

Postoji, prema tonte, ponavljanje. Kada ono
nastupa?.. Kada svaka moguća Ijudska nesum-
njivost i verovatnost govore o njihovoj nemogućnosti.
(Kjerkegor: Ponavljanje)

Kjerkegor je prošao pored Francuske, kao što je prošao mimo Rusije. Tek danas, posle gotovo sto godina od pojave njegovih gtavnih delà, počinju polako i oprezno da ga pokazuju francuskom čitaocu. Nedavno su izašle njegove knjige: “Journai d’un Sćductcrur’, “La traité du Désespoir” i “in vino veritas’ a sada kod Alcan-a izašla njegova omanja knjižica “La repetition”. Kada će izaći druga njegova dela i hoće li bilo
kada izaći – teško je, naravno, pogoditi. A, medjutim, teško da cu preuveličati, ako kažem da bez obzira što je Kjerkegor pisao pre gotovo sto godina, teško da nije za nas najvredniji i najpotrebniji mislilac. Nije prosta stučajnost da su najistaknutiji filozofi i teolozi u Nemačkoj, gde su Kjerkegora otkrili još krajem prošlog stoleća, potpali pod njegov uticaj. 0 jednom od njih, koji sada postaje poznat već u Francuskoj – o Hajdegeru – redaktor “Pihilos. Heft” otvoreno je napisao, da ako se podrobno izloži Hajdeger, dobiće se Kjerkegor. Zaista – dodaću u svoje ime, Kjerkegor koji se prolomio kroz Huserlovu fenomenologiju! – ipak jc Kjerkegor makar i izbledeli. Huserl je kao što je pokazao izašao iz Dekarta. Njegov jedinstven rad koji se pojavio na francuskom, à koji sobom predstavlja kratak pregled njegovih osnovnih ideja – tako se i zove: “Les meditations cartésiennes ‘ U njemu je. kao i u svemu o cemu je Huserl pisao, s istinskom dekartovskom snagom i smelošću postavljeno i rešeno pitajte prava i vlasti, rekao bih, nepogrešivosti i neukaljanosti ljudskog uma. Mislim da neće biti preuveličavanje ako se Huserl nazove Cartesius redivivus. Možda i više od toga: može sc reci – i sam je Huserl ovo govorio -da su u njemu oživele osnovne tendencije one, u istoriji više neponovljive, veličanstvene epohe, kada su tri pokoljenja ljudi male zemlje dali čovečanstvu uzastopno takve gigante misti kao što su Sokrat, Ptaton i Aristotel. Huserl, kao daje iznova napisao na svojoj zastavi, reči koje je Platon objavio svetu u ime svoga jedinsvenog učitelja: nema veće nesreće za čoveka nego da postane misologos, to jest, neprijatelj uma.

Ako bi bilo potrebni da se u nekoliko reči formuliše najzavetnija i konačna Kjerkegorova misao, moralo bi se reći: najveća nesreća za Čoveka – to je bezuslovna vera u um i umno mišljenje- U svim svojim delima, na hiljade načina, on ponavlja: zadatak filozofije je da se iščupamo iz vlasti umnog mišljenja, a mi pronadjemo snage u sebi da tražimo istinu u Apsurdu, i Paradoksu. Tamo, gde se po svedočanstvu našeg uma, završavati sve mogućnosti, tamo gde se po našem shvatanju, naslanjamo na zid apsolutno nemogućeg, tamo, gde se sa svom očiglednošću razjašnjava da nema nikakvog izlaza, da je sve i zauvek završeno, da čovek nema šta više da radi, i ostaje mu samo da gleda lica užasa koja su mu se otvorila i da strepe tamo, gde ljudi prekidaju i moraju da prekinu sve pokušaje borbe, tamo po Kjerkegorovom mišljenju, samo tamo započinje istinska i izvona. velika i poslednja borba. U tome je zadatak filosofije.

Aimes-tu les damnes, connais-tu i’irremissible”: sa svih Kjerkegorovih stranica posmatra nas ovo strašno Bodlerovo pitatnje. Kjerkegor se klanjao pred Sokratom. “Van hrišćanstva”, pisao je on poslednjih godina svoga života u dnevniku, ”Sokrat je jedinstven u svojoj vrsti”. Ali, šta nam može reći, šta može samome sebi reći, najmudriji medju ljudima pred licem nesavladivog, pred licem ljudi predatih na večitu osudu? Naučio je Platona i sve nas da um može izbaviti čoveka iz svake nevolje, a daje mržnja prema umu najveća nesreća. Ali pred nesavladivim um je nemoćan i, ne želeći da prizna svoju nemoć, smislio je etiku koja jc prisvojila pravo i vlast da predaje ljude večnoj smrti. Zbog toga je i Paskal govorio o našem nemoćnom umu, i žalosnoj pravednosti. Ovo ga je i podstaklo na, za sve, toliko zaprepašćujuću i potresnu odluku – s’ abetir: odreći se uma i svega onoga do čega um uobrazivši za sebe daje najviše životno načeto, dovodi čoveka. Odatle i njegovo je n’ approuve que ccux qui cherehent en gemisant, nasuprot svim priznatim metodama traženja istine koje nam se čine kao zauvek srasle sa samom prirodom mišljenja. Uvažavamo samo objektivno, nepristrasno traženje. Istina po našem neuništivom uverenju, da je se samo onome koji zaboravivši sebe, i bližnje, i Čitav svet. Unapred ispoljava sprenmost da prihvati sve što mu ona sobom donosi. U ovome je smisao Spinozinog zaveta: non ridere, wn lugere, ncque, detestari, sed Intelligere. Je li nam dato da biramo izmedju Paskala i Spinoze? Može li se dozvoliti da nam strašno Paskalovo chercher en gemissant u većoj meri obezbedjuje istinu, nego Spinozmo nepristrasno intelligere? ili, da nepristrasno intelligere vezuje čoveku ruke i noge, i zauvek ga otkida od konačne Istine? Istorija je davno odgovoriia na ovo pitanje. Paskalovo s’abetir, kao i njegogovo chercher cn gemissant, prepustili smo izložbi retkosti gde se čuvaju retki i na svoj način interesantni, ali nikome potrebni predmeti. Nad nama vlada objektivna istina pred kojom se klanjaju čak i vernici. Ali, može li se smatrati presuda istorije poslednjom i konačnom?

Spomenuo sam Bodlera i Paskala u nadi da će čitaocu biti lakše da preko poznatih autora pridje Kjerkegoru. U svojoj omanjoj, ali neobičnoj po iskrenosti, dubini i snazi izraza, knjižici ”La rćpćtition”, Kjerkegor pise: ”Umesto da se (u teškom trenutku) obrati za pomoć svetski poznatom filosofu, profesoru publicus ordinarius (to jest, Hegelu), moj drug Kjerkegor gotovo uvek kada mu je potrebno da izrazi najduševnije misli, govori u trećem iicu, traži pribežište kod čestitog mislioca koji je najpre upoznao sve najboije u životu, a koji je potom morao da ode iz života…Jova, a koji sedi na pepelu i cede crepom kraste po telu-dok baca hitre prigovore, gotovo nagoveštaje. I ovde moj prijatelj misli da nadje što mu je potrebno. Ovde će istina ubedljivije izraziti nego u grčkont simpozionu”. Ovde je -zavetna Kjergegorova misao- koja se provlači kroz sva njegova dela.

Odavde je poteklo ono što on naziva egzistencijatna filosofija, i što suprostavlja fiiosofiji uma. ”Teškoće spekulacije, razjašnjava on u svom dnevniku, rastu u onoj meri u kojoj se mora cgzistencijalno ostvarivati to o čemu se spekuliše… Ali, uopšte u filosofiji (i kod Hegela, i kod drugih) stvar je ista kao i kod svih ljudi u zivotu: u svom svakodnevnom življenju oni se koriste potpuno drugačijim kategorijama od onih koje ističu u svojim konstrukcijama uma, a uopšte se ne teše onim što tako svečano objavljuju”.

Spekulativna filosofija i spekulativni filosofi, koje Kjerkegor uvek podsmešjivo zove spekulantima, otkinuli su ljudsku misao od korena bića. Hegel ubedjeno, kao daje njegovim ustima govorila sama istina, piše u svojoj logici: “Kada mislim odričem se svih svojih subjektivnih svojstava udubljujući se u samu stvar, a loše mislim ako dodajem ma sta svoje”. Ne samo Hegelu, svima nama, čini se tako: svi suubedjenida je uslov dostizanja istine spremnost čoveka da se odrekne najznačajnijih, svojih najživotnijih interesa, i da primi sve što mu otkriva njegovo umno gledanje, njegov um. “U filosofijii, čitamo kod istog Hegeta, religija dobija svoje opravdanje.

Mišljenje je apsolutni sudija pred kojim se sadržaj religije mora opravdati, i sebe objasniti. I tu Hegel ponovo samo izražava ono što misle svi ljudi (”vsemstvo”, kako je govorio Dostojevski). Ako se religija ne može opravdati pred umom, koji sam vise nema potrebe da se pred bilo kim opravdava, ona samim tim izobličava svoju laž, i osudjuje je na smrt, Kjerkegor je samo prošao kroz Hegela: u mladosti je, kao i gotovo svi njegovi vršnjaci, sav bio u njegovoj vlasti. Svoje unutarnje protivljenje Hegelu dugo je tumačio kao ”nesposobnost da razume velikog čoveka” i video je u ovome svoju ”sramotu i nesreću”. Uz to, bio je svestan da iza Hegela stoji grčki simpozion, i da će u konačnom obračunu morati da počne borbu ne samo sa Hegelom već i da ustane protiv Aristotela, Platona, protiv samog Sokrata. Drugim rečima da postavi pitanje nepogrešivosti ljudskog tima. Jesu li bili u pravu Grci videći u umu jedini izvor istine. Je li bio u pravu Hegel objavivši da je ‘zbiljsko umno”,i da se od zbiljskog nema gde i, prema tome, i ne treba da traži zaštita? Hegel je ‚‘‘obogotvorio zbilju” i u tome je video svoju snagu i zaslugu, a u stvari, tu se pokazala njegova slabost, zavelost duhovnog bića. Sumnje u ispravnost svojih metoda istraživanja istine u Hegela se čak nisu ni pojavljivale, kao što se one ne pojavljuju ni kod ogromne većine ljudi. ”Ljudi, kako se to samo po sebi razume, ne shvataju istinski strašim”, i ”uzimaju život onakvim kakav on jeste, kako ga svi shvataju i primaju”. Ali. može li se takav odnos prema životu nazvati filosofijom? Je li to – mišljenje? Nije li obratno? Ne znači li to da se čovek koji se okrenuo od životnih užasa – pa bio to i proslavljenii profesor publicus ordinarius ili običan ćifta – da se takav čovek odrekao i filosofije i mišljenja? Ljudska strašljivost ne može da podnese ono što nam povere ludilo ili smrt”. Zbog toga Kjerkegor napušta Hegela, i ide ”čistijem misliocu”, ide Jovu. Ide ne radi toga da bi se kao posmatrač sa strane divio velelepnim izlivima gneva mnogopostradalog starca ili da uživa u neuporedivim likovima jedne od ”najljudskijih kako on kaže knjiga Svetog pisma”. Za to bi bio sposoban i Hegel – ko se sve nije oduševljavao Knjigom o Jovu! Kjerkegor koji je, nasuprot ”vsemstvu” našao ili bio prinudjen da pronadje hrabrost u sebi kako bi oslušnuo ono što nam pričaju ”ludilo i smrt” ide Jovu kao misliocu, ide za istinom od koje se Hegel ogradio sklonivši se u oazu svog filozofskog sistema. Hegel ne želi, ne može da čuje ni Kjerkegora ni Jova: njihovim ustima govori ludilo i smrt koje ne mogu da se opravdaju, i da objasne sebe pred umom. Ljudima izbačenim iz života, nema mesta u Hegelovom ”sistemu”. Kjerkegor uzvikuje: ” Kakva je to sila koja mi je odnela čast i ponos, i još tako besmislen?”. Zar se ja nalazim van pokroviteljstva zakona?” Ali zar Hegel može bar za trenutak da posumnja izdvojeni čovek nalazi van pokroviteljstva zakona? Za filosofiju uma potpuno je očigledno da izdvojeni čovek, to jest, biće nastalo u vremenu mora u vremenu imati i kraj, a da zakoni nopšte nisu ustanovljeni da bi štitili prolazno postotanje. A snaga, o kojoj govori Kjerkegor nipošto nije besmislena snaga, već razborita, umna, jer je sve zbiljsko umno, kako smo sada čuli. Zadatak, pak, i obaveza, čak čovekovo poslanstvo – a Kjerkegor nije u pravu kada ne traži za sebe nikakve privilegije jeste da dosegne ovu istinu, i pokori joj se s mudrim spokojstvom. Ovo je bilo poznato i Jovovim prijateljima koji su činili sve moguće kako bi mu svojim govorima pomogli da se uzdigne na dužnu moralnu visinu. Ali, što su oni više govorili, tim se Jov više raspaljivao, isto takvo delovanje proizvodilo je na Kjerkegora čitanje Hegelovih filosofskih tvorevina. Dugo se nije usudjivao da ustane protiv proslavljenog učitelja i gospodara misli njegove vlastite mladosti. ”Samo užas koji je došao do očajanja budi u čoveku njegovo najviše biće”, piše Kjerkegor u svom dnevniku. I Jov se, tek onda kad su patnje koje su mu se ukazale premašile svaku ljudsku pomisao, usudio da stupi u veliku i poslednju borbu s očiglednošću. Evo, kako o ovome pripoveda Kjerkegor u ”Ponavljanju”. ”Ne ispoljava se Jovova veličina onda kada kaže: Bog dao, Bog i uzeo. Tako je govorio u početku ali kasnije, to više nije ponavljao. Veličina Jovova je u tome što se patos njegove slobode ne da iscrpsti u lažljivim nadama i obećanjima”. Jov dokazuje svoju širinu svog svetonazora onom nepokolebljivošću kojom se suprostavlja lukavim smicalicama i gledištima etike”. Sve što Kjerkegor govori o Jovu može se reći i za njega samoga. A evo zaključka: Jov je blagosloven. Sve su mu vratili što je imao, čak i dvostruko. I to se zove ponavljanje. Na takav način postoji ponavljanje. Kada ono nastupa?… Kada svaka za čoveka moguća nesumnjivost i verovatnost govore o nemogućnosti” (potcrtao L.Š). A ovoj je konstrukciji, po dubokom Kjerkegorovom ubedjenju, ”sudjeno da igra značajnu ulogu u novoj filosofiji. Nova filosofija će učiniti da je čitav život ponavljanje…” Nova filosofija, to jest, egzistencijalna filozofija. Ova filosofija započinje onda kada za čoveka svaka mogućnost i verovatnost govore o nemogućnosti, to jest, o svršetku.

Za Hegela, za učesnike grčkog simpoziona, tu nema šta da se radi – nema šta ni da se započinje, ni da se produžava. Oni ne žele, i ne mogu da se protive upustvima i naredjenjima uma. Oni su sasvim u vlasti uverenja da je umu dato da odredjuje granice mogućeg i nemogućeg. Oni ne smeju ni da se zapitaju odakle im uverenje u neograničene vlasti uma. Ovo im se čini jednako snažnim kao spremnost da sena mesto Uma postavi Apsurd. Je li moguće odlučiti se na takav korak? Može li čovek žrtvovati svoj um?

