Doista, ono što smo vidjeli da se iz filozofije novijeg vremena s najvećom pretenzijom raširilo o državi zacijelo je svakome tko je imao volje da i on govori davalo prava na uvjerenje da bez daljega sam od sebe može činiti to isto i da time sebi može pružiti dokaz kako on zna filozofiju.
Ionako je filozofija, koja sebe naziva tako, izričito izrekla da se samo ono istinito ne može spoznati, nego da je istinito ono za što svatko o običajnosnim predmetima, naročito o državi, upravljanju i ustavu, može dati da se uzdigne iz njegova srca, duše i oduševljenja. Sto se sve nije govorilo o tome, poglavito omladini? Omladinaje to, zacijelo, dobro i upamtila. On to daje svojima dok spavaju – primijenjeno je na znanost i time je svatko tko spava ubrojio sebe u njegove; pojmovi što ih je on tako dobio u snu bili su, dakako, i odgovarajuća roba tome. – Jedan od vojskovođa te plitkosti, koja sebe naziva filozofiranjem, gospodin Fries’, nije se ustručavao a u jednoj svečanoj, javnoj prigodi, koja je postala razvikanom, u govoru o predmetu države i državnog uređenja pruži ovakvu predstavu: »U narodu u kojem bi vladao pravi zajednički duh svakom bi radu oko javnih poslova dolazio život odozdo iz naroda, živa bi se društva, nerazdvojno povezana svetim lancem prijateljstva, posvetila svakom pojedinačnom djelu narodnog obrazovanja i narodske službe« – i tome slično – To je glavni smisao plitkosti da se znanost, umjesto na razvoj misli i pojma, postavlja, naprotiv, na neposredni opažaj i slučajno uobražavanje, a isto tako da se bogata raščlanjenost običajnosnoga u sebi, raščlanjenost kakva je država, arhitektonika njene umnosti, koja određenim razlikovanjem krugova javnog života i njihovih ovlaštenja te strogošću mjere, u kojoj se drži svaki stup, luk i težnja, čini da snaga cjeline proizlazi iz harmonije njenih članova – da se dade da se ta oblikovana zgrada slije u kašu »srca, prijateljstva i oduševljenja«. Kao sto je, po Epikuru, svijet uopće, tako bi prema takvoj predstavi običajnosni svijet trebalo predati subjektivnoj slučajnosti mnjenja i proizvoljnosti, a tome, dakako, nije tako. Jednostavnim domaćim lijekom da se na osjećaj postavlja ono što je višetisuću godišnji posao uma i njegova razuma uštedjela se, naravno, sva muka umskog uvida i spoznaje, koje vodi misaoni pojam. Mefisto kod Goethea – dobar autoritet – kaže o tome otprilike ono što sam ja i inače naveo:
»Verachte nur Verstand und Wissenschaft, des Menschen allerhochste Gaben -so hast dem Teufel dich ergeben und musst zugrunde gehn.«
Sasvim je blizu da takav nazor prihvati i lik pobožnosti; jer čime se sve nije pokušala autorizirati ta rabota! Pobožnošću i Biblijom mislila je ona sebi dati najviše ovlaštenje da prezire običajnosni red i objektivitet zakona. Jer, zacijelo je i pobožnost ono što istinu, koja je u svijetu razbijena na organsko carstvo, uvija u jednostavniji zor osjećaja. No ukoliko je od prave vrste, ona napušta pojam te religije čim iz unutrašnjosti stupi napolje, na svjetlo razvoja i objavljenog bogatstva ideja, pa donosi sa sobom iz svoje unutarnje službe božje poštivanje zakona i jedne istine koja po sebi i za sebe bitkuje i koja je uzvišena iznad subjektivnog oblika osjećaja.
Ovdje se može istaći poseban oblik zle savjesti koji se pokazuje u načinu rječitosti, u koju se razapinje ona plitkost; i to prije svega što on tamo gdje je najneduhovniji najviše priča o duhu, gdje govori najmrtvije i najdosadnije upotrebljava riječi Život i uvoditi u život, gdje se pak pokazuje najveća sebičnost prazne oholosti, tamo najviše upotrebljava riječ narod.osebujni znak, koji nosi na čelu, jest mržnja spram zakona. Sto pravo i običajnost, te zbiljski svijet prava i običajnosnoga shvaća sebe s pomoću misli, što s pomoću misli daje sebi oblik umnos-ti, naime općenitost i određenost, to, taj je zakon ono što onaj osjećaj koji sebi pridržava proizvoljnost, onu savjest koja ono pravo stavlja u subjektivno uvjerenje, s razlogom smatra kao ono što je sebi najneprijateljskije. Oblik prava kao dužnosti i kao zakona osjeća kao mrtvo, hladno slovo, kao okov; jer osjećaj ne spoznaje u njemu sam sebe; on u njemu nije slobodan, jer je zakon um stvari, a ovaj ne dopušta osjećaju da se ogrije na vlastitom partikularitetu. Zakon je stoga, kao stoje tokom ovog udžbenika negdje zabilježeno, prije svega šibolet po kojemu se odvajaju lažna braća i prijatelji takozvanog naroda.
Pošto se sada rabulisterija proizvoljnosti domogla imena filozofije i širu publiku zavela na mnjenje daje takva djelatnost filozofija, postalo je gotovo nečasnim da se još filozofski govori o prirodi države; i ne treba zamjeriti ispravnim ljudima ako po¬stanu nestrpljivi čim čuju da se govori o filozofskoj znanosti o državi.
Još manje se valja čuditi ako vlade na takvo filozofiranje konačno uprave pažnju, jer se kod nas ionako filozofija ne vježba, kao privatno umijeće, npr. kao kod Grka, nego ima javnu egzistenciju koja djeluje na publiku posebno ili samo u državnoj službi. Ako su vlade svojim učenjacima koji su se posvetili toj struci poklonile povjerenje time što su se u pogledu izgradnje i sadržaja filozofije potpuno pouzdali u njih – da ovdje-on-dje, ako se baš hoće, nije bilo toliko povjerenja koliko ravnodušnosti prema samoj toj znanosti i da se njena nastavna služba nije samo tradicionalno zadržala (kao stoje, koliko je meni po¬znato, u Francuskoj katedre metafizike bar dopušteno uvesti) -onda im se to povjerenje mnogostruko loše uzvratilo, ili gdje se, u drugom slučaju, vidi ravnodušnost, onda bi bio posljedak da se propadanje temeljitih spoznaja smatra ispaštanjem za tu ravnodušnost. Prije svega, zacijelo se čini daje plitkost možda naj-podnošljivija, u najmanju ruku za spoljašnji red i mir, jer ona ne dolazi do toga da se dotakne, pa čak ni da nasluti supstanciju stvari; ona na taj način prije svega, bar policijski, ništa ne bi imala protiv sebe, ukoliko država još ne osjeća potrebu dubljeg obrazovanja i uvida zahtijevajući od znanosti zadovoljenje te potrebe. No plitkost sama od sebe vodi u pogledu običajnosnoga, prava i dužnosti uopće do onih osnovnih načela koja u toj sferi sačinjavaju plitkost, do principa sofista, koje tako izrazito upoznajemo kod Platona – do principa koji ono stoje pravo postavljaju na subjektivne svrhe i mnjenja, na subjektivni osjećaj i partikularno uvjerenje – do principa iz kojih slijedi razaranje isto tako unutarnje običajnosti i čestite savjesti, ljubavi i prava medu privatnim osobama, kao i razaranje javnog reda i državnih zakona. Značenje koje takve pojave moraju poprimiti za vlade neće se moći odbaciti nekakvom titulom koja bi se oslanjala na samo poklonjeno povjerenje i na autoritet službe da se od države zahtijeva da ona zajamči i dopusti da vlada ono što kvari supstancijalni izvor djela, opća načela, pa čak i njezin prkos, kao da bi tako trebalo da bude. Kome bog daje službu, tome daje i razum – stara je šala, koja se u naše vrijeme zacijelo ne želi čak ozbiljno tvrditi.
U važnosti vrste i načina filozofiranja, koja je osvježena okolnostima u vladama, ne da se osporavati momenat zaštite i potpore, koji je studiju filozofije, čini se, potreban prema mnogim drugim stranama. Jer, kad čovjek u tolikim proizvodima iz struke pozitivnih znanosti, kao i u proizvodima religiozne na-božnosti i u drugoj neodređenoj literaturi čita kako se u njima pokazuje ne samo prije spomenuti prezir prema filozofiji da takvi koji ujedno posvjedočuju da su potpuno zaostali u stvaranju misli i da im je filozofija nešto posve strano ipak postupaju s njome kao s nečim što je kod njih svršena stvar – nego kako se ovdje čak izričito obaraju na filozofiju i kako se njezin sadržaj, pojmovna spoznaja boga te fizičke i duhovne prirode, spoznaja istine, proglašava ludom, štaviše, grešnom drskošću, i kako se um, i opet um, i u beskonačnom ponavljanju um optužuje, ponižava i proklinje – ili kako se, u najmanju ruku, daje do znanja kako su u velikom dijelu djelatnosti, koja bi trebala da bude znanstvena, neugodni zahtjevi pojma koji se ipak ne dadu odbiti – kad čovjek, velim, ima pred sobom takve pojave, mogao bi gotovo pomisliti da s te strane tradicija nije više ni dostojna štovanja ili dostatna da filozofijskom studiju osigura toleranciju i javnu egzistenciju. – U naše vrijeme uobičajene deklamacije i drskosti prema filozofiji pružaju neobičan prizor stoga što, s jedne strane, zbog one plitkosti na koju je ta znanost degradirana imaju pravo, a s druge se strane same korijene u tom elementu, protiv kojega su nezahvalno upravljene. Jer, time stoje ono nazovifilozofiranje proglasilo spoznaju istine ludim pokušajem, ono je, kao i despotizam Rimskog Carstva, izjednačilo plemstvo i ropstvo, vrlinu i porok, čast i nečast, znanje i neznanje, niveliralo sve misli i svu gradu – tako da pojmovi istinitoga, zakoni običajnosnoga također nisu više ništa drugo nego mnjenja i sub-jektivna uvjerenja, a najzločinačkija načela stavljena su kao uvjerenja u isti položaj s onim zakonima, a isto su tako svaki ma kako prazan i partikularan objekt i ma kako bljutava materija stavljeni u isti položaj s onim što sačinjava interes svih misaonih ljudi i veze običajnosnog svijeta. Stoga valja smatrati srećom za znanost – doista je to, kao što je spomenuto, nužnost stvari – što se ono filozofiranje koje se u sebi moglo raspredati kao školska mudrost stavilo u bliži odnos prema zbilji, u kojoj nema šale s načelima prava i dužnosti i koja živi u svjetlu svijesti o tim načelima, te stoje, na taj način, došlo do javnog raskida. Upravo se taj položaj filozofije prema zbiljnosti nije razumio, a time se vraćam na ono što sam prije spomenuo, daje filozofija, budući daje pronicanje umnoga, upravo zato shvaćanje prisutnoga i zbiljskoga, a ne postavljanje nečega onostranoga, koje bi bogzna gdje trebalo biti – ili o čemu se, u stvari, zacijelo može kazati gdje je, naime daje u zabludi jednostranog, praznog rezoniranja. U toku rasprave koja slijedi primijetio sam da je čak platonska republika, koja po¬slovično važi kao prazan ideal, u biti shvatila samo prirodu grčke običajnosti, i daje Platon zatim u svijesti o dubljem principu, koji prodire u nju i koji se mogao pojaviti kod nje samo još kao nezadovoljena čežnja, a, prema tome, samo kao zator, morao upravo iz te čežnje tražiti pomoć protiv toga, ali nju, koja je morala doći iz visine, mogao je prije svega tražiti samo u nekoj vanjskoj posebnoj formi one običajnosti, s pomoću koje je smislio da svlada onu propast, a čime je upravo najdublje povrijedio njen dublji nagon, slobodnu beskonačnu ličnost. On se, međutim, pokazao kao veliki duh time stoje upravo princip oko kojega se okreće ono po čemu se razlikuje njegova ideja, onaj stožer oko kojega se [tada] okretao predstojeći preokret svijeta.
Sto je umno, to je zbiljsko; a što je zbiljsko, to je umno
To je uvjerenje svake nepristrane svijesti, kao i filozofija, pa odavle ova polazi isto tako u promatranje duhovnoga univerzuma kao i prirodnog. Ako refleksija, ili osjećaj, ili kakav god lik imala subjektivna svijest, smatra sadašnjost nečim ispraznim, ako je iznad nje i ako ono isprazno bolje zna, onda se ona nalazi u ispraznome, a kako ona zbilju ima samo u sadašnjosti, to je ona tako sama samo ispraznost. Ako, obratno, ideja važi kao ono što je tek neka puka ideja, neka predstava u mnjenju, onda filozofija, naprotiv, pruža uvid da nije ništa zbiljsko osim ideje. Tada stoji do toga da se u prividu vremenskoga i prolaznoga spozna supstancija, koja je imanentna, i ono vječno, koje je sadašnje. Jer umno, stoje sinonim ideje, time što u svojoj zbiljnosti ujedno stupa u spoljašnju egzistenciju, javlja se u beskrajnom bogatstvu oblika, pojava i likova, te obavija svoju jezgru šarenom korom, u kojoj svijest ponajprije prebiva, a koju probija tek pojam kako bi našao unutarnje bilo i isto ga tako osjetio ka¬ko u spoljašnjim likovima još kuca. No beskonačno raznoliki odnosi koji se u ovoj spoljašnjosti, sjajem biti, stvaraju u njima – taj beskonačni materijal i njegovo reguliranje nisu predmet filozofije. Ona se time miješala u stvari koje se nje ne tiču; ona sebi može uštedjeti trud da o tome dade dobar savjet; Platon je mogao izostaviti preporučivanje dojiljama da s djecom nikad ne smiju stajati mirno, nego da ih uvijek ljuljaju na rukama, kao što je Fichte mogao izostaviti da se usavršavanje pasoške policije konstruira, kako se to nazivalo dotle, da onima koji su sumnjivi treba staviti u pasoš ne samo znak nego da u njemu treba naslikati i portret. U takvim se izvodima ne da više vidjeti ni traga filozofiji, i ona može utoliko više napustiti takvu ultramud-rost ukoliko bi trebalo da se pokaže upravo najliberalnijom prema tom beskonačnom mnoštvu predmeta. Time će se znanost također pokazati najdaljom od mržnje, koju taština, iz uobraženosti da stvar bolje zna od drugih, baca na mnoštvo okolnosti i institucija – mržnje u kojoj se sebi sitničavost najviše sviđa, jer samo time dolazi taština do nekog samoosjećaja.