Da zaboravi Platonovo upozorenje? No, zar je tu reč o žrtvi? Pokazalo se da Platon nije sve predvideo. Dogadja se da um nanosi čoveku najveće nevolje. Da se od dobrotvora i oslobodioca pretvara u tamničara i dželata. Odreći ga se sasvim i ne znači žrtvovati bilo šta. Tu postoji samo jedno pitanje: kako zbaciti sa sebe omraženu vlast? I čak više od toga: čovek sasvim prestaje da pita, kao da zna da se u samom pitanju skriva ustupak neizmernim pretenzijama istina koje nam um otkriva. Jov ne pita: on viče,
plače, proklinje, rečju – puca od besa, a poučni govori njegovih prijatelja izazivaju u njemu napade jarosti. U njima vidi samo izraz ljudskog kukavičluka, koji ne može da izdrži onaj užas koji nam je dosuđen, a prikriva svoje izdajstvo visokim rečima morala. Um ”nepristrano” svedoči o kraju svih mognćnosti, etika, pak, koja je uvek za petama umu, dolazi sa svojim patetičnim savetima i poučnim govorima da kaže kako je čovek dužan da pokorno i krotko podnosi svoj udes, ma kakav bio. Kod Kjerkegora, kao i kod Jova, jedan je odgovor: treba ubiti, treba uništiti ovo odvratno čudovište koje je uzurpiralo prava da u ime uma izriče presudu živom čoveku, a u ime morala zahteva da ove presude smatra svetim i zauvek nenarušivim. ”O moj nezaboravni dobrotvore, mnogonapaćeni Jove, mogu li ti prići ne da bih te izneverio, ili prolivao nad tobom pritvorne suze. Ja nisam imao tvoje bogatstvo, nisam imao sedam šutova i tri kćeri… Ali, sve može izgubiti i onaj ko poseduje malo. Sve može izgubiti i onaj ko gubi ljubljenu; prekriven je krastama i čirevima i onaj koje izgubio svoju čast i svoj ponos, a s ovim snagu i smisao života”.

Prostor me ograničava: treba da se završava, tačnije, da se prekida na pola reči. Možda je po ovim površnim primedbama i ponekom citatu iz “Ponavljanja” čitalac makar delimično pogodio kakav je ogroman i važan zadatak postavio pred sebe, za života nikome poznati, danski magistar teologije. Od proslavljenog filosofa Hegeta otišao je misliocu Jovu. Paskalovo chereher en gemissant suprostavlja se kao metod istraživanja istine onim metodama kojima su se dosad koristili predstavnici filozofskog mišljenja.
U mišljenju kao da se otkriva nova dimenzija. Na Jovovim terazijama ljudski bol se pokazuje težim od morskog peska, a uzdasi umirućih obaraju očevidnosti. “Kada svaka moguća ljudska nesumljivost i verovatnost govore o nemogućnosti”, tada započinje nova, ne više umna, već ”bezumna borba za mogućnosti nemogućeg” . Ova borba i jeste ono što Kjerkegor zove egzistencijalističkom filosofijom –filosofijom koja ne traži istinu od Uma s njegovim ograničenim mogućnostima, več od Apsurda koji ne poznaje granice.’

(Lav Šestov: Duh i egzistencija)

N. Berdjajev: Sudbina čovjeka u povijesti – Humanizam i Bestijalizam – Dehumanizacija;

Glavna tema naše epohe ujedno je i glavna tema povijesti – tema o sudbini čovjeka. To što se trenutno u svijetu događa nije čak niti kriza humanizma – to je drugorazredna tema – već je to kriza samog čovjeka. Postavlja se pitanje o tome hoće li se biće, kojemu pripada budućnost, nazivati čovjekom kao i prije. Nazočimo procesu dehumanizacije u svim područjima kulture i društvenog života. Dehumanizira se nadasve moralna svijest. Čovjek nije samo prestao biti viša vrijednost, već je uopće prestao biti vrijednost. Mladež cijeloga svijeta, komunistička, fašistička, nacionalsocijalistička, kao i ona koja je jednostavno zanesena tehnikom i športom, nije nastrojena samo antihumanistički, već počesto i protuljudski. Znači li to da smo mi dužni od nje štititi stari humanizam? Mnogo sam pisao o krizi humanizma i nastojao sam pokazati da on fatalno prelazi u antihumaonizam, da je njegova granica – negiranje čovjeka. Humanizam je postao nemoćan i mora biti prevladan. Humanizam, povezan s preporodom antike, krhak je, njegov procvat pretpostavlja aristokratski ustroj društva, njemu strahovite udarce nanosi demokracija, ulaženje masa u kulturu i vlast tehnike. Stroj dehumanizira ljudski život. Čovjek, koji ne želi biti slika i prilika Božja, pretvara se u sliku I priliku stroja.
Humanizam, koji se od početka osamnaestog stoljeća sve više demokratizirao, ide putem podvrgavanja čovjeka društvu, socijalnoj svakodnevici I zatire samog sebe. Demokratizirani i socijalizirani humanizam gubi interes za čovjeka; on se zanima uređenjem društva, a ne zanima se unutarnjim životom čovjeka. Takav je proces fatalan. Zbog toga humanizam ne može biti snaga sposobna suprotstaviti se procesu dehumanizacije.

Od humanizma, koji je u svojoj biti trijumf prosječne ljudskosti, moguć je pokret u dva suprotna pravca – prema gore i prema dolje, k bogočovještvu i bogozvjerstvu. Pokret nadčovještvu i nadčovjeku, nadljudskoj sili najčešće ne znači ništa drugo nego poniženje čovjeka, i suvremeni antihumanizam poprima oblike bestijalizma. Nesretni se i tragični Nietzsche zloupotrebljava za uzvišeno opravdanje dehumanizacije i bestijalizacije (“blonde Bestie”). Bogočovještvu, istinskom nadčovještvu, idu rijetki, bestijalizmu, bogozvjerstvu, idu mnogi. Našemu je vremenu svojstvena bestijalna okrutnost prema čovjeku. Ona se izražava na vrhuncima rafinirane ljudskosti kad je nova samilost, činilo bi se, učinila nemogućima stare formule bar barske okrutnosti. Bestijalizam je barbarstvo unutar već profinjene civilizacije, to nikako nije staro, prirodno, već patološko barbarstvo. Tu je atavizam barbarskih instinkata prelomljen u civilizaciji i zato ima patološki karakter. Bestijalizam je time pojava ljudskog svijeta koji je već prošao kroz civilizaciju. Njega nema u životinjskom svijetu, koji pripada drugome hijerarhijskom stupnju bivstva i ima svoje opravdanje i značenje. Životinja stoji mnogo iznad bestijaliziranog čovjeka. Zbog toga i govorimo o palosti čovjeka. Danas se bestijalizam suprotstavlja humanizmu i propovijeda ga se kao novi ideal. No, bestijalizam u odnosu na humanizam znači poraz I pad, iako je humanizam nemoćan da mu se suprotstavi. Bestijalizam našeg doba izrod je rata, plod krvi rata, zatrovanost krvlju rata. Moral rata postao je i moral “mirnog” života, koji je u stvari produžetak rata, rat svih protiv sviju. Suglasno ovom moralu, sve je postalo dopušteno, s čovjekom je moguće postupati po volji poradi postizanja neljudskih I protuljudskih ciljeva. Bestijalizam je negiranje vrijednosti ljudske osobe, svake ljudske osobe, negiranje svake sućuti prema ljudskom usudu.

Humanizam nove povijesti završava. To je nezaustavljivo. Ali kraj humanizma smatra se i krajem ljudskosti. A to je moralna katastrofa. Mi stupamo u nečovječno kraljevstvo, kraljevstvo nečovječnosti, nečovječnosti ne samo faktične, koja je uvijek bila velika, već načelne. Nečovječnost se stala prikazivati uzvišenom, ovjenčanom aureolom heroizma. Nasuprot čovjeku stoji klasa ili rasa, pobožanstvenjeni kolektiv ili država. Suvremeni nacionalizam nosi crte bestijalne nečovječnosti. Ne priznaje se svaki čovjek čovjekom, vrijednošću, slikom i prilikom Božjom. Previše često su samo kršćanstvo tumačili kao nečovječno. “Arijski paragraf”, nametnut kršćanstvu, projekt je nove forme nečovječnosti u kršćanstvu. No, to i nije tako novo. Previše često bilo je kršćanstvo, tj. Kršćansko čovječanstvo, nečovječno u prošlosti. Ali bestijalizam, stari, naivni, barbarski, instinktivni, nije bio sam sebe svjestan, on je bio predsvjestan, a suvremeni bestijalizam – svjestan je i promišljen; on je prošao refleksiju i civilizaciju; on je samoopravdan. Nečovječnosti suvremenog nacionalizma suprotstavlja se suvremeni komunizam. On također ne smatra svakog čovjeka čovjekom, vrijednošću, slikom i prilikom Božjom. S klasnim neprijateljem moguće je postupati po volji. Još ćemo se vratiti na ovu temu i uvidjeti da su nacionalizam i rasizam u načelu gori od komunizma.

Postojala su vremena kada čovječji lik nije bio raskrit, kad je postojao kao u nekom potencijalnom stanju. Sad je posve drukčije. Čovjekov se lik poljuljao i, nakon što se raskrio, počeo se drobiti. To se upravo događa u svim sferama. Dehumanizacija je prodrla u sve sfere ljudskog stvaralaštva. Pokazalo se da pobožanstvenje samoga sebe vodi čovjeka do dehumanizacije. To je, dakako, srozavanje humanističke teorije progresa. Sudbina je čovjeka neizmjerno složenija nego što su mislili u devetnaestom stoljeću. Svijet, što se nanovo oblikuje, pokreće se drugim vrjednotama, ne vrjednotama čovjeka, ljudske osobe, istine, nego vrjednotama moći, tehnike, rase, nacionalnosti, države, klase, kolektiva. Volja za istim pobijeđena je voljom za moći. Dijalektika tog procesa jako je suptilna. Čovjek hoće moć, vlastitu moć, a to void do toga da on moć stavlja iznad sebe, iznad čovjeka, da je u ime svoje moći spreman žrtvovati svoju ljudskost. Moć se objektivira i apstrahira od ljudske egzistencije. Priznavanje moći tehnike, moći države, moći rase, moći klase kao najviše vrijednosti bestijalizira čovjeka; poradi ovih moći dopušta se postupanje s čovjekom po volji. Pogrješno bi bilo misliti da su suvremeni bestijalizam i s njim povezana dehumanizacija zasnovani na pobjedi golih instinkata i apetita i na negiranju svih vrjednota koje se smatraju idealnima. Suvremeni bestijalizam i dehumanizacija temelje se na idolatriji, na idolopoklonskom odnosu prema tehnici, rasi, klasi, državi, proizvodnji itd. i na stavljanju atavističkih instinkata u njihovu službu. Već smo rekli da je suvremeno barbarstvo civilizirano barbarstvo. Rat je probudio drevne instinkte – rasne, nacionalne, instinkte vlasti i nasilja, instinkte osvete, ali ovi instinkti ostvaruju se u oblicima tehničke civilizacije.

U biti, upravo se događa povratak ljudskih masa drevnom kolektivizmu kojim je počela ljudska povijest, u stanje što je prethodilo oblikovanju osobe, no taj drevni kolektivizam prima civilizirane norme, koristi se tehničkim sredstvima civilizacije. Keyserling shvaća “svjetsku revoluciju”, što se danas događa, kao pobunu telurskih sila, pobunu Zemlje protiv Duha. No, telurske su sile prirodne, kozmičke, a danas pak djeluju sile koje su prošle tehničku civilizaciju.
U suvremenim strujama osjeća se trenutno silan utjecaj dvaju mislilaca devetnaestog stoljeća – Marxa i Nietzschea, koji obilježavaju lom i kraj humanizma. Marx i Nietzsche međusobno se bore I razdjeljuju svijet. Nesumnjiv je utjecaj Nietzschea na fašizam i nacionalsocijalizam, na suvremenu apoteozu moćnih vođa, na odgoj grubog tipa mladeži, lišenog samilosti. Sam Nietzsche, osamljeni aristokratski mislilac, vjerojatno bi se s užasom okrenuo od socijalnih posljedica svoje propovijedi. Nietzsche uopće nije volio ideju pangermanizma, nije bio njemački nacionalist i vjerojatno bi osjetio gađenje prema suvremenom plebejskom duhu, lišenom svake plemenitosti. Ali, utjecaj djeluje u podzemnoj i podsvjesnoj sferi, pa često budi sile takve vrste, kakve tvorac, od kojega utjecaj polazi, nije imao u vidu. Ta ni Lutherov povijesni utjecaj nije uopće krenuo onim pravcem u kojem je on predviđao da će se razvijati; on uopće nije pretpostavljao da će protestantizam postati racionalističan i moralističan.

Utjecaj Marxa na komunizam, čini se, daleko je izravniji, ali ruska bi komunistička revolucija, vjerojatno, jako začudila Marxa, jer potpuno proturječi njegovu učenju, čak ga i opovrgava. Danas Marx i Nietzsche utječu u pravcu dehumanizacije društva i kulture. A ta je dehumanizacija ujedno dekristijanizacija. Oni kršćani što konzervativno misle I osjećaju nisu ni primijetili koliko je dehumanizacija ujedno i dekristijanizacija. Oni su skloni misliti da je humanizam bio dekristijanizacija, a izgleda da nisu sposobni spoznati povezanost dehumanizacije s uzdrmanošću slike i prilike Božje u čovjeku, s gubitkom svijesti bogosinovstva, što mu ga je otkrilo kršćanstvo. U kulturnim i idejnim strujama naše epohe dehumanizacija se kreće u dva pravca – u pravcu naturalizma i u pravcu tehnicizma. Čovjek se podlaže ili kozmičkim silama ili tehničkoj civilizaciji. Malo je reći da se on podlaže, on se rastvara i iščezava u kozmičkom životu, ili u svemogućoj tehnici, on prima ili sliku i priliku prirode ili sliku i priliku stroja. No, i u jednom i u drugom slučaju on gubi svoj lik i rastvara se na elemente. Iščezava čovjek kao čitavo biće, kao biće s unutarnjim središtem, duhovno usredotočeno, koje je sačuvalo vezu i jedinstvo. Raskidani i necjeloviti čovjekovi elementi polažu pravo ne samo na autonomiju već i na vrhovno značenje u životu. Samopotvrda ovih raskidanih elemenata u čovjeku (primjerice nesublimiranih elemenata podsvijesti, seksualnih nagona ili volje za prevlasti i moći) svjedoče o tome da cjeloviti čovjekov lik iščezava i ustupa mjesto neljudskim prirodnim elementima. Pojedinačne funkcije potiskuju i pretvaraju ga u svoga nosača.

To raspadanje čovjeka na ove ili one elemente plod je prije svega tehničke civilizacije. Najveću oštrinu dostiže proces dehumanizacije u modernoj tehnici ratovanja, gdje više nije potrebna ljudska hrabrost. Tehnička civilizacija traži od čovjeka ispunjenje ove ili one funkcije, nju ne zanima čovjek, nju zanimaju samo funkcije. To nije iščezavanje čovjeka u prirodi već prilagođavanje čovjeka stroju. Kad civilizirani čovjek teži prirodi, tad se on želi vratiti cjelovitosti i nesvjesnosti, jer ga je svijest rascijepila i učinila nesretnim. To je romantizam.
U tom je pogledu Klages veoma karakterističan za naše vrijeme. Kad čovjek teži savršenom ispunjavanju tehničkih funkcija, kad se pravi sličan novomu bogu – stroju, tad je to obratna tendencija, ne tendencija prema cjelovitosti, već prema sve većoj i većoj diferencijaciji. No, čovjek iščezava u jednoj I drugoj tendenciji, obje tendencije dehumaniziraju. Čovjek ne može biti ni slika prirode, ni slika stroja. Čovjek je slika i prilika Božja. A to je oblikovanje čovjeka kao cjelovitog bića, kao osobe, što je počelo u biblijskom i grčkom svijetu, konačno dovršeno tek u kršćanstvu. Danas kao da se događa suprotan kozmički proces, ne samo protiv kršćanstva već i protiv Biblije i grčke kulture. Taj process ne može zaustaviti suvremeni neoklasicizam, jer je on obamrli formalizam te ostaje posve nemoćan pred demonskim silama prirode i tehnike. Proces dehumanizacije osobito je jak u suvremenoj književnosti, u suvremenom romanu. Ako uzmemo dvojicu najznačajnijih francuskih pisaca posljednje epohe – Prousta i Andrea Gidea – ne možemo ne primijetiti da se kod njih čovjek drobi, nema cjelovitog ljudskog lika, postoje tek elementi osjeta (sensations) i intelektualnih i racionalnih stanja. Prije svega iščezava srce kao cjelovit i središnji organ ljudskog bića, kao nositelj ljudskih čuvstava. Čovjek se brine i pada čak u očaj zbog iščeznuća cjelovitoga ljudskog bića, ali je nemoćan zaustaviti ga. Ponekad se čak i raduje poradi vlastitog iščeznuća. U romanu nema više bogatstva ljudskih tipova, mnogolikosti ljudskog svijeta, već tek djelići I elementi tog bića, koje se ranije zvalo čovjekom.

Suvremeni psihološki roman, talentiran i profinjen, obuzet analizom podsvjesnog, tone u fluidni svijet osjeta i strahovito je intelektualno zamršen. Čovjeka drobi kako moć podsvjesnog tako i moć razumnosti. Kod suvremenih romanopisaca, onih najtalentiranijih, gotovo da nema ni traga stvaralačke fantazije, oni su ili uronjeni u sebe ili prikazuju zlu stvarnost, kojom su ugroženi. Tako je npr. Celine opterećen zlom stvarnošću. Stvaralački dar preobražavanja nestaje iz umjetnosti. Razmjerno su rijetki romani koji poniru u metafizičku i mističku dubinu, npr. kod Jouhandeaua, ali su tada preplavljeni demonskim silama, čega npr. nije bilo u Dostojevskog, koji je u svakom čovjeku vidio sliku i priliku Božju i svjetlost na samom dnu tmine. Kod Malrauxa čovjek iščezava u instinktima sadizma. Kod Lawrencea čovjek kao qelovito biće iščezava u mističkoj stihiji spolnosti, postaje funkcija spola. To nije pornografija, to je odraz jednog te istoga svjetskog procesa dehumanizacije, izraženog velikim talentom. U Huxleyja se odražava raznoliki ljudski svijet, ali to je svijet potpuno razdrobljen, u kojem je teško naći lik čovjekov. Usporedite suvremeni roman primjerice s Dickensom. Razočarava prijeđeni put, kao da se dogodila katastrofa. U Dickensa – bogat i raznolik ljudski svijet, svijet ljudskih likova i tipova, ogromna snaga stvaralačke fantazije. Čovjek je sačuvan, ima svoj lik, čak i kad je ružan i smiješan. U genijalnom satiričko-humorističnom djelu Posmrtni spisi Pickmickova kluba, u kojem ima ponešto od Cervantesa, još je sačuvan čisto ljudski svijet, ljudski lik. Ništa manje razočarava razlika ako usporedimo suvremeni roman s Balzacom ili s L. Tolstojem. U Tolstojevu stvaralaštvu silan je kozmički element, ali u toj kozmičkoj stihiji sačuvan je mnogoliki ljudski svijet, koji se još nije razdrobio. Danas je već nemoguće naći išta slično. No, u suvremenom je romanu velika istina o čovjeku, istina o tome što se s čovjekom događa.

U suvremenoj znanosti događa se također process dehumanizacije. Znanost otkriva sfere prirodnog života, koje više nisu povezane s uobičajenom prirodnom sredinom na koju je čovjek priviknuo. Fizika otkriva nečujni zvuk i nevidljivo svjetlo. I tehnički rezultati suvremene fizike prenose čovjeka u tu neobičnu, dehumaniziranu kozmičku sredinu. Fizika se ponosi svojom potpunom ekscentričnošću u odnosu na čovjeka. S velikim otkrićima suvremene fizike povezani su vrtoglavi uspjesi tehnike. Da suvremena tehnika dehumanizira ljudski život i da pretvara čovjeka u tehničku funkciju, to je više nego jasno, i svi to počinju priznavati.
Pitanje o procesima dehumanizacije u filozofskoj misli još je složenije. Proces dehumanizacije događao se u filozofiji odavno – on je bio u empirizmu, u idealizmu, u pozitivizmu, u filozofijskom naturalizmu i materijalizmu. No, suvremena stvaralačka filozofija ujedno je reakcija protiv ovih procesa. Filozofija je uvijek tražila smisao, ona se nije mogla pomiriti s besmislom. I zato filozofija sada oštrije nego prije postavlja problem čovjeka i ljudske egzistencije. Egzistencijalna filozofija želi razotkriti strukturu bivstva u ljudskoj egzistenciji. Ali I tu iščezava cjelovit lik čovjekov. U tom je pogledu najzanimljiviji Heidegger. Prema njemu, bivstvo, kao briga, strah, svakidašnjica, smrt, jest bivstvo što se sakrilo u paloj i nesretnoj ljudskoj egzistenciji. Ali iza briga, straha, svakidašnjice i smrti iščezava sam čovjek. Briga se pokazuje dublja od čovjeka. Iz brige se konstruira čovjek, iz smrti se konstruira čovjekova egzistencija. Filozofija Heideggera jest filozofija ničega. Ništa “ništuje”. Ta je ontologija ništavila, kao posljednja tajna bivstva, filozofija očaja, apsolutni pesimizam. Za našu epohu karakteristična filozofija. Iste motive moguće je naći i u Jaspersa, iako u dosta blažoj formi. Melankolični i tragični Kierkegaard utječe na suvremenu filozofiju u smjeru ontologije nihilizma, čega u samog Kierkegaarda nije bilo. Poniranje u ljudsku egzistenciju ne otkriva čovjeka, već drobljenje i propast čovjeka. Ukoliko u Freuda ima metafizike, to je metafizika smrti i ništavila. Vlasti seksualnog nagona suprotstavlja se uzvišeniji nagon smrti.

Proces dehumanizacije moguće je naći u suvremenoj europskoj religioznoj i teološkoj misli, iako on tamo ima drugi smisao. K. Barth i dijalektička teologija jest dehumanizacija kršćanstva. Ovaj smjer otkriva u stvorenom svijetu samo grijeh, ništavilo I nemoć. Ostaje gorljiva vjera u Boga, ali u Boga apsolutno transcendentnog, od svijeta i čovjeka odijeljenog bezdanom. U čovjeku je uništena slika i prilika Božja. Riječ Božja – jedina je veza između Boga i stvorenja, pa čovjeku preostaje jedino slušati riječ Božju. Utjecaj Kirkegaarda djeluje tu u drugom smjeru nego kod Heideggera. Svijet i čovjek su I kod K. Bartha obezboženi kao i kod Heideggera, ali kod Bartha postoji Bog koji je s onu stranu čovjeka i svijeta. Njegovo je učenje strasna reakcija protiv humanizma u kršćanstvu, reakcija koja je prešla u poniženje i negiranje čovjeka. Tomizam, pak, toliko silan u katoličkom svijetu, želi sačuvati ravnotežu i romansku mjeru, on je optimističan i u njemu postoje elementi starog humanizma, koji dolazi još od srednjovjekovnog preporoda. U tomizmu se, doduše, ne negira čovjeka, ali ga se umanjuje i ponižava; promatra ga se kao neznatno biće, koje nema prave slobode i sposobnosti za stvaralaštvo, biće drugog reda. Tomizam je također reakcija protiv kršćanskog humanizma novog vremena. I u njemu postoji element dehumanizacije, koliko god on bio prekriven borbom protiv svakog modernizma u religioznoj i filozofskoj misli. No, najsnažniji su procesi dehumanizacije u životu suvremenih društava i država.
[...]

U društvenom životu sloboda predstavlja paradox i rađa cijeli niz proturječja. Mi i živimo u epohi zaoštravanja i izražavanja proturječja slobode. Politička i ekonomska sloboda doživljavaju dekadentne forme. Načela koja su poštivana kao čuvari slobode ishlapjela su i danas ne nadahnjuju. Iživljena su načela Francuske revolucije. Mladež više ne zanosi ni ideologija liberalizma ni ideologija demokracije. Formalna je parlamentarna demokracija sama sebe kompromitirala i nema snage socijalno reformirati društvo. Naprotiv, u njoj se izražava strašna snaga inercije.

Ipak, sloboda duha sveti je simbol i njezino značenje ne može ovisiti o vremenskim i prijelaznim oblicima ove ili one epohe. Ali, sloboda je u socijalnom, političkom, čak i kulturnom životu prestala nadahnjivati, ona se ohladila i u nju se prestalo vjerovati. Mi živimo u epohi dekadencije slobode. Sloboda se iskrivila. Ona je postala konzervativno načelo i nerijetko prikriva čovjekovo ropstvo. Formalno shvaćanje slobode dovelo je do neslobode. Sloboda je proglašena, ali ne može biti ostvarena u ogromnom dijelu čovječanstva. Osobito se ekonomska sloboda pokazala kao izrugivanje stvarne slobode čovjeka. Prava čovjeka i građanina također su izgubila svaki kredit. Ona se povezuju ili čak poistovjećuju s atomističkim pogledom na svijet osamnaestog stoljeća, s Francuskom revolucijom, s individualizmom, s ishlapjelim liberalizmom, s razdrobljenim formama demokracije. Međutim, ako u demokraciji i postoji vječno načelo, onda ono, dakako, nije vezano s idejom vrhovnosti nacije, već s idejom subjektivnih prava ljudske osobnosti, sa slobodom duhovnog života, slobodom savjesti, misli, riječi, stvaralaštva. Ta ideja neotuđivih prava ljudske osobe nema svoje podrijetlo kod Rousseaua ni kod jakobinaca Francuske revolucije nego u kršćanstvu I pokretima povezanim s reformacijom. Ali, ideja prava čovjeka i građanina iznakažena je i iskrivljena u buržoasko-kapitalističkim društvima devetnaestog i dvadesetog stoljeća, u društvima što su izašla iz Francuske revolucije, ona je iznakažena u formalnoj buržoaskoj demokraciji. To iskrivljenje ima svoje uzroke u pratemeljima građanskog svjetonazora. Španjolski filozof Ortega y Gasset oštroumno kaže da ideja liberalizma, kao slobode osobe od vlasti države i društva, uopće nema svoj korijen u Francuskoj revoluciji niti u načelima demokracije, već u feudalizmu, u srednjovjekovnom zamku, koji je srednjovjekovni vitez branio s oružjem u ruci. U tome je vrlo mnogo istine. Osoba se mora braniti od apsolutne vlasti države i društva. Obično se ne shvaća da je sva dubina problema u tome da ljudska osoba obrani i potvrdi svoju slobodu protiv presizanja društva i države, a ne u tome kako postići takvu organizaciju društva i države u kojoj bi oni darovali slobodu ljudskoj osobi. To znači da istinska sloboda ljudske osobe ima duhovan, a ne socijalan izvor, da je određena svojom ukorijenjenošću u duhovnom, a ne ukorijenjenošću u socijalnom svijetu. Pogled na svijet sociološkog pozitivizma, koji proglašava društvo za vrhovnu stvarnost i za izvor svega čovjekova života, ne može obrazložiti slobodu. Međutim, europske demokracije počivaju upravo na takvom sociološkom pozitivizmu. Durkheim je bio glasnik prave sociološke religije. Proglašenje prava čovjeka i građanina bilo je proglašenje prava građanina, člana društva i države, a ne prava čovjeka, kao cjelovitog bića, kao slobodnog duha. Čovjek kao građanin zagušio je i prikrio s jedne strane čovjeka kao slobodnog duha koji pripada drugom poretku bivstva, a s druge strane čovjeka kao proizvođača, kao radnika – nije bilo proglašeno pravo svakog čovjeka na dostojnu egzistenciju i na rad. Proturječja i lažne posljedice proglašenja prava i sloboda građanina u buržoaskim društvima izazvale su reakciju protiv same ideje prava i slobode ljudske osobe. Prava građanina ostala su u formalno-političkoj sferi, nisu bila prenesena na ekonomsku sferu, gdje je sloboda rada u kapitalističkom režimu bila izrugivanje realne slobode čovjeka. Sloboda se pokazala zaštitom prava jakoga, a ostavila je slaboga nezaštićenim. To je jedan od paradoksa slobode u društvenom životu. Sloboda se pokazala slobodom za jedne i ropstvom za druge. No, slobodu uistinu ne ljubi onaj koji je želi za sebe i svoje, već onaj koji je želi za drugoga i druge. Sloboda je postala obranom prava povlaštene manjine, obranom kapitalističkog vlasništva i vlasti novca. Ogromne mase radnika nisu znale za slobodu. Pravo da se bude birač za parlament izrugivanje je nad bijednim položajem i ropstvom ogromne mase ljudi. Sloboda je sazdala najveće nejednakosti. A kad su ljudske mase spoznale svoje pravo na dostojniju i aktivniju egzistenciju, prestale su ljubiti slobodu. One su spoznale da je sloboda u formalnim demokracijama postala zaprjekom za društvene promjene te su počele težiti za diktaturom u kojoj su vidjele sredstvo za radikalno reformiranje društva. Reakcija protiv izrađanja slobode u liberalnim demokracijama izopačila se i u reakciju protiv vječne istine o slobodi ljudskog duha. Same liberalne demokracije nisu poznavale duhovne osnove slobode, njih ne žele znati ni pokreti usmjereni protiv liberalnih demokracija. Liberalizam je odijelio građanina od qelovitog čovjeka. On je isto tako otkinuo prava od obveza. Ali ako se malo dublje razmisli, sloboda nije samo pravo nego i obveza. Čovjek ima od Boga naloženu obvezu da bude slobodan, da čuva slobodu duha, makar ona bila teška, donosila stradanja i tražila žrtve. I čovjek je obvezatan uvažavati i čuvati slobodu drugog čovjeka, a ne samo svoju. Ljubitelja vlastite slobode previše je na svijetu. Svoju slobodu ljube i komunisti i fašisti i nacionalsocijalisti, i svi koji su obuzeti željom za moći tuđu slobodu niječu. Okamenjenje slobode u liberalnim demokracijama nastalo je osobito zato što je sloboda shvaćana isključivo individualistički (ne personalistički) i često je značila “pusti me na miru”. Sloboda je značila zatvaranje u sebe, u svoju obitelj, u svoje individualističke ekonomske interese, u svoju trgovinu, u svoje poduzeće. Sloboda je, kako je shvaćaju u suvremenoj Francuskoj, postala konzervativno načelo, zaštita onoga što zovemo status quo. Kod takvog će se shvaćanja slobode svaka, ma kako god radikalna, promjena u društvu smatrati nasiljem. Sloboda je vječno načelo ljudskog duha, duh I jest sloboda. Sloboda je vječno načelo ljudske zajednice i prava se zajednica može ostvariti jedino u slobodi. Ali nemoguće je povezivati vječno načelo slobode s prolaznim političkim formama, npr. s liberalizmom i demokracijom. Problem slobode neizmjerno je dublji od problema liberalizma, i on u liberalizmu nema valjanog obrazloženja. Demokracija opet prema svom načelu osobu podlaže vrhovnosti nacije. Upravo zbog toga liberalna i demokratska načela ne mogu zaštititi slobodu od suvremenih komunističkih ili fašističkih nasrtaja na nju. Formalni liberalizam, ravnodušan prema istini, i individualizam, koji je doveo do strahovitih nejednakosti i nepravednosti, učinili su da se sloboda povezuje s odbojnim i neugodnim asocijacijama. Slobodu ne valja shvaćati samo niječno i formalno, nju treba shvaćati pozitivno i sadržajno. Slobodu se mora spasiti sjedinjenjem s Istinom, nju se ne može spasiti ravnodušjem prema Istini. Spoznajte Istinu i Istina će vas osloboditi.