Tako ova rasprava, ukoliko sadržava znanost o državi, ne treba da bude ništa drugo do pokušaj da državu shvati i prikaže kao nešto u sebi umno. Kao filozofijski spis ona mora biti najdalje od toga da treba konstruirati državu kakva bi ona trebala da bude; pouka koju bi ona mogla u sebi sadržavati ne može ići za tim da pouči državu kakva treba da bude, nego, naprotiv, kako nju, običajnosni univerzum, treba spoznati. Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest -jest um. Sto se tiče individua, to je ionako svaka individua čedo svog vremena; tako je i filozofija svoje vrijeme mislima obuhvaćeno. Isto je tako ludo misliti da neka filozofija prelazi preko svog sadašnjeg svijeta, kao što je ludo misliti da individua preskače svoje vrijeme, da skače preko Roda. Ako njegova teorija doista ide preko njegova vremena, ako on sebi gradi neki svijet kakav ovaj treba da bude, onda on, doduše, egzistira, ali samo u njegovu mnjenju – nekom elementu u koji se dade utisnuti što god mu drago.
S malo izmjene ona bi izreka glasila:
Ovdje je ruža, ovdje pleši.
Ono što leži između uma kao samosvjesnog duha i uma kao opstojeće zbilje, ono što onaj prvi um rastavlja od ovoga drugoga i što mu ne da da u ovome potonjemu nade zadovoljenje jest okov nekog apstraktuma koji nije oslobođen u pojam. Da se um spozna kao ruža u križu sadašnjosti i da se čovjek na taj način njoj raduje, taj je umni uvid pomirenje sa zbiljom što ga filozofija pruža onima kojima se jednom javio unutarnji zahtjev da pojme i da u onome stoje supstancijalno isto tako dobiju subjektivnu slobodu, kao i da sa subjektivnom slobodom ne stoje u onome stoje u posebnome i slučajnome, nego u onome stoje po sebi i za sebe.To je također ono što sačinjava konkretniji smisao onoga stoje gore apstraktnije bilo označeno kao jedinstvo oblika i sadržaja, jer je obliku svom najkonkretnijem značenju um kao pojmovno spoznavanje, a sadržaj – um kao supstancijama bit običajnosne i prirodne zbilje; svjesni identitet obojegajest filozofska ideja. Velika je svojeglavost, svojeglavost koja čovjeku čini čast, ne htjeti ništa priznati kao nazor što nije opravdano mišlju – a taje svojeglavost ono što karakterizira novije vrijeme, inače osebujni princip protestantizma. Ono čime je Luther kao vjerovanje otpočeo u čuvstvu i u svjedočanstvu duha, jest isto stoje dalje sazreli duh težio da shvati u pojmu; pa da se tako u sadašnjosti oslobodi i da na taj način u njoj nađe sebe. Kao stoje po¬stala glasovita izreka da polovična filozofija odvodi od Boga – a to je ona ista polovičnost koja spoznavanje čini približavanjem istini – dok prava filozofija vodi k Bogu, isto je tako i s državom. Kao što se um ne zadovoljava približavanjem koje nije ni vruće ni hladno, paje stoga bljutavo, isto se tako malo zadovoljava hladnim očajanjem koje priznaje daje u ovoj vremenitosti, doduše, loše ili, u najboljem slučaju, osrednje, ali da se u njoj upravo ništa bolje ne može dobiti, da stoga valja održavati mir sa zbiljom. Mir s njome, koji pribavlja spoznaja, topliji je.
Da o poučavanju kakav treba da bude svijet kažemo još jednu riječ, filozofija ionako dolazi uvijek prekasno do toga. Kao misao svijeta javlja se ona tek u vrijeme pošto je zbiljnost ispunila svoj proces razvoja i dovršila se. To što uči pojam, pokazuje nužno isto tako i povijest – da se tek u zrelosti zbilje ono idealno javlja nasuprot realnome i da ono idealno sebi u liku inelektualnog carstva gradi isti svijet, shvaćen u njegovoj supstanciji. Kad filozofija svojim sivilom slika na sivome, onda je jedan lik života ostario, a sivilom na sivome ne može se pomladiti, nego samo spoznati; Minervina sova počinje svoj let tek u suton.
[...]
APSTRAKTNO PRAVO 34.
Po sebi i za sebe slobodna volja, kakva je u svojem apstraktnom pojmu, jest u određenosti neposrednosti. Po toj neposrednosti ona je spram realiteta svoja negativna zbiljnost, koja se spram sebe odnosi samo apstraktno, – u sebi pojedinačna volja nekog subjekta. Po momentu posebnosti volje ona ima jedan dalji sadržaj određenih svrha i kao isključna pojedinačnost ima ujedno ovaj sadržaj pred sobom kao spoljašnji, neposredno zatečeni svijet.
• [uz §34]
Apstr. Pridržavati se onoga o čemu je riječ a/ Slobodna volja, koja sebe hoće, apstr. P/ Izvan nje B. Posebnost]
§ 34. Apstr. još ne u sebi određena misao – Takvo nešto egzistira također – tako je to bitak koji još nije u kre¬tanju, koji se nije odnosio na ono drugo – tako neposredno.
Slobodna volja, koja sebe hoće, beskonačno se na sebe odnosi, negativitet – jedno, pojedinačnost -
Njen realitet, predmetnost još nema nikakvog vlastitog sadržaja, koji bi bio sobom samim određen – naprotiv za sebe – realitet, dakle, sam neposredan -
a) djelomice subj. poticala, potrebe
P) djelomice isklj[učivo] spoljašnji svijet.
Predmetnost – ono što ja hoću dalje odrediti – ovo negativno uzeti u volju.
§ 34. Ovi su momenti u idućem §
35. itd. Još bez određenja, bez suprotnosti, u sebi samome -Ovo apstraktno je određenost ovog stajališta.
Dodatak. Kada se kaže daje volja koja je slobodna po sebi i za sebe, onako kako je ona u svom apstraktnom pojmu, u određenosti neposrednosti, onda se pod tim mora razumjeti slijedeće. Dovršena ideja volje bilo bi stanje u kojemu bi se pojam potpuno realizirao i u kojemu njegovo postojanje ne bi bilo ništa drugo nego razvitak njega samog. Ali na početku je pojam apstraktan, to znači da su sva određenja sadržana u njemu, ali također samo sadržana: ona su samo po sebi i još nisu razvijena do totaliteta u samom sebi. Kada kažem da sam slobodan, onda je Ja još ovaj bespredmetni bitak u sebi, a tome nasuprot u onom moralnom već postoji jedna suprotnost, jer sam tu kao pojedinačna volja a ono dobro je ono općenito, premda je ono u samom meni. Ovdje, dakle, volja u samoj sebi već ima razliku pojedinačnosti i općenitosti i time je određena. Ali u početku jedna takva razlika ne postoji, jer u prvom apstraktnom jedinstvu još nema nikakvog napredovanja i nikakvog posredovanja: volja je tako u formi neposrednosti, bitka. Bitni uvid kojeg bi ovdje trebalo postići sada je, tada je ova prva neodređenost sama jedna određenost. Jer, neodređenost leži u tome da u između volje i njenog sadržaja još nema nikakve razlike; ali ona sa¬ma, suprotstavljena onom određenom, pada u određenje da bude nešto određeno; apstraktni identitet je ono što ovdje sačinjava određenost; volja time postaje pojedinačna volja – persona.
§35.
Općenitost je ove za sebe slobodne volje formalni, samosvjesni, inače besadržajni jednostavni odnos spram sebe u svojoj pojedinačnosti – subjekt je utoliko lice. U personalnosti leži da sam ja kao ovaj, potpuno sa svih strana (u unutrašnjoj proizvoljnosti, nagonu i požudi, kao i po neposrednom spoljašnjem op-stojanju) određen i konačan, ali upravo čist odnos spram sebe, pa tako u konačnosti znam sebe kao ono beskonačno, opće i slobodno.
Personalnost počinje tek onda kad subjekt raspolaže ne samo samosviješću uopće o sebi kao konkretnom, na bilo koji način određenom ja, nego, naprotiv, samosviješću o sebi kao potpuno apstraktnom ja, u kojemu su sva konkretna ograničenost i važenje negirani i bezvrijedni. U personalnosti je stoga poznavanje sebe kao predmeta, ali kao predmeta uzdignutoga mišljenjem u jednostavnu beskonačnost, a na taj način sa sobom potpuno identičnog predmeta. Individue i narodi još nemaju personalnost, ukoliko još nisu došli do tog čistog mišljenja i znanja o sebi. Duh koji po sebi i za sebe bitkuje, razlikuje se od pojavnog duha time što mu je u istom određenju u kojemu je ovaj samo samosvijest – svijest o sebi, ali samo po prirodnoj volji i njenim još spoljašnjim suprotnostima (»Fenomenologija duha«, Bamberg i Wiirzburg, 1807, str. 101. i dalje, i Enciklop. filozof, znan., § 344) – predmet i svrha on sam kao apstraktan, i to slobodan »ja«, paje tako lice.
• [uz §35]
Sto znači osoba ?
Uzvišenost osobe, one najuzvišenije personalnosti -božje personalnosti – Može se vjerovati u Boga – odrediti kako se želi, nedostaje li personalnost, tada nedostatno.
Osoba i subjekt različiti su – subjekt je također individua. Samostalna pojedinačnost uopće po sebi, idealitet određenja -
Osoba, ovlaštenje u slobodnoj volji a/ Ja hoću ovo ili ono, potrebe, raspoloženje, pomisao. Nitko nema pred tim respekta, posebna volja.
/ Da moja posebna volja važi, respektira se – biti ovlašten, – posebna volja također (je) ovlaštena
a a/ Ako je sadržaj pravan, ako sam ja ovaj ili onaj naslov itd. tako i tako stekao, kupio – Okolnos-ti, određenja koja već opstoje kao pravna – uopće s pomoću konkretnog daljeg određenja – tako i tako osvojena, kupljena – pri tome nam padaju na pamet takva određenja – ali pitanje: otkuda su sama ova određenja pravna? Sva konkretna stanja zaboravljena
/ Dalje je određenje moje volje /posebne volje neodređeno, volje uopće, koja je time, također posebna/ da ona hoće sebe, svoju slobodu – svaka¬ko, posebnu svrhu – ali s (te) strane da ona samo sebe hoće. Određenost je moja općenitost.
• [uz §35]
Sto znači osoba ?
Uzvišenost osobe, one najuzvišenije personalnosti -božje personalnosti – Može se vjerovati u Boga – odrediti kako se želi, nedostaje li personalnost, tada nedostatno.
Osoba i subjekt različiti su – subjekt je također individua. Samostalna pojedinačnost uopće po sebi, idealitet određenja -
Osoba, ovlaštenje u slobodnoj volji a/ Ja hoću ovo ili ono, potrebe, raspoloženje, pomisao. Nitko nema pred tim respekta, posebna volja.
/ Da moja posebna volja važi, respektira se – biti ovlašten, – posebna volja također (je) ovlaštena
a a/ Ako je sadržaj pravan, ako sam ja ovaj ili onaj naslov itd. tako i tako stekao, kupio – Okolnos-ti, određenja koja već opstoje kao pravna – uopće s pomoću konkretnog daljeg određenja – tako i tako osvojena, kupljena – pri tome nam padaju na pamet takva određenja – ali pitanje: otkuda su sama ova određenja pravna? Sva konkretna stanja zaboravljena
/ Dalje je određenje moje volje /posebne volje neodređeno, volje uopće, koja je time, također posebna/ da ona hoće sebe, svoju slobodu – svakako, posebnu svrhu – ali s (te) strane da ona samo sebe hoće. Određenost je moja općenitost.
• [uz § 35, primjed.]
Ja hoću – a/ neodređeno – volja uopće, određenost . je općenitost, sloboda – p/ posebno, određeno – neodređeno, – općenito slobodno – misaono – Moja općenitost -ovo apsolutno ovlaštenje, o kojem ovisi sve drugo – Ne titule itd., da tek moja volja njima primjerena, oslonac na njih kao ograničenja, volja koja bi se mogla ograničiti na takve titule – već one tek kao određenja koja su posljedice
Određenost volje, čime je ona pravo, da ovo posebno »Ja hoću ovo ili ono« pridolazi slobodi, – aja u tome, i u mojoj slobodnoj volji ne želim biti ograničen.
Osoba – ono loše, ono puno prezrenja, jer apstraktna samosvijest – prohtjev – također ono moje – ali ne određenje onoga općega
Plodnost ovog pojma o pravu.
Dodatak. Volja koja postoji za sebe ili apstraktna volja jest osoba. Ono stoje najviše čovjekovo jeste da bude osoba, ali uprkos tome je gola apstarkcija osoba već u izrazu nešto prezrivo. Osoba je bitno različita od subjekta, jerje subjekt samo mogućnost personalnosti, budući daje svako živo biće uopće subjekt. Osoba je dakle subjekt za kojeg je ona subjektivitet, jer u osobi sam ja uopće za mene: ona je pojedinačnost slobode u čistom bitku za sebe. Kao ova osoba ja sebe znam kao slobodnog u meni samom i mogu apstrahirati od svega, budući da ispred mene ne stoji ništa nego čista personalnost, a ipak sam ja kao ovaj, nešto posve određeno: toliko star, toliko visok, u ovom prostoru, i sve štajoš mogu biti partikulatnosti. Osoba je dakle u nečemu ujedno i ono visoko i posve nisko; u njoj leži ovo jedinstvo beskonačnoga i uopće konačnoga, određenih granica i onog posve bezgraničnog. Uzvišenost osobe je ono šta može izdržati ovu protivrječnost, koju u sebi nema niti bi moglo izdržati ništa prirodno.
§36.
1. Personalnost (Personlichkeit) sadržava uopće pravnu sposobnost pa predstavlja pojam i sam apstraktni temelj apstraktnog i stoga formalnog prava. Stoga je pravna zapovijed: budi osoba (Person) i poštuj druge kao osobe.
Dodatak. Pošto posebnost u osobi još ne postoji, kao sloboda, onda je sve što se tiče posebnosti ovdje nešto ravnodušno. Ako neko nema interesa kao svoje formalno pravo, onda ovo može biti čista svojeglavost, kao što to često pripada nekom ograničenom srcu ili ćudi; jer se sirov čovjek najčešće upinje u svom pravu tako što veličanstven smisao vidi u onome što inače predstavlja naličje stvari. Apstraktno pravo je, dakle, samo tek gola mogućnost i utoliko prema cijelom bogatstvu odnosa nešto formalno. Stoga pravno određenje daje jedno ovlašćenje, ali nije apsolutno nužno da ja slijedim svoje pravo jer je to samo jedna strana cijelog odnosa. Mogućnost je, naime, bitak koji ima značenje i da ne bude.