Vijek skeptičke slobode završava, počinje novi vijek. Pozitivno shvaćanje povezuje slobodu sa stvaralaštvom, ona je stvaralačka energija. Sloboda nije samo sloboda izbora, ona je i izvršenje izbora. Sloboda ne može biti samo formalna zaštita sebe, ona treba voditi do pozitivnoga stvaralačkog akta. Nužan je prijelaz od formalne slobode, kojom svatko brani i štiti sebe, realnoj slobodi, kojom se stvaralački preobražava ljudska zajednica i ljudsko društvo. No, prijelaz realnoj i stvaralačkoj slobodi podrazumijeva, prije svega, prava čovjeka kao konkretnog i cjelovitog bića, ukorijenjenog u duhovnom poretku, a ne prava građanina kao apstraktnog bića. Prijelaz realnoj slobodi znači također proglašenje prava proizvođača, radnika. Postizanje stvarne slobode za svakoga proizvođača, radnika, povezano je sa savladavanjem socijalnog ustroja utemeljenog na takozvanoj “ekonomskoj slobodi”, koja je čovjeka čovjeku učinila vukom. To govori o tome da je sloboda u socijalnom životu paradoks, da lako prelazi u svoju protivnost, lako se kvari i postaje konvencionalna laž. To osjećaju suvremene struje, koje stoje pod znakom krize slobode. Socijalisti su već davno kritizirali formalnu slobodu u liberalnim demokracijama, pa su odbija li u njima vidjeti jamstva realne slobode radnika. Suvremene struje, čak i one vrlo neprijateljske socijalizmu, jako mnogo posuđuju od njega, a da o tome ne govore. U liberalno-demokratskim državama razvija se težnja za bogaćenjem, klanjanje zlatnom teletu, nepoštenje i potkupljivanje. U diktatorskim, fašističkim ili komunističkim državama razvija se težnja za vlasti i nasiljem, žeđ za krvlju I okrutnost.

Kriza slobode i njezina dekadencija, toliko karakteristična za našu epohu, postavlja društveno-filozofski problem slobode u novu dubinu. Ali ljudi, nošeni strujom vremena, uopće nisu svjesni problema u toj dubini. Njega ranije nisu spoznali niti oni koji su sebe smatrali zaštitnicima slobode. U borbi oronulog liberalizma i pristaša autoritarne države nema dubine slobode niti u jednom taboru. Liberalizam je isključivo sociološki pogled na svijet, liberali su sociolozi, pa sloboda kod njih znači takvu političku organizaciju društva u kojoj društvo nagrađuje svoje građane subjektivnim pravima. Liberalizam je jednodimenzionalan svjetonazor, on ne vidi da čovjek pripada dvjema dimenzijama bivstva. Ova dvodimenzionalnost ljudske egzistencije znači da ne postoji samo sloboda u društvu, već i sloboda naspram društva, sloboda koja nikako nema u društvu svoj izvor. Takozvana subjektivna prava čovjeka nemaju uopće svoj izvor u društvu. Sloboda duha ne ovisi ni o kakvoj organizaciji društva. Sloboda je granica vlasti društva nad osobnošću, države nad čovjekom, granica određena ne ovom ili onom organizacijom društva i države već čovjekovom pripadnošću drugoj dimenziji bivstva, kraljevstvu duha. Sloboda je duh i duh je sloboda, pa se zbog toga sloboda umanjuje i ograničava u mjeri u kojoj se spušta na materijalnu dimenziju života. Maksimalna sloboda postoji za duhovni život, za ljudsku misao i savjest, za intimni život osobe. Već u političkom životu sloboda je umanjena i ograničena. A minimalna je sloboda u ekonomskom životu, jer je on najbliže materiji i najdalje od duha. O ekonomiji ovisi sama mogućnost ljudskog života na Zemlji, zbog toga je nedopušteno prepuštati samovolji to što ljude može osuditi na smrt od gladi. I u životu pojedinog čovjeka veća je sloboda u duhovnom, a manja u fiziološkom životu. Materija treba biti organizirana, njoj ne valja prepustiti slobodu u tolikoj mjeri da se ona izrodi u samovolju. Ali, izopačenje hijerarhije vrjednota u ljudskom životu tako je veliko da duhu nisu davali slobode, a materiji su je prepuštali. U isto vrijeme dok je bila nijekana sloboda misli i riječi, duha i stvaralaštva, ekonomiji je bila prepuštena sloboda. Razularili su se materija i materijalni apetiti i žudnje, eksploatirani su i ugnjetavani slabi i ovisni, a duh se davi i guši. To je, dakako, porazan pokazatelj palosti svijeta. Sada žele organizirati materiju, regulirati ekonomiju, ali također žele prenijeti na duh metode organizacije i regulacije materijalnog, ekonomskog života. S duhom postupaju kao s materijom. U tome je užas naše epohe. To vodi do diktature svjetonazora, do diktature nad duhom. To se podjednako pojavljuje u komunizmu, u fašizmu i nadasve u nacionalsocijalizmu. To je monizam u kojem se na duh prenosi ono što je primjenjivo samo na materiju. To je ili otvoreni ili prikriveni materijalizam. No, oni što brane slobodu od diktature svjetonazora zanimaju se daleko više za slobodu svojih materijalnih interesa nego za slobodu duha, slobodu savjesti. A to još više kompromitira slobodu. Čovjeka se svodi na jednodimenzionalno biće i to se jednodimenzionalno biće organizira na jedinstven način. U toj organiziranoj jednodimenzionalnosti materija uvijek pobjeđuje duh. Takva tiranska jednodimenzionalnost, koja zatvara čovjeka u jedan socijalizirani poredak bivstva, ne počinje sa suvremenim komunizmom i fašizmom, njezini primjeri dani su puno ranije. Ta je jednodimenzionalnost postojala u svim starim teokracijskim sustavima, koji su u relativnim socijalnim formama, u svemu povijesno prolaznom, gledali teofaniju. To je jasno vidljivo i priznato gotovo od svih. No, rijetko se uočava da je slična jednodimenzionalnost koja dovodi do zarobljenosti duha i do tiranije, iako zamaskirana i prikrivena, sadržana i u ideologiji demokracije, kod J. J. Rousseaua, u jakobinstvu. Jakobinska ideologija ne poznaje nikakvih granica koje bi štitile slobodu osobe, neovisnost duha. Rousseau nije priznavao slobodu savjesti, bio je pristaša obvezatne građanske religije, predlagao je da se kršćani prognaju iz suvremene republike. To je novi oblik istog načela koji je postojao i u utopiji Platona i u srednjovjekovnoj teokraciji. Jakobinska demokracija uzima na sebe organizaciju duha onim metodama kojima je moguće organizirati samo materiju. Demokracija se također pretvara u svojevrstan etatizam, u apsolutizaciju države. U suvremenoj Francuskoj postoji znatna sloboda, koja je povezana s cjelokupnom kulturom francuskog naroda, s poštovanjem dostojanstva ljudske osobe. No, vladajuća radikalna stranka u Francuskoj, koja sebe povezuje s jakobinskom tradicijom, potvrđuje također jedan oblik etatizma, ona je stranka određenog svjetonazora i želi da država odgaja narod u određenom nazoru na svijet. A to je također ideokracija, blag i prikriven oblik diktature svjetonazora. Tako će biti uvijek dok se čovjeka bude držalo isključivo socijalnim bićem, determiniranim isključivo društvom i državom, to jest uvijek kada se negira samobitnost i samostalnost duhovne dimenzije bivstva. Nasuprot tome, kršćanstvo otkriva i afirmira dvodimenzionalnost ljudskog bića, pripadnost čovjeka dvjema dimenzijama bivstva, duhovnoj i prirodno-socijalnoj, kraljevstvu Božjem i kraljevstvu cezara, kraljevstvu slobode i kraljevstvu nužnosti, kao i nesvodivosti jedne dimenzije na drugu. No, mi živimo u epohi u kojoj se niječe kršćanska objava i sloboda duha, a čovjek se prepušta sablazni Velikog Inkvizitora. Tim sablaznima bilo je sablažnjivo i kršćanstvo, ali kršćanstvo se baš sada i oslobađa od tih sablazni, dok se nekršćanski svijet nalazi potpuno u njihovoj vlasti. Sve se tako izmiješalo I ispreplelo, sve se tako udvostručilo, da su potrebne velika jasnoća duha i jakost za ispravno razlikovanje likova što se očituju u suvremenom svijetu.

Kao jedna od najsablažnjivijih suvremenih ispremiješanosti i dvosmislica pokazuje se obrana odasvud ugrožene slobode od pristalica buržoasko-kapitalističkog svijeta. Upravo kod najveće građanske i političke slobode ljudi mogu biti lišeni slobode duha i savjesti, slobode stvaralaštva, mogu biti lišeni osobnosti i originalnosti u smislu njihove pripadnosti praizvorima života. Bez obzira na političku slobodu, ljudi mogu biti u ekonomskom ropstvu i ostati lišeni ekonomske slobode, osim ako se pod ekonomskom slobodom podrazumijeva, ne realizacija ljudske egzistencije, nego sloboda prodavanja svog rada kao robe, sloboda eksploatiranja svojih bližnjih i ostavljanja goleme mase ljudi u nuždi, bijedi i gorkoj ovisnosti. U kapitalističkom svijetu sloboda je bila povlastica rijetkih, ali i za te rijetke to je bila sumnjiva povlastica, budući da je egzistencija povlaštenih ugnjetača bila također ugnjetena, prigušena, sablasna egzistencija. Kriza kapitalizma pokazuje se kao kriza slobode. Ali lažna i fiktivna sloboda treba biti zaista srušena i odbačena. Njezino rušenje može biti čistilišni put istinskoj i stvarnoj slobodi.

Svijet je danas prignječen između razdrobljene, lažne i dekadentne slobode te potpunog negiranja slobode, diktature svjetonazora, diktature nad duhom. A ta diktatura svjetonazora razlikuje se od starog srednjovjekovlja po tome što je tad stvarno postajao cjelovit, organski, grandiozni svjetonazor, a danas je svjetonazor sklepan na brzu ruku, nepromišljen i lišen svake dubine. Danas su “svjetonazori” uvjetni simboli i mitovi, pomoću kojih se demagoški upravlja masama. Takvo je stanje suvremenoga svijeta.
Sloboda rada proglašena u društvima devetnaestog i dvadesetog stoljeća bila je ispočetka eksploatacija rada, a danas se pretvorila u slobodu nezaposlenih. Sloboda nezaposlenih izraz je proturječja I paradoksalnosti slobode u socijalnom životu. Marx nije predvidio ove posljedice industrijsko-kapitalističkog razvitka. On je zamišljao da će broj radnika automatski porasti u kapitalističkom društvu. Proletarijat će postajati sve mnogobrojniji, bit će ujedinjena i disciplinirana sila, pozvana sazdati novo socijalističko društvo. On je opazio zlo eksploatacije radnika, no nije opazio zlo njihova pretvaranja u nezaposlene. U stvari, kao posljedica tehnizacije I racionalizacije industrije umanjuje se broj radnika, ljudski rad zamjenjuje stroj, ne raste broj radnika, već broj raznovrsnih namještenika u industrijskoj birokraciji. To mijenja svu perspektivu. Rad nije nikad bio slobodan. Ljudsko društvo I kultura počivali su uvijek na podjarmljivanju radnika. Rad, teški tjelesni rad biblijsko je prokletstvo. Rad je isprva bio ropski, zatim kmetski, u kapitalističkom društvu bio je “slobodan” u smislu njegova pretvaranja u robu, koja se “slobodno” prodaje pod prijetnjom smrti od gladi, a u slučaju komunističkog društva u sovjetskoj Rusiji pretvoren je čak u kmetski, jer je prisilno podvrgnut državi, koja ga u obliku komunističke birokracije nemilo eksploatira. Nov oblik podjarmljenja rada nastaje u suvremenim autoritativnim državama, utemeljenim na diktaturi svjetonazora. Tu je podjarmljivanje povezano s procesom izjednačavanja. Socijalna sredina postaje sve više unificirana. Ali, u toj jednoobraznoj sredini osobnost je još više pritisnuta nego u diferenciranoj sredini. Vrhovnom se vrijednošću ne proglašava živa osoba radnika, njegovo dobro, pravo samih radnika, već vrijednost države i socijalnog kolektiva, njegova moć. Sredstva proizvodnje ni u kojem slučaju ne prepuštaju se proizvođačima, kako je Marx govorio, već državi komunističkog ili fašističkog tipa. Država se smatra subjektom, a čovjek objektom. To je krajnji oblik objektivacije ljudske egzistencije, u kojoj je čovjek izbačen van i njegovoj se unutrašnjoj egzistenciji ne priznaje nikakva vrijednost. Proces socijalizacije gospodarskog života, što je nužan i pravedan proces, prelazi u socijalizaciju sveukupnog čovjeka, to jest u podlaganje čovjeka društvu u njegovu najskrovitijem i najintimnijem životu.

Ali to je proces potpuno suprotan nastajanju istinske bratske zajednice među ljudima, zajednice osoba, zajednice “ja” i “ti”. Svi su ljudi pretvoreni u objekte, u objekte organizacije. Kriza slobode prelazi u krizu čovjeka, negiranje slobode u negiranje čovjeka. Proces izjednačenja može se razvijati u posve suprotnim smjerovima. Ili može biti proglašeno dostojanstvo, vrijednost i sloboda svakog čovjeka, svakoga ljudskog bića, zbog toga što je u njemu slika i prilika Božja, ili može biti isto tako zanijekano dostojanstvo, vrijednost i sloboda svih ljudi, u svim ljudima može se zanijekati slika i prilika Božja. Moguće je na sve ljude proširiti “povlastice plemstva”, sve ljude podići u plemićko dostojanstvo, budući da je najprije plemstvu bilo priznato ljudsko dostojanstvo, ili sve ljude lišiti toga plemićkog dostojanstva, pa sve ljude pretvoriti u pokmećene proletere, tj. moguće je zamisliti ili sveopću aristokratizaciju ljudskih društava ili sveopću nivelaciju i općenito poniženje ljudske kakvoće. Danas se događa process izjednačenja i nivelacije u ovom drugom smjeru. Zbog toga je problem društva nadasve problem čovjeka. Antropološki je problem dublji od sociološkog problema. S epohom renesanse proglašena je sloboda ljudske misli. No, dijalektika tog emancipacijskog procesa dovela je do toga da se sloboda misli pretvorila u “slobodoumlje” koje postaje nova dogmatika, te više nije sloboda misli. “Slobodoumlje” se pokazuje kao sužavanje čovjekova duhovnog života, čak njegovo negiranje. Slobodna misao nipošto ne mora potvrditi “slobodoumlje”, ona može potvrditi i kršćansku istinu. Emancipacija nije predstavljala oslobođenje qelovitog čovjeka, samog čovjeka, ona je predstavljala oslobođenje mišljenja kao sfere koja je odvojena od ljudske egzistencije, značila je proglašenje autonomije misli, a ne autonomije samog čovjeka. Ta je autonomija bila proglašena u svim sferama društvenog života i kulture. I u svim sferama ona je obilježavala odvajanje raznih strana kulture i društvenog života od cjelovitog čovjeka i qelovite ljudske egzistencije. Autonomija ekonomskog života stvorila je, primjerice, kobnu figuru “ekonomskog čovjeka”, koji nije čovjek. Kriza i dekadencija slobode misli nije toliko u tome što je čovjekova misao oslobođena koliko u tome što je misao oslobođena od čovjeka, što je postala autonomnom. Ova autonomija nipošto nije sloboda. Autonomija ćudorednog zakona također nije sloboda čovjeka. Tu su već bile položene osnove onih procesa koji se sad razvijaju.
Autonomija misli, koja se pretvorila u dogmatiku slobodoumlja, autonomija gospodarstva, koja se pretvorila u kapitalizam, autonomija morala, koja se pretvorila u bezdušni zakonski formalizam, zaboravljaju samog čovjeka, cjelovitog čovjeka. Suvremenom negiranju slobode i negiranju čovjeka nemoguće je suprotstaviti autonomnu misao, autonomni moral, autonomno gospodarstvo i ostalo, jer su sve ove autonomije i dovele do suvremenog negiranja slobode i čovjeka. Svim ovim procesima moguće je suprotstaviti tek cjelovitog čovjeka, ukorijenjenog u duhovnom poretku bivstva.

Čovjek ne smije proklamirati formalnu slobodu, već mora proklamirati stvarnu slobodu, slobodu samog sadržaja ljudske egzistencije. To je borba za ljudsku kakvoću, za ljudsko dostojanstvo, za aristokratizaciju. S tim je povezana duboka razlika u shvaćanju slobode u liberalizmu i kršćanstvu. Liberalizam traži formalnu slobodu, ravnodušnu prema istini i prema sadržaju ljudskog života, a kršćanstvo traži slobodu kao sadržaj same kršćanske istine, kao kvalitativni sadržaj ljudskog života. Ta se razlika odražava na sva područja ljudskog postojanja, na misao, na kulturno stvaralaštvo, na socijalni i ekonomski život. Autonomija gospodarskog života u kapitalizmu znači dehumanizaciju, baš kao što je to i autonomija misli u skeptičkom “slobodoumlju”.
Formalni liberalizam u misli doveo je do slobodoumlja i skepticizma. Skepticizam je doveo do raspada i rastvaranja. Raspad i rastvaranje dovode do potrebe diktature i diktatora, i to ne samo političke i ekonomske diktature, nego i do diktature svjetonazora, do diktature nad duhom, do negiranja slobode duha. Sam po sebi, zahtjev za diktatorom i vođom sadrži u sebi i zdravi element, jer je povezan sa značenjem što ga u političkom životu ima osobno načelo, tj. ljudi stvaralačke inicijative, jaki ljudi, koji preuzimaju na sebe odgovornost. Bez takvog osobnog načela nisu moguće nikakve reforme. Demokratsko je načelo samo sebi inertno i konzervativno, ono nužno mora biti povezano s aristokratskim I monarhijskim elementom, pri čemu pod monarhijskim elementom ne podrazumijevamo monarhiju, već osobno vođenje, bilo u obliku predsjednika s jakom vlašću ili vođe. Načelo vođe ne pretpostavlja po sebi diktaturu svjetonazora. Porazno je to što suvremena diktatura svjetonazora nije uopće u vezi s realnim duhovnim jedinstvom, sa stvarno postojećim svjetonazorom koji bi poput kršćanskih vjerovanja u prošlosti tako duboko prožeo mase. Jedinstvo svjetonazora dekretirano je državnom vlašću. Autoritet države mora izgraditi duhovno jedinstvo i unificirati sve ljude koje obuhvaća.

Smiješno je i pomisliti da su narodne mase u Rusiji prožete Marxovom teorijom ili u Njemačkoj rasnom teorijom Gobineaua ili Chamberlaina. Diktatorska vlast mora stvoriti jedinstvo svjetonazora. U tom je pogledu komunizam u povoljnijem položaju nego fašizam, budući da marksistički svjetonazor stvarno postoji i predstavlja teoretski sustav. Fašizam je u gorem položaju jer mora tek izgraditi svjetonazor koji mu odgovara. Suvremena diktatura svjetonazora utemeljena je na pretpostavci da se s duhom i duhovnim životom može postupati na isti način kao i s materijom i materijalnim životom, da duh, misao i kulturno stvaralaštvo podliježu istoj organizaciji države kao i politički i ekonomski život. A to uvijek znači da se duh shvaća kao epifenomen, da mu se niječe primat nad materijom. Organizacija jedinstva duha I svjetonazora pomoću državne vlasti vodi u praksi uglavnom do jačanja državne policije i do špijunaže. Sama volja za svladavanjem duhovne i umne anarhije, za dostizanjem duhovnog jedinstva i cjelovitog svjetonazora pravedna je volja, koja zaslužuje puno priznanje. Vijek formalnog liberalizma I skepticizma završava. Ali, na putovima uspostave novog jedinstva svjetonazora vreba sablazan Velikog Inkvizitora. Diktatura svjetonazora sablazan je Velikog Inkvizitora. Ta je sablazan dovela do zlokobnih posljedica u ruskom komunizmu i njemačkom nacionalsocijalizmu. Diktatura svjetonazora nije stvarno svladavanje kaosa nego njegova formalna organizacija, izgradnja despotskog poretka, ispod kojeg se i dalje nalazi kaos. Golemo je simptomatično značenje suvremenih pokreta. Oni označavaju prijelaz u novu epohu, ali još nisu sama nova epoha. Pozitivno značenje suvremenih pokreta nadasve je biološko, što je vidljivo u neobičnoj vitalnoj snazi mladeži, u njezinoj sposobnosti za entuzijazam.

(Nikolaj Berdjajev: Sudbina čovjeka u savremenom svijetu)

Karl Jaspers: Pitanje krivnje

Gotovo čitav svijet optužuje Njemačku i Nijemce. Ο našoj krivnji raspravlja se sa srdžbom, užasom, mržnjom I prijezirom. Traži se kazna i odmazda. U tome ne sudjeluju samo pobjednici već i neki njemački emigranti, pa čak I neutralne države. U Njemačkoj postoje ljudi koji priznaju krivnju, uključujući u nju i svoju, a postoje i oni koji sebe drže nevinima, okrivljujući druge. Pred tim pitanjem se uzmiče. Mi živimo u nevolji, velik dio stanovništva u toliko velikoj i neposrednoj da je naoko postao neosjetljiv za ovakva razmatranja. Njega zanima ono što umanjuje nevolju, što donosi posao i kruh, stan i toplinu. Obzorje je postalo usko. Čovjek ne voli slušati ο krivnji, ο prošlosti, ne tiče ga se svjetska povijest. On jednostavno želi prestati patiti, želi izaći iz bijede, živjeti, ali ne i razmišljati. Raspoloženje prije sugerira da bi čovjek nakon tolike užasne patnje trebao biti nagrađen, u svakom slučaju utješen, a ne da mu se još natovari krivnja. Unatoč tome: i onaj tko je svjestan vlastite izloženosti krajnostima na trenutke ipak osjeća poriv prema umirujućoj istini. Nije svejedno ili je tek predmet negodovanja što uz nevolju ide i optužba. Mi želimo razjasniti je li ta optužba pravedna ili nepravedna i u kojem smislu. Jer upravo u nevolji ono najneophodnije može biti utoliko osjetnije: postati čist u vlastitoj duši te misliti i činiti ono što je pravedno ne bi li se iz uzroka pred ništavilom dohvatio život. Mi Nijemci zaista smo bez iznimke obvezni da ο pitanju naše krivnje imamo jasno gledište i iz njega izvlačimo zaključke. Na to nas obvezuje naše ljudsko dostojanstvo. Već nam za ono što svijet misli ο nama ne može biti svejedno, jer smo svjesni svoje pripadnosti čovječanstvu: prvo smo ljudi, a tek potom Nijemci. Još nam je važnije da nam vlastiti život u nevolji i zavisnosti može sačuvati dostojanstvo samo kroz iskrenost spram sebe. Pitanje krivnje je, više od pitanja koje drugi postavljaju nama, pitanje koje postavljamo sami sebi. Naša trenutna svijest ο postojanju i ο sebi samima zasniva se na načinu na koji u vlastitoj nutrini odgovaramo na njega. Ono je životno pitanje njemačke duše. Samo preko njega može doći do zaokreta koji će nas dovesti do obnove iz temelja našeg bića. Najveće posljedice po naš opstanak imaju doduše proglašavanja krivnje od strane pobjednika, ona imaju politički karakter, ali nam ne pomažu u onome što je odlučujuće: u našem unutarnjem zaokretu. Ovdje imamo posla isključivo s nama samima. Filozofija i teologija pozvane su da rasvijetle dubinu pitanja krivnje. Razmatranja ο pitanju krivnje pate od miješanja pojmova i stajališta. Postizanje istinitosti iziskuje razlikovanje. Ta razlikovanja zacrtat ću prvo u skici, kako bih potom kroz njih razjasnio naš trenutni njemački položaj. Razlikovanja doduše ne vrijede apsolutno. Na kraju se nalazi uzrok onoga što nazivamo krivnjom, u jednom jedinom sveobuhvatnom pojmu. Ali to može postati jasno isključivo kroz ono što stječemo putem razlikovanja. Naši mračni osjećaji bez daljnjeg ne zavređuju povjerenje. Neposrednost doduše jest vlastita stvarnost, ona je sadašnjost naše duše. Ali osjećaji nisu jednostavno tu, kao vitalne datosti. Posredovani su našim unutarnjim djelovanjem, našim mišljenjem i našim znanjem. Razjašnjavaju se i produbljuju u mjeri u kojoj mislimo. Ne možemo se osloniti na osjećaj kao takav. Pozivanje na osjećaje predstavlja naivnost koja izmiče objektivnosti onog što se može znati i misliti. Do istinskog osjećaja, koji nam omogućuje da pouzdanoživimo, doći ćemo tek nakon svestranog promišljanja I predočavanja neke stvari, neprestance praćenog, vodenog i ometanog osjećajima.

1. Četiri pojma krivnje

Valja razlikovati:

1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone.

2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda.

3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno “naređenje je naređenje!”. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest I komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.

4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog. Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac, ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi. Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zakazivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti. Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji. Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost medu različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje. Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje ostala bi bespredmetna.

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje. U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u kojima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava. Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći – ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše. Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta određeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom predaka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi suprotstavljene mogućnosti.

Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mnijenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti sviju. Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj poslušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako I u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja. Razlika je to između političke slobode i političke diktature. Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će stanje vladati. Pojedinac se u njemu rada, zahvaljujući sreći ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno. Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.

2. Posljedice krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.

a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.

b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrijebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi.

c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora I obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.

d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

3. Sila. Pravo. Milost

Da se među ljudima odlučuje silom kad se ne uspijevaju sporazumjeti te da je sav državni poredak kroćenje te sile, doduše tako da ona ostaje monopol države – prema unutra kao prisilna uspostava prava, prema van kao rat – na to se u mirnim vremenima gotovo zaboravilo.
Gdje s ratom nastupa sila, završava pravo. Mi Europljani pokušali smo i u tom slučaju još zadržati ostatak prava I zakona kroz odredbe međunarodnog prava, koje vrijede I u ratu, a posljednji put su zacrtane u Haškoj i Ženevskoj konvenciji. Čini se da je to bilo uzalud. Gdje se primjenjuje, sila se potiče. Pobjednik odlučuje što će se dogoditi s pobijeđenim. Vrijedi načelo “vae victis”. Pobijeđeni može samo birati hoće li umrijeti ili činiti I trpjeti što pobjednik želi. Oduvijek se uglavnom odlučivao za život.

Pravo je visoka ideja ljudi koji njen opstanak zasnivaju na razlogu, koji se doduše može osigurati samo silom, ali silom ne može biti određen. Gdje ljudi postaju svjesni svoga ljudskog postojanja i priznaju čovjeka kao čovjeka, tamo uspostavljaju ljudska prava i temelje ih na prirodnom pravu, na koje se mogu pozivati i pobjednik i pobijeđeni. Čim se pojavi ideja prava, može se pregovarati, kako bi se istinsko pravo pronašlo kroz raspravu i metodički postupak. Ono što je u slučaju potpune pobjede između pobjednika i pobijeđenog još pravno usklađeno, do danas je doduše ostalo tek vrlo ograničeno područje unutar događaja ο kojima se odlučuje političkim voljnim aktima. Oni postaju temeljem pozitivnog, faktičnog prava, dok ih same pravo ne opravdava. Pravo se može odnositi samo na krivnju u smislu zločina i u smislu političke odgovornosti, ne i na moralnu I metafizičku krivnju. Ali pravo može priznati i onaj koji predstavlja kažnjeni ili odgovorni dio. Zločinac svoju kaznu može iskusiti kao čast i ponovnu uspostavu. Politički odgovoran pojedinac može ono što odsad mora preuzeti kao pretpostavku svog opstanka prihvatiti kao datost sudbinske odluke. Milost je akt koji ograničava učinak čistog prava I razorne sile. Ljudskost osjeća višu istinu od one koja leži u pravolinijskoj dosljednosti kako prava, tako i sile.

a) Unatoč pravu djeluje milosrđe kako bi otvorilo prostorpravde bez zakona. Jer svi su ljudski propisi u svojim učincima puni nedostataka i nepravde.

b) Unatoč mogućnosti sile, pobjednik iskazuje milost, bilo zbog svrhovitosti, jer bi mu pobijeđeni mogao služiti, bilo zbog velikodušnosti, jer mu ostavljanje pobijeđenog na životu može pružiti pojačan osjećaj moći i mjere, ili jer se svojom savješću podređuje zahtjevima općeljudskog prirodnog prava, koje pobijeđenom ne oduzima sva prava kao ni zločincu.