§37.
2. Posebnost je, volje, dakako, moment cijele svijesti volje (§ 34), ali još nije sadržana u apstraktnoj personalnosti kao takvoj. Stoga ona, doduše, opstoji, ali od personalnosti, određenja slobode, još različita, požuda, potreba, nagoni, slučajno nahođenje itd. Zato se u formalnom pravu ne radi još o posebnom interesu, mojoj koristi ili mojoj dobroti – isto tako ne o posebnom temelju određivanja moje volje, o uvidu (Einsicht) i namjeri (Absicht).
* [uz §37]
Totalitet nazočan, još neprihvaćen – upravo osoba neposredno – neposredna refleksija, ali apstraktno posredovana – tako sama u obliku neposrednosti.
Ovo – moje, kao onoga koji uživa, koji treba – kuću, plodove itd. za svoju egzistenciju – svoju dobrobit, korist, zadovoljstvo, duhovnu potrebu; ne sačinjava pravo – Pri svakom pravu neki interes – no samo pri istome. – Spram te strane pokazuje se zatim formalizam prava – da bi se utvrdilo moje pravo, premda nikakav interes na stvari – par-ničenje, – on povreduje lako druge time što se usredotočuje rta ovu apstraktnu stranu – apstraktnu volju – praznu, besadržajnu. može izdržati ovu protivrječnost, koju u sebi nema niti bi moglo izdržati ništa prirodno.
§38.
U pogledu konkretnog djelovanja i moralnih i običajnosnih odnosa apstraktno je pravo, spram njihova daljeg sadržaja, samo mogućnost, a pravno određenje otuda samo odobrenje ili ovlaštenje. Nužnost se tog prava iz istog razloga njegove apstrakcije ograničava na ono negativno, da se ne povrijedi personalnost i ono što iz nje slijedi. Stoga opstoje samo pravne zabrane, a u osnovu pozitivnog oblika pravnih zapovijedi, po njegovu posljednjem sadržaju, leži zabrana.
* [uz §38]
Ne suglasnost volje: samo za sebe, negativno. Odobrenje, jer je određenost samo za mene spoljašnja stvar, ne identična s pravom samim; za drugog sam ja ovdje u stvari; dakle nikakva samo puka mogućnost za nj -
a/ Konkretnije još nešto sasvim drugo – ovdje od¬mah njegova mogućnost – refleksije o višim odnosima -može tako, a također i ovako – može se ovo ili ono pravo napustiti; ali ne pravna sposobnost, tj. sama ova moguć¬nost. U pojedinačnom pravu također ono opće.
Pozitivno činjenje je proizvođenje predmetnosti sad¬ržaja.
(3/ Pravna zapovijed – u odnosu prema drugima -prelaženje od onoga mojega na nj Izvršavanje – čini se pozitivno – činjenje – iz ugovo¬ra – Ugovor svakako zaplet s drugima – identitet s njima -ne naprosto ostaviti ih -
To je uopće tako – samo je ono prvo posve primjereno pojmu.
U posredovanju sam, radim bitno u odnosu prema nekome drugome, tj. ja postavljam nešto – iz razloga zajedništva.
Ja radim za nj, – neko »treba da«, koje mu ja koristim.
a/ ja mogu ugovor usvojiti ili ne
pV Izvršavanje je stavljati u posjed drugoga u njegovo vlasništvo [?].
P/ Tiče se odnosa, obzira spram drugih – što strogo još ovamo ne pripada – ali taj odnos spram drugih pripa¬da uopće /kao kasnije ugovor i nepravo/ realitetu, koji je dalje određen – U § 37. u mojem interesu – Odnos spram drugih jest u njihovu (interesu), biti djelatan za njihov interes, to čuvati i si.
§39.
3. Zaključivalačka i neposredna pojedinačnost osobe od¬nosi se prema nekoj zatečenoj prirodi kojoj na taj način stoji nasuprot personalnost volje kao nešto subjektivno, ali ograničenje da bude samo subjektivna njoj je, kao u sebi beskonačnoj i općoj, protivurječno i ništavno. Ona je ono djelatno da to ograničenje ukine i da sebi dade realitet, ili, stoje isto, da onaj opstanak postavi kao svoj.
*[uz §39]
3) Čovjek gospodar nad svim u prirodi – samo s po¬moću njega opstanak kao sloboda – Ne opstoji nikakva duša za sebe, nije samo – svrha – čak ne živa priroda – samo čovjek kao slobodan – ne kao živ.
Život svakako samosvrha – ne za sebe -
§40.
Pravo je ponajprije neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na neposredan način:
a) Posjed, koji je vlasništvo; – sloboda je ovdje sloboda apstraktne volje uopće, ili upravo time sloboda jednog pojedinačnog lica koje se odnosi samo prema sebi.
b) Osoba razlikujući se od sebe, odnosi se prema jednoj drugoj osobi, tj. oba samo kao vlasnici opstoje, jedno za drugo. Njihov identitet, koji po sebi bitkuje, dobiva egzistenciju prelaženjem vlasništva jednoga u vlasništvo drugoga zajedničkom voljom i održavanjem njihova prava – u ugovoru.
c/ Volja kao /a/ u svom odnosu spram sebe, ne različita od neke druge osobe /b/, nego u sebi samoj, onaje kao posebna volja, od sebe različita i sebi suprotstavljena kao takva koja po sebi i za sebe bitkuje – nepravo i zločinstvo.
Podjela prava u osobno stvarno pravo i pravo na akcije ima, kao i mnoge druge takve podjele, prije svega tu svrhu da mnoštvo neorganske građe, koja predleži, dovede u neki spoljašnji red. U tom dijeljenju poglavito leži zabuna da se šaroliko miješaju prava koja imaju za svoju pretpostavku supstancijalne odnose, kao što su porodica i država, i prava koja se odnose na golu apstraktnu perso¬nalnost. Toj zbrci pripada Kantova podjela koja je i inače postala omiljena, podjela u stvarna, personalna i stvarno-personalna prava. Predaleko bi odvelo da se razvije ono što je krivo i bez pojma u podjeli na osobno i stvarno pravo, a to leži u osnovu rimskog prava (pravo na akcije tiče se pravosuđa i ne pripada u taj red). Već je ovdje jasno to¬iko da samo personalnost daje pravo na stvari i daje sto ga lično pravo u biti pravo stvari – stvar u općem smislu, kao ono što je uopće spoljašnje slobodi, u što pripada i moje tijelo, moj život. To stvarno pravo jest pravo personalnosti kao takve. Sto se tiče, međutim, u rimskom pravu takozvanog osobnog prava, čovjek promatran s jednog određenog statusa, tek treba da bude osoba (Heineccius Elementa, Juriš, Civilis), [1728], §75, u rimskom je pravu na taj način čak sama ličnost, nasuprot ropstvu, samo stalež, stanje. Sadržaj rimskog takozvanog osobnog prava tiče se zatim osim prava na robove, u što u neku ruku pripadaju i djeca, i osim stanja bespravlja (capitis diminutio) porodičnih odnosa. Kod Kanta su porodični odnosi na stvaran način osobna prava. – Rimsko osobno pravo stoga nije pravo osobe kao takve, nego u najmanju ruku posebne osobe – kasnije će se pokazati da porodični odnos, naprotiv, ima kao svoj supstancijalni temelj napuštanje personalnosti. Obrađivanje prava posebno određenog lica prije općeg prava presonalnosti ne može se pojaviti drukčije nego kao pogrešno. – Osobna su prava kod Kanta ona prava koja nastaju iz ugovora da ja nešto dajem, učinim -jus ad rem u rimskom pravu, koje izvire iz obligacije. Na svaki je način samo jedna osoba koja treba da što izvrši na osnovu ugovora, kao što također samo jedna osoba stiče pravo na takvo izvršenje, ali takvo se pravo zato ne može nazvati osobnim; svaka vrsta prava pripada samo jednoj osobi, a pravo na osnovu ugovora objektivno nije pravo na osobu nego samo na nešto njemu spoljašnje, ili na nešto što ono treba da pospolji, uvijek na neku stvar.
• [uz §40]
Ovo osnovna određenja – apstraktno – plodnost ovog pojma u idućemu – rezultati samo s pomoću njih -bez njih ništa određivati u idućemu – čak ono konkretno -njihova posljedica.
a/ Kako postaje nešto moje? Kako ja stječem vlasništvo uopće? b/ Kako vlasništvo nekoga drugoga, kako vlasništvo nekoga drugoga postaje mojim? c/ Kako posta¬je moje vlasništvo ponovo mojim, kako ja zadobivam ponovno svoje povrijeđeno pravo – ili, štaviše, kako se ob-navlja povrijeđeno pravo? Ponovno stjecanje vlasništva, ali također prava kao pravo.
ili a/ Sloboda daje sebi na prirodni, neposredni na¬čin opstanak – b/ Posredovanjem, i to volje nekoga drugoga, c/ Posredovanjem neprava – protiv poseb¬ne volje; – ovdje rastavljanje posebne volje i njenog pojma – Slobodno [:] ono opće istupa tako za sebe. Stoga je riječ o tome da se pojmu dade realitet i da se ujedno očisti od neposrednosti i pojedinačnosti – Opće, ovo zbiljski – ili zbiljnost koja je sama opća a/ opće b/ sredstvo c/ ukinuto. Ovo je značenje onih pitanja a/ b/ c/, pri čijem se daljem smislu misli na nešto sasvim drugo, a/ Pojed[inačnost] – i spram pojed[inačnosti] samo negativno. Postati širi – diferencija upravo time njihovo jedinstvo,
b/ Međusobna veza pojed[inaca], utoliko pozitivni odnos, identitet – Ja činim s obzirom na druge; a/ po sebi identično
|3/ postavljeni identitet vjolje] nad posebnim vlasništvom svakoga – samo postavljeni, a ipak svaki za sebe povezan, u slobodi drugoga u jedinstvu -c/ Identitet prava sa sobom – ostvaren posredovanjem negacije prava.
a/ Odnos ne više prema spoljašnjosti kao apstraktnim stvarima, već kao vlasništvu nekoga drugoga. P/ Identitet u ovome – i izoliranje [?] onoga osobnoga. Opće, slobodno za sebe, u razlici sebe postavljajući [ne apstraktna misao] zbiljski – u razlici od njegove neposRedne zbiljnosti – jest namjera, predložak – dobro – u moralitetu.
Nepravo, zločinstvo sadržava bitak-u sebi, tj. u sebi samom razlučenu unutrašnjost – isto tako kazna – osveta [,], zločina – Pravo sebe čini važećim kao opće, daje sebi realitet u jednoj posebnoj volji i spram nje
Ovdje pravo postaje kao opće – jer (je) suprostavljeno] posebnoj volji -
a/ Vlasništvo je ono što se provlači kroz a, b, c.
P/ Neposrednost se mora očistiti, nestati; – negirati – i rezultat daje to pravo kao takvo, kojemu se daje opstanak [Kriminalno pravo - ne spoljašnje vlasništvo].
Y/ a/ Predmetno je moja neposredna pojedinačna volja, u stvari, b/ moja volja kao potvrđena voljom nekoga drugoga; jedinstvo dviju volja, refleksija], općenitost, c/ Opstanak slobodne volje kao takve; pravo kao pravo,
a/jest pravo; u c/ to pravo postaje predmet i ja, osoba kao opstanak zajedničke volje, ne kao s posebnim interesom, već s interesom prava; ili subjektivna strana je sama opće određena kao pravo. Isto tako u b. Ja, subjektivno, neću samo svoju volju nego i volju drugoga.
• [uz § 40, primjed. str. 56, red. 12]
Prethodno je napomenuto u rimskom pravu /može se reći/: tko je sposoban za vlasništvo? Građanin. Ne ro¬bovi, ne djeca uopće. – I kod nas ne djeca, također ni žene – a ipak više njih nema posjeda – i dispoziciju nad njim
To određenje i ograničenje prava vlasništva ovisno je o jednom višem odnosu – to tek kasnije – i također nije osobno pravo – već, štaviše, dijete – još ne osoba.
U djeci je moment bezličnosti, pravne nesposobnosti, za apstraktnog prava vlasništva; nešto više što disponira mojim vlasništvom.
[...]
MORALITET
§105.
Moralno stajalište jest stajalište volje ukoliko ona nije pro¬sto po sebi nego za sebe beskonačna (predašnji §). Ta refleksija volje u sebe i njen za sebe bitkujući identitet spram bitka po sebi i neposrednosti i određenosti koje se u tom razvijaju, određuje osobu kao subjekt.
• [uz§ 105] 17. XII 1822.
Drugi stupanj – njemu je prvi predmet – Ja sam za sebe kao za mene bitkujuća volja, znam o meni kao za-mene-bitkujućemu – određen sam da budem kao subjektivno, određeno subjektivna volja – kao za mene – isključivo – razlučeno od objektivnog uopće. – Upravo volja kao beskonačno određena – ima idealno u sebi postavljeno biće po sebi* -
a/ Subjekt p/ Stvar y/ Pojmovno određenje a/ zna sebe kao slobodnu, tj. da jest sloboda u njemu, on njen postanak – ona njegov opstanak -
P/ volja hoće sebe, svoju slobodu, svoj bitak-u-sebi y/ Volja za sebe beskonačna – ideja – pravo subjektivne volje da opstoji, važi -
Po sebi je čisto subjektivna volja i po sebi bitkujuća volja identična.
Subjektivna sloboda – čisti odnos volje u sebi, spram sebe – i po sebi, upravo to – Sve kao ono njegovo – ono unutarnje -
Tako još nepostavljeno – ponajprije pojava – subjek¬tivna volja različita od objektivnog, po sebi bitkujućeg pojma.
Unutrašnjost slobodne volje.
Pravo važi, ali moja namjera, moja svrha, naum, načelo, savjest.
Subjektivna volja – ideja na jednoj strani – volje -Ja volja – u meni idealno -opstanak kao svrha, naum, dobro -
Ovaj se subjektivni moment slobode zove za /sebe naročito i sloboda naša sloboda – slobodno u sebi – zlo itd. ovdje staja¬lište
- Ne rob, ne kmet – slobodan čovjek, realni vlasnik, znači nezavisan čovjek – ingenuus – ali naročito postavlja ja – moderno -
Moja sloboda u tome, s mojim znanjem i uvidom i namjerom /koju sam namjeru imao, kako je stvar bila unutarnje u meni/ – Sud, pri tome da bude moja unutar¬nja suglasnost i smatranje daje dobro, npr. da se moje misli [smiju] ispoljavati.
Subjektivna volja je prije moralna /ili nemoralna/ nego primjerena pojmu -
Subjekt – razlikovati se od drugih, bitno određenje diferencije. Ja znam za sebe kao za mene koji bivstvuje**.