4. Tko sudi i kome ili čemu se sudi?

U kiši optužbi čovjek se pita: tko koga? Optužba je smislena samo ako je određena svojim gledištem i predmetom i ako se time ograničuje, a jasna samo ako se zna tko je tužitelj, a tko optuženik.

a) Raščlanimo isprva smisao prema niti vodilji četiriju načina krivnje. Optuženik čuje prigovore izvana, iz svijeta ili iznutra, iz vlastite duše.
Izvana su smisleni samo u odnosu na zločin i političku krivnju. Izgovaraju se s voljom da se utječe na izricanje kazne i pozove na odgovornost. Oni važe pravno i politički, ne moralno i ne metafizički. Iznutra krivac sluša prigovore koji se odnose na njegovo moralno zakazivanje i njegovu metafizičku lomljivost, a ukoliko se u tome nalazi uzrok njegova političkog ili zločinačkog djelovanja ili nedjelovanja, odnose se i na to. Moralno se krivnja može pripisati samo sebi samome, ne drugome, odnosno drugome samo u solidarnosti borbe utemeljene na ljubavi. Nitko ne može drugome moralno suditi, osim ako sudi u unutarnjoj povezanosti, kao da sudi samome sebi. Samo gdje je drugi za mene kao ja sâm, tamo je blizina, koja u slobodnoj komunikaciji može polučiti zajedničku stvar, što naposljetku svatko provodi u samoći. Utvrđivanje nečije krivnje ne može se odnositi na njegove nazore, već samo na određene radnje i načine ponašanja. Kod individualnog prosuđivanja čovjek doduše gleda da uzme u obzir nazor i motive, no to istinski može postići samo ako se oni mogu utvrditi prema objektivnim značajkama, tj. radnjama i načinima ponašanja.

b) Pitanje je u kojem se smislu može suditi kolektivu, a u kojem samo pojedincu. Nedvojbeno je smisleno sve državljane jedne države držati odgovornima za posljedice proizišle iz djelovanja te države. Tu se pogađa kolektiv. Odgovornost je, međutim, određena i ograničena, bez moralnog i metafizičkog okrivljavanja pojedinca. Ona pogađa I one državljane koji su se opirali režimu i djelovanju koje serazmatra. Sukladno tome postoji odgovornost za pripadnost organizacijama, strankama, grupama.
Za zločine može biti kažnjen samo pojedinac, bio on sam ili imao niz suučesnika, od kojih se svaki prema mjeri sudjelovanja i u najmanjoj mjeri već zbog pripadnosti tom društvu poziva na odgovornost. Postoje udruženja razbojničkih bandi, zavjere koje u cjelini mogu biti označene zločinačkima. U tom slučaju sama pripadnost povlači za sobom kaznenu odgovornost. Opire se, međutim, smislu da se narod kao cjelina optuži za zločin. Zločinac je uvijek samo pojedinac. Opire se također smislu da se narod kao cjelina moralno optuži. Ne postoji karakter naroda koji bi imao svaki pojedinac samom pripadnošću tom narodu. Naravno da postoji zajedništvo jezika, običaja i navika te podrijetla. Ali u tome su ujedno moguće toliko jake razlike da ljudi koji govore istim jezikom mogu jedni drugima unutar toga ostati toliko strani kao da uopće ne pripadaju istom narodu. Moralno se može prosuđivati uvijek samo ο pojedincu, nikad ο kolektivu. Način mišljenja prema kojem se ljudi sagledavaju, karakteriziraju i prosuđuju u kolektivima nevjerojatno je rasprostranjen. Takve karakteristike – primjerice Nijemaca, Rusa ili Engleza – nikad ne pogađaju rodne pojmove, pod koje bi se pojedinci mogli podvesti, već tipske pojmove, kojima više ili manje odgovaraju. Zamjena rodnog s tipološkim shvaćanjem znak je kolektivnog mišljenja: ti Nijemci, ti Englezi, ti Norvežani, ti Židovi – i proizvoljno dalje: ti Frizijci, ti Bavarci – ili: ti muškarci, te žene, ta mladež, ti stari. Činjenica da se tipološkim shvaćanjem nešto pogađa ne smije dovesti do mišljenja da je obuhvaćen svaki pojedinac, kad ga se promatra kao da je pogođen onom sveopćom karakteristikom. To je način mišljenja koji se provlači stoljećima, kao sredstvo mržnje među narodima i skupinama ljudi. Taj, većini nažalost prirodan i razumljiv način mišljenja, nacionalsocijalisti su primijenili na najgori mogući način i utuvili ga svojom stranačkom propagandom ljudima u glave. Činilo se da više ne postoje ljudi, već samo još oni kolektivi. Narod kao cjelina ne postoji. Stanja stvari nadilaze sva ograničenja koja provodimo da bismo ga odredili. Jezik, državljanstvo, kultura, zajedničke sudbine – ništa se od toga ne podudara, već presijeca jedno drugo. Narod i država se ne poklapaju, kao ni jezik i zajedničke sudbine ili kultura. Od naroda se ne može napraviti pojedinac. Jedan narod ne može herojski propasti, ne može biti zločinac, ni djelovati ćudoredno ili nećudoredno, to uvijek mogu samo pojedinci. Narod kao cjelina ne može biti ni kriv, ni nevin, kako u kriminalnom tako i u političkom (odgovornost ovdje uvijek snose samo građani države) i u moralnom smislu. Kategorijsko prosuđivanje ο narodu uvijek predstavlja nepravdu; ono pretpostavlja pogrešno supstancijaliziranje – imajući za posljedicu obeščašćenje čovjeka kao pojedinca. Svjetsko mišljenje, koje jednom narodu pripisuje kolektivnu krivnju, činjenica je, međutim, iste vrste poput one da se tisućljećima mislilo i govorilo: Židovi su krivi što je Isus raspet na križu. Tko su ti Židovi? Određena skupina političkih i religioznih revnosnika koja je među Židovima u to doba imala određenu moć, koja je u suradnji s rimskim okupatorima dovela do Isusova smaknuća. Ono nadmoćno u takvom mišljenju, koje postaje samorazumljivim čak i među mislećim ljudima, začuđuje utoliko više što je zabluda tako jednostavna i očevidna. Kao da stojimo pred zidom, kao da nikakav razlog ni činjenicu više ne možemo čuti, odnosno, ako je i čujemo, kao da ćemo je smjesta zaboraviti, prije no što uopće dode do izražaja. Kolektivne krivnje naroda ili skupine unutar naroda ne može, dakle – osim u smislu političke odgovornosti – biti ni kao zločinačke, ni kao moralne, ni kao metafizičke krivnje.

c) Za optužbu i predbacivanje mora postojati pravo. Tko ima pravo suditi? Svakome tko prosuđuje smije biti postavljeno pitanje koju punomoć ima, u koju svrhu i s kojim motivom sudi, u kojem su međusobnom položaju on i okrivljeni? Nitko u moralnoj i metafizičkoj krivnji ne mora prihvaćati nijedan sud na svijetu. Ono što je moguće pred ljudima koji ljube u najužoj međusobnoj povezanosti nije dopušteno na distanci hladne analize. Stoga ono što vrijedi pred Bogom ne vrijedi i pred ljudima. Jer Bog na svijetu nema instance koja bi ga zastupala, ni u crkvenim službama, ni u državnim službama vanjskih poslova, ni u javnom mnijenju svijeta koje objavljuje tisak. Sudi li se s pozicije ishoda rata, pobjednik u odnosu na prosudbu ο političkoj odgovornosti ima apsolutno pravo prvenstva: on je riskirao svoj život i odluka je pala u njegovu korist. Ali nameće se pitanje: “Smije li netko neutralan pred javnošću uopće suditi, a da prethodno nije sudjelovao u borbi, ne ulažući za glavnu stvar svoj opstanak i svoju savjest?” (iz jednog pisma) Kad se medu nositeljima iste sudbine, danas medu Nijemcima, govori ο moralnoj i metafizičkoj krivnji u odnosu na pojedinog čovjeka, tada se pravo na donošenje suda osjeća u stavu i raspoloženju onog koji sudi: govori li ο krivnji u kojoj i sam sudjeluje ili ne, govori li, dakle, iznutra ili izvana, kao netko tko osvjetljava samog sebe ili netko tko optužuje, samim time kao bliska osoba za orijentaciju u mogućem vlastitom osvjetljavanju drugih ili kao stranac u pukom napadu, govori li kao prijatelj ili kao neprijatelj. Samo u prvom slučaju on ima nesumnjivo pravo, dok je to pravo u drugom upitno, odnosno ograničeno mjerom njegove ljubavi. Govori li se, međutim, ο političkoj odgovornosti i kriminalnoj krivnji, svatko među sugrađanima ima pravo iznositi činjenice i raspravljati prema mjerilu jasnih pojmovnih određenja. Politička odgovornost stupnjuje se prema stupnju sudjelovanja u sad načelno zanijekanom režimu I određuje se odlukama pobjednika, kojima se svatko tko je u katastrofi htio ostati na životu, zato što živi sad smisleno mora podvrgavati.

5. Obrana

Gdje se optužuje, optuženik ima pravo da bude saslušan. Gdje se poziva na pravo, postoji i obrana. Gdje se primjenjuje sila, onaj na koga se primjenjuje branit će se, ako može. Ako se onaj koji je do kraja pobijeđen ne može braniti, ne preostaje mu – ako želi ostati na životu – ništa nego da snosi posljedice, da ih preuzme i prizna. Ali gdje pobjednik obrazlaže i prosuđuje, tamo ne može odgovoriti nikakva sila, već samo duh u nemoći, ako je za to osiguran prostor. Obrana je moguća kada čovjek smije govoriti. Pobjednik ograničava svoju silu kad svoje djelovanje dovede na razinu prava.

Ta obrana ima sljedeće mogućnosti:

1. Ona može siliti na razlikovanje. Razlikovanjem dolazi do određenja i, djelomice, odterećenja. Razlikovanje ukida totalitarnost, predbacivanje biva ograničeno.

2. Obrana može iznositi stanja stvari, naglašavati ih I uspoređivati.

3. Obrana se može pozivati na prirodno pravo, na ljudska prava, na međunarodno pravo. Takva obrana ima sljedeća ograničenja:

a) Država koja je načelno povrijedila prirodno pravo I ljudska prava, od početka u vlastitoj zemlji, a potom u ratu kršila ljudska prava i međunarodno pravo, ne može u svoju korist nastojati na onome što sama nije priznavala.

b) Pravo činjenično ima onaj tko ujedno ima i moć da se bori za pravo. Gdje vlada potpuna nemoć, postoji samo mogućnost da se duhovno zaziva idealno pravo.

c) Priznavanje prirodnog prava i ljudskih prava događa se samo voljnim aktom moćnih, dakle pobjednika. To je akt koji proizlazi iz njihova uvida i ideala – iz milosti spram pobijeđenog jer mu se priznaju prava.

4. Obrana može ukazati gdje se optužba više ne provodi vjerodostojno, već se koristi u službi drugih, primjerice političkih ili gospodarskih svrha kao oružje – miješanjem pojmova krivnje – izazivanjem krivog mnijenja – kako bi se postigla suglasnost, a ujedno i čista savjest zbog vlastita djelovanja. Tada se utemeljuju kao pravo, umjesto da ostanu jasni pobjednički akti u položaju “vae victis”. Zlo je, međutim, zlo i ako se primjenjuje kao odmazda. Moralna i metafizička predbacivanja kao sredstvo političke volje moraju biti odbačena.

5. Obrana putem izuzeća suca – ili zato što ga se obrazloženo može proglasiti pristranim ili zato što predmet po vrsti ne podliježe ljudskom sucu. Kazna i odgovornost – ispravljanje nanesenog zla – priznaju se, ali ne i zahtjevi za kajanjem i ponovnim rođenjem, što može doći samo iznutra. Protiv takvih zahtjeva preostaje jedino obrana šutnjom. Riječ je ο tome da se ne smijemo dati smesti činjeničnom nužnosti tog unutarnjeg zaokreta, iako se taj u isti mah pogrešno zahtijeva izvana. Dvije su stvari: svijest ο krivnji i priznavanje neke svjetske instance kao suca. Pobjednik po sebi još nije sudac. On će ili sam provesti preobrazbu borbenog stava i time zaista steći pravo umjesto puke moći, i to ograničeno na kriminalnu krivnju i političku odgovornost – ili će posegnuti za krivim opravdanjem djelovanja, koje će samo ponovno uključivati novu krivnju.

6. Obrana se služi protutužbotn: ukazivanjem na djelovanja drugih, koja su također bila uzrocima nastanka zla; ukazivanjem na jednaka djelovanja drugih, koja kod pobijeđenog važe kao zločini i jesu zločini; ukazivanjem na opće svjetske povezanosti, koje označuju zajedničku krivnju.
[…]

Naše pročišćenje

Vlastito prosvjetljavanje naroda u povijesnoj pribranosti i osobno vlastito prosvjetljavanje pojedinca doimaju se različitim stvarima. Ali prvo se događa samo preko drugog. Ono što pojedinci jedni s drugima postižu putem komunikacije može, ako je istinito, postati raširenom sviješću mnogih i tada vrijedi kao samosvijest naroda. I ovdje se moramo okrenuti protiv kolektivnog mišljenja. Svaka stvarna preobrazba događa se kroz pojedince, u mnogobrojnim pojedincima, neovisno ili u poticajnoj razmjeni. Mi Nijemci spominjemo se svi, makar i na različite, pa i suprotne načine, svoje krivnje i nekrivnje. Svi mi to činimo, nacionalsocijalisti i protivnici nacionalsocijalizma. Kad kažem “mi”, mislim na ljude, s kojima isprva – kroz jezik, podrijetlo, situaciju i sudbinu – osjećam solidarnost. Ne želim nikoga optuživati kad kažem “mi”. Ako se drugi Nijemci osjećaju krivima, to je njihova stvar, osim u dvjema točkama, kazni za zločine onih koji su ih počinili i političkoj odgovornosti sviju za djela Hitlerove države. Oni koji ne osjećaju krivnju bit će predmetom napada tek kad sami napadnu. Ako nam u nastavku nacionalsocijalističkog načina mišljenja žele zanijekati nijemstvo i ako, umjesto da usrdno razmišljaju i osluškuju razloge, generalnim sudovima slijepo žele uništiti druge, oni krše solidarnost i ne žele se preispitati i razvijati u međusobnom razgovoru. Među stanovništvom prirodan, nepatetičan i pribran uvid nije rijetkost. Primjeri skromnog izražavanja su sljedeći: Jedan osamdesetogodišnji istraživač: ” Ja se tijekom tih 12 godina nikad nisam pokolebao, a ipak nikad nisam bio zadovoljan sobom; uvijek sam razmišljao može li se iz čisto pasivnog otpora spram nacista prijeći na djelo. Hitlerova organizacija bila je suviše paklena.” Jedan mladi protivnik nacizma: “Jer i mi protivnici nacionalsocijalizma – nakon što smo se godinama, maker i uz škrgut zubi, ‘u strahu klanjali režimu’ – trebamo pročišćenje. Mi se pritom udaljavamo od farizejstva onih koji misle da ih je sam nedostatak stranačke značke učinio prvoklasnim ljudima.”
Jedan činovnik za vrijeme denacifikacije: “Ako sam dozvolio da me uguraju u stranku, ako mi je bilo relativno dobro, ako sam se snašao u nacističkoj državi i utoliko postao njezinim korisnikom – makar to činio i uz unutarnje protivljenje – i ako sad iskušavam štetne posljedice toga, iz pristojnosti se ne smijem požaliti.”

1. Uzmicanje pred pročišćenjem

a) Međusobno okrivljavanje

Mi Nijemci smo medu sobom vrlo različiti u vrsti i mjeri sudjelovanja u nacionalsocijalizmu ili u otporu spram njega. Svatko se mora prisjetiti svoga vlastitog unutarnjeg I vanjskog načina ponašanja i u toj krizi Nijemaca potražiti sebi svojstveno ponovno rođenje. Trenutak u kojem je započelo to unutarnje pretapanje za pojedince je vrlo različit: je li 1933., je li 1934., je li nakon ubojstava 30. lipnja, je li tek od 1938., nakon paljenja sinagoga, ili tek u ratu ili tek pod prijetnjom poraza ili tek nakon sloma. U svemu tome mi Nijemci ne možemo pronaći zajednički nazivnik. Moramo s bitno različitih stajališta biti otvoreni jedni prema drugima. Zajednički nazivnik svima je zacijelo državljanstvo. U tome svi imaju zajedničku odgovornost, zbog toga što su dopustili da se 1933. dogodi, a da nisu umrli. To ujedinjuje i vanjsku i unutarnju emigraciju. Velike razlike omogućuju da otprilike svatko svakome nešto predbacuje. To traje dokle god pojedinac zahvaća pogledom samo vlastiti položaj i položaj onih koji su mu slični, prosuđujući položaje ostalih samo u odnosu prema sebi. Začuđuje koliko smo zaista uzbuđeni samo kad nas nešto same pogađa i sve promatramo s gledišta našeg posebnog položaja. Možemo jednom klonuti, kad strpljenje međusobnog razgovora prijeti da će nas napustiti i kad nailazimo na hladnu i osornu odbojnost. Proteklih godina bilo je Nijemaca koji su od nas ostalih Nijemaca zahtijevali da postanemo mučenici. Nismo trebali šutke trpjeti to što se događalo. Ako naš čin i ne bi imao uspjeha, bio bi nešto poput ćudorednog uporišta za čitavo stanovništvo, vidljiv simbol potisnutih snaga. Ta predbacivanja slušao sam od prijatelja, muškaraca i žena, od 1933. Ti zahtjevi bili su tako uzbudljivi jer je u njima ležala duboka istina, ali ona je kroz način na koji se zastupa uvredljivo izokrenuta. Ono što čovjek pred transcendencijom može saznati sam ο sebi uvlači se na razinu moraliziranja, pa čak i senzacije. Tišina i strahopoštovanje su izgubljeni. Trenutačno ružan primjer uzmaka u međusobno optuživanje pružaju mnoge diskusije između emigranata i onih koji su ostali ovdje, između skupina koje se vjerojatno nazivaju vanjskom i unutarnjom emigracijom. Obje imaju svoje jade. Emigrant: tuđi jezični svijet, domotužje. Simbol je priča ο njemačkom Židovu u New Yorku, u čijoj je sobi visjela Hitlerova slika – zašto? Samo ako ga je ona podsjećala na užas koji ga kod kuće očekuje mogao je ovladati svojom čežnjom za domom. Onaj koji je ostao: napuštenost, izopćenost u vlastitoj zemlji, ugroženost, sam je u nevolji, izbjegavaju ga svi osim nekolicine prijatelja koje opterećuje, što donosi nove jade. Ali ako jedni optužuju druge, dovoljno je da se zapitamo: osjećamo li se dobro naočigled duševnog stanja i tona onih koji tako optužuju, radujemo li se što takvi ljudi tako osjećaju, jesu li nam uzor, ima li u njima nešto poput poleta, slobode, ljubavi što nas ohrabruje? Ako ne, to što govore nije istina.

b) Odbacivanje sebe i prkos

Osjetljivi smo na predbacivanja i lako spremni na predbacivanja drugima. Čovjek ne želi da mu se netko previše približi, no ražestit će se pri moralnom prosuđivanju drugih. I onaj tko je kriv, ne dopušta da mu se to kaže. A ako I dopušta, ne dopušta da mu to kaže svatko. Svijet je do sitnih svakodnevnih okolnosti prepun pripisivanja autorstva nad nevoljom. Tko je razdražljiv spram predbacivanja, lako se može okrenuti prema porivu da prizna svoju krivnju. Takva priznavanja krivnje – pogrešna, jer su sama još nagonska i ispunjena žudnjom – u svojoj pojavi imaju jednu prepoznatljivu crtu: budući da su, poput svoje suprotnosti, kod istog čovjeka hranjene jednakom voljom za moći, osjeća se kako onaj koji priznaje priznanjem želi sebi dati vrijednost i istaknuti se pred ostalima. Njegovo priznanje krivnje želi prisiliti druge da priznaju. U takvom priznavanju postoji crta agresivnosti. Filozofski stoga pri svakom bavljenju pitanjima krivnje prvi zahtjev predstavlja unutarnje bavljenje samim sobom, kroz koje se osjetljivost gasi zajedno s porivom prema priznavanju krivnje. Danas je taj fenomen, koji izlažem psihološki, isprepleten s ozbiljnošću našeg njemačkog pitanja. Naša opasnost je jadikovanje koje se žrtvuje priznavanjem krivnje i ponos koji se prkosno povlači u sebe. Mnogi će se dati zavesti trenutnim interesom svog opstanka. Djeluje mu kao prednost prizna li krivnju. Gnjevu svijeta nad moralno propalom Njemačkom odgovara njezina spremnost za priznavanje krivnje. Moćniku se obraća laskanjem. Htjeli bismo reći što on želi čuti. Tome valja pribrojiti fatalnu sklonost da se čovjek zbog priznanja krivnje osjeća boljim od drugih. U raskrinkavanju sebe samog leži napad na druge koji to ne čine. Očevidna je sramota takvih jeftinih samooptužbi, beščašće tobože unosna laskanja. Prkosan ponos je drugo. Upravo stoga što drugi moralno napadaju, čovjek će se tek zakočiti. On želi svoju samosvijest u pretpostavljenoj unutarnjoj nezavisnosti. Ona se, međutim, ne može steći ako se u odlučujućem ostaje nejasan. Odlučujuće počiva na vječitom temeljnom fenomenu, koji je danas u novom liku ponovno prisutan: tko u stanju bezostatne pobijedenosti pretpostavlja život smrti, može u istinitosti – jedinoj časti koja mu preostaje – živjeti samo ako se odluči za ovaj život sa sviješću ο smislu koji je u njemu. Odluka da se živi kao nemoćan čovjek akt je ozbiljnosti na kojoj se zasniva život. Iz njega proizlazi preobrazba koja modificira sve vrijednosne procjene. Provede li se on, snose se posljedice, pristaje na jad i rad, pa tako u njemu možda leži najviša mogućnost ljudske duše. Ništa se ne poklanja. Ništa ne dolazi samo od sebe. Samo ako je ta odluka jasna kao uzrok, mogu se izbjeći izvrtanja odbacivanja sebe I ponosnog prkosa. Pročišćenje vodi jasnoći odluke i jasnoći njezinih posljedica. Ako je uz činjenicu poraza ujedno prisutna krivnja, ne smije se preuzimati samo nemoć nego i krivnja. Iz jednog i drugog mora iznići preobrazba, pred kojom čovjek želi uzmaknuti. Ponosan prkos pronaći će mnoštvo načina gledanja, veličanstvenosti, osjećajnih poučnosti ne bi li si priskrbio obmanu koja omogućuje da se održi. Na primjer: Pretvara se smisao nužnosti preuzimanja onog što se dogodilo. Neobuzdana sklonost “priznavanju naše povijesti” dopušta da se zlo potajice afirmira, da se u zlu pronađe dobro, da se ono u nutrini drži kao ponosna utvrda protiv pobjednika. Iz takva izvrtanja mogu proizići rečenice poput ovih: “Moramo znati da izvornu snagu htijenja, koju je stvorila prošlost, još nosimo u sebi, to moramo priznati i prihvatiti u svoju egzistenciju… Mi smo bili oboje i ostat ćemo oboje… i mi sami uvijek smo samo naša čitava povijest, čiju snagu nosimo u sebi.” “Pijetet” treba mladu njemačku generaciju prisiliti da opet postane onakva kakva je bila prethodna. Prkos u ruhu pijeteta brka ovdje povijesni razlog, u kojem smo s ljubavlju ukorijenjeni, s cjelokupnošću realiteta zajedničke prošlosti, od kojih mnoge u njihovom smislu ne samo da ne volimo već ih i odbacujemo kao strane našem biću. Iz priznavanja zla kao zla mogu proizići rečenice poput sljedećih: “Moramo postati tako hrabri, tako veliki i tako blagi da možemo reći: da, i taj užas bio je naša stvarnost i ostat će to, ali mi imamo snagu da ga u sebi svejedno pretvorimo u stvaralačko djelo. U sebi poznajemo jednu strahovitu mogućnost, koja je jednom u jadnoj zabludi dobila oblik. Mi ljubimo i poštujemo našu čitavu povijesnu prošlost s pijetetom i ljubavlju, koja je veća od pojedinačne povijesne krivnje. Taj vulkan nosimo u sebi, svjesni da nas može raznijeti, ali i uvjereni da će nam se, ako ga znamo ukrotiti, tek otvoriti posljednji prostor naše slobode: u opasnoj snazi mogućnosti da se ostvari ono što će u zajedništvu sa svim ostalim biti ljudski čin našeg duha. To je zavodljiv apel – iz loše filozofije iracionalizma – bez odluke da se povjerimo egzistencijalnom poravnavanju. “Kroćenje” je premalo. Stvar je u “izboru”. Ako se taj ne provede, smjesta je ponovno moguć prkos zla, koji vodi u pecca fortiter. Nije shvaćeno da je u odnosu na zlo moguće ipak samo prividno zajedništvo.

Drugi način ponosna prkosa može “povijesno-politički” afirmirati čitav nacionalsocijalizam u jednom estetskom nazoru, koji iz nevolje, na koju valja trezveno gledati, i jasna zla čini lažnu veličanstvenost, koja zamagljuje ćud: “U proljeće 1932. jedan njemački filozof izrekao je proročanstvo da će u roku od deset godina svijetom politički vladati samo još dva pola: Moskva i Washington; da će Njemačka između njih, kao političko-geografski pojam, biti bespredmetna i postojati samo još kao duhovna sila. Njemačka povijest, kojoj je poraz iz 1918. ujedno otvorio izglede za veću konsolidaciju, štoviše za velikonjemačko savršenstvo, pobunila se protiv te prorečene i zaista nadolazeće tendencije da se svijet simplificira u dva pola. Njemačka povijest skupila se protiv te svjetske tendencije u izoliran, svojevoljan, gigantski napor da unatoč svemu dopre do vlastitog nacionalnog cilja. Ako je to proročanstvo njemačkog filozofa, koje je za početak američko-ruske svjetske vladavine odredilo rok od deset godina, točno, prenagljen tempo žurbe i silovitosti njemačkog protunastojanja bio je razumljiv događaj: bio je to tempo jedne iznutra smislene i fascinantne, povijesno, međutim, već zakašnjele pobune. Posljednjih mjeseci vidjeli smo kako se taj tempo pretvorio u izolirano čisto ludovanje. – Filozof s lakoćom izriče sud: njemačka povijest je gotova, sad počinje era Washington-Moskva. Povijest poput njemačke, čije su zasade tako velike i žudno postavljene, neće takvoj akademskoj odluci jednostavno reći da i amen. Ona će se razbuktati, strovaliti se u dubokom uzbuđenju obrane i napada, u divljoj pobuni vjere i mržnje, u svoj kraj.” Tako je u ljeto 1945. jedan čovjek, kojeg osobno veoma cijenim, pisao u pomutnji smetenih osjećaja. Sve to zaista nije pročišćenje, već daljnje ulaženje u zapletenost. Takve misli – kako ο odbacivanju sebe, tako i ο prkosu – na trenutak običavaju davati osjećaj nalik oslobođenju. U uvjerenju da ima tlo pod nogama, čovjek je tek zašao u bezizlaznost. To je nečistoća osjećaja, koja se ovdje pojačava i ujedno utvrđuje protiv stvarnih mogućnosti preobrazbe. Uz sve vidove prkosa ide i agresivna šutnja. Uzmiče se tamo gdje razlozi postaju nepobitni. Samosvijest se izvlači iz šutnje kao posljednja moć nemoćnog. Pokazuje se šutnja ne bi li se uvrijedio moćnik. Skriva se šutnja kako bi se razmišljalo ο ponovnoj uspostavi, politički kroz posezanje za sredstvima moći, ma bila ona i smiješna za one koji ne sudjeluju u divovskim industrijama svijeta, koje proizvode oruđe uništenja – duševno kroz samoopravdavanje, koje ne priznaje nikakvu krivnju: sudbina je odlučila protiv mene; bila je to besmislena materijalna nadmoć; poraz je bio častan; u nutrini hranim svoju odanost i junaštvo. Na putu takvog ponašanja množi se, međutim, samo unutarnji otrov u iluzornom mišljenju i anticipirajućem opajanju: “Još ne udarcima šakama i nogama”… “za onaj dan, kad ćemo…”

c) Uzmicanje u posebnosti, koje su točne po sebi, ali nebitne za pitanje krivnje

Gledajući vlastitu nevolju, mnogi će pomisliti: Pomozite, ali ne govorite ο iskupljenju. Nevjerojatna nevolja ispričava. Čujemo, primjerice: “Zar se zaboravilo na teror bombi? Ne bi li on, pod kojim su milijuni nedužnih morali dati živote, zdravlje I sav svoj drag imetak, trebao biti izjednačenje za zlo koje je počinjeno u njemačkoj zemlji? Zar bijeda izbjeglica, koja vapi u nebo, ne bi trebala djelovati razoružavajuče?” “Ja sam iz Južnog Tirola, kao mlada žena od 30 godina stigla sam u Njemačku. Njemačke patnje dijelila sam od prvog do posljednjeg dana, primala udarac za udarcem, prinosila žrtvu za žrtvom, gorak kalež ispila sam dokraja – a sad se osjećam suoptužena za nešto što uopće nisam počinila.”