Subjektivitet volje jest
a/ Opstanak volje uopće, § 106.
|3/ (jest ideja u sebi) ima sam opstanak – bitak, § 107.
Y/jest ono formalno, § 108.
Apstraktna refleksija u sebi – odnos spram drugoga -
§ 106.
Kako subjektivitet sada sačinjava određenost pojma i kako je različit od njega kao takvoga, od po sebi bitkujuće volje, i to time što volja subjekta ujedno jest kao volja za sebe bitkujućeg pojedinca (ima i neposrednost još na njemu), sačinjava on* opstanak pojma. – Time se za slobodu odredilo više tlo; u ideji je sada strana egzistencije ili njen realni moment – subjektivitet volje. Samo u volji kao subjektivnoj može biti zbiljska sloboda ili volja koja bitkuje po sebi.
Druga sfera, moralitet, prikazuje stoga u cjelini realnu stranu pojma slobode, a proces je ove sfere: ukinuti ponajprije samo za sebe bitkujuću volju, koja je neposredno samo po sebi identična sa po sebi bitkujućom ili općom voljom, prema toj razlici u kojoj se u sebi produbljuje, pa je postaviti za sebe kao identičnu sa po sebi bitkujućom voljom. To je kretanje, prema tome, obrađivanje ovog sa¬dašnjeg tla slobode subjektiviteta da se on koji je ponajprije apstraktan, naime od pojma različit, učini jednakim njemu i da se time za ideju dobije njena istinska realizacija, da se subjektivna volja isto tako odredi u objektivnu, dakle istinski konkretnu.
Dodatak. U strogom pravu nije se radilo o tome staje bilo moje načelo ili moja namjera. Ovo pitanje o samoodređenju i pobudi volje kao i o namjeri, ovdje se sada postavlja u onom moralnom. Time što čovjek hoće da bude prosuđen prema svom samoodređenju, on je u ovom odnosu slobodan, kako god se držala spoljasnja određenja. U ovo uvjerenje čovjeka u sebe ne može se prodrijeti; njemu se ne može dogoditi nikakvo nasilje, pa je moralna volja odatle nepristupačna. Vrijednost čovjeka se ocjenjuje po njegovom unutarnjem djelovanju i time je moralno stajalište sloboda koja postoji za sebe.
§ 107.
Samoodređenje volje ujedno je moment njezina pojma, a subjektivitet nije samo strana njezina opstanka nego njeno, njeno vlastito određenje (§ 104) kao subjektivno određena za se¬be slobodna volja, ponajprije kao pojam, da bi bila ideja, sama opstoji. Moralno je stajalište stoga u svom liku pravo subjektivne volje. Po tom pravu volja priznaje i jest samo nešto ukoliko je to ono »njezino«, ukoliko je ona sebi u tome kao nešto subjektivno.
Isti proces moralnog stajališta (vidi primj. uz pređaš-nji §) ima s te strane lik da bude razvoj prava subjektivne volje ili načina njenog opstanka – tako da ona to što spoznaje kao ono svoje u svom predmetu dalje odredi da bude njen istinski pojam, da bude ono objektivno u smislu njene općenitosti.
• [uz] § 107. Opstanak slobode – ona određena kao subjektivitet – njena bitna određenost – tlo opstanka uopće -
Sloboda treba opstojati s ovom određenošću – Pravo subjektivne slobode -
Moje je moralno pravo – daje nešto – moj predložak, svrha – interes – od mene priznato, smatrano dobrim – Interest mea, ut ego intersim.
Da je taj momenat mojeg subjektiviteta – u tom da
opstoji, jest njegovo pravo – pravo namjere – uvida – sav¬jesti – beskonačno pravo.
Dodatak. Cijelo određenje subjektiviteta volje ponovo je jedna cjelina koja kao subjektivitet mora imati i objektivitet. Tek se na subjektu može realizirati sloboda, jer, on je istinski materijal za ovu realizaciju; ali ovo postojanje volje, koje smo nazvali subjektivitetom, različito je od volje koja postoji po sebi i za sebe. Volja se, naime, mora osloboditi od ove jednostranosti puke subjektivnosti, da bi postala voljom po sebi i za sebe. U moralitetu je ovo vlastiti interes čovjeka, koji dolazi u pitanje, a upravo je njegova visoka vrijednost u tome da on zna i da određuje samog sebe kao apsolutnog. Neobrazovan čovjek dopušta sebi da sve nametne silom snage i prirodnih određenosti, djeca nemaju moralne volje nego puštaju da ih odrede njihovi roditelji; ali onaj koje obrazovan, čovjek koji postaje unutarnji, hoće da on sam bude u svemu što čini.
§ 108.
Subjektivna volja kao neposredno za sebe i različita od volje koja bitkuje po sebi (§ 106, prirnj.) jest stoga apstraktna, ograničena i formalna. Subjektivitet, međutim, nije samo formalan nego kao beskonačno samoodredivanje volje sačinjava ono njeno formalno. Jer ono u tom svom prvom ispoljavanju u pojedinačnoj volji još nije postavljeno kao identično s pojmom volje, zato moralno stajalište jest stajalište odnosa i trebanja (das Sol-len) ih zahtjeva. – A kako diferencija subjektiviteta isto tako sadržava određenje spram objektiviteta kao spoljašnjeg opstanka, to ovdje nastupa također i stajalište svijesti (§ 8) – uopće stajalište diferencije, konačnosti i pojave volje.
Ono moralno ponajprije nije već određeno kao ono stoje suprotstavljeno nemoralnome, kao što pravo nije neposredno ono što je suprotstavljeno nepravu, nego opće stajalište moralnoga kao i nemoralnoga počiva na subjektivitetu volje.
Dodatak. Samoodredivanje se u moralitetu treba misliti kao čisti nemir i djelatnost koji još ne može doći do nikakvog šta jest. Tek u onom ćudorednom volja je identična sa pojmom volje i samo njega ima za svoj sadržaj. U onom moralnom volja sejoš drži prema onom što jeste po sebi; to je dakle stajalište diferencije, a proces ovog stajališta je identifikacija subjektivne volje sa njenim pojmom. Trebanje koje je stoga još u moralitetu, dostignuto je tek u onom običajnom, i to je ovo drugo prema kojemu subjektivna volja stoji ujednom odnosu, nešto dvostruko: jednom ono supstancijalno pojma, a zatim ono spoljašnje postojeće. Ako bi ono dobro bilo postavljeno i u subjektivnoj volji, onda ono time još ne bi bilo izvedeno.
§109.
To formalno sadržava po svom općem određenju ponajprije suprotstavljanje subjektiviteta i objektiviteta i djelatnosti koja se na to odnosi (§ 8) – čiji su momenti pobliže ovi: opstanak i određenost su u pojmu identični (usporedi § 104), a volja kao subjektivna sama je taj pojam – oboje valja, i to za sebe, razlikovati i postaviti kao identično. Određenost je u volji koja određuje sebe samu a/ ponajprije postavljanje u njoj s pomoću nje same; – oposebljavanje (specifikacija) sebe u sebi samoj, sadržaj koji ona sebi daje. Ovo je prva negacija i njena je for¬malna granica da bude samo nešto postavljeno, subjektivno. Kao beskonačna refleksija u sebe ta je granica za nju samu i ona p/ htijenje da ukine tu prepreku – djelatnost da se taj sadržaj prevede iz subjektiviteta u objektivitet uopće, u neposredni opstanak. y/ Jednostavni identitet volje sa sobom u tom suprotstavljanju jest sadržaj koji u objema ostaje jednak sebi i koji je ravnodušan prema tim razlikama oblika, svrha.
• [uz§ 108/109]
Razlika subjektivne volje u njenim svrhama, naumi¬ma, interesima
kako ja to znam – i hoću.
§ 108. 109. Subjektivitet kao takav – tj. suprotnost -posebna volja.
Formalna određenja sadržaja. Subjektivna volja ima sadržaj – prije puka potreba – pored toga – ne pita se da li pravo – ah sada je sadržaj kao sadržaj volje, pa stoga bi¬tan.
§ 109/113 Postupak treba da se odmah ovdje uzme
• [uz§ 109]
Ovdje se tek javlja sadržaj kao takav; -Formalni objektivitet kao spoljašnjost uopće. Volja
a/ se određuje – to je negacija njene neodređenosti – sadržaj ujedno bitan kao u njoj postavljen, subjektivno -ili prva negacija – još ne beskonačnost
P/ Djelatnost
y/ Identitet – svrha jest: a/ sadržaj u meni kao subjektivno određen – predstava – (3/ određen da bude objek¬tivan – i da to isto ostane.
Sadržaj tek kao takav, kao ravnodušan spram oblika prevođenja – ali zatim također subjektiviteta – ukoliko je od toga razlučeno.
§ 11o.
No taj identitet sadržaja dobiva bliže osebujno određenje na moralnom stajalištu, gdje sloboda, taj identitet volje sa sobom, jest za njega (§ 105).
a.) Sadržaj je za mene kao moj i tako određen da je on u svom identitetu ne samo kao moja unutrašnja svrha nego on također, ukoliko je dobio spoljašnji objektivitet, sadržava za mene moj subjektivitet.
• [uz§ 110]
a/ Moj sadržaj kao ja, supstancijalno, objektivno. [§
110]
(3/ Suprotnost – objektivitet pojma [§ 111]
y/ Spoljašnje – subjektivitet drugoga. [§ 112]
a/ apstraktni identitet – spram subjektiviteta i objektiviteta uopće -
U izvjesnoj svrsi treba da ja, moje djelo [moj interes],
tj. spoljašnjost, održi namjeru -
Dodatak. Sadržaj subjektivne ili moralne volje sadrži jedno vlastito određenje: on, naime, treba, ako je dostigao i formu objektiviteta, ipak neprestano sadržavati moj subjektivitet, a čin treba da važi samo ukoliko je on bio određen od mene, ukoliko je bio moj predložak, moja namjera. Ja u ospoljenju ne priznajem više nego što je ležalo u mojoj subjektivnoj volji, kao ono što je moje, i u stvari zahtijevam da ponovo vidim moju subjektivnu svijest.
§ 112.
Održavajući svoj subjektivitet u izvođenju svojih svrha (§ 110), ukidam ja ujedno u tome, kao njihovu objektiviranju, taj subjektivitet kao neposredan, dakle kao ovaj moj pojedinačni subjektivitet. No tako sa mnom identični spoljašnji subjektivitet jest volja drugih (§ 73). Sada je tlo egzistencije volje subjektivitet (§ 106), a volja drugih jest ujedno meni druga egzistencija koju dajem svojoj svrsi. – Izvođenje moje svrhe ima stoga u sebi ovaj identitet moje volje i volje drugih – ono se pozitivno odnosi spram volje drugih.
Objektivitet izvedene svrhe sadržava stoga u sebi tri značenja ili, štaviše, sadržava u jednome ova tri momenta: a) daje spoljašnji neposredni opstanak (§ 109), (3) primjevenpojmu (§ 112), y) opći subjektivitet. Subjektivitet, koji se održava u tom objektivitetu, jest taj da objektivna svrha treba daje moja, tako da seja održavam u njemu kao ova (§ 110); (3/ i y/ subjektiviteta već se slažu s momentima (3) i y) objektiviteta. – Da su ta određenja tako, razlikujući se na moralnom stajalištu, ujedinjena samo u protivurječje, sačinjava pobliže ono pojavno ili konačnost ove sfere (§ 108) i razvoj ovog stajališta jest razvoj tih protivurječja i njihovih razrješenja koja, međutim, unutar tog stajališta mogu biti samo relativna.
• [uz] § 112: Objektivitet – je ovdje opći subjektivitet -Spoljašnji opstanak subjekta bitno ujedno volja drugih
- Bitak za drugoga – tj. subjektivna volja Pretpostavka, materijal – Drugi subjektivitet uvjetovano činjenje – stvaranje neke promjene op¬stanka, tj. određenost koja se odnosi na volju drugih -
Dodatak. Kod formalnog prava bilo je rečeno da ono sadrži samo zabrane, da strogo pravno djelovanje ima, dakle, samo negativno određenje s obzirom na volju. U onom moralnom, naprotiv, određenje moje volje je u odnosu na volju drugog pozitivno, to znači, subjektivna volja u onome šta realizira ima po sebi postojeću volju kao nešto unutarnje. Ovdje je prisutno jedno proizvođenje ili jedno mijenjanje postojanja, a ovo ima jedan odnos prema volji drugih. Pojam moraliteta je unutarnje držanje volje prema samom sebi. Ali ovdje nije samo jedna volja nego objektiviranje ujedno ima određenje u sebi da se pojedinačna volja u njemu ukida i upravo time su, dakle, tim što određenje jednostranosti otpada, dvije volje i jedno njihovo pozitivno određenje postavljeni su jedno na drugo. U pravu se ne radi o tome da li volja drugog nešto želi u odnosu na moju volju koja sebi daje postojanje u vlasništvu. U onom moralnom se, naprotiv, radi i o dobru drugoga, a ovaj pozitivni odnos može se pojaviti tek ovdje.
§113.
Ispoljavanje volje kao subjektivne ili moralne jest djelovanje. Djelovanje sadržava pokazana određenja a) da gaja u njegovoj spoljašnjosti znam kao svojeg, 6) da bude bitni odnos spram pojma kao trebanja (das Sollen) i y) spram volje drugih.
Tek ispoljavanje moralne volje jest djelovanje. Opstanak koji volja sebi daje u formalnom pravu jest u neposrednoj stvari, sam je neposredan i za sebe nema ponajprije nikakav izričit odnos spram pojma koji, kao još ne-suprotstavljen subjektivnoj volji, nije od nje različit pa se još pozitivno odnosi spram volje drugih; pravna je zapovijed po svom temeljnom određenju samo zabrana (§ 38). Ugovor i nepravo započinju, doduše, da se odnose spram volje drugih – ali suglasnost koja se u onima ostvaruje temelji se na proizvoljnosti a, bitni odnos koji je u tome spram volje drugoga jest, kao pravni odnos, ono negativno, da se održi moje vlasništvo (po vrijednosti) i da se drugome ostavi ono njegovo. Naprotiv, strana zločinstva koja dolazi iz subjektivne volje, i to onako kako ono u njoj egzistira, dolazi tek ovdje u obzir. – Sudsko djelovanje (ac-tio) koje mi se ne da imputirati prema svom sadržaju koji je određen propisima sadržaja sadržava samo neke mo¬mente pravog moralnog djelovanje, i to na spoljašnji način; da bude pravo moralno djelovanje, stoga je jedna strana koja je od nje, kao sudske, različita.
• [uz §113]
Pravo neposredno činjenje slobodne volje.
Moralitet htijenja kao nešto što ja znam; ono stoji u meni prije nego što je od mene postavljeno, prije ispolja-vanja – teorijski.
Subjektivna volja -
a/ je § 110 beskonačna refleksija u sebi – da bude za nju u njoj, u njenom ispoljavanju u sebe reflektirana – od¬nos – prema opstanku uopće – da neka svrha – namjera -naum koji sam postigao.
|3/ Suprotnost – općenitost – § 111 – Razlika u na¬mjeri -
Y/ Opstanak – volja drugih – Subjektivna se volja ispoljava – ona se odnosi, pretpostavlja ono drugo – u tome je neposredno u sebe reflektirana – tj. to pretpostavljeno jesu subjekti
Cime se stvara promjena u stanju drugih, ili moja dobrobit, moje stanje – stanje nekog subjekta. U pravu sa¬mo opstanak personalnosti. Ovdje opstanak posebnosti -
a/ i |3/ je formalno, y/ reflektirano u meni kao odre¬đen sadržaj – ne apstraktna personalnost.
- Ono pretpostavljeno, određeno kao u sebi reflektirano – subjekt – posebni subjekt – tj. određeni subjekt -da li ja ili drugi subjekt – subjektivna posebnost – Poseb¬nost je predmetnost – u pravu samo stvar -
Posebno – u sebi reflektirano – uopće dobrobit – po¬sebna volja – opstanak – u sebi reflektirana volja – Treba da važi
§114.
Pravo moralne volje sadržava tri strane:
a) apstraktno ili formalno pravo djelovanja da je, kako je ono izvršeno u neposrednom opstanku, njegov sadržaj uopće moj, da je on tako predložak subjektivne volje.
b) Ono posebno djelovanja jest njegov unutami sadržaj a) kako je za mene određen njegov opći karakter, što sačinjava vrijednost djelovanja, i ono po čemu on za mene važi – što sačinjava namjeru; |3) njegov sadržaj, kao moja posebna svrha mog partikularnog subjektivnog opstanka – jest dobrobit.
c) Taj sadržaj kao ono unutarnje ujedno podignut u svoju općenitost, kao u objektivitet koji po sebi i za sebe bitkuje, apsolutna je svrha volje, dobro, u sferi refleksije sa suprotnošću subjektivne općenitosti, dijelom zla, dijelom savjesti.
• [uz§ 114]
Cjelina se kreće u suprotnostima: a/ što jest i |3/ što je ona za mene i u meni.
a) Predložak – što neposredno jest i kako je taj opstanak za mene.
b) Namjera, samo-refleksija -
a) vrijednost stvari – ono opće – refleksija, predikat različit od pojedinačnih [:] Korisno, svrha -
|3) Apstraktna refleksija u meni, formalno neodređeni subjektivitet, interes – spram opstanka – stvar -
y) Sadržaj – moja posebnost – različita – spram prava – Ispunjen interes – je formalno jedinstvo – c) Apsolutna refleksija sadržaja i pojedinačnosti – onoga mojega, u mene -
a) Određenje dobra kao dužnosti – za mene -
|3) njegova sadržaja formalizam: a) zlo |3) savjest y) prijelaz
b) Suprotnost unutarnjega i spoljašnjega. (Namjera i stoje čin)
Spoljašnje – velika povezanost – općenito – Drugo nego pojedinačnost
Namjera je nešto općenito, a) različito uopće od pojedinačnoga kao takvoga, djelovanja
|3) interes da ja – formalna općenitost -
y) sadržaj, određena posebnost, dobrobit, suprotnost
spram općega – pravo,
c) Različitost postupka od predloška – njegova refleksija u sebe -
Odnos djelovanja spram općenitoga – relativna općenitost ono u sebe reflektirano djelovanja; otuda posebnost – i njeno podređivanje; stoje namjera, također je pretpostavljeno; sadržaj namjere i predloška, tj. njemu svojstveno, može biti različito – podređeno – jedno općenitije nego drugo – postavljeno samo kao ono bitno. Određen sadržaj, ali ovdje samo nagoni, sklonosti -
Vrijednost djelovanja za mene -a/ Namjera – može (biti) različita od apsolutne općenitosti -/ kao oblik i od neposrednog djelovanja -y/ Ova posebnost kao posebni sadržaji -
Predložak.
a) Znanje neposrednih okolnosti – neposredni sud.
b) Znanje reflektirane stvari, ne naprosto njene neposred¬nosti, a) njenog vlastitog kvalitativnog sadržaja, |3) subjektivnog osebujnog sadržaja – y) Suprotnost a i |3 Sud refleksije.
c) Znanje pojma (sudpojma): a) neposrednog dobra: tako je to zakonski određeno, |3) subjektivno određenje dužnosti iz mene; refleksija o dobru, y) suprotnost a) i (3), naime kao općenito, objektivno ili… [?] i posebnog dobra: oca) savjest uopće, kolizija, (3(3) ono posebno volje u suprotnosti objektivnog dobra; yy) apstraktno dobro i subjekt ono što određuje – Isto tako zlo oca) ono posebno spram objek¬tivnoga kao apstraktnosti dobra…
Dodatak. Svako djelovanje da bi bilo moralno mora najprije biti saglasno sa mojim predloškom, jer pravo moralne volje je da u njenom postojanju jest priznato samo ono što je na unutarnji način postojalo kao predložak. Predložak pogađa samo ono formalno daje vanjska volja u meni također kao ono unutarnje. Tome nasuprot, u drugom momentu se pita o namjeri, to znači o relativnoj vrijednosti djelovanja u odnosu na mene ; konačno, treći moment nije puko relativna nego opća vrijednost djelovanja, dobro. Prvi prekidi djelovanja je prekod onog stoje predložak i postojanja onog stoje navedeno, drugi prekid je između onoga što spoljašnje postoji kao opća volja i unutarnjeg posebnog određenja koje mu ja dajem; treći je, konačno, u tome daje namjera također i opći sadržaj. Dobro je namjera uzdignuta do pojma volje.
[...]
OBIČAJNOST §142.
Običajnost je ideja slobode kao živo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s pomoću njegova postupanja i svoju zbiljnost, kao što postupanje ima svoju po sebi i za sebe bitkuju-ću podlogu i pokretačku svrhu u običajnom bitku – pojam slobode koji je postao opstojećim svijetom i prirodom samosvijesti.
• [uz§ 142]
22. I 1823; 14. I 1825.
Formalna razlika. Ponajprije ideja. Interes čistog subjektiviteta i općenitosti volje.
Razlika posljedice – zbiljnost i pojam – jer se u pojmu počinje s mislima – ovaj ponajprije apstraktno – po¬sebitost i zasebitost.
Odnos prava i moraliteta prema običajnosti. a/ Shvatiti običajnost, tj. njene momente – kao njeno jedinstvo
|3/ Ovi momenti ranije za sebe
aa/ u svojim oblikovanjima -
|3|3/ u ovo određenje prelaze -a/ Sistem oposebljavanja dobroga – iz samog pojma koji je onaj koji se razvija, ne supsumcija – čvrsti temeljJedin-stvo, § 144/5. -
|3/ Subjektivitet je dalje u određenju samosvijesti – Jest
znanje a/ jest običajnostan |3/ kao svijest odnos prema
dužnostima: aa/ one jesu, supstancijalno, |3|3/ daje po¬tvrdu za ovo.
y/ običaj, navika, § 151.
a/ Duh nekog naroda aa/ Subjekt 66/kao svijet – y/ Obi¬čaj – a/ empirijska općenitost, odnos mnogih individua, oblik konkretnog subjekta, naime a) dužnost – u općem obliku b/ u spoljašnje svjesnom načinu, – kao opostojeći duh, prema kojemu opstoji odnos – tj. znano u drugim ljudima -
A. Sto je običajnost? Da je moja volja postavljena kao pri¬mjerena pojmu – daje ukinut njen subjektivitet – dakle a/ Pravo, pravo predmet volje |3/ Subjektivitet, priznanje onog objektivnog, pojam.
Suglasnost (volja kao u sebi opća) – da ja – koji mis¬lim – tj. kao ono opće – hoću opće – i jesam ovo htijenje općega – U empirijskom – brak, država – jedine su velike običajnosne cjeline – one (su) supstancije – a) Suglasnost u ljubavi 6/ s osjećajem – slobodnog subjektiviteta, postu¬pati u smislu takve cjeline, tj. onog općeg – ne posebni na¬goni, interesi – jedno-bitak onoga jednoga -
Jednostavno formalno određenje – sloboda: – Apstrakcija a/ opća volja i |3/ beskonačno identična sa sobom – ovu imati u tome, – mišljenje.
Sveto što povezuje duhove, bilo to makar samo lako kao sita vijenac; ono najsvetije što (je) unutarnje mišljeno – vječno duhove čini ujedinjenima -
Samo dvije strane, lorme
Trojako određenje: a/ pojam, |3/ subjektivitet kao moja volja, y/ subjektivitet – kao opći bitak – priroda, običaj -
Supstancijalno jedinstvo; opća volja, viša nego porodica, država – stalež, stanje – biće, Bog, penati -
§ 143.
Budući daje znanje to jedinstvo pojma volje i njenog opstanka, koji je posebna volja, opstoji svijest o razlici tih momenata ideje, ali tako daje sada svaki za sebe sam totalitet ideje pa mu je ona podloga i sadržaj.
§ 144.
a) Objektivno običajnosno, koje stupa na mjesto apstraktnog dobra, jest konkretna supstancija po subjektiviteta kao spas beskonačnom obliku. Ona otuda postavlja u sebi razlike, koje su time određene pojmom, pa po tome običajnosno ima čvrst sadržaj, koji je za sebe nuždan, te opstojanje uzdignuto nad subjektivno mnjenje i nahođenje jesu po sebi i za sebe bit-kujući zakoni i uredbe.
• [uz§ 144]
Razlike: a/ Zakonsko određenje sadržaja, py razlika od samosvijesti – Individualne dužnosti – priroda stvari
Dodatak. U cjelini običajnosti prisutan je i objektivni kao i subjektivni moment: ali oba su samo forme istog. Dobro je ovdje supstancija, to znači, ispunjenje onog objektivnog subjektivitetom. Ako se običajnost posmatra sa objektivnog stajališta, onda se može reći da običajni čovjek sebe nije svjestan. U ovom smislu navještava Antingona da niko ne zna dokle sežu zakoni: da su oni vječni. To znači da su oni po sebi i za sebe bivstvujuće određenje koje teče iz prirode stvari. Ali ne manje ovo supstancijalno ima i svijest, premda joj pripada uvijek samo položaj jednog momenta.
§ 145.
Daje ono običajnosno sistem tih određenja ideje, to sačinjava njegovu umnost. Ono je na taj način sloboda ili po sebi i za sebe bitkujuća volja kao ono objektivno, krug nužnosti čiji su momenti običajnosne moći, koje upravljaju životom individua, imajući u njima kao svojim akcidencijama svoju predstavu, pojavni lik i zbiljnost.
Dodatak. Pošto običajna određenja sačinjavaju pojam slobode, ona su supstancijalitet ili opća bit individua, koje se prema tome drže samo kao nešto akcidentalno. Objektivnoj običajnosti, koja je sama ono postojano i moć, kroz koju se upravlja životom individua, – svejedno je da li individua postoji. Običajnost je stoga narodima predstavljena kao vječna pravednost, kao po sebi i za sebe bivstvujući bogovi, prema kojima tašto držanje individua ostaje samo jedna lelujava igra.
§ 146.
|3) Supstancija sebe zna u ovoj svojoj zbiljskoj samosvijesti i time je objekt znanja. Za subjekt imaju običajnosna supstancija, njeni zakoni i sile, sjedne strane, kao predmet odnos da oni jesu, u najvišem smislu samostalnosti – apsolutan, beskonačno čvršći autoritet i moć kao bitak prirode.
Sunce, Mjesec, brda, rijeke, uopće okolni objekti prirode jesu, oni za svijest nemaju autoritet da samo uopće jesu nego također da imaju posebnu prirodu, koju svijest uvažava pa se prema njoj upravlja u svom držanju prema tim prirodnim objektima, svojem bavljenju njima i upotrebi njih. Autoritet je običajnosnog zakona beskonačno viši, jer stvari prirode prikazuju umnost na posve spoljašnji i pojedinačni način pa je kriju pod likom slučajnosti.
• [uz§ 146]
Subjekt aa/ jest običajnostan – stoji u jedinstvu -jest primjeren – |3|3/ svijest a/ odnosa prema dužnostima, one jesu, čvrsto – yy/ daje dokaza – opstoji u tome – volja -duh-
[Običajni zakoni] jesu – isto tako po sebi – kao što egzistiraju – božanske moći – oblik, božja zapovijed, auto¬ritet ili vječna umna određenja – ravnodušno.
§ 147.
S drage strane, one nisu subjektu nešto strano, nego im daje svjedočanstvo duha o njima kao o svojoj vlastitoj biti, u kojoj on ima svoj samoosjećaj, živeći u njemu kao svom od sebe nerazličnom elementu – odnos koji je neposredno još više identičan nego sama vjera i povjerenje.
Vjera i povjerenje pripadaju početnoj refleksiji, te pretpostavljaju neku predstavu i razliku; – kao što bi npr. bilo različito vjerovati u pogansku religiju i biti poganin. Onaj odnos ili, štaviše, jednakost bez odnosa, u kojoj je običajnosno zbiljski život samosvijesti, može, svakako, prijeći u odnos vjere i uvjerenja i u odnos koji je posredovan daljom refleksijom, u uvid s pomoću razloga koji mogu otpočeti i od nekih posebnih svrha, interesa i obzira, od straha i nade ili od povijesnih pretpostavki. No adekvatna spoznaja toga pripada misaonom pojmu.
• [uz §147]
Sloboda – u umnim zakonima – Spram dužnosti -porodica
Pravo subjekta
Tako oni jesu – tako oni žive
Grci nisu imali nikakve savjesti – spram običaja -Hidarnesje govorio lakedemonskim poslanicima da ostanu kod njega, da budu prijatelji njegova kralja i tako veliki i sretni kao on [oni odvratiše:] »Tvoj savjet je dobar i u skladu s tvojim iskustvom. Da si okušao sreću koju mi uživamo, ti bi nam savjetovao da za to žrtvujemo sve svoje. Kod Kserksa, još jasnije, kako bismo ovdje mogli živjeti, napustiti svoju zemlju, zakone i takve ljude da smo, da bismo za njih umrli, poduzeli tako dug put?« – Iz Herodo-ta, VII, c. 135 i dalje’.
Ne mogu položiti račun, nikakvu savjest, nikakvo uvjerenje – ne razlozima – izbor, odobravanje – identično sa mnom postavljeno – Uvjerenju pripada, mene prije subjektivno – učiniti praznim – neodređeno – kao da je nešto drugo naspram mene postavilo sadržaj – postpuno posredovanje – ne neposredno čuvstvo i bitak – /premda ovaj leži u osnovi i upravo čini osnove, na koje ja svodim stvar/ – također ne čuvstvo – nego bitak, tako ja jesam -uvid, ja sam svjestan ovog posredovanja, ove povezanosti. Svatko ima ovo iskustvo, život u sebi samome -Nasuprot tome može on sebe postaviti – ali ne iz sebe izaći – iskočiti iz kože – Goethe:
§ 148.
Kao ova supstancijalna određenja, ona su za individuu dužnosti obavezne za njezinu volju – za individuu, koja se razlikuje od njih kao ono subjektivno i u sebi neodređeno ili posebno određeno, koja time stoji u odnosu prema njima kao prema onome svome supstancijalnome.
Etička nauka o dužnostima tj. kakva je ona objektivno, a ne kako treba da se shvati u praznom principu moralnog subjektiviteta, koji, naprotiv, ništa ne određuje (§ 134) – jest otuda sistematski razvoj kruga običajnosne nužnosti, koji slijedi u ovom trećem dijelu. Različitost ovog prikaza od oblika neke nauke o dužnostima leži samo u tome što u onome što slijedi običajnosna određenja proizlaze kao nužni odnosi, što se pri tome ostaje i što se za svako određenje ne dodaje još završna rečenica: tako je ovo određenje za čovjeka dužnost – Nauka o dužnostima, ukoliko nije filozofska znanost, uzima svoju građu iz odnosa kao opstojećih i prikazuje njihovu vezu s vlastitim predstavama, s općenito iznenađenim načelima i mislima, svrhama, nagonima, osjećajima itd., pa može kao razloge pridodati dalje posljedice svake dužnosti s obzirom na drage običajnosne odnose, kao i na dobrobit i mnjenje. No imanentna i konzekventna nauka o dužnostima ne može biti ništa drugo doli razvoj onih odnosa koji su s pomoću ideje slobode nužni i stoga zbiljski u svom cijelom opsegu, u državi.
§ 149.
Kao ograničenje može se dužnost koja obavezuje pojaviti samo spram neodređenog subjektiviteta ili apstraktne slobode i spram nagona prirodne ili moralne volje, koja svoje neodređeno dobro određuje na osnovu proizvoljnosti. Individua se, štaviše, u dužnosti oslobađa dijelom od ovisnosti pod kojom stoji u zgoljnom prirodnom nagonu, kao i od potištenosti u kojoj je ona kao subjektivna posebnost u moralnoj refleksiji onoga »treba da« (Sollen) i onoga što se može, a dijelom neodređenog subjektiviteta, koji ne dolazi do opstanka, i objektivne određenosti postupanja, pa ostaje u sebi i ostaje kao nezbiljnost. U dužnosti oslobađa sebe individua do supstancijalne slobode.
Dodatak. Dužnost ograničava samo samovolju subjektiviteta i udara protiv apstraktnog dobra kojeg se subjektivitet čvrsto drži. Kada ljudi kažu, mi hoćemo da budemo slobodni, onda to najprije znači samo to da hoćemo da budemo apstraktno slobodni, a svako određenje i raščlanjenost u državi važi za jedno ograničenje ove slobode. Dužnost utoliko nije ograničenje slobode nego samo njene apstrakcije, to znači neslobode: ona je dospijevanje do biti, dobivanje afirmativne slobode.
§ 150.
Običajnosno, ukoliko se reflektira na individualnom, pri¬rodom određenom karakteru kao takvome, jest vrlina, koja je -ukoliko ne pokazuje ništa osim jednostavne prikladnosti individue dužnostima onih odnosa kojima pripada – ispravnost.
Što bi čovjek morao činiti, koje su to dužnosti što ih treba da ispunjava da bi bio krepostan, lako je kazati u jednoj običajnosnoj zajednici – on ne treba da radi ništa drugo nego što mu je u njenim odnosima naznačeno, izrečeno i poznato. Ispravnost je ono općenito što se od njega može zahtijevati dijelom pravno, dijelom po uobičajenos-ti, No ona/se za moralno stajalište lako pojavljuje kao nešto stoje podređenije, iznad čega bi čovjek još više morao zahtijevati od sebe i drugih, jer prohtjev da se bude nešto posebno ne zadovoljava se onim što bitkuje po sebi i za sebe i stoje uopće; on nalazi tek u izuzetku svijest o osebujnosti. – Različite strane ispravnosti mogu se tako nazvati vrlinama, jer su one isto tako – premda u usporedbi s drugima ne posebno – vlasništvo individue. No govorenje o ovo/vrlini graniči lako s praznom deklamacijom, jer se ti-me govori o nečemu apstraktnome i neodređenome, kao što se također takvo govorenje sa svojim razlozima i prikazima obraća individui kao proizvoljnosti i subjektivnom nahođenju. U opstojećem običajnosnom stanju, čiji su odnosi potpuno razvijeni i ozbiljeni, ima prava vrlina svoje mjesto i zbiljnost samo u izvanrednim okolnostima i kolizijama onih odnosa; – u istinskim kolizijama, jer moralna refleksija može sebi svuda stvoriti kolizije i sebi pridati svijest o nečemu posebnome i o pridonesenim žrtvama. U neobrazovanom stanju društva i zajednice javlja se stoga više oblik vrline kao takve, jer je ovdje običajnosno i njegovo ozbiljenje više individualno nahođenje i osebujna genijalna priroda individue, kao što su stari posebno predici-rali vrlinu Herkulu. I u starim državama, budući da u nji¬ma običajnost još nije došla do tog slobodnog sistema sa¬mostalnog razvoja i objektiviteta, morala je vlastita genijalnost individua biti ona koja je nadoknadila taj nedostatak. Nauka o vrlinama, ukoliko ona nije puka nauka o dužnostima, dakle posebnost koja obuhvaća ono što se osniva na prirodnoj određenosti karaktera, bit će, prema tome, neka duhovna povijest prirode.
Budući da su vrline ono običajnosno u primjeni na posebno, a po toj subjektivnoj strani nešto neodređeno, u njihovo određenje ulazi ono kvantitativno više ili manje; stoga njihovo promatranje dovodi nedostatke ili poroke,koji stoje nasuprot, kao kod Aristotela, koji posebnu vrli¬nu po svom pravom smislu određuje kao sredinu između onoga previše i onoga premalo. – Isti sadržaj koji poprima oblik dužnosti i zatim vrlina jest i onaj koji ima oblik nagona (§ 19, bilj.)- I oni imaju isti sadržaj kao svoj temelj, ali kako on u njima pripada neposrednoj volji i prirodnom osjećaju i kako još nije izobražen do određenja običajnos-ti, nagoni imaju sa sadržajem dužnosti i vrlina zajednički samo apstraktni predmet, koji kao neodređen u sebi samo¬me ne sadržava za njih granice dobra ih zla – ili su oni po apstrakciji pozitivnoga dobri, i obratno, po apstrakciji negativnoga zli (§ 18).
• [uz § 150]
Daljna energija posebnog talenta – Aristokracija -Svi Atenjani kreposni – Aristokrat izvanredan talent – Prigoda da se postupa za cjelinu -
Grčka vrlina – kao umjetničko djelo – sjaj prirodne jedinstvenosti – ono običajnosnoi ujedno kao karakter, ćud, sklonost, nagon – identično s posebnom ličnošću.
Tako hrabrost, osobna odvažnost, uvijek – kod voj¬skovođa, vladara, više snage razuma, duha, smišljenosti, odlučnosti. Ali dužnost jednog posebnog staleža. Naprotiv, već hrabrost koja zna – ne pojavljuje se više tako kao vrlina.
Vrline -posebne strane, koje su više ih manje ravnodušne.
Umjerenost, štedljivost, darežljivost – više prepuštene proizvoljnosti – posebna sklonost -
Posljedice sitničave sebičnosti, nerazboritosti s obzirom na bitne ciljeve.
Dodatak. Ako neki čovjek čini ovo ili ono običajno, onda on upravo nije krepostan, ali, krepostanje svakako onda ako je ovaj način ponašanja neka stalnost njegovog karaktera. Vrlina je više običajna virtuoznost i ako se danas ne govori mnogo o vrlini kao takvoj, onda to ima svoj razlog u tome da običajnost više nije toliko forma neke posebne individue. Posebno su Francuzi onaj narod koji najčešće govori o vrlini jer je kod njih individua više stvar njene vlastitosti i jednog prirodnog načina djelovanja. Nijemci, naprotiv, više su misleći i kod njih isti sadržaj dobiva formu općenitosti.
§ 151.
No u jednostavnom identitetu sa zbiljnošću individua pojavljuje se ono običajnosno kao njihov opći način postupanja -kao običaj* – njihova navika kao druga priroda, koja je postavljena na mjesto prve prosto prirodne volje pa je duša koja prožima njihov opstanak, značenje i zbiljnost, duh čija je supstancija tek tako duh koji živi i opstoji kao svijet.
• [uz §151]
Jedinstvo a/ kao supstancija, p/ kao običaj u pojedinačnoj svijesti ili svijesti uopće, y/ svijet – kao bitak, eg¬zistencija
Svijest ove suglasnosti a/ kao duh, Bog – osoba
P/ Sadašnjost – jest kao [?] u drugoj svijesti apstraktno -svrha subjektivne svijesti s općenitosti. Subjekt je bitno ovaj, osoba – s te strane empirijska općenitost, yf Svijet aa/ Običaj – mnogih individua – a/ Odnos subjekta pre¬ma subjektu (ne kao u apstraktnom pravu) – stvar samo potreba i tako također ugovor slučajan – p/ moralna vri¬jednost – moralitet – pravo subjektivne samosvijesti ono unutrašnje postupka – tlo, subjektivni odnos spram dru¬gih, ah vrijednost, okretanje u sebe – Ovdje svijest suglasnosti – identitet – svijest ne u meni (moralna refleksija), nego kao bitkujuća, tj. izvan mene – moja suglasnost izvan mene – suglasnost individua.
Običajnost, običaj je § 147 kao duh – a/ apsolutni sadržaj, p/ sloboda, dokaz duha.
Savjest, refleksija, moralitet nije duh, kao tupa nevi¬nost također ne. – a/ Tamo subjekt određujući sebe u sebi samom – po dobrom, dužnosti – apstraktna refleksija -razum – ne kao živo dobro – identitet – subjektivitet pojavljuje se kao proizvoljnost izbora. – |3/ Ovdje bez svijesti o općojsvrsi – ili (Kinezi) ono običajnosno učinjeno jurištičkim – spoljašnjim zakonom.
Običaj – f|9og – stari nisu ništa znali o savjesti – Rie-mer: f|9og jon. ^96g – navika, upotreba – (osobito stan kod Herodota) porijeklo ljudi – običaj- da li obitavališta? – Navika, karakter, izraz lica – U stilu i deklamaciji n9txoc, ono karakteristično – način bitka i života -
|3|3/ Spoljasnja zbiljnost. – Ako su loši zakoni, onda također i običaji.
Dodatak. Kao što priroda ima svoje zakone, kao što životinje, drveće, sunce, izvršavaju svoj zakon, tako je običaj ono što pripada duhu slobode. Ono šta pravo i moral još nisu to jeste običaj, naime jest duh. Jer u pravu posebnost još nije posebnost pojma nego samo prirodne volje. Isto tako na stajalištu moraliteta samosvijest još nije duhovna svijest. Pri tom se radi samo o vrijednosti subjekta u samom sebi, to znači da subjekt, što se određuje prema dobru protiv zla, još ima formu samovolje. Ovdje, naprotiv, na običajnom stajalištu volja jest kao volja duha i ima jedan supstancijalni, sebi odgovarajući sadržaj. Pedagogija je umijeće da se čovjek napravi običajnim: ona promatra čovjeka kao prirodnog i pokazuje put da ga preporodi, da preobrazi njegovu prvu prirodu u jednu drugu, duhovnu, tako da ovo duhovno u njemu postaje navikom. U njoj iščezava suprotnost prirodne i subjektivne volje, borba subjekta je prekinuta, i onom običajnom utoliko pripada navika, kao što pripada i filozofskom mišljenju, budući da ono iziskuje da je duh obrazovan protiv samovoljnih pomisli i da su one razbijene i prevladane, Cime umno mišljenje ima slobodan put. Čovjek umire i iz navike, to znači, ako se u životu posve navikao, ako je duhovno i fizički otupio a suprotnost subjektivne svijesti i duhovne djelatnosti iščezla, jer, čovjek je djelatan samo ukoliko nešto nije postigao i hoće sebe producirati i učiniti važećim u odnosu na to. Ako je ovo postignuto, iščezava djelatnost i životnost, a odsustvo interesa koje tada nastupa, jest duhovna ili fizička smrt.
§152.
Običajnosni je supstancijalitet na taj način došao do svog prava, a ovo do svog važenja, naime, daje u tom supstancijalite-tu nestala [je] svojeglavost i vlastita savjest pojedinaca, koja bi bila za sebe i sačinjavala suprotnost spram njega, budući da običajnosni karakter ono nepokretno opće, ali koje je u svojim određenjima otvoreno za zbiljsku umnost, zna kao svoju pokretačku svrhu, pa spoznaje svoje dostojanstvo, a isto tako i svako op¬stojanje posebnih svrha, kao na njemu osnovano, imajući ga zaista u njemu. Subjektivitet je sam apsolutni oblik i egzistentna zbiljnost supstancije, a razlika subjekta od nje kao njegova predmeta, svrhe i moći jest samo ujedno isto kao neposredno iščezla razlika oblika.
Subjektivitet, koji sačinjava tlo egzistencije za pojam slobode (§ 106), pa se s moralnog stajalištajoš razlikuje od tog svog pojma, jest u onome običajnosnome njegova egzistencija koja je njemu adekvatna.
• [uz §152]
Pravo – opstanak ovog pojma -Prava – privatna prava – ličnost Pravo – samosvijesti – znajuće čak u onome što je običajnosno -
§ 153.
Pravo individua na njihovo subjektivno određenje za slo¬bodu ispunjava se u tome što one pripadaju običajnosnoj zbi¬ljnosti, što je izvjesnost njihove slobode u takvom objektivitetu istinita, a one u običajnosme zbiljski imaju svoju vlastitu bit, svoju unutarnju općenitost (§ 147).
Na pitanje nekog oca o najboljem načinu kako da svog sina odgoji običajnosno, odgovorio je jedan pitagorovac (i drugima se to pripisuje): Ako ga učiniš građaninom države s dobrim zakonima.
• [uz§ 153]
tu postiče čovjek svoje određenje – određenje čovjeka uopće: što treba da bude čovjek? – Posebno određenje individue -
Treba da obrazuje svoju maštu, svoje misli, svoje mišljenje – također svoju volju, svoju estetsku moć – sin svog vremena – u velikom mnoštvu – ostaje u tome
Dodatak. Pedagoški pokušaji da se čovjeka izvuče iz općeg života savremenosti i da ga se izobrazi na selu (Rousseau u Emilu) bili su uzaludni jer ne može uspjeti da se čovjeku otuđe zakoni svijeta. Ako se i obrazovanje omladine mora odvijati u samoći, onda se ne smije vjerovati da miris duhovnog svijeta ko¬načno ne isparava kroz ovu usamljenost i da je moć svjetskog duha isuviše slaba da bi sebi potčinila ove udaljene dijelove. Tek u tome daje građanin jedne dobre države, individua dolazi do svoga prava.
§ 154.
Pravo individue na njenu posebnost isto je tako sadržano u običajnosnom supstancijalitetu, jer je posebnost spolja pojavni način u kojemu egzistira običajnosno.
§ 155.
U ovom identitetu opće i posebne volje poklapaju se tako dužnost i pravo, pa čovjek s pomoću običajnosnoga ima utoliko prava ukoliko ima dužnosti, a dužnosti ukoliko ima prava. U apstraktnom pravu imam »ja« pravo, a netko drugi dužnost spram ovoga – u onome moralnome treba daje objektivno i ujedinjeno s dužnostima samo pravo mog vlastitog znanja i htijenja, kao i moje dobrobiti.
• [uz§ 155]
Dužnosti su veze koje obvezuju, odnosi prema supstancijalnoj običajnosti – ali ova je moja bit, opstoji s pomoću mene samoga – Njen opstanak, tj. njeno pravoda ja nju, njen opstanak poštujem, moja dužnost – također je moje pravo, to je opstanak moje slobode.
Sto se ljudima nameće kao dužnost, treba da se za nešto dogodi, – ne samo pri tome imati direktno ili indirektno njihovu povlasticu – nego za ono nešto u čemu je njihovo dostojanstvo, slobodu, čiji je opstanak stoga njihov opstanak – njihovo pravo.
Ne prosto: Drugi imaju prava, ja sam njima jednak, osoba sam kao i oni, ja treba da imam dužnosti spram njihova prava – kao njima jednak treba da ja imam na osnovu tih dužnosti također prava – povezanost uspoređivanjem.
Apsolutno posredovanje, opstanka onoga supstancijalnoga, prava supstancijalnoga, tj. moje dužnosti – mojim opstankom, tj. mojim pravom – i obratno.
Različitost prava i dužnosti – odnosi se na posebno – razlika staleža, službe. Formalni odnos u posebnome.
a/ Sto ja pružam, za to dobivam nešto specifično drugo – ali vrijednost kao dužnost, pravo nekoga drugoga, obaveza – sredstvo – a ja pri tome svrha.
|3/ Identični sadržaj – po supstanciji – pravo i dužnost da se pripada državi, pravo, p[rirodni] opstanak kao individua – dužnost – brak – Ja sam opstanak, obavezan.
Dodatak. Rob ne može imati dužnosti a samo slobodan čovjek ih ima. Ako bi na jednoj strani bila sva prava a na drugoj sve dužnosti, cjelina bi se raspalajerje samo identitet temelj kojeg smo ovdje utvrdili.
§ 156.
Običajnosna supstancija, kao ona koja sadržava samosvijest što za sebe bitkuje ujedinjenju sa svojim pojmom, zbiljskije duh jedne porodice i jednog naroda.
Dodatak. Ono običajno nije apstraktno kao dobro, nego u intenzivnom smislu zbiljsko. Duh ima zbiljnost a njene akcidencije su individue. U običajnom su stoga moguća uvijek samo dva gledišta: ili da se polazi od supstancijalnosti ili automatski postupa i uspinje do pojedinačnosti kao temelja: ovo posljednje gledište je bezduhovno jer vodi samo jednom spajanju, ah duh nije ništa pojedinačno nego je jedinstvo pojedinačnog i općeg.
§ 157.
Pojam ove ideje jest samo kao duh, kao ono što sebe zna i stoje zbiljsko, budući daje on objektiviranje samoga sebe, kretanje s pomoću oblika svojih momenata.
Onje otuda:
A. Neposredni ili prirodni običajnosni duh – porodica. Taj supstancijalitet prelazi u gubitak svog jedinstva, u podvojenost i u stajalište onoga relativnoga, pa je tako
B. građansko društvo, veza članova kao samostalnih pojedinaca u jednoj, prema tome, formalnoj općenitosti, s pomoću njihovih potreba, te pravnim uređenjem kao sredstvom sigurnosti osoba i vlasništva i spoljašnjim redom za njihove posebne i opće interese, koja spoljasnja država
C. sebe uzima natrag i skuplja u svrhu i zbiljnost supstancijalnoga općega i njemu posvećenog javnog života – u državni ustav.
• [uz § 157]
Razlika između porodice i države
a/ Slobodne, samostalne osobe koje se za sebe brinu
- rob, za kojega se brine gospodar ih država
|3/ Za njih je ono op[će], svrha, domovina, zakoni, država kao neko opće, kao ono što naređuje subjektivite-tu, i to kao zakon – Poštovanje zakona – ne ljubav ih strah
- zakon nije subjektivna volja – jednakost za sve i ono zajedničko između onih koji zapovijedaju i koji slušaju – što je za ove dužnost, također je ograničavanje, pravo za njih
- ne slučajna volja, proizvoljnost – nego čvrsto, granica koju ne smije prekoračiti onaj koji je nameće.
Y/ Dioba posla – Svi momenti supstancijalnoga i njegove djelotvornosti sačinjavaju vlastita tijela i sisteme zakona i djelotvornosti.
Sistem – oposebljavanje običajnosnoga, tj. ono običajnosno postavljeno u s[vojim] odr[eđenjima] – oblici -Svaki oblik – razlika – je čitav rod, ideja; a/ neposredna volja; prirodna volja, sloboda – da se bude kod sebe – negacijom prirodne volje, tj. ono prvo je prirodno
b/ Refleksija – pravo, moralitet, aps[traktni] moment – Padanje u posebnost – nesvjesna supstancija – Nužnost, veza -
Partikularnom /apstraktnom/ oblik općenitosti – samo oblik – obrazovanje samostalnost osobe – Izvan prirodnog jedinstva – suglasnost se čini tek u za – sebe – bitku dvaju bića -
c/ Država treće a/ Samostalnost individua – |3/ Ujedinjenje u zakonima – jedinstvo kao znano, svjesno, jako izrečeno, mišljeno jedinstvo – tj. kao sloboda kao takva -.
[...]
GRAĐANSKO DRUŠTVO
§ 182.
Konkretna osoba, koja je sebi svrha kao posebna, kao cjelina potreba i pomiješanost prirodne nužnosti i proizvoljnosti, jedan je princip građanskog društva – ali posebna osoba, kao bitno u vezi s drugom takvom posebnosti, tako da se svaka posredovana s pomoću druge i ujedno naprosto samo oblikom općenitosti, drugim principom, čini važećom i zadovoljava.
Dodatak. Građansko društvo je razlika koja stupa između porodice i države, premda njegovo obrazovanje slijedi kasnije nego obrazovanje države; jer kao diferencija ono pretpostavlja državu koju ono mora imati pred sobom kao nešto samostalno da bi postojalo. Stvaranje građanskog društva pripada uostalom modernom svijetu koji svim određenjima ideje tek dopušta da se pojavi njeno pravo. Ako se država predstavlja kao jedinstvo različitih osoba, kao jedinstvo koje je samo zajedništvo, onda se time misli samo određenje građanskog društva. Mnogi od novih učitelja državnog prava ne mogu to dovesti ni do kakvog drugog nazora o državi. U građanskom društvu svakoje sebi svrha, sve drugo mu je ništa. Ali bez odnosa prema drugima on ne može postići opseg svojih svrha; ovi drugi su zato sredstvo za svrhu onog posebnog. Ali posebna svrha kroz odnos prema drugom daje sebi formu općenitosti i zadovoljava se tako što ujedno za-dovoljava dobrobit drugog. Budući da je posebnost vezana za uslov općenitosti, ona je cjelina tla posredovanja gdje se oslobađaju sve pojedinosti, sve nakane, sve slučajnosti rođenja i sreće, gdje se izlivaju valovi svih strasti, kojima može upravljati samo još um koji ih obasjava. Posebnost ograničena općenitošću, sama je mjera kroz koju svaka posebnost zahtijeva svoju dobrobit.
§ 183.
Sebična svrha u svom ozbiljenju, uvjetovana tako općenitošću, osniva sistem svestrane zavisnosti da su subzistencija i dobrobit pojedinca, te njegov pravni opstanak isprepleteni u subzistenciji, dobrobiti i pravu svih, na tome osnovani i samo u toj povezanosti zbiljski i osigurani. – Taj se sistem može ponajprije promatrati kao spoljasnja država – država iz nužde i razumska država.
§ 184.
Ideja u toj razdvojenosti podjeljuje momentima osebujan opstanak, – posebnosti pravo da sebe razvije i raširi na sve strane, a općenitosti pravo da sebe pokaže kao temelj i nužni oblik posebnosti, kao moć nad njom i kao njenu posljednju svrhu. -Sistem običajnosti koja je izgubljena u svoje ekstreme jest ono što sačinjava apstraktni moment realiteta ideje, koja je ovdje samo kao relativni totalitet i unutarnja nužnost u toj spoljašnjoj pojavi.
Dodatak. Ovdje je ono običajno izgubljeno u svojim ek¬stremima a neposredno jedinstvo porodice se raspalo ujedno mnoštvo. Realitet je ovdje spoljašnjost, rastvaranje pojma, samostalnost postojećih momenata koji su postali slobodni. Budući da su se u građanskom društvu posebnost i općenitost raspali, oni su ipak uzajamno povezani i uslovljeni. Pošto izgleda da jedno ima posla upravo sa onim drugim koje mu je suprotstavljeno a samo zamišlja da može biti tako što se od onog drugog drži podalje, svako ipak ima ono drugo za svoj uslov. Tako, na primjer, mnogi smatraju plaćanje poreza povredom njihove posebnosti, smatraju ga nečim njima neprijateljskim, što povređu-je njihovu svrhu; ali ukoliko se to pričinja istinitim, utoliko se posebnost svrhe ne može zadovoljiti bez onog općenitog, pa neka zemlja u kojoj se ne plaćaju nikakvi porezi, ne bi se ni smjela odlikovati osnaženjem posebnosti. Moglo bi se isto tako činiti da se općenitost bolje drži ako na sebe privlači snage posebnos¬ti, kao stoje to, na primjer, izvedeno u Platonovoj državi; ali ovo je ponovo samo jedan privid, jer su oboje samo pomiješani jedno sa drugim i preokrenuti jedno u drugo. Zahtijevajući moju svrhu ja zahtijevam ono općenito a ovo opet zahtijeva moju svrhu.
§ 185.
Posebnost za sebe, s jedne strane kao zadovoljenje svojih potreba koje se svestrano ispoljava, zadovoljenje slučajne proizvoljnosti i subjektivnog nahođenja, razara u svojim užicima sebe samu i svoj supstancijalni pojam; s druge strane, kao beskonačno izazvana, a u potpunoj zavisnosti od spoljašnje slučajnosti i proizvoljnosti, kao i moću općenitosti ograničena, ona je slučajno zadovoljenje nužne kao i slučajne potrebe. Građansko društvo pruža u ovim suprotnostima i njihovu isprepletanju prizor isto tako raspuštenosti, bijede i zajedničkog fizičkog i običajnosnog propadanja.
Samostalni razvoj posebnosti (usporedi § 124, bilj.) jest moment koji se u starim državama pokazuje kao na-stupajuće propadanje običaja i kao posljednji razlog njihove propasti. Ove države, izgrađene dijelom na patrijarhalnom i religioznom principu, dijelom na principu du-hovne, ah jednostavne običajnosti – uopće na izvornom prirodnom nazoru, nisu mogle izdržati njegovu razdvojenost i beskonačnu refleksiju samosvijesti u sebi, pa su podlegle toj refleksiji kako se počela pojavljivati, po uvjerenju, a zatim po zbiljnosti, jer je njihovu još jednostavnom principu nedostajala istinski beskonačna sila koja leži samo u onom jedinstvu što dopušta da se suprotnost uma razvije do svoje potpune snage, pa ju je nadvladao, te-u. njoj tako sebe održava i nju u sebi zajedno drži- – Platon u svojoj državi prikazuje supstancijalnu običajnost u njenoj idealnoj ljepoti i istini, ah on nije mogao s principom samostalne posebnosti, koji je u njegovo vrijeme prodro u grčku običajnost, nikako drukčije izaći na kraj nego da mu suprotstavi svoju samo supstancijalnu državu i da ga potpuno isključi sve do njegovih početaka što ih on ima u privatnom vlasništvu (§ 46, bilj.) i porodici, a zatim u njegovu daljem razvoju kao vlastita proizvoljnost i izbor staleža itd. Ovaj nedostatak poriče također veliku supstancijalnu istinu njegove države, pa se ona zbog njega smatra obično sanjarijom apstraktne misli, onim što se često običava nazivati čak idealom. Princip samostalne, u sebi bes¬konačne ličnosti pojedinca, subjektivne slobode, koji se pojavio unutrašnje u kršćanskoj religiji, a spoljašnje – sto ga povezan s apstraktnom općenitošću – u rimskom svije tu, ne stiče svoje pravo u onom samo supstancijalnom obliku zbiljskog duha. Ovaj je princip povijesno kasniji od grčkog svijeta i isto je tako filozofska refleksija koja se spušta do ove dubine kasnija od supstancijalne ideje grčke filozofije.
Dodatak. Posebnost za sebe je ono stoje pretjeranoj bez-mjerno, a forme ovog pretjerivanja same su bezmjerne. Čovjek kroz svoju predstavu i refleksiju proširuje svoje požude koje ni¬su nikakav zatvoren krug kao instinkt životinje, i vodi ih u lošu beskonačnost. Ali isto tako je na drugoj strani oskudica i nevolja nešto bezmjerno, a zamršenost ovog stanja može se harmo¬nično riješiti samo kroz državu koja njime ovladava. Ako je Platonova država htjela isključiti posebnost, onda se time ništa ne može pomoći jer bi takva pomoć protivrječila beskrajnom pravu ideje da se ono posebno dopusti kao slobodno. U kršćanskoj religiji poglavito je rođeno pravo subjektivnosti, kao beskonač¬nost bitka za sebe, a pri tom cjelovitost ujedno mora sadržavati moć da posebnost stavi u harmoniju sa običajnim jedinstvom.
§ 186.
No princip posebnosti, upravo time što se on za sebe razvija do totaliteta, prelazi u općenitost, pa ima samo u njoj svoju istinu i pravo svoje pozitivne zbiljnosti. Ovo jedinstvo, koje zbog samostalnosti obaju principa s ovog stajališta razdvojenosti (§ 184) nije običajnosni identitet, upravo zbog toga nije kao sloboda, nego kao nužnost da se posebno uzdigne do oblika općenitosti, te da u tom obliku traži i ima svoje opstojanje.
§187.
Individue su kao građani ove države privatne osobe, koje imaju svoj vlastiti interes za svoju svrhu. Kako se ta svrha javlja posredovanjem općega, što im se tako pojavljuje kao sredstvo, to je one mogu dostići samo ukoliko same svoje znanje, htijenje i činjenje određuju na opći način, čineći sebe karikom lanca ove povezanosti. Interes ideje u tome što ne leži u svijesti ovih članova građanskog društva kao takvoga, jest proces da se njihova pojedinačnost i prirodnost uzdigne prirodnom nužnošću, kao i proizvoljnošću potreba, do formalne slobode i formalne općenitosti znanja i htijenja, da se u njihovoj posebnosti obrazuje subjektivitet.
Povezano je, sjedne strane, s predstavama o neduž-nosti prirodnog stanja, o prostodušnosti običaja neobrazovanih naroda, a s druge strane, sa smislom koji potrebe, njihovo zadovoljavanje, užitke i ugodnosti partikularnog života itd. smatra apsolutnom svrhom kad se obrazovanje ondje smatra nečim samo spoljašnjim, nečim što pripada upropaštavanju, a ovdje kao puko sredstvo za one svrhe; jedan kao i drugi nazor pokazuje nepoznavanje prirode duha i svrhe uma. Duh ima svoju zbiljnost samo po tome što sebe u sebi samome razdvaja, pa u prirodnim potrebama i u povezanosti ove spoljašnje nužnosti postavlja sebi ovu granicu i konačnost, te ih upravo time što on sebe unosi u njih prevladava i u tome zadobiva svoj objektivni opstanak. Umna svrha stoga nije ni ona prirodna prostodušnost običaja niti užici kao takvi koji se postižu obrazovanjem u razvoju posebnosti, nego da se prirodna prostodušnost – tj. dijelom pasivna nesebičnost, dijelom sirovost znanja i volje, tj. neposrednost i pojedinačnost, u što je duh utonuo, ukloni i da prije svega ova njena spoljašnjost dobije umnost za koju je sposobna, naime oblik općenitosti, razumnost. Samo je na taj način duh u ovoj spoljašnjosti kao takav udomaćen i kod sebe. Njegova sloboda tako u njoj opstoji, a on u tom elementu, koji je po sebi stran njegovu određenju za slobodu, opstoji po sebi, ima posla samo s onim čemu je utisnut njegov pečat i što je od njega proizvedeno. Upravo time oblik općenitosti dolazi u misli za sebe do egzistencije – oblik koji je jedino element dostojan egzistencije ideje. – Obrazovanje je stoga u svom apsolutnom određenju oslobađanje i rad višeg oslobađanja, naime apsolutno prolazište ne više do neposrednog, prirodnog, nego duhovnog, isto tako uzdignutog do lika općenitosti beskonačno subjektivnog supstancijaliteta običajnosti. – To je oslobađanje u subjektu težak rad protiv pukog subjektiviteta vladanja, protiv neposrednosti požude kao i protiv subjektivne taštine osjećaja proizvoljnosti nahođenja. To što je ovaj rad težak, sačinjava jedan dio nenaklonosti koji na nj pada. S pomoću tog rada obrazovanja, međutim, događa se da subjektivna volja sama u sebi dobiva objektivitet, u kojemu je ona, sa svoje strane, jedino dostojna i sposobna da bude zbiljnost ideje. – Isto tako taj oblik općenitosti, do kojega se razradila i uzdigla posebnost, čini ujedno razumnost da posebnost postaje is¬tinski bitak za sebe pojedinačnosti, a time što on općenitosti daje sadržaj, koji je ispunjava, i njeno beskonačno sa¬moodređenje, sam je u običajnosti kao onaj koji beskonačno za sebe bitkuje, slobodni subjektivitet. To je stajalište ono koje pokazuje obrazovanje kao imanentni moment onoga apsolutnoga i beskonačnu vrijednost obrazovanja.
Dodatak. Kao obrazovane ljude možemo razumjeti ponajprije takve koji mogu činiti sve ono što čine i ostali. i koji svoju partikularnost ne izokreću, dok se kod neobrazovanih pokazuje upravo ovo, tim što se ponašanje ne upravlja prema općim svojstvima predmeta. Isto tako onaj koje neobrazovan može druge ljude u odnosu sa njima vrijeđati tim što se ne ustručava i nema nikakve refleksije za osjećanja drugih. On druge ne želi povrijediti ali njegovo ponašanje nije u saglasnosti sa njegovom voljom. Obrazovanje je dakle dotjerivanje posebnosti da se ponaša po prirodi stvari. Kada istinska originalnost proizvodi stvar, ona zahtijeva istinsko obrazovanje, dok se preobražava u neistinite neukusnosti koje padaju na pamet neobrazovanima.
§ 188.
Građansko društvo sadržava tri momenta:
A. Posredovanje potrebe i zadovoljavanje pojedinca njegovim radom i radom i zadovoljavanjem potreba svih ostalih – sistem potreba.
B. Zbiljnost onoga što je u tome sadržano kao općenito slobode, zaštita vlasništva pravosuđem.
C. Predostrožnost spram slučajnosti koja zaostaje u onim sistemima i briga oko posebnog interesa kao nečega zajedničkoga s pomoću policije i korporacije.
[...]
DRŽAVA
§257.
Država je zbiljnost običajnosne ideje – običajnosni duh kao očigledna sama sebi jasna, supstancijama volja, koja o sebi misli i sebe zna, pa to što ona zna i ukoliko ona to zna također i izvršava. U običaju ima ona svoju neposrednu, a u samosvijesti pojedinca, u njegovu znanju i djelatnosti svoju posrednu egzis¬tenciju, kao što i ova s pomoću uvjerenja u njoj, kao svojoj biti, svrsi i proizvodu svoje djelatnosti, ima svoju supstancijalnu slobodu.
Penatisu unutarnji, niži bogovi, narodni duh (Atena) – božansko što sebe zna i hoće; pijetetJe osjećaj i običajnost koja se unosi u osjećaj – politička vrlina htijenja po sebi i za sebe pomišljene svrhe.
§258.
Država kao zbiljnost supstancijalne volje, koju** ona ima u posebnoj samosvijesti, uzdignutoj do njene općenitosti, jest ono po sebi i za sebe umno. To supstancijalno jedinstvo jest apsolutna nepokretna samosvrha, u kojemu sloboda dolazi do svojeg najvišeg prava, kao što ta konačna svrha ima najviše pravo spram pojedinca, čija je najviša dužnost da budu članovi države.
Ako se država zamijeni građanskim društvom i ako se njeno određenje stavlja u sigurnost i zaštitu vlasništva i osobne slobode, onda je interes pojedinaca kao takvih krajnja svrha u kojoj su oni ujedinjeni, a iz toga isto tako slijedi daje biti član dražve nešto proizvoljno. – No ona se sasvim drukčije odnosi prema individui; budući daje ona objektivni duh, zato sama individua ima objektivitet, istinu i običajnost samo ukoliko je njen član. Ujedinjenje kao takvo samo je istinski sadržaj i svrha, pa je određenje individua da žive općim životom; njihovo dalje posebno zadovoljavanje, djelatnost, način držanja ima taj supstancijali-tet i opću važnost kao svoju polaznu tačku i rezultat. -Umnost opstoji, apstraktno uzeto, uopće ujedinstvu općenitosti i pojedinačnosti, koje sebe prožimaju, a ovdje konkretno, po sadržaju, ujedinstvu objektivne slobode, tj. opće supstancijalne volje i subjektivne slobode kao individualnog znanja i njegove volje, koja traži posebne svrhe – pa stoga, po obliku, u postupanju koje sebe određuje prema zamišljenim, tj. općim zakonima i načelima. – Ova je ideja po sebi i za sebe vječni i nužni bitak duha. – Sto pakjest ili koje je bilo historijsko postanje države, ih, štaviše, svake posebne države, njenih prava i određenja, da lije po¬najprije proizašla iz patrijarhalnih odnosa, iz straha i povjerenja, iz korporacije itd., i kako se to na Čemu se osnivaju takva prava shvatilo i učvrstilo u svijesti kao božan-sko, pozitivno pravo i ugovor, navika i tako dalje, ne tiče se ideje države same, nego je, s obzirom na znanstveno spoznavanje o kojemu je ovdje jedino riječ, kao pojavahistorijska stvar; s obzirom na autoritet neke zbiljske države, ukoliko on ulazi u razloge, oni su uzeti iz oblika prava koja važe u njoj. – Filozofsko promatranje ima posla samo s onim što je od svega toga unutrašnje, s pomišljenim pojmom. U pogledu istraživanja ovog pojma bila je Roussea-uova zasluga stoje princip koji je ne samo po svojem obliku (kao otprilike socijalni nagon, božanski autoritet) nego i po sadržaju misao, i to mišljenje samo, naime volju postavio kao princip države. No time stoje on volju shvaćao samo u određenom obliku pojedinačne volje (kao kasnije i Fichte), a opću volju ne kao ono po sebi i za sebe umno volje, nego samo kao ono zajedničko, što proizlazi iz ove pojedinačne volje kao svjesne: zato ujedinjenje pojedinaca u državi postaje ugovorom, koji ima tako za temelj nji¬hovu hotimičnost, mnjenje i proizvoljno, izričito pristajanje, a zatim slijede dalje, prosto razumske konzekvencije, koje razaraju ono božansko što po sebi i za sebe bitkuje i njegov apsolutni autoritet i veličanstvo. Došavši do vlasti, te su apstrakcije zbog toga proizvele, dakako, sjedne strane prvi, otkad znamo za ljudski rod, čudesni prizor da ustav jedne velike zbiljske države započne sasvim ispočetka i od misli prevratom svega opstojećega i danoga, i da mu hoće da dade kao bazu samo ono tobože umno, s druge strane, budući da su to samo bezidejne apstrakcije, one su taj pokušaj učinile najstrašnijim i najoštrijim događajem. – Protiv principa pojedinačne volje valja podsjetiti na osnovni pojam daje objektivna volja ono po sebi u svom pojmu umno, spoznah je i htjeli je u svom nahođenju pojedinci ih ne: – da ono suprotno, znanje i htijenje, subjektivitet slobode, koji je jedino zadržan u onom principu, sadržava samo jedan, a time jednostran moment ideje umne volje, koja je to samo time što je isto tako po sebi kao što je za sebe. – Druga opreka misli da se država shvati u spoznaji kao nešto po sebi umno jest da se spoljašnjost po¬jave, slučajnosti nužde, potrebnosti zaštite, snage, bogatstva itd. ne uzimaju kao momenti historijskog razvoja, nego kao supstancija države. Ovdje je također pojedinačnost individua koja sačinjava princip spoznaje, ali čak ni misao ove pojedinačnosti, nego, naprotiv, empirijske pojedinač¬nosti po svojim slučajnim svojstvima, snazi i slabosti, bogatstvu i siromaštvu itd. Takva pomisao da se previdi po sebi i za sebe beskonačno i umno u državi i da se misao protjera iz shvaćanja njene unutarnje prirode zacijelo se nikada nije pojavila tako .čisto kao u »Restauracijiznanosti o državi«” gospodina pl. Hallera – čisto, jer u svim pokušajima da se shvati bit države – bili principi koliko mu drago jednostrani ih površni – sama ta namjera da se država pojmi, dovodi sa sobom misli, opća određenja; ali ovdje se svjesno ne samo odustalo od umnog sadržaja, koji je država, i od oblika misli, nego se na jedno i na drugo juriša sa strastvenom žestinom. Jedan dio, kako uvjerava gospodin pl. Haller, proširenog djelovanja njegovih načela zahvaljuje ta Restauracija, dakako, okolnosti da se on znao u prikazu riješiti svih misli i da je tako bez misli u jednom komadu znao držati cjelinu; jer na ovaj način otpada zamršenost i smetnja, koji slabe dojam nekog prikaza, u kojemu je sa slučajnim pomiješano opominjanje na supstancijalno, s prosto empirijskim i spoljašnjim sjećanje na opće i umno, pa se tako u sferi oskudnog i besadržajnog prisjeća onoga višega, beskonačnoga. – Taj je prikaz stoga također konzekventan, jer kako se umjesto supstan-cijalnoga uzima sfera slučajnoga kao bit države, zato se konzekvencija pri takvom sadržaju sastoji upravo u potpunoj nekonzekvenciji jedne besmislenosti, koja bez osvrtanja neprestano teče i koja se, u protivnome od onoga stoje upravo odobrila, isto tako dobro osjeća.
[...]
§259.
Ideja države ima
a) neposrednu zbiljnost, pa je individualna država kao organizam koji se odnosi na sebe – ustav ili unutarnje državno pravo;
b) ona prelazi u odnos pojedinačne države prema drugim državama – spoljašnje državno pravo;
c) onaje opća ideja kao rod i apsolutna moć spram individualnih država, duh koji sebi u procesu svjetske povijesti daje svoju zbiljnost.
Dodatak. Država kao zbiljska bitno je individualna država a osim toga i posebna država. Individualitet se treba razlikovati od posebnosti: on je moment same ideje države, dok posebnost pripada povijesti. Države kao takve su nezavisne jedna od druge a odnos, dakle, može biti samo spoljašnji, tako da nešto treće što povezuje mora biti iznad njih. Ovo treće sada je duh koji sebi daje zbiljnost u svjetskoj povijesti i jest njihov apsolutni sudac. Mnoge države mogu, doduše kao savez u neku ruku obrazovati sud za druge, mogu se uspostaviti savezi kao, na primjer, Sveta alijansa, ali su oni uvijek samo relativni i ograničeni, kao vječni mir. Svejedini apsolutni sudac koji uvijek važi i protiv onog posebnog, jest po sebi i za sebe bivstvujući duh koji se u svjetskoj povijesti prikazuje kao ono općenito i kao djelatni rod.
( G.W.F.Hegel, Osnovne crte filozofije prava )
Branko Milić
SocialVibe