“Bijeda koja je snašla čitav narod toliko je ogromna I toliko nezamislivih razmjera da ne treba dodavati sol na ranu. Narod je u svojim svakako nevinim dijelovima već pretrpio mnogo više nego što iziskuje pravedna kazna.” Nevolja je zaista apokaliptična. Svi optužuju i to s pravom: oni koji su izbjegli koncentracijski logor ili progon, I prisjećaju se strahovitih patnji. Oni koji su na najokrutniji način izgubili svoje najdraže. Milijuni evakuiranih i izbjeglica, koji gotovo bez nade žive u neprestanom lutanju. Mnoštvo onih koji su pristali uz stranku, a sad su izopćeni i zapadaju u nevolju. Amerikanci i drugi Saveznici koji su žrtvovali godine svojih života i imali milijune mrtvih. Europski narodi koji su bili mučeni pod terorom njemačkih nacionalsocijalista. Njemački emigranti, prisiljeni da u tuđem jezičnom okruženju žive pod najtežim uvjetima. Svi, svi. Nabrajajući one koji optužuju, stavio sam različite skupine jedne uz druge, u namjeri da se u tome smjesta osjeti ono neprimjereno. Nužda je kao nužda, kao smetnja opstanku, sveprisutna, ali ona je bitno različita kroz kontekst u kojem stoji. Nepravedno je da se svi na isti način proglase nevinima. U cijelosti ostaje da mi Nijemci, ma koliko trenutačno zapali u najveću nevolju medu narodima, snosimo najveću odgovornost za tijek stvari do 1945. Stoga za nas, za pojedinca, vrijedi: ne želimo se olako osjećati nevinima, žaliti sami sebe kao žrtve zle kobi, ne očekujemo pohvale za patnje, već sami sebe ispitujemo I neumoljivo prosvjetljavamo: gdje sam pogrešno osjećao, pogrešno mislio, pogrešno djelovao? Krivnju želimo što je više moguće tražiti kod sebe, a ne u stvarima i ne kod drugih, jer ne želimo uzmicati pred nevoljom. To proizlazi iz odluke da se okrenemo.

d) Uzmicanje u općenitost

Varljivo je to olakšanje, kad sam sebi kao pojedinac postanem nevažan, jer se cjelina doima poput događaja koji me snalazi, u kojemu, međutim, ne sudjelujem i stoga osobno ne snosim ni krivnju. Tada sam živim tek u nemoćnoj patnji i nemoćnom sudjelovanju. Ne živim više iz sebe sama.

Nekoliko primjera za to:

1. Ukupna moralna interpretacija povijesti dopušta da se očekuje pravda u cjelini: “Sva krivnja na svijetu se osvećuje”. Svjestan sam svoje izloženosti potpunoj krivnji, pri kojoj moje vlastito djelovanje jedva da još igra ulogu. Ako sam ja gubitnik, metafizička bezizlaznost u cjelini je porazna. Ako sam dobitnik, uz uspjeh imam i čistu savjest bivanja boljim. Tendencija da same sebe kao pojedince ne uzimamo ozbiljno paralizira ćudoredne pokretače. Ponos priznavanja krivnje koje žrtvuje samo sebe, u jednom slučaju, i ponos moralne pobjede u drugom, na jednak način postaju uzmaci pred istinskom ljudskom zadaćom koja je na pojedincu. Tom potpunom moralnom shvaćanju povijesti protivi se, međutim, iskustvo. Tijek stvari uopće nije jednoznačan. Sunce sije nad pravednima i nepravednima. Raspodjela sreće i ćudorednosti djelovanja kao da nemaju međusobnog konteksta. Bio bi to, međutim, tome suprotstavljen, lažan totalni sud, kad bi se reklo: pravda ne postoji. U mnogim situacijama obuzima nas, naočigled stanja i djelovanja jedne države, neizbrisiv osjećaj: “To ne može dobro svršiti”, “to će se osvetiti”. Ali tek što taj osjećaj počne vjerovati u pravdu, nastaje zabluda. On ne predstavlja izvjesnost. Ono dobro i istinito neće doći samo od sebe. U većini slučajeva izostaje ispravljanje krivnje. Propast I osveta snalaze i krive i nevine. Najčistija volja, istinitost bez uporišta i najveća hrabrost mogu, kad im situacija to priječi, ostati bez uspjeha. A mnogima koji su pasivni kroz djela drugih nezasluženo će pripasti povoljne situacije.Ideja totalne krivnje i utkanosti u kontekst zločina I kazne dovest će do – unatoč metafizičkoj istini koja u njoj leži – zavođenja pojedinca kako bi on uzmaknuo pred onim što je isključivo i u cijelosti njegova stvar.

2. Totalni nazor da svemu na svijetu dolazi kraj, da se ne poduzima ništa što na kraju ne bi propalo, da se u svemu nalazi klica propasti, dopušta da neuspjeh sa svakim drugim neuspjehom, kao i niskost s plemenitošću, sklizne na zajedničku razinu propasti. Na taj način on će biti lišen svoje težine.

3. Vlastitoj nevolji, koju tumačimo kao posljedicu krivnje sviju, dajemo metafizičku težinu, izlažući je kao novu jedinstvenost: u katastrofi doba Njemačka zamjenjuje žrtvu. Ona pati za sve. Na njoj do izražaja dolazi krivnja sviju I kazna za sve. To je lažna patetika, koja se udaljava od trezvene zadaće da se čini ono što počiva na vlastitoj snazi, to jest zadaće da se čini bolje u okviru dohvatljivog i od unutarnje preobrazbe. To je uzmak u “estetsko”, koji se svojom neobaveznošću udaljava od ostvarenja iz jezgre pojedinčeva vlastita bitka. To je sredstvo da se novim putem stvori lažan kolektivni osjećaj vrijednosti.

4. Čini se oslobođenjem od krivnje kad naočigled nevjerojatnih patnji, koje su snašle nas Nijemce, uzvikujemo: iskupili smo se. Ovdje valja razlikovati: kazna se odslužuje, politička odgovornost ograničava se mirovnim sporazumom i na taj način privodi kraju. U odnosu na te dvije točke, ta je misao smislena i točna. Ali za moralnu i metafizičku krivnju, koje isključivo pojedinac u svojoj zajednici shvaća kao svoje, u biti se još ne iskupljuje. One ne prestaju. Tko ih snosi, ulazi u proces koji će trajati čitav njegov život. Za nas Nijemce ovdje vrijedi alternativa: ili će preuzimanje krivnje, na koju ostatak svijeta ne misli, ali ona govori iz naše savjesti, postati temeljnom crtom naše njemačke samosvijesti – čime će naša duša krenuti putem preobrazbe – ili ćemo potonuti u prosječnost ravnodušnog, pukog života; tada se u našoj sredini neće više probuditi nikakav izvorni pokretač; tada nam se neće objaviti ono što je zapravo smisao; tada nećemo više čuti transcendentni smisao našeg pjesništva i umjetnosti i glazbe i filozofije. Bez puta pročišćenja iz dubine svijesti ο krivnji Nijemac ne može ostvariti nikakvu istinu.

2. Put pročišćenja

Pročišćenje djelovanjem u prvom redu znači ispravljanje krivnje. Politički to znači da se iz unutarnjeg slaganja ostvare učinci koji, svedeni na pravnu formu, uz vlastita odricanja narodima koje je napala Hi tier ova Njemačka ponovno uspostavljaju dio onog što je uništeno. Pretpostavke takvog učinka su, osim pravne forme koja donosi pravednu raspodjelu tereta, život, sposobnost i mogućnost za rad. Neizbježno je da politička volja za ispravljanjem krivnje popusti kad političko djelovanje pobjednika uništi te pretpostavke. Jer u tom slučaju ne bi bio mir sa smislom ispravljanja krivnje, nego nastavak rata u smislu daljnjeg uništenja. Ispravljanje krivnje je, doduše, nešto više. Tko je iznutra obuzet krivnjom u kojoj sudjeluje, želi pomoći svakome kome je samovoljom bespravnog režima nanesena nepravda. Postoje dvije motivacije koje ne treba brkati: zahtjev da se pomogne gdje vlada nevolja, svejedno čime, jednostavno stoga što je bliska i iziskuje pomoć – te zahtjev da se onima koje je Hitlerov režim deportirao, opljačkao, orobio, mučio i otjerao u emigraciju prizna posebno pravo. Oboje je sasvim opravdano, ali u motivaciji postoji razlika. Gdje se ne osjeća krivnja, smjesta dolazi do izjednačavanja cjelokupne nevolje na istoj razini. Razlikovanje pogođenih nevoljom nužno je ako želim ispraviti krivnju za nešto u čemu sam sudjelovao. Pročišćenje kroz ispravljanje krivnje je neizbježno. Ali pročišćenje je mnogo više. I ispravljanje krivnje ozbiljno se želi ako svoj etički smisao ispunjava kao posljedicu naše pročišćujuće preobrazbe. Razjašnjavanje krivnje ujedno je razjašnjavanje našeg novog života i njegovih mogućnosti. Iz njega proizlaze ozbiljnost i odluka. Gdje se to događa, život nije više jednostavno tu kao nepristran užitak. Sreću postojanja, gdje je dopuštena, u medutrenucima, u predasima, možemo zahvatiti, ali ona ne ispunjava postojanje, već se pred pozadinom turobnosti prihvaća kao dražesna čarolija. Život je u bitnome dopušten samo još kroz trošenje u toj zadaći.Posljedica je skromnost. Kroz unutarnje djelovanje I transcendenciju postajemo svjesni svoje ljudske konačnosti i nesavršenstva. Tada možemo bez volje za moć u borbi prožetoj ljubavlju provesti razmatranje istinitog i povezati se međusobno u njemu. Možemo šutjeti bez agresivnosti – iz skromnosti šutnje proizići će jasnoća onog što se može saopćiti. Važni su samo još istina i djelatnost. Bez lukavstva spremni smo podnijeti što nam je dosuđeno. Što god da se dogodilo, dokle živimo, postojat će ljudska zadaća koja se u svijetu ne može dovršiti. Pročišćenje je put čovjeka kao čovjeka. Pročišćenje preko razvoja ideje krivnje u tome je samo moment. Pročišćenje se ne događa odmah kroz vanjsko djelovanje, niti kroz magiju. Ono je unutarnji postupak, koji nikad nije dovršen, već predstavlja trajno postizanje vlastitosti. Pročišćenje je stvar naše slobode. Svako malo svatko će se naći na raskrsnici između pročišćenja i zamagljivanja. Pročišćenje nije isto za sve. Svatko kreće svojim osobnim putem. Taj put nitko drugi ne može unaprijed zadati ni pokazati. Opća razmišljanja mogu samo skrenuti pozornost, možda i probuditi. Zapitamo li se na kraju od čega se sastoji pročišćenje, izvan rečenog nije moguće davati nikakve konkretne izjave. Gdje nešto ne može biti realizirano kao svrha razumne volje, već se događa kroz unutarnje djelovanje kao preobrazba, mogu se ponoviti samo neodređeni izričaji: prosvjetljavanje i transparentnost kroz uzlet – ljubav prema čovjeku.
Što se tiče krivnje, put je promišljanje iznijetih misli. Njih ne treba misliti samo apstraktno razumom već ih valja i zorno provesti; valja ih predočiti, usvojiti ili odbaciti vlastitim bićem. To izvršenje i ono što iz njega slijedi, to je pročišćenje. Ono nije na koncu novo, ni nadolazeće. Pročišćenje je uvjet i naše političke slobode. Jer, tek iz svijesti ο krivnji nastaje svijest ο solidarnosti i suodgovornosti, bez koje sloboda nije moguća. Politička sloboda počinje time da se u većini naroda pojedinac osjeti odgovornim za politiku svoje zajednice, da – umjesto što samo traži ili prekorava – od sebe zahtijeva da vidi stvarnost i ne djeluje iz pogrešne političke vjere u zemaljski raj, koji nije ostvaren isključivo zbog zle volje I gluposti drugih – štoviše, da zna: politika u konkretnom svijetu uvijek traži prohodni put, predvođena idealom bivanja čovjekom kao slobodom.

Ukratko: bez pročišćenja duše nema političke slobode. Koliko smo uznapredovali s unutarnjim pročišćenjem na temelju svijesti ο krivnji, saznajemo iz svog ponašanja spram moralnih napada na nas. Bez svijesti ο krivnji naša reakcija na svaki napad ostaje protunapad. Kad nas je, međutim, zahvatila unutarnja potresenost, vanjski napad samo će nas još površinski okrznuti. Možda će još boljeti i vrijeđati, ali neće više prodirati u našu dušu. Gdje je usvojena svijest ο krivnji, lažne i nepravedne optužbe podnijet ćemo s mirom. Jer naš ponos i prkos su se rastalili. Tko zaista osjeća krivnju, tako da se mijenja njegova svijest ο postojanju, na toga će predbacivanja drugih ljudi djelovati kao dječja igra koja u svojoj bezazlenosti više ne pogađa. Gdje je stvarna svijest ο krivnji trn koji se ne može ukloniti, samosvijest se tjera u nov oblik. Čuju li se takva predbacivanja, osjeća se briga da je onaj koji predbacuje bez pojma ο krivnji i da ga se ona ne dotiče. Bez prosvjetljavanja i preobrazbe naše duše osjetljivost bi se samo pojačavala u bespomoćnoj nemoći. Otrov psihološke provedbe pokvario bi nas iznutra. Moramo biti spremni prihvaćati predbacivanja, provjeravati ih nakon što smo ih čuli. Napade na sebe moramo više tražiti nego izbjegavati, jer oni za nas predstavljaju kontrolu vlastita mišljenja. Naš unutarnji stav će se dokazati. Pročišćavanje nas oslobađa. Tijek stvari nije u ruci nijednog čovjeka zaključen, iako čovjek može stići nepredvidljivo daleko u upravljanju svojim postojanjem. Jer ostaju neizvjesnost i mogućnost nove i veće nevolje, jer preobrazba u svijesti ο krivnji ni u kom slučaju nema za prirodnu posljedicu nagradu s novom srećom postojanja, samo kroz pročišćenje možemo postati slobodni da budemo spremni za sve što dolazi. Čista duša zaista može živjeti samo u napetosti, naočigled potpune propasti neumorno u svijetu djelovati prema mogućem. Kad gledamo na svjetske događaje, neće biti naodmet pomisliti na Jeremiju. Kad je nakon uništenja Jeruzalema, gubitka države i zemlje, prisilnog odlaska s posljednjim Zidovima koji su iselili u Egipat, morao doživjeti još i kako oni prinose žrtve Izidi u nadi da će im ona pomoći više negoli Jahve, njegov sljedbenik Baruh počeo je očajavati. A Jeremija je odgovorio: “Tako govori Jahve: zaista, što sam izgradio srušit ću i što sam posadio iščupat ću, a ti za sebe zahtijevaš velike stvari? Ne zahtijevaj!” Sto to znači? Da Bog jest, to je dovoljno. Kad sve nestane, Bog jest, to je jedino čvrsto uporište. Ali što je pred smrću krajnja istina, postat će zlim zavođenjem ako čovjek prije vremena zapadne u umor, nestrpljivost ili očaj. Jer istinit je taj granični stav samo ako ga nosi odlučna razboritost da se u svako doba dohvati ono što je još moguće, dokle život traje. Poniznost i umjerenost naš su udio.

( Karl Jaspers: Pitanje Krivnje